petak, 21.01.2011.
saksofon
Saksofon (skraćeno "Sax") je glazbalo izrađeno od metala, no uvrštava se među drvene puhačke instrumente zbog svoje mehanike (čunjasta cijev i tehnika su slične oboi) i originatora tj. faktora koji proizvodi ton (jednostrukog jezička koji je sličan klarinetovom). Sastoji se od jezička, usnika, lulice i samog tijela glazbala.
Povijest [uredi]
Saksofon je izumio 1840.g. Antoine Joseph Sax, poznati tvorac limenih puhačkih glazbala te ga prijavljuje 1846.g. kao patent od 7 glazbala. Saksofon je jedan od rijetkih instrumenata koji je nazvan po svom izumitelju.
Antoine Joseph Sax vodio se iskustvima dotadašnjih instrumenata, pa saksofon ima usnik sličan klarinetu, mehanizam i prstna tehnika najsličniji su mu oboi.
U početku se saksofon koristi samo u vojnim orkestrima i to najviše u Francuskoj, Belgiji, Engleskoj i SAD-u. U simfonijskim orkestrima upotrebljava se vrlo rijetko, uglavnom za izvođenje solo dionica. Veliki glazbenici poput Hector Berlioza, Gioachino Rossinia i Straussa ubrzo zapažaju zvučne sposobnosti ovog novog instrumenta i počinju ga koristiti u svojim glazbenim kompozicijama.
Saksofon svoju slavu steče tek krajem 20-tih kada se njegova primjena i afirmacija pronalazi u jazz glazbi. U tom periodu u Americi se proizvodi više od 100.000 saksofona, a do kraja desetljeća svira ga milijun i pol Amerikanaca, neki bolje a neki lošije. Postaje jedan od najviše upotrebljavanih i najomiljenijih instrumenata širom svijeta, sinonim u jazz glazbi 20. stoljeća. Danas se sax često pojavljuje u rock i pop glazbi kao i u jazzu i to u solističkim dionicama.
Vrste saksofona [uredi]
Porodica saksofona obuhvaća sedam instrumenata od alta do basa. Najviše se upotrebljavaju sopran, alt, tenor i bariton, dok se za početak učenja koristi najčešće alt saksofon.
Kada se prvi put sretnete sa saksofonom najduže se radi na samom upoznavanju instrumenta, postavi usnica i disanju. Saksofon je instrument lijepog i toplog tona i velikih tehničkih mogućnosti.
Osnovne registarske varijante:
* Sopranino
* Sopran
* Alt
* Tenor
* Bariton
* Bas
* Kontrabas
Transponiraju naizmjenično još u "Es" (ili "F") i "B" (ili "C", tj. bez transpozicije), pomičući se još – ovisno od registara – za jednu, dvije ili tri oktave naniže.
- 18:00 -
stjepan mesić
tjepan ("Stipe") Mesić (Orahovica, 24. prosinca 1934. ) bivši predsjednik Republike Hrvatske i bivši predsjednik predsjedništva SFRJ.
Mesić je bio zastupnik u Hrvatskom saboru u 1960-ima, a nakon toga van politike do 1990.-e kada je postao član Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), a potom i hrvatski premijer. Sabor Republike Hrvatske izabrao ga je za hrvatskog člana predsjedništva SFRJ, napušta premijersku dužnost, odlazi u Beograd gdje je prvo postao potpredsjednik, a zatim 1991. i posljednji predsjednik predsjedništva SFR Jugoslavije. Godine 1992. postao je predsjednik Sabora Republike Hrvatske.
Godine 1994. izašao je iz HDZ-a s istomišljenicima i osnovao stranku Hrvatski nezavisni demokrati (HND). Kasnije je većina članova HND-a, uključujući Mesića, prešla u Hrvatsku narodnu stranku (HNS).
Kad je Franjo Tuđman umro u prosincu 1999. godine, Mesić je u 2. krugu glasovanja na predsjedničkim izborima izabran za predsjednika Hrvatske (veljača 2000.). Ponovo je izabran za predsjednika u siječnju 2005. g
Rane godine [uredi]
Mesić je rođen u slavonskom mjestu Orahovici gdje je i pohađao gimnaziju, a diplomirao je pravo na Sveučilištu u Zagrebu. Nakon studija, Mesić je radio u Orahovici i Našicama. Odslužio je vojsku, položio pravosudni ispit i radio kao općinski sudac. Oženio se Milkom rođ. Dudunić, i dobili su dvije kćeri.
Sa cijelom obitelji preselio je u Zagreb i godine 1964. postao direktor sektora općih poslova u poduzeću Univerzal Corporation, te je svojom voljom postao član Saveza komunista Jugoslavije (partijska podružnica: Savez komunista Hrvatske).
Godine 1966. izabran je kao neovisan građanin u Općinsko vijeće Orahovice, pobijedivši kandidate iz Saveza komunista te iz Socijalističkog saveza radnog naroda. Godine 1967. postao je gradonačelnik Orahovice, i član ondašnjega Sabora SR Hrvatske.
Pokrenuo je građenje prve privatne tvornice u Jugoslaviji, pa ga je Tito optužio da potiho uvodi kapitalizam (nezakonit po Ustavnom poretku). Poslije donošenja "Deklaracije o položaju i imenu hrvatskoga jezika" 1967. godine, Mesić ju je javno osudio u govoru pred Saborom, gdje je njene sastavljače prozvao kao: "političke diverzante koji razaraju temelje Jugoslavije", i pozvao da ih se kazneno progoni na sudu.[1][2] Ipak, u 1970-ima Mesić je podržao Hrvatsko proljeće, pa je optužen zbog "neprijateljske propagande" i osuđen na godinu dana zatvora. Suđenje je trajalo 3 dana, a od 55 svjedoka samo je 5 svjedočilo protiv njega. Nakon priziva, proces se odužio do 1975., kada je odslužio godinu dana u zatvoru u Staroj Gradiški.
Prvi višestranački izbori, raspad SFRJ, domovinski rat [uredi]
Izabran je 1990. kao kandidat HDZ-a na prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj nakon 2. svj. rata. Postao je premijer Hrvatske, i na toj funkciji bio od svibnja do kolovoza 1990.-e. Ipak, ubrzo je dao ostavku kako bi bio izabran u federativno predsjedništvo, gdje je prvo bio potpredsjednik.
Predsjednici su se godišnje automatski izmjenjivali po ključu republika/pokrajina. Kad je bio red da Mesić bude predsjednik, srpski član predsjedništva Borisav Jović tražio je glasovanje. 4 člana (Srbija, Crna Gora, Vojvodina, Kosovo) bili su protiv njega, a 4 člana (Hrvatska, Slovenija, Bosna i Hercegovina, Makedonija) bili su za. Posredovanjem Europske zajednice Mesić je ipak postao predsjednik.
Mnogi neovisni promatrači smatraju da je u to doba Mesić osigurao mjesto u povijesti vještim manevriranjem i blokadom velikosrpski nastrojene vrhuške da izvede državni udar, te da je, unatoč mnogim svojim kasnijim problematičnim potezima, u to vrijeme bio pravi čovjek na pravom mjestu.
Kad je Hrvatska proglasila neovisnost, Mesić se vratio u domovinu i dao ostavku na mjesto predsjednika jer SFRJ očigledno više nije postojala. Godine 1992. izabran je u Sabor i postao njegov predsjednik.
Godine 1994. istupio je iz HDZ-a i osnovao novu stranku, Hrvatske nezavisne demokrate. Kao razlog za istup navodio je protivljenje vladinoj politici prema Bosni i Hercegovini, optužujući Tuđmana da želi podijeliti BiH s Miloševićem. Međutim on je iz HDZ-a istupio tek godinu i pol nakon bošnjačko-hrvatskoga sukoba. Njegov izlazak iz HDZ-a se poklapa s njegovim (i Manolićevim) sukobom sa Šuškovom strujom unutar HDZ-a. Kritizirao je i privatizaciju zbog pljačke i profiterstva. Godine 1995. je sudjelovao na 2. saboru HSP-a, tj. frakcije HSP-a odane Dobroslavu Paragi, na Zagrebačkom velesajmu. Mesić je 1997. zajedno s većim dijelom svoje stranke prešao u Hrvatsku narodnu stranku (HNS) gdje je postao izvršni potpredsjednik stranke.
Predsjednički mandat [uredi]
Prvi predsjednički mandat [uredi]
Stjepan Mesić i Vladimir Putin na sastanku u Kremlju 16. travnja 2002.
Izabran je za predsjednika Hrvatske 2000. godine nakon što je pobijedio u prvom krugu izbora, te u drugom krugu porazio kandidata HSLS-a i SDP-a Dražena Budišu. Mesić je nastupio kao kandidat stranaka HNS, HSS, LS te IDS. Nakon što je postao predsjednik, istupio je iz članstva u HNS-u.
Kritizirao je politiku pokojnog predsjednika Tuđmana kao nacionalističku, bez slobode medija i s lošim gospodarstvom. Na početku svoga prvog mandata odmah se zalagao se za liberalniji pristup kako bi se Hrvatska otvorila stranim investitorima, s manje više uspjeha.
Kao predsjednik tijekom svog prvog mandata, umirovio je 7 hrvatskih generala koji su dvaput pisali otvorena pisma javnosti u kojima su tvrdili da vlast želi kriminalizirati Domovinski rat i da zanemaruje Hrvatsku vojsku. Mesić je tvrdio da časnici na dužnosti ne smiju pisati javna politička pisma bez odobrenja vrhovnog zapovjednika, tj. predsjednika države jer oni njemu izravno odgovaranju po zakonu i ustavu. Oporbene stranke su brzo osudile ovu Mesićevu odluku kao opasan potez za nacionalnu sigurnost Hrvatske, no on je tvrdio da je to bila jedina ispravna odluka koju je mogao donijeti jer se u vojsci neposlušnost ne može tolerirati. Mesić je kasnije umirovio još četiri generala sa sličnim objašnjenjem.
Tokom svoga prvog mandata u vanjskoj politici, predsjednik Mesić se zalaže da Hrvatska postane članica Europske unije i NATO-a. Također je pokrenuo obostrane isprike za moguće ratne zločine s predsjednikom Srbije i Crne Gore, što je dio hrvatske javnosti loše primio. Posebno pozitivno je bio primitak u izraelskom parlamentu (Knesset), koji je bio prvijenac za Hrvatsku. Ondje se ispričao za istrebljenje Židova u NDH tijekom 2. svjetskog rata, te se nakon njegovog govora počinju otvarati izravni diplomatski kanali s Izraelom.
Drugi predjednički mandat [uredi]
Stjepan Mesić na sastanku s Dickom Cheneyom u Dubrovniku 6. svibnja 2006.
U predsjedničkim izborima 2005-e je kao kandidat osam političkih stranaka osvojio skoro polovicu glasova (48,92%), ali mu je natpolovična većina uskraćena za par postotaka. U drugom krugu se suočio s protukandidatkinjom Jadrankom Kosor i pobijedio s gotovo 66% glasova. Njegov drugi petogodišnji mandat istekao je u veljači 2010.
Stjepan Mesić, gostujući na Obiteljskom radiju, komentirao je tvrdnje onih koji ga optužuju da je surađivao s Udbom. Mesić je pritom odgovorio: "Pa, ne znam kako bih ja bio suradnik UDBE valjda kad sam bio na izdržavanju kazne u Staroj Gradiški, valjda kad sam se javljao na 150 natječaja, kad su svi ovi seronje normalno radili, normalno zarađivali svoj kruh ili možda stvarno radili za UDBU ili za nekog drugog." [3]
Zanimljivosti [uredi]
Mesić na filmu (lijevo)
* Tijekom studija dijelio je, u studentskom domu, sobu sa Stipom Šuvarom.
* Stjepan Mesić imao je manju ulogu ustaškog časnika u filmu: Ne okreći se sine.
* Bio je i član "Titovih pionira" (Saveza pionira Jugoslavije).
* Vojni rok u JNA odslužio je u Bileći i Nišu, te je postao rezervni oficir.
Privatni život [uredi]
Stjepan Mesić je oženjen s Milkom Mesić. Imaju dvije kćeri, Dunju i Sašu.
Izvori [uredi]
1. ‘ 40 obljetnica Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (Napadači i branitelji Deklaracije i Matice hrvatske od 1967. do 1989. i 2007.), »Hrvatsko pravo« — Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj, godina 2007., broj 3., 17. ožujka 2007., zadnji put učitano 2009-05-27
Wikicitati „Stipe Mesić rekao je na početku svog izlaganja u diskusiji da ga nije toliko iznenadilo bacanje bombi* na naša /jugoslavenska/ predstavništva u Americi i Kanadi, bacanje bombi na naše konzulate u Zapadnoj Njemačkoj, jer se zna tko baca te bombe i tko stoji iza tih grupica, koliko ga je iznenadila ova deklaracija. Kada sam pročitao tu deklaraciju, rekao je, nije mi dugo trebalo da shvatim da je to politička diverzija koja je uperena protiv socijalističkog razvoja naše zemlje, i koja je uperena protiv onoga što je najsvetije, što je izvojevano u našoj narodnooslobodilačkoj borbi, a to je bratstvo i jedinstvo, čega se mi ne možemo odreći i za što su pale velike žrtve (...) Ovi bombaši, s koje god strane dolazili, doći će sigurno pod udar ne samo našeg hrvatskog naroda nego svih naroda naše socijalističke domovine. Bez obzira na to na koji način se postavljaju obranaški potpisnici i sugovornici tih potpisnika, na koji način oni branili sebe, da li su to potpisali u pijanom ili kakvom drugom opojnom stanju. Mislim da je deklaracija doživjela apsolutni krah i da je javnost osudila sve njezine sastavljače. Pridružujem se onim drugovima zastupnicima koji traže da se objelodane imena potpisnika, da se ne samo društveno i politički osude stavovi i potpisnici deklaracije nego da i tužilaštvo pokrene krivični postupak protiv odgovornih osoba.»“
- 17:56 -
nedjelja, 16.01.2011.
HARRY POTER
Harry Potter je heptalogija koju je napisala engleska književnica Joanne Kathleen Rowling. Uz sedam knjiga od kojih je posljednja objavljena 2007. godine, objavljene su još tri knjige - Metloboj kroz stoljeća, Čudesne zvijeri i gdje ih pronaći i Bajke barda Beedlea, napisane u dobrotvorne svrhe. Knjige opisuju svijet vještica i čarobnjaka, a glavni je lik mladi čarobnjak Harry Potter. Prvi roman, Harry Potter i Kamen mudraca objavljen je 1997. Šest je knjiga već doživjelo i svoja filmska izdanja. Posljednja će knjiga biti ekranizirana u dva dijela. Snimanje prvog od dva filma započelo je u veljači 2009., a premijerno bi trebao biti prikazan 19. studenog 2010.[1] Najavljeni datum premijere drugog filma je 15. srpnja 2011. godine.[2]
Knjige se objavljuju u nakladi Bloomsbury Publishing Plc-a (originalna verzija; Ujedinjeno Kraljevstvo), Scholastic Pressa (američka verzija) itd.
Povijest naklade [uredi]
Prva HP knjiga objavljena je u Ujedinjenom Kraljevstvu u nakladi Bloomsburyja, malog nezavisnog izdavača, u srpnju 1997. Knjige imaju obožavatelje svih uzrasta i u cijelom svijetu. Tako su u Ujedinjenom Kraljevstvu objavljene dvije verzije knjige, iste tekstom, ali različite naslovnicama. Jedna verzija namijenjena je djeci, a druga odraslima. Prve tri knjige, Harry Potter i Kamen mudraca, Harry Potter i Odaja tajni te Harry Potter i zatočenik Azkabana osvojile su nagradu Nestlé Smartie Book Prize za dobnu skupinu od 9 do 11 godina. Do vremena izlaska četvrte knjige, Harry Potter i Plameni pehar, serijal je već postao visoko profiliran, novine i časopisi bili su puni priča o Harryju Potteru. U isto je vrijeme Warner Brothers započeo snimanje serije filmova koji se temelje na romanima. Svaka knjiga prati otprilike jednu godinu Harryjeva života u Hogwartsu - školi vještičarenja i čarobnjaštva gdje uči koristiti magiju i spravljati čarobne napitke. Harry također uči savladati prepreke, kako magične, tako i socijalne i emocionalne.
U serijalu je sedam knjiga, a svaka je za nijansu mračnija od prethodne. Kako Harry odrasta, tako i njegov najveći neprijatelj, Lord Voldemort, ima sve veću moć.
Kako kaže J. K. Rowling, ideju o glavnom liku svojih romana, Harryju Potteru, dobila je dok se vozila vlakom od Manchestera do Londona 1991. Njezino omiljeno mjesto za pisanje prve knjige bio je jedan edinburški kafić u kojem je ispijala bezbrojne šalice kave. Zahvaljujući prodaji knjiga i pravima na filmove, Rowling je postala milijaderka i 620. najbogatija osoba na svijetu. Pretpostavlja se da je J. K. Rowling bogatija od kraljice Elizabete 2.
Pregled [uredi]
Upozorenje čitatelju: Slijedi tekst koji sadrži pojedinosti o radnji i/ili završetku ovog djela.
Romani većim dijelom spadaju u žanr fantastike; međutim, to su ujedno i edukacijski romani čija je radnja smještena u Školu vještičarenja i čarobnjaštva Hogwarts, britanski internat za čarobnjake čiji nastavni program uključuje korištenje magije. Knjige su također, riječima Stephena Kinga, "pronicljiva i tajanstvena pripovijetka", a knjige su pisane u stilu misterioznih avantura Sherlocka Holmesa; u svakoj su knjizi pomno skriveni tragovi koji dobivaju značenje već s izlaskom sljedećeg nastavka, a glavni likovi često progone brojne sumnjivce što dovodi do naglog obrata koji razjašnjava cijelu situaciju.
Glavni lik, dječak imenom Harry Potter, siroče je koje živi sa svojim okrutnim rođacima, Dursleyjevima. Oni su ga u početku držali u potpunom neznanju što se tiče njegovog čarobnjačkog naslijeđa - Dursleyjevi preziru njegovu "neprirodnost". Međutim, kako se približavao njegov jedanaesti rođendan, Harry je postajao sve više svjestan svoje posebnosti, a na svoj je jedanaesti rođendan imao prvi susret s čarobnjačkim svijetom kad je obaviješten da je zapravo čarobnjak i da je pozvan u Školu vještičarenja i čarobnjaštva Hogwarts.
Čarobnjački svijet u kojem se Harry iznenada našao potpuno je odvojen, ali ujedno i vezan sa "stvarnim" (bezjačkim) svijetom. Za razliku od fantastičnih svjetova Narnije i Gospodara prstenova, svijet Harryja Pottera postoji usporedno s našim svijetom, a čak su i mnoge čarobnjačke institucije smještene u gradovima, kao što je na primjer London. Čarobnjački se svijet sastoji od niza skrivenih ulica, prastarih gostionica, usamljenih ladanjskih kuća i dvoraca koji ostaju nevidljivi nemagičnoj populaciji (poznatoj kao "Bezjaci"). Magični je dar urođen i ne može se naučiti, iako mladi čarobnjaci moraju pohađati čarobnjačku školu kao što je na primjer Hogwarts kako bi usavršili i kontrolirali svoje sposobnosti. Većina čarobnjaka nije upoznata s bezjačkim svijetom koji im se čini čudnijim nego što bi se običnim ljudima činio njihov svijet.
Prvi roman započinje 1. studenog 1981. na dan pun čudnih i neobjašnjivih događaja: zvijezde padalice, neobično velik broj sova, čudno odjeveni stranci koji sretno pozdravljaju bezjake na ulici. Izvor je tih čudnih događaja slavlje inače pritajenog čarobnjačkog svijeta koji je godinama terorizirao Lord Voldemort koji je pokušavao prigrabiti što je više moguće moći. Prethodne je noći Lord Voldemort, koji je mjesecima tragao za skrivenom obitelji Potter, otkrio njihovo sklonište i ubio Jamesa i Lily Potter. Međutim, kad je pokušao ubiti njihovog sina, Harryja, njegova se kletva okrenula protiv njega. Njegov je duh istrgnut iz njegovog tijela i on je bio prisiljen na skrivanje, a Harryju je kao podsjetnik na taj događaj ostao samo ožiljak u obliku munje na čelu. Harryjeva misteriozna pobjeda nad Voldemortom u toj Noći vještica dočekana je s mješavinom sreće i divljenja u čarobnjačkoj zajednici, a Harry je dobio nadimak "dečko koji je ostao živ". Drugo poglavlje započinje deset godina kasnije, 1991., kad Harry saznaje za svoje čarobnjačko naslijeđe i tu priča počinje.
Naredne priče slijede veoma strogu formulu: radnja knjige započinje svake godine u otprilike isto vrijeme, odnosno pri kraju ljeta, kad Harry u bezjačkom svijetu, s Dursleyjevima, iščekuje rujan i povratak u Hogwarts. Zatim neko vrijeme provodi na nekim određenim magičnim lokacijama (u Zakutnoj ulici, Jazbini, na Grimmauldovom trgu) prije nego što se ukrca na vlak Hogwarts Express koji kreće s perona 9 i 3/4 sa željezničkog kolodvora King's Cross i vozi za Hogwarts.
Nakon dolaska u školu, Harry se u svakom romanu bori s teretom koji donose školski problemi kao što su eseji, simpatije i učitelji koji nemaju razumijevanja. Također, tijekom tog perioda, Harry se bori i s uvijek novim misterijem koji vrhunac dostiže kako se bliže posljednji dani škole, a često uključuje pokušaje Lorda Voldemorta da vrati svoju moć.
Za detaljne radnje romana, pogledajte članke za svaku knjigu.
Likovi [uredi]
Harry Potter: Jedino dijete Jamesa i Lily Potter, s kojima dijeli mnoge posebne karakteristike, od kojih je najlakše primijetiti Jamesovu neurednu crnu kosu i Lilyine zelene oči. Rođen je 31. srpnja 1980. Postao je slavan kad je imao samo jednu godinu i kad je Lord Voldemort, čarobnjak koji je izazivao strah cijelog čarobnjačkog svijeta, napao njegov dom i ubio njegove roditelje, ali nije uspio ubiti njega, iako ga je ostavio s prepoznatljivim ožiljkom u obliku munje. U pokušaju da ga ubije, Voldemort je iščupan iz svojeg tijela što je bila posljedica njegove vlastite kletve, Avade Kedavre. u Hogwartsu, Harry je pokazao da je nadareni čarobnjak posebno se istaknuvši u Obrani od mračnih sila i metloboju, a unutar svog doma, Gryffindora, prepoznat je i kao sposobni vođa. Unatoč njegovim najboljim pokušajima, nije uspio suzbiti svoju slavu i to mu je u nekim trenutcima bio izvor velike frustracije. Međutim, unatoč svom pritisku, ostao je iznimno hrabar, plemenit i ponosan, iako su se te kvalitete znale i loše odraziti u onome što je Hermiona Granger nazvala "slabosti na spašavanje ljudi". Njegovi su najbolji prijatelji Ron Weasley i Hermione Granger, a neprijatelji su mu Lord Voldemort, Severus Snape i Draco Malfoy.
Ron Weasley: Najbolji prijatelj Harryja Pottera i šesti od ukupno sedmero djece drage i siromašne obitelji Weasley. Sprijateljio se s Harryjem gotovo odmah nakon njihovog prvog susreta tijekom prvog putovanja Hogwarts Expressom. Međutim, u jednom su se trenutku njih dvojica udaljila, jednim dijelom zato što je Ron bio prisiljen živjeti u Harryjevoj sjeni, a tu je frustraciju bez sumnje pojačao i njegovo mjesto najmlađeg sina u velikoj obitelji. Unatoč tome, on i Harry ostali su bliski, a Ron je, uz Hermionu, bio stalni pratilac u Harryjevim avanturama.
Hermiona Granger: Najbolja prijateljica Harryja Pottera i Rona Weasleyja koja je obično smatrana najboljom učenicom Harryjeve generacije u Hogwartsu. Njezina su inteligencija zajedno s razumnim i logičnim razmišljanjem često bili od velike pomoći Harryju i Ronu tijekom školovanja u Hogwartsu i ostalih avantura, iako je njezino šefovanje znalo biti i izvor svađe između njih. Hermiona je bezjačkog podrijetla i zbog toga je, kao i zbog svoje inteligencije, bila i meta školskog kolege i nasilnika Draca Malfoya.
Lord Voldemort: Glavni antagonist serijala, zli čarobnjak koji pod svaku cijenu želi osigurati potpunu kontrolu čarobnjačke zajednice i dostići besmrtnost prakticiranjem crne magije. Nakon godina provedenih u pokušajima da ostvari sve svoje ciljeve zaustavljen je kad je pokušao ubiti Harryja Pottera dok je dječak bio tek beba i nije uspio. Istrgnut je iz svog tijela i primoran na skrivanje. On je izazivao takav strah kod čarobnjaka da su se i nakon njegovog pada mnogi bojali izgovoriti njegovo ime pa su ga umjesto imenom nazivali "Znate-Već-Tko", "Onaj-Čije-Se-Ime-Ne-Smije-Izgovoriti" ili "Gospodar tame", a posljednji su naziv većinom upotrebljavali njegovi sljedbenici, smrtonoše. Rođen je kao Tom Marvolo Riddle i također je bio učenik u Hogwartsu. "Ja sam Lord Voldemort", odnosno engleski izvornik - "I am Lord Voldemort" anagram je njegova pravog imena Tom Marvolo Riddle.
Albus Dumbledore: Harryjev najvjerniji savjetnik i ravnatelj Škole vještičarenja i čarobnjaštva Hogwarts. Vjerojatno jedan od najcjenjenijih ljudi u čarobnjačkom svijetu koji je držao visoke položaje u britanskim, ali i međunarodnim institucijama, a uz to je bio i alkemičar i majstor različitih magijskih disciplina. On je i jedina poznata osoba koje se Lord Voldemort ikad bojao i jedan od rijetkih koji se ne boji Voldemorta i bez straha izgovara njegovo ime te druge ohrabruje da čine isto. Dumbledore je vjerovao u ljude i uvijek je vidio najbolje u njima. Ubio ga je Severus Snape u Harryju Potteru i Princu miješane krvi Ubojitom kletvom po njegovoj zapovjedi (što se otkriva tek kasnije).
Severus Snape: Nadareni čarobnjak, jedan od profesora u Hogwartsu, i još od maldosti, veliki neprijatelj Jamesa Pottera i Siriusa Blacka. Kao učitelj Čarobnih napitaka pokušao se osvetiti pokojnom Jamesu Potteru maltretirajući njegovog sina Harryja. Bivšeg je smrtonošu kao profesora zaposlio Dumbledore, a Snapeova je odanost stalno preispitivana iako je Dumbledore uvijek govorio da mu vjeruje iz razloga barem djelomično otkrivenih u Harryju Potteru i Princu miješane krvi. Povjerenje Dumbledorea je bilo opravdano jer se Snape na kraju serijala žrtvovao za spas svijeta. U mladosti je bio zaljubljen u Lily Evans(ženu Jamesa Pottera i Harryjevu majku).
Rubeus Hagrid: Sin čarobnjaka i divice, a ujedno je i iznenađujuće nježan i brižan. Podupire Harryja i jedan je od njegovih najvećih prijatelja. Također je i čuvar ključeva i posjeda u Hogwartsu, ali i lovočuvar i učitelj Skrbi za magična stvorenja. Upravo je Hagrid rekao Harryju da je on čarobnjak i ponovno ga upoznao s čarobnjačkim svijetom. Hagrid je također pohađao Hogwarts, ali je izbačen kad je bio na trećoj godini zbog zločina koji nije počinio i zbog toga se ne može legalno baviti magijom.
Sirius Black: Najbolji prijatelj Jamesa Pottera i bivši buntovnik koji je u mladosti pobjegao iz doma svojih čistokrvnih roditelja. Lažno je optužen da je pomogao Voldemortu u ubojstvu Jamesa i Lily Potter te je odmah po uhićenju, bez suđenja, poslan u Azkaban iz kojeg je kasnije uspio pobjeći. Također je i krsni kum Harryja Pottera. U Harryju Potteru i Redu feniksa pogodila ga je kletva koju je bacila njegova zla sestrična, Bellatrix Lestrange, i koja je uzrokovala njegov pad iza vela u smrt u Odjelu tajni. Njegova je smrt bila veoma traumatična za Harryja.
Ginny Weasley: Jedina kći u obitelji Weasley. Nadarena je vještica, posebno poznata po bacanju Uroka bala šišmišica. Ginny je prvo žensko dijete rođeno u obitelji Weasley u nekoliko generacija. Učitelj Čarobnih napitaka, Horace Slughorn, u njoj vidi veliki potencijal i poštuje njezine magične sposobnosti. Harry je dugo bio njezina simpatija, a u Harryju Potteru i Princu miješane krvi napokon su počeli izlaziti. U epilogu sedmog dijela se navodi kako su se Ginny i Harry vjenčali i imali troje djece: Jamesa, Lily i Albusa Severusa.
Draco Malfoy: Čistokrvni čarobnjak i član doma Slytherina poznat po svojim uvredama kojima su česta meta Harry Potter, Hermiona Granger i Ron Weasley. Kako su Harry i Ron brzo postali prijatelji, tako su Harry i Draco brzo postali neprijatelji koji se sukobljavaju na različite načine, uključujući i metloboj. On i njegova dva "snagatora", Vincent Crabbe i Gregory Goyle, protuteža su glavnog trija. U zadnjem dijelu se navodi kako se preobratio i postao dobar.
Dursleyjevi: Oni su Harryjevi jedini i bezjački (nemagični) rođaci. Dursleyjevi su zlostavljali i maltretirali Harryja tijekom cijelog njegovog života, ali unatoč svemu tome Harry se svakog ljeta vraća u njihov dom iz razloga nepoznatih sve do Harryja Pottera i Reda feniksa.
Za daljnje informacije pogledajte popis likova koji se pojavljuju u Harryju Potteru.
Serijal [uredi]
Knjige [uredi]
1.Harry Potter i Kamen mudraca
vrijeme radnje: 1981., 1991. na 1992.
datum izlaska: 26. lipnja 1997.(UK)
prodaja(SAD): 17 milijuna
2.Harry Potter i Odaja tajni
vrijeme radnje: 1943., 1992. na 1993.
datum izlaska: 2. srpnja 1998.(UK)
prodaja(SAD): 14.7 milijuna
3.Harry Potter i Zatočenik Azkabana
vrijeme radnje: 1993. na 1994.
datum izlaska: 8. srpnja 1999.(UK)
prodaja(SAD): 12.8 milijuna
4.Harry Potter i Plameni Pehar
vrijeme radnje: 1944., 1981., 1994. na 1995.
datum izlaska: 8. srpnja 2000.(UK/SAD)
prodaja(SAD): 12.3 milijuna
5.Harry Potter i Red feniksa
vrijeme radnje: 1976., 1995. na 1996.
datum izlaska: 21. lipnja 2003.(UK/SAD)
prodaja(SAD): 13.7 milijuna, 5 milijuna u prva 24 sata
6.Harry Potter i Princ miješane krvi
vrijeme radnje: 1926., 1937., 1960., 1970., 1996. na 1997.
datum izlaska: 16. srpnja 2005.(UK/SAD)
prodaja(SAD): 20 milijuna, 7 milijuna u prva 24 sata
7.Harry Potter i Darovi smrti (original:Harry Potter and the Deathly Hallows)
vrijeme radnje: 1997. na 1998. i rujan 2017.
datum izlaska: 21. srpnja 2007.(UK/SAD)
2001. izašle su još dvije knjige, Čudesne zvijeri i gdje ih pronaći (školski udžbenik) i Metloboj kroz stoljeća. Sav prihod od prodaje knjiga išao je Comic Reliefu, britanskoj dobrotvornoj organizaciji.
Filmovi [uredi]
1.Harry Potter i Kamen mudraca
datum izlaska: 16. studenog 2001.
redatelj: Chris Columbus
2.Harry Potter i Odaja tajni
datum izlaska: 15. studenog 2002
redatelj: Chris Columbus
3.Harry Potter i zatočenik Azkabana
datum izlaska: 31. svibnja 2004.(UK)
redatelj: Alfonso Cuarón
4.Harry Potter i Plameni pehar
datum izlaska: 18. studenog 2005. (većina zemalja)
redatelj: Mike Newell
5.Harry Potter i Red feniksa
datum izlaska: 11. srpnja 2007.
redatelj: David Yates
6.Harry Potter i Princ miješane krvi
datum izlaska: 15. srpnja 2009.
redatelj: David Yates
7.Harry Potter i Darovi smrti (prvi dio)
datum izlaska: 19. studenog 2010.
redatelj: David Yates
8.Harry Potter i Darovi smrti (drugi dio)
datum izlaska: 15. srpnja 2011.
redatelj: David Yates
Harry Potter kao brand [uredi]
Harry Potter brand veoma je jak upravo zbog svojih obožavatelja.
7. rujna 2005. Apple Computer objavio je da će u prodaju biti puštena posebna verzija iPoda s logom Hogwartsa na poleđini. Pri kupnji tog iPoda dobije se i kôd za skidanje svih dotada objavljenih audioknjiga o Harryju Potteru i biografija J. K. Rowling s iTunes Music Store. 12. listopada 2005. Apple Computers ponovno je predstavio iPod iz Harry Potter kolekcije koji dolazi sa svim knjigama i originalnim Harry Potter iPodom kojem je dodana linija kako bi dobio izgled 5G iPoda.
Uz to na internetu cvate trgovina raznim rekvizitima iz svijeta Harryja Pottera pa tako možete kupiti razne majice, šalove baš poput onih iz filmova... Ali u cijeloj su priči ipak najzanimljiviji čarobni štapići. Tako postoji cijela web-stranica posvećena upravo njima. Rade se ručno, od raznih vrsta drveća, dolaze s certifikatom, a i njihova cijena ne zaostaje za onom "pravih" štapića (otprilike $50).
- 13:53 -
petak, 07.01.2011.
JADRANKA KOSOR
Jadranka Kosor (Pakrac, 1. srpnja 1953.), hrvatska političarka, predsjednica Vlade Republike Hrvatske.
Novinarska karijera
Diplomirala je na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Profesionalnu karijeru posvetila je novinarstvu, od 1972. bila je dopisnica Večernjeg lista i Radio Zagreba. Od 1991. do 1995. na Hrvatskom radiju je vodila emisije za prognanike, izbjeglice i stradalnike iz Domovinskog rata.
Politička karijera
Godine 1995. postala je potpredsjednica HDZ, a te je godine izabrana i u Hrvatski sabor. Potpredsjednicom HDZ-a bila je do 1997. godine. Do 2000. obnašala je dužnost potpredsjednice Sabora. Od 1999. do 2002. predsjednica stranačke Zajednice žena "Katarina Zrinski". U Sabor je ponovno ušla 2000., a dvije godine kasnije izabrana je za zamjenicu predsjednika HDZ-a na VII. Općem saboru HDZ-a. Na parlamentarnim izborima 2003. godine ponovno je izabrana za zastupnicu u Hrvatskom saboru u I. izbornoj jedinici (Zagreb), ali je svoj mandat stavila u mirovanje jer je imenovana za potpredsjednicu Vlade Republike Hrvatske zaduženu za socijalna pitanja, te ministricom obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti. Dužnost potpredsjednice Vlade i ministrice u vladama premijera Sanadera obnašala je do 2009. godine.
Na predsjedničkim izborima 2005. godine, kao kandidatkinja HDZ-a izgubila je u drugom krugu od Stjepana Mesića.
Nakon ostavke premijera Sanadera, 3. srpnja 2009. Predsjednik Republike povjerio joj je mandat za sastavljanje Vlade.
Dana 6. srpnja 2009. nova Hrvatska vlada na čelu s Jadrankom Kosor dobila je povjerenje većine saborskih zastupnika u glasovanju na kraju zasjedanja.
Privatni život
Dobitnica je nagrade "Zlatno pero" Hrvatskoga novinarskog društva, nagrade Europske zajednice za humanitarni rad, nagrade "Europski krug" Hrvatskoga europskog doma, nagrade za životno djelo "Ivan Šibl" HRT-a, počasno članstvo u Udruzi roditelja poginulih branitelja, a i počasna je dopredsjednica Udruge gluhoslijepih "Dodir". Od 2007. je počasna predsjednica HVIDR-e. Godine 1998. dodjeljena joj je Spomen medalja »Vukovar«.[1]
Objavila je četiri knjige (dvije o Domovinskom ratu, dvije poezije). Govori engleski i njemački. Majka je jednog sina Lovre Škopljanac.
Prezime
Jadrankina majka je nakon gubitka supruga, koji je poginuo u ratu, vratila svoje djevojačko prezime Belkov, dok je Jadranka zadržala očevo prezime do danas
9. Predsjednica Vlade Republike Hrvatske
Trenutačno
U službi od
6. srpnja 2009.
Predsjednik Ivo Josipović
Prethodnik Ivo Sanader
3. Predsjednica HDZ-a
Trenutačno
U službi od
4. srpnja 2009.
Prethodnik Ivo Sanader
Potpredsjednica Vlade Republike Hrvatske
U službi
23. studenoga 2003. – 6. srpnja 2009.
Rođenje 1. srpnja 1953.
Pakrac
Politička stranka Hrvatska demokratska zajednica
- 19:47 -
MILAN BANDIĆ
Milan Bandić, (Grude, Bosna i Hercegovina, 22. studenoga 1955.), hrvatski političar, trenutačni zagrebački gradonačelnik.
52. zagrebački gradonačelnik
Trenutačno
U službi od
15. svibnja 2005.
Prethodnik Vlasta Pavić
50. zagrebački gradonačelnik
U službi
5. svibnja 2000. – 21. siječnja 2002.
Prethodnik Marina Matulović-Dropulić
Nasljednik Vlasta Pavić
Rođenje 22. studenoga 1955.
Grude, Bosna i Hercegovina (tada NRBiH, FNRJ)
Politička stranka SDP (1990.-2009.)
nezavisan (2009.)
Supruga Vesna Bandić
Mladost
Rođen je zaoseku Bandića Brig, Cerov Dolac, Donji Mamići, općina Grude. Otac mu je umro s 58 godina.[1] Bio je ministrant kod fra Blage Brkića u selu Ružići.[1] Nakon osnovne i srednje škole u Grudama, dobio je studentski kredit i otišao na studij u Zagreb.[1] Diplomirao je na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Uz učenje čekao ga je i naporan fizički rad. Radio je na istovaru šećera i ugljena te žbukanju pročelja gradskih zgrada. Zarada je bila solidna i to mu je omogućilo da namakne novaca kako bi mogao vraćati studentski kredit. Tih studenskih dana upoznao je i svoju buduću suprugu Vesnu na plesu u Studenskom centru. U tom će se braku kasnije roditi i kćerka Ana Marija.
Po završetku fakultetskog školovanja odslužio je vojni rok te se zaposlio u zagrebačkom Ledu.[2] U samom početku fakultetska diploma nije mu odveć pomogla da dobije bolje radno mjesto te je prvi Bandićev posao bio rad u hladnjači na -25°C. Nakon šest mjeseci uspio je dobiti radno mjesto u uredu.
Politička karijera
U Ledu je radio do 1983. godine kada se kao stručno-politički radnik za ONO i DSZ zaposlio u Općinskom komitetu SKH Peščenica. Nije odveć volio boraviti u uredu te je često bio među ljudima, kolokvijalno rečeno, na terenu. Tu je do izražaja došla njegova moć komunikacije s ljudima. Dolaskom višestranačja u Hrvatsku i u vrijeme Domovinskog rata, kada je SKH imao najmanju popularnost među hrvatskim biračima, Bandić nije prešao u neku drugu stranku ili izašao iz komunističke partije posipajući se pepelom. Naprotiv, ostao je vjeran svojoj stranci i nastavio raditi na Pešćenici s vjerom da će se njegova, sada socijaldemokratska, stranka vratiti kao značajan čimbenik na hrvatsko političko nebo.
Bandićeva uzlazna putanja kreće 1993. kada postaje tajnik gradske organizacije SDP-a, a dvije godine kasnije (1995.) postaje zastupnik u Gradskog skupštini grada Zagreba.[2] Godinu dana kasnije (1996.) razveo se od supruge Vesne. S njom će iznova vjenčati 2003. godine, a u javnosti će se pojaviti špekulacije da su se razveli samo kako bi Bandićevi lakše kupili stan u kojem su živjeli.[3][4] Da bi istražili ove navode novinari Jutarnjeg lista razgovarali su sa sedam stanara koji žive u zgradi s Bandićevima i svi su potvrdili da Vesna Bandić nikada nije duže izbivala i stana unatoč razvodu. Upitan za komentar Bandić je rekao da susjedi mogu svašta pričati.[2]
Godine 1997. postaje predsjednik zagrebačkog SDP-a.[2] Uz te dužnosti bio je i član u Glavnom odboru SDP-a. Došavši prvi puta na mjesto gradonačelnika (1997.), Bandić je prouzročio prvu aferu zaposlivši 14 savjetnika što je grad Zagreb dodatno koštalo oko 150 tisuća kuna na mjesec.[2] Tri godine kasnije (2000.) na izvanrednim izborima izabran je za gradonačelnika Zagreba, a koalicija kojoj je na bio na čelu na izborima je osvojila 52% glasova.
Od 1995. je vijećnik u Skupštini grada Zagreba, a 2000., za vrijeme trećeg mandata u Gradskoj skupštini, izabran je za gradonačelnika što ostaje sve do ožujka 2002. godine, kada daje ostavku radi afere proizašle nakon njegovog neuspješnog pokušaja podmićivanja policajca koji ga je uhvatio kako vozi pod utjecajem alkohola. Godine 2005. i 2009. je unatoč tome ponovno izabran za gradonačelnika.
Do objave kandidature za predsjednika Hrvatske 5. studenog 2009 bio je član Socijaldemokratske partije Hrvatske (SDP), predsjednik Gradske organizacije SDP-a u Zagrebu i član Glavnog odbora i Predsjedništva stranke. Objavom kandidature automatski je izbačen iz stranke.
Prvi gradonačelnički mandat 2000.
Drugi gradonačelnički mandat 2001.
Godine 2002. čini gaf koji će danima biti udarna tema hrvatskih medija – prouzrokuje prometnu nezgodu pod utjecajem alkohola što će ga na koncu koštati gradonačelničke fotelje.[5] U najkraćim crtama rečena afera glasi: Bandić je svojim vozilom Range Roverom udario u drugi automobil te je bježao pred policijom. Policajac koji je vodio zapisnik uskoro je ostao bez posla. Srećom po policajca ipak je kasnije vraćen na posao. Obrazlažući svoje postupke tim povodom Bandić je rekao: "Vraćao sam se s karmina na kojima sam popio tri-četiri gemišta, a inače je notorno da ne pijem. Pritom sam jeo luk, a nakon teških jela uvijek uzimam osvježivač daha na bazi alkohola. Ti gemišti nisu utjecali na moju sposobnost vožnje."
Treći gradonačelnički mandat 2005.
SDP sa Bandićem kao nositeljem liste grada Zagreba osvaja 2005. 40,95% glasova[6] te Bandić tako biva izabran treći put.
Četvrti gradonačelnički mandat 2009.
Na prvim izravnim izborima za gradonačelnika, Bandić osvaja još jedan gradonačelnički mandat. Gradski odbor SDP-a ga je jednoglasno izabrao za kandidata.[7] Mandat je dobio u drugom krugu 31. svibnja 2009. u izravnom srazu s Josipom Kregarom, osvojivši 61,84% glasova.[8]
Predsjednička kandidatura 2009.
Dana 12. srpnja 2009. održani su unutarstanački izbori u SDP-u. Na njima se odlučivalo o SDP-ovom kandidatu na predstojećim predsjedničkim izborima. Kandidati su bili Ivo Josipović i Ljubo Jurčić.[9] Josipović je pobijedio u tim predizborima. Bandić je bio razočaran što nije mogao biti jedan od kandidata za predizbore. Mjesecima se špekuliralo o njegovoj mogućoj kandidaturi. Njegova samostalna kandidatura mogla je prouzročiti da bude izbačen iz stranke. Iako se službeno nije bio kandidirao, osvajao je veliki postotak glasova u istraživanjima javnog mnijenja.[10][11]
Dana 4. studenog 2009. zamrznuo je svoje članstvo u SDP-u.[12][13], a u zoru 5. studenog 2009. objavio je kandidaturu za predsjednika Republike.[14][15] Istoga dana SDP je medijima poslao šturo priopćenje u kojemu kaže kako je Bandić objavom kandidature za predsjednika Republike Hrvatske aktivirao automatsku primjenu članka 15. Statuta SDP-a, čime mu je prestalo članstvo u SDP-u.[16]
Istoga dana počele su se pojavljivati komentari protiv njega koji su njegovu kandidaturu opisivali kao komediju.[17] Kampanju je vodio pod sloganom "Budućnost je naš posao".
Tijekom kampanje optuživan je od strane novinara i komentatora da izbjegava sučeljavanja sa ostalim kandidatima.[18]
Umjesto jednog sučeljavanja sa protukandidatima Bandić je bio na turneji po otocima. Išao je po Pagu, Viru, Ugljanu.[19] Na Ugljanu je izjavio:[19]
„Sa otoka se stoljećima odlazilo trbuhom za kruhom. Hrvatska nikad nije dovoljno valorizirala otoke. Treba pozdraviti težake ali i poduzetnike koji žele ulagati u otoke. Nije cilj da se ljudi vrate, nego da dođu živjeti i raditi na otoke“
({{{2}}})
Tako je 10. prosinca 2009. unajmljenom 19-metarskom jahtom obilazio otoke.[20] Novinarima nije htio otkriti iznos najma jahte koji je, po procjenama nekih novinara, iznosio više od četiri tisuće eura.[20]
Nakon Dalmacije krenuo je u turneju po Bosni i Hercegovini. Tijekom posjeta Žepču dočekan je sa slikama Franje Tuđmana, Thompsonovom glazbom i hrvatskim zastavama.[21] 16. prosinca došao je u Sarajevo. Tom prigodom se sastao sa predsjednikom HKD "Napredak" Franjom Topićem te gradonačelnikom Grada Sarajeva Alijom Behmenom s kojima je razgovarao o dosadašnjoj i budućoj suradnji.[22] Polažući vijenac na spomenik palim borcima 108. brigade HVO-a u mjestu Dubrave kod Brčkog izuo cipele, poskliznuo se i pao u snijeg.[23][24] 17. prosinca obišao je Neum[25], Ston, Slano, Mokošicu, Srebreno, Cavtat, Ćilipe, Grudu i Dubrovnik. Pritom je napravio gaf smjestivši Neum u Dubrovačko-neretvansku županiju.[26]
U prvom krugu predsjedničkih izbora osvojio je drugo mjesto sa 14,83% glasova.[27] U izbornoj noći je rekao kako njegov protukandidat Josipović radi na daljinski upravljač Zorana Milanovića.[28][29] Tu rečenicu često je koristio u drugom krugu kampanje.
Iako je bila očekivana, nije dobio službenu podršku vrha Katoličke Crkve. Glavni urednik Glasa Koncila je u kolumni izjavio kako Crkva ne podržava niti jednog kandidata.[30] Ipak, pojedini svećenici su otvoreno podržavali Bandića. Sam Bandić je izjavio da njega svećenici mahom podržavaju.[31][32] Kardinal Josip Bozanić je primio Bandića što je protumačeno kao njegova neizravna podrška kandidatu.[33][34] U drugom krugu je izgubio osvojivši 39,74% glasova.[27] Izgubio je u svim županijama osim u Ličko-Senjskoj.[35] 12. siječnja se zahvalio građanima na podršci.[36]
Kontroverze
Uz ime Milana Bandića vezale su se brojne kontroverze. Protiv njega je do njegove predsjedničke kandidature (studeni 2009) predano preko 250 kaznenih prijava [37] .
Navodni pronacistički ispad
U Novom listu izašao je članak da je 31. srpnja 2005. Milan Bandić kada je iz autobusa primijetio radnike na ulici kako mu mašu, da je uzviknuo :"Rad oslobađa" koji je bio moto moto koncentracijskog logora Auschwitz, i da je nastavio "valjda ne vjeruju da su nacisti nisu bili skroz blesavi."[38] Hrvoje Krešić, novinar Novoga lista, navodno čuo je tu izjavu priliko svog izlaska iz autobusa u prisutnosti. Bandić mu je sljedeći dan zaprijetio tužbom (koju nikad nije pokrenuo) tvrdeći kako je rekao "marksisti", a ne "nacisti". Bandićevu inačicu izjave je potvrdio tadašnji član Gradskog poglavarstva Davor Jelavić koji je bio neposredno do Bandića i podvrđeno od tadašnjeg tajnika Gradskoga poglavarstva Vidoje Bulum, dok je jedini svjedok Hrvoje Krešića bio fotoreporter Novog Lista Davor Kovačević. Ostali novinari su bili daleko od Bandića i novinara Novog lista, i nisu mogli čuti što je Bandić govorio zbog buke koja je vladala u autobusu.[39] Bandić je navodno poslje izjavio da kako bi eventualnu odštetu donirao Centru Simona Wiesenthala, ali ravnatelj Centra Efraim Zuroff tu ponudu je odbio.[40]. Ova kontroverza je ubrzo zamrla, i više se nije pojavljivala u medijima.
Sukob s Vlastom Pavić
Stranačka kolegica Vlasta Pavić ga je optužila da joj je 27. travnja 2005. psovao majku na sjednici Skupštine grada Zagreba.[41] Bandićev ispad doživio je osudu od feminističkih udruga [42] Vrh SDP-a nije pretjerano reagirao na taj ispad.[43]
Sam Bandić je porekao da je koristio bilo kakve psovke u toj prigodi.[44] "Ja Boga i mater rabim u sasvim drugom pojmu", bile su njegove riječi.
Maraton Trčimo Gospi
U subotu 19. svibnja 2007. Bandić je sudjelovao kao jedan od 125 maratonaca u humanitarnom maratonu Trčimo Gospi od Gruda do Međugorja u Hercegovini, dugačkom 42km.[45][46][47] Poslije je izbila afera budući da se tog istog dana vratio autom u Zagreb na utakmicu. Novinari su utvrdili kako je tim putem morao ići većom brzinom nego što je dopušteno.
Razmjena zemljišta
Od listopada 2007. Bandić je pod istragom USKOK-a zbog nekoliko poslova koje je sklopio kao gradonačelnik Zagreba, od kojih je najviše medijske pažnje privukla razmjena zemljišta na razkrižju Maksimirke ulice i Avenije Gojka Šuška za zemljište u Sesvetskom Kraljevcu. USKOK ga sumnjiči za sklapanje štetnog ugovora temeljem pogrešne procjene vrijednosti tih zemljišta. Dvjema tvrtkama s kojima je Bandić sklopio ugovor upravljali su neiskusni studenti, što je izazvalo dodatne sumnje i interes javnosti.[48][49]
Slučaj Cvjetni trg
Godine 2006. Bandić je najavio preuređenje Cvjetnog trga u Zagrebu. Odabran je projekt arhitekta Borisa Podrecce, a investitor je bio hrvatski poduzetnik Tomislav Horvatinčić. Projekt je obuhvatio izgradnju trgovačko-stambenog centra, te rušenje dviju povijesnih zgrada na Cvjetnom trgu, kao i skraćenje pješačke zone u Varšavskoj ulici radi izgradnje garaže. Projektu su se usprotivile građanske udruge i intelektualci, arhitekti, povjesničari umjetnosti, glumci i velik broj istaknutih kulturnih djelatnika u Zagrebu.[50] Udruga Pravo na grad organizirala je prosvjede i skupila 55.000 potpisa protiv projekta, tvrdeći da se pritom uništava Donji grad, tj. povijesna jezgra Zagreba i njena kulturna baština. Bandićevim pritiskom na javne gradske službe, izmijenjen je Generalni urbanistički plan grada Zagreba kako bi se mogao izvesti tako veliki zahvat u središtu grada. U kolovozu 2009. godine srušene su povijesne zgrade: kuća Granitz te kuća pjesnika Vladimira Vidrića na Cvjetnom trgu.[51] Izgradnja trgovačkog centra je u tijeku.
Počasti
10. srpnja 2009. proglašen je počasnim građaninom Srebrenice.[52]Također je i proglašen počasnim predsjednikom NK Dinama[53] te članom Družbe "Braća hrvatskoga zmaja" s titulom Zmaj od kamenitih vrata.
- 19:44 -
IVO JOSIPOVIĆ
Ivo Josipović (Zagreb, 28. kolovoza 1957.) treći je predsjednik Republike Hrvatske.
Sveučilišni profesor, skladatelj, političar, zastupnik u 6. sazivu Hrvatskog sabora, izabran je 2010. za trećeg predsjednika Republike Hrvatske.
Politička karijera
Član je SKH-a od 1980. godine i sudjelovao je u njegovoj transformaciji tijekom demokratskih promjena. Godine 1994. napušta politiku te se u potpunosti posvećuje pravu i umjetnosti. Na poziv Ivice Račana 2003. godine se vraća u politiku, postaje neovisnim zastupnikom SDP-a u Hrvatskome saboru [1] i potpredsjednik Kluba zastupnika SDP-a. U mandatu od 2005. bio je zastupnik u Gradskoj skupštini Grada Zagreba. 2007. godine ponovno je izabran u Hrvatski sabor. U Saboru je radio u odborima za zakonodavstvo, pravosuđe i Ustav, poslovnik i politički sustav te bio članom Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa.
Predsjednički izbori
Kandidaturu za predsjednika republike u ime SDP-a osvojio je 12. srpnja 2009. na unutarstranačkim izborima pobijedivši protukandidata Ljubu Jurčića sa rezultatom 65%-35%.[2][3] U anketama uoči prvoga kruga izbora za predsjednika države 2009. je uvjerljivo vodio, te je, 27. prosinca 2009, i dobio najviše glasova (32,42%), te je zajedno s Milanom Bandićem, koji je kao nezavisni kandidat bio na drugom mjestu (14,83%), izborio ulaz u drugi krug.
U drugom krugu izbora, 10. siječnja 2010, Ivo Josipović je izabran za trećeg hrvatskog predsjednika s osvojenih 60,26% glasova. [4]
Predsjednički mandat
Prvi grad koji je posjetio kao novoizabrani predsjednik bio je Zadar, 22. siječnja.[5][6] Tom prigodom je bio na obilježavanju akcije Maslenica.[7] 23. siječnja posjetio je Sinj. U razgovoru sa alkarima izrazio mogućnost da Predsjednik Republike opet bude pokrovitelj Alke.[8]
Ceremonija svečane predsjedničke prisege održala se 18. veljače 2010. na Trgu sv. Marka u Zagrebu, a na dužnost je stupio u ponoć 19. veljače.[9]
Prijepori
Andrija Hebrang je upozorio da predsjednik Josipović svojim izjavama u Sarajevu, 14. i 15. travnja 2010. uvodi Hrvatsku u „red svjetskih agresora.“[10] Naime, Josipović se za službenoga posjeta Bosni i Hercegovini ispričao za pokušaje Hrvatske da podijeli BiH tijekom rata u Bosni i Hercegovini. Također se u toj državi poklonio žrtvama pokolja u Ahmićima i pokolja u Križančevu Selu.
Pravna i glazbena karijera
Godine 1980. završio je studij prava na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a zatim studij skladanja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (Stanko Horvat, 1983.). Autor je šezdesetak znanstvenih i stručnih radova s područja kaznenog i međunarodnog kaznenog prava te suradnik u više zakonskih projekata. Izvanredni je profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu i gost predavač na domaćim i inozemnim visokim učilištima. Zastupao je Hrvatsku pred međunarodnim sudovima (suzastupnik RH pri Međunarodnom sudu u Haagu) i sudjelovao na više međunarodnih konferencija.
Nagrade i priznanja na polju glazbe
Nagrada Rektora Sveučilišta u Zagrebu (najbolji student na Pravnom fakultetu, 1978.)[11]
Nagrada Sedam sekretara SKOJ-a za umjetnost, za skladbe "Varijacije za glasovir " i "Passacaglia za gudače" (1981.)[11]
Nagrada Europske radijske unije (EBU) za skladbu "Samba da camera", za gudački orkestar (1985.)[11]
Prva nagrada žirija i prva nagrada publike na Međunarodnom natjecanju Glazbene mladeži za skladbu "Samba da camera", za gudački orkestar (1985.)[11]
Nagrada Pajo Kolarić za skladbu "Drmeš za Pendereckog" (1987.)[11]
Odlikovanje Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1999.)[11]
Diskografska nagrada Porin za skladbu "Samba da camera", za gudački orkestar (1999.)[11]
Diskografska nagrada "Porin" za skladbu "Hiljadu lotosa", za mješoviti zbor i instrumentalni ansambl (2000.)[11]
Nagrada Ministarstva kulture RH za glazbeno stvaralaštvo, za skladbu "Tuba ludens", za tubu i orkestar (2002.)[11]
Nagrada Boris Papandopulo Hrvatskog društva skladatelja za skladbu "Tuba ludens", za tubu i orkestar (2002.)[11]
Ostala priznanja i nagrade
Čitatelji i uredništvo banjalučkih Nezavisnih novina proglasili su Ivu Josipovića osobom godine.[12][13]
Privatni život
Josipović je podrijetlom iz Baške Vode odakle su se njegovi roditelji Ante i Milica doselili u Zagreb.[14] Oženjen je Tatjanom Josipović, sveučilišnom profesoricom prava[15], s kojom ima kćer Lanu
Trenutačno
U službi od
19. veljače 2010.
Prethodnik Stjepan Mesić
Zastupnik u 6. sazivu Hrvatskog sabora
U službi
11. siječnja 2008. – 18. veljače 2010.
Rođenje 28. kolovoza 1957.
Zagreb
Politička stranka SDP
(do 2010.)
Supruga Tatjana Josipović
Zanimanje pravnik, glazbenik
- 19:42 -
četvrtak, 06.01.2011.
PIKOLO
Pikolo (od tal. piccolo - malen) je glazbalo iz grupe drvenih puhačkih instrumenata. Pikolo je zapravo mala flauta.
- 18:46 -
KORNET
Kornet je član limene obitelji glazbenih instrumenata. Iako se koristi povremeno u orkestrima, najistaknutije mjesto korneta je u limenim glazbama, vojnim orkestrima i jazz ansamblima. Po obliku je sličan trublji, ali je kraći od nje. Svira se na isti način kao i ona: koristeći se ventilima i napetošću usana da bi se mijenjali tonovi.
Međutim, postoji nekoliko važnih osobina koje čine kornet jedinstvenim, kao što su njegov dublji, uži pisak. Taj pisak čini instrument elastičnijim, jer omogućava sviraču da djelotvornije kontrolira svoj ton. Kornet je također nešto manji od trublje, iako katkad svirači dodaju dugački krak na pisak kako bi stvorili dodatno dugu sviralu.
Kornet ne treba miješati sa istim, instrumentom u srednjem vijeku i renesansi, koji je koristio pisak s kapicom na drvenom tijelu ili s instrumentom od slonovače s rupama za prste slične onima na drvenim puhačkim instrumentima.
Nastanak [uredi]
Nastao je u Parizu 20-ih godina 19. stoljeća. Prvi ga je konstruirao Jean-Louis Antonie (poznat kao Halari) dodavanjem ventila poštanskom rogu. Ubrzo su ga usvojili svirači roga, vojničke trublje i trublje u europskim simfonijskim orkestrima.
S obzirom da je imao ventile, kornet je u ono doba bio prikladniji za kromatsku glazbu nego prirodne trublje koje su se tada koristile, pa su ga stoga više voljeli neki dirigenti i kompozitori. Početkom XX. stoljeća uvelike se koristio u jazzu. Izvori govore da su rani jazz glazbenici učili svirati kornet, među ostalim instrumentima, od limenih glazbi iz Američkog građanskog rata. Bez obzira je li to istina ili ne, kornet je doista odigrao veliku ulogu u razvoju rane jazz glazbe u SAD-u. Dok je trublja ostala više "klasična", elastičnost korneta lako se uklapa u jazz, jer je omogućavala sviračima da stvaraju vrlo izraziti zvuk. Poznati jazz glazbenik Louis Armstrong svirao je kornet do 1925; a Jimmy McPartland i legendarni Bix Beiderbecke svirali su kornete optočene zlatom.
Korneti se rijetko koriste u suvremenim orkestrima, a njihove dijelove može zamijeniti trublja. Međutim, oni su uvijek bili i ostali važan dio tradicije limenih i vojnih glazbi. Vojne glazbe, osobito u Velikoj Britaniji, poznate su po upotrebi ovog instrumenta i po usavršavanju njegove tehnike.
- 18:44 -
HARFA
Harfa - žičano glazbalo s tipično dvije do šest oktava, s sedam žica po oktavi. Nađene su neke vrste u Africi, Europi, Aziji i Americi. Važno je da se sada koristi po cijelom svijetu iako nije tako popularna poput ostalih žičanih instrumenata. Harfa se ubraja među najstarija i najraširenija trzalačka glazbala. Ima trokutasti okvir unutar kojega je napet niz žica. Nejednake su dužine (što uzrokuje različite tonske visine) i različite boje (radi lakšeg razabiranja velikog broja žica pri sviranju). Da bi se omogućio što veći broj žica harfa je kasnije izrađena iz dva komada drveta, koji se spajaju na krajevima, a ovaj model je poznat kao 'angle harp'. Harfa se svira objema rukama, trzanjem žica vrhovima prstiju. Ona stoji na postolju na kojem je sedam pedala. Zvuk harfe je vrlo bogat i plemeniti, ali nedovoljno velike snage i prodornosti, tako da najbolje dolazi do izražaja u solistički nastupima ili solo izvedbama u orkestru. Jedino je sa Glissandom i brzim prijenosom preko većeg broja žica, moguće je da se probije i gušći zvuk orkestra. Vrlo često harfa se može sresti kao pratnja nekom melodijskom instrumentu ili vokalu.
Harfa je vrlo staro glazbalo i pojavljuje se u mnogim dijelovima svijeta, već u najdaljoj prapovijesti. Učestalo se pojavljuje u egipatskoj, grčkoj, židovskoj i keltskoj umjetnosti i književnosti, tijekom cijelog srednjeg vijeka. Tu se pojavljuju razni oblici harfi iz različitih dijelova svijeta i pripada porodici žičanih instrumenata. Zajedničko obilježje harfi svih razdoblja je njihov okvir koji može tvorit kut ili brid[1].
Današnja orkestralna harfa datira iz 19. stoljeća i predstavlja složenu (i vrlo skupu), verziju osnovne harfe. Oblik harfe koji izgleda kao luk, koristi se i danas. Pošto su žice ugođene uvijek u jednom tonu (u današnje vrijeme to je Ces-dur), proširenje opsega, oduvijek je predstavljalo veliki izazov. Prije nego je izumljene pedalni sustav, intonacija se ugađala pomoću priručnih kvačica, što je bilo vrlo nespretno. Pedalni sustav izumljen je u Bavarskoj i Francuskoj, a omogućuje podizanje intonacije za cijeli ili pola tona i to na način da se mijenja intonacija svih istoimenih tonova u svim oktavama.
Tehnika sviranja
Harfa se u pravilu svira svim prstima, osim sa malim prstom, koji je uglavnom prekratak i slab da bi sa njime bilo moguće potezati žice. Većina oblika harfi zahtjeva samo korištenje ruku, dok na nekim modelima koji imaju i pedale, također se koriste i noge.
Najčešća tehnika sviranja harfe je arpeggio (tonovi i akordi nižu se vrlo brzo jedan za drugim), te glissando (prelaženje rukama preko svih žica). Na harfi se može izvoditi jednako složena glazba kao i na glasoviru, iako se istodobno može odsvirati samo osam tonova jer se mali prst ne koristi[
- 18:42 -
DINO MERLIN
Biografija [uredi]
Rođen je 12. septembra 1962. godine u Sarajevu, gdje provodi djetinjstvo i gdje se školuje. 1983. godine Dino osniva muzičku grupu "Merlin" za koju piše tekstove i muziku, i gdje pjeva, čime postaje jedan od najmarkantnijih frontmena na području bivše Jugoslavije.
Svoju solo karijeru Dervišhalidović započinje 1991. godine pod scenskim imenom "Dino Merlin". Tekstovi za masovnu publiku, proizašli iz ličnog iskustva, jedan su od glavnih razloga koji mu omogućuje da na bosanskoj i regionalnoj muzičkoj sceni slovi za jednog od najvećih autora. Sve češće Dino upotrebljava instrumente orijentalne, etno muzike, usklađene sa novim zvucima elektronske muzike. Odličan primjer za to je pjesma "Sam" sa njegovog pretposljednjeg albuma "Sredinom".
Od 1991. do danas, snimio je nekoliko albuma, od kojih je nekoliko kompilacija i koncertni. Pri tome je album "Sredinom" (2000) bio jedan od najprodavanijih, ako ne i najprodavaniji album na području čitave Jugoistočne Evrope u posljednjih deset godina.
Po izlasku albuma "Sredinom", Dino organizuje koncert u Sarajevu na koji dolazi više od 80.000 ljubitelja njegove muzike. Na svoju dugu listu uspjeha, dodaje i dva učešća za nacionalnim izborima za Pjesmu Evrovizije. 1999. godine Dino Merlin odnosi i pobjedu, te predstavlja Bosnu i Hercegovini na eurovizijskom finalu u Jerusalemu, osvojivši sedmo mjesto, koje je dosad drugi najbolji plasman pjesme predstavnice Bosne i Hercegovine na ovom takmičenju. Sa uspjehom učestvuje i na nekoliko međunarodnih festivala (Danska, Turska, itd.). On je i autor prve bosansko-hercegovačke himne "Jedna i jedina".
Festivali [uredi]
"Eurovision 1993."
"Kopenhagen 1996."
"Turkovision 1997."
"Eurovision 1999."
Nagrade [uredi]
"Davorin 2005"
Najbolja muzička produkcija albuma ("Burek")
Najuspješnija internacionalna muzička saradnja (Dino Merlin i Nina Badrić, pjesma ”Ti si mene”)
Pop pjesma godine (Dino Merlin i Željko Joksimović, pjesma "Supermen")
Pop izvođač godine
Pop album godine ("Burek")
Album godine ("Burek")
Nagrada za "Koncertni projekt godine" za Koševski spektakl održan 31. jula 2004. u Sarajevu
Diskografija [uredi]
Sa grupom "Merlin" [uredi]
1985 "Kokuzna vremena"
1986 "Teško meni sa tobom, a još teže bez tebe"
1987 "Merlin"
1989 "Nešto lijepo treba da se desi"
1990 "Peta strana svijeta"
Solo albumi [uredi]
1993 "Moja bogda sna"
1995 "Fotografija"
2000 "Sredinom"
2004 "Burek"
2008 "Ispočetka"
Live albumi [uredi]
1999 "Live Vječna vatra"
2005 "Live Koševo 2004"
Kompilacije [uredi]
1990 "Najveći hitovi"
1995 "Balade"
1995 Najljepše pjesme
1995 "Rest of the best"
2001 The best of Dino Merlin
2006 Platinum collection
Box-setovi [uredi]
2003 "Merlin 5 CD Box"
Država Bosna i Hercegovina
Karijera 1983 - danas
Rođenje 12. septembar 1962, Sarajevo
Žanr pop/rock
Izdavač MPBHRT
Croatia Records
City Records
ShopNovella
- 18:40 -
srijeda, 05.01.2011.
LIJEČNIK
Liječnik je osoba koja je završila medicinski fakultet i bavi se medicinom.
U mnogim državama, također i u Hrvatskoj, od liječnika se zahtjeva polaganje posebnih državnih ispita, čije uspješno polaganje omogućuju liječniku legalni rad.
U Hrvatskoj studij opće medicine traje 6 godina, dentalne 5 godina kao i veterinarske medicine, nakon čega je moguće nastaviti specijalizaciju koja traje 4 godine (za kirurgiju 4.5 godine).
- 20:09 -
BANKAR
Banka je ustanova ili radna organizacija koja posreduje u novčanom prometu i novčanim poslovima. Najčešće se bavi uzimanjem i davanjem kredita (zajmova). Bankarstvo je gospodarska djelatnost koja se bavi posebnim poslovima u vezi s novcem i novčanim vrijednostima, a tako nazivamo i ekonomsku nauku o bankama i njihovu poslovanju.
Banke se od velike važnosti za svako gospodarstvo. One mogu stvarati, prenositi i upravljati novcem. Također osiguravaju sigurniju alokaciju novčanih fondova od suficitnih prema deficitnim subjektima. Banke su svojim posredstvom u takvim poslovima smanjile troškove vezane za takve transfere.
Stvaranje bankarstva seže daleko u povijest, u vrijeme antike. Međutim, svoj procvat doživljava u srednjem vijeku.
Potrebno je razlikovati središnju banku i ostale banke. Središnja banka je glavna i određuje pravila, dok sve ostale banke to moraju poštivati.
- 20:08 -
SLIKARSTVO
Slikarstvo je likovna umjetnost oblikovanja plohe bojom (sve što nastaje umjetničkim slikanjem). Slikanje je postupak gdje se nečim nanosi mješavina pigmenta i ljepila na podlogu (plohu) stvara slika. Plohe i tehnike slikanja su različite: npr. plohi zida odgovara tehnika freske, drvenoj ploči ili platnu – tempera, uljene boje, papiru – akvarel, tempera, gvaš, itd. Slikarstvu je pretpostavka crtež, a osnovno izražajna sredstva su mu boja i ploha (likovna umjetnost). No, za razliku od fotografije, slikar ima veću slobodu oblikovanja i likovnog izražavanja, tj. može mijenjati oblik i boju svakog lika, prostora ili njihove odnose, pa čak i stvarati iz mašte ono što ne postoji.
Ako je slika rađena u samo jednoj boji, onda je to monokromna (jednobojna) slika. No, ako na slici ima više boja onda se među njima javljaju odnosi: međuovisnost boja i kompozicija boja. Međuovisnost boja znači da boje djeluju jedna na drugu. Npr. ako uz jednu boju položimo bljeđu boju, ona će izgledati intenzivnije (jače), a ako uz istu boju položimo neku snažnu boju, ona će se doimati bljeđom. Kompozicija boja znači da se u kompoziciji oblika na slici, sve oblike dovodi u međusobnu vezu i odnos, to vrijedi i za boje. Dakle i raspored boja na slici je podjednako važan kao i raspored oblika na slici.
Slikarske tehnike [uredi]
Postoji uzajamni odnos slikarskih tehnika i boja. Jedna od slikarskih tehnika je pastel, on stvara ugođaj nježnosti i ljupkosti. Akvarel svojom providnošću daje bojama prozračnost. Fresko-slikarstvo, tehnika zidnog slikarstva, nema puno detalja i dočarava prostornost i monumentalnost. Temperi je svojstvena plošnost, pa je svojstvena plakatu, a uljene boje (obično na platnu napetom na drveni okvir) su pogodne za slikanje najmanjih detalja. Boja se može nanositi na slikarsku podlogu na više načina: kao ploha (likovna umjetnost), mrlja, potez itd. Plošno slikarstvo je ono kada se kretnja kojom je boja nanošena ne može pročitati; nastale plohe kontinuirano se nastavljaju jedna u drugu stvarajući sliku plošnog karaktera. Kada se boje nanose potezima koji su vidljivi tragovi kretanja kista, može se dobiti gusta površina (tzv. impasto) što nazivamo Pastozno slikanje. Suprotno od ovog načina slikanja je kada je boja toliko rijetka da se kroz jedan sloj vidi boja ispod njega, ili čak površina slikarske podloge (npr. tkanje platna); to nazivamo lazurno slikanje. Iluzionističko slikarstvo je naziv za slikarstvo u kojem se s pomoću perspektivnih rješenja i uz uporabu arhitektonskih elemenata, te uz primjenu svjetla i sjene (kjaroskuro) ostvaruje iluzija trodimenzionalnosti.
[otkrij]v • r • uSlikarske tehnike
Osnovne tehnike Akvarel · Gvaš · Tempera · Pastel · Uljene boje · Akrilne boje · Freska · Enkaustika · Batik · Kolaž · Mozaik · Vitraj · Tapiserija
Tehnike slikanja Plošno slikarstvo · Iluzionističko slikarstvo · Lazurno slikanje · Pastozno slikanje · Kjaroskuro · Zgrafito · Frottage · Sfumato
Crtačke tehnike Srebrenka · Olovka · Ugljen · Tuš · Kreda · Flomaster · Kemijska olovka
Povezani članci Grafičke tehnike · Slikarstvo
Na stranicama Wikicitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: Slikarstvo
Smjerovi u slikarstvu [uredi]
Paleolitska umjetnost
Neolitska umjetnost
Drevna Mezopotamija
Umjetnost drevnog Egipta
Umjetnost drevne Grčke
Umjetnost drevnog Rima
Bizantska umjetnost
Predromanika
Indijska umjetnost
Kineska umjetnost
Japanska umjetnost
Afrička umjetnost
Američka umjetnost
Romanika
Gotika
[otkrij]v • r • uRazdoblja i pravci zapadne umjetnosti
Prapovijest Paleolitička umjetnost · Neolitička umjetnost · Umjetnost metalnog doba
Antika Umjetnost drevne Mezopotamije · Umjetnost drevnog Egipta · Umjetnost stare Grčke · Umjetnost starog Rima
Kasna antika i srednji vijek Ranokršćanstvo · Bizantska umjetnost · Predromanika · Romanika · Gotika
15. - 18. stoljeće Renesansa · Manirizam · Barok · Rokoko · Neoklasicizam (Ampir, Directoire)
19. stoljeće Romantizam · Realizam (književnost, likovna umjetnost, glazbena umjetnost) · Historicizam · Impresionizam · Postimpresionizam · Simbolizam · Pointilizam
20. stoljeće Art Nouveau · Fovizam · Ekspresionizam · Naiva · Kubizam · Orfizam · Apstraktna umjetnost · Suprematizam · De Stijl · Konstruktivizam · Futurizam · Dadaizam · Metafizičko slikarstvo · Nadrealizam · Apstraktni ekspresionizam · Kinetička umjetnost · Pop art · Op art · Neo-realizam · Minimalizam · Tašizam · Informel · Konceptualna umjetnost · Land art · Postmoderna
Poznati slikari [uredi]
Leonardo da Vinci
Salvador Dali
Vincent van Gogh
Pablo Picasso
Andy Warhol
Michelangelo Buonarroti
Francisco Goya
Rembrandt
Edvard Munch
Vasilij Kandinski
Motivi u slikarstvu [uredi]
Portret - vjerni prikaz određene osobe koji donosi i psihološku karakterizaciju lika. Postoji realističan, idealizirani i naturalistički portret.
Autoportret - portret samog slikara
Karikatura - prikaz čovjeka u groteskno - komičnom obliku
Figura - zamišljeni lik, kostimirani čovjek bez psihološkog izraza lica
Akt - prikaz čovjeka bez odjeće
Poluakt - prikaz čovjeka do pasa
Interijer - prikaz unutrašnjeg prostora
Genre - prikaz iz svakodnevnog života
Pejzaž - krajolik, krajobraz; prikaz prirode
Panorama - široki prikaz naselja
Veduta - prikaz grada...
Marina - morski pejzaž
Ruina - prikaz porušenog objekta
Animalizam - prikaz žive životinje, najčešće u prirodnom ambijentu
Mrtva priroda - voće, cvijeće, uporabni predmeti i mrtve životinje
Dobavljeno iz "http://hr.wikipedia.org/wiki/Slikarstvo"
- 20:05 -
ČEMBALO
Čembalo (kratica od (tal) clavicembalo) je žičani instrumenti s tipkama, na kojemu se zvuk dobiva trzanjem žice, a ne udarcem batića o žicu kao na glasoviru. Ton se proizvodi pomoću tankog štapića na koji je utaknuta trzalica (plektrum) od ptičjeg pera ili od kože. Zvuk čembala je vrlo prodoran, rezak, jasan, gotovo srebrnastog karaktera i kratkog trajanja. Skladbe za čembalo najviše su skladali barokni skladatelji, poglavito Domenico Scarlatti, J. S. Bach, Jean-Philippe Rameau, François Couperin, Georg Friedrich Händel i drugi. Važno je upozoriti da je čembalo preteča klavira
- 20:03 -
TAMBURICA
Tamburica je poznati slavonski instrument. Broj žica varira od 2-6. Unesena je na prostore Balkana za vrijeme prodora Turaka. Postoje slike tamburica iz čak 3. vijeka p.n.e. U Grčkoj su je zvali "pandora". Bisernica ima 5 žica, od toga dvije najtanje žice sviraju se zajedno
- 20:01 -
BUBANJ
Bubanj, najstariji glazbeni instrument i jedan od tri predstavnika membranofonih instrumenata, kod kojih zvuk nastaje udaranjem batića po membrani od životinjske kože. Ostali predstavnici membranofona su timpan koji se sastoji od bakrenog rezonatora sa napetom kožom na otvoru, čija se visina tona mijenja s pomoću 8 zavrtanja koje pokreće mehanizam povezan s pedalom, i tamburin, posebna vrsta bubnja s kožom napetom sa jedne strane drvenog obruča u čijem su prorezu parovi metalnih pločica ili praporaca.
Povijest bubnja [uredi]
Bubanj je najstariji glazbeni instrument koji datira od najmanje 6,000 godina prije Krista, a koristio se u ratne i poštanske svrhe, kao i za zabavu. U početku to je bilo šuplje deblo po kojem se udaralo drvenim štapom ili komadom kostiju. Bubanj se kroz cijelu svoju povijest na mnogim mjestima u svijetu koristio za davanje signala ratnicima i vojnicima, a njegova buka tjerala je strah u kosti neprijatelju. U vrijeme mira njegova je namjena sasvim drugačija, pa su uz njegovu pratnju plesači mogli izvoditi svoje pjesme i plesove. Neki tipovi bubnjeva koristili su se i za šamanske obrede, kao što je to slučaj u Sibiru gdje je postao neophodnim dijelom šamanove opreme. Bubanj se koristio i u signalne svrhe za slanje poruka na velike daljine, afrički tam-tam bubanj, a istu ulogu imao je i balkanski dobošar, koji je lupanjem po dobošu privlačio pozornost stanovnika i čitao novosti.
Tipovi bubnjeva [uredi]
Osnovni nazivi u raznim jezicima
aponga, bubnjevi, Madagaskar
barriles (bačve), drveni bubnjevi sa kozjom kožom, slični su kubanskim conga-bubnjevima.
bachi, generalni naziv za bubnjarske batiće u Japanu.
duasi, bubanj (Mozambik).
gendang, bubanj, naziv u Maleziji.
gu, u kineskom jeziku, bubanj.
pustua, bubanj (Mozambik).
tambor, španjolski naziv za bubanj.
taware, oznaka za bubanj u Mozambiku.
wadaiko (taiko), opći naziv u Japanu.
Afrika
adowa bubnjevi, fontomfrom i antumpan su sa goveđom kožom, ostali od antilopine
agboba, Gana.
agwal, mali glineni bubanj Taskiwin-plesača u Velikom Atlasu.
akuba, afrički conga-bubnjevi
allun, berbersko pleme Šleh (Chleuhs) u Maroku
ashiko, pleme Yoruba u Nigeriji
atamo, u Etiopiji, udara se prstima ili dlanovima
atsimevu, veliki ganski bubanj
attougblan, veliki stojeći bubanj u Obali Slonovače
atumpan, pleme Ashanti, Gana
atumpani, veliki bubanj u Gani.
bada, bubanj od velike tikve u Maliju i Obali Bjelokosti.
bafoko, zapadnoafrički bubanj od kalabase (tikve), prekriven kozjom kožom
bara, bubanj od tikve iz Obale Bjelokosti
Batá-bubnjevi
batar, Somalija
belamentengo, najmanji Mandinka bubanj
belengo, drugi najmanji bubanj Mandinka
blekete, Gana
bougarabou
brekete, Gana, sa kozjom kožom
djembe
dondo (kalengu)
dondon (don-don), Ganaga. zove se i dun-dun.
doum doum
dudumba
duff, nubijski bubanj
dunun, bubanj oblika bureta, sa kozjim kožama na obje strane, a udara se zakrivljenim batićem. Ima ih tri veličine: kenkeni, sangban, i najvweći dununba.
dununba, najveći dunun-bubanj
egbong, drveni bubanj Igedea
Ekwe, dvotonski bubanj plemena Ibo u Nigeriji
engalabi, Uganda
esukuti, riječ za ples i bubanj u Keniji.
gadzo, cilindrični bubanj iz Gane sa napetom antilopinom kožom Svira se sa jednom rukom ili rukom i batićem.
1 ganga, cilindrični bubanj u Gani
2 ganga, nigerijski bubanj, svira se ispod ruke.
gome, četvrtasti bubanj od kozje kože na Karibima su ga raširili maruni sa Jamajke, danas popularan i kod naroda Ga u Gani. Bubnjar sjedi na njemu i svira rukama i nogama.
gorong talmbat, kod Wolofa u setu sabar-bubnjeva.
gorong yeguel, maleni bubanj Wolofa u setu sabar.
gudu, maleni drveni bubanj iz Gane
gudugudu, mali drveni bubanj iz Nigerije.
gulu, Gana
gulusago, Gana
guluzoro, Gana
igba, u Nigeriji sa antilopinom kožom.
ingoma, naziv za bubanj u Burundiju
inkiranya, veliki ceremonijalni bubanj, Burundi
iyesá, zapadna Afrika (i Kuba), set od četiri cedrova bubnja
jun-jun, Nigerija
kajiza, bubanj (Mozambik)
kanganu, Gana
kebaro (kabaro), Etiopija
kete-bubnjevi, set od 4 bubnja iz regije Ashanti u Gani
kidi, pleme Ewe
kloboto, Gana
kpanlogo, iz Gane sa antilopinom kožom
kupurra, Mozambik
kurukutu, pleme Hausa iz Gane.
kutiriba, pleme Mandinka iz Senegala i Gambije
kutirindingo, maleni Mandinka bubanj sa kozjom kožom
kutiro
lambe, pleme Wolof, koristi se u setu-sabar
makuta, porijeklom od bantua
m'bal, kraća bas-verzija wolofskog n'dera
m'bung m'bung bal, kraća bas-verzija wolofskog n'dera u setu-sabar
m'bung m'bung tungoné, kraća bas-verzija wolofskog n'dera u setu-sabar
mpuunyi, Uganda
mutchinga, Mozambik
naqqara, sjeverna Afrika
n'der, pleme Wolof, koristi se u setu-sabar u Senegalu.
negarit, Etiopija
nihumbe, Mozambik
n'koni, Mozambik
nlapa, Malagasi sa Madagaskara
obonu, kraljevski ganski bubanj
obrenten, pleme Ga
odono, Gana
oge, ganski kraljevski bubanj
ogirigbo, Igede bubanj
ojamba, Gana
okpirih, drveni bubanj, pleme Igede, čini set sa egbong i ubah.
osana, Gana
osoide adaka, Gana
ota-ubah, glinena posuda za bubnjanje plemena Igede
patenge
pletia, Gana
pretia , maleni ganski bubanj visokog tona.
sabaro, bubanj plemena Mandinka od manga ili mahagonija.
sabar
sakara, keramički Yoruba bubanj
slaman, Gana.
sogo, Gana.
tabala, veliki bubanj sjevernoafričkih Maura učinjen od devine kože.
tama, Zapadna Afrika
tamale, Gana
tamani, zapadna Afrika
tamboro, u Mozambiku
tbal, bubanj iz Tunisa za udaranje sa dvije ruke.
tchindzomana, bubanj iz Mozambika.
tebal, bubanj naroda Sahrawi.
tindé, alžirski ženski bubanj.
totodzi, maleni bubanj iz Gane.
twienshins, ručni bubanj iz Gane u kpanlogo-glazbi i plesovima.
udu, glineni bubanj iz Nigerije
yuka, dug cilindričan bubanj.
Šri Lanka (33 tipa, od čega deset u upotrebi, ostali poznati tek po imenu; bera ili beraya znači bubanj)
bummadiya
dakkiya
dandu beraya
davula (Sabaragamuva bubanj), za komunikativne svrhe
geta bera (magul bera)
raban (rabana)
ath raban ili Hand Rabana
bench rabana, najveći, za komunikativne svrhe
thammattama, za komunikativne svrhe
udakkiya
yak bera, poznat i kao Ruhunu Bera, Devol Bera i Ghoskaya
Bubnjwevi za komunikaciju:
ana bera, prilikom informiranja naroda o kraljevim naredbama.
mala bera, prilikom funeralnih procesija.
rana bera, vojni bubanj koji označava napad na neprijatelja.
vada bera, se koristi prilikom odsijecanja glave kriminalcu.
Indija
bumb, u Uttar Pradeshu, u području Braj
chenda, u Kerali, udara se sa dva batića
dafri, maleni bubanj, često svega nekoliko centimetara u dijametru i sa zmijskom kožom.
damman, set bubnjeva fo i mo u Ladakhu, udaraju se batićima damshing.
dhad, bubanj Sikha u Pandžabu
dholak, u Indiji i Pakistanu
dukka, par indijskih bubnjeva, sličan tabli
pakawaj, sjeverna Indija
pung
tabla, par indijskih bubnjeva, manji se zove tabla ili dayan a veći duggi ili bayan.
thavil (tavil), bubanj za dvije ruke.
thimilai, bubanj iz Kerale
Indonezija
centa
dhut, veliki javanski bubanj
gendang indungna, vodeći bubanj kod Karo Bataka sa Sumatre.
gendang anakna, bubanj pleme Karo Bataka.
kendang, Bali.
maddalam, bubanj oblika bureta
tak, javanski bubanj
taganing, pleme Toba sa Sumatre.
Japan U japanskom bubanj je taiko
byoo-daiko
chu-daiko, naziv za bubnjeve srednje veličine
dadaiko, veliki japanski bubanj
hira-daiko, plosnati bubanj
kumi-daiko, taiko bubanj
kuri-nuki-daiko, bubanj od debla
paranku, sa Okinave
odaiko (veliki bubanj)
tsuzumi, uvezen iz Azije u 7. st. (Javlja se u dvije varijante)
kotsuzumi (manji)
otsuzumi (ootsuzumi) (veći)
shime-daiko, mali bubanj
Kina. Bubanj se naziva gu.
Bang'gu, kineski mali bubanj.
buk-bubanj, za jedan ili dva bubnjara koji ujedno i plešu. Buk je i vrsta tibetskog cimbala budističkih monaha.
danpigu
dap, bubanjod dudovog drveta, sa na jednoj strani zategnutom kožom pitona.
datonggu, veliki kineski bubanj
ganggu
paigu, kineski set od 7 malenih bubnjeva.
pan-ku, kineski bubanj
ratni gu (nekada zvan shuo-wen)
ta-ku, veliki kineski bubanj
tschanggo, Koreja i Kina.
xiao gu (mali bubanj)
yaogu
Tibet
nga chen, bubanj tibetanskih monaha u dudističkim ritualima
ton dhar (damaru)
Sibir
dungur, bubanj kod Tuvinaca.
2 dungur, bubanj ili tamburin tuvinskog šamana
tungur, sibirski bubanj
Ostala Azija
buk, Koreja
byaw, Burma
daira, ženski afganski bubanj
dan trong, vijetnamski bubanj, malen, ali u nekoliko velićina
dayereh (Dayera), Uzbeci i Perzijanci
dhol, drevni armenski bubanj
dhul , bubanj Afganaca
doira, bubanj Tadžika
Dombak, perziski bubanj, kod Turaka nazivan darbuka
dumbek, perzijski bubanj, kod Turaka poznat kao darbuka.
Ghaval, bubanj Azera
sampho, Kambodža
schoor Thom, Kambodža
shan osi, bubanj iz Burme
skor thomm, Kambodža
zarb, drveni iranski bubanj
zirbaghali, bubanj Afganaca
Laponci
goavddis (gievrie), šamanski bubanj nĺjd-šamana kod Južnih i Sjevernih Saama, čija je namjena da monotono bubnjanje nĺjda dovede u stanje transa.
Amerika
atabaque, Brazil, ima ih u tri veličine najmanji le', srednji rumpito i najveći rum.
Bomba, kod Afroportorikanaca
Bombo, veliki bubanj sa ovčjom kožom na hispanskom govornom području
Bombo Chilote
Bombo criollo, na kubanskim karnevalima
Bombo huilliche, čileanski Araukanci
caxambú, conga-bubanj
chico, Afrourugvajski candombe-bubanj
cuica, Brazil
cununú, u džunglama Kolumbije afričkog porijekla
huehuetl, Meksiko
itótele, srednji po veličini bubanj u setu-batá.
iyá, najveći u setu-batá bubnjeva sa Kube.
kultrun, araukanski bubanj
okónkolo, najmanji kubanski batá-bubanj
palos, Dominikanska Republika
pote, brazilski glineni bubanj
quica, Brazil
quinto, najmanji conga-bubanj
redondo, Afrovenezuelski bubnjarski set.
repinique, maleni samba-bubanj
repique, Afro-urugvajski candombe bubanj
segundo, drugi bubanj u kubanskom setu od tri tumbadorasa.
Skratji, veliki surinamski bubanj s cimbalom
Surdo, brazilski bubanj
tambora, bubanj iz Dominikanske Republike
tambora, veliki kolumbijski bubanj
Tambores con charchillos, peruanski bubanj
teponaztli, stari bubanj iz Meksika
tun, bubanj iz Gvatemale
tumbadora, kubanski bubanj
Židovi i Arapi
baraban, židovski bubanj sa cimbalom, u klezmer-glazbi
puk, klezmer-bubanj porijeklom od Aškenaza
youyou, arapski ženski bubanj
tof, židovski bubanj
Turska
darbuka, bubanj iz Turske, Sjeverne Afrike i srednjeg Istoka
tef
Oceanija
Ipu, havajski bubanj od jedne tikve. Vidi ipu-heke
ipu heke, bubanj od tikava kod Havajaca (vidi), svira se sjedeći na tlu.
kundu, Papua Nova Gvineja
lai, Novi Zeland
lali, Fidžijanci, laguna Beqa
pahu, Tahiti
pahu tupa'l rima, bubanj sa membranom sa Tahitija
pate, Cookovo otočje.
to’ere, Tahiti
Europa
atabal, veliki baskijski bubanj u Španjolskoj i Francuskoj.
caja, Španjolsko govorno područje
cántaro, Španjolska
daouli, grčki bubanj sa kozjom kožom
def, bubanj raširen dijelovima južne Europe, osobito na Balkanu, Turskoj, Egiptu, Armeniji, Kosovu, Grčkoj.
dumbéleki, grčki bubanj
pandeiro, bubanj ili tamburin Galjega, Portugalaca i Brazilaca.
pandero, veliki bubanj Španjolaca i Hispanoamerikanaca
pandero cuadrado, španjolski četvrtasti bubanj
panderoa, baskijski bubanj
Rommelpot, Šveđani
scorriu, bubanj sardinskih razbojnika sa membranom od pseče kože.
tamboril, španjolski bubanj
tapan, bubanj Bugara i Makedonaca.
Suvremeni bubnjevi
Literatura [uredi]
Vidi još [uredi]
membranofoni instrumenti,
tamburin,
timpan,
idiofoni,
aerofoni,
kordofoni,
gong,
zvono,
činele,
žičani instrumenti,
duhački instrumenti,
udaraljke,
metalofon.
- 20:00 -
GITARA
Gitara je žičani instrument s tipično 6 žica, zvuk se proizvodi okidanjem žica desnom rukom dok se pritiskanjem žica uz vrat gitare lijevom rukom mijenja visina tona. Glazbalo vuče antičke korijene i koristi se u gotovo svim glazbenim stilovima. Najčešći oblici gitare su sa šest žica, međutim također postoje i sa četiri, sedam, osam, deset i dvanaest žica.
Gitara je prepoznata kao jedna od primarnih instrumenata u bluesu, countryu, flamencu, rocku i mnogim oblicima pop glazbe. Također se koristi i kao klasični solo instrument. Sviranjem akustične gitare, ton se dobiva vibracijom žice i moduliranjem od šupljine tijela ili se može koristiti pickup i pojačalo gdje se tonom manipulira elektronički. Akustična se gitara nije pretjerano mijenjala do 20. stoljeća, kada se za potrebe plesnih skupina počinju upotrebljavati metalne žice po uzoru na banjo. To je početak uzdizanja gitare na vodeće mjesto u popularnoj glazbi, što s vremenom dovodi do izuma polu-akustične gitare, kao i verzije potpune električne gitare[1]. Kasnije u 20. stoljeću, električne gitare imaju potpuni utjecaj u popularnoj glazbenoj kulturi.
Izrada [uredi]
Gitare su se tradicionalno obično izrađivale od drveta i žicama od životinjskog crijeva, a u novije vrijeme od najlona ili čelika. Glazbalo su izrađivali i popravljali luthieri (netko tko izrađuje ili popravlja instrumente sa žicama. Riječ 'luthier' dolazi od francuske riječi za lutnja, "luth").
Tijelo gitare
Jedno je od najbitnijih dijelova gitare i naziva se "glasnjača". Napravljena je iz dva dijela od materijala smreke, omorike, cedrovine ili mamutovca, koji se režu te na kraju lijepe i oblikuju. Kako bi se tijelo glasnjače ojačalo u unutrašnjost se lijepe letvice u posebne položaje koji su vrlo bitni za zvuk gitare. Obod gitare radi se od drveta trešnje, oraha, mahagonija, javora ili platine, koji se reže na trake te se savijaju prema kalupu. Čitavom dužinom oboda s gornje i donje strane lijepe se drvene trokutaste letvice kako bi se što bolje povezala glasnjača s ostalim dijelovima. Dno tijela gitare izrađuje se najčešće od istog drveta kao i obod. Kvaliteta drveta ne mora biti ista kao i za glasnjaču. Na prednjoj strani glasnjače nalazi se okrugla rupa, te most i hvataljka za žice. Ukrasni detalji od drveta ili plastike koriste se kako bi se zaštitili zaobljeni dijelovi tijela.
Vrat
Vrat se najčešće izrađuje od mahagonija ili cedrovine. Kako bi se pojačao, dužinom vrata umeće se traka od tvrdog drveta. Na prednjoj strani nalazi se dvadeset pragova i njihove oznake. Na kraju vrata nalazi se glava gitare i kobilica. Gitara se ugađa pomoću pužnih vijaka, pomoću kojih se mijenja napetost žica. Vrat se spaja s tijelom gitare pomoću lepezastog spoja te se potom lijepi.
Žice
U samome početku žice za gitaru tradicionalno su se izrađivale od životinjskog crijeva, a u novije vrijeme od najlona i čelika. Žice od najlona upotrebljavaju se u klasičnoj glazbi, dok se žice od čelika najčešće koriste u popularnoj glazbi. Kako bi svirali, glazbenici se služe prstima ili noktima za trzanje žica, dok neki također koriste i trzalicu.
Vrste gitara [uredi]
Klasična gitara (6 žica) - poznata i kao španjolska gitara. Prve su tri žice od najlona, dok su tri zadnje od najlona omotanog tankom metalnom žicom (bronca, srebro). Vibriranje žica se pojačava u rezonantnom šupljem tijelu gitare. Popularna za klasičnu, narodnu i flamenco glazbu.
Akustična gitara (6 ili 12 žica) - slična klasičnoj, ali s čeličnim žicama. Popularna za blues, narodnu i rock glazbu.
Elektroakustična gitara - akustična gitare sa šupljim tijelom i pridodanim piezoelektričnim elementom (češće) ili mikrofonom (rjeđe) koji služi za stvaranje elekričnog signala.
Poluakustična gitara (obično 6 žica) - hibrid izmedju akustične i električne gitare. Tijelo je šuplje i posjeduje elektromagnete. Proizvodi karakterističan topli, meki zvuk. Popularna za jazz i rock glazbu.
Električna gitara (6, 7, 8 ili 12 žica) - zvuk se pojačava električnim putem pomoću elektromagneta (pickupa), tako da električna gitara za razliku od akustične ima tijelo načinjeno od punog drva. Razvila se u 20. stoljeću i popularizirala kroz blues, rock i heavy metal glazbu.
Električna bas gitara (4, 5, 6, 8 ili vise žica) - niži raspon frekvencija od električne gitare, u bendu uz bubnjeve stvara ritamsku strukturu glazbe, iako se ponekad koristi kao i solo instrument.
Povijest [uredi]
Gitara kao instrumenti postoji još od antičkih vremena, ali prvi pravi pisani spomen o gitari potječe iz 14. stoljeća. Gitara je vjerojatno nastala u Španjolskoj, gdje je od 16. stoljeća pandan među srednjom i nižom klasom aristokracije[2]. Instrument u obliku broja 8 potječe iz Španjolske[3].
Akustična gitara se najčešće povezuje sa Španjolskom, te se zbog toga i naziva španjolskom gitarom. U 17. stoljeću gitara se svirala po čitavoj Europi, a današnje akustične i električne gitare proširile su se čitavim svijetom[3].
Gitaru su u Europi donijeli Arapi za vrijeme njihovih osvajanja od 8. do 13. stoljeća, odnosno nakon 10. stoljeća kada se u Španjolskoj prvi put javlja ime gitara. Prema legendi za osobu koja je donjela instrument sličan gitari u Europu smatra se stanoviti Zyryab. Donio ju je pred kraj osmog stoljeća.
Veliki gitaristi [uredi]
Podrobniji članak o temi: Dodatak:Popis gitarista
Klasična gitara
Električna gitaraPaco de Lucia
Kenny Burell
Ry Cooder
Tommy Emmanuel
Kirk Hammett
Jimi Hendrix
Scott Henderson
Alan Holdsworth
Eric Johnson
Daron Malakian
Joe Pass
Django Reinhardt
John Petrucci
Vlatko Stefanovski
Eric Clapton
The Edge
Adrian Smith
Mark Knopfler
Joe Satriani
Steve Vai
Eddie Van Halen
Dave Murray
Randy Rhoads
Glen Buxton
Robby Krieger
Slash
Kurt Cobain
Carlos Santana
Dimebag Darrell
Jimmy Page
Tony Iommi
John Lee Hooker
Keith Richards
Alexi Laiho
John Frusciante
Michael Peter Balzary
James Hetfield
Dave Mustaine
Angus Young
- 19:59 -
KLARINET
Klarinet (it. clarinetto; njem. Klarinette; fr. clarinette; en. clarinet; rus. :;0@8=5B), skraćeno Cl., drveni je puhački instrument sa Xednostrukim Xezičkom od trske. Početni dio mu Xe usnik, kljunastog oblika, na čiXu se ravnu stranu, preko ulaznog otvora cijevi, naliježe Xezičak, učvršćen na donjem kraXu obručem sa zavrtnjem. Cijev ima četiri dijela, koXi se uvlače Xedan u drugi, a završni Xe ljevkast (tzv. korpus) i po rubu optočen metalnim prstenom. Na cijevi se nalazi veliki broX rupica, od kojih se jedan dio pokriva jagodicama prstiju, a ostali poklopcima (tzv. klapnama) koje se pokreću složenim sustavom poluga. Mehanizam suvremenog klarineta je vrlo usavršen, kao i izvođačka tehnika, tako da on spada među najvirtuoznije instrumente po lakoći s kojom se mogu izvoditi i krajnje brzi i složeni tonski pokreti. Raspon izvodljivih tonova mu je najveći od svih puhačkih instrumenata, a sam ton je bogat i izražajan, pogodan za vrlo različite glazbene karaktere. Posebna odlika klarineta je širok raspon tonova i glasnoće – od skoro jedva čujnog zvuka do vrlo prodornog, naročito u visokim tonovima. Najdublji registar, tzv. šalmajski, vrlo je osoben po tamnoj i dramatičnoj zvučnosti. S obzirom na sve ovo, klarinet je među duhačkim instrumentima najsvestraniji, pa mu se i u orkestru često dodjeljuXu istaknute uloge, solistička literatura je dosta bogata, nalazi mjesta u komornim asamblima, vodeći Xe melodiXski instrument u duhačkim orkestrima, a posebno značaXnu ulogu ima u jazzu.
Najdalje porijeklo klarineta seže do instrumenata s trščanim jezičkom – u staroj Grčkoj (aulos), pa i ranije, u Egiptu i drugdje. Suvremeni klarinet je kreirao J. C. Denner 14.01.1690. g., usavršavanjem Xedne vrste šalmaja. Već u 18. stoljeću Xe (npr. kod Mozarta bogato korišten, a ušao Xe u klasičan orkestralni sastav. Tehnički Xe usavršen tokom 19. stoljeća, kada su ga rado koristili skladatelji romantičari.
Klarinet se gradi u tri osnovna registarska oblika: B Klarinet (Clarinetto in Sib) koji zvuči veliku sekundu niže od zapisanog, A Klarinet (Clarinetto in A) koji zvuči malu tercu niže od zapisanog, i rjeđe korišteni C Klarinet (Clarinetto in Do) koji zvuči kako je zapisano.
Razlog zbog kojeg se dionice za klarinet u orkestralnom notnom zapisu pišu u netransponiranom obliku, a praktički izvode u transponiranom je u tome što se razni tipovi klarineta sviraju na isti način. Klarinetist koristi iste prstohvate za sve tipove klarineta, čime se znatno olakšava izvođenje notnih zapisa.
Druge vrste klarineta [uredi]
Osim osnovna tri oblika, klarinet se javlja i u obliku malih klarineta koji se grade u više registarskih oblika: in Eb koji zvuči malu tercu više od napisanog, in Ab koXi zvuči malu sekstu više, in F koXi zvuči kvartu više i in Db koXi zvuči malu sekundu više. Svi ovi klarineti su česti u proširenoj obitelji klarineta, kao što je slučaX u voXnim orkestrima, a rjeđi u klasičnoX glazbi (ipak, Richard Strauss u operi Electra traži sljedeće klarinete: 1 Cl. in Eb, 4 Cl. in B, 2 Cl. contralti (basethorn), 1 Cl. basso).
oš Xedan oblik klarineta Xe i basetni rog ili alt-klarineta (it. clarinetto contralto ili corno di bassetto, njem. Bassetthorn, fr. cor de basset, en. bassethorn, rus. baset-horn) koXi Xe rijetko u upotrebi, ali se ipak može naći kod Mozarta, Beethovena, Richarda Straussa i drugih.
Najveći u porodici klarineta je bas klarinet. Ugođen je in B, a zvuči za veliku nonu dublje od notnog teksta napisanog u violinskom ključu. U 19. stoljeću usavršio ga je Adolphe Sax, izumitelj saksofona.
Ipak, naXčešći registarski oblici klarineta koXi se nalaze u klasičnom orkestru su A i B klarinet.
- 19:58 -
ORGULJE
Orgulje su jedno od najsloženijih glazbala s tipkama. Imaju, ovisno o veličini, od jedne do čak pet ili šest klavijatura po kojima se svira rukama (manuali) i klavijaturu na kojoj se svira nogama (pedal). Broj manuala ovisi o veličini orgulja, odnosno o broju registara, tj. svirala, a mogu ih imati od jednog do sedam. Registar je niz svirala iste boje i jačine zvuka. Glavni registri orgulja jesu Principali 8-stopni, dok se orgulje udešavaju prema registru Oktava 4 koji spada u registar Principal, samo zvuči za oktavu više. Temeljni zvuk orguljama također daju poklopljenice Bordoni (Gedackti). Postoje u orguljama registri tamnih, tiših tonova, oni prodornijeg, reskijeg i glasnijeg zvuka koji oponašaju razne glazbene instrumente. Svirale su onaj dio orgulja u kojima titra stupac zgusnutog zraka i time proizvodi zvukove različitih boja i visina. Zvuk se na orguljama proizvodi tako da se pritiskom tipke na klavijaturi dovodi zrak iz mijeha u svirale, koje su različite građe i veličine.
Poznate su, naime, starokineske usne orgulje, a hidraulične ili vodene bile su raširene u antičkoj Grčkoj. U starome Rimu spominju se jednostavnije građene pneumatske orgulje.Posredovanjem Bizanta, orgulje se u VIII. st. uvode u kršćanske crkve, a njihovo zlatno doba svakako je razdoblje XVII.-XVIII. st., kad su građene iznimno složene mehaničke barokne orgulje. U XIX. se pak stoljeću uvodi pneumatska i električna traktura, što posljeduje orkestralnijim zvukom, ali i ubrzanim stradavanjem starijih povijeskih orgulja koje se zamjenjuju novima, pretežito mehaničkim, poglavito na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće.
Primjenom registara orgulje mogu oponašati sve boje orkestralnih glazbala i ljudskih glasova, zato se simbolički nazivaju kraljicom instrumenata. One nisu stalno orkestralno glazbalo, nego se najčešće primjenjuju kao solistički instrument, posebice tijekom bogoslužja. Nalaze se gotovo i u svim ozbiljnijim koncertnim dvoranama, kako starijim tako i onima nastalim posljednjih desetljeća.
Orgulje u Hrvatskoj [uredi]
U Hrvatskoj je tijekom Republičke evidencije orgulja koju je od 1972. do 1975. godine provodio akademik Ladislav Šaban zabilježeno oko 800 orgulja i orguljskih pozitiva. Među njima velik je broj povijesno i spomenički vrijednih starih glazbala, od 16./17. do 20. stoljeća. Tek je manji broj njih u dobrom stanju i redovitoj upotrebi, a veći dio je zapušten i izložen propadanju. Četrdesetak orgulja uništeno je ili ukradeno na okupiranim teritorijima tijekom Domovinskog rata.
Orgulje u Hrvatskoj izgradili su većim dijelom strani orguljari iz nama susjednih zemalja, poput Italije, Austrije, Mađarske, Slovenije itd., no i u nas su tijekom minulih stoljeća djelovale mnoge domaće radionice. Dubrovnik, Karlovac, Zagreb, Osijek, Križevci, Požega, samo su neka od mjesta u kojima su djelovale radionice domaćih graditelja orgulja.
Radi popularizacije hrvatskih povijesnih orgulja i orguljske glazbe održavaju se u nas nekoliko orguljskih festivala: Organum Histriae (Dani orgulja u Istri), Orguljaška ljetna škola u Šibeniku, ciklus koncerata Orgulje Heferer i neki manji.
Jedne od najljepših i najvećih orgulja u Hrvatskoj postavljene su na koru đakovačke katedrale. Prve orgulje nove Strossmayerove katedrale, točnije rečeno sam instrument prvotnih orgulja izrađen je u vremenu između 1879. i 1882. godine u Bavarskoj u mjestu Oettingen kod tvrtke Steinmayer. Kućište orgulja izradio je bečki stolar Karger prema projektima arhitekta Friedricha von Schmidta koje je razradio njegov učenik Hermann Bollé. Radilo se o za ono vrijeme vrlo velikom i kvalitetnom instrumentu koji je bio nagrađen i zlatnom medaljom na bavarskoj zemaljskoj izložbi u Nürnbergu 1882. Oblikovno rješenje koje su spomenuti arhitekti primijenili pri projektiranju orgulja, a koje obilježava miješanje elemenata romaničkog i gotičkog stila, prilagođava se rješenju cjelokupne unutrašnjosti đakovačke katedrale. Nalik su na brojne druge orgulje koje je u tom razdoblju Schmidt projektirao za druge austrijske crkve (bečke crkve u četvrtima Brigittenau i Fünfhaus, franjevačke crkve u Innsbrucku, itd.). Ove su orgulje izgorjele u velikom požaru 1933. godine. Nove je izradio 1936., uz nadzor tada glavnih stručnjaka za orgulje u zemlji Franje Dugana i Franca Kimovca tvrtka Franca Jenka iz Št. Vida kod Ljubljane. Sam instrument postao je mnogo veći, no u izgledu kućišta orgulja uglavnom je zadržano ranije rješenje iz Schmidt-Bolléovog projekta koje je u manjoj mjeri romanizirano izbacivanjem nekih gotičkih elemenata, kako bi se instrument stilski u što je većoj mjeri moguće prilagodio unutrašnjosti đakovačke katedrale.
- 19:57 -
ROG
Rogovima se nazivaju izrasline na glavi bovida (Bovidae) - jedne porodice iz grupe preživača - i kod nosoroga, a građeni su od keratina. U prenesenom smislu se tako nazivaju i slične izrasline na tijelima drugih životinja, kao recimo kod nekih kukaca.
Kod nosoroga je rog krupna izraslina koju tvore slijepljene čekinje, dok je kod bovida (između ostalih goveda, antilope, koze, ovce, žirafe) riječ o šupljoj navlaci preko koštane izrasline na glavi. Bovidi se stoga nazivaju šupljorošcima.
Izraz koji koriste lovci kad govore o "trofejnom rogovlju" i pri tome misle na "rogove" srndaća i jelena, nije točan, jer je kod ovih vrsta riječ o izraslinama koje se tvore od koštane tvari. Jednako tako, jednorog odnosno narval ima izraslinu koja je zapravo kljova a ne rog.
Neke ptice, kao recimo kazuar imaju na glavi ili kljunorošci na kljunu također rožnate izrasline. Od rožnate supstance građena su i potplati na stopalima deva, kopita kod porodice konja kao i papci kod čitavog niza porodica kako u skupini preživača tako i u skupini nepreživača, zatim ljuske reptila, usi kod kitova usana, pločice na jeziku, u nepcima i želucima ptica i nekih sisavaca.
Česte su i pojave bolesnih tvorbi od rožnate mase kod čitavog niza životinja ali i kod čovjeka (primjer: tzv. "kurje oko").
Dobavljeno iz "http://hr.wikipedia.org/wiki/Rog"
- 19:56 -
ENGLESKI ROG
Engleski rog (skraćeno C.i.), spada u skupinu drvenih puhaćkih instrumenata. Nastaje 1725.g. u Italiji, usavršavanjem puno starijeg instrumenta zvanog oboa da caccia.
Melodijski opseg [uredi]
Opseg mu je isti kao u oboe sa zvukom dubljim za kvintu. U tehničkom smislu je podudaran s njom i mogu ga svirati oboisti. Zvuk engleskog roga je vrlo srodan zvuku oboe, samo je nešto mukliji i tamniji, tako da mu naročito odgovaraju melodije mirnijeg toka i sjetnog ili tužnog izraza. Melodijski registar najpovoljniji mu je između "a" i "c2", u tom opsegu ton mu je vrlo snažan, a opet mek i izražajan.
Ton instrumenta [uredi]
Po izgledu se razlikuje od oboe ne samo dužinom nego i kruškastim proširenjem cijevi pri kraju, kao i povišenom metalnom cjevčicom na početku, koja nosi dvostruki jezičak od trske. Kruškasto proširenje koje se ponovo sužava kod izlaza, uzrokuje zatvoreniji i malo prigušeniji ton engleskog roga za razliku od oboe. Instrument zauzima mjesto u molskim temama gdje najviše do izražaja dolazi njegov čežnjiv i sanjarski karakter. Zbog toga se često u glazbi koristi kao instrument tužnog izražaja s puno čežnje i usamljenosti, poput pastoralne glazbe ili pastirske svirke.
Repertoar [uredi]
Mnogi poznati oboisti i drugi glazbenici izvode razne skladbe na engleskom rogu. Jedan broj solo glazbenika zbog njegovog specifičnog zvuka koristi ga i u orkestralnoj glazbi, a popis glasovitih izvođača obuhvaća:
- 19:55 -
FLAUTA
Flauta je glazbeni instrument koji spada u porodicu drvenih puhačkih instrumenata, ujedno je i najpokretniji instrument u toj skupini.
Razlikujemo uzdužnu i poprečnu flautu, kod oba instrumenta je jedna dimenzija bitno veća od druge dvije, no razlikuju se u tome što se u uzdužnu flautu zrak upuhuje na vrhu instrumenta, tako da se instrument nalazi ravno ispred nas i sviramo ga držeći ruke ispred sebe, dok se kod poprečne flaute zrak također upuhuje na vrhu instrumenta, ali sa strane, i instrument držimo s jedne strane lica i sviramo ga držeći ruke na strani, ne videći ih.
Povijest [uredi]
Postojala je još u prapovijesti, te spada u najstarije instrumente zbog jednostavnog principa stvaranja zvuka. Najstarije flaute gradile su se od kosti (Oyana Indijanci), bambusa, metala i gline. Početkom 19. st. flauta se našla u kritičnoj situaciji zbog promjene zvučnog ideala kojem je bio bliži klarinet. Jačina njenog zvuka nije bila dorasla novim koncertnim dvoranama, a skala je bila još uvijek tonski neujednačena i nečista. Taj problem 1847. riješava Theobald Böhm (1794-1881), konstruiravši flautu koja je odgovarala tadašnjim zahtjevima, sa zvukovno i intonativno ujednačenom kromatskom ljestvicom (skalom) i pojačanim zvukom. Gradio je flaute od srebra i drva. Izuzevši neznatne promjene, instrument do danas ostaje isti. Današnje flaute mogu biti građene od metala (bakar, nikal, cink), od srebra, zlata, platine, stakla i sintetskih materijala. Njezin trooktavni raspon obuhvaća tonove c1(h)-c4(f4). Svira se s 9 prstiju. sastoji se od 3 dijela (glava flaute, srednji dio ili tijelo i donji dio ili noga). Na flauti je moguće izvoditi vrlo brze pasaže, skokove, trilere, staccato, dvostruki i trostruki jezik i legato, te mnoge druge tehnike sviranja vezane isključivo za glazbu 20. st. Boja tona u donjem registru je tamna, u srednjem mekana, a u visokom svijetla i reska. U suvremenoj literaturi upotrebljavaju se osim piccola, flaute altovskog, baritonskog i basovskog registra.
Najstariju flautu i glazbeni instrument, otkrila je skupina arheologa na čelu sa profesorom Nicholasom Conardom sa sveučilišta u Tübingenu, čija se starost procjenjuje na 35000 godina. Pronađena je u špilji Hohle Fels, a izrađena je od ptičjih kostiju[1].
Ton instrumenta [uredi]
Idilično pastoralni izražaj u duhu je ovoga instrumenta, najviše zbog jednostavnog i slobodnog melodijskog tijeka. Najprirodnija mu je piano dinamika. Od vremena romantizma a naročito u impresionizmu taj se registar koristi zbog izražajnih i kolorističkih odlika. Do romantizma (vjerojatno zbog tehničkih problema) kretala se u srednjem i donjem dijelu visokog registra. Srednji registar omogućava dinamičke stupnjeve i nijanse ali ograničenu zvučnu prodornost, a visoki postaje pištav i nemoguće je dobiti piano dinamiku a tonovi se dobivaju dvostrukim prepuhavanjem.
Registri: [uredi]
duboki - c1-c2
srednji - c2-c3 (u novijoj praksi uzima šire: od g1-c3)
visoki - c3-d4
Flažolet tonovi prvi se puta koriste kod impresionista, a označavaju se isto kao kod gudača (iznad tona se piše kružić). Moguće je izvesti sve vrste ljestvica od "arpeggia" do "staccata", a kao i kod drugih puhačkih instrumenata i flauta prepuhuje u oktavu. Zbog slobodnih usta flautom se postiže najbrži "staccato".
Osobine instrumenta [uredi]
Flauta se sastoji od 3 ili rjeđih 4 dijela, koji se na spojevima uvlače jedan u drugi i time se kontrolira štimanje. Čitav instrument je dugačak oko 67cm. Ulaz za zrak postavljen je bočno i okružen plosnatom usnom, koja je oblikovana tako da na nju naliježe donja usna svirača. Glava se nalazi naprijed i zatvorena je. Glavni mehanizam nalazi se na srednjem dijelu koji služi za otvaranje i zatvaranje rupica. To je i najvažniji dio instrumenta jer se na njemu nalazi i najveći broj rupica, 16-18 poklopaca i veliki broj poluga kojima se oni pokreću. Na završnom dijelu koji je otvoren nalaze se dvije do tri rupice.
- 19:53 -
FRULA
Čarobna frula (njemački: "Zauberflöte") opera je koju je skladao Wolfgang Amadeus Mozart 1791. godine na samrti, a libreto je napisao Emanuel Schikaneder. Praizvedba je održana 30. rujna u 1791. god. Beču. U operi se nalaze govoreni i pjevani dijalozi, što je po formi Singspiel. Čarobna frula je opera u dva čina (14 slika).Svakako najpoznatiji dio opere je Arija Kraljice noći, u kojoj Kraljica noći sprema osvetu velikom svećeniku Sarastro, te poziva sve sile prirode i bogove osvete da vide njenu kletvu. Posebnost te arije je u tome da je melodija arija visoka, odnosno njeni tonovi su vrlo visoki, pa ih samo nekoliko koloraturnih sopranistica na svijetu može kvalitetno otpjevati.
Dramska radnja opere zasnovana je na fantastičnoj priči koja se događa negdje u dalekoj začaranoj zemlji iz bajke. Sadržaj je prožet borbom između dobra i zla. Svijet dobrote i pravde predstavlja veliki svećenik Sarastro, a zlim podzemljem upravlja zloglasna Kraljica noći. Čarobna frula je predmet koji ima magične moći te se svi za nju bore, a u prenesenom značenju to je glazba koja nas prati kroz cijeli život.
Lica [uredi]
princ Tamino (tenor)
Kraljica noći (sopran)
Pamina, kraljičina kći (sopran)
Sarastro, veliki svećenik (bas)
Papageno, čovjek-ptica (bariton)
Papagena (sopran)
tri dame kraljice noći (alt, mezzosopran, sopran)
Radnja [uredi]
Kraljica noći i Sarastro su bivši muž i žena koji imaju kćer Paminu. Kraljica noći je izuzetno zla i vlada svijetom zla, a Sarastro je dobar i plemenit te vlada svijetom dobra. Kraljica noći želi preuzeti svijet dobra na podmukao način, manipulira svojom kćeri Paminom nagovarajući je da ubije oca kako bi se dočepala čarobne frule i svijeta dobra. Nakon mnogih dogodovština Kraljica noći ne uspijeva doći do Sarastra i sa svojim damama pada u ponor, a Tamino i Pamina se vjenčaju.
Poznate arije [uredi]
Arija Sarastra
Arija Kraljice noći
Arija Papagena
- 19:52 -
OBOA
Oboa je drveni puhaći instrument s dvostrukim jezičkom od trske. Na prvi pogled najsličniji klarinetu, ali se na početnom dijelu cijevi nalazi i kratka metalna cjevčica u koju je udjenut jezičak, dok je ljevkasto proširenje na kraju cijevi vidljivo manje nego na klarinetu. Zvuk koji proizlazi iz dvostrukog jezička pomalo je nazalan i oštar, a srazmjerno i prodoran, zbog čega se oboa katkad naziva i truba drvenih glazbenih instrumemata. Međutim, ovaj instrument može zvučati i nježno i toplo, idilično i dirljivo, a to je i uloga koja joj se tipično dodeljuje u klasičnoj glazbi. Također, tipična je za nju i melodika orijentalnog prizvuka (scena u hramu u operi Aida Giuseppea Verdija, zbog asocijalcije s instrumentima slične vrste (zurle i dr.)).
Oboa je melodijski instrument i u orkestru često ima vodeće teme, a njen jasan, čujan i intonativno preciz0n zvuk uzima se i kao mjerodavna intonacija za ugađaĚe orkestra, kada se prvo čuje oboa prema kojoj se ugađaju i ostali instrumenti. Virtuozno-tehničke bravure, koje se često dodjeljuju klarinetu i flauti, oboi manje odgovaraju, a i njen tonski obim je kraći.
Oboa je nastala od jedne vrste srednjovjekovnih šalmaja koji su se po Europi širili pod utjecajem Arapa u Španjolskoj počevši >d 8. stoljeća. Napuštanje nausnika, u koji se kod tih instrumenata, kao u čašicu, smještao trščani jezičak označilo je bitnu promjenu u mogućnosti finijeg nijansiranja zvuka i njegove izražajnosti. Oboa je tijekom 19. stoljeća usavršena dodavanjem mehanizama poluga i poklopaca.
Kod Egipćana i Grka prethodnik oboe se naziva aulos (grč. frula). To je bio najpoznatiji instrument stare Helade. Za izvođenje glavnih tonaliteta Grci su imali 6 vrsta jednostrukih i dvostrukih aulosa.Rimljani taj instrument nazivaju tibia.
Ime oboa je vjerojatno poteklo od francuskog hautbois (fr. haut = visok, glasan, fr. bois = drvo), budući da je zvuk oboje istaknut među drvenim puhaćim glazbalima, a za tu riječ se u 18. stoÉeću u više zemaÉa uvriježilo pisaĚe sukladno vlastitim pravopisima, tako da hrvatski naziv oboa, suvremeni talijanski oboe, engleski oboe i slično.
Druge vrste oboa [uredi]
Hautbois viennois début XXe, collection privée Dominique EnonOboa se javlja u još nekoliko registarskih varijanti i to kao oboa d'amoresa pisanim rasponom od b do e3 (f3), i dvije u slaboj uporabi, sopran oboa pisanog raspona od bes do f3 (zvuči malu tercu niže) i bariton oboa raspona od b do e3 (zvuči oktavu niže). Ipak, od svih registarskih varijanti, najznačajniji je engleski rog.
Heckelphon je baritonska varijanta oboe koja ima za oktavu dublji zvuk što se postiže dvostruko duljom cijevi. Cijev hecklephona ima na donjem kraju proširenje u obliku kugle. Izrađen je na molbu R. Straussa koji ga je prvi put upotrijebio u svojoj operi "Saloma" 1905.god.
- 19:51 -
VIOLA
Viola (francuski: alto; njemački: Bratsche) je gudački instrument oblikom jednak violini ali nešto većih dimenzija. U orkestralnoj muzici, tonovi viole viši su od onih violončela, a niži od tonova koje daje violina. Osoba koja svira violu naziva se violistom ili violisticom.
Viola je na prvi pogled vrlo slična violini - veličina joj je tek nešto veća, njihov tonski razmak iznosi samo jednu kvintu, a sviraju se na isti način (obje na lijevom ramenu). No razdvaja ih boja zvuka: violin je puniji, tamniji i prizemljeniji od zvuka violine. Violin meki zvuk često se koristi za popunjavanje unutrašnjih harmonija i ona ne uživa toliki solo repertoar ili slavu kao violina
Oblik viole [uredi]
Po materijalu i građi, viola je slična violini, ali nešto veća i različitijih proporcija. U prosjeku, tijelo najveće standardne viole je 3 do 10 centimetara duže od violine, a dužina joj u prosjeku iznosi oko 40 centimetara. Tijela malih viola proizvedenih za djecu obično su duge do svega tridesetak centimetara što je jednako violini prepolovljene dužine, no često se na violinu stavljaju žice namijenjene violi (C, G, D i A) jer neka djeca ne bi mogla rukovati violama većih dimenzija. Za razliku od violine, viola nema jednu standardnu veličinu. Tijelo viole trebalo bi biti dugo oko 53 centimetra kako bi akustički bilo identično violini, no zbog tih velikih dimenzija bilo bi ju nepraktično svirati na način sviranja violine. Violisti su stoljećima eksperimentirali veličinom i oblikom viole, kao i vrstom žica i gradivnog drveta kako bi proizveli violi osebujan zvuk.
Veći eskperimenti s veličinom viole obično su se njenim zvukom bavili povećavanjem dimenzija. Viola alta namijenjena Wagnerovim operama djelo je Hermanna Rittera, a bila je duga 48 centimetara. Model Lionela Tertisa ima šire tijelo i dublja rebra kako bi muzičar mogao istaknuti specifičan zvuk viole. No svi eksperimenti s produžavanjem tijela viole rezultiraju puno dubljim tonom, sličnim zvuku violončela, tako da kompozicije koje su komponovane za violu tradicionalne veličine mogu proizvesti neželjene posljedice u zvukovnoj ravnoteži orkestara.
Novije (i radikalnije oblikovane) inovacije bave se ergonomskim problemima pri sviranju viole - ona se skraćuje i čini lakšom dok se istovremeno nalaze načini održavanja tradicionalnog zvuka. To uključuje "odrezanu" violu Otta Erdesza koja ima jedan izrezan kut radi lakšeg rukovanja, zatim viole oblikovane kao instrumen viola da gamba (također s pomičnim vratom i javorovim drvetom, sa furnirom od grafitnih vlakana koji smanjuje težinu); viole koje se sviraju kao violončelo (vertikalna viola), kao i viole Bernarda Sabatiera, nalik motivima iz slika Salvadora Dalíja: razlomljenih dimenzija i oblikom kojim daju dojam da se instrument topi. Vrijedan spomena je i model Davida Rivinusa, "Pellegrina".
Bilo je i drugih pokusa osim onih koji se tiču ergonomije i zvuka. Američki kompozitor Harry Partch na tijelo viole ugradio je vrat violončela kako bi omogućio intoniranje svoje 43-tonske ljestvice. Nekoliko graditelja instrumenata proizvelo je viole s pet žica koje omogućuju veći raspon tonova. Na tim instrumentima svira se moderna muzika, ali može se svirati i muzika komponovane za viol.
Sviranje viole [uredi]
Muzičar svira violu u trećem položaju.
Moderna gudala. Od vrha prema dnu: za violinu, violu i violončeloVještina potrebna za sviranje viole, naizgled je slična tehnici violine, no od nje se u mnogo čemu razlikuje. Nazivi za razne pokrete gudalom i dinamičke oznake u notaciji na papiru izgledaju isto, ali najveće razlike dolaze iz violine veličine, jer je zbog toga zahtjevniji instrument od malene i lagane violine. (Postoje anegdotalni dokazi u kojima violinisti koji nekoliko mjeseci sviraju violu, na sviranje violine vraćaju se sa poboljšanom vještinom).
Kada svirač prijeđe s violine na violu (ili obratno), viola će općenito imati vidno veće tijelo kao i dužinu žica. Prve najuočljivije prilagodbe kroz koje svirač mora proći su upotreba šireg prstohvata, širi i intenzivniji vibrato lijeve ruke i držanje gudala i desne ruke dalje od vlastitog tijela. Svirač mora također pružati lakat dalje, ili u većem luku, kako bi gudalom dohvatio najdublju žicu. To prstima omogućava veću čvrstoću i čišći ton. Osim ako je violist obdaren osobito velikim dlanovima, koristi se drugačiji prstomet koji je karakterističan za često korištenje polupozicije ili mijenjanje pozicije, dok je na violini dovoljna samo jedna.
Na violi su obično ugrađene deblje žice nego na violini. U kombinaciji sa njenom veličinom, to daje niži raspon tonova i boja zvuka postaje tamnija, dublja i nježnija. No ta debljina također znači da viola "govori" sporije od svoje rođakinje-soprana. Praktično govoreći, ako violist i violinist sviraju zajedno, violist mora početi pomicati gudalo djelić sekunde ranije nego violinist kako bi proizveo zvuk koji počinje u istom trenutku kao i zvuk violine. Deblje žice također zahtijevaju primjenu većeg pritiska gudalom.
Zbog debljih i dužih žica violist koristi jagodice prstiju, a ne vrhove, što je pomak prema tehnici sviranja violončela.
Violino gudalo je malo kraće od violininog, sa širom trakom načinjenom od konjske dlake što je pogotovo vidljivo u modernim gudalima. Gudala za violu (70 do 74 grama) teža su od gudala za violinu (58 do 61 grama).
Štimanje viole [uredi]
Violine četiri žice naštimane su u kvintama: C3 je najniži ton, a iznad njega su G, D i A. Ovo štimanje je tačno za jednu kvintu ispod onoga od violine, tako da njihove tri žice daju tonove zajedničke visine (G, D i A), a jednu oktavu je ispod violončela. Usprkos tome, odlike tona i boja zvuka razlikuju se, iako ih neki muzičari i ljudi koji ne sviraju gudačke instrumente teško razlikuju.
Viole se štimaju okretanjem šarafa oko kojih su omotane žice. Povećanje napetosti žice povećava visinu i oštrinu tona, a otpuštanje ga snižava. Prvo se štima žica A, obično na 440 Hz, a ostale se usklađuju prema njoj, svaka za kvintu više, gudeći istovremeno dvije žice, koristeći koju spravu za štimanje (klavijatura, vilica) ili metodom koja se najčešće koristi u orkestrima: uspoređujući tonove s već naštimanim instrumentima.
Štimanje C-G-D-A koristi se u velikoj većini cjelokupne muzike za violu, no i drugi načini štimanja povremeno se koriste u evropskoj klasičnoj muzici (scordatura) i u nekim stilovima narodne muzike. Mozart u svom djelu Sinfonia Concertante za violinu, violu i orkestar, koji je komponovan u Es-duru, komponovao je violsku dionicu u D-duru i naznačio da žice viole moraju biti dignute za jedan polustepen; namjera mu je vjerovatno bila dati violi svjetliji ton kako bi izbjegao da bude pretiha u odnosu na ostatak orkestra. Lionel Tertis je u jednoj svojoj transkripciji Elgarovog koncerta za violončelo napisao polagani stavak sa C žicom sniženom na B (H sniženo za polustepen), čime je omogućio da viola jedan odlomak svira za oktavu niže. Tu i tamo, žica C može biti naštimana na ton D.
Muzika za violu [uredi]
Alt ključ i nota.U historiji se viola rjeđe koristila za solo koncerte i sonate nego violina i violončelo. To se često pripisivalo njenom zvuku koji je nježniji i u pravilu nešto manje oštar nego zvuk violine i držalo se da je manje primjeren za prikazivanje virtuozne vještine sviranja.
Čitanje muzike [uredi]
Notni zapis napisan za violu razlikuje se od zapisa za ostale instrumente prvenstveno u tome što se koristi alt ključ (muzika), koji se osim u muzici za violu rijetko viđa. Note za violu također koriste violinski ključ kada postoje znatniji odlomci komponovani u višim registrima.
Linije u notnom zapisu za violu označavaju sljedeće tonove (od dna prema vrhu): F, A, C, E i G. Praznine označavaju tonove G, H, D i F.
Uloga viole u klasičnoj muzici prije 20. vijeka [uredi]
U ranoj orkestralnoj muzici dionice za violu vrlo su često bile ograničene na popunjavanje harmonija s malo melodijskog materijala. Kada je violi u tom razdoblju dana melodijska dionica, najčešće je to bilo unisono ili oktavu razlike s drugim gudačkim instrumentima. Uočljivi izuzetak je Brandenburški koncert br. 6 Johanna Sebastiana Bacha koji dvijema violama daje glavnu melodijsku ulogu (koncert je komponovan za dvije viole, violončelo, dvije viole da gamba i kontinuo).
Primjer muzičkog djela komponovanog prije 20. vijeka sa solo dionicom za violu je kompozicija Hectora Berlioza "Harold u Italiji", no postoji i nekoliko koncerata iz baroknog i klasičnog razdoblja kao najraniji poznati koncert za violu Georga Telemanna, te koncerti Franza Antona Hoffmeistera i Carla Stamitza.
Viola igra važnu ulogu u kamernoj muzici. Wolfgang Amadeus Mozart je ponešto uspio u oslobađanju viole kada je komponovao šest gudačkih kvinteta za koje se smatra da uključuju neka od njegovih najvećih djela. Kvinteti koriste dvije viole, što oslobađa instrumente (pogotovo prvu violu) solo odlomcima i povećava zvukovnu punoću ansambla. Mozart je također komponovao za violu u svojim Simfonijama concertante u kojima među solistima viola ima jednaku važnost kao i violina. Među ranim radovima Johannesa Brahmsa uloga viole je značajna. Njegovo prvo objavljeno djelo za kamernu muziku, Sekstet za gudače op. 18 sadrži dionicu koja tokom kompozicije prerasta u solo za violu. Kasnije u životu napisao je dvije vrlo cijenjene sonate za klavir i klarinet koje je transkribovao za violu. Također je komponovao Dvije pjesme za alt s violom i klavirom (Zwei Gesänge für eine Altstimme mit Bratsche und Pianoforte), op. 91 te brojne druge. Antonin Dvořák svirao je violu i govorio je da mu je to omiljeni instrument; njegova kamerna muzika puna je važnih dijelova za violu. Drugi češki kompozitor Bedřich Smetana u svom Kvartetu za gudače br. 1 još zvanom "Iz mog života" znatnu dionicu uključuje i strastven uvod koji se izvodi na violi.
Povremeno je viola imala veliku ulogu i u orkestralnoj muzici, npr. u šestoj varijaciji iz serije Enigma variations Edwarda Elgara zvanoj "Ysobel".
Dok je repertoar za violu prilično velik, količina komponovana prije 20. vijeka relativno je malehna. Violisti su stoga često primorani svirati aranžmane komponovane za violinu, violončelo ili druge instrumente.
Od 20. vijeka [uredi]
Početkom 20. vijeka mnogi kompozitori počeli su stvarati djela za violu, na što ih je potaknuo dolazak solista na violi kao što su Lionel Tertis. Za njega su kamernu muziku komponovali Englezi Arthur Bliss, York Bowen, Benjamin Dale i Ralph Vaughan Williams. William Walton i Béla Bartók komponovali su poznate koncerte za violu. Jedan od rijetkih kompozitora koji su ostavili znatnu muziku baš za violu je Paul Hindemith koji je i sam bio violist i često svoja djela izvodio na premijerama. Debussyjeva Sonata za flautu, violu i harpu nadahnula je mnoge druge kompozitore na stvaranje djela s istim instrumentima. Elliot Carter također je komponovao za violu. Njegova Elegija je jedna od poznatijih djela za violu koja je kasnije prilagođena klarinetu. Ernst Toch komponovao je Impromtu (op. 90b) za solo violu. Ernest Bloch koji je poznat po kompozicijama nadahnutima židovskom muzikom, napisao je kompoziciju "Suite Hebraique" za solo violu i orkestar. Kompozitorica Rebecca Helferich Clarke također je svirala violu i za nju komponovao muziku.
Savremena popularna muzika [uredi]
Viola se ponekad koristi i u savremenoj, većinom avangardnoj popularnoj muzici. Utjecajni sastav Velvet Underground poznat je po korištenju viole kao i novije skupine poput 10,000 maniacs, "Defiance, Ohio", The funetics i drugi. I u jazz muzici bilo je violista, od gudačkih sekcija s početka 20. vijeka do nekolicine solista i kvarteta od 60-ih na dalje. No u savremenoj popularnoj muzici vrlo je neuobičajeno vidjeti upotrebu pojedinačnih gudačkih instrumenata - pretpostavljeni izbor obično su instrumenti poput flaute ili cijeli orkestri nego gudački solisti, jer njihove više tonove često nadglasaju drugi instrumenti, pogotovo ako su električni, pa i pjevači.
Viola u narodnoj muzici [uredi]
Iako se ne koristi tako često kao violina, viola ima svoju ulogu i u narodnoj muzici širom svijeta. Istraživanje o uprabi viole u narodnoj muzici koje je provela dr. Lindsay Aitkenhead navodi sljedeće muzičare na violi: Cath James, David serson, Eliza Carthy, Mary Ramsey, Ben Ivitsky, Gina Le Faux, Helen Bell, Jayne Coyle, Jim O'Neill, Jim Wainwright, Lindsay Aitkenhead, Mark Emerson, Miranda Rutter, Nancy Kerr, Pete Cooper i Susan Heeley.
Viola je važan prateći instrument u mađarskim i rumunskim orkestrima narodne muzike, pogotovo u Transilvaniji. Tamo viola obično ima tri žice: G, D i A, gdje je A oktavu niži nego na klasičnoj violi, most je polegnut i instrument se obično koristi u ritmičnom sviranju akorda.
- 19:49 -
TRUBA
Truba - limeni puhači instrument, po tonu koji proizvodi najviši, iznad tube, roga i trombona. Smatra se jednim od najstarijih instrumenata, pa se tako spominje već u antici. Od davnina se limeni puhači instrumenti dijele na one sa "širokim zvonom" - danas porodica rogova i one sa "užim zvonom" - danas porodica truba. Nekada je truba bila ograničena samo na alikvotni niz, što ju je predodredilo za izvođenje signala i jednostavnijih melodija. Svoju ulogu u orkestru, a pogotovo u solističkoj svirci dobiva tek u 18. stoljeću primjenom ventila koji su bili najprije primijenjeni na rog. Nakon što se truba afirmirala u klasičnoj glazbi, postaje naročito popularna u jazz glazbi 20. stoljeća gdje je jedan od vodećih instrumenata.
Instrumenti koji se smatraju instrumentima srodnim trubi su kornet, krilnica, prirodna truba i piccolo truba.
Značajniji trubači danas su Reinhold Friedrich, Hakan Hardenberger, Jouko Harjanne, Eric Aubier, Gabriel Cassone, Ole Edvard Antonsen, Nini Rosso te mnogi drugi.
- 19:44 -
SVIRANJE KLAVIRA
Glasovir (klavir) instrument je s tipkama koji proizvodi ton udarom batića, koji je povezan sa tipkom, u žicu. Standardni opseg mu je od tona A u subkontri (2A) do tona C u petoj oktavi (c5), no neki modeli marke Bösendorfer mogu proizvoditi i dublje tonove. Literatura se piše u dva crtovlja , gornje svira desna ruka i piše se uglavnom u violinskom ključu, donje crtovlje svira lijeva ruka i piše se većinom u bas ključu . Izvođač na klaviru se zove pijanist. Zbog svojih velikih tehničkih i muzičkih mogućnosti je jedan od instrumenata sa vrlo bogatom glazbenom literaturom.
Povijest glasovira [uredi]
Klavir (piano-engleska rijec) se razvio iz čembala, klavikorda i drugih srodnih instrumenata s tipkama. Opće prihvaćeno mišljenje je da je klavir izumio Bartolomeo Cristofori 1698.[nedostaje izvor] godine, tako što je upotrijebio mehanizam sa batićima koji udaraju o žicu, umjesto dotada korštenih mehanizama u instrumentima sa tipkama. Na taj način je postigao da jačina tona ovisi o jačini udara prsta na tipku. Zato su se ti prvi klaviri nazivali piano e forte (tal. tiho i glasno). Piano e forte je prvi počeo graditi Gottfried Silbermann, njemački graditelj orgulja i instrumenata sa tipkama. Njegovi učenici su te klavire nastavili proizvoditi i usavršaviti u Engleskoj i Beču te su mehanizmi nastali tamo dobili svoja imena po tim pojmovima. Građenje klavira sa tzv. bečkom mehanikom je bilo najmasovnije na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, ali tijekom prošlog stoljeća potisnuli su ih klaviri sa tzv. engleskom mehanikom, te se takvi grade i danas.
Dijelovi glasovira [uredi]
Rezonator i okvir [uredi]
Vanjski dio glasovira čini drveni sanduk koji ima oblik polegnute harfe ili krila. Na njemu je poklopac koji se može otvoriti . Sanduk je postavljen na tri noge, a između prednje dvije se nalaze pedale. Klavijatura je smještena u prednjem, najširem dijelu sanduka. Na dnu sanduka se nalazi drveni rezonator (rezonantna daska)sa poprečnim rebrima, koji je građen od posebno birane smrekovine. Unutar sanduka se nalazi i okvir koji je od lijevanog čelika. Preko njega su nategnute žice (cca 220 kom) koje zajedno stvaraju vrlo veliku napetost, zbog koje je okvir od tako čvrstog materijala. Čelične žice dubokih tonov (od 2A do 1Fis) omotane su bakrom da bi se uopće dobili tako duboki tonovi. Po dvije žice ima svaki ton od 1G do Ais, a po tri sve ostale (H do c5). Žice su zategnute preko čeličnog okvira i vijaka za ugađanje, pomoću kojih se otpuštanjem ili zatezanjem ugađa klavir.
Klavijatura i mehanizam [uredi]
Glasovirska klavijatura ima 88 tipki - po jednu za svaki ton. Bijele tipke su nekad bile prekrivene slojem bjelokosti, a danas je to najčešće plastika. Na njima se sviraju dijatonski tonovi: Na crnim tipkama se sviraju alterirani tonovi i građene su od ebanovine. Pritiskom prsta na tipku pokreće se mehanizam koji gurne batić obložen filcom, koji udara o žicu. Istovremeno djelovanjem istog mehanizma podiže se prigušivać sa žice i ton zazvući. Micanjem prsta sa tipke, batić se spušta u prvobitni položaj, prigušivač tona pada na žicu i zvuk tona prestaje.
Pedali [uredi]
Pedalima se proširuju zvukovne mogućnosti klavira. Najčešće se koristi desni pedal. Njegova funkcija je da odiže sve prigušivače, pa žice mogu slobodno titrati. Tako se produljuje trajanje tonova, povezuju tonovi i s time postižu zvukovni efekti. Lijevi pedal (Una corda) se koristi za postizanje mekog i baršunastog zvuka. Njegovim pritiskanjem se klavijatura pomjera malo u desno zajedno sa cijelim mehanizmom, pa batić umjesto u tri žice jednog tona udara u dvije, ili umjesto u dvije u jednu. Srednji pedal se rijeđe koristi i nekada ga klaviri nisu ni imali. Njime se drže podignutim prigušivači onih tonova, čije su tipke netom prije pritisnute i s time se postižu posebni tonski efekti. Srednji pedal kod pianina kao pretežito kućnog instrumenta, spušta između batića i žica tzv. moderator filc, koji kod sviranja znatno prigušuje zvuk, kako se kod vježbanja nebi ometalo susjede.
Graditelji glasovira [uredi]
Glasovire su kroz povijest gradili brojni graditelji. Kako se klavir usavršavao tako su brojni graditelji nestajali a pojavljivali se novi. Ipak postoje neke tvornice klavira koje su se održale, a ovo su neke od svjetski poznatih: Steinway & Sons, Bösendorfer, Förster, Petrof, Grotrian-Steinweg, Kawai, Yamaha...
Pianino [uredi]
Pianino je mali oblik klavira razvio se radi ekonomičnosti prostora. Njegov rezonator je okomit i manji nego kod klavira, a i žice su mu kraće. Pianino ima zvuk kao i klavir, samo što zbog kraćih žica i manjeg razonatora nema istu zvučnost.
- 19:42 -
SVIRANJE VIOLONE
Violina je gudački instrument sa četiri žice, i od svih gudačkih instrumenata proizvodi najviše tonove i najmanjih je dimenzija. Riječ violina posredstvom romanskih jezika dolazi iz srednjovjekovne latinske riječi vitula što označava žičano glazbalo.[2] Osoba koja svira violinu zove se violinist ili violinistica.
Povijest violine [uredi]
Violina je nastala u sjevernoj Italiji u ranom 16. stoljeću. Prvi graditelji violina vjerojatno su spojili elemente tri tada raširena glazbala: rebek koji je bio u uporabi od 10. stoljeća (nastao od arapskog glazbala zvanog rabab), renesansne gusle i lira da braccio.[3] Jedan od najranijih detaljnih opisa tog glazbala, uključujući i njegovo ugađanje je Jambe de Ferov Epitome musical, objavljen u Lyonu 1556.[4] Do tada se violina već bila počela širiti Europom. Najstariju dokumentiranu violinu sa četiri žice nalik modernoj, izgradio je 1555. godine Andrea Amati. Druge violine koje se spominju ranije imale su samo tri žice. Postala je omiljeno glazbalo među uličnim sviračima i plemstvom, što pokazuje i činjenica da je francuski kralj Karlo IX 1560. godine od Amatija naručio 24 violine.[5] Iz toga kompleta je i najstarija očuvana violina poznata kao "Karlo IX", proizvedena u Cremoni oko 1560. Violina "Mesija" ili "Le Messie" (poznata i kao "Salabue" koju je proizveo Antonio Stradivari 1716. nikada nije korištena i još uvijek je u neiskvarenom stanju. Danas se nalazi u muzeju Ashmolean u Oxfordu.[6]
Oltar svetog Zaharije, (detalj), Venecija, autor Giovanni Bellini, 1505.Najpoznatiji graditelji violina živjeli su između 16. i 18. stoljeća:
Amati, talijanska obitelj graditelja violina: Andrea Amati (1500.-1577.), Antonio Amati (1540.-1607.), Hieronymus Amati I (1561.-1630.), Nicolo Amati (1596.-1684.), Hieronymus Amati II (1649.-1740.)
Guarneri, talijanska obitelj graditelja violina: Andrea Guarneri (1626.-1698.), Pietro od Mantove (1655.-1720.), Giuseppe Guarneri (Joseph filius Andreae) (1666.-1739.), Pietro Guarneri (Mlečanin) (1695.-1762.) i Giuseppe (del Gesu) (1698.-1744.)
Obitelj Stradivari, (1644.-1737.) iz Cremone
Gagliano, talijanska obitelj graditelja violina: Alessandro, Nicolo I i Ferdinand su najistaknutiji članovi
Giovanni Battista Guadagnini iz Piacenze (1711.-1786.)
Jacob Stainer (1617.-1683.) iz Absama u Tirolu
Građa i mehanika violine [uredi]
Žice [uredi]
Violina ima 4 žice, koje se ugađaju po kvintama: G mali, D jedan, A jedan ,E dva. Točan ton se dobiva zatezanjem ili otpuštanjem žica pomoću ključeva, a čista kvinta između žica dobiva se zatezanjem ili opuštanjem "vijka" (ključa).
Raspon tonova [uredi]
Raspon tonova na violini je od G malog do neke note na E žici, koja zavisi o duljini vrata (što je vrat duži, to je ton viši).
Ugađanje [uredi]
Violina, kao i ostala gudačka glazbala ugađa se prema tonu A (jedan). Na klaviru, ili pomoću glazbene vilice, dobiveni ton A se uspoređuje sa tonom A na violini. Ako je ton nečist, žica se zateže ili otpušta sve dok ne zvuči jednako čisto kao prvobitni ton A dobiven klavirom ili glazbenom vilicom. Kasnije, kada je ton A ugođen, ugađaju se ostale žice prema čistoj kvinti.
Gudalo [uredi]
Sastoji se od štapa, struna (načinjenih od konjskih dlaka), žabice i vrha. Žabicom se najčešće svira kada želimo postići oštar ton, a u vrhu se svira kada želimo postići mekan ton. Na strune se nanosi kalafonij tj. neka vrsta smole radi ugodnijeg zvuka. Za strune gudala koristi se rep muškog konja, jer ženkin dolazi u kontakt s urinom.
Sviranje violine [uredi]
Lijeva ruka [uredi]
Lijevom rukom sviramo tonove po žici. Za razliku od klavirista koji sviraju s pet prstiju, violinisti peti prst (palac) koriste za pridržavanje vrata violine. Ostalim prstima (1,2,3,4) sviraju tonove. Lijeva ruka mora biti u potpunosti opuštena kako bi s lakoćom mogli prelaziti u pozicije i preko žica.
Vibrato je tehika sviranja, koja je jako raširena. Dobiva se tako da prstom lagano počnemo vibrirati, odnosno ljuljati prst ne mičući ga sa žice i time dobivajući vibrijajući zvuk tona. Koristi se pri ukrašavanju dužih tonova.
Pizzicato lijevom rukom je veoma zahtjevna tehnika sviranja, s kojom se koristio Niccoló Paganini. Npr. 3. prstom, ton odsviramo gudalom, a onda tim trećim prstom trznemo po praznoj žici. Zvuk je neobičan, čaroban i virtuozan.
Desna ruka i boja zvuka [uredi]
Desnom rukom se drži gudalo.
Pizzicato [uredi]
Pizzicato je jedan od načina sviranja violine. U tom načinu koriste se prsti desne ruke te se okida žica na dijelu između kobilice i vrata violine. Postoji više vrsta pizzicata.
- 19:40 -
PJEVANJE
Pjevanje (vokali), je korištenje ljudskog glasa u glazbi, a zvuk se proizvodi glasnicama. Gotovo svatko tko može govoriti može i pjevati, jer u mnogim aspektima pjevanja je samo jedan oblik kontinuirana govora. Kod pjevanja vrlo je važna tehnika disanja. Pjevači moraju vježbati glas kao i sportaši, jer u biti to je sićušni organ sa mišićima. Pjevači izvode glazbu poznatu kao skladba, koja se može izvoditi solo (bez pratnje) ili uz pratnju glazbenika i instrumenata. Pjevanje se često izvodi u sastavima, primjerice kao što su zborovi.
Tehnika pjevanja uvelike ovisi o vrsti glazbe koju se izvodi. Pjevanje na visokim amaterskim ili profesionalnim razinama, obično zahtijeva određenu količinu urođenog talenta i stručnog obrazovanja. [1] Najzahtjevnija je tehnika pjevanja opernih pjevača. Ono zahtijeva dugogodišnje obrazovanje. Tehnika pjevanje dosta je slična tehnici disanja kod svirača puhačkih instrumenata. Važan je konstantni pritisak zraka pomoću dijafragme, te jednoliko i snažno propuštanje zraka kroz glasnice. Pri tome snaga pritiska zraka nije manja ako pjevač pjeva piano tj. tiho. Pritisak je jednako jak, samo je količina zraka manja, rjeđa. Naprotiv, pjevanje zabavne glazbe ne zahtijeva obrazovanje, već se njeguje glas takav kakav čovjek ima. Kod obje tehnike potreban je jako dobar sluh. Stručno obrazovani pjevači obično izgrade svoju karijeru oko jednog specifičnog glazbenog žanra i kroz karijeru postaju učitelji ili treneri pjevanja
Ljudski glas i pjevanje [uredi]
U svom fizičkom aspektu, pjevanje ima dobro definiran način da ovisi o uporabi pluća, koja djeluju na način da ždrijelo opskrbljuju zrakom. Zrakom iz pluća dobiva se pisak i vibracija tona, koji imaju funkciju pojačala kao što su cijevi u puhačkim instrumentima, a jezik, zajedno s nepcem, zubima i usnama, artikulira konstantni vokal na pojačani zvuk. Iako ova četiri ljudska mehanizma funkcioniraju samostalno, oni se ipak koordiniraju u osnivanju vokalne tehnike i načina za interakciju jedan na drugome.[2] Za vrijeme pasivnog disanja, zrak se udiše pomoću dijafragme, a izdisanje se događa bez napora. Inhalacija je potpomognuta korištenjem vanjskog međurebrenog mišića, nakrivnog mišića i vratnih mišića. Visina tona mijenja se sa glasnim žilama. Artikuliranje sa zatvorenim ustima zove se pjevušenje ili zujanje.
Glas kod svakog pojedinca se razlikuje i prilikom izvedbe pjevanja, njegov ton je jedinstven i to ne samo zbog stvarne veličine pojedinca, nego i zbog glasnih žila na koje utječe veličina i oblik te osobe. Čovjek ima sposobnost vokalnog zavijanja, kojeg može opustiti, zategnuti ili mu promijeniti njegovu čvrstoću i gustoću, a tom prilikom dah može biti prenesen na različite pritiske. Izgled prsa, vratnih mišića, položaj jezika i zatvorenost inače nepovezanih mišića može biti promjenjiv. Bilo koja izmjena tih dijelova tijela, rezultira promjenom u glasnoći, boji ili tonu proizvedenog zvuka. Zvuk je također rezonantan u različitim dijelovima tijela, pa stoga pojedinačne veličine i struktura kostiju može utjecati na zvuk kojeg proizvodi pojedinac.
Pjevač također može izvoditi zvuk na određeni način tako da je rezonantniji unutar njegovog vokalnog prostora. To je poznato i kao vokalna rezonancija. Još jedan veliki utjecaj na izvedbu vokalnog zvuka i njegovu izradu je funkcija grkljana, kojim ljudi mogu manipulirati na razne načine, čime proizvode različite zvukove. Te razne funkcije vrsta ždrijela, opisane su kao različiti vokalni registri.[3] Primarna metoda kod pjevanja je korištenje vokalnog formanta, koji na spektrogramu prikazuje akustičnu rezonanciju za najosjetljivije dijelove uha.[4][5]
Vokalni registar [uredi]
Prikaz anatomskog dijagrama od vokalnog naboraPodrobniji članak o temi: Vokalni registar
Vokalni registar odnosi se na sustav vokalnih registara unutar ljudskog glasa. Registar ljudskog glasa je određeni niz tonova koji se proizvode prilikom vibriranja vokalnog uzorka, a posjeduje iste kvalitete. Registri nastaju od funkcije ždrijela. Oni se pojavljuju jer su vokalni uzorci sposobni pojaviti se u nekoliko različitih vibracijskih oscilacija. Svaki od tih vibracijskih uzoraka, pojavljuje se unutar određenog raspona i proizvodi određene karakteristične zvukove [6]. Izraz 'registar', može zvučati pomalo zbunjujuće, jer obuhvaća nekoliko aspekata ljudskog glasa. Pojam 'registar' koristi se za bilo koji od sljedećih odnosa:[7]
određeni dio i vokalni raspon, kao što su gornji, srednji ili niži registri,
prostor rezonancije, kao što su duboki glas ili glavni glas,
fonatorni (artikulacijski) proces,
neke vokalne boje,
prostor glasa koji je definiran ili razgraničen od vokalnog prijeloma,
podskup jezika koji se koristi za određenu namjenu ili u određenom društvenom okruženju.
U lingvistici, registar jezika je jezik koji objedinjuje fonaciju tona i vokala u jedan fonološki sustav.
Unutar logopedije pojam vokalni registar ima tri konstitutivna elementa: određeni vibracijski uzorak, određeni niz visinskog raspona i neki tip zvuka. Logopedni govor identificira četiri vokalna registra, a temelji se na fiziologiji i funkciji ždrijela: slobodni vokalni registar, obavezan registar, falseto registar i puhački (zvižduk) registar. Ovaj prikaz usvojili su mnogi vokalni pedagozi.
Vokalna rezonancija [uredi]
Podrobniji članak o temi: Vokalna rezonancija
Pregled glave i vrataVokalna rezonancija je proces koji je osnovni proizvod fonacije da poboljša boju ili intenzitet zraka koji ispunjava šupljinu kroz koju prolazi na putu prema van. Različiti uvjeti koji se odnose na proces rezonancije uključuju pojačanje, obogaćivanje, proširenje, poboljšanje, intenziviranja i produženje, iako bi po strogo znanstvenim pravilima njihova akustična upotreba bila upitna. Glavna svrha ovoga je izvući iz pjevača ili govornika krajnji rezultat rezonancije kako bi se dobio što bolji zvuk.[7]
Postoji sedam područja koji bi mogli biti navedeni kao moguća vokalna rezonancija. Slijedom po tijelu od najnižih prema najvišim ta područja su; pluća, dušik, grkljan, ždrijelo, usna šupljina, nosna šupljina i sinusi.[8]
Duboki glas i glavni glas [uredi]
Podrobniji članak o temi: Duboki glas
Podrobniji članak o temi: Glavni glas
Pojmovi duboki glas i glavni glas koriste se unutar vokalne glazbe. Korištenje ovih termina varira unutar vokalno pedagoških krugova i trenutačno mišljenja među među vokalnim glazbenim profesionalcima o tim terminima nisu usklađena. Dubok glas se može koristiti u odnosu na sljedeće:
određeni dio vokalnog raspona ili vrste raspona vokalnog registra,
rezonanciju vokalnog prostora,
specifičnu vokalna boja.[7]
Glavni glas se može koristiti u odnosu na sljedeće:
određeni dio vokalnog raspona ili vrste raspona vokalnog registra,
rezonanciju vokalnog prostora.[7]
Povijest i razvoj [uredi]
Ljudski glas je najstarije glazbalo. Naši preci su vlastitim glasom pronalazili načine izražavanja, da bi tek kasnije otkrili druge izvore zvuka. Vokalna glazba postoji koliko i povijest čovječanstva. Sumerani su pjevali u svojim hramovima prije 5000 godina. Na zapadu tradicija pjevanja razvila se iz srednjovjekovnog contus planusa (vrsta gregorijanskih melodija), preko opere u 17. stoljeću, pa do današnjih raznolikih glazbenih stilova[9]. Prvo zabilježeno spominjanje pojmova dubokog glasa i glavnog glasa bilo je oko 13. stoljeća, kada se počelo razlikovati "grleni glas" (pectoris, guttoris, capitis - u ovom trenutku se vjeruje da je glavni glas naveden u falseto registru), a to su zabilježili pisci Jean de Garlande i Hieronymus de Moravia.[10] Izraz je kasnije usvojen u okvirima Bel canta (metode talijanskog opernog pjevanja), gdje je duboki glas identificiran kao najniži, a glavni glas kao najviši u tri vokalna registra: pluća, prolazak kroz šupljinu i glavni registar.[11] Ovaj pristup i danas podržavaju neki vokalni pedagozi. Trenutačno drugi popularni pristup koji se temelji na Bel canto modelu, je podjels na muške i ženske glasove u tri registra. Muški glasovi podijeljeni su u "plućni registar", "glavni registar", i "falseto registar", a ženski glasovi u "plućni registar", "srednji registar" i "glavni registar". Učitelji pjevanja ukazuju da se glavni registar u pjevanju koristi rezonancijom i osjećajem iz glave.[12]
Međutim, kako se znaje o ljudskoj psihologiji povećalo tijekom posljednjih dvjesto godina, došlo je do boljeg razumijevanja fizičkog procesa pjevanja i vokalne produkcije. Kao rezultat toga, mnogi vokalni pedagozi, kao što su Ralph Appelman sa Sveučilišta Indiana i William Vennard sa Sveučilišta Južne Kalifornije, nanovo su definirali ili čak izbacili termine duboki glas i glavni glas.[11] Konkretno, korištenje termina plućnog registra i glavnog registra postaje kontroverzno, jer danas više nije uobičajeno vidjeti vokalne registre kao proizvod koji dolazi iz grkljana, a da nema veze s prsima, plućima i glavom. Iz tog razloga, mnogi vokalni pedagozi smatraju da treba govoriti o vokalnom registru kao proizvodu prsa i glave. Oni dodaju da je vibracija koja se osjeća u tim područjima, pojava rezonancije i trebala bi biti opisana uz termin vokalne rezonancije, a ne uz registar. Ti pedagozi radije upotrebljavaju termine duboki glas i glavni glas nego termin registar. U tom pogledu smatra se da je problem kojeg ljudi identificiraju s registrom, ustvari problem kod prilagodbe rezonancije. Ovo je također stajalište jednako rezultatima studija vokalnog registra s drugih akamedmskih područja koja uključuju: logopediju, fonetiku i lingvistiku. Iako su obje metode još uvijek u uporabi, aktualna vokalna pedagoška praksa, sklona je više novijim znanstvenim pogledima, dok neke druge škole uzimaju u obzir oba gledišta.[7]
Suvremeno korištenje pojma duboki glas, često se odnosi na određenu vrstu vokalne boje i njenog tona. U klasičnom pjevanju, njegova je uporaba ograničena isključivo na donji dio obaveznog registra ili normalnog glasa. Unutar drugih oblika pjevanja, dubok glas se često primjenjuje tijekom modalnog registra. Plućima se može proizvesti niz prekrasnih zvukova koje pjevači interpretiraju iz svoje palete.[13] Međutim, pretjerano korištenje jakog dubokog glasa u višim registrima i pokušaja da se dobije što viši ton, u plućima može dovesti do forsiranja, a ono opet može dovesti do vokalnog pogoršanja.[14]
Klasifikacija pjevačkih glasova [uredi]
Podrobniji članak o temi: Vrste pjevačkih glasova
U europskoj klasičnoj glazbi i operi, glasovi se tretiraju kao glazbala. Skladatelji koji pišu vokalnu glazbu moraju razumjeti sposobnosti, talente i vokalna svojstva pjevača. Klasifikacija glasova, je proces kojim se vrednuje ljudsko pjevanje i time se određuje vrsta glasa. Te značajke uključuju, ali nisu ograničene na: vokalni raspon, vokalnu težinu, vokalnu teksturu, vokalnu boju i vokalnu točku izmjena kao što su stanke i podizanje glasa u pjevanju. Ostala razmatranja su fizičkog karaktera, razina govora, znanstvena ispitivanja i vokalna registracija.[15] U znanosti klasifikacija glasa razvijena je unutar europske klasične glazbe, te se sporo prilagođava modernijim oblicima pjevanja. Klasifikacija glasa često se koristi unutar okvira opere, gdje se moguće uloge dodjeljuju potencijalnim glasovima. Trenutačno se u okvirima klasične glazbe upotrebljava nekoliko različitih sustava, a oni uključuju: njemački Fach (glasovni fah) sustav i glazbeni zborski sustav među mnogim drugima. Ovaj sustav je univerzalno primljen i prihvaćen.[11]
Međutim, većina sustava u klasičnoj glazbi, priznaje sedam glavnih različitih kategorija glasa. Žene su obično podijeljene u tri skupine: sopran, mezzo-sopran i alt. Muškarci su obično podijeljeni u četiri skupine: kontratenor, tenor, bariton i bas. Kod djece prije puberteta prihvatljiv je samo termin soprana. Unutar svake od ovih glavnih kategorija ima nekoliko potkategorija koje identificiraju specifične vokalne kvalitete, od vokalne težine do različitih glasova.
Treba napomenuti da se u okviru zborske glazbe pjevački glasovi dijele isključivo na osnovu vokalnog raspona. Glazbeni zbor najčešće se dijeli na visoke i niske glasove unutar svakog spola. Kao rezultat toga, tipična situacija u glazbenom zboru dopušta mogućnost događanja mnogih pogrešaka. Budući da većina ljudi ima srednji glas, treba im dodijeliti mjesto koje za njih neće biti previsoko ili prenisko, mezzo-sopran mora pjevati sopran ili alt, a bariton mora pjevati tenor ili bas. Greška u dodijeljenom vokalnom mjestu vmože predstavljati problem kod pjevača, ali za većinu izvođača manje je opasno prenisko nego previsoko pjevanje.[16]
Unutar suvremenih glazbenih oblika (ponekad se nazivaju komercijalnom suvremenom glazbom), pjevači se razvrstavaju po stilu glazbe kojeg izvode, kao što su jazz, pop, blues, soul, country, folk, rock i drugi stilovi. Trenutačno nema autoritativnog sustava klasifikacije pjevačkih glasova u okvirima neklasične glazbe.[17] Bilo je pokušaja da se klasični glas usvoji za druge oblike pjevanja, međutim takvi su pokušaji dočekivani uz kontroverze. Kod suvremenih glazbenika, koriste se različite vokalne tehnike, a upotrebom mikrofona nisu prisiljeni da se uklapaju u određenu vokalnu ulogu, gdje primjene termina kao sopran, tenor, bariton, i drugi, mogu biti varljive ili čak i netočne.[18]
Vokalna pedagogija [uredi]
Koncert Ercolea de' Robertia iz oko 1490. godine.Podrobniji članak o temi: Vokalna pedagogija
Vokalna pedagogija je proučavanje podučavanja pjevanja. Umjetnost i znanost vokalne pedagogije imaju dugu povijest koja počinje od antičke Grčke i dalje se razvija i mijenja sve do danas. Profesije koje se bave znanošću i umjetnošću vokalne pedagogije uključuju vokalne trenere, zborovođe, nastavnike vokalne glazbe, operne dirigente i druge učitelje pjevanja. Tipična područja proučavanja uključuju:[19][20]
ljudsku anatomiju i fiziologiju koje se povezuju s fizikalni procesom pjevanja,
disanje i upotrebu zraka priliko pjevanja,
fonaciju,
vokalnu rezonanciju i vokalnu projekciju,
stil izražavanja i artikulaciju,
vokalni registar,
sostenuto i legato u pjevanju,
ostale elemente pjevanja, kao što su domet raspona, kvaliteta tona, vibracija, koloratura,
vokalno zdravlje i poremećaje glasa vezane uz pjevanje,
vokalni stil, kao što je učenje pjevanja opere, glasno pjevanje i umjetnička skladba,
fonetiku,
vokalnu klasifikaciju.
Svi ovi različiti koncepti dio su razvoja odgovarajuće vokalne tehnike.
Vokalna tehnika [uredi]
Pjevački gledano, kada se završi s integracijom pravilne vokalne tehnike i počne se učinkovito djelovati, slijedi koordiniranje fizikalnih procesa pjevanja. Četiri su fizička procesa uključena u proizvodnju vokalnog zvuka: disanje, fonacija, rezonancija i artikulacija. Ti se procesi događaju sljedećim redom:
Udah
Zvuk se pokreće u grkljanu
Vokalni rezonatori primaju zvuk i utječu na njega
Artikulatori oblikuju zvuk u prepoznatljive jedinice
Iako se ova četiri procesa tijekom proučavanja često promatraju odvojeno, u praksi se stapaju u jednu koordiniranu funkciju. Efektan pjevač ili govornik rijetko kad razmišlja o ovim procesima zato što su njegov um i tijelo tako koordinirani da osoba primjećuje samo konačnu jedinstvenu funkciju. Međutim, mnogi problemi proizlaze iz nedostatka koordinacije unutar tog procesa.
Budući da je pjevanje koordinirani čin, teško je raspravljati o svakom od pojedinačnih tehničkih područja i procesa, a bez njihovih odnosa sa drugim. Na primjer, fonacija dolazi do izražaja samo kada je povezana s disanjem; artikulatori utječu na rezonanciju; rezonatori utječu na glasnice; glasnice utječu na kontrolu disanja, i tako dalje. Vokalni su problemi često rezultat neispravnosti jednog dijela tog koordiniranog procesa, prilikom čega se nastavnici često usredotočuju na jedno područje procesa svojih učenika, sve dok ne riješe problem. Međutim, neka područja umjetnosti pjevanja u tolikoj su mjeri rezultat koordiniranih funkcija da je teško o njima raspravljati na temelju tradicionalne fonacije, rezonancije, artikulacije ili disanja.
Nakon što je učenik postao svjestan svog vokalnog fizičkog procesa kojeg čini pjevanje i načina na koji procesi funkcioniraju, dobiva zadatak da ih pokuša koordinirati. Neizbježno je da se učenici i nastavnici uključe u jedno tehničko područje više nego u ostala. Različiti procesi mogu napredovati različitim brzinama, što rezultira neravnotežom ili nedostatkom koordinacije. Područja vokalne tehnike koja najviše ovise o sposobnosti učenika da koordinira različite funkcije su:[7]
Produljenje vokalnog raspona do svog maksimalnog potencijala
Razvoj dosljedne vokalne produkcije i tonske kvalitete
Razvijanje fleksibilnosti i agilnosti
Postizanje uravnoteženja vibracije
Razvoj pjevačkog glasa [uredi]
Pjevanje nije prirodni proces, ali je vještina koja zahtijeva visoko razvijen mišićni refleks. Pjevanje ne zahtijeva veliku snagu mišića, ali zato zahtijeva visok stupanj koordinacije među njima. Pojedinci mogu razvijati svoje glasovne mogućnosti kroz oprezni i sustavni rad, kao i kroz skladbe i vokalne vježbe. Vokalni učitelji svoje učenike upućuje da glas koriste na inteligentan način. Pjevači bi trebali stalno razmišljam o vrsti zvuka kojeg izvode i osjećati ga prilikom pjevanja.[18]
Vježbanje pjevačkog glasa [uredi]
Postoji nekoliko svrha vokalnog vježbanja, uključujući:[7]
Zagrijavanje glasa
Produljenje vokalnog raspona
'Gornja linija', glas horizontalno i vertikalno
Korištenje vokalnih tehnika kao što su povezivanje, stakato, kontrola dinamike, brza figuratitivnost, pjevanje u širokim intervalima, trills pjevanje, pjevanje melisma i ispravljanje vokalnih grešaka.
Produljenje vokalnog raspona [uredi]
Važan cilj u razvoju vokalne tehnike je naučiti pjevati do prirodnih granica vokalnog raspona, bez nekih očitih ili ometajućih promjena u kvaliteti ili tehnici. Vokalni pedagozi pjevače uče da ovaj cilj mogu postići kada svladaju koordiniranje svih fizičkih procesa koji su uključeni u pjevanje (kao što su akcije ždrijela, održavanje daha, prilagodba rezonancije i izvedba artikulacije). Većina vokalnih pedagoga vjeruje u koordinaciju ovih procesa uspostavljanjem dobrih vokalnih navika i ugodnog pjevanja, nakon čega dolazi polagano proširenje raspona.[3]
Postoje tri faktora koja značajno utječu na sposobnost višeg ili nižeg pjevanja:
Energetski faktor - u ovom korištenju, riječ "energija" ima nekoliko konotacija. Odnosi se na ukupan odziv tijela na proizvodnju zvuka. To se odnosi na dinamičnu vezu mišića koji služe za udisanje i mišića koji služe za izdisanje, poznatu kao potpora dišnog mehanizma. Također se odnosi na količinu isporučenog zraka i pritiska na glasnice i njihovu otpornost na taj pritisak, a odnosi se na dinamičnu razinu zvuka.
Prostorni faktor - "Prostor" se odnosi na količinu prostora stvorenu kretanjem usana i pozicijom nepca i grkljana. Općenito govoreći, pjevač usta treba otvoriti šire što više pjeva. Unutarnji prostor ili položaj nepca i grkljana mogu se proširiti opuštanjem grla. Vokalni pedagozi često opisuju taj osjećaj kao "početak zijevanja".
Dubinski faktor - u ovom korištenju, riječ "dubina" ima dvije konotacije. Odnosi se na stvarni fizički dojam dubine u tijelu i u vokalnom mehanizmu, i odnosi se na mentalni koncept dubine koji se povezuje s kvalitetom tona.
McKinney kaže: "Ta tri faktora mogu se izraziti u tri osnovna pravila: (1.) Što pjevač više pjeva, treba koristiti više energije; što pjevač niže pjeva, treba koristiti manje energije. (2.) Što pjevač više pjeva, treba koristiti više prostora; što pjevač niže pjeva, treba koristiti manje prostora. (3.) Što pjevač više pjeva, treba koristiti više dubine; što pjevač niže pjeva, treba koristiti manje dubine.[7]
Stav tijela [uredi]
Proces pjevanja najbolje funkcionira kada se tijelo fizički nalazi u određenom položaju. Na sposobnost slobodnog kretanja zraka u tijelo i iz tijela te na dobivanje potrebne količine zraka mogu ozbiljno utjecati položaji različitih dijelova dišnog mehanizma. Ako se tijelo nalazi u pognutom položaju, ograničit će se kapacitet pluća, a napeti trbušni zid onemogućit će putovanje zraka naniže od dijafragme. Dobro držanje tijela omogućava dišnom mehanizmu da efikasno ispuni svoju osnovnu funkciju bez nepotrebnog trošenja energije. Dobro držanje također olakšava iniciranje fonacije i podešavanje pravilnog poravnavanja rezonancije, kao i sprečavanje nepotrebne napetosti u tijelu. Vokalni pedagozi također navode da zauzimanjem dobrog stava kod učenika javlja veća doza samopouzdanja i staloženosti prilikom izvedbe. Publici također više odgovaraju pjevači s dobrim držanjem. Dobro držanje koje je prešlo u naviku na kraju poboljšava cjelokupno tjelesno zdravlje zato što omogućava bolju cirkulaciju krvi i sprečavanje umora i stresa.
Disanje i njegova podrška [uredi]
Prirodno disanje ima tri faze: razdoblje udisaja, razdoblje izdisaja te razdoblje odmaranja ili oporavka; tim se fazama obično ne upravlja svjesno. Kod pjevanja postoje četiri faze disanja:
razdoblje udisaja (inhalacija)
razdoblje postavljanja kontrole (suspenzija)
razdoblje kontroliranog izdisaja (fonacija)
razdoblje oporavka
Ove faze moraju biti pod svjesnom kontrolom pjevača dok ne postanu uvjetovani refleksi. Mnogi izvođači koji nemaju kontrolu nad ovim fazama kasnije imaju kronične vokalne probleme.[21]
Vibracija [uredi]
Vibracije su tehnika koju koriste pjevači (i mnogi instrumentalisti; na primjer žičani instrumenti koji se sviraju s gudalom mogu proizvesti vibracijske tonove) i u kojoj kontinuirano izmjenjuju više i niže tonove dajući pri tomu blagi osjećaj podrhtavanja. Tehnika vibriranja upotrebljava se u neprekidnom tonu. Vibracija se razvija kroz opsežne vokalne vježbe, kroz demonstraciju u vokalnom programu učenja.
Vibracija daje bogatstvo tonovima. Brze vibracije moguće je izvoditi bez "oštećenja" nota kako se frekvencija nota povećava. Spore vibracije izvode se u niskim frekvencijama, kako bi se u potpunosti propagirale prije mijenjanja frekvencije.
Vibracija je rezultat pravilne podrške disanja. Neki pjevači koristili su vibraciju kao sredstvo izražavanja. Mnogi uspješni glazbenici izgradili su svoje karijere na dubokoj, bogatoj vibracijskoj sposobnosti. Pop i R&B diva Whitney Houston i soul legenda Patti LaBelle često koriste tehniku vibracije u svojim izvedbama kao način izražavanja emocija.
Vokalna glazba [uredi]
Podrobniji članak o temi: Vokalna glazba
Vokalna glazba je glazba koju izvodi jedan ili više pjevača, sa ili bez instrumentalne pratnje, u kojoj se pjevanjem stavlja težište na izvedbu. Glazba koja koristi pjevanje, ali ne u vidljivom značaju, općenito se smatra instrumentalnom glazbom. Vokalnu glazbu karakterizira pjevanje riječi koje se obično nazivaju lirikom, iako ima primjera gdje se pjevanje izvodi pomoću šumova, ponekad kao glazbena onomatopeja. Glazbena tema s tekstom (lirikom), naziva se skladbom.
Vokalna glazba je vjerojatno najstariji oblik glazbe, jer ne zahtijeva ni jedan instrument osim ljudskog glasa. Sve glazbene kulture imaju neki oblik vokalne glazbe, a diljem svijeta postoje duge tradicije pjevanja.
Žanrovi vokalne glazbe [uredi]
Podrobniji članak o temi: Glazbeni žanrovi
Vokalna se glazba piše u mnogo različitih oblika i stilova koji su često obilježeni unutar određenog glazbenog žanra. Ti žanrovi uključuju: umjetničku glazbu, popularnu glazbu, tradicionalnu glazbu, regionalnu i nacionalnu glazbu i mješavine tih žanrova. Unutar tih većih žanrova mnogi su podžanrovi. Na primjer, popularna glazba bi obuhvatila blues, jazz, country glazba, jednostavno slušanje, hip hop, rock glazba i nekoliko drugih žanrova. Također je moguće postojanje podžanra u podžanrovima kao što je vokalno pjevanje ili pjevanje u jazzu.
Prvi i pozadinski vokali [uredi]
U mnogim suvremenim glazbenim skupinama, prvi pjevač izvodi primarni vokal ili melodiju u skladbi, dok prateći pjevač pjeva pozadinske vokale ili harmoniju u skladbi. Prateći vokali obično ne izvode cijelu pjesmu nego samo neke njezine dijelove, često samo pripjev u pjesmi ili pjevušenje u pozadini. Iznimka je gospel glazba, u kojoj jednu pjesmu pjeva najmanje pet izvođača.
Zdravstveni učinci pjevanja [uredi]
Smatra se da pjevanje ima pozitivne učinke na zdravlje ljudi. Preliminarna studija temeljena na prikupljenim podacima iz ankete studenata, koji sudjeluju u zborskom pjevanju, nalaze zamjetnu fizičku korist, uključujući povećan kapacitet pluća, poboljšano raspoloženje, smanjenje stresa, kao i uočenu društvenu i duhovnu korist. Međutim, jedna od puno starijih studija o kapacitetu pluća, nije uspjela usporedbom profesionalnih vokalnih pluća s ostalim plućima ustvrditi povećanje kapaciteta pluća. [22]
Pjevanje može pozitivno utjecati na imunološki sustav smanjenjem stresa. Jedna studija objašnjava da pjevanje smanjuje razinu hormona stresa i pojačava imunološku funkciju.[23]
Vidi još [uredi]
Beatbox
Šansona
Opera
Recitativ
- 19:37 -
KLIZANJE
Klizanje na ledu je umijeće kretanja po zaleđenim površinama korištenjem klizaljki. Kliže se po ledu koji može biti prirodno zaleđena površina jezera ili rijeke, ali i po umjetno zaleđenim klizalištima. Klizanje na ledu je raširen oblik rekreacije ali i osnova mnogobrojnih sportova i sportskih disciplina na ledu.
Tehnika klizanja na ledu [uredi]
Par modernih klizaljkiKlizaljke svojim oštrim rubom prilikom dodira s ledenom površinom ostvaruju vrlo malo trenje koje omogućava glatko kretanje. Klizač može zakretanjem klizaljki promijeniti kut pod kojim klizaljka 'reže' led, te time utjecati na smjer i brzinu kretanja.
Sportovi koji uključuju klizanje na ledu [uredi]
Slijedi popis sportova za čije je izvođenje potrebno znati klizati na ledu:
umjetničko klizanje
sinkronizirano klizanje
brzo klizanje
brzo klizanje na kratkim stazama (short track)
hokej na ledu
- 19:36 -
PLES
Ples je ritmično pokretanje tijela prema zvucima glazbe (rjeđe bez glazbe), pojedinačno, u parovima ili u skupinama. Ples prati čovjeka od pamtivijeka, a još i crteži u spiljama pokazuju čovjeka kako pleše. U svojim počecima, ples je bio motorička reakcija na određene emocije, na pojačano veselje, strah, žalost, ljubav ili mržnju. Motoričke reakcije na ta uzbuđenja bili su živahni, iracionalni, ali vrlo izraženi sljedovi pokreta, koji su višekratnim uzastopnim ponavljanjem poprimili određeni ritmički obrazac i pretvorili se u ples.
Plesne forme [uredi]
Balet
Jazz dance
Suvremeni ples
Društveni plesovi
Step
Folklor
Moderni društveni plesovi
U dugoj tradiciji plesova se neki folklorni plesovi - iz različitih razloga - u modificiranoj varijanti prenose iz naroda u "više slojeve društva", postaju općeprihvaćeni, i izdvajaju se u novu kategoriju pod nazivom "društveni plesovi". U početku u tu kategoriju spadaju razni dvorski plesovi, a tek preseljenjem valcera iz folklora među plemstvo - što je zbog međusobne bliskosti plesača i plesačice bio svojevrstan skandal - započinje era modernih društvenih plesova. Moderni društveni plesovi su uz rijetke izuzetke plesove u paru, bazirani na popularnoj glazbi.
Danas društvene plesove možemo podijeliti na više načina. Podjela prema kategorijama natjecanja je vrlo česta, ali je i među najmanje točnima - neki su plesovi "zalutali" u "pogrešne" kategorije (primjerice u natjecateljske "latino-američke" plesove se svrstava jive, koji nije latino, te paso doble, koji nije američki ples), a u nekim natjecateljskim sustavima se nerijetko neki plesovi dodaju, ili izbacuju, već prema interesu natjecatelja i publike (show-dance natjecanja). Nadalje, uvijek postoji dvojba, da li da se plesove dijeli prema srodnosti u glazbi, ili prema indentičnosti u koraku i pokretu, jer su i jedno i drugo bitni sastavni dijelovi plesa, a te podjele nisu uvijek u skladu.
Možda bi najbolja podjela društvenih plesova mogla biti ona prema njihovom zemljopisnom, vremenskom i kulturuloškom podrijetlu:
Klasični (europski) društveni plesovi:
Valceri (Bečki valcer, Engleski valcer, Boston-vals, Country-vals, itd.)
Grupa foxtrot-plesova (Quickstep, Slow-fox,...)
Klasični tango
One-step, Two-step i slični stari plesovi
Blues
itd.
Boogie- (ili swing-) plesovi:
Lindy-hop
Stomp (ili Stump)
Jitterbug
Boogie-woogie
Swing-step
Shag
West-Coast swing
East-Coast swing
Jive
Rock'n'Roll (u raznim varijantama, od "salonskog" do akrobatskog)
Hustle
Disco fox
itd.
Latino-američki plesovi:
Bolero (i kao njen derivat, sportska rumba)
Cha-cha-cha
Mambo
Salsa
Cuban rumba
Merengue
Bachata
Pachanga
Cumbia
Samba
itd.
Tradicionalni plesovi:
Paso doble
Argentinski tango
Polka (kao društveni ples)
Western Polka (ili Country-Polka)
Meksički valcer
itd.
Pomodni plesovi:
Charleston
Shimi
Twist
Boogaloo
Calypso
Bossa-nova
Lambada
Reggaeton
itd.
Ovaj popis ni u kojem slučaju ne može biti konačan, obzirom da je plesova bezbroj: neki isti plesovi nose i više imena (npr. neki od božice plesova), ponekad i različiti plesovi nose isto ime (npr. hustle), neki plesovi jednostavno i nemaju imena (npr. ples u paru F. Astaira), neki su na granici društvenog plesa i folklora (npr. cuban-rumba), iz nekih stilova pojedinih plesova se izrodi novi ples (opet boogie), kod nekih se zapravo radi o mješavini raznih plesova (salsa), neki u drugim dijelovima svijeta dobiju sasvim novi karakter (brazilski tango). Ukratko, ples je živa materija, koja se razvija zajedno s ljudima koji se njome bave, i samim tim će popis i kategorizacija svih plesova uvijek biti nedovršeni.
Dobavljeno iz "http://hr.wikipedia.org/wiki/Ples"
- 19:34 -
RAGBI
Ragbi (izvorno rugby) podrazumijeva sve sportove koji su oblik nogometa, a razvili su se u školi Rugby u Engleskoj. Rugby union, rugby league i manje srodni američki, kanadski te australski nogomet, razvili su se iz rugbyja. Pod pojmom rugby danas se podrazumijevaju samo rugby union i rugby league. Bit će uveden na OI 2016.
Pravila [uredi]
U obje vrste rugbyja (union i league) igra se ovalnom loptom koju je zabranjeno rukama dodavati prema naprijed, dok je napucavanje lopte nogom dozvoljeno u smjeru protivničkih vratiju. Također, bodovi se u oba sporta osvajaju polaganjem u prostor iza protivničkih vrata predviđen za to ili postizanjem zgoditka na način da lopta napucana nogom prođe između obje stative i iznad grede. Zgoditci se mogu postići na tri načina: pretvaranjem, drop kickom ili iz kaznenoga udarca.
Najveća razlika, osim u broju igrača na terenu koji je u unionu petnaest, a leagueu trinaest, uključuje igru poslije obaranja nad protivničkim igračem:
Igrači uniona natječu se za posjed lopte nakon obaranja: ovisno o situaciji, igrači se mogu boriti dok je lopta na podu ispuštena od strane srušenoga igrača, što prema pravilima on mora napraviti (ruck), ili mogu formirati skup uokolo igrača u posjedu lopte (maul). Za razliku od uniona, league ne dopušta nastavak igre nakon obaranja; igra se nastavlja tako da igrač na kojemu je obaranje napravljeno preda loptu prema natrag korištenjem svoje kopačke (play-the-ball pravilo).
Osim toga, ako se u leagueu zgoditak ili polaganje ne ostvari unutar šest obaranja koje su napravili protivnici, momčad koja je pretrpjela obaranja gubi posjed lopte. Union nema takvo pravilo; momčad može stalno držati loptu u posjedu bez obzira na broj pretrpljenih obaranja, sve dok ne napravi prekršaj.
Prekidi u oba sporta uključuju skup, kada se igrači dvaju suprotstavljenih momčadi međusobno guraju nastojeći pritom izgurati protivnike što dalje i tako otvoriti put svojim brzim igračima na putu za polaganje, te lineout, vraćanje lopte u igru na način da se igrači dvaju momčadi rasporede usporedno okrenuti jedni drugima nastojeći uhvatiti loptu koju baca igrač sa strane. U leagueu, skup i dalje postoji, no od vrlo malene je važnosti zbog već opisanoga načina vraćanja lopte u igru (play-the-ball pravilo). Zbog toga pravila, kao i većega naglaska na napad i dodavanja, league se razvio u dinamičniju igru od uniona, koji se smatra tradicionalnijom igrom.
Status rugbyja diljem svijeta [uredi]
Rugby union, do 1995. godine isključivo amaterski sport, danas se profesionalno igra diljem svijeta, a njime dominira deset reprezentacija (poredane abecednim redom): Argentina, Australija, Engleska, Francuska, Irska, Italija, Južnoafrička Republika, Novi Zeland, Škotska i Wales. Union se igra na profesionalnoj razini u svakoj od ovih država, a status nacionalnoga sporta ima na Novom Zelandu i Fijiju. U brojnim državama igra se na nižoj i slabijoj razini od već navedenih država. To su (abecednim redom): Čile, Gruzija, Japan, Kanada, Namibija, Portugal, Rumunjska, Samoa, Španjolska, Tonga i Urugvaj. Osim u Fijiju i Novom Zelandu, union je nacionalni sport i u većini tihooceanskih otočnih državica, među kojima su zapaženije rezultate ostvarili Tonga i Samoa. Fiji i Samoa natječu se i u rugby sevensu, inačici rugbyja u kojoj se momčadi natječu sa samo sedam igrača na terenu, tradicionalno s velikim uspjehom.
Rugby league igra se već odavno na profesionalnoj razini u Australiji, Francuskoj, Velikoj Britaniji i na Novom Zelandu. Smatra se nacionalnim sportom u Papui Novoj Gvineji. Postoje i poluprofesionalna te amaterska natjecanja diljem svijeta, među kojima se ističu ona u Rusiji, Walesu, Škotskoj, Srbiji, Libanonu, Južnoafričkoj Republici, Japanu, Kanadi, SAD-u, Fijiju, Cookovom otočju i Tongi.
Kulturni utjecaj [uredi]
U Ujedinjenom Kraljevstvu postoji izreka da "nogomet igra gospoda, a gledaju huligani, dok rugby (union) igraju huligani, a gleda gospoda." U većini država u kojoj se tradicionalno igra neki od oblika rugbyja, na union se gleda kao na amaterski sport kojega igraju pripadnici srednjega i višega sloja društva, što je uočljivo zbog velikoga broja mladih igrača koji dolaze iz privatnih škola, za razliku od leaguea, kojega igra većinom radnička klasa i pritom bivaju plaćeni, dakle, profesionalci su. Za razliku od situacije u Engleskoj, union ima više poklonika među srednjom klasom u Walesu, Cornwallu, Škotskoj, južnoj Francuskoj i otočnim državicama u Tihom oceanu. Ista je situacija i u Hrvatskoj.
Zbog prirode same igre koja omogućava gotovo neograničeni tjelesni kontakt između igrača bez ili s vrlo malo zaštite, najstrože se kažnjava nesportsko ponašanje, što je logično pošto i najmanje nepoštivanje pravila može uzrokovati ozbiljne ozljede ili čak smrt. Iz toga razloga, suci se strogo drže svih pravila.
Navijači i ljudi vezani za rugby nazivaju se ponekad treizistes stvorivši tako izvedenicu iz francuskoga jezika koja označava sam naziv sporta (jeu a treize). Osim u samoj Francuskoj i državama gdje je francuski službeni jezik, taj naziv se udomaćio i u državama gdje se koristi i engleski kao službeni jezik.
Na Novom Zelandu, igranje bilo koje vrste rugbyja (najčešće je to union), znači potvrđivanje muškosti i hrabrosti, ne samo za starosjedilački narod Maora, već i za bijele doseljenike, što se najbolje očituje u haki, ratnom plesu kojega All Blacks plešu prije početka svake imalo važnije utakmice.
Kada se u Hrvatskoj spomene rugby, gotovo uvijek se odnosi na union, jer to je oblik rugbyja u kojemu su hrvatski klubovi postigli najbolje rezultate, pogotovo splitska Nada uključujući, uz brojne domaće titule, i nekoliko europskih naslova. Usprkos tomu, hrvatski rugby tek polagano izlazi iz amaterizma.
Vidi još [uredi]
Rugby league
Povijest rugby leaguea
Rugby union
Povijest rugby uniona
Nogomet
- 19:33 -
VATERPOL
Vaterpolo je ekipni vodeni sport u kojem sudjeluju dvije ekipe s po sedam članova (jedan od njih je vratar). Uz nogomet, najstariji je momčadski šport koji se pojavio na programu Olimpijskih igara - 1900. godine u Parizu. Cilj igre je postići što više pogodaka. Utakmica se igra u četiri četvrtine, čija duljina je 8 minuta. Na početku svake četvrtine po jedan igrač svake momčadi pliva prema sredini igrališta na kojemu je lopta, a momčad čiji igrač prvi dopliva do lopte prva kreće u napad.
Raširenost [uredi]
Države u kojima je jak reprezentativni vaterpolo su: Hrvatska, Mađarska, Srbija, Crna Gora, Rusija, Italija, Grčka, Njemačka, Španjolska, SAD, Australija, ali i Slovačka i Francuska drže priključak ovoj skupini.
Najviše uspjeha na kontinentalnim (vaterpolska EP...) i svjetskim prvenstvima imale su Mađarska, SSSR, SFR Jugoslavija, Italija, Španjolska.
U međunarodnim klupskim natjecanjima, najviše uspjeha polučile su hrvatske momčadi (ističu se Mladost Zagreb, Jug Dubrovnik i Jadran Split), zatim momčadi iz Italije (posebno Posillipo Napulj, Pro Recco i Pescara), Mađarske (Honved, Vasas, BVSC i Ujpest Torna), Srbije (Partizan Beograd), Rusije, Njemačke (Spandau Berlin), Španjolske (Barcelona), a u 21. stoljeću i klubovi iz Grčke postižu uspjehe.
Krovna organizacija za vaterpolo u Hrvatskoj je Hrvatski vaterpolski savez.
Igralište i oprema [uredi]
Vaterpolo se igra u pravokutnom bazenu najčešćih dimenzija 33x25m (iako dimenzije mogu varirati: 20-35x10-25), minimalne dubine 1.8m. Golovi su dimenzija 3x0.9m. Gol linije i centar označeni su bijelim stupićima kraj bazena, dvometarska linija označena je crvenim, a 5-metarska žutim stupićem. Lopta je opsega 0.68-0.71m, i teži 400-450 grama. Ekipe se razlikuju po boji kapica: nekada su dopuštene bile samo plave/bijele, a danas se koriste bilo kakve, uz uvjet da su kapice protivničkih ekipa različitih boja (oba golmana nose crvene kapice). Igru kontroliraju dva linijska i glavni sudac. Napad traje 30 sekundi.
Vidi još [uredi]
Vaterpolska pravila
Vaterpolska SP
Vaterpolo na Olimpijskim igrama
Europska vaterpolska prvenstva
Svjetski Kup u vaterpolu
Svjetska Liga u vaterpolu
Prvenstvo i Kup Hrvatske u vaterpolu
Europska klupska natjecanja u vaterpolu
Vaterpolo na Azijskim igrama
Hrvatska vaterpolska reprezentacija
- 19:31 -
KARATE
Karate je borilačka vještina koja koristi sve dijelove tijela u svrhu samoobrane. Postojbina karatea je otok Okinawa koji se nalazi južno od Japana u otočju Ryu Kyu.
Etimologija [uredi]
Riječ karate na japanskom jeziku (zK) znači prazna šaka.
Moderni karate [uredi]
Moderni karate se obično dijeli na tri dijela:
Kihon
Kate
Kumite (borba)
Kod osnovne tehnike uče se pojedinačni udarci, blokovi, stavovi itd. Kate su poseban skup točno određenih pokreta (udaraca, stavova i blokova) koji se izvode, a pokazuju borbu sa zamišljenim protivnikom (jednim ili više). Borba može biti slobodna ili dogovorena (dogovori se koji će se izvesti udarac, i kojim blokom se blokira taj udarac). U vježbanju se mogu primjenjivati određena oprema kao naprimjer makiwara, vreća za udaranje, fokuseri, utezi itd.iako karate doslovno označava praznu ruku neki stilovi uče i borbu oružjem (kobudo)kao što su kama, nunčake,bo, itd.
Kokoro [uredi]
Kokoro je pojam koji se provlači kroz mnoge borilačke vještine, ali nema jednostavno značenje. U kontekstu, ono znači nešto kao srce, osobnost ili pristup. Osobnost je središnji smisao karatea, i zajedno sa do prirodom modernog karatea, veliki naglasak daje poboljšanju osobe. Uobičajeno je spomenuti da vještina karatea služi za samoobranu, a ne nanošenju povreda protivniku u primjeni vještine.
Neki popularni ponavljani navodi koji sadržavaju ovaj pojam uključuju:
Konačni cilj Karatea ne leži u pobjedi ili porazu, nego u savršenstvu osobnosti sudionika - Gichin Funakoshi
Put ne znači put borbe. To je put kojim vi putujete da saznate svoj unutarnji mir i harmoniju. Na vama je da tražite i nađete. - Hironori Othsuka
Poštovanje je drugi važan dio karatea;ono govori o proćišćenju sebe i osnaživanju osobnosti. Duh osu-a je potjerati sebe do krajnjih granica sposobnosti, izdržati pod pritiskom. Ovo je objašnjenje zašto se kaže da Karate uvijek počinje i završava sa rei-em.
Tradicionalne ideje [uredi]
Tri napada
Sen sen no sen - napasti prvi
Go no sen - kontra na napad (presretanje)
Tai no sen - napasti istodobno
Kumite prioriteti
Ichi gan - prvo, oči (svjesnost)
Ni soku - drugo, rad nogu (sposobnost i osnova)
San tan - treće, duh (želja za borbom)
Shi riki - četvrto, snaga (uvježbanost tijela)
Tri duha
Fukutsu no seishin - nikad se ne predaj
Kanto no seishin - dobar borbeni duh
Hissho no seishin - pobjednički duh
Četiri boljke
Strah
Iznenađenje
Dvojba
Zbunjenost
Tri svijesti
Mushin - besvjesnost (nema potrebe za razmišljanjem)
Fudoshin - nepokretan um (bez utjecaja izvana)
Heijushin - uobičajeni um (uvijek spreman)
Druge ideje
Seme - pritisak na protivnika
Zanshin - svjesnost sebe i okoline
Ki - opća životna energija
Do - put
Embusen - položaj protivnika
Seichusen - središnja linija protivnika ili sebe
Povijest karatea [uredi]
Smatra se da počeci borilačkih vještina počinju s indijskim kraljevićem Bodhidharmom koji je šireći budizam došao iz Indije u Kinu, točnije u hram koji se zvao Shaolin i tamo meditirao. Vidjevši kako su budistički svećenici lošeg zdravlja smislio je određene vježbe za očuvanje zdravlja i taj sustav nazvao «18 načina lo-hama». Među tim vježbama su bile vježbe meditacije koje je nazvao «devetogodišnje gledanje zida» i vježbe samoobrane. Nakon što je hram Shaolin uništen svećenici koji su preživjeli su se raširili po Kini i tamo podučavali borilačke vještine. Tako su nastali razni stilovi. U to vrijeme na Okinawi kojom je vladao shogun Hanoshi iz dinastije Sho bilo je zabranjeno svako posjedovanje oružja osim osoba u neposrednoj vladarevoj službi. Pošto je Shangai dva puta bliži od Nare i Kyota, tadašnjih prijestolnica Japana, ljudi s Okinawe su odlazili u Kinu i tamo trenirali borilačke vještine. Povratkom na Okinawu prenosili su svoje znanje na druge i tako je nastala vještina borbe koja se zvala Te što na japansko znači ruka. Vremenom se formiraju Te iz Nahe (Naha-te), Te iz Shurija (Shuri-te) i manje popularan Te iz Tomare(Tomari-te).
Naha-te: defanzivnog je karaktera, kružnih kretnji s tehnikama hvatova i bacanja i podjeća na kineske stilove borilačkih vještina.
Shuri-te: Ofenzivnog je karaktera, pravocrtnih je pokreta i direktnih tehnika, uključivao je borenje s nunchakom (mlat za žito), tonfa (ručica za okretanje mlinskog kamena) i kama (vrsta srpa).
Tomari-te: Uzima elemente oba prijašnja stila borenja.
Karate biva otkriven kada je jedan nepoznati vojni liječnik primjetio da su vojnici s Okinawe izuzetno fizički spremni, i kada se raspitao saznao je da oni treniraju borilačku vještinu zvanu Te. To se pročulo i do japanskog cara i on je pozvao okinavljanske majstore da je javno prikažu. Za demonstraciju je određen okinavljanin Gichin Funakoshi. On je cijeli svoj život posvetio popularizaciji karate vještine i prozvan je ocem modernog karatea. 1930. godine on je promjenio naziv vještene iz Te u Karate što na japanskom znači prazna ruka ili borba bez oružja. Nakon toga karate se proširio po čitavom svijetu.
Najrašireniji stilovi karatea su:
Shotokan
Uechi ryu
Shito ryu
Wado ryu
Goju ryu
Kyokushin
Fudokan
Povijest karatea u Europi [uredi]
Početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća karate vještina se vježbala u Europi u okviru judo klubova. Prve karate–ke su podučavali japanski instruktori koji su u Europi boravili pod pokroviteljstvom Japanske karate federacije (Japan Karate Association).
U Francuskoj je 1961. godine osnovan prvi europski nacionalni savez (French Karate) koji je bio član francuske judo federacije (Judo Federation) a prvi predsjednik je bio Jacques Delcourt.
Prvo mađunarodno natjecanje održano je 1963. godine u Belgiji (Belgija, Francuska, Velika Britanija).
U Francuskoj je održan 15.12.1963. prvi europski karate kongres sa nazoćnošću predstavnika sedam nacionalnih saveza: Italije, Belgije, Švicarske, Njemačke, Velike Britanije, Francuske i Španjolske. Na kongresu je odlučeno da se kontaktiraju nacionalne europske judo federacije u okviru kojih se je vježbao karate. Zauzet je stav da je unifikacija karate tehnika nemoguća te da se pitanje unifikacije sudačkih pravila koja su bila različita u nacionalnim savezima rješi na idućem kongresu.
Drugi europski karate kongres održan je u Parizu 24.05.1964. godine gdje su delegati za predsjednika izabrali Jacques Delcourt-a, te direktorij u sastavu: podpredsjednici Brief (Njemačka), Cherix (Švicarska), Fannoy (Belgija), tajnik Sebban (Francuska) i pomoćnik tajnika Goetz (Belgija). U sklopu kongresa održan je sudački tečaj pod vodstvom japanskih instruktora.
Treći europski karate kongres održan je u Parizu 21.11.1965. godine na kojem je broj članova povećan na deset uključenjem delegata iz Jugoslavije, Austrije i Portugala. Tehnički savjetnik francuz Henry Plee izabrao je četiri japanska instruktora za savjetnike (Kono, Yamashima, Toyama i Suzuki). Prihvaćen je statut te je formirana Europska karate unija (EKU) te je na novim izborima za predsjednika izabran Jacques Delcourt i direktorij u sastavu: 1-podpredsjednik Fannoy (Belgija), 2-podpredsjednik Cherix (Švicarska), tajnik sa funkcijom blagajnika Sebban (Francuska) i pomoćnik tajnika Goetz (Belgija).
Na kongresu je donesen financijski plan i sudačka pravila te je odlučeno da se prvo europsko prvenstvo održi 07.05.1966. u Parizu (momčadsko natjecanje sa 5 natjecatelja + jedna rezerva i pojedinačno bez težinskih kategorija i sa maksimalnim brojem od 4 natjecatelja po nacionalnom savezu).
Prvi europski prvak 1966. bila je momčad Francuske koja je u finalu pobijedila Švicarsku. U finalu pojedinačnog natjecanja Baroux je pobijedio Sauvina (oba iz Francuske). Prvenstvo je obilovalo teškim povredama. Na kongresu je izabrana Sudačka komisija a za savjetnike su izabrani Suzuki i Mochizuki.
U Rimu je 1967. godine održan prvi međunarodni sudački seminar koji je trajao tjedan dana i na kojemu su usklađena sudačka pravila bazirana na pravlima JKA. Na seminaru su iz Hrvatske sudjelovali Berislav Jandrić i Žarko Modrić.
Drugo europsko prvenstvo održano je 05.05.1967. godine u Londonu, a na kongresu je odlučeno da se drugi međunarodni sudački seminar održi u Splitu 1968. godine.
Na međunarodnom sudačkom seminaru održanom u Splitu u sklopu "Kupa Jadrana" za međunarodne suce su položili Berislav Jandrić, Emin Topić i Žarko Modrić.
U Parizu je 1968. godine održano treće europsko prvenstvo i 6 kongres EKU.
U Londonu je 1969. godine održano četvrto europsko prvenstvo i 7 kongres EKU.
Peto europsko prvenstvo održano je u Hamburgu 1970. godine i 8 kongres EKU na kojemu je prihvaćen repasažni sistem natjecanja i usvojene su težinske kategorije.
Iste godine prihvaćen je statut te je osnovana Svjetska karate unija (WKU) a prvo svjetsko prvenstvo održano je u Tokiju 10.10.1970. godine.
- 19:29 -
PLIVANJE
Plivanje je aktivnost kretanja živih bića kroz vodu koja uključuje održavanje na površini vode i kretanje u željenom smjeru. Za razliku od ronjenja kod kojeg se kretanje odigrava potpuno ispod površine vode, kod plivanja je moguće normalno disanje, odnosno održavanjem na vodi plivač osigurava da je organ za disanje, kod čovjeka nos i usta, iznad vode prilikom udisaja. Plivanje je omiljena rekreativna aktivnost ali i natjecateljski šport. Iako je plivanje vrlo zdrava aktivnost, ukoliko plivač ne procijeni dobro svoju vještinu i pripremljenost te ne uvaži uvjete na vodi (moru, jezeru, rijeci i sl.) postoji stalna o Povijest plivanja [uredi]
Iz povijesti je poznato da je čovjek od davnina koristio različite tehnike plivanja kao način prelaska vodenih prepreka. Zanimljivo je da većina sisavaca ne mora posebno učiti plivati, te da je čovjek jedno od rijetkih bića koje mora plivanje 'učiti'. Razlog je u tome što većina životinja u vodi jednostavno ponavlja pokret kretanja s kopna (hod), te na taj način pliva, kao što to radi na primjer pas. Čovjek s druge strane ne može ponoviti svoj uspravni hod u vodi, već mora naučiti koristiti se i rukama, te pravilno disati. Ipak, poznato je da vrlo mala djeca gotovo instinktivno znaju plivati. Plivanje je poznato od davnina ali tek na mozaicima ranih istočnih civilizacija nailazimo na njegove prve predstave. Vještinu plivanja poznavali su stari Asirci i Egipćani. Grci su pridavali pažnju plivanju kao dijelu općeg obrazovanja (poznata je izreka "sramota, ne znaš ni pisati ni plivati") dok su Rimljani plivanje smatrali vojničkom vještinom. Prvo pisano dijelo o plivanju potječe iz 1538. godine na latinskom jeziku. Od tada pa do kraja 18. stoljeća slijede mnoga djela o plivanju i njegovom značaju u tjelesnom odgoju. Prvo plivačko društvo nastalo je u Upsali (Švedska) 1796. godine. a polovinom 19. stoljeća započinju i prva natjecanja i dolazi do razvoja plivačkih stilova.
Kao šport plivanje je u programu Olimpijskih igara od prvih modernih igara 1896. godine u Ateni, što govori da je plivanje kao šport već tada bio itekako razvijeno. Nastupalo se u disciplinama na 100 m i 1500 m slobodnim stilom za muškarce.
Plivačke organizacije [uredi]
Međunarodna federacija športova na vodi naziva se FINA, kratica koja dolazi od punog naziva Fédération Internationale de Natation. U Hrvatskoj se krovna plivačka organizacija zove Hrvatski plivački savez.
Stilovi plivanja [uredi]
Plivač u kraul stiluDanas u natjecateljskom plivanju razlikujemo četiri osnovna stila:
Slobodni stil [uredi]
Iako je riječ o disciplini koja u osnovi pokriva bilo koji stil, u praksi je to najčešće kraul. Razlog je taj što je kraul najbrži stil kojim se ostvaruju i najbrža vremena na svim dionicama iako plivač na natjecanju u ovoj disciplini može, ako želi, plivati i neki od drugih stilova. Zbog brzine se svi natjecatelji odlučuju za kraul. Kod kraula se izvode naizmjenični zamasi lijevom i desnom rukom, a plivač je u položaju licem prema dolje paralelno s površinom vode. U isto vrijeme, naizmjeničnim udarcima nogama sinkroniziranim sa zamasima ruku kretanje se podržava i pospješuje. Plivač pritom najčešće udah izvodi zakretajući glavu udesno ili ulijevo između dva zamaha rukom i uzme zrak, dok izdah obavlja u vodi.
Kraul [uredi]
Plivački stil kraul (crowl) popularizirao je, iako ga, naravno nije "izumio", američki plivač, Havajac Duke Paoa Kahanamoku, trostruki Olimpijski pobjednik Igara 1912. i 1920. godine. On je, također, "otac" još jednog popularnog sporta: surfanja.
Leđni stil [uredi]
Ovaj stil je u osnovi obrnuti kraul; plivač i dalje koristi naizmjenične zamahe lijeve i desne ruke te nogu, ali je ovaj put okrenut licem prema gore, dakle u položaju kao da leđima leži na vodi. Ovo je jedini stil kad plivači startaju iz vode.
Prsni stil [uredi]
Kod ovog stila izvode se pokreti objema rukama prema naprijed uz ograničenje da laktovi moraju biti ispod vode. Pokreti nogu su sinkronizirani s pokretima ruku, no za razliku od ostalih stilova noge također rade zajedno, u pokretu koji podsjeća na žablje plivanje. Ovo je najstariji i najsporiji stil plivanja koji zahtijeva veliku snagu nogu i ramena. Faze rada ruku 1.Propulzivna faza – ruke iz plutajućeg položaja izvode srcoliko, polukružno kretanje, potpuno simetrično i istovremeno prema dolje, u stranu i pozadi – ne prelazeći ravan ramena. Slijedi pokret šakama u smislu zgrtanja vode pod stomak. 2.Pripremna faza – šake iz zgrtanja prolaze ispod brade sastavljene i opružene prema naprijed. 3.Faza plutanja – ruke su opružene i sastavljene i zauzimaju hidrodinamičan oblik i izvjesno vrijeme miruju. Brzina: 1,4 – 1,67 m/s Discipline: 50, 100, 200 m, mješovito 200 i 400 m, štafeta 4x100 m.
Leptir ili delfin [uredi]
Vrlo atraktivan stil plivanja kod kojeg je osnovni zahtjev da ruke rade sinkronizirano, a laktovi ovaj put ne moraju biti ispod vode tijekom zaveslaja. Općenito se ovaj stil smatra tehnički najzahtjevnijim i najtežim za izvođenje, te zahtijeva osim snage ramena i veliku snagu leđa i nogu. Nastao je modifikacijom leptir tehnike, a počeo se plivati 1935. godine u Americi. Leptir je 1952. odvojen od prsnog plivanja i nominiran je kao samostalna tehnika, te uveden u program Olimpijskih igara. Iste godine mađarski plivač Đ. Tumpek demonstrira novu varijantu, takozvani "delfin". Vrhunske svjetske domete postigao je Miloš Milošević, hrvatski plivač.
Plivačka natjecanja, olimpijski bazen [uredi]
Plivanje je standardni olimpijski sport od početka modernih Olimpijskih igara. Osnovna podjela plivačkih natjecanja je pojedinačno plivanje te štafete. Dalje je podjela prema stilu plivanja, gdje imamo slobodni stil, leđno, prsno, delfin te mješovito, kod kojeg plavač pojedine dionice pliva unaprijed zadanim stilom na način da koristi sva četiri stila redom u pojedinoj etapi utrke. Dionice na kojima se održavaju olimpijska natjecanja uvijek se mjere u metrima, iako se u SAD, koja je jedna od plivačkih velesila, dosta natjecanja odvija i na dionicama mjerenim u jardima. Ipak, standardnim olimpijskim bazenom se smatra onaj od 8 staza, duljine 50 metara. Često se natjecanja izvode i u manjim bazenima, kojih ima više i dostupniji su širem broju plivača. Tako bazen od 25 metara u žargonu često zovemo malim bazenom.
Pregled standardnih dionica za natjecanja, po stilovima:
slobodni stil: 50 m, 100 m, 200 m, 400 m, 800 m, 1500 m
prsni stil: 50 m, 100 m, 200 m
leđni stil: 50 m, 100 m, 200 m
leptir: 50 m, 100 m, 200 m
mješovito: 200 m, 400 m
Pregled standardnih dionica za štafete i mješovite discipline:
štafete: 4x50 m slobodno, 4x100 m slobodno, 4x200 m slobodno
pojedinačno mješovito: plivač pliva redom delfin, leđno, prsno, kraul na dionicama od 100 m (samo u malim bazenima!), 200 i 400 m
štafeta mješovito: četiri plivača pliva redom leđno, prsno, delfin i kraul, na dionicama 4x50 i 4x100 m (leđno start iz vode)
Plivačka natjecanja u daljinskom plivanju [uredi]
Osim standardnih dionica u bazenima, plivanje je i vrlo popularan sport na otvorenom, gdje se pored bazena pliva i na moru, rijekama, jezerima, itd. Postoje i službena natjecanja u daljinskom plivanju, a uobičajene dionice su 5, 10 i 25 kilometara. Također se vode i različiti rekordi u disciplinama daljinskog plivanja, tzv. ultra-maratoni.
Plivačka oprema [uredi]
Za plivanje nije potrebna gotovo nikakva poseban oprema; plivač može krenuti u plivanje potpuno nag, što je uobičajeni način ponašanja nudista. Ipak, češće se sreću plivači opremljeni plivačkim kostimima, koji su se ovisno o modnim kretanjima kroz povijest bitno mijenjali oblikom, materijalima i općenito izgledom. Danas su najuobičajeniji jednodijelni kostimi usko pripijeni iz tijelo od laganih rastezljivih materijala te isti takvi dvodijelni, koji se često nazivaju i bikini. Samopouzdane djevojke i žene će na manje konzervativnim plažama često izostaviti gornji dio bikinija, te tada govorimo o toples varijanti (od engleskog top less ili gore bez) odnosno monokiniju. Natjecatelji na športskim natjecanjima u želji da postignu što manje trenje tijela kroz vodu (i time naravno čim bolju brzinu i kranji rezultat) koriste specifične plivačke kostime od posebnih materijala, koji ponekad tijesno prekrivaju cijelo tijelo pa i glavu na principu kapuljače. Nazivamo ih također i plivačko odijelo ili skin.
Uz plivački kostim, plivači koriste i plivačke naočale, koje omogućavaju lagodnije gledanje o vodi.
Ostali športovi koji sadrže plivanje [uredi]
Plivanje je jedan od bazičnih športova koje se u različitom obliku pojavljuje kao osnova ili jedna disciplina u drugim športovima. Tako je poznato sinkronizirano plivanje, šport na vodi s loptom kao što je vaterpolo, a plivanje je i jedna od disciplina u modernom petoboju i triatlonu. Također, postoje i športovi koji u sklopu natjecanja ne uključuju plivanje ali je za bavljenje tim športovima znanje plivanja nužno, kao što su jedrenje, veslanje, ronjenje, skokovi u vodu, i tako dalje.
Plivanje u Hrvatskoj
Plivanje je kao šport prisutno u Hrvatskoj od samih početaka modernog športa. Prema natjecateljskim rezultatima, Hrvatska nije velesila u svjetskim okvirima ali je određen broj natjecatelja ipak ostvario najviše domete. Osvajači olimpijskih medalja iz Hrvatske do sada su Đurđica Bjedov i Duje Draganja.
pasnost od utapljanja, te su stoga nužne mjere opreza
- 19:26 -
BALET
Balet je plesna forma koju danas najčešće vidimo u izvođenju profesionalnih plesača u kazalištu ili na nekoj drugoj sceni.
Vrste i forme baleta [uredi]
Kao i ostali plesovi, balet može biti grupni nastup ili solo izvedba. Postoje baleti s radnjom ili bez nje, pa je i muzika programska ili apsolutna; istina, igrači katkad tumače i apsolutnu muziku programski. Sadržaj jednog baleta (npr. Petruška Stravinskog) se može uporediti sa operom. Radnja se najradije odvija tako da dolazi do smjenjivanja solističkih partija, dueta (francuski pas de deux) i grupnih nastupa. Kao epizoda, balet se javlja i u operi, bilo bez ikakve veze s radnjom (kao u La traviati Giuseppea Verdia) bilo da je utkan u zbivanje (na primjer Bahanal u Wagnerovom Tannhäuseru).
Balet kao temeljni plesni pokret [uredi]
Balet je jedna od najstarijih plesnih tehnika koja je temelj svim ostalim plesnim stilovima.
Balet karakteriziraju stroge forme tijela i otvoreni položaj stopala, što znači da je cijela noga zarotirana iz kuka prema van za 90 stupnjeva.
Baletna tehnika ne poznaje upotrebu sile i naglih pokreta. Svi pokreti moraju biti kontrolirani i ne smiju se izvoditi sa zgrčenim mišićima, već istegnutim u «daljinu».
Elementi koji se uvježbavaju su veliki i mali čučnjevi(plié i grand plié), istezanje i dizanje nogu, rad stopala, različiti nagibi i rotacije tijela, različite vrste okreta (pirouette) i skokova koji se mogu izvoditi iz velikoga ili malog čučnja, s obje ili jedne noge i sl.
Balet nije samo za profesionalce, već je i izvrsna aktivnost za rekreativce.
Razlika između rekreativnog i profesionalnog bavljenja plesom je samo u tome što rekreativci izvode manje komplicirane elemente. Rekreativci također ne moraju imati stupanj otvorenosti do punih 90 stupnjeva, već onoliko koliko to dopuštaju individualne prirodne predispozicije tijela.
Povijest klasičnog baleta i plesa uopće [uredi]
Balet nije zasebna plesna umjetnost već je neizbježna stepenica u razvoju plesa.
Počeci plesa [uredi]
Ne znamo pouzdano kada je čovjek počeo plesati, no možemo pretpostaviti da je to bilo negdje od samih početaka. U gotovo svim sačuvanim plemenskim kulturama nalazimo plesove koji nisu tek spontani izljevi osjećaja (veselja, bijesa...), nego su to uobličene, ritmizirane sekvence koje se izvode na odabranom mjestu s nakanom da proizvedu naročiti dojam na one koji gledaju. U starije doba najčešće su to bili rituali kojima se molilo bogove da podare kišu, bogatiji urod, povećanje plemena i sl.
Prve organiziranije plesne forme [uredi]
Grčko kazalište upućuje nas na prikazivanje koje se sastojalo od pjesme i plesa, i bilo je sastavni dio dionizijske proljetne svetkovine. U početku je proslava bila improvizirana, no s vremenom su se počele izvoditi složenije pjesme i plesovi, da bi nakon toga započela takmičenja u prikazivanjima. Grupe koje su sudjelovale u takmičenju uvježbavao je «choregus», iz čega se korijeni današnja riječ «koreograf», a nastupale su u «orchestru», kružnom plesnom prostoru teatra na otvorenom.
Razvoj profesionalnog plesa [uredi]
Profesionalni ples se razvio u Rimu, a prikazivao je tragedije ili mitove u solo izvedbi. Pomoću odgovarajuće muzike, s mnoštvom kostima i maski, plesač bi uzastopce portretirao sve moguće likove upletene u njegovu priču. Dojam bi pojačavao okretima, uvijanjima, nagibima i skokovima. No iskazivanje fizičke vještine nije bio primarni cilj. Zadatak plesača je bio da pokaže ljudsku narav i emocije u svoj njihovoj raznolikosti: ljubav i gnjev, mahnitost i bol, sreću i tugu, ljubomoru i sl. Za ples je neobično značajan čimbenik tehnička vještina izvođača. Plesač stalno proširuje raspon svojih mogućnosti, u nastojanju da ovlada pokretima koji bi bili viši, brži i savršeniji od dotad viđenih. Da bi mu se u tome pomoglo, njegovo se školovanje produljilo i produbilo, te je u oblikovanju snage, fleksibilnosti i koordinacije ono postalo sistematičnije.
Svaka epoha je obogatila plesni vokabular, osiguravajući narednom naraštaju koreografa obilniju građu.
Ples u srednjem vijeku [uredi]
Postoje i zapisi o putujućim zabavljačima, uključivo i plesačima, koji su u srednjem vijeku uveseljavali plemstvo po dvorovima, a kasnije je pučke zabave preuzelo plemstvo. Crkvene vlasti su, nastojeći ukinutu poganske obrede, uvidjele da je gotovo nemoguće iskorijeniti tradicionalne forme, premda im je uspjelo lišiti ih njihova izvorno magijskoga značenja.
Početak temelja klasičnog baleta [uredi]
U ranom 16. stoljeću u Italiji, prvi puta se spominje naziv balletti, koji je označavao figuralni ples. Iako je svaki ples imao neku temu, s drugim ga je plesovima povezivao jedino opći mitološki karakter sadržaja.
U osnovi su balletti bili scenski prilagođene verzije društvenih plesova toga doba. Neki su proizašli iz dvorskih protokola, a drugi iz zabava seljaka. Uz ballette se javljaju i tekstovi s uputstvima koja su imala precizirati broj izvođača koji sudjeluju u plesu, te jesu li su oni svrstani u parove ili poredani u liniju.
Krajem šesnaestog i početkom sedamnaestog stoljeća tekstovi postaju sve precizniji i daju nam jasno tumačenje pravilnog položaja plesačevih stopala na početku koraka, kao osnove iz koje se razvilo pet pozicija klasičnog baleta. Ilustracije pokazuju da su stopala okrenuta od tijela – ne do te mjere da bi bila potrebna neka naročita gipkost, no dostatno da bi to djelovalo otmjeno. Tu je začetak baleta otvorenih pozicija nogu.
Premda su koreografi bili profesionalci, ballette su izvodili amateri - dvorani za zabavu svoga staleža. Zbog toga su koreografi, svjesni ograničenih sposobnosti svojih učenika – izvođača, jednostavne korake slagali u zamršene obrasce tako da bi ipak bili zanimljivi.
Koreografi su znali da publiku ne mogu zadiviti koracima, koje izvođači ni ne znaju vješto izvesti i koji se iz gledališta ionako dobro ne vide, nego tlorisom – složenim geometrijskim oblicima koji bi se sastavljali, rastvarali i ponovo sastavljali.
Baleti se nisu izvodili na uzdignutim pozornicama, već u središnjem prostoru velikih sala, dok je publika sjedila u povišenim galerijama koje su se protezale uzduž triju strana plesnog prostora.
17. stoljeće / razvoj baleta u klasičnom smislu [uredi]
Balet se u klasičnom smislu razvio u Francuskoj. Najčuveniji plesač sredinom sedamnaestog stoljeća bio je Louis XIV; odjeven kao Apolon, Kralj – Sunce vladao je francuskim i europskim baletom.
Sada je i obična publika koji puta smjela prisustvovati izvedbama, a u nekim izvedbama su se pojavljivali i profesionalci. No balet je i dalje ostao sredstvom koje je prvenstveno imalo služiti plemstvu. Kada je napustio scenu, Louis XIV. je osnovao školu za osposobljavanje plesača. Isprva su svi plesači bili muškarci, a s vremenom se pojavljuje i nešto žena.
18. stoljeće/odvajanje plesa za zabavu od profesionalnog plesa [uredi]
U osamnaestom stoljeću je točno pobrojano svih pet pozicija, sve je veći naglasak na otvorenosti, pa se sada stopala postavljaju tako da tvore pravi kut. Plesalo se na sceni, a publika je sjedila ispred plesača. Tlorisi nisu više bili vidljivi, već u prvi plan dolaze pokreti.
Skokovi postaju sve češći i pojavljuje se mnoštvo pirueta.
Proširio se jaz između društvenog i teatarskog plesa, za scenu je norma bila nešto slobodnija. Suknje balerina se skraćuju na visinu do gležnja kako bi i one mogle izvoditi skokove, a cipele na petu se zamjenjuju cipelama bez pete radi čvršćeg pliea prije skoka. Kasnije se suknje i korzeti zamjenjuju jednostavnom laganom haljinom. No muškarci su u baletu i dalje nadmoćniji.
19. stoljeće/završna faza konačnog oblika forme klasičnog baleta [uredi]
U devetnaestom se stoljeću plesne predstave počinju stvarati za manje elitnu publiku – za srednju klasu u usponu.
Noge se otvaraju do punih 180 stupnjeva, a baletni je klas progresivan niz vježbi, počevši od jednostavnih pokreta, pa sve do najsloženijih skokova i okretaja.
Sistematično vježbanje pospješio je brz napredak tehničke vještine. Žene su počele plesati na vrhovima prstiju. U početku je to bila tek trenutna poza, onda nekoliko brzih koraka, a potom još nekoliko. S vremenom je balerina naučila kako da opšivanjem pojača vrhove svojih papuča kako bi je one bolje podupirale (špice su se pojavile mnogo kasnije).
Balet danas [uredi]
Krajem devetnaestog i u dvadesetom stoljeću struktura postaje savršeno precizna i ističe se ljepota linije. Solo plesovi, poznati kao varijacije' sada se uvijek grade na nekom motivu ili su inspirirani nekom posebnom osobinom plesača za kojeg su bili kreirani.Pas de deux uvijek sadržava propisan adagio za oboje plesača, varijaciju za svakog posebno, te tehnički briljantan allegro. Fouette, šibajući okret, doživljava svoj razvoj i ubrzo ih je većina plesačica uspjela izvesti trideset i dva na špici.
Muškarci se vraćaju plesu i sada muško – ženska zastupljenost postaje ravnopravna.To je i doba špica kao zasebnih papučica koje se razlikuju od mekanih.
- 19:25 -
ATLETIKA
Atletika je jedna od temeljnih i najraširenijih sportskih grana, a koja obuhvaća: trkačke, bacačke i skakačke discipline. Zbog svoje sveobuhvatnosti zovemo je, što atletika istinski i jest, kraljica sportova! Atletskim vježbama stječe se fizička snaga, izdržljivost, brzina i okretnost a učvršćuju se svojstva volje kao sto su hrabrost, odlučnost i upornost.
Discipline atletike odlikuju se motoričkim kretanjima koja se uspješno mogu primjenjivati u toku obrazovnog procesa ili kroz druge oblike vježbanja, pomoću kojih se značajno utiče na podizanje opće psihofizičke sposobnosti pojedinca. Atletika je polazište i temelj za sve ostale sportove. Od 1896. godine uključena je u redovni program Olimpijskih igara.
Vidi: osvajači olimpijskih medalja u atletici u disciplinama za muške, te disciplinama za žene.
Povijest atletike [uredi]
Atletika je jedan od najstarijih oblika sportskih natjecanja, još od vremena orginalnih Olimpijskih igara iz vremena stare Grčke pa do modernih Olimpijskih igara današnjih dana. Kako se radi o osnovnim disciplinama trčanja, skokova i bacanja tradicija takvih natjecanja je stara koliko i tradicija sporta, te je povijest atletike u stvari i povijest sporta uopće.
Atletska borilišta [uredi]
Atletika je započela kao sport na otvorenom, te su se natjecanja odvijala u skladu s vremenskim uvjetima. Danas je uobičajeno da se atletičari tijekom zimskog perioda pripremaju i natječu i u zatvorenim prostorima - atletskim dvoranama.
Atletika na otvorenom [uredi]
Atletski stadion u Atlanti za vrijeme OI 1996.Standardno borilište za atletska natjecanja je atletski stadion. Često integriran s nogometnim stadionom, ovo se borilište sastoji od tipično 8 kružnih eliptičnih staza, od kojih je duljina unutarnje staze, koja se označava kao staza 1.400 metara. Na objema duljim stazama elipse nalazi se ravan dio od 100 m. Staze su označane crtama koje odvajaju staze 1 do 8. Uz samu stazu tipično se nalaze i zaletište i doskočište za skok u dalj, skok u vis te skok s motkom, bazen s preponom za trkačku utrku na 3.000 m s preponama, te bacališta. kugle, koplja i kladiva. Atletski stadion je opremljen i brojnom pomoćnom opremom koja se koristi ovisno o disciplini: preponama za preponske utrke, zaštitne mreže za bacačke disicpline, nosači i letvice za skok u vis i skok s motkom, itd.
Atletski stadion je poprište svih atletskih natjecanja osim maratona, za koji se zbog dužine staze ne koristi kružna staza na stadionu, osim kao početno i završno mjesto utrke.
Atletika u dvorani [uredi]
Atletska dvorana ima gotovo sve elemente kao i atletski stadion, osim što je zbog jednostavnosti konstrukcije dvorane najčešća duljina kružne staze 200 m te je borilište bitno manje nego stadion na otvorenom. Neke discipline koje su na otvorenom standardne zbog manjeg se raspoloživog prostora ne izvode u dvorani, tu spadaju bacenje kladiva i koplja, utrka na 3000 m prepone, maraton. Također, neke su discipline prilagođene dvorani, te se tako utrka na 100 m u dvorani najčešće smanjuje na 60 m, slično kao i 100/110 metara prepone na 60 m, te neke discipline dugih pruga.
Atletske discipline [uredi]
Brojne su atletske discipline, koje uobičajeno dijelimo na trkačke, bacačke, skakačke i višeboj. Iako se najčešće koristi metrički sustav za izmjeru udaljenosti ili ostvarene duljine/visine skoka ili duljine bacanja, ponekad se javljaju i drugačije mjere, pa je recimo uobičajena utrka na jednu milju.
Trkačke discipline [uredi]
Kratke pruge ili sprint: utrke na dionicama do 400 m. Uobičajene dionice su: 60 m (uglavnom u dvorani), 100 m, 200 m i 400 m.
Srednje pruge: trkačke disicpline na udaljenosti od 800 do 3000 m. Uobičajene dionice: 800 m, 1500 m, 3000 m
Duge pruge: trkačke disicpline na udaljenosti veće od 5000 m. Uobičajene dionice: 5000 m i 10000 m, te maraton
Štafete: ove utrke uključuju nastup po 4 natjecatelja iz jedne ekipe, koji naizmjenično trče pojedine dionice izmjenjujući štafetnu palicu. Uobičajene štafete: 4x100 m, 4x400 m
Preponske utrke: uključuju tzv. visoke prepone (60 m prepone u dvorani, 100 m prepone žene, 110 m prepone muškarci), zatim tzv niske prepone (400 m prepone) te stipl (3000 m prepone).
Brzo hodanje: uključuje dionice 10 km, 20 km, 50 km
Bacačke discipline [uredi]
Koplje
Disk
Kugla
Kladivo
Skakačke discipline [uredi]
Skok u dalj
Skok u vis
Skok s motkom
Troskok
Višeboj [uredi]
Sedmoboj (žene)
Desetoboj (muškarci)
Svjetski rekordi [uredi]
(stanje 01. listopada 2008.)[1]
Žene [uredi]
100 m: 10,49 Florence Griffith-Joyner, SAD Indianapolis, 16. srpnja, 1988.
200 m: 21,34 Florence Griffith-Joyner, SAD Seoul, 29. rujna 1988.
400 m: 47,60 Marita Koch, Njemačka (DDR) Canberra, 06. listopada 1985.
800 m: 1.53,28 Jarmila Kratochvilová, Češka (Čehoslovačka) München, 26. srpnja 1983.
1 500 m: 3.50,46 Qu Yunxia, Kina Peking, 11. rujna 1993.
3 000 m: 8.06,11 Junxia Wang, Kina Peking, 13. rujna 1993.
5 000 m: 14.11,15 tirunesh Dibaba, Etiopija Oslo, 6. lipnja 2008.
10 000 m: 29.31,78 Junxia Wang ,Kina Peking, 08. rujna 1993.
100 m prepone: 12,21 Yordanka Donkova, Bugarska Stara Zagora, 20. kolovoza 1988.
400 m prepone: 52,34 Yuliya Pechonkina, Rusija Tula, 08. kolovoza 2003.
3 000 m zapreke: 8.58,81 Gulnara Galkina-Samitova, Rusija Peking, 17. kolovoza 2008.
Maraton: 2:15.25 Paula Radcliffe, Velika Britanija Chicago, 13. travnja 2003.
Hodanje 5 km: 20.13,26 Kerry Saxby-Junna, Australija Hobart, 25. veljače 1996.
Hodanje 10 km: 41.56,23 Nadezhda Ryashkina, Rusija Seattle, 24. srpnja 1990.
Hodanje 20 km: 1:25.41 Olimpiada Ivanova, Rusija Helsinki, 7. kolovoza 2005.
4 x 100 m: 41,37 Njemačka (DDR) Canberra, 06. listopada 1985.
4 x 400 m: 3.15,17 Rusija (SSSR) Seoul, 01. listopada 1988.
Skok u vis: 2,09 Stefka Kostadinova, Bugarska Rim, 30. kolovoza 1987.
Skok motkom: 5,06 Jelena Isinbayeva, Rusija Zürich, 28. kolovoza 2009.
Skok u dalj: 7,52 Galina Chistyakova, Rusija (SSSR) Lenjingrad, 11. lipnja 1988.
Troskok: 15,50 Inessa Kravets, Ukrajina Göteborg, 10. kolovoza 1995.
Kugla: 22,63 Natalya Lisovskaya, Rusija (SSSR) Moskva, 07. lipnja 1987.
Disk: 76,80 Gabriele Reinsch, Njemačka (DDR) Neubrandenburg, 09. srpnja 1988.
Kladivo: 77,80 Tatjana Lysenko, Rusija Tallinn, 15. kolovoza 2006.
Koplje: 72.28 Barbora Špotáková, Češka Stuttgart, 13. rujna 2008.
Sedmoboj: 7291 bod Jackie Joyner-Kersee, USA Seoul, 24. rujna 1988.
Muškarci [uredi]
100 m: 9,58 Usain Bolt, Jamajka Berlin 16. kolovoza 2009.
200 m: 19,19 Usain Bolt, Jamajka Berlin 20. kolovoza 2009.
400 m: 43,18 Michael Johnson, SAD Sevilla, 26. kolovoza 1999.
800 m: 1.41,01 David Rudisha, Kenija Rieti, 29. kolovoza 2010.
1 500 m: 3.26,00 Hicham El Guerrouj, Maroko Rim, 14. srpnja 1998.
5 000 m: 12.37,35 Kenenisa Bekele, Etiopija Hengelo, 31. svibnja 2004.
10 000 m: 26.17,53 Kenenisa Bekele, Etiopija Bruxelles, 26. kolovoza 2005.
110 m prepone: 12,87 Dayron Robles, Kuba Ostrava, 12. lipnja 2008.
400 m prepone: 46,78 Kevin Young, SAD Barcelona, 06. kolovoza 1992.
3 000 m zapreke: 7.53,63 Shaheen Saif Saaeed, Qatar Bruxelles, 03. rujna 2004.
Maraton: 2:03.59 Haile Gebrselassie, Etiopija Berlin, 28. rujna 2008.
Hodanje 20 km: 1:17.46 Julio Martinez, Guatemala Eisenhüttenstadt, 08. svibnja 1999.
Hodanje 50 km: 3:36.03 Robert Korzeniowski, Poljska Pariz, 27. kolovoza 2003.
4 x 100 m: 37,10 Jamajka Peking, 22. kolovoza 2008.
4 x 400 m: 2.54,20 SAD New York, 22. srpnja 1998.
Skok u vis: 2,45 Javier Sotomayor, Kuba Salamanca, 27. srpnja 1993.
Skok motkom: 6,14 Sergey Bubka, Ukrajina Sestriere, 31. srpnja 1994.
Skok u dalj: 8,95 Mike Powell, SAD Tokio, 30. kolovoza 1991.
Troskok: 18,29 Jonathan Edwards, Velika Britanija Goeteborg, 07. kolovoza 1995.
Kugla: 23,12 Randy Barnes, SAD Westwood, 20. svibnja 1990.
Disk: 74,08 Jürgen Schult, Njemačka (DDR) Neubranderburg, 06. lipnja 1986.
Kladivo: 86,74 Yuriy Sedyh, Rusija (SSSR) Stutgart, 30. kolovoza 1986.
Koplje: 98.48 Jan Zelezny, Češka Jena, 25. svibnja 1996.
Desetoboj: 9026 bodova Roman Sebrle, Češka Götzis, 27. svibnja 2001.
Natjecanja u atletici [uredi]
Atletika je zasigurno najrašireniji sport na svijetu. Vrste i nivoi natjecanja su brojni. Prema dobi natjecatelja razlikujemo predškolska i školska natjecanja, srednjoškolska i studentska, pa sve do natjecanja veterana u različitim kategorijama. Prema nivou natjecanja postoje amaterska natjecanja za građane i rekreativce, pa sve do profesionalnih natjecanja. Kvalitativni vrhunac atletike su Olimpijske igre, koje su uvijek do sada u povijesti imale u programu neko od atletskih natjecanja. Prema kvaliteti se ističu sljedeća atletska natjecanja:
Atletika na Olimpijskim igrama
Svjetska prvenstva u atletici
Europska prvenstva u atletici
Atletska prvenstva SAD
Zlatna liga
- 19:23 -
TENIS
Tenis je sportska igra u kojoj se pomoću reketa i loptice dva ili četiri igrača nadmeću na označenom terenu. Osim što je vrlo raširen vid rekreacije tenis je i popularan sport, koji je standardno i u programu Olimpijskih igara
Tenis igraju po dva igrača kod pojedinačne igre, odnosno četiri igrača (po dva u jednoj momčadi) kod igre parova. Osnovni cilj igre je reketom uputiti lopticu preko mreže na stranu protivnika na takav način da je protivnik ne uspije vratiti prije nego li loptica drugi puta padne na zemlju. Pri tome loptica mora nakon što pređe mrežu prvim udarcem u tlo pogoditi protivnikov teren. Igra počinje servisom, kojeg prvi izvodi igrač određen ždrijebom ili bacanjem novčića. Servis se izvodi iza zadnje linije vlastitog polja, a lopticom se mora pogoditi dijagonalno servisno polje. Servira se naizmjence u lijevo odnosno desno servisno polje protivnika, prema rasporedu igre. Poen se osvaja ukoliko protivnik ne uspije vratiti lopticu koja je pala u njegov dio terena, ili ukoliko protivnik lopticu uputi na način da prvim dodirom sa zemljom ne uspije pogododiti unutar označenog terena (tzv. aut).
Teniski teren i oprema [uredi]
Teniski teren s dimenzijamaTeniski teren je ravna površina koja je na sredini odjeljena mrežom visine 107 cm na rubovima, koja je na sredini nešto niža - 91 cm. Dimenzije terena se razlikuju za pojedinačnu odnosno igru parova, ali je uobičajeno da na jednom terenu postoje oznake za obje varijante. Još se na terenu sa svake strane ističu po dva servisna polja, u koja je, ovisno na koju se stranu servira, prilikom servisa potrebno ubaciti lopticu.
Moderni reket je napravljen od kompozitnih materijala (karbon, kevlar, različite legure željeza i aluminija) dok je ranije uglavnom bio od drveta. Reket se sastoji od ručke i glave reketa. Na glavi reketa su razapete žice, koje su danas također uglavnom od umjetnih materijala. Žice se napinju na različitu napetost (tvrdoću), ovisno o snazi i tehnici tenisača.
Teniska natjecanja [uredi]
Tenis se igra na amaterskom i profesionalnom nivou, uglavnom na turniskom principu, po sustavu ždrijeba i eliminacija. Tenis se profesionalno igra na turnirima čiji sudionici dobivaju novčane nagrade. Profersionalne turnire organiziraju i za njih propisuju pravila dvije organizacije: ATP koja brine o muškom tenisu te WTA koja brine o ženskom tenisu. Ti su turniri u većini slučajeva odvojeni, osim u slučaju Gran Slam turnira. Svaki nastup tenisača i tenisačica na profesionalnim turnirima se boduje, te se onda dobija rang-lista koja pokazuje trenutni plasman pojedinca u svjetskom tenisu. Biti na prvom mjestu na toj ljestvici stvar je prestiža te rezultat koji mogu ostvariti samo najbolji tenisači na svijetu u tom trenutku.
Grand Slam ili četiri najveća turnira [uredi]
Četiri najpoznatija turnira, s najvećim novčanim nagradama i najvećim brojem bodova, za koje se obično koristi eng. izraz Grand Slam, jesu:
Australian Open (otvoreno prvenstvo Australije)
Roland Garros (Franch Open, tj. otvoreno prvenstvo Francuske)
Wimbledon
US Open (otvoreno prvenstvo SAD-a)
Tenis u Hrvatskoj [uredi]
Najuspješniji hrvatski tenisač svih vremena je Goran Ivanišević, koji je desetak godina bio u svjetskom vrhu, što je okrunio pobjedom u Wimbledonu.
Sadašnji je najbolji hrvatski igrač Marin Čilić, a osim njega su vrhunski igrači Ivo Karlović, Mario Ančić i Ivan Ljubičić.
Hrvatska reprezentacija je najveći uspjeh u tenisu ostvarila osvajanjem Davis Cup 2005. godine. U sastavu reprezentacije tada su igrali Ivan Ljubičić, Mario Ančić i Ivo Karlović.
Uz njih sigurno još vrijedi spomenuti i Sašu Tuksara i Roka Karanušića koji predstavljaju našu zemlju svijetu.
Najveća hrvatska tenisačica je Iva Majoli, koja je 1997. pobijedila u Roland Garrosu. Mirjana Lučić i Karolina Šprem se također mogu pohvaliti vrijednim rezultatima na WTA touru. Međutim naša najkonstantnija tenisačica je zasigurno Jelena Kostanić koja je u Top 100 žena u ovom sportu već duži niz godina.
Tenis u Hrvatskoj ima dugu tradiciju, koju najbolje utjelovljuje Nikola Pilić. Pilić je nakon uspješne sportske karijere 60-ih i 70-ih postao trener i pet puta osvojio Davis Cup - tri puta s Nijemcima, jednom s hrvatskom momčadi i jednom vodeći reprezentaciju Srbije.
Teniski klubovi [uredi]
Dodatak:Popis hrvatskih teniskih klubova
Teniski rekordi [uredi]
Najmlađi wimbledonski pobjednik - Boris Becker (17 godina i 227 dana)
Najmlađi pobjednik wimbledonski meča - Jennifer Capriati (26. lipnja 1990. - 14 godina i 89 dana)
Najmlađa wimbledonska pobjednica - Martina Hingis (1996.) - 15 godina i 282 dana
Pobjednik Wimbledona s najnižim rankingom - Goran Ivanišević (125.), 2001.
Najviše pojedinačnih Grand Slam naslova (tenisačice) - Margaret Court (24)
Najviše pojedinačnih Grand Slam naslova (tenisači) - Roger Federer (16)
Najdulji teniski meč - 24 sata i 24 minute, 22.-23.06. 2002. između Paula Jessopa i Leeja Marksa
Najdulja izmjena udaraca - 17.062, između Raya Millera i Roba Petersona (trajala 9 sati i 6 minuta) na dan 4. srpnja 2001.
- 19:20 -
GIMNASTIKA
Gimnastika je sport koji uključuje serije pokreta koji zahtijevaju fizičku snagu, pokretljivost i osjećaj za tijelo u prostoru. Razvijena je na tradiciji vojnih vježbi iz doba stare Grčke te dijelom na tradiciji cirkuskih predstava. Općenito se smatra opasnim sportom, jer teški akrobatski elementi često uključuju izvođenje različitih pokreta visoko iznad tla uz rizik ozljede vježbača ili vježbačice.
Discipline [uredi]
Moderna gimnastika, kojim na internacionalnom nivou upravlja Međunarodna gimnastička federacija, danas uključuje slijedeće discipline:
Sportska gimnastika (koja se dalje dijeli na mušku sportsku gimnastiku i žensku sportsku gimnastiku)
Ritmička gimnastika
Aerobika
Sportska akrobatika
Trampolin
Opća gimnastika
Od tih disciplina, najraširenije su discipline sportske i ritmičke gimnastike, koje su i standardni sportovi na Olimpijskim igrama. Disciplina trampolina je uvedena na Igre 2000. godine.
Ritmička gimnastika uključuje natjecanja samo u konkurenciji žena, iako se pojavljuju i ritmička gimnastika za muškarce, ali još uvijek bez šireg prihvaćanja.
Opća gimnastika [uredi]
Opća gimnastika, koja se još naziva grupna gimnastika, omogućava bavljenje gimnastikom vježbačima svih dobi oba spola koji vježbaju u skupinama različitog broja vježbača. Prakticira se u nastavi tjelesnog odgoja u školama, na grupnim prezentacijama i sletovima, na natjecanjima, itd.
- 19:19 -
KOŠARKA
Košarka je sport u kojem dvije momčadi sastavljene od pet igrača pokušavaju ostvariti što više bodova (poena) ubacivanjem lopte kroz obruč koša pod organiziranim pravilima. Kada se to dogodi govori se o košu.
Do bodova se dolazi ubacivanjem lopte kroz obruč koša pod uvjetom da je lopta kroz obruč prošla odozgo. Momčad koja na kraju utakmice ostvari više bodova pobjednik je. Koš zabijen unutar luka vrijedi 2 boda, iza luka vrijedi 3 (trica), a slobodno bacanje vrijedi 1 bod. Loptom se upravlja njenim odbacivanjem od podloge (dribling) ili međusobnim dodavanjem između suigrača. Tjelesni kontakt koji ometa igrača u igri nije dozvoljen (prekršaj). Postoje strogo određena pravila i načini na koje se lopta smije voditi.
Tijekom vremena košarka je razvila uobičajene tehnike pucanja, dodavanja i dribilinga, kao i pozicije igrača i napadački i obrambeni mehanizam. Dok se uobičajena natjecateljska košarka odvija pod strogim i točno određenim pravilima, razne vrste košarke učinile su košarku bližu igračima i s manjim brojem pravila. Košarka je jedan od najgledanijih sportova na svijetu.
Dok je natjecateljska košarka isključivo dvoranski sport koji se odvija na terenu za košarku, manje regulirane vrste košarke mogu se igrati i kao vanjski sport na podlogama različitim od parketa, koji je standard za natjecateljsku košarku.
Povijest [uredi]
Prvo košarkaško igralište na springfieldskom sveučilištu u SAD-u.U ranom prosincu 1891., doktor James Naismith, kanadski liječnik, na tadašnjem Sveučilištu McGill (danas Sveučilište Springfield), osmislio je sasvim novu dvoransku igru s namjerom zadržavanja kondicije svojih učenika tijekom dugih zima. Nakon odbijanja ideja objašnjenjem da su pregrube ili nepotpune, prilagodio je nekoliko sportova u jednu cjelinu i napisao je jednostavna pravila. Stavio je koš na visinu od 3.05 metara (10 stopa). Taj koš se razlikovao od današnjega po tome što je imao čvrsto dno, dok današnji koševi imaju mrežicu koja propušta loptu. Dok su koševi imali čvrsto dno, svaki put nakon postignutoga koša lopte su se morale izbijati iz koša. Naismithova nova igra bila je vrlo slična rukometu koji je nastao otprilike u isto vrijeme kao i košarka, krajem 19. stoljeća.
Ženska košarka počela je 1892. kada je Senda Berenson, profesorica tjelesnog odgoja prilagodila Naismithova pravila ženama. Prva službena košarkaška utakmica održana je 20. siječnja 1892. u dvorani Gimnazije YMCA. Igralo se s devet igrača na terenu upola kraćem nego današnji NBA teren. Originalni naziv košarke na engleskom je basketball, a složenica je od riječi basket – koš i ball – lopta. Ime je Naismithu sugerirao jedan od njegovih učenika. Igra je bila popularna od samog početka.
Prvi igrači košarke bili su studenti Gimnazije YMCA. Kasnije igra se proširila na čitav SAD i Kanadu. Do 1896. godine postojala su i brojne ženske košarkaške momčadi, no poprilično gruba pravila i brojna publika odvratila su košarku od primarnog cilja YMCA, igre koja pomaže studentima da ostanu u formi. No, usprkos tome, prije Prvog svjetskog rata uspostavili su se brojni amaterski savezi s amaterskim klubovima, i to u SAD-u.
Košarka se prvo igrala s nogometnom loptom. Prve lopte izrađene isključivo za košarku bile su smeđe, što je bila uobičajena boja sve do pedesetih 20. stoljeća kada je Paul Tony Hinkle, u potrazi za loptom koja bi bila uočljivija, u optjecaj uveo narančastu loptu, koja je i danas standardna.
Odbacivanje lopte od podloge (dribling) nije bilo predviđeno prvim pravilima. Predviđeno je bilo samo dodavanje lopte između suigrača odbacivanjem lopte od podloge. Dodavanje lopte bio je prvi primjer pomicanja lopte. Dribling je postupno našao put do košarke i postao dozvoljen, no nije se previše koristio zbog nepravilnoga oblika tadašnjih lopti i njihovog nepravilnoga odskoka. Tek je sredinom pedesetih dribling postao popularna metoda baratanja loptom, što je bilo uvjetovano poboljšanjem njenih svojstava za što je zadužan već spomenuti Paul Tony Hinkle.
Košarka, netball, odbojka i lacrosse jedini su sportovi s loptom izmišljeni od strane država Sjeverne Amerike. Druge igre poput baseballa i kanadskog nogometa izmislili su Europljani, Azijci ili Afrikanci.
Sveučilišna košarka i rane lige [uredi]
Kent Benson iz Sveučilišta Indiana Bloomington puca horog.James Naismith i Senda Berenson imali su presudnu ulogu u uspostavi sveučilišne košarke. Naismith je bio trener Sveučilišta Kansas šest godina prije prepuštanja mjesta treneru Phogu Allenu. Naismithov učenik Amos Alonzo Stagg predstavio je košarku Sveučilištu Chicago, dok je Adolph Rupp, Naismithov student u Kansasu, ostvario izvrsne uspjehe sa Sveučilištem Kentucky. 1892. godine i žene dobivaju prvi sveučilišni klub na Sveučilištu California. 21. ožujka 1893. odigrala se i prva utakmica između ženskih momčadi, Sveučilište California - Sveučilište Smith. Iste godine odigrale su se još brojne utakmice ženskih momčadi, a 1895. godine ženska sveučilišna košarka širi se i na druge savezne države SAD-a. Prva utakmica za žene između dva sveučilišta odigrana je 4. travnja 1896. između Sveučilišta Stanford i Sveučilišta Berkeley. Svaka momčad sastojala se od devet igračica, a rezultat je bio 2-1 za Stanford. Nakon uspjeha ženske sveučilišne košarke došlo je do uspostave brojnih muških momčadi. 1910., kada je košarka već bila popularan sport, tadašnjem američkom predsjedniku Rooseveltu predloženo je formiranje izvršnog tijela zbog čestih nepoznavanja pravila od strane sudaca. Na taj način nastao je Međusveučilišni savez (IAA).
Broj momčadi je rastao tijekom dvadesetih 20. stoljeća. Postojale su stotine muških momčadi u gradovima diljem SAD-a, dok je organizacija bila na vrlo niskoj razini. Igrači su se stalno premještali iz klubova, a mjesto odigravanja utakmica bile su zadimljene plesne dvorane. Momčadi su odigravale i do dvjesto utakmica godišnje na raznim natjecanjima. Košarka kod žena bila je bolje organizirana. Kada je 1905. Nacionalni košarkaški savez SAD-a za žene objavio pravila, u njima se spominjao broj igrača koji je varirao od šest do devet i broj službenih osoba (sudaca, kontrolora, delegata) kojih je obavezno moralo biti jedanaest. Međunarodna sportska federacija za žene uvrstila je 1924. godine košarku u svoje službene sportove. 1926. godine žene se natječu u amaterskoj ligi. Jedna ženska momčad, Golden Cyclones, natjecala se i protiv muških ekipa, i to po muškim pravilima. Do 1938. godine žene su promijenile sustav igre, te su počele igrati sa šest igračica na terenu od dvije polovice, a ne tri, kako se do tada igralo. Prvi nacionalni turnir za muškarce održan je u New York u 1938.
Sveučilišna košarka raspadala se zbog kockarskih skandala koji su je potresali između 1948. i 1951. Desetci igrača optuživani su za namještanje utakmica. Slabilo je i izvršno tijelo koje je na kraju potpuno izgubilo kontrolu nad natjecanjima.
Košarka na američkim koledžima [uredi]
U prošlosti je većina američkih koledža bila veličinom i brojem učenika znatno manja nego današnji. Tijekom prvih desetljeća 20. stoljeća, košarka je postala iznimno popularan sport između školskih obveza zbog jednostavne opreme potrebne za igru. Prije pojave televizije i televizijskih prijenosa utakmica između koledža, popularnost košarke bila je neusporediva s bilo kojim drugim sportom u velikom dijelu SAD-a i manjem dijelu Kanade.
Danas doslovno svaki koledž u SAD-u ima svoj vlastiti košarkaški teren koji služi za utakmice između koledža. Popularnost košarke ostala je visoko i u ruralnim sredinama gdje je postala oličje samih zajednica. Studenti su nakon diplomiranja odlazili u profesionalne vode. U košarkaškoj sezoni 2003./04., 1.002.797 studenata i studentica predstavljali su svoje koledže na natjecanjima. Države Illinois, Indiana i Kentucky poznate su po broju igrača koji nakon koledža idu u NBA. O tome je govorio i film pozdravljen od kritike, Hoosiers.
National Basketball Association [uredi]
Podrobniji članak o temi: National Basketball Association
1946. godine, National Basketball Association (hrv. Nacionalni košarkaški savez) je uspostavljen, te je organizirao natjecanje za muške profesionalne klubove iz SAD-a i Kanade. Smisao saveza bila je povećavanje popularnosti košarke. Prva utakmica održana je u Torontu 1. studenog 1946., a momčadi su bile Toronto Huskies i New York Knickerbockers. Drugi savez u SAD-u, Američki košarkaški savez, prijetio je narušavanjem popularnosti NBA sve do 1976. godine kada su se NBA i američki savez spojili. Danas je NBA najjača profesionalna košarkaška liga na svijetu po popularnosti, zaradom, talentu i razini natjecanja.
NBA je bila liga nekih košarkaških genijalaca uključujući: Georgea Mikana, prvog dominantnog big mana; Boba Cousyja, igrača s nevjerojatnom kontrolom lopte; Bill Russell, obrambenog genijalca; Wilta Chamberlaina, jedinog igrača koji je zabio sto koševa na jednoj utakmici; Kareema Abdul-Jabbara, igrača s najviše postignutih koševa u karijeri; Johna Stocktona, genijalnog playmakera, te naravno Michaela Jordana, prema brojnim stručnjacima, najpotpunijeg igrača svih vremena.
NBA ima i svoju žensku inačicu WNBA koja je započela 1997. Iako je početna sezona bila puna nesigurnosti, nekoliko igračica koje su igrale vrlo atraktivnu košarku spasile su cijeli projekt i podigle razinu popularnosti WNBA na višu razinu. Ostali ženski profesionalni sportovi u SAD-u su propali isključivo zbog popularnosti WNBA.
2001. godine NBA je razvio i svoju pripremnu ligu, NBDL. Liga trenutačno ima petnaest klubova od sezone 2006./07., nakon što joj je dodano još sedam klubova.
Međunarodna košarka [uredi]
XX. OI u Munchenu - Krešimir Ćosić (Jugoslavija) protiv Petra Novickog (Čehoslovačka).Međunarodna košarkaška federacija (FIBA) uspostavljena je 1932. od strane osam država koje su ujedno postale i prvih osam članica: Argentina, Grčka, Čehoslovačka, Italija, Latvija, Rumunjska, Portugal i Švicarska. U to vrijeme FIBA je okupljala samo amaterske igrače i momčadi što se vidjelo u imenu FIBA-e (pod slovom A - amateur). Danas FIBA logično okuplja najveći broj profesionalaca, ali je francuski akronim ostao nepromijenjen.
Košarka je ušla u program Olimpijskih igara na Igrama 1936., iako je demonstracijski turnir održan još na Igrama 1904. Na košarkaškim turnirima na Olimpijskim igrama dominirali su i još dominiraju Amerikanci koji nisu osvojili samo tri titule. Prvi poraz na Olimpijadi bio je u finalu Igara 1972. protiv SSSR-a. 1950. godine održano je prvo Svjetsko prvenstvo u košarci u Argentini, a 1953. su i žene dobile Svjetsko prvenstvo koje se održalo u Čileu. Ženska košarka je dodana u olimpijski program na Igrama 1976., a dominirale su Amerikanke.
FIBA je odbacila odvojenost natjecanja amatera i profesionalaca relativno kasne 1989. godine, a na Olimpijskim igrama 1992. profesionalcima je dozvoljen nastup. Dominacija SAD-a nastavljena je i pojavom njihovoga Dream Teama. Važno je napomenuti kako je SAD u finalu pobijedio hrvatsku reprezentaciju na čelu s Draženom Petrovićem. No, kako su i druge reprezentacije počele oslanjati se isključivo na profesionalce, dominacija SAD-a počela je opadati, da bi na SP-u 2002. završili na šestom mjestu, iza Jugoslavije, Argentine, Njemačke, Novog Zelanda i Španjolske. Na Olimpijskim igrama 2004. u Ateni dogodio se prvi poraz Dream Teama na Olimpijskim igrama od Portorika i Litve u grupnoj fazi natjecanja. Na kraju su osvojili treće mjesto pobijedivši Litvu u utakmici za treće mjesto.
Košarkaški turniri održavaju se diljem svijeta za muškarce i žene bilo koje dobi. Globalna popularnost ovoga sporta očituje se brojem igrača raznih nacionalnosti u NBA. Igrači dolaze sa svih naseljenih kontinenata na Zemlji. Steve Nash je Kanađanin; Kobe Bryant je Amerikanac koji je proveo većinu svoje mladosti u Italiji; Dirk Nowitzki je iz Nijemac; Pau Gasol je Španjolac; Manu Ginobili je Argentinac... Košarka je postala globalni sport o čemu najbolje svjedoči podatak da je u najboljoj petorci na zadnja dva SP-a bio samo jedan Amerikanac, Carmelo Anthony na SP-u 2006.
Pravila košarke [uredi]
Podrobniji članak o temi: Pravila košarke
Mjere i trajanje napada najčešće variraju između turnira i organizacija; u ovom dijelu članka koriste se međunarodna i NBA pravila.
Smisao igre je premašiti broj koševa (poena) druge momčadi ubacivanjem lopte kroz obruč protivničkoga koša pod uvjetom da je lopta ušla kroz obruč bez da je prošla kroz donji dio obruča, već od iznad, te sprečavanje protivničke momčadi da ubaci loptu kroz koš momčadi koja se brani. Pokušaj ubacivanja lopte kroz obruč (u koš) zove se udarac ili šut. Uspješan šut iz igre vrijedi dva poena ako je šut upućen na način da je zadnje mjesto na kojemu je šuter stajao bilo unutar luka polumjera 6.75 (do 2010./11. 6.25) metara u Europi, te 7.24 metara u NBA. Šut izvan toga luka vrijedi tri poena.
Regulacije u igri [uredi]
Utakmica se igra po četiri čevrtine od deset (međunarodna košarka) ili dvanaest minuta (NBA). Na sveučilištima se igraju dva poluvremena od 20 minuta, dok većina koledža igra četiri četvrtine od osam minuta. Veliki odmor nakon dvije četvrtine traje petnaest minuta, a odmor između dvije četvrtine traje dvije minute. Ako je igra neodlučena nakon četiri četvrtine igra se jedan produžetak od pet minuta. Ako je nakon jednog produžetka utakmica i dalje neodlučena, produžetci se nastavljaju dok se ne dobije pobjednik. Momčadi mijenjaju koševe nakon dvije odigrane četvrtine. Sat se pomiče dok je lopta u igri; kad je lopta izvan granica ili nije u aktivnoj igri, sat se zaustavlja. Upravo zbog toga utakmice traju otprilike dva sata, mnogo više od predviđenih 40 (međunarodna košarka) ili 48 minuta (NBA).
Na terenu u igri smije biti pet igrača jedne momčadi u isto vrijeme. Momčadi smiju imati maksimalno sedam zamjena. Zamjene se mogu obavljati neograničeno, ali samo kad je sat zaustavljen, tj. kad igra nije aktivna. Momčadi imaju trenera, koji najčešće razvija taktiku i strategiju momčadi, te ostalo osoblje koje također aktivno sudjeluje, no izvan terena (liječnici, pomoćni treneri, statističari).
I za žene i muškarce dres je isti. Standardni se dres sastoji od hlača koje u današnje vrijeme dosežu ispod koljena i majice bez rukava s jasno vidljivim brojem koji nema nitko drugi u momčadi, koji je otisnut i na prsima i leđima. Profesionalni košarkaši koriste specijalnu obuću s visokim đonom koji osiguravaju dodatnu potporu petama. Osim broja, na majicama se nalaze i imena kluba, igrača i sponzora.
Broj time-outova na utakmici ograničen je najčešće na šest. Traju po ne više od jedne minute, osim ako nije predviđeno da traju duže zbog televizijskog prijenosa. Utakmicu kontroliraju suci kojih je na jednoj utakmici četiri: glavni sudac, dva pomoćnika i jedan sudac za stolom, koji vodi brigu o broju postignutih koševa, osobnim pogreškama igrača, vremenu, strelici posjeda i vremenu napada.
Oprema [uredi]
Tradicionalna lopta s osam ploha.
Dijagram koji pokazuje FIBA-ine mjere terena u SI sustavu.Jedina oprema koja je prijeko potrebna za odigravanje košarkaške utakmice su lopta i ravni pravokutni teren s koševima na suprotnim krajevima terena. Košarka na natjecateljskoj razini zahtijeva više opreme kao sat, tablu s rezultatom, alternativne strelice posjeda, te operativni sustav na konstrukciji koša sa sirenom.
Regularni košarkaški teren za međunarodnu košarku ima mjere 28x15 metara, a u NBA 29x15 metara. Većina terena ima parket izrađen od drva. Željezni koš s tablom, mrežom i obručom visi 1.2 metara unutar terena po sredini s visinom gornjeg obruča od 3.05 metara. Ove mjere gotovo su identične u svim ligama na svijetu. Dok dimenzije terena ili table na košu mogu varirati bez pretjeranoga učinka, vrlo je važno da obruč bude na točnoj visini od 3.05 metara. Čak i maleno odstojanje od nekoliko centimetara, pa čak i milimetara, može imati veliki učinak na uspješnost šuteva.
Prekršaji pravila [uredi]
Lopta se smije voditi prema košu njenim pucanjem (šutom), dodavanjem između igrača, njenim bacanjem, guranjem, kotrljanjem ili driblingom (odbacujući loptu od poda prilikom trčanja).
Lopta mora ostati unutar terena; momčad koja zadnja dodirne loptu prije nego što ona dodirne graničnu crtu terena ili ju prijeđe gubi posjed nad loptom. Igrač koji se kreće s loptom ne smije pomaknuti obje noge dok dribla (vodi loptu), inače se sude koraci, ne smije loptu uhvatiti objema rukama niti driblati s objema rukama, inače se sudi duplo vođenje. Ruka igrača ne smije biti ispod lopte dok dribla, inače se sudi nošena lopta. Momčad koja ima posjed lopte u napadačkom dijelu terena ne smije vratiti loptu u obrambeni dio terena. Lopta se ne smije udariti šakom. Ako se igrač ogluši o neko od ovih pravila dok je njegova momčad u napadu, momčad gubi loptu; ako se momčad branila, napad se ponavlja od početka.
Postoje ograničenja koja se odnose na: vrijeme dozvoljeno da lopta u posjedu neke momčadi prijeđe iz obrambenog u napadački dio terena (osam sekundi); maksimalno dozvoljenom vremenu koje može proći bez da lopta u posjedu momčadi dodirne obruč protivničkog koša (24 sekunde); držanju lopte bez driblanja (vođenja lopte) dok je igrač u posjedu lopte (pet sekundi), te zadržavanju u reketu, mjestu ispod koša (tri sekunde). Ova pravila su uvedena da natjeraju momčad na napad.
Igrač ne smije ometati koš dirajući bilo koji dio konstrukcije koša niti dirati loptu koja je u silaznoj putanji nakon upućenoga šuta protivnika prema košu, te ne smije dirati loptu koja je na obruču (u NBA se ne smije dirati niti lopta koja je okomito iznad obruča). Ako se neki igrač koji brani svoj koš ogluši na ovo pravilo, radi se o goaltendingu, tj. udarac koji je upućen od strane protivnika smatra se uspješnim. Ako neki igrač puca prema košu, a njegov suigrač ogluši se na neko od ovih pravila, napad se prekida, te lopta prelazi u posjed momčadi koja se u tom napadu branila.
Prekršaj (faul) [uredi]
Glavni članci: Osobna pogreška, Tehnička pogreška
Glavni sudac signalizira prekršaj.Pokušaj da se protivnika nesportski ošteti preko tjelesnog kontakta nije dozvoljen i naziva se prekršaj (faul). Prekršaje najviše čine igrači momčadi koja se brani, no učestali su i prekršaji u napadu (od strane igrača iz momčadi koja napada). Igrači na kojima je prekršaj napravljen ili dobivaju loptu da je ubace sa strane ili pucaju slobodno bacanje ako su faulirani prilikom šuta ili je momčad koja je napravila prekršaj iskoristila bonus. Jedan poen se dodjeljuje momčadi čiji igrač ubaci loptu na slobodnom bacanju, koji se izvodi iza linije udaljene od koša 4.5 metara. Igračima je dozvoljeno pucati slobodno bacanje i iza linije, no unutar kruga koji je jasno ucrtan na slici desno. Najbolji primjer za takvo izvođenje slobodnjaka bio je Nick Van Exel koji je izvodio slobodna bacanja metar iza linije.
Većina sudaca zna improvizirati u svojim odlukama, npr. u situacijama kada nema očitog prekršaja, a sudac misli kako se radi o nesportskom oštećivanju protivnika. No, sudac može i previdjeti prekršaj, bilo namjerno ili slučajno. Kriteriji sudaca variraju između utakmica, liga, natjecanja, no najviše između samih sudaca.
Igraču ili treneru koji pokaže nesportsko ponašanje npr. svađanjem sa sucem ili tučom s drugim igračem, može se dodijeliti tehnička pogreška. Kada se tehnička pogreška dodijeli, protivničkoj momčadi se dodjeljuju dva slobodna bacanja i posjed, iako i ovo pravilo varira između natjecanja.
Ponovljeni incidenti mogu rezultirati isključenjem. Težak prekršaj koji igrač napravi s namjerom izravnoga ometanja igre i protivnika bez namjere igranja loptom, naziva se namjerni prekršaj (eng. flagrant foul). Kada dođe do namjernoga prekršaja kazna je teža; sudac smije i izbaciti krivca za prekršaj iz igre, ako je to po mišljenju suca potrebno.
Ako momčad prijeđe dozvoljeni broj prekršaja u periodu utakmice (četvrtini ili poluvremenu), koji iznosi četiri, protivničkoj momčadi dozvoljeno je pucanje jednog ili dva slobodna udarca (ovisno o pravilima natjecanja) nakon svakoga idućega prekršaja. Igraču koji napravi pet (međunarodna košarka) ili šest prekršaja (NBA), uključujući tehničke pogreške, nije dozvoljen nastavak utakmice, te se isti igrač mora udaljiti s terena. Kaže se da je igrač fouled out.
Uobičajene tehnike i potezi [uredi]
Pozicije i taktike [uredi]
Pozicije u košarci kada je momčad u napadu.Iako košarkaška pravila ni na jedan način ne određuju pozicije u košarci, one su se razvile kao osnovni i prijeko potrebni dio košarke. Tijekom prvih pet desetljeća razvitka košarke koristila su se dva guarda, krila i centar. Od osamdesetih 20. stoljeća u petorci koja nastupa na terenu svaki igrač ima drugačiju ulogu:
playmaker (point guard, razigravač, jedinica): organizira napad čitave momčadi kontroliranjem lopte i njenim pravilnim upućivanjem suigraču u prilici;
šuter (dvica, duja): šuter je igrač koji puca prema košu najviše u utakmici i od kojega se očekuje uspješno izvršavanje tih šuteva, dok se u obrani šuter brine za najboljeg protivničkog pucaća dalekometnih šuteva;
krilo (trica): krilo je zaduženo za ostvarivanje poena dalekometnim šutevima s krila ili probijanjem po krilu prema košu, dok se u obrani krilo prvenstveno brine za obrambene skokove i oduzimanja lopti protivnicima, iako može ponekad igra i aktivniju ulogu u obrani;
krilni centar (mali centar, četvorka): igra napadački često leđima okrenut prema košu zbog lakšeg primanja lopte od suigrača, dok se u obrani bori protiv protivničkog krilnog centra (man-to-man obrana) ili čuva koš, tj. smješten je ispod koša (u zonskoj obrani);
centar (petica): koristi masu i visinu za zabijanje koševa u napadu, dok u obrani igra ispod koša s namjerom zaustavljanja prodora protivnika prema košu.
Iznad opisana mjesta i pozicije igrača su fleksibilni. Ponekad će momčad koristiti napad sa tri šutera, kod koje se krilni centar ili centar zamjenjuju jednim šuterom. U igri se najviše na svojim pozicijama izmjenjuju playmaker i šuter, pogotovo ako ti igrači imaju istančan osjećaj za vođenje igre i driblanje loptom.
Dvije su osnovne obrane u košarci: zonska obrana i man-to-man. Kod zonske obrane svi igrači blokiraju bilo kojeg protivničkog igrača koji pokuša probiti zonu (naime, obrambeni igrači su raspoređeni oko reketa). U man-to-man obrani svaki igrač pazi igrača koji mu je unaprijed određen taktikom i strategijom trenera. Naravno, postoje brojne varijacije i u obranama.
Napadačke strategije variraju više od obrambenih strategija. Uobičajena strategija u napadu je dodavanje lopte slobodnom igraču i kretanje igrača bez lopte u poziciju za zabijanje koševa. Brzo kretanje napadačkog igrača koji je bez lopte naziva se cut (rezanje). Dozvoljeni način da se protivnička obrana onesposobi na način da se tijelom zaštiti playmaker napadačke momčadi je screen ili pick, što se u hrvatskom jeziku jednostavno prevodi kao blok. Igrač koji tijelom blokira braniča ne smije se micati, jer u protivnom momčad koja napada gubi posjed lopte. Čitava strategija se razvila iz bloka - pick and roll - u kojem igrač radi blok i omogućuje svom playmakeru napredak prema protivničkom košu. Momčadi imaju spremljene strategije koje se dogovaraju na treninzima, sve u svrhu nepredvidljivosti poteza momčadi u napadu. Za odabiranje strategije najčešće je zadužen playmaker.
Obrambene i napadačke strategije i pozicije predmet su gotovo svakoga time-outa kojeg treneri uzimaju. Razlog za to je najčešće neučinkovitost pojedine strategije i prelazak na novu strategiju, za koju trener vjeruje da će donijeti više uspjeha u napadu momčadi.
Šut [uredi]
Igračica puca prema košu iz skoka (skok-šut), dok je igračica iz obrane na podu ili srušena ili je pokušala izboriti prekršaj u napadu.Šutiranje je čin u košarci kojim se lopta pokušava ubaciti kroz obruč, dakle u koš. Dok metode zabijanja koševa variraju od igrača do igrača i situacija, najčešće tehnike su navedene ispod.
Igrač bi trebao biti okrenut licem prema košu s nogama raširenima do širine ramena, koljenima lagano savijenima i ravnim leđima. Igrač drži loptu prstima u dominantnijoj (jačoj) ruci malo iznad glave, dok slabija ruka igraču koristi za pridržavanje lopte. Za ciljanje prema košu igračev lakat mora biti pod pravim kutom, a dlan okrenut prema košu. Lopta se puca na način da se koljena prvo saviju, a zatim izravnaju, dok se ruka kojom se puca također izravnava; lopta se ispušta iz dlana nakon što dlan napravi potpuni pokret prema dolje. Kada se zaustavi ruka kojom se puca nakon ispuštanja lopte, to se naziva follow-through, a koristi se za postizanje veće preciznosti. Slabija ruka prilikom šuta služi samo za pridržavanje lopte i njeno bolje usmjeravanje prema košu, ne za pojačavanje šuta.
Igrači često pokušavaju zavrtiti loptu prema nazad (backspin) s namjerom ublažavanja njenog učinka na obruč. Idealna putanja varira, no većina trenera savjetuje igračima luk. Igrači pucaju najčešće izravno u koš (unutar obruča), no uvelike se koristi i tabla za preusmjeravanje lopte u koš.
Nate Robinson zakucava preko Spuda Webba na NBA All-Star Slam Dunk Contestu 2006.Dva najčešća udarca su udarac s mjesta (opisan iznad) i skok-šut. Šut s mjesta se izvodi s mjesta iz uspravne pozicije, te oba stopala čvrsto stoje na podu. Ovakav šut koristi se najviše kod slobodnih bacanja. Skok-šut, pak, izvodi se prilikom skoka, najčešće u trenutku kada je šuter između skoka i pada, dakle, u trenutku mirovanja. To omogućuje daleko veći domet šuta i nadskok braniča koji pokušava blokirati šut. Lopta se mora ispustiti iz ruke (nije obavezno pucati, već se može i dodati) prije ponovnog dodira stopala i poda. U protivnom sude se koraci i momčad gubi posjed lopte.
Još jedan uobičajeni šut naziva se polaganje. Ovaj šut zahtijeva od igrača malu udaljenost između koša i samog igrača, a šut uključuje skok i lagano ispuštanje lopte od table u koš. Verzija polaganja koja ne uključuje dodir lopte s tablom naziva se finger roll. Šut koji najviše zadovoljava publiku je zakucavanje, kod kojega igrač koji ima loptu skače visoko i ispušta loptu prema dolje rukom dodirujući obruč nakon što lopta uđe kroz obruč. Potpuno promašeni šut kod kojega lopta ne dira niti tablu niti obruč naziva se air ball.
Dodavanje [uredi]
Dodavanje je metoda pomicanja lopte između igrača. Kada igrač ima loptu u posjedu i želi je dodati, gotovo uvijek će napraviti korak naprijed u svrhu povećavanja snage i preciznosti dodavanja prema suigraču.
Dodavanje s mjesta naziva se dodavanje s prsa. Lopta se dodaje izravno s prsa dodavača prema prsima suigrača koji prima loptu. Dobro izvedeno dodavanje s prsa uključuje pomak palca na objema rukama u svrhu povećavanja brzine lopte i onemogućavanje obrambenim igračima da ukradu loptu.
Još jedan način dodavanja je dodavanje od poda. Kod ovakvoga dodavanja lopta se upućuje iz ruku dodavača, te na dvije trećine puta prema suigraču odskoči od poda. Lopta koja odskoči od poda putuje sporije od dodavanja s prsa, no obrani je teže presjeći i ukrasti loptu zbog nepredvidljivije putanje i činjenice što je namjerno udaranje lopte prekršaj i gubitak posjeda nad loptom. Upravo radi toga igrači koji napadaju koriste dodavanje od poda.
Lopta se može dodati preko braniča. Tada se lopta ispušta iz ruke dodavača u trenutku kada mu je ruka kojom dodaje iznad glave.
Lopta se može dodati odmah nakon skoka. To se naziva outlet pass, a kod toga dodavanja igrač odmah nakon što primi loptu dodaje ju suigraču.
Najvažniji aspekt bilo kojega dodavanja nemogućnost je presjecanja od strane obrane. Dobri dodavači unaprijed znaju u kojoj će poziciji biti njihov suigrač kojem će dodati loptu, a osim toga, imaju veliku preciznost i brzinu dodavanja. Ovakvi dodavači znaju dodati loptu i bez gledanja prema suigraču
Dribling [uredi]
Igrač iz američke mornarice (Navy) dribla braniča iz američke vojne akademije (Army).Dribling je čin u košarci kojim se lopta stalno odbija od poda, što je obavezno ako igrač želi napredovati s loptom u posjedu. Prilikom driblanja igrači guraju loptu prema podu i izbjegavaju nježno bacanje, što otežava braničima krađu lopte, a igraču koji vodi loptu omogućava veću kontrolu. Kada igrač dribla pored protivnika mora imati moć driblanja objema rukama, jer će u protivnom protivnik lakše ukrasti loptu. Dobri dribleri driblaju nisko nastojeći skratiti put lopte od ruke do poda, također u svrhu onemogućavanja protivnika da ukrade loptu.
Nadalje, dobri dribleri često driblaju iza svojih leđa, kroz noge i mijenjaju ruku kojom driblaju na način da zbune protivnika i potencijalno, na sramotu braniča, zbune ga toliko da on padne (ankle breaker). Nadareni igrač dribla bez gledanja. To omogućuje dribleru prodor prema košu, posvećivanje pažnje suigračima i eventualno dodavanje lopte, te bolju kontrolu nad pokretima protivnika koji mu, podrazumijeva se, stalno pokušava ukrasti loptu.
Visina igrača [uredi]
Na profesionalnoj razini košarke, većina igrača je viša od 1.90 m, a većina žena je viša od 1.75 m. Za playmakere i šutere, za koje je koordinacija pokreta od presudne važnosti, poželjno je da budu niski ili barem niži od protivnika. Gotovo svi centri (uključujući i krilne centre) u svim profesionalnim ligama viši su od dva metra, dok pravi centri u pravilu nisu niži od 2.10 m. Najviši igrači u NBA, Manute Bol i Gheorghe Muresan, bili su visoki 2.31 m. Trenutačno je u NBA najviši Yao Ming, koji je visok točno 2.29 m.
Najniži igrač u NBA ikad bio je Mugsy Bouges sa samo 1.60 m. Bilo je još niskih igrača u NBA, kao naprimjer Spud Webb, koji ima samo 1.70 m. No, ono što njega čini posebnim je mogućnost skoka u visinu od 1.07 metara, što mu omogućuje zakucavanje. Trenutačno najniži igrač u NBA je Earl Boykins. Dok je niskim igračima mana što ne mogu blokirati šut protivnika, od presudne su važnosti u napadu, gdje njihova pokretljivost i mogućnost probijanja prema košu omogućuje momčadi nekoliko laganih koševa po utakmici.
Vrste košarke [uredi]
Podrobniji članak o temi: Vrste košarke
Streetball u SAD-u.Razne vrste košarke aktivnosti su čija je osnova košarka. U tim vrstama košarke koriste se uobičajene košarkaške sposobnosti i potezi, kao i oprema, koja se primarno sastoji od lopte i koša. Neke vrste oslanjaju se gotovo u potpunosti na pravila košarke, dok neke druge imaju sasvim drugačija pravila. Ipak, najviše vrsti košarke igra se bez sudaca i strogih pravila.
Najuobičajenija vrsta košarke je ona u kojoj se igra na samo jednoj polovici terena. Koristi se samo jedan koš, a kada se promijeni posjed lopte, lopta mora biti izvedena izvan luka od 6.25 m (međunarodna košarka) ili 7.24 m (NBA). Ovakva košarka zahtijeva manje kardiovaskularne izdržljivosti i kondicije, budući da igrači ne moraju stalno trčati na dvije polovice terena. Također, kada se igra košarka na samo jednoj polovici terena, to omogućuje nekim drugim igračima igranje na suprotnom košu, što je idealno za druge igrače koji žele igrati.
Popularna verzija košarke na pola terena je do 21. Šutevi unutar luka koji inače vrijede dva poena vrijede jedan poen, a trica vrijedi dva poena. Igrač koji zabije koš u rjeđim i dužim verzijama dobiva tri slobodna bacanja koja, ako se sva tri ubace, vrijede dodatni poen. Ako igrač promaši koš, a protivnik ubaci loptu u koš dok lopta još nije dodirnula pod, igraču koji je prvotno promašio oduzimaju se svi poeni. Izuzetak je ako je igrač koji je promašio imao 15 ili više poena; tada se poeni vraćaju na 15. Igrač koji prije dođe do 21 je pobjednik, a ako igrač s 20 dođe na 22, poeni mu se vraćaju na 15.
Ostale vrste uključuju streetball i jedan na jedan (one-on-one). Tada se obično igra na samo četvrtini terena u jedan koš. Takva vrsta košarke tjera igrače na driblinge i spektakularne poteze, kao i na više momčadske igre. Sve ove vrste košarke mogu se igrati na parketu (u dvorani), no češća je igra na asfaltnom podu izvan dvorane.
Postoji i waterbasket, mješavina vaterpola i košarke.
- 19:16 -
NOGOMET
Nogomet je ekipni sport koji se igra između dvije ekipe sastavljenih od jedanaest igrača ili igračica. Nogomet je trenutačno najpopularniji sport na svijetu. Igra se nogometnom loptom na pravokutnom igralištu s travnatom ili umjetnom površinom. Golovi su smješteni nasuprot jedan drugome na kraju igrališta. Cilj je igre ubaciti loptu u protivnički gol manevrirajući loptom bilo kojim dijelom tijela osim rukom. Jedino vratar može u ograničenom području igrati rukom. Pobjednik je utakmice ekipa koja na kraju utakmice zabije više pogodaka (golova, zgoditaka).
Suvremena nogometna igra razvila se u Engleskoj poslije stvaranja prvog nogometnog saveza davne 1863. godine. Prva pravila datiraju iz iste godine, a s manjim promjenama održala su se i do danas. Najviše je nogometno tijelo FIFA (Fédération Internationale de Football Association). FIFA organizira Svjetsko prvenstvo u nogometu, najprestižnije natjecanje u nogometu, a možda i najpopularnije sportsko natjecanje uopće
Priroda nogometne igre [uredi]
Glavni članak: nogometne formacije i nogometne pozicije.
Vratar se bacio u pokušaju zaustavljanja lopte da uđe u gol.Nogomet se igra po propisima koji se nazivaju nogometna pravila. Igra se odvija manevriranjem loptom, a dvije ekipe od po 11 igrača trude se ubaciti loptu u protivnički gol. Ekipa koja zabije više pogodaka na kraju utakmice jest pobjednik, a ako obje ekipe imaju jednak broj postignutih pogodaka (ili nijedna), utakmica je neodlučena (remi).
Primarno je pravilo da nijedan igrač osim vratara ne smije namjerno dotaknuti loptu rukom ili dlanom (rame je dozvoljeno). No, igrači moraju izvesti aut upravo rukom, bolje rečeno objema rukama, jer izvođenje auta jednom rukom znači automatsku dodjelu lopte protivničkoj ekipi. Iako se igrači najviše koriste nogom za manevriranje loptom, dopušteno je manevriranje bilo kojim dijelom tijela osim ruke.
Igrači se pokušavaju približiti protivničkim vratima s loptom na razne načine: individualnom kontrolom poput driblinga, dodavanjem lopte suigraču ili udarcem prema golu kojeg protivnički vratar nastoji neutralizirati. Protivnička ekipa nastoji osvojiti loptu presijecanjem dodavanja ili uklizavanjem prema protivniku koji ima loptu u posjedu. No, uklizavanje je ograničeno; ako dođe do kontakta između igrača koji uklizava i onog koji ima loptu, prekršaj je dosuđen, a lopta se daje ekipi u čijoj je ekipi bio igrač s loptom u posjedu.
Nogomet je najčešće živa igra. Lopta je u igri sve vrijeme osim kada izađe izvan granica igrališta ili kada sudac zaustavi igru. Nakon zaustavljanja, igra se nastavlja prema propisima.
Osnovne nogometne pozicije
Vratar
Branič
Vezni igrač
Napadač
U profesionalnim ligama, na utakmici padne najčešće padne najviše 3 gola. Na primjer, u Premiershipu u sezoni 2005./06., prosjek je golova po utakmici bio 2.48.
U pravilima nogometa, samo vratar ima određenu ulogu. Svi ostali igrači mogu igrati na bilo kojem mjestu na terenu. U modernom nogometu, postoje, osim vratara, još tri osnovne pozicije:
napadači: čija je glavna uloga zabijanje golova
vezni igrači: čija je uloga oduzimanje lopte protivniku te upošljavanje napadača kvalitetnim loptama
braniči: njihova je uloga sprečavanje protivničke ekipe da zabiju gol
Ove se pozicije dalje razrađuju. Ta se razrada najčešće očituje u postavljanju igrača na određenu stranu, npr.: postoje centralni (središnji) braniči, te lijevi i desni vezni igrači. Iako igrači igraju na unaprijed određenoj poziciji, oni mogu bez problema prijeći na neku drugu poziciju. Određivanje pozicije na kojoj će igrači igrati zove se nogometna formacija. Formacija ujedno definira i taktiku, a određuje je trener.
Povijest i razvoj [uredi]
Glavni članak: Povijest nogometa
Standardna nogometna lopta.Igre koje su se temeljile na napucavanju lopte odigravale su se u mnogim zemljama tijekom povijesti. Najstarija igra o kojoj postoje važeći dokumenti jest Cuju, spomenuta tijekom vojnih vježbi za vrijeme Dinastije Čin u Kini (255.-206. prije Krista). Ostale pradavne igre bile su Kemari u Japanu te Harpastum u Starom Rimu.
Pravila nogometa donesena su sredinom 19. stoljeća da bi konačno ujedinila sve vrste nogometa koje su se igrale po raznim školama diljem Ujedinjenog Kraljevstva. Prva su pravila izmišljena u Cambridgeu 1848. No, ta pravila nisu bila usvojena. Tijekom 50-ih godina 19. stoljeća, brojni klubovi diljem država s engleskim kao materinskim jezikom igrali su nogomet koji se razlikovao od jednog do drugog mjesta. Neki su klubovi donosili vlastita pravila, a najpoznatija su bila Sheffieldska nogometna pravila iz 1867. Također, 1862., John Charles Thring iznio je svoju vrstu pravila koja su imala utjecaja u stvaranju prvih fiksnih pravila.
Sva ova pravila za pozitivnu su posljedicu imale stvaranje prvog nogometnog saveza, dana 26. listopada 1863.. Prvo okupljanje saveza bilo je u Freemason's Tavern u ulici Great Queen Street, London.
U Freemason's Tavern, tijekom pet susreta između listopada i prosinca, donesena su službena pravila koja su, s manjim izmjenama, na snazi i danas. Na završnom sastanku, klub Blackheath povukao se iz saveza zbog izbacivanja sva pravila; prvo, u kojem je pisalo da je dopušteno igrati rukom bilo gdje po terenu, i drugo, u kojem je dozvoljeno udaranje po nogama.
Danas, pravila donosi IFAB (International Football Association Board). Ovo je tijelo osnovano 1886. poslije sastanka u Manchesteru. Na tom su sastanku sudjelovali, osim engleskog, i škotski, velški i irski nogometni savez.
Najstarije nogometno natjecanje engleski je FA Cup, prvi put održan 1872. Engleska je također dom najstarije lige, osnovane 1888. od strane Aston Ville. Originalni sustav natjecanja okupljao je 12 momčadi iz središnje i sjeverne Engleske.
FIFA je osnovana 1904. u Parizu, obećavši da će poštovati i pokušati unaprijediti nogometna pravila. Povećana popularnost nogometa na međunarodnoj razini dovela je da IFAB primi FIFA-u pod svoje okrilje 1913. godine. U današnje vrijeme, IFAB se sastoji od četiri člana iz FIFA-e, te od jednog predstavnika iz svakog od četiri britanska saveza.
U današnje vrijeme, nogomet svoj status najpopularnijeg sporta na svijetu duguje jednostavnim pravilima i minimalnoj opremi. Nogomet se danas igra na profesionalnoj razini u više od dvjesto zemalja svijeta, a zanimljivo je napomenuti da je, prema FIFA-i, veći broj amatera nego profesionalaca. Također, FIFA je 2001. objavila da preko 250 milijuna ljudi igra nogomet redovno za neki profesionalni ili amaterski klub.
U velikom dijelu svijeta, nogomet zbog činjenice da je ekipni sport, zbližava ljude i poboljšava odnose između mjesta, gradova, pa čak i država. Američka TV-postaja ESPN tvrdi da je plasman Obale Bjelokosti na SP 2006. prekinuo građanski rat u toj afričkoj zemlji. No, nasuprot tome, dobro je poznat slučaj nogometnog rata između Hondurasa i Salvadora, kao i nemili događaj na Maksimiru 1990., na utakmici između Dinama i Zvezde.
Pravila igre [uredi]
Za svih 17 pravila nogometa, pročitajte članak Nogometna pravila.
O pravilima općenito [uredi]
Postoji 17 nogometnih pravila, koja su poznata kao nogometna pravila. Sva su pravila stvorena za svaku razinu nogometa, iako su očite preinake kod juniora, seniora ili žena. Pravila, kada je potrebno, postaju fleksibilna. Tako bezbrojne odluke IFAB-a pomažu u boljoj regulaciji nogometne igre.
Igrači, oprema i suci [uredi]
Glavni članci: nogometni vratar, zamjena, nogometna oprema.
Svaka se ekipa sastoji od najviše 11 igrača (ne zamjena), od kojih jedan mora biti vratar. Pravila natjecanja određuju minimalan broj igrača koji je potreban za stvaranje ekipe, što je najčešće sedam. Vratar se može koristiti rukom ili dlanom te se kretati s loptom u rukama, ali samo unutar šesnaesterca ispred vlastitog gola, ne protivničkog. Iako su aktivni igrači (dakle, ne vratari) posloženi od trenera, nema nikakvog ograničenja što se tiče njihovih pozicija i kretanja.
Osnovna oprema koja je potrebna za nastup uključuje majicu, hlače, čarape (štucne), kopačke i adekvatne štitnike za potkoljenicu. Ne smiju nositi ništa što je opasno za protivničkog igrača ili tog samog igrača. Također se nikakav nakit, pa ni vjenčani prsten, ne smije nositi. Samo sudac smije, tj. treba nositi sat. Vratari moraju imati drukčiju opremu od suigrača, protivničkih igrača i sudaca.
Više igrača može biti zamijenjeno tijekom utakmice. Maksimalan broj zamjena tijekom međunarodne natjecateljske utakmice ili ligaške utakmice jest tri, iako broj zamjena može varirati u nekim drugim ligama ili prijateljskim utakmicama. Najčešći su razlozi za zamjenu ozljeda, umor, neuvjerljiva izvedba, taktička promjena... Prema propisima FIFA-e, zamijenjen igrač ne smije više ući u igru za vrijeme utakmice.
Utakmicu sudi glavni sudac, koji ima potpunu ovlast da provodi sva nogometna pravila tijekom utakmice za koju je izabran da sudi (5. pravilo). Odluka glavnoga suca je konačna. Glavnom sucu pomažu pomoćni suci, a svugdje bi trebao biti i četvrti sudac, iako FIFA to ne zahtijeva. Glavna je uloga četvrtog suca pomaganje ostaloj trojici sudaca i, ako je potrebno, zamjena jednog od trojice sudaca. Ako se ozlijedi jedan od trojice sudaca, na njegovo mjesto uskače četvrti sudac. Budući da u tom slučaju nema četvrtog suca, na SP-u 2006. vidi se da postoji i peti sudac, koji uskače na mjesto četvrtog suca.
Igralište [uredi]
Glavni članak: Nogometno igralište
Nogometno igralište s metričkim mjerama. Uočite kako duljine nekih linija mogu varirati.Zbog engleskog porijekla nogometa i nadmoći britanskih saveza u ranim danima IFAB-a, standardne dimenzije nogometnog igrališta izražene su u jardima. Tako, npr., jedanaesterac nije udarac upućen s 11 metara, već s 12 jardi! Iako se danas sve više preračunava u metre, nogometne nacije s engleskog govornog područja i dalje koriste jarde kao mjernu jedinicu.
Igralište je oblika pravokutnika. Za međunarodne utakmice, duljina ne smije prelaziti 90 do 100 metara, a širina bi trebala biti između 65 i 75 metara. Ove dulje linije nazivaju se aut-linije, a kraće se nazivaju gol-linije. Duljina aut-linije mora biti veća od duljine gol-linije. Na gol-liniji postavljeni su golovi. Gol se sastoji od grede i dvije stative. Greda mora biti duga točno 8 jarda, ili preračunato, 7.32 metara. Stative se moraju uzdizati 2.44 metra od tla. Ovo može zvučati nevjerojatno, ali mreža koja stoji pričvršćena za gol nije potrebna! Ipak, danas je gotovo nezamislivo igrati bez mreže, pa se ona postavi iza gola.
Ispred svakog gola je šesnaesterac, još poznat i pod nazivima kazneni prostor ili jednostavno prostor. Vidljivo iz slike, poprečna linija spaja dvije okomite linije duge 18 jardi, ili preračunato 16.5 metara. Svaki se prekršaj napravljen u šesnaestercu kažnjava jedanaestercom.
Igralište ima još linija i oznaka koje su opisane u glavnom članku o igralištu.
Trajanje utakmice i određivanje pobjednika [uredi]
Standardna utakmica za odrasle sastoji se od dva dijela od 45 minuta poznatih kao poluvrijeme. Dakle, utakmica traje 90 minuta. Obično je između dva poluvremena odmor od 15 minuta.
Sudac je jedini službeni mjerač vremena na utakmici. On donosi odluku kolika će biti nadoknada izgubljenoga vremena. Vrijeme se gubi obavljanjem zamjena, pružanja medicinske pomoći ozlijeđenom igraču, slavljenjem gola... Sudac će pokazati četvrtom sucu kolika je nadoknada, a četvrti će sudac podignuti mali semafor koji pokazuje igračima i gledateljima koliko se minuta nadoknađuje.
Utakmice u ligi mogu završiti i neriješeno, no u knockout fazi natjecanja neodlučena utakmica nakon odigranih 90 minuta rješava se produžecima, a ako je i tada neodlučeno, onda se pristupa izvođenju jedanaesteraca. Golovi zabijeni u produžecima se u službenim statistikama trebaju računati kao da su zabijeni tijekom regularnih 90 minuta. Kod jedanaesteraca, to je drugačije. Oni zabijeni tijekom 90 minuta ili produžetaka računaju se kao i gol iz igre, no oni zabijeni poslije 90 minuta i produžetaka ne računaju se u službenim statistikama.
Natjecanja koja se održavaju dvokružno (ekipe igraju jedna protiv druge dvaput; jednom doma, jednom u gostima) mogu koristiti pravilo gola u gostima, ako dvije ekipe imaju jednak broj bodova na kraju natjecanja. Ako je i broj golova u gostima također jednak, onda se može izračunati omjer dodijeljenih i iskorištenih jedanaesteraca. No, najlakša je varijanta odigravanje odlučujuće utakmice.
U kasnim 90-im godinama 20. stoljeća, IFAB je počeo eksperimentirati s načinima koji bi omogućavali završetak utakmice bez izvođenja jedanaesteraca. To su bili zlatni gol i srebrni gol. Zlatni gol znači trenutni završetak utakmice i pobjedu ekipi koja je gol zabila. Srebrni gol donosi pobjedu ekipi koja ima prednost na kraju produžetka. Pravilo zlatnog gola uvedeno je prvi puta na svjetskom prvenstvu mladih 1993., a srebrni gol na EP-u 2004. u Portugalu. No, eksperimenti su sa zlatnim i srebrnim golom ukinuti te se IFAB vratio tradiciji i odigravanju produžetaka do kraja.
Lopta u igri i izvan igre [uredi]
Glavni članak: Lopta u igri i izvan igre
Ryan Valentine zabija gol iz jedanaesterca za Wrexham.U Pravilima, dva su osnovna dijela igre lopta u igri i lopta izvan igre. Sve vrijeme od početnog udarca pa do kraja poluvremena, osim kada lopta izađe van granica igrališta ili sudac zaustavi igru, lopta je u igri. Kada lopta nije u igri, ona se vraća na jedan od osam sljedećih načina:
Početni udarac: na početku utakmice, poluvremena ili produžetka, ili nakon gola protivničke ekipe.
Aut: kada lopta cijelim obujmom prijeđe aut-liniju, lopta je dodijeljena ekipi suprotnoj od one koja je zadnja dirala loptu.
Gol-aut: kada lopta cijelim obujmom prijeđe gol-liniju, a da gol nije zabijen, te pod uvjetom da je ekipa koja je napadala zadnja dirala loptu, gol-aut je dodijeljen ekipi koja se do kraja te akcije branila.
Korner: kada lopta cijelim obujmom prijeđe gol-liniju, a da gol nije zabijen, pod uvjetom da je loptu zadnja dirala ekipa koja se branila, lopta je dodijeljena ekipi koja napada.
Indirekt: lopta se dodjeljuje ekipi suprotnoj od one koja je napravila prekršaj koji nije ometao protivnika (zaleđe, predugo držanje lopte u rukama vratara...).
Slobodan udarac: dodijeljen je ekipi čiji je igrač pretrpio prekršaj protivnika.
Jedanaesterac: dodijeljen je ekipi čiji je igrač pretrpio prekršaj u šesnaestercu protivnika.
Sudačko podbacivanje: događa se kada sudac zaustavi igru zbog npr.: ozbiljne ozljede igrača, ulaska stranoga tijela u teren (poput vjeverice u teren na utakmici Arsenal – Villareal), probijanja lopte i sl.). Ovakav se nastavak utakmice rjeđe viđa na utakmicama za odrasle.
Prekršaji i kazne [uredi]
Glavni članak: Prekršaj (nogomet)
Žuti i crveni karton.Prekršaj u nogometu nastaje kada igrač ugrozi suparničkog igrača na jedan od brojnih načina: igranje rukom, guranje protivnika, rušenje protivnika... Za takve vrste prekršaja dodjeljuje se slobodan udarac ili jedanaesterac, ovisno gdje je prekršaj napravljen. Ostali prekršaji kažnjivi su indirektom.
Sudac može kazniti igrača, zamjenu (čak i ako zamjena nije u igri), te osoblje (fizioterapeuta, trenera...) žutim ili crvenim kartonom. Kazniti se može bilo kada, pa čak i kratko poslije utakmice, i to ako je igrač napravio prekršaj koji je kažnjiv prema pravilima nogometa. Najčešći je razlog kazne nesportsko ponašanje, koje se kažnjava svaki put kada se narušava duh igre.
Sudac također može odlučiti pustiti prednost ako smatra da ekipa nad kojom je prekršaj napravljen može ostvariti prednost iz nastavka akcije. Sudac, ako prednost nije ostvarena. tj. ako ekipa nad kojom je prekršaj napravljen nije ostvarila neki značajni pomak u akciji, može vratiti igru i dosuditi prekršaj koji se izvodi na mjestu gdje se prekršaj dogodio. Ako se radi o prekršaju koji zahtijeva kaznu, a ekipa nad kojom je prekršaj napravljen može ostvariti prednost, sudac zadržava pravo kazniti igrača nakon odlaska lopte izvan granice terena.
Zaleđe [uredi]
Podrobniji članak o temi: Zaleđe (nogomet)
Plavo označeni napadač na lijevoj strani dijagrama jest u zaleđu, jer je u trenutku upućivanja lopte bliže gol-liniji i od braniča (crveno označeni) i od lopte.Igrač je u zaleđu ako je bliži gol-liniji od suparnika i lopte, osim ako je u svom polju dijelu igrališta. Ako je igrač u crti, tj. u ravnini sa suparnikom, tada zaleđa nema. Trenutak u kojemu pomoćni sudac mora odrediti ima li zaleđa trenutak je upućivanja lopte prema igraču. Ako u tom trenutku zaleđa nije bilo, igrač slobodno može doći do gol-linije.
Ako je lopta upućena igraču koji je u zaleđu, a on očito pokazuje da ne namjerava igrati loptom ili ometati braniča u dobivanju posjeda lopte natrag, tada se zaleđe ne dosuđuje, a neki drugi igrač slobodno može manevrirati loptom te, naravno, dodavati se, pod uvjetom da nema zaleđa.
Opširniji detalji nalaze se u članku o zaleđu.
Izvršna tijela [uredi]
Najviše je i najutjecajnije nogometno tijelo FIFA. Osim nogometa kakvog svi poznajemo, FIFA je također nadležna za razvoj futsala i nogometa na pijesku. Sjedište FIFA-e je u Zürichu, Švicarska.
Postoji šest regionalnih konfederacija koje su u savezu s FIFA-om:
Azija: AFC (konfederacija) (Azijska nogometna konfederacija)
Afrika: CAF (Afrička nogometna konfederacija)
Srednja/Sjeverna Amerika i Karibi: CONCACAF (Nogometna konfederacija karipskog, sjevernoameričkog i srednjeameričkog nogometa)
Europa:UEFA (Zajednica europskih nogometnih saveza)
Oceanija:OFC (Nogometna konfederacija Oceanije)
Južna Amerika: CONMEBOL (Nogometna konfederacija južnoameričkog nogometa)
Neki nogometni savezi nadilaze poneki nogometni propis. No, kada se održava službeno natjecanje, sva pravila FIFA-e i pripadajuće konfederacije moraju se prihvaćati. FIFA kao sama ne donosi pravila, već je za to nadležan IFAB, kao što je već objašnjeno u članku o povijesti nogometa iznad.
Najveća međunarodna natjecanja [uredi]
Najveće međunarodno natjecanje organizira, naravno, FIFA, a to je Svjetsko prvenstvo u nogometu. Ovo se natjecanje održava svake četiri godine. Više od 190 nacionalnih nogometnih momčadi nastupa u kvalifikacijama pod nadzorom pripadnih konfederacija za mjesto u završnom turniru. U završnom turniru nalaze se 32 momčadi (broj momčadi povećan sa 24 1994. na 32 1998.) koje se natječu kroz približno mjesec dana. Iduće SP održavat će se 2014. u Brazilu.
Nogomet je također zastupljen na Olimpijskim igrama od 1900., osim u Los Angelesu 1932. Prije nastanka SP-a u nogometu, Olimpijske igre imale su status najvećeg međunarodnog natjecanja u nogometu. Prvo je olimpijski nogometni turnir bio predviđen isključivo za amatere, no od OI u Los Angelesu nastup je dopušten i profesionalcima, no uz brojna ograničenja koja onemogućuju slanje najjačih nogometnih momčadi na OI. Trenutačno, nogomet na OI igra se na nivou U-23, no od OI u Pekingu 2008. s tim će se prestati, pa će sve momčadi moći slati najbolje nacionalne igrače na Igre. Kod žena i ženskog nogometa na OI, stvari su potpuno drugačije. Od Igara 1996. u Atlanti i žene igraju nogomet, i to sa svim profesionalnim igračicama bez dobnih ograničenja. Zato je naslov olimpijskih nogometnih prvakinja od jednake vrijednosti kao i Svjetsko prvenstvo u nogometu za žene.
Nakon SP-a, najvažnija međunarodna nogometna natjecanja kontinentalna su prvenstva koja organiziraju kontinentalne konfederacije i okuplja najbolje nogometne momčadi s pojedinog kontinenta koje u glavni turnir ulaze kroz sustav kvalifikacija. Ti turniri po kontinentima i nadležne konfederacije jesu:
Europa: Europsko prvenstvo u nogometu (UEFA)
Južna Amerika: Copa América (CONMEBOL)
Afrika: Afrički kup nacija (CAF)
Azija: Azijski kup (AFC)
Srednja/Sjeverna Amerika: Gold Cup (CONCACAF)
Oceanija: OFC kup nacija (OFC)
Također postoje i klupska natjecanja po kontinentima koja su također vrlo popularna i kvalitetom ne zaostaju za nacionalnim kontinentalnim natjecanjima. Najpoznatija su klupska natjecanja Liga prvaka u Europi, te Copa Libertadores u Južnoj Americi.
Natjecanja na državnoj razini [uredi]
Nogometni savez svake pojedine države nadležno je tijelo za stvaranje ligaškog natjecanja, koja se uobičajeno dijele u nekoliko divizija. U ligama ovakve vrste ekipe dobivaju bodove ovisno o rezultatima.
Bodovanja su različita:
3 za pobjedu, 1 za neriješeno, 0 za poraz
2 za pobjedu, 1 za neriješeno, 0 za poraz
2 za pobjedu, 1 ako nakon neriješene utakmice se dobije na jedanesterce, 0 ako se izgubi na jedanaesterce nakon neriješene utakmice, 0 za poraz
3 za pobjedu, 2 za neriješeno, 1 za poraz
ekipe su postavljene na tablicu prema rezultatima koje postižu, počevši od najbolje, a završivši s najlošijom ekipom.
Najčešće, ekipe se tijekom jedne sezone susreću dvaput, jednom kod kuće, jednom u gostima. Na kraju sezone, ekipa s najviše bodova proglašena je prvakom, a između jedne do četiri najlošije ekipe ispadaju u niži rang natjecanja, te se zamjenjuju istim brojem najboljih ekipa iz nižeg ranga.
Ponekad liga sustav nije konačan; nakon ligaškog dijela natjecanja, igraju se doigravanja za prvaka, plasman u višu ligu ili za određeni plasman te razigravanja za opstanak u postojećem natjecanju.
Određeni broj najboljih ekipa u najvišem rangu natjecanja stječe pravo igranja u međunarodnim klupskim natjecanjima iduće sezone. Glavne iznimke ovakvog koncepta natjecanja nalaze se u Južnoj Americi, u sustavu Apertura i Clausura. Prevedeno na hrvatski, radi se o prvom (otvarajućem) i drugom (zatvarajućem) dijelu natjecanja.
U dodatku ligama, većina nogometnih saveza dodaje i kup natjecanje tijekom sezone. Kupovi su najčešće organizirani po knock-out sustavu, tj. pobjednik jedne utakmice prolazi u idući krug natjecanja, a gubitnik više ne sudjeluje u natjecanju, odnosno ispada iz natjecanja.
- 19:14 -
RUKOMET
Rukomet je ekipni sport s loptom, u kojem se natječu dvije momčadi s po 7 igrača (6 igrača u polju + 1 golman) na svakoj strani, Osnovni cilj igre jest loptom pogoditi označeni prostor gola. Lopta se između igrača dodaje rukama slično kao u košarci ali s nešto manjom loptom te uz drugačija pravila vođenja lopte
Rukometni teren i oprema [uredi]
Rukometni terenDimenzije rukometnog terena su dužina 40 metara, a širina 20 m. Tereni su uglavnom u natkrivenim prostorima ili dvoranama, a podloga je tradicionalno bio drveni parket, dok se danas koriste umjetni materijali od tvrde gume. Postoje i vanjski tereni, uglavnom od betona ili asfalta, ali se oni uglavnom ne koriste za natjecanja najvišeg nivoa zbog opasnosti od padova i ozljeda igrača. Na terenu se nalaze linije koje određuju pojedine dijelove terena. Na sredini terena se nalazi linija koja odvaja teren na dvije polovice. Na suprotnim stranama terena, i to na na kraćim stranicama, nalazi se po jedan gol, koji je 2 m visok i 3 m širok. U golu je razapeta mreža. Ispred svakog gola nalazi se polukružni prostor, na prosječnoj udaljenosti 6 m od gola, označen punom linijom. Taj se prostor od 6 m na terenu osim što je označen linijom često i oboji drugom bojom, različitom od boje ostatka terena.U taj prostor nitko osim golmana nema pravo ulaska. Na 9 m od gola nalazi se isprekidana polukružna linija tzv. deveterac. Ispred gola na udaljenosti 7 m nalazi se kratka ravna crta koja označava mjesto izvođenja kaznenog udarca, tzv. sedmerca.
Rukometna lopta je takve veličine da je prosječni igrač može držati u jednoj ruci prstima, s dlanom prema dolje, iako naravno smije loptu držati i s obje ruke. Standardno se kao materijal izrade koristi koža, iako ima i lopti od umjetnih materijala.
Osnovna pravila rukometa [uredi]
Izvođenje sedmerca u rukometu. Na golu je trenutno najbolji svjetski vratar Thierry Omeyer.Cilj igre je loptom pogoditi gol, tj. postići pogodak. Igra se po dva poluvremena od po 30 minuta, i momčad koja postigne više golova je pobjednik. Igrači smiju rukama dodirivati loptu i dodavati se međusobno, kao i šutirati prema golu. Svaki igrač smije napraviti do tri koraka držeći loptu u ruci, dok za svaki slijedeći korak mora loptu voditi odbijajući je od poda, ili je mora dodati suigraču.
Svi igrači se slobodno kreću po cijelom terenu, osim u prostoru 6 m ispred oba gola. U tom prostoru smije stajati samo po jedan član obrambene momčadi koji se naziva vratar (golman). Ostali igrači smiju iznad prostora od 6 m loptu pokušati uhvatiti ili dodati samo u skoku, dakle za vrijeme leta.
Dvije osnovne faze igre za svaku momčad su faza napada i faza obrane. U fazi napada igrači najčešće koriste formaciju s dva bočna igrača (lijevo i desno krilo), tri vanjska igrača (lijevi vanjski, srednji vanjski i desni vanjski) te pivot ili centar. U obrani se koristi nekoliko različitih varijanti, koje označavaju način postavljanja tj formacije obrambenih igrača ispred svog prostora od 6 m. Tako se recimo koriste obrana 6-0 (šesti igrača u ravnini ispred crte od 6 m), zatim 5-1 (pet igrača u liniji te jedan ispred njih koji pokušava ometati organizatora igre protivničke momčadi), zatim 4-2 a rijeđe se koristi i formacija 3-2-1. Momčad u napadu će ovisno o formaciji obrane pokušati naći način da dođu što bliže golu u što povoljniju poziciju za šut na gol.
Obrambeni igrači smiju do određene mjere ometati napadače u pokušaju dodavanja lopte ili šuta na gol. Ukoliko pri tome koriste udarce ili grubo potezanje protivnika jedan od dva suca će dosuditi prekršaj. Za izrazito grube prekršaje može se dobiti kazna žutog ili crvenog kartona, isključenja na dvije minute ili trajnog isključenja iz igre. Kod isključenja na dvije minute momčad nema pravo zamjene isključenog igrača za vrijeme trajanja kazne. Prekršaj se izvodi s mjesta gdje je počinjen osim u dva slučaja:
ukoliko je prekršaj napravljen u zoni deveterca a pri tom nije bilo izrazite prilike za postizanje gola, dosuđuje se tzv. deveterac, koji se izvodi s isprekidane crte deveterca na mjestu najbliže prekršaju
ukoliko je prekršaj bio u zoni oko 6 m i to u trenutku izrazite šanse za postizanje pogotka (već upućen šut ili igrač koji je slobodan u izglednoj poziciji za šut na gol) dosuđuje se kazneni udarac sedmerac. Kod izvođenja sedmerca svi obrambeni igrači moraju stajati iza prostora deveterca, a jedan napadač upućuje izravni udarac na gol s pozicije sedam metara.
Rukomet se danas igra u muškoj i ženskoj konkurenciji, te u različitim dobnim skupinama. Rukomet je i standardni olimpijski sport, u programu Igara neprekidno od Igara u Munchenu 1972. godine do danas.
- 19:11 -
ODBOJKA
Odbojka je sport s loptom u kojem se dvije suparničke momčadi natječu na terenu s razapetom mrežom na sredini. Cilj igre je prebaciti loptu preko mreže u protivničko polje na način da je protivnik ne uspije održati u zraku i vratiti natrag preko mreže na dozvoljen način prije nego li padne na teren
Povijest odbojke [uredi]
William G. Morgan (1870 - 1942), rođen u državi New York ostao je zapisan u povijesti kao stvoritelj odbojke, koju je originalno nazvao "Mintonette". Morgan je diplomirao na Springfield Collegeu gdje je upoznao James Naismitha, koji je 1891. godine izmislio košarku. Godinu dana nakon što je diplomirao, Morgan odlazi na Holyoke (Massachusetts), gdje dobiva mjesto direktora fizičkog odgoja. To mjesto mu je omogućilo direktan utjecaj na vježbe za rekreaciju, te razvoj sporta.
Njegovo vodstvo je odlično prihvaćeno i njegovi razredi su se svakodnevno povećavali. Shvatio je da bi bilo dobro da izmisli neku rekreacijsku natjecateljsku igru kako bi svoj program učinio raznovrsnijim. Košarka mu se učinila kao dobar izbor, ali samo za mlađe članove, za one malo starije mu je trebala neka manje nasilna.
U to vrijeme Morgan nije nigdje mogao pronaći igru koja je sličila odbojci, pa ju je on stvorio iz svojih osobnih metoda treniranja i rekreacije. Opisujući svoje prve eksperimente, Morgan je rekao: "U potrazi za odgovarajućom igrom, prvo mi je tenis pao na pamet, ali za njega su nam bile potrebne loptice, reketi, mreža i ostala oprema pa sam od njega odustao, no ideja mreže mi se učinila zgodnom. Podigli smo mrežu na visinu od 1,98 metar, iznad glave prosječnog muškarca. Uz to nam je trebala i lopta. Prvo mi je pala na pamet košarkaška, ali ta je bila prevelika i preteška."
Na kraju, Morgan je zamolio da u tvrtci A.G. Spalding i Bros. naprave odgovarajuću loptu, što su ovi i učinili. Napravili su kožnu loptu, čiji je opseg bio oko 65 cm, a težina oko 300 grama. Nakon toga, Morgan, s još dva prijatelja, piše prva pravila odbojke. Početkom 1896. godine u Springfieldu na YMCA Collegu organizirana je konferencija gdje su se okupili svi direktori fizičkog odgoja YMCA-a. Na toj konferenciji je Morgan prvi puta demonstrirao novo stvorenu igru. Složio je dvije ekipe od po pet igrača koji su prije same konferencije odigrali "Mintonette". Morgan je prisutnima objasnio da se je ova igra predviđena za dvoranu, ali da se može igrati i na otvorenome. U igri je mogao sudjelovati neograničen broj igrača, a glavni cilj je bio održavati loptu u zraku, iznad mreže, s jedne strane na drugu. Igra je na konferenciji vrlo dobro prihvaćena samo je promijenjeno ime u "Volley ball". Zanimljivo je spomenuti da se tijekom godina ime nije mijenjalo, osim što je 1952. godine odlučeno da će se pisati kao jedna riječ (Volleyball).
Morgan je još poradio na pravilima igre i 1897. godine je izašao prvi priručnik s glavnim podacima o igri i kao dodatak su izašla i prva pravila odbojke.
Razvitak odbojke u svijetu [uredi]
Odbojka se u početku širila po SAD putem sveučilišta, da bi se 1900. godine pojavila i u Kanadi, čime je Kanada postala prva strana zemlja u kojoj se počela igrati odbojka. Nakon toga počinje se širiti na sve strane svijeta: na Filipine, u Kinu, u Burmu, u Indiju, Japan, Meksiko, Europu, Afriku… Do 1913. se odbojka u Aziji toliko razvila da je uključena u program Daleko-istočnih Igara, organiziranih u Manili. Važno je napomenuti da se u Aziji odbojka dugo godini igrala sa 16 igrača u polju, da bi se povećao broj sudionika. U Americi je 1916. godine 200.000 ljudi igralo odbojku, što na sveučilištima, što u školama, a igrali su je i muškarci i žene.
1918. pravila su promijenjena. Broj igrača limitiran je na šest i dogovoreno je da će dozvoljeni broj odbijanja lopte biti tri puta.
Do 30-ih godina odbojka je bila prvenstveno sport za zabavu i rekreaciju, koja se u različitim zemljama igrala po različitim pravilima, pa je postojalo samo par međunarodnih turnira. Uglavnom su se odigravali turniri na državnim razinama i putem njih je odbojka postajala sve zanimljiviji i natjecateljskiji sport, koji iziskuje sve više psihičke i fizičke snage. 18. travnja 1947. godine stvorena je Međunarodna odbojkaška federacija FIVB u Parizu u svrhu promoviranja odbojke u svijetu, stvaranja zajedničkih pravila igre, organiziranja međunarodnih turnira, te uvrštavanje odbojke u program Olimpijskih igara. FIVB je prvotno uključivala 14 država članica, a danas ih ima 218, čime je najveći međunarodni sportski savez na svijetu.
1948. godine u Rimu je održano 1. Europsko prvenstvo u odbojci.
1949. održano je u Pragu 1. Svjetsko prvenstvo.
1952. odigrano je 1. Svjetsko prvenstvo za žene u Moskvi.
U tom razdoblju diljem svijeta se osnivaju nacionalne odbojkaške federacije.
1955. u Tokyu je odigrano prvo prvenstvo Azije.
1957. odbojka biva uvrštena u program Olimpijskih igara, a prve Olimpijske igre na kojima je
zaigrana održane su 1964. godine u Tokyu.
90-tih godina 20. stoljeća raste popularnost i utjecaj odbojke na pijesku, varijante odbojke koja se igrala uglavnom na plažama na zapadnoj obali SAD-a i Brazila. Rast popularnosti te varijante kulminira uvrštavanjem odbojke na pijesku u program Olimpijskih igara 1996. godine.
Tijekom zadnje dekade odbojka doživljava sve veći rast, a kvaliteta i masovnost na međunarodnim natjecanjima neprestano raste.
Pravila igre [uredi]
Odbojka je sport koji obiluje brzinom i svestranim pokretima tijela pa se od igrača očekuju brze reakcije, sabranost i trenutna snalažljivost. Glavna obilježja današnjih nacionalnih selekcija su snaga i visina, ali sposobnost ekipe i trenera da razvije nove taktike i strategije igre je ono što donosi uspjeh na utakmicama.
Karakteristike igre [uredi]
Odbojka je timska (grupna) igra u kojoj se dvije ekipe od po šest igrača bore na terenu dimenzija 18x9 metara. Po sredini igrališta razapeta je mreža široka 1 metar i duga 9,5 metara. Razmak između gornjeg ruba mreže i tla je različit: 243 cm za seniore i 224 cm za seniorke.
Igralište je središnjom linijom podijeljeno na dva polja; na 3 metra od nje teku sa strane paralelne linije koje označavaju zonu napada, a iza njih zonu obrane. Prostor za serviranje je iza zadnje linije i može se slobodno servirati s bilo kojeg mjesta duž linije.
Početni udarac (servis) izvodi desni igrač stražnje linije, nastojeći da prebaci loptu u protivničko polje. Ako je servis izveden nepravilno ili ako je protivnik u toku nadigravanja bio uspješniji, protivnik stječe pravo serviranja.
Ekipa smije loptu taknuti tri puta u jednom poenu, a isti igrač ne smije odigrati loptu dvaput uzastopce (blok se ne vrijedi kao dodir, tako da kad igrač odigra blok, može igrati još jednom).
Lopta ostaje u igri dok ne dodirne teren, zid ili neki predmet, odnosno dok netko od igrača ne učini pogrešku.
Pravila bodovanja [uredi]
2000.godine donešena su nova pravila bodovanja u odbojci. Prema novim pravilima poeni se osvajaju poslije svake završene akcije, bez obzira na to koja ekipa je servirala. Prema prijašnjim pravilima samo ona ekipa koja je servirala je mogla osvojiti poen.
Utakmice se igraju na tri dobivena seta od po 25 poena, a najviše se može odigrati pet setova. Za razliku od prva četiri seta, peti (koji se još zove i tie-break) se igra do 15 poena. U slučaju izjednačenog rezultata krajem seta, pobjedniku su potrebna dva poena razlike da bi završio susret u svoju korist.
Libero [uredi]
Nakon Olimpijskih igara u Atlanti 1996. FIVB je za predstojeće Olimpijske igre u Sydneyu 2000. godine uveo novog specijalnog igrača: LIBERA. Libera je lako prepoznati na terenu jer nosi različitu boju dresa od svojih suigrača i uvijek se nalazi u stražnjem dijelu terena gdje može zamijeniti bilo kojeg igrača. Libero ne smije servirati, smečirati niti se rotirati s igračima na prvoj liniji terena, ali igra vrlo važnu ulogu u prijemu protivničkog servisa i obrani polja. Libero je uveden da bi uz pomoć bolje obrane polja poeni duže trajali i da bi se dala prilika i nižim igračima koji u današnje vrijeme nemaju velike šanse uspjeti kao napadači ili općenito igrači prve linije.
Pravilo rotacije [uredi]
Tijekom igre svih šest igrača se u polju rotiraju u smjeru kazaljke na satu, nakon osvojenog servisa. To je glavni ključ dvoranske odbojke - ne može se cijelo vrijeme igrati s najboljim napadačima na mreži ili najboljim obrambenim igračima u pozadini. Prije servisa igrači moraju biti na mjestima koje im redom pripada, a nakon servisa mogu zamijeniti mjesta, ali igrači iz obrane ne smiju mijenjati igrače na mreži. Oni također smiju sudjelovati u napadu, ali mogu smečirati samo iza napadačke linije (linije tri metra). Pravilo rotiranja objašnjava zašto tehničar ponekad izgleda kao da se "skriva" iza igrača. Prije servisa, kao i ostali, i on mora biti na svom mjestu, a nakon servisa može trčati na mrežu kako bi organizirao napad. Ako dotrči na mrežu prije nego je protivnik odservirao, poen se daje protivniku.
Lopta
Nakon testiranja mnogih boja za odbojkašku loptu FIVB je na Svjetskom prenstvu u Japanu 1998. godine predstavila loptu sa žutim, plavim i bijelim prugama. Njome je zamijenjena tradicionalna bijela lopta.
Elementi tehnike igre [uredi]
Servis [uredi]
To je početni udarac kojime počinje svaki poen, izvodi se na početku seta i poslije svake pogreške. Igrač mora udariti loptu tako da lopta prijeđe mrežu i pogodi unutar terena protivnika. Postoje dvije vrste servisa - gornji i donji, ali danas u vrhunskoj odbojci više nitko ne servira donji servis. Najpopularniji servis je servis u skoku koji može biti iznimno težak za prijem ako ima veliku brzinu i rotaciju.
Odbijanje podlakticama (prijem servisa, obrana polja) [uredi]
Primjenjuje se kod primanja protivničkog servisa, obrane polja i prijema odbijenih lopti od bloka. Ruke se spajaju u tzv. čekić, podlaktice su paralelne i unutarnji dio podlaktica je okrenut prema gore. Ovaj način odbijanja se koristi za prvi dodir s loptom kod prijema servisa i za efiksanu obranu polja kod smečiranja protivničkih napadača. U današnje vrijeme kada je uveden libero kao igrač specijaliziran za ovu tehniku, libero preuzima glavni dio obrane terena kako u prijemu servisa tako i u obrani od protivničkog smeča.
Dizanje [uredi]
Dizanje je vršno odbijanje lopte iznad glave koje se koristi da bi promijenilo smjer lopte od primljenog servisa i što bolje pozicioniralo loptu napadaču. Tehničar najčešće odigrava drugu loptu u akciji. Dizanje je glavni taktički dio odbojke jer tehničar mora biti toliko dobar da svojim napadačima omogući napad na mjestima gdje je blok protivnika najslabiji. Zato mora uz svoje igrače stalno pratiti i protivničke, pogotovo njihovo kretanje na mreži. U pravilu danas u postavi igra jedan dizač, no postoje još i ekipe koje igraju s dva dizača.
Pucanje (smeč, smeš, smash) [uredi]
Ovo je najefikasniji i najatraktivniji oblik upućivanja lopte u polje protivnika, a time i postizanja poena. Lopta dignuta iznad razine mreže hvata se u skoku u najvišoj mogućoj točki i što većom brzinom i što strmije upućuje u protivničko polje.Jako ga je teško zaustaviti pogotovo ako je brz,no najčešće se zaustavlja čekićem.
Blok [uredi]
Blok je prva linija obrane u odbojci i najefikasnija obrana od smeča. Za blokiranje su zadužena tri igrača koja se nalaze na mreži. Oni mogu postaviti blok tako da prate protivničkog tehničara i njegovo dizanje, pa se ravnaju po njemu ili da prije same akcije protivnika odluče da li će pokušati blokirati brzi napad sa sredine mreže. Glavna značajka dobrog bloka je prelazak rukama na drugu stranu mreže u trenutku skoka, jer ako ruke blokera stoje ravno na bloku dobar smečer će to znati iskoristiti tako da će bloker na kraju izblokirati smeč, ali na svoju stranu, najčešće sam sebi pod noge.
- 19:02 -
SHAKIRA
Shakira Isabel Mebarak Ripoll (Barranquilla, 2. veljače 1977.), kolumbijska latino pop pjevačica i kantautorica.
Životopis [uredi]
Znana samo kao "Shakira" poznata je po svojim pjesmama, a neke od njih su: "Estoy Aqui", "Ciega, Sordomuda", "Ojos Asi", "Whenever, Wherever", "Underneath Your Clothes", "La Tortura", "Hips Don't Lie" "waka waka" i po svom provokativnom trbušnom plesu i micanju bokovima. Trbušni ples naučila je od bake Libanonke. Govori portugalski, španjolski, engleski i talijanski jezik.
Prvi album je izdala sa 14 godina.
Za vrijeme svoje svjetske turneje Oral Fixaton, Shakira je posjetila i Hrvatsku, održavši koncert u Velikoj Gorici 15. srpnja 2006.
Diskografija [uredi]
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Diskografija Shakire
Albumi [uredi]
* Magia (1991.)
* Peligro (1993.)
* Pies Descalzos (1996.)
* żDónde Están los Ladrones? (1998.)
* Laundry Service (2001.)
* Fijación Oral Vol. 1 (2005.)
* Oral Fixation Vol. 2 (2005.)
* She Wolf (2009.)
* Sale el Sol (2010.)
Rodno ime Shakira Isabel Mebarak Ripoll
Poznat/a i kao Shakira
Rođen/a 2. veljače 1977.
Mjesto rođenja Barranquilla, Kolumbija
Žanr/ovi Pop, španjolski rock, pop rock, latino
Zanimanje Tekstopisac, glazbena producentica, plesačica, glumica
Instrument Vokal, gitara, usna harmonika, bubnjevi
Djelatno razdoblje 1990-ih - danas
Producentska kuća Sony BMG, Epic
- 09:24 -
ENIS BEŠLAGIĆ
Enis Bešlagić, rođen 6. januara 1975. godine u Doboju, je bosanskohercegovački pozorišni i filmski glumac. Porijeklom je iz Tešnja. Diplomirao je na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu 2001. godine. Ostvario je uloge u više od 30 predstava.
Filmografija [uredi]
Godina Ime filma Uloga Režiser Napomena
1999 Wariors Hrvatski oficir Peter Kosminsky
2001 Čudan pazar Danijela Gogić Kratki film
2002 10 minuta Vojnik 1 Ahmed Imamović Kratki film
2003 Gori vatra Faruk Pjer Žalica
2003 Ljeto u zlatnoj dolini Hodža Srđan Vuletić
2004 Kod amidže Idriza Dečko iz mahale Pjer Žalica Cameo
2005 Ivkova slava Ibro Zdravko Šotra
2005 Ram za sliku moje domovine Derviš Elmir Jukić
2006 Duhovi Sarajeva Tref Dejan Radonjić
2006 Sve džaba Marko Antonio Nuić
2007 Armin Putnik sa novinama Ognjen Sviličić
TV serije [uredi]
* Naša mala klinika
* Praonica
* Cimmer fraj
* Viza za budućnost
* Žene s broja 13
* Super Bili
* Lud, zbunjen, normalan
Nagrade [uredi]
* Nagrada "Najbolji student" Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu
* Nagrada "Večernjakova ruža"
* Nagrada "Večernjakov ekran"
- 09:20 -
utorak, 04.01.2011.
TOŠE PROESKI
Todor «Toše» Proeski (Prilep, 25. siječnja 1981. – Nova Gradiška, 16. listopada 2007.), makedonski pjevač pop i tradicionalne glazbe
Životopis
Od malih nogu pokazivao je ljubav prema glazbi. Glazbeni talent naslijedio je od oca Nikole i majke Domenike. Glazbeno obrazovanje dobio je u muzičkoj školi, te na skopskoj Muzičkoj akademiji. Do diplome su mu nedostajala samo dva ispita. Te ispite planirao je riješiti na proljeće 2008., a najviše ga veselio diplomski rad – cjelovečernji klasični koncert. Glazbenim finesama podučavao ga je William Rey u New Yorku, gdje je išao na glazbeno usavršavanje. Kod istog je učitelja svojedobno išao i jedan od triju tenora: Luciano Pavarotti.
Karijera
Na prvom nastupu, kao desetogodišnjak, pjevao je «Ave Mariju» i ostavio publiku bez daha. Studirao je solo pjevanje i bio je jedan od najboljih studenata. Karijeru pop pjevača počeo je s 15 godina, kada je sudjelovao na festivalu «Makfest». Godinu dana poslije počinje glazbenu suradnju s Grigorom Koprevom, što se pokazalo dobitnom kombinacijom. Pjesme «Usne na usnama» i «Sunce u tvojoj zlatnoj kosi» otvaraju mu vrata makedonske glazbene scene. U vrlo uspješnoj 1999. godini, izdao je prvi album, «Negdje u noći», i održao svoj prvi samostalni koncert. Usprkos tomu što je nizao uspjehe, ostao je skroman. Kako je počeo pjevati u tinedžerskoj dobi, obožavatelji su ga zasipali plišanim igračkama, kojih je imao napretak, pa je jednu posebnu sobu u svojoj kući u Kruševu imao samo za njih. Njegova je rodna kuća, zahvaljujući njegovoj popularnosti, postala turistička atrakcija.
Godine 2002., kreće na turneje izvan granica Makedonije. Velike uspjehe ostvaruje prvo u Srbiji i Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, a kasnije i u Hrvatskoj i Sloveniji. Glazbeni kritičari su ga nazivali pjevačem anđeoskog glasa. No, veliku popularnost nije stekao samo iznimnim glasovnim mogućnostima te je 2003. godine dobio Humanitarnu nagradu Majke Tereze za svoje brojne humanitarne nastupe. Kao UNICEF-ov veleposlanik dobre volje pomagao je djeci. Njegova pjesma «This world», snimljena 2004. postala je UNICEF-ova himna.
Još veću slavu stekao je nakon nastupa na Eurosongu 2004. u Turskoj s pjemom «Life», gdje je osvojio 14. mjesto. Mnogi se makedonski pjevači na makedonsko natjecanje za pjesmu Eurovizije nisu ni prijavili, uvjereni u Tošetovu pobjedu, dajući mu time iznimno priznanje kao pjevaču.
Na hrvatsko tržište probija se 2004., zahvaljujući suradnji s Tonijem Cetinskim, s pjesmom "Lagala nas mala". On ga je pozvao i da mu gostuje na turneji. Sve popularniji postaje izdavanjem albuma na hrvatskom jeziku «Dan za nas», čime je dobio priliku, da se čuje u hrvatskom eteru. Hrvatska publika brzo ga je prihvatila i zavoljela, a najbolji pokazatelj je izbor prema kojem je Toše Proeski izabran za najboljeg hrvatskoga pjevača i izvođača, iako nije hrvatskog podrijetla. Imao je četrdesetak pjesama na hrvatskom jeziku i 40 tisuća prodanih albuma u Hrvatskoj u posljednje dvije godine. Jedini je inozemni pjevač, koji je osvojio glavnu nagradu Hrvatskog radijskog festivala. Nakon pobjede na HRF-u rekao je, da mu nagrade nisu važne, već da pjeva za publiku: »Ljubav, tolerancija i to da svoj život živimo kao da ćemo živjeti milijun godina, to nas činu ljudima». Imao je velike hitove u duetima s Gocom Tržan, Esmom Redžepovom, Tonijem Cetinskim i Antonijom Šolom, koja je za njega napisala i možda njegov najveći hit «Srce nije kamen». To je bila najizvođenija skladba na hrvatskim radijskim postajama 2006. godine. Posljednjih godina je trijumfirao na brojnim festivalima u državama bivše Jugoslavije. Toše nije nikad zaboravio svoje makedonske korijene, a makedonskoj narodnoj glazbi posvetio je album «Božilak» (duga), gdje je najdojmljivija izvedba pjesme Zajdi, zajdi, jasno sonce.
Diskografija
1999. Nekade vo nokta
2000. Sinot Božji
2001. Ako me pogledaš u oči
2004. Dan za nas
2005. Pratim te
2006. Božilak
2007. Igra bez granica
2009. The Hardest Thing
Smrt
Toše Proeski poginuo je u prometnoj nesreći 16. listopada 2007. oko 6.20 sati na autocesti A3 Zagreb-Lipovac, na putu iz Skopja prema Zagrebu. Naime, njegov prijatelj i vozač, 32-godišnji Georgij Georgijevski, izgubio je kontrolu nad vozilom marke Volkswagen Touareg i udario u teretni kamion. Toše je smrtno stradao na licu mjesta, zbog ozljeda vratne kralježnice. Njegova menadžerica Ljiljana Petrović zadobila je lakše, a vozač teže tjelesne ozljede. U trenutku sudara, svi su spavali, uključujući i vozača. Prema prvim informacijama nisu bili vezani zaštitnim pojasevima, no to se kasnijim službenim vještačenjem demantiralo. U sudaru, nisu se aktivirali zračni jastuci.
Ova vijest se brzo proširila balkanskim medijima, a kasnije su je prenijele i neke uglednije TV postaje. Makedonska televizija prekinula je emitiranje programa, kako bi objavila vijest o njegovoj smrti. U toj je zemlji, 17. listopada proglašen danom žalosti. Koliko je bio cijenjen u domovini govori podatak, da je predsjednik države nakon vijesti o pogibiji dao izvanrednu izjavu, te se uputio na trg i zapalio svijeću. Isto je učinio i premijer. Predsjednik parlamenta kroz suze priopćio javnosti o odgodi rada parlamenta, a svoju izjavu za javnost dao je i poglavar Makedonske pravoslavne crkve. Svi su makedonski kafići, radijske i televizijske postaje spontano puštali samo njegove pjesme.
Svoj je posljednji intervju dao večer prije pogibije, u emisiji «Vrteleška» Vesne Petruševske, u kojem je između ostalog iznio i svoje planove u budućnosti, koji se igrom sudbine neće moći ostvariti. Sama voditeljica istaknula je, da je Toše bio nešto najbolje što je Makedonija imala u posljednjih 50 godina i da je cijela država s nevjericom primila tragičnu vijest, te da su gotovo svi građani odmah po primitku vijesti, došli mu iskazati počast paljenjem svijeća u Skopju i njegovom rodnom Kruševu.
Toše je ispraćen 17. listopada uz prisustvo obitelji, velikog broja svojih štovatelja, prijatelja, glazbenih suradnika s cijelog prostora Balkana.
Toše ukratko
25. siječnja 1981. – rođen je u Kruševu u Makedoniji
1996. – započinje njegova profesionalna karijera
1996. – pojavljuje se u holivudskom hitu «Mirotvorac» u prvoj sceni s njegovom najdražom glumicom, Nicole Kidman
1999. – izdaje album prvijenac «Negdje u noći» («Nekade vo nokta»)
2000. – izdaje drugi album, «Sinot Božji»
2001. – prvi rasprodani koncert u beogradskom Sava centru
2001. – započinje suradnju s menadžericom Ljiljanom Petrović i izdaje treći album, «Ako me pogledaš u oči»
2003. – postaje UNICEF-ov veleposlanik dobre volje
2003. – osvaja priznanje za humanitarni rad – Statuu Majke Tereze
2004. – nastupa na izboru za Pjesmu Eurovizije – 14. mjesto s pjesmom «Life»
2004. – objavljuje album «Dan za nas»
2005. – objavljuje album «Pratim te»
2006. – pjesma «Srce nije kamen» postala najizvođenija pjesma u hrvatskom eteru
2006. – u Makedoniji izlazi strip «Super Toše», gdje je on prikazan kao junak koji se bori protiv piratstva
2007. – pobjeđuje na finalnoj večeri Hrvatskog radijskog festivala na Hvaru
2007. – s Antonijom Šolom snima pjesmu «Volim osmijeh tvoj» za kampanju koja djecu podučava pranju zubi
5. listopada 2007. – na Gradskom stadionu u Skoplju održao posljednji veliki koncert
Rodno ime Todor Proeski
Poznat/a i kao Toše
Rođen/a 25. siječnja 1981.
Prilep, Makedonija
Umro/Umrla 16. listopada 2007.
Nova Gradiška, Hrvatska
Žanr/ovi pop, makedonska tradicionalna glazba, klasična glazba
Zanimanje pjevač, tekstopisac
Djelatno razdoblje 1996. - 2007.
- 19:58 -
MILAN STANKOVIĆ
Milan Stanković (srpski: 8;0= !B0=:>28[; Beograd, 9. rujna 1987.)[1] je srpski pop-folk pjevač i predstavnik Srbije na Eurosongu 2010.[2] Široj javnosti postao je poznat nakon nastupa u Zvezdama Granda 2007. u kojem je zahvaljujući brojnim glasovima publike stigao do superfinala.[1] Za predstavnika Srbije izabran je tijekom natjecanja 3 pa 1 za Oslo s pjesmom Gorana Bregovića Ovo je Balkan. Pjesma je pobijedila dobivši ukupno 58.428 glasova gledatelja.[3]
U popularnoj televizijskoj emisiji Zvezde Granda je bio među favoritima za pobjedu, međutim mjesto pobjednika mu je preuzeo njegov kolega Dušan Svilar. U emisiji je nastupao s raznim pjesmama, koje su bile pop ili rock žanra, a njihovi prvobitni izvođači su bili Zdravko Čolić, Željko Samardžić itd. Naročitu popularnost je stekao izvodeći pjesmu Zdravka Čolića „Krasiva“. Njegov zaštitni znak je njegova frizura koja je gotovo jedinstvena na estradnoj sceni u Srbiji.
Godine 2007. njegovi singlovi se pojavljuju na kompilacijskim diskovima Zvezda Granda (u nakladi od 100.000 primjeraka). U svibnju 2009. izašao je njegov debitantski album Solo, koji se prodao u 50.000 primjeraka.[2]
Diskografija
2009. - Solo
Reference
‘ 1,0 1,1 Milan Stanković. RTS (3. ožujka 2010). Preuzeto 14. ožujka 2010.
‘ 2,0 2,1 D. S. (14. ožujka 2010). Milan Stanković ide u Oslo (video). Danas. Preuzeto 17. ožujka 2010.
‘ Milan Stanković na Pesmi Evrovizije. Beta. B92 (14. ožujka 2010). Preuzeto 14. ožujka 2010
- 19:53 -
STOJA
Stoja je poluotok, gradski turistički predio i jedan od mjesnih odbora Grada Pule. Mjesni odbor Stoja obuhvaća područje gradskih četvrti Musil, Vergarola, Sveti Petar, Barake, Valkane i gradskih turističkih predjela Valovine i Stoja smještenih na površini od 2.955.950 m˛ na kojem živi 1.622 stanovnika. Gustoća naseljenosti iznosi 548,7 st./km˛.
Gradski turistički predio Stoja zapravo je poluotok koji je malenom prevlakom na sjeveru spojen s kopnom i područjem Valovina. Sa zapadne strane poluotoka nalazi se uvala Valovine, a sa istočne strane uvala Stoja. Na južnoj strani poluotoka izbočuje se rt Stoja unutar velikog zaljeva Brankoras.
Na poluotoku se nalazi autokamp "Stoja" kojeg ljeti posjećuju brojni turisti. Čitava obala na poluotoku zapravo je ogromna plaža na kojoj se kupaju korisnici autokampa, ali i lokalno stanovništvo
- 19:51 -
SLAĐANA DELIBAŠIĆ
Biografija
Rođena je 7. novembra 1968. u Kosovskoj Mitrovici. Godine 1986, udala se za Đoleta Đoganija, sa kojim ubrzo otvara plesnu školu i Slađa tada postaje najpoznatija plesačica. Godine 1992. snimaju svoj prvi album "Storm", a 2 godine kasnije - 1994. album "Idemo na Mars" i postaju veoma poznata dens grupa. Posle petnaest godina braka, 2001. godine se razvode.
[C@548] Albumi
Slađana je 2001. godine snimila svoj prvi samostalni album sa nazivom "Šesto čulo". Pesme "Neću da slušam laži", "Žene", "Daj" i "Moćnica" ubrzo su postali hitovi. Godine 2002. snima album "Slađa zauvek - kraljica ritma", a hitovu su "Svake noci", "Izađi", "Pusti me", "Na određeno". 2004. godine se proslavila najviše do tada sa album "Nekad i sad" i hitovima "Dupla doza", "U tvojoj sobi", "Hajde reci medu", "Hajde dođi" i "Nepodnošljiva". 2007. snima album "Baš to...", i pesme postaju hitovi leta: "Don perinjon (Poznata, viđena, slavna)", "Sedmi sprat", "Ne reci", "Veza bez obaveza", "Made in Serbia" i "Slaki".
[C@548] Diskografija
Šesto čulo - 2001.
Žene
Neću da slušam laži
Daj
Moćnica
Mogu mi reći
Šesto čulo
DJ
Opasan
Neću uspeti
Još te volim
Ti si pravi
Sladja zauvek kraljica ritma - 2002.
Svake noći
Pusti me
Izađi
Na određeno
Zauvek
Šarmantan
Kraljica ritma
Get on up
Srculence
Litica
Šta je to
Ne nije meni
O, mama
Svake noći (Remix)
Ti si preko
Dupla doza - 2004.
Dupla doza
U tvojoj sobi
Pinokio
Laži me
Prorok
Hajde reci medu
Kazna
Hajde dođi
Nepodnošljiva
Po nervima
Bas to... - 2007.
Don Perignon
Sedmi sprat
Ne reci
Veza bez obaveza
Ljubim ti rame
Hipnoza
Made in Serbia
Slaki
Crne oči
Kasno je
5... - 2010.
Dlanovi
Hit u gradu
Prestani da me cimaš
Umrećeš pod nekom suknjom
Zajedno
Džek sa ledom
Ajmo sad u provod (feat. Đogani)
Bilderu
Slikaj me
5 minuta (feat. Elvir Mekić)
Dizel power (feat. Shwarz 93fukru)
- >102Y5=> 87 „http://sr.wikipedia.org/wiki/Sla%C4%91ana_Deliba%C5%A1i%C4%87“
- 19:49 -
SINAN SAKIĆ
Sinan Sakić (Loznica, 13. listopada 1956.) je srpski pjevač narodne glazbe romskog porijekla.
Diskografija [uredi]
Mala Šemsa (kompilacija singlova od 1978. - 1981.)
Miko, druže moj (1982.)
Što me pitaš kako živim (1983.)
Pogledaj me (1984.)
Reci sve želje (1985.)
Pusti me da živim (1986.)
Svi grešimo (1987.)
Čaša po čaša (1988.)
Reci čašo (1989.)
Kad se vrate skitnice (1990.)
Na Balkanu (1991.)
Ljubila me ta žena (1992.)
Korak do sna (1993.)
U meni potraži spas (1994.)
Ruža i trn (1995.)
Zoko, moja zoko (1996.)
Dodirni me (1997.)
Drž’se mile još si živ (1998.)
Ne, ne daj da te ljubi (2000.)
Nisi više zaljubljena (2001.)
Pijem na eks (2002.)
Emotivac (2005.)
To je moj život (2009.)
Rodno ime Sinan Sakić
Rođen/a 13. listopada 1956.
Mjesto rođenja Loznica, Srbija
Žanr/ovi folk
Instrument vokal
Djelatno razdoblje 1978
- 19:48 -
NEDELJKO BAJIĆ
Diskografija
Malo kockam, malo pijem (1992)
Eh, Neno, Neno (1994)
Usijanje (1996)
Ljubavnik (1997)
Čežnja, strast i mržnja (1998)
Svetski čovek (1999)
Došlo vreme (2002)
Koktel ljubavi (2005)
Zapisano u vremenu (2007)
Puno ime Nedeljko Bajić
Datum rođenja 9. jun 1965.
Mesto rođenja Šipovo, SR Bosna i Hercegovina, SFRJ, (danas Republika Srpska, BiH)
Instrument Vokal
Žanr Pop-folk
- 19:46 -
ACO PEJOVIĆ
Biografija
Završio je srednju muzičku školu „Vasa Pavić“ u Podgorici. Klavir je izučavao u klasi profesora Katice Viksanović, a kontrabas u klasi profesora Pavela Aksemita. Svoj prvi javni nastup je beležio 1993. godine sa grupom "Trag" iz Prijepolja, na festivalu „Beogradsko proleće“. Došao je u Beograd 1994. godine i svoj prvi nastup je imao u Beogradskoj piceriji "Bata" na Zvezdari.
Aco Pejović je izdao svoj prvi album za Best Records 2000. godine. Na prvom albumu nalazile su se pesme: „Viđaš li je druže moj“, „Crni rob“, „Prolaze dani, prolaze noći“ i druge. Dobio je nagradu „Oskar popularnosti“ iste godine kao debitant. Usledila su mnoga gostovanja po zemlji i inostranstvu, intervjui, emisije.
Nakon toga, 2002. godine objavio je svoj drugi album pod nazivom "Prevara". Nastavio je svoju saradnju sa Zlajom Timotićem i ovog puta sarađivao je sa izdavačkom kućom "Music Star Production". Izdvajaju se pesme "Pet minuta", "Ne diraj mi noći", kao i pesma "Prevara" za koju je snimio i svoj drugi spot u karijeri, ali ovog puta u saradnji sa "Visual Infinity". Reditelj spota je Keki.
Aco je nastavio svoj uspon na estradi i 2004. godine u opuštenoj atmosferi u studiju "Galaxy" sa vlasnikom i producentom Zlajom Timotićem, snimio je svoj treći album "Opušteno". Iste godine nastupao je na "Budvanskom festivalu" i osvojio je 2. mesto publike i 4. mesto žirija. Pesma "Opušteno" za koju je Aco snimio spot u produkciji "Visual Infinity" inicira i dve nagrade, "Zlatni melos" i "Melco". Za spot 2005. godine dobio je nagradu za spot godine od TV Palma. U Vršcu na manifestaciji "Dani estrade" dobio je nagradu za hit godine. Sa trećeg albuma izdvaja se i pesma "Tahi" za koju je snimio spot sa Dejanom Milićevićem.
Uspešno je završio i svoj četvrti album 2006. godine koji je izdao za "Grand produkciju". Najpopularnije pesme sa ovog albuma su "Neverna", "Jelena", "Litar krvi", "Spavaš li" i druge.
Njegov poslednji album je izdat 2007. godine za "Grand produkciju" sa osam hitova kao što su: "U mojim venama", "Seti me se", "Uvenuće jasmin beli" i ostale pesme.
[uredi] Diskografija
2000. Album 1
2002. Prevara
2004. Opušteno
2006. Neverna
2007. U mojim venama
2010. Aco Pejović 2010
Puno ime Aco Pejović
Datum rođenja 18. april 1972.
Mesto rođenja Prijepolje, SR Srbija, SFRJ
Aktivni period 2000 – danas
Instrument Vokal, klavir
Žanr Pop-folk
- 19:44 -
ŽELJKO SAMARDŽIĆ
Željko Samardžić (rođen 3. oktobra 1955. godine u Mostaru, Bosna i Hercegovina) je pop pevač popularan u bivšim jugoslovenskim republikama.
Najveće uspehe ostvario je u Beogradu. Omiljen je na svim prostorima bivše SFRJ.
[uredi] Diskografija
1994 Oko tvoje neverno
1995 Bilo je lepo
1995 Sudbina
1996 Jednom kad nam dođu sijede
1996 Sjećanje na ljubav
1997 Zveket srca
1998 Sve je moje tvoje
2001 Sentimentalan čovek
2004 Pokaži mi šta znaš
2005 The best of
2006 Lice ljubavi
2009 Kojim dobrom mila moja
- 19:42 -
ŽELJKO JOKSIMOVIĆ
Željko Joksimović (rođen 20. aprila 1972) je srbijanski pjevač. Osim u Srbiji, popularan je i u susjednim državama
Željko i Eurosong [uredi]
Na Eurosongu 2004. predstavljao je Srbiju i Crnu Goru pjesmom Lane Moje i time osvojio drugo mjesto iza ukrajinske pjevačice Ruslane.
2005. godine, opet je komponovao pjesmu koja se plasirala u nacionalnu selekciju za Euroviziju, ali je njegova pjesma Jutro, koju je izvodila Jelena Tomašević, osvojila drugo mjesto na izboru nakon podgoričke grupe No Name koji su te godini predstavljali Srbiju i Crnu Goru na Euroviziji.
Željko Joksimović 2006. godine komponuje muziku za pjesmu kojom je sarajevska grupa Hari Mata Hari predstavljala Bosnu i Hercegovinu na Eurosongu u Ateni 2006. godine.
Diskografija [uredi]
1999 Željko Joksimović - Željko Joksimović [City Records]
2001 Željko Joksimović - Rintam [City Records]
2002 Željko Joksimović - III, album [City Records]
2003 Željko Joksimović - The Best Of (najbolje pesme) [City Records]
2005 Ivkova slava, The Soundtrack (Željko Joksimović, Jelena Tomašević and Nikola Kojo)
2006 Željko Joksimović - Ima nešto u tom što me nećeš [City Records]
2007 Željko Joksimović - The Platinum Collection [City Records]
2008 Željko Joksimović - Beogradska Arena Live (DVD+CD)
Singles [uredi]
2004 Željko Joksimović - Leđa o leđa [City Records]
2004 Željko Joksimović - Lane moje CD+DVD [PGP RTS]
2004 Željko Joksimović - Lane moje/Goodbye (maxi-single) [Warner Music Group]
2005 Željko Joksimović & Tamee Harrison - I live my life for you [Automatik Records/Mascom records]
2007 Željko Joksimović - Devojka [Minacord]
2007 Željko Joksimović - Nije do mene [Minacord]
2009 Željko Joksimović - Ljubavi (Minacord
Država Srbija
Karijera 1997 -
Rođenje 20. april 1972. Valjevo, Srbija
Žanr pop, folk
Izdavač City Records, Minacord
Album
Beogradska Arena Live The Platinum Collection Ima nešto u tom što me nećeš
(2008) (2007) (2006
- 19:40 -
MILE KITIĆ
Milojko "Mile" Kitić (Donji Cerani, blizu Dervente, Bosna i Hercegovina, 1. siječnja 1952.), bosansko-hercegovački turbo folk pjevač. Od početka njegove karijere do 1991., pjevao je u ijekavskom dijalektu. Godine 1992. početkom rata u BiH preselio se u Beograd i odlučio je pjevati na ekavskom dijalektu, tradiciju više popularnu u Srbiji . Učinio je to zbog svojih srpskih korijena.
Životopis [uredi]
Rođen je u Donjim Ceranima, blizu Dervente u Bosni i Hercegovini. Kada je imao 13 godina preselio se u Sarajevo. Njegove prve pjesme pisane su u ijekavskom dijalektu hrvatsko-srpskog jezika u Bosni i Hercegovini. U osnovnoj školi, Kitić je vodio glazbenu sekciju u okviru koje je svirao kontrabas u tamburaškom orkestru škole. Diplomirao je 15. svibnja, 1970. godine na prometno-tehničkoj školi u Sarajevu. Sa šesnaest godina je pjesmom "U svijetu sam život ostavio" pobjedio na manifestaciji 'Prvi glas Vogošca'. 1974. godine objavio je svoj prvi singl "O, gitaro". Pjevao je u najelitnijim lokalima u Sarajevu. Od 1974. do 1980. je svirao električnu gitaru u sastavu 'Princovi'. Sastav je dobio ime po automobilu 'Prince'. Njegov uspjeh je počeo kada se pridružio ansamblu 'Južni Vetar'.
Tijekom rata on i njegova obitelj preselili su u Beograd. Smrt njegovog nećaka bio je velik gubitak za njega i njegovu obitelj. U Beogradu se upoznao sa ekavskim dijalektom koji je popularniji u Srbiji.
S bivšom suprugom Bosiljkom ima kćer koja se zove Sanja. Danas živi sa svojom drugom suprugom, Martom Savić (također pjevačicom) i s kćerkom Elenom u Beogradu. Imaju drugi dom u Hannoveru, Njemačka. Također je djed jer njegova starija kćer ima već dvoje djece.
Karijera [uredi]
Svoju glazbenu karijeru započeo je 1982. godine, kada je objavio svoj prvi studijski album Moja slatka mala. U to vrijeme ne stječe veliku popularnost, nakon što je 1983. izdao album Jorgovani plavi, 1984. godine ulazi u 'Južni Vetar'. Godine 1984. postao je poznat sa svojom pjesmom "Čaša ljubavi". Pjevao je s pjevačima Sinanom Sakićem, Draganom Mirković, Kemalom Malovčićem i Šemsom Suljaković. Oni su svi bili ugovorom vezani sa ansamblom 'Južni Vetar'.
Diskografija [uredi]
Albumi s Južnim Vetrom: [uredi]
1984. Čaša ljubavi
1985. Ja neću ljepšu
1986. Kockar
1987. Mogao sam biti car
1988. Što da ne
1989. Osvetnik
1990. Stavi karte na sto
1991. Gledaj me u oči
1992. Ćao, Jelena
1993. Vuk samotnjak
1994. Moj sokole
1995. Okreni jastuk
Nakon posljednjeg albuma Okreni Jastuk 1995. Mile napušta Južni Vetar i odlazi u 'PGP-RTS' gdje počinje izvoditi pjesme modernijim zvukom od onog što je prije radio. Tada nastaju uspješni albumi Ratnik za ljubav (1996.) i Ostaj ovde (1997.)
1998. Ulazi u 'Grand Production' kada izlazi njegov novi album Do sreće daleko, do Boga visoko'.
1999. je izdao album "Tri života", te 2000. godine izdaje album "Zlato Srebro, Dukati".
Albumi s Grand Productionom: [uredi]
2001. Plava Ciganka
2002. Policijo, oprosti mi
2004. Zemljotres
2005. Šampanjac
2008. Šanker
Danas još pjeva na koncertima diljem svijeta, uključujući SAD, Njemačku, Austriju, Švicarsku i naravno Balkan.
Albumi 82.-83. [uredi]
1982. Moja slatka mala
1983. Jorgovani plavi
Albumi PGP-RTS [uredi]
1996. Ratnik za ljubav
1997. Ostaj ovde
Singlice [uredi]
1974. "O, gitaro" & "Sanjam li to možda ljudi"
1975. "Čija si ljubav" & "Ja želim da sam sunce"
1977. "Brigu brinem" & "Ti mi beše sve što sam imao"
1980. "Mala iz Novog Pazara" & "Ljubavi naše sad nema više"
1981. "Aldijana" & "Dvoje zaljubljenih
Rodno ime Milojko Kitić
Poznat/a i kao Mile Kitić
Rođen/a 1. siječnja 1952.
Mjesto rođenja Donji Cerani
Žanr/ovi Turbo Folk
Zanimanje Glazbenik
Djelatno razdoblje 1974. - danas
Producentska kuća Grand Production
- 19:38 -
HALID BEŠLIĆ
Halid Bešlić (20. novembar 1953, Vrapci kod Knežine, Sokolac, Bosna i Hercegovina) je bosanskohercegovački pjevač narodne muzike
Biografija [uredi]
Halid Bešlić je rođen 20. novembra 1953. godine u zaseoku Vrapci, kod Knežine, općina Sokolac. Amaterski se počeo baviti muzikom, odnosno pjevanjem još kao učenik osnovne škole, kroz razna kulturno-umjetnička društva, a najduže vremena je proveo u KUD "Zija Dizdarević". To je potrajalo sve do odsluženja vojne obaveze u bivšoj Jugoslaviji. Nakon povratka iz vojske, svoju estradnu karijeru je aktivirao kroz nastupe u poznatim sarajevskim i drugim restoranima, što je potrajalo nekih 5-6 godina.
Prvu ‘singl ploču’ je snimio 1979. godine od kada počinje njegov uzlazni put uspjeha i popularnosti na bosanskoj, odnosno balkanskoj estradnoj sceni. Rezultat Halidovog rada od 1979. godine do 2003. je 16 snimljenih albuma, kao i dva albuma uživo, koji su prodani u milionskim nakladama raznih nosača zvuka. Održao je na hiljade solističkih koncerata širom svijeta.
Može se naglasiti, da je Halid Bešlić dao ogroman doprinos na humanitarnom planu za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992-95). Održao je preko 500 humanitarnih koncerata širom zapadne Evrope.
Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja za muzička ostvarenja i dostignuća. Član je Udruženja muzičara BiH.
Sarobraćajna nesreća [uredi]
10. marta 2009. godine Halid Bešlić je teško povrijeđen u saobraćajnoj nesreći u naselju Kobilja Glava kod Sarajeva kada je u automobilu marke Škoda superb sletio s ceste.[1] Bešlić, koji nije bio vezan pojasom imao je nekoliko povreda na licu i desnom oku. Pokušaji za spašavanje njegovog desnog oka su poduzimani u mnogim bolnicama u Bosni i Hercegovini, Turskoj i Belgiji ali bez uspjeha. Od svog oporavka održao je dva velika koncerta u Zagrebu krajem Oktobra 2009. godine.
Diskografija [uredi]
1979 - Singlovi
1981 - Sijedi starac
1982 - Pjesma samo o njoj
1984 - Neću, neću dijamante
1985 - Zbogom noći, zbogom zore
1986 - Zajedno smo jači
1986 - Otrov mi dajte
1987 - Eh kad bi ti
1988 - Mostovi tuge
1990 - More i planine
1991 - Ljiljani
1993 - Grade moj
1996 - Ne zovi me, ne traži me
1997 - Robinja
2000 - U ime ljubavi
2003 - Prvi poljubac
2007 - 08
Rođen 20. novembar 1953. (1953-11-20) (57 godina)
Bosna i Hercegovina
- 19:33 -
DARA BUBAMARA
Radojka "Rada" Adžić (rođena 21. svibnja 1976. u Novom Sadu, Srbija) poznatija kao Dara Bubamara, je pjevačica narodne i turbofolk glazbe.
Biografija [uredi]
Radojka Adžić je još u osnovnoj školi pokazala naklonost prema pjevanju i glumi. Pristupanjem školskom zboru razvija svoj talent za pjevanje. Sa 11 godina počinje se natjecati i pojavljivati na raznim glazbenim manifestacijama širom bivše Jugoslavije.
Ubrzo poslije toga bila je gost na koncertu Lepe Lukić. U 12. godini predstavlja Vojvodinu na "Zmajevim dečijim igrama" u Novom Sadu i osvaja prvo mjesto. Dvije godine kasnije pobjeđuje na manifestaciji „Najlepši glas Jugoslavije“.
1989. pristupa bendu „Dara Bubamara Show Band“ sa kojim kreću i njena prva honorarna gostovanja. Pet godina kasnije snima prvi album „Košava sa Dunava“ sa istoimenom pjesmom koja je ubrzo postala hit.
Po izlasku iz grupe nastavlja solo karijeru u suradnji sa produkcijom „Grand Grand“.
Neke od najpoznatijih Darinih pjesama su: „Ja neću da ga vidim“, „Opa, opa“ „Vero nevero“, „Sebična“, „Pali mali“, „Dodirni me“, „Mami, mami “ i „Sangrija“.
Diskografija [uredi]
Košava sa Dunava (1992.)
Željo moja (1994.)
Svi su tu (1997.)
Nisu to kiše (1999.)
Opa Opa - Best of (2000.)
Dvojnica (2001.)
Polje jagoda (2003.)
Bez milosti (2005.)
Dodirni me (2007.)
Dara Bubamara 2010 (2010.)
Dobavljeno iz "http://hr.wikipedia.org/wiki/Dara_Bubamara"
Rodno ime Radojka Adžić
Poznat/a i kao Dara Bubamara
Rođen/a 21. svibnja 1976.
Mjesto rođenja Novi Sad
Prebivalište Beograd
Žanr/ovi turbofolk
Zanimanje glazbenica
Djelatno razdoblje 1989. - danas
Producentska kuća Grand Production
- 19:32 -
COLONIA
Colonia je naziv popularnog hrvatskog glazbenog sastava iz Vinkovaca
Povijest sastava [uredi]
Nastala je kao plod suradnje Borisa i Tomislava, radijskih voditelja i producenata, i Ire, koja im je pjevala vokale pri snimanju reklama i džinglova. Ime Colonia potječe od rimskog naziva za Vinkovce, grad u kojem su odrasli Boris i Tomislav.
Za dance glazbu su se opredijelili zato što su i Boris i Tomislav radili kao DJ-evi po clubovima, pa su dobro znali što ta vrsta glazbe znači ljudima željnim ritma i plesa.
Prvi album prodan je u 36 tisuća primjeraka, drugi u 42, a treći premašuje 60 tisuća primjeraka.
Indira [uredi]
Indira (Ira) Vladić je pjevačica grupe i obrazovani glazbenik.
Ira se rodila 15. rujna 1973. godine u Županji, od oca Franja i majke Ismete. Igru klikera s dječacima prekinula je kad je s tek navršenih devet godina pošla u muzičku školu "Srećko Albini" u Županji, gdje je ostala punih šest godina.
U dvanaestoj godini postaje član županijskog orkestra limene glazbe, gdje punih 13 godina svira klarinet. U osmom razredu osnovne škole osniva band s četiri drugarice - "Zauvijek mladi". Band se uskoro raspada i slijede godine njezina lutanja po raznim grupama.
U jesen 1993. zapošljava se u Županijski ured za opću upravu, gdje je provela četiri godine radeći po osam sati dnevno i pokušavajući da zaradi što više novca, koji bi uložila u glazbu. Tada se na pragu njezinog doma pojavljuje Boris i predlaže joj da pjeva u bandu koji još nema ni ime, ali on je siguran da će postići uspjeh.
Boris [uredi]
Boris Đurđević je autor sviju tekstova i glazbe, 0 zajedno s Tomislavom radi i aranžmane. Rođen je 15. ožujka 1973. godine u Vinkovcima.
Prvi band je osnovao s društvom iz škole. Uz pomoć računala i klavijatura sklada svoje prve pjesme. Bila je to rap glazba glupih tekstova. Krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina, sa svoja dva najbolja druga osniva novu grupu i snima pet demo kaseta disco glazbe, koje ne nalaze svjetlost dana, jer disco više nije u modi - nastupa vrijeme housea.
Krajem 1993. godine, Boris se vraća u rodne Vinkovce i počinje raditi na VFM radiju i kao DJ i producer. Zahvaljujući tom poslu, upoznaje Iru i Tomislava. U studiju CBS snima svoj prvi single "Nek vatre gore sve" koji se počinje vrtiti po svim radio stanicama i dovodi ga do sklapanja ugovora s diskografskom kućom CBS. Osniva Coloniu.
Tomislav [uredi]
Tomislav Jelić (umjetnički DJ Kameny) ključna je osoba za žive nastupe Colonije, radi na aranžmanima za pjesme i glavna je osoba za kontakt s javnošću. Rođen je 2. svibnja 1973. godine u Vinkovcima.
Više godina radio je u diskotekama kao DJ i u Radiju VFM iz Vinkovaca u kojem je upoznao Borisa i Iru.
Diskografija [uredi]
Vatra i led, (Crno Bijeli Svijet, 1997.)
Ritam ljubavi, (Crno Bijeli Svijet, 1999.)
Jača nego ikad, (Crno Bijeli Svijet, 2000.)
Milijun milja od nigdje, (Croatia Records, 2001.)
The best of volume 1, (Croatia Records, 2001.)
Oduzimaš mi dah, (maxi) (Croatia Records, 2002.)
Izgubljeni svijet, (Croatia Records, 2002.)
Svjetla grada, (maxi) (Croatia Records, 2002.)
Dolazi oluja, (Croatia Records / Colonia production, 2003.)
Običan dan, (maxi) (Croatia Records / Colonia production, 2004.)
Najbolje od svega, (Menart Records, 2005.)
Gold edition, (Croatia Records / Colonia production, 2005.)
Do kraja, (Menart Records, 2006.)
Do kraja , (limited edition) (Menart Records, 2007.)
Mirno more , (promo) (Menart Records, 2008.)
Pod sretnom zvijezdom, (Menart Records, 2008.)
Pod sretnom zvijezdom , (limited edition) (Menart Records, 2008.)
Avantura zove me , (promo) (Menart Records, 2008.)
Lažu oči moje , (promo) (Menart Records, 2009.)
Retroactive Early Years , (Menart Records, 2010.)
X , (Menart Records, 2010.)
Osnivanje 1996.
Mjesto Hrvatska
Žanr/ovi dance, pop, house, electro
Djelatno razdoblje 1996.-danas
Producentska kuća Menart Records
- 19:24 -
JELENA KARLEUŠA
Jelena Karleuša (srpski 5;5=0 0@;5CH0; Beograd, 17. kolovoza 1978.) je srpska pop pjevačica
Karijera [uredi]
Jelena Karleuša je kći voditeljice Divne Karleuše i beogradskog policajca Dragana Karleuše.
Prvi album ("Ogledalce") objavljen je 1995. godine, kada je Karleuša imala 16 godina. Treći album je izdan za kuću "ZAM", a Karleuša golišavim slikama izaziva pažnju javnosti.
Četvrtim albumom Karleuša definitivno dobiva status srpske pop superzvijezde.
Peti album je izdala za "Grand Production" 2000. godine. Međutim, ubrzo po izlasku CD-a njen tadašnji dečko, Zoran Davidović Ćanda, poduzetnik čije se ime spominjalo u kontekstu kriminala[nedostaje izvor], je ubijen, a Karleuša je prekinula promociju. 2001. godine je izdala šesti album, za kuću "Best music" Zorana Bašanovića. Poslije ovoga Karleuša je potpisala ugovor sa grčkom kućom "Heaven music" i počela razmišljati o međunarodnoj karijeri.
Karleušu od tada nazivaju i "MTV Djevojka", zbog vijesti o njenoj međunarodnoj karijeri, a na srpskoj televiziji Pink su emitirane reportaže o snimanju najnovijih spotova koji su trebali biti premijerno emitirani upravo na MTV-u. Nekoliko puta je radila sa Dejanom Milićevićem, poznatim fotografom i redateljem video-spotova čije fotografije najčešće objavljuju tabloidi.
Zbog sukoba sa estradnim kolegicama Darom Bubamarom, Gocom Tržan, Gogom Sekulić, Svetlanom Ražnatović i drugim, kao i političkim i duhovnim ličnostima u Srbiji - Željko Ražnatović Arkan, Otac Pavle itd., često je bila tema "žutog tiska". Poznata je također i zbog kratkog tromjesečnog braka sa Bojanom Karićem kojem je, kako pišu tabloidi, bila nevjerna[nedostaje izvor], no to se nikada nije dokazalo, s obzirom da je Jelena rekla da Bojan zna da ti navodi nisu istiniti, no on i dalje nije opovrgnuo te navode. Drugi skandal je bio njen spot za pjesmu "Slatka mala" u kojem Karleuša pleše sa transvestitima, kao i "Upravo ostavljena", u kojem se vidi razapeta kao Isus Krist što je rekla da predstavlja neshvaćenu nju u Srbiji, isto kao što je i Isus bio svojevremeno, a na fotografijama objavljenim u tabloidu "Svet" Karleuša ljubi križ.
Najnovijim singlom, pa potom i albumom "JK Revolution" Karleuša planira osvojiti i domaće tržište, ali kako je sama rekla: "Na velika vrata." Želja joj je održati veliki koncert u Domu sportova u Zagrebu.
2008. godine (u lipnju) Jelena se udala za srpskog reprezentativca i Werderovog nogometaša Duška Tošića te mu 7. rujna 2008. godine rodila kćer Atinu, a 7. rujna 2009. drugu kćer Niku.
Diskografija [uredi]
Godina Naziv albuma Popis pjesama
1995. Ogledalce Ogledalce
Gde smo pogrešili mi
Najbolja drugarice
Da mi nisi drag
Biću tvoja
Lagao si, lagao
Suze, devojačke
Dala sam ti noć
1996. Ženite se momci Hoću sa tobom
Tvojom ulicom
Moji drugovi
Ne mrzim te ni sad
Sad smo stranci postali
Sad znam
Mogu biti pamuk
A sad idem
1997. Veštice, vile Antihrist
Veštice, vile
Cicija
Grom nek' ubije
Oko crno
Ko ovu dramu režira
Zemlja se zaustavlja
Košuljica
1998. Jelena Žena zmija
Ne veruj ženama
Sudbinu poreci
Jelena
Kume
Žene vole dijamante
Kraljica i sluga
Zar sam ja to zaslužila
1999. Gili, gili Oro osmoro
Beznadežan slučaj
Gili, gili
Zamena za ljubav
Trauma
Naša žena
Lepa mlada
Sve joj moje daj
2001. Za svoje godine Ludača
Bezobrazna
Pregorela
Bye, bye
Za tobom hodam ja
Pa, naravno
Nije ona nego ja
Mene pale
Balada za Zorana
2002. Samo za tvoje oči Manijak
Samo za tvoje oči
Pazi se
Moj dragi
Ne, ne, ne
Radoznala
Još te volim
Zar ne
Love
Manijak - rmx
2005. Magija Slatka mala
Magija
Nisi u pravu
Da te nisam prevarila
Ne smem da se zaljubim u tebe
Upravo ostavljena
Ide maca oko tebe
Krađa
Sve je dozvoljeno
Moli me
2008. JK Revolution Tihi ubica
Testament
Ko ti to baje
Saki
Casino
Jedna Noc I Kajanje
Pamet U Glavu
Bas Je Dobro Biti Ja (Feat. Marcus)
Mala
Mala (Teatro Mix)
2008. Duet sa Galetom Mani se
2009. The Diamond Collection CD 1
CD 2
2010. Insomnia Insomnia (duet sa Mirza Hamzić Hamza
Rodno ime Jelena Karleuša
Rođen/a 17. kolovoza 1978. Beograd
Žanr/ovi Pop
Zanimanje pjevačica
Djelatno razdoblje 1995. - danas
- 19:22 -
ŠAKO POLUMENTA
Sakib "Šako" Polumenta (rođen 27. mart 1968. u Bijelom Polju) je crnogorski folk pjevač.
[uredi] Diskografija
Ej, sudbino (1993.)
Skitnica (1995.)
Hej, ženo (1997.)
Aman, Aman (1999.)
Od ljubavi oslepeo (2000.)
Dišem za tebe (2002.)
Uvijek blizu (2004.)
Najbolje do sada... (2005.)
Karta za budućnost (2006.)
Sanjao sam san... (2008.)
Puno ime Sakib Polumenta
Datum rođenja 27. mart 1968.
Mesto rođenja Bijelo Polje, SR Crna Gora, SFRJ
Aktivni period 1993 – danas
Instrument Vokal
Žanr Pop-folk
- 19:20 -
SAŠA MATIĆ
Aleksandar Saša Matić je popularni srpski pevač. Rođen je 26. aprila 1978. godine u Drvaru, Bosna i Hercegovina. Ima brata blizanca, Dejana Matića, koji je takođe popularni pevač. Obojca su slepi.
Tokom rata u Bosni, sa svojom porodicom se preselio u Beograd. Završio je nižu i srednju muzičku školu u Zemunu, odsek klavir
[uredi] Karijera
Karijeru je započeo 8. marta 1994. godine u tržnici na Banovom Brdu.
Tri godine je pevao u klubu Španac, koji se nalazi u okviru Studentskog grada, u Novom Beogradu. Tada je bio popularan po idealnom interpretiranju pesama Harisa Džinovića.
Prvi album je objavio 15. marta 2001. godine i odmah je stekao široku popularnost.
[uredi] Albumi
Maskara (2001)
Kad ljubav zakasni (2002)
Zbogom ljubavi (2003)
Anđeo čuvar (2005)
[uredi] Hitovi
Maskara
Neke ptice nikad ne polete
Kad ljubav zakasni
Ruzmarin
[uredi] Nagrade
2003. - Budvanski festival
2003. - Ohridski trubaduri
- 19:19 -
DADO POLUMENTA
Damir Dado Polumenta (*29. avgusta 1982. u Bijelom Polju u Crnoj Gori) je crnogorski pevač narodne muzike.
On ističe, da mu je gluma, jedina neostvarena ljubav, ali veruje, da će jednog dana i taj svoj san realizovati. Od malih nogu je zavolio muziku i počeo amaterski pevati i svirati[traži se izvor od 01. 2010.].
„Godine 1998. se na nastupu pojavljujem pred tri hiljade ljudi, i tog trenutka shvatam da je najveće priznanje za čovjeka kada ga vole zbog onog što jeste“
(kaže Damir Polumenta povodom svog prvog nastupa.)
[traži se izvor od 01. 2010.]
Sa stricem Šakom Polumentom (koji je imao veliki uticaj na njegovu karijeru[traži se izvor od 01. 2010.]) je snimio pesmu „Ljepša od noći".
[uredi] Diskografija
Jasmina (2000)
100 stepeni (2005)
Volim te... (2007)
Kafa Espresso ... (single) (2007)
Moja srno (single) (2008)
Zauvijek tvoj (2008)
Ime po rođenju Damir Polumenta
Poznat i kao Dado
Datum rođenja 29. avgust 1982.
Mesto Bijelo Polje, SR Crna Gora, SFRJ
Žanr Pop-folk
Zanimanje Pevač
- 19:13 -
SELMA BAJRAMI
Selma Bajrami (rodjena 4. jula 1980. godine u Tuzli) je poznata bosanskohercegovačka pop-folk pjevačica. Prvi album pod nazivom „Kad suza ne bude“ snimila je u Beogradu u studiju „Time“. Autor pjesama je bio Milić Vukašinović. Drugi album je rađen u studiju Miće Nikolića. Sa njega, pored naslovne pjesme „Ljubav si ubio gade“, izdvojile su se i pjesme „Život liječi rane“ i „Pijanica“. Svoj slijedeći album i prvi u produkciji Dejana Abadića, koji je izašao pod nazivom „Žena sa Balkana“, donio je neki novi zvuk, pjesme poput „Nano“, „Škorpija“, „Žena sirena“ i „Bićeš moj“ su krenule prema vrhovima pop-folk top lista. Zahvaljujući pjesmi „Žena sirena“ Selma je od publike i kolega dobila nadimak koji, prema sopstvenim riječima s ponosom nosi[citat potreban]. Autori pjesama na Selminom albumu koji je izašao 2005. godine pod nazivom „Kakvo tijelo Selma ima“ su bili Dragan Brajović Braja, Dragiša Baša i Nanin iz Tuzle. Zanimljivo je da je tekst za pjesmu „ljubavi jedina“ napisala sama Selma[citat potreban]. Ovo je bio drugi album urađen u produkciji Dejana Abadića. U pauzama između snimanja albuma Selma je imala par izleta u žanr zabavne muzike. Njen rad sa grupom „IF“ iz Tuzle ostao je veoma zapažen, kao i njeno učešće na „Eurosongu“ sa pjesmom Ranka Bobana „Zaljubljena“.
Diskografija [uredi]
Kad suza ne bude
Ljubav si ubio gade (1998)
Revolucija (2001)
Žena sa Balkana (2003)
Kakvo tijelo Selma ima (2005)
Ostrvo tuge (2007)
- 19:08 -
BOBAN RAJEVIĆ
Boban je hrvatsko prezime te srpsko i crnogorsko osobno ime.Među Srbima i Crnogorcima Boban se rabi kao skraćeno ime od Slobodan.
Boban može značiti:
Ervin Boban-hrvatski nogometaš
Gordana Boban-BiH glumica
Ljubo Boban-hrvatski povjesničar
Marcel Boban-hrvatski nogometaš
Mate Boban-hrvatski političar iz BiH
Rafael Boban-hrvatski političar i član ustaškog pokreta
Ranko Boban-hrvatski pjevač iz BiH
Vjekoslav Boban-hrvatski pisac iz BiH
Zvonimir Boban-hrvatski nogometaš
Slobodan "Boban" Živojinović-srpski tenisač
Eugčne Boban-francuski kolekcionar
Boban Marković-srpski trubač
Boban Babunski-makedonski nogometaš
Boban Nikolić-srpski nogometaš
Boban Maksimović-srpski nogometaš
Boban Bajković-crnogorski nogometaš
Boban Čabarkapa-crnogorski nogometaš
Boban Rajović-crnogorski pjevač
- 08:47 -
GOGA SEKULIĆ
Gordana Goga Sekulić (Pljevlja, 27. veljače 1977.), crnogorska turbo-folk pjevačica. Popularna je u Srbiji i ostalim državima bivše Jugoslavije.
Diskografija [uredi]
2000. Ljubavnica
2001. I lepša i bolja
2002. Opasno po život
2003. Po zakonu
2006. Srce na pauzi
2008. Zlatna koka
- 08:44 -
DRAGANA MIRKOVIĆ
Dragana Mirković (Kasidol, 18. siječnja 1968. ) jedna je od najpopularnijih srpskih turbofolk i pop-folk pjevačica. Popularna je u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, u Bugarskoj, Rumunjskoj i u Turskoj
Životopis [uredi]
Odrasla je u šesteročlanoj obitelji u Kasidolu u blizini Požarevca. S glazbom se upoznala zahvaljujući svom djedu Dragutinu, kojeg je slušala dok je svirao harmoniku. S 5 godina naučila je prvu pjesmu "Devojka sokolu zulum učinila". Njena glazbena nadarenost je brzo primjećena, jer je sudjelujući na lokalnim natjecanjima privukla pažnju važnih ljudi iz "Diskosa" koji su joj ponudili snimanje albuma.
Njen prvi album bio je "Imam dečka nemirnog" koji je postao veliki hit i prodan je u 160.000 primjeraka. Sljedećih godina snima nove albume. Kao član "Južnog vetra" imala je koncerte diljem Jugoslavije. Na koncertu na "Tašmajdanu" pjevala je pred rekordnih 11.000 ljudi.
Nagli uspon počeo je u devedesetima. Prelazi u diskografsku kuću "ZaM" i snima jedan od najprodavanijih albuma ikada.[nedostaje izvor] Nakon udaje za Tonija Bjelića nakratko se povlači iz javnosti, a u folk vode vraća se 2004. godine albumom "Trag u vremenu".
Pretposljednjim albumom "Luče moje", u produkciji srpske nacionalne televizije, izaziva veliki turbofolk "bum" sa pjesmama kao što su Na kraju priče, Sudbina, Ljubi il' ubi, Nepoželjna itd. Ove pjesme su zabilježile velik uspjeh po domaćim diskotekama što je Dragani omogućilo zbližavanje sa hrvatskom publikom.[nedostaje izvor]
Danas Dragana ima u svom vlasništvu diskografsku i TV kuću nazvanu upravo DM SAT.
Koncerti [uredi]
Dragana je poznata po velikom broju održanih koncerata, kako po rekordnom broju posjetitelja, tako i po koreografiji zbog koje su neki Draganu zvali "Srpska Madonna". Najveći koncert ikada održan je u Bugarskoj na stadionu Levski pred 55000 posjetitelja. Zadnji veliki koncert održala je u Srbiji 1998. u prepunoj dvorani Pionir (10000 posjetitelja). Zapamćeni su ostali koncerti u Novom Sadu, Podgorici, Nišu, Kragujevcu, Tuzli (dvorana Mejdan), Carigradu itd.
Diskografija [uredi]
Imam dečka nemirnog (1984.) - Singlerica
Umiljato oko moje (1985.)
Spasi me samoće (1986.)
Ruže cvetaju samo u pesmama (1987.)
Najlepši par (1988.)
Simpatija (1989.)
Pomisli želju (with Južni vetar) (1990.)
Dobra devojka (1991.)
Umirem majko (1992.)
Do poslednjeg daha (1993.)
Nije tebi do mene (1994.)
Slatko od snova, Soundtrack
Plači zemljo (1995.)
Nema promene (1996.)
Kojom gorom (1997.)
Dragana & Zlaja band (1999.)
Sama (2000.)
Trag u vremenu (2004.)
Luče moje (2006.)
Eksplozija (2008.)
Glazbene suradnje [uredi]
"Svi grešimo" sa Sinanom Sakićem (1987.)
"E, moj doktore" sa Zanom (1990.)
"Sele moja" sa Zoricom Brunclik (1995.)
"Divlja devojka" sa Ninom (1996.)
"Oči pune tuge" sa Željkom Šašićem (1997.)
"Srcu nije lako" sa Divljim Kestenom (2003.)
"Ja imam te, a k'o da nemam te" sa Hari Mata Harijem (2003.)
"Život moj" sa Danijelom Đokićem (2007.)
"Jači nego ikad" sa Šemsom Suljaković, Milom Kitićem, Sinanom Sakićem i Kemalom Malovčićem (2008.)
"Gromovi" sa Bobanom Rajovićem (2009.)
Rodno ime Dragana Mirković
Rođen/a 18. siječnja 1968. Požarevac, Srbija
Žanr/ovi Turbofolk, Pop folk
Zanimanje pjevačica
Djelatno razdoblje 1984. - danas
- 08:36 -
SEVERINA
Naša najveća estradna zvijezda Severina svoje je mjesto pronašla i na svjetskoj razini, s obzirom na to da su je samo 12 sati nakon objavljivanja fotografija pod nazivom “Boemska Severina” na internetskim stranicama njezina fun kluba urednici najpopularnije i najopsežnije enciklopedije na svijetu Wikipedije svrstali među Objavljeno: Ponedjeljak, 01. ožujka 2010.
Izvor: jutarnji.hr Ispiši
Severina Wikipedija
Naša najveća estradna zvijezda Severina svoje je mjesto pronašla i na svjetskoj razini, s obzirom na to da su je samo 12 sati nakon objavljivanja fotografija pod nazivom “Boemska Severina” na internetskim stranicama njezina fun kluba urednici najpopularnije i najopsežnije enciklopedije na svijetu Wikipedije svrstali među predstavnice pin up djevojaka ovog stoljeća.
U pin up povijesti Seve, odnosno njezina fotografija, našla se uz bok najseksepilnijim ženama svijeta poput Dite von Teese, Dolly Lamour, Bernie Dexter, Jami Deadly, Loulou Brochwitz, Sabini Kelley, Rose McGowan i Heidi van Horne.
Seve svoje mjesto u tom prestižnom društvu može zahvaliti Viktoru Dragi, Formasani i SeveFanClubu koji su osmislili njezin imidž kao pin up ljepotice.
Iako je najpoznatija pin up djevojka prošlog stoljeća bila Marilyn Monroe, prva u povijesti taj je status stekla Betty Grable kao maskota američkih trupa tijekom II. Svjetskog rata čiji su posteri služili kao motivacija vojnicima na bojišnici. Slavu koju su tada imale pin up djevojke može se usporediti s onom koju danas imaju Playboyeve zečice.
- 08:23 -
ponedjeljak, 03.01.2011.
INDIJANA JONES I UKLETI HRAM
Indiana Jones i ukleti hram (eng. Indiana Jones and the Temple of Doom) je pustolovni film Stevena Spielberga iz 1984. s Harrisonom Fordom u ulozi naslovnog junaka.
Kao i film Otimači izgubljenog kovčega, temeljen je na originalnoj priči Georgea Lucasa. Mnogi članovi originalne ekipe su se pojavili i na ovom filmu, uključujući snimatelja Douglasa Slocombea, montažera Michaela Kahna i skladatelja Johna Williamsa. Uz Forda, u glavnim ulogama su se pojavili Kate Chapshaw, koja je glumila Wilhelminu 'Willie' Scott (druga glavna ženska uloga nakon Karen Allen u ulozi Marion Ravenwood, u Otimačima izgubljenog kovčega), i Jonathan Ke Quan u ulozi Jonesova 11-godišnjeg potrčka Kratkog. Film je dobitnik Oscara za najbolje vizualne efekte.
Uz teme kao što su dječje ropstvo i destruktivni kultovski rituali, film je snimljen u mračnijem tonu nego prethodnik. Originalni naslov filma bio je "Indiana Jones i hram smrti".
Sadržaj [pokaži]
1 Radnja
2 Produkcija
3 Reakcije
4 Glumci
5 Vanjske poveznice
Radnja [uredi]
Smješten u 1935., godinu dana prije Otimača izgubljenog kovčega, film počinje s Indianom Jonesom u šangajskom noćnom klubu zvanom Obi-Wan (očita asocijacija), gdje pokušava prodati ostatak Nurhacija za veliki dijamant gangsteru Lao Cheu. nakon što posao propada, a Indyjev prijatelj Wu Han biva ubijen u obračunu koji je uslijedio, Indy i mlada pjevačica iz kluba, Wilhelmina "Willie" Scott, uspijevaju pobjeći kriminalcima u autu koje vozi dječak zvan Kratki, Indyjev prijatelj. Ukracavaju se na teretni avion ne znajući da je njegov vlasnik Lao Che. Dok Indy, Willy i Kratki drijemaju tijekom leta, piloti izbacuju gorivo i iskaču iz aviona s padobranom. Indy, Willie i Kratki iskaču iz aviona u čamcu za napuhavanje.
Nakon pogibeljne vožnje niz Himalaje i uzburkanu rijeku, trojac konačno stiže u zabačeno selo u Indiji. Siromašni seljani zatraže njihovu pomoć u potrazi za svetim kamenom Sankara, kao i za otetom djecom, koja se nalaze u obližnjoj palači Pankot.
Isprva se palača Pankot čini dosta normalnom; stanovnici palače se uvrijede nakon pitanja o tvrdnjama seljaka. Kasnije te noći, Indyja napada ubojica, nakon čega otkriva tajna vrata. On, Willie i Kratki prolaze kroz tajni prolaz i otkrivaju ogromni podzemni hram ispod palače, gdje Tagiji drže kamen iz sela i još njih dva. Zli kult štuje božicu Kali ljudskom žrtvom, dok Tagiji prisiljavaju djecu iz sela da kopaju u potrazi za dva preostala kamena Sankare koja su nestala u rudnicima palače. Njihov vođa Mola Ram nada se da će upotrijebiti moć pet ujedinjenih kamena Sankare kako bi zavladao svijetom.
Indyja, Willie i Kratkog zaorbljavaju Tagiji te ih razdvajaju. Indy se pridružuje Tagijima nakon što su ga prisilili da popije "krv Kali Ma", napitak kojim se kontroliraju misli koji baca onoga tko ga popije u "crni Kalin san". Willie je zarobljena kao ljudska žrtva, a Kratkog bacaju u rudnik s ostalom djecom iz sela kao roba. Međutim, Kratki razbije svoje lance i pobjegne natrag u hram, gdje Willie spuštaju u jamu ispunjenu užarenom lavom. Pomaže Indyju da se pribere udarivši ga bakljom. Iako Mola Ram uspijeva pobjeći kroz skrivena vrata, Indy i Kratki spašavaju Willie, uzimaju tri kamena Sankare i oslobađaju djecu iz sela. U borbi tijekom bijega iz dvorca, trojac uskače u kolica u rudniku, a čuvari kreću za njima. U jurnjavi, Kratki umalo upada u lavu, a jedan Tagi skače na njihova kolica. Willie ga neočekivano udara i baca ga natrag na prugu. Drugo vozilo nalijeće na njegovo tijelo i iskače s pruge.
U međuvremenu, Mola Ram i ostali urušavaju vodenu branu, izlijevajući vodu u tunele kako bi utopili troje junaka. Nakon što je Indy zaustavio kolica, izbjegavaju jureću vodu istrčavši van - samo kako bi se našli na rubu strmog kanjona. Pokušavaju ga prijeći preko visećeg mosta, ali upadaju u zamku jer se Tagiji nalaze s obje strane. Povukavši očajnički potez, Indy došapće svojim prijateljima da se drže na kineskom. Uzima mač kako bi prepolovio most, poslavši većinu Tagija u rijeku s krokodilima.
Mola Ram i nekoliko njegovih sluga se uspijevaju uhvatiti za stranu na kojoj se nalazi i Indy. Počne se tući s Indyjem za kamenja, ali ovaj zazove njihovu magiju čime izaziva urušavanje kamenja koja šalju opakog svećenika u rijeku gdje ga dočekuju krokodili. U tom trenutku se pojavljuju britanske trupe kako bi svladali preostale Tagije. Junaci se trijumfalno vraćaju u selo s drugim svetim kamenom i njihovom djecom.
Produkcija [uredi]
Steven Spielberg i George Lucas htjeli su da nastavak Otimača izgubljenog kovčega bude mnogo mračniji, zbog njihovih privatnih raspoloženja povodom prekida veze i razvoda koje su obojica prošla. Lucas je radnju filma smjestio prije one iz originala jer nije htio da nacisti opet budu negativci.
Snimanje je počelo na Šri Lanci. Harrison Ford ozlijedio je leđa dok je jahao slonove, pa je kaskader Vic Armstrong proveo pet tjedana kao zamjena u raznim kadrovima. Produkcija se većinom odvijala u studijima Elstree te zauzela osam od devet ondašnjih hangara. Pomoćna ekipa provela je šest dana snimajući dijelove auto potjere iz Šangaja u Macauu, dok je producent Frank Marshall predvodio drugu pomoćnu ekipu na Floridi koja je koristila aligatore kao zamjenu za močvarne krokodile. Dodatna snimanja obavljena su u Mammoth Mountainu i na rijeci Tuolumne za potrebe rafterske scene. Ford je opet pretrpio ozljedu leđa za vrijeme snimanja u Elstreeju pa je poslan u bolnicu u Los Angelesu. Bez obzira na sve, Spielberg je dovršio film pet dana prije zadanog roka s budžetom od oko 28 milijuna dolara.
Reakcije [uredi]
Ukleti hram zaradio je 180 milijuna dolara (30 manje od Otimača), postavši treći najveći hit 1984. (uz Istjerivače duhova i Policajca s Beverly Hillsa). Film je zaradio podijeljene kritike.
Prikaz Indijaca prouzrokovao je neke kontroverze u Indiji pa je film privremeno bio zabranjen u toj zemlji.
Glumci [uredi]
Glumac Uloga
Harrison Ford Indiana Jones
Kate Capshaw Willie Scott
Jonathan Ke Quan Kratki
Amrish Puri Mola Ram
Roshan Seth Chattar Lal
Philip Stone Satnik Blumburtt
Roy Chiao Lao Che
David Yip Wu Han
Ric Young Kao Kan
Chua Kah Joo Chen
Rex Ngui Maitre d'
Philip Tan Glavni ubojica
Dan Aykroyd Weber
Dr. Akio Mitamura Kineski pilot
Michael Yama Kineski kopilot
D.R. Nanayakkara Šaman
Dharmadasa Kuruppu Poglavica
Stany De Silva Sajn
Indiana Jones and the Temple of Doom
Redatelj Steven Spielberg
Producent Robert Watts
Scenarist Priča:
George Lucas
Scenarij:
Willard Huyck
Gloria Katz
Glavne uloge Harrison Ford
Kate Capshaw
Ke Huy Quan
Amrish Puri
Glazba John Williams
Snimatelj Douglas Slocombe
Montaža Michael Kahn
Distributer Paramount Pictures
Godina izdanja 1984.
Trajanje 118 min.
Država SAD
Jezik engleski
Budžet $28,000,000
Prethodni 'Otimači izgubljenog kovčega'
Sljedeći 'Indiana Jones i posljednji križarski pohod'
- 17:48 -
INDIANA YONES I KRALJEVSTO KRISTALNIH LUBANJA
Indiana Jones i Kraljevstvo kristalne lubanje (eng. Indiana Jones and the Kingdom of the Crystal Skull) je pustolovni film Stevena Spielberga iz 2008. Objavljen 19 godina nakon filma Indiana Jones i posljednji križarski pohod, u njemu se u naslovnoj ulozi ponovno pojavljuje Harrison Ford, a radnja je ovaj put smještena u 1957. Film odaje počast SF B-filmovima iz te ere, suprotstavljajući ovaj put Jonesa protiv sovjetskih agenata - predvođenih Irinom Spalko (Cate Blanchett) - u potrazi za izvanzemaljskom kristalnom lubanjom. U filmu se pojavljuju i Marion Ravenwood kao Karen Allen, Shia LaBeouf kao Mutt Williams, Ray Winstone i Jim Broadbent.
Film je dugo čekao na produkciju jer se Spielbergu i Fordu nije svidjela originalna koncepcija Georgea Lucasa, koja se većim dijelom fokusirala na izvanzemaljce. Scenaristi Jeb Stuart, Jeffrey Boam, Frank Darabont i Jeff Nathanson napisali su svoje verzije scenerija, a na kraju je trojac zadovoljila verzija Davida Koeppa. Snimanje je počelo 18. lipnja 2007., a odvijalo se u Novom Meksiku, New Havenu, Connecticutu, Havajima, Fresnu, Kaliforniji i u tonskim studijima u Los Angelesu. Kako bi se zadržao vizualni kontinuitet s prijašnjim filmovima, ekipa se oslanjala na tradicionalne kaskaderske scene umjesto na digitalnu tehnologiju, a snimatelj Janusz Kamiński je proučavao stil Douglasa Slocombea iz prethodnih filmova.
Marketing se većim dijelom oslonio na nostalgiju publike za serijalom, a proizvodi su tražili inspiraciju iz sva četiri filma. Nestrpljenje je raslo zajedno s tajnošću koja je pratila produkciju, a sve je rezultiralo pravnim sporom sa statistom koji je prekršio ugovor o tajnosti i uhićenjem drugog muškarca zbog krađe računala na kojem su se nalazili brojni dokumenti povezani s produkcijom. Indiana Jones i Kraljevstvo kristalne lubanje objavljen je 22. svibnja 2008. te je postigao veliki komercijalni uspjeh, zaradivši u cijelom svijetu preko 783 milijuna dolara, postavši tako drugi najunosniji film 2008. Film je općenito ocijenjen pozitivno od strane kritičara, dok je reakcija obožavatelja bila podijeljena.
Radnja [uredi]
1957., pukovnica i doktorica Irina Spalko i konvoj sovjetskih agenata prerušenih u američke vojnike upadaju u vojnu bazu u pustinji Nevade. Prisiljavaju Indianu Jonesa da ih odvede do sanduka u "Hangaru 51" koji sadrži ostatke izvanzemaljskog stvorenja koje se deset godina prije srušilo u Roswellu u Novom Meksiku. Jones pokuša pobjeći, ali ga prevari bivši partner Mac, koji otkriva kako radi za Sovjete. Nakon borbe i poduže utrke vozilima po skladištu, Indiana pobjegne u pustinju na raketnim saonicama, gdje upadne u umjetni grad izgrađen za nuklearna testiranja. Preživi nuklearni udar sakrivši se u hladnjak. Kasnije na sastanku mu otkrivaju kako se nalazi pod istragom FBI-ja zbog Macovih veza sa Sovjetima. Jones se vraća na koledž Marshall, gdje mu ponude trenutni prekid rada na neodređeno vrijeme kako bi izbjegao otkaz zbog istrage. Na željezničkoj postaji, Jonesa zaustavi mladić Mutt Williams i rekne mu da je njegov stari kolega, Harold Oxley, nestao nakon što je otkrio kristalnu lubanju blizu Nazca u Peruu. Jones i Mutt odlaze do lokalnog restorana gdje počnu razgovor o Akatoru (poznatom i kao El Dorado), kristalnim lubanjama i plemenu Ugha. Mutt dadne Jonesu pismo od Oxleyja. Prilaze im sovjetski agenti i počne utrka po koledžu. Indiana shvaća da su Sovjeti pratili Mutta kako bi se dočepali njega da im dešifrira Oxleyjevo pismo.
U Peruu, Jones i Mutt otkrivaju da je Oxley zatočen u umobolnici kojom upravlja crkva, ali otmu ih Sovjeti. U Oxleyjevoj bivšoj ćeliji, Jones otkriva tragove groba Francisca de Orellane, konkvistadora koji je nestao u šesnaestom stoljeću dok je tražio Akator. Indiana pronalazi i kristalnu lubanju koju je Oxley sakrio u Orellaninom grobu. Sovjeti uhvate Jonesa i Mutta i odvode ih u svoj kamp u Brazilu gdje drže Oxleyja i Muttovu majku - za koju se ispostavlja da je Jonesova stara ljubav, Marion Ravenwood. Jones saznaje da Sovjeti vjeruju da lubanja, koja magnetski privlači sve ne-željezne predmete, potječe od izvanzemaljskog oblika života i sadrži veliku psihičku moć; Oxley je zadobio živčani slom jer se previše izložio lubanjinoj moći. Spalko otkriva kako predmet ukraden iz Hangara 51 također ima kristalnu lubanju. Dok četvorka pokušava pobjeći Sovjetima, Marion otkriva Muttu da mu je pravo ime Indiana Jones III. te da je on Indianin sin. Konačno uspiju pobjeći i započinje duga potjera vozilima s mnoštvom vratolomija. Pobjegavši na pomorskom vozilu, Indiana, Mutt, Marion, Oxley i Mac stižu u Hram Akatora, piramidu u stilu Maja u amazonskoj prašumi. Tvrdeći kako je dvostruki agent CIA-e koji radi protiv Sovjeta, Mac ulazi u hram s Indianom i skupinom, ali zapravo ostavlja tragove uređaja za praćenje kako bi ih Spalko mogla pratiti.
Skupina ulazi u hram i Jones upotrijebi lubanju kako bi otvorio veliku odaju, gdje trinaest kristalnih kostura, od kojih jednom nedostaje lubanja, sjede na tronovima. Nakon dolaska Sovjeta i Macove nove izdaje, Spalko stavi lubanju na kostur. Kostur počne komunicirati sa skupinom preko Oxleyja na drevnom dijalektu Maja. Indiana to prevede kao da ih izvanzemaljci žele nagraditi nudeći im "veliki dar". Spalko prilazi i zatraži da "sazna sve". Bića odobre njenu želju i počnu prenositi sva svoja znanja na nju. Iznad dvorane se otvara portal u drugu dimenziju, a Oxleyju se vrati zdrava svijest i on objasni kako su izvanzemaljci interdimenzionalna bića koja su naučila ratnike Ugha na poboljšaju svoju tehnologiju. Indiana, Mutt, Marion i Oxley pobjegnu iz hrama, ali Maca i vojnike usisa portal. Kosturi se spajaju u jedan i nastavljaju hraniti Spalko znanjem; no, kolektivno znanje trinaest stvorenja je previše za Spalko. Njezini mozak i tijelo se zapaljuju i raspadnu, a njene ostatke usisa portal. Hram se uruši, a leteći tanjur se diže iz ruševina i nestaje dok rijeka Amazona poplavljuje dolinu. Po povratku kući, Indiana je vraćen na posao i promoviran u pomoćnika dekana Marshall Collegea, a on i Marion se vjenčaju.
Glumci [uredi]
Harrison Ford kao Dr. Indiana Jones, Jr.. Kako bi se pripremio za ulogu, 64-godišnji Ford je provodio tri sata dnevno u teretani, dva tjedna vježbao s bičem[1] i oslonio se na visokoproteinsku dijetu od ribe i povrća.[2] Ford je ostao u formi i tijekom stanke u serijalu jer se nadao novom filmu.[3] Izveo je mnoge svoje kaskaderske scene budući da su one od 1989. postale mnogo sigurnije, a smatrao je i kako je poboljšao svoju izvedbu.[4] Rekao je, "Privlačnost Indiane Jonesa nije njegova mladost nego njegova imaginacija, njegova domišljatost. Njegov fizički izgled je veliki dio toga, pogotovo način na koji se izvlači iz opasnih situacija. No, nije sve u udaranju ljudi i padanju s visokih mjesta. Moja ambicija je imati publiku koja će lik gledati ravno u lice, a ne u tjeme vještog kaskadera. Nadam se da ću to i dalje uspijevati bez obzira koliko star bio."[5]
Ford je smatrao i kako će njegov povratak pomoći američkoj kulturi da postane manje paranoična oko starenja (odbio je obojiti kosu za ulogu), zbog obiteljske privlačnosti filma: "Ovo je film koji se ne obraća samo mladom dijelu populacije, nekom određenom dijelu stanovništva (...) Imamo odličnu priliku dokinuti demografska ograničenja."[4] Rekao je Koeppu da u scenarij doda više aluzija na njegovu dob.[6] Spielberg je rekao Fordu da nije prestar za ulogu Jonesa: "Kad čovjek dođe u te godine i stalno prima isti udarac, a i dalje trči brzo i penje se visoko kao i prije, disat će malo teže na kraju svega. A ja sam pomislio, 'Idemo se zabaviti. Ne skrivajmo to."[7] Spielberg se sjetio rečenice iz Otimača, "Nisu godine u pitanju, nego kilometraža",[7] te pomislio kako ne može naći razliku između Forda tijekom snimanja Posljednjeg križarskog pohoda i Kraljevstva kristalne lubanje.[8]
Shia LaBeouf kao Henry "Mutt Williams" Jones III., mladi buntovnik motociklist i Jonesov pomoćnik i sin. Koncept potomstva Indiane Jonesa uveden je u seriji Mladi Indiana Jones, u kojoj je stari Indy imao kćer.[9] Tijekom razvoja Kraljevstva kristalne lubanje, ova ideja je inkorporirana u scenarij Franka Darabonta, s tim da su Jones i Marion imali 13-godišnju kćer. No, Spielberg je smatrao kako je ideja preslična onoj iz filma Jurski Park: Izgubljeni svijet,[10] pa je umjesto kćeri ubačen sin.[11] Koepp je rekao kako su za osmišljavanje lika zaslužni Jeff Nathanson i Lucas.[6] Koepp je htio da Mutt bude šmokljan, ali je Lucas odbacio takvu ideju, objasnivši da mora sličiti Marlonu Brandu iz Divljaka: "on mora biti ono što je otac Indiane Jonesa mislio o njemu - prokletstvo se vraća u obliku njegova vlastitog sina - on je sve ono što njegov otac ne može podnijeti".[10]
LaBeouf je bio prvi Spielbergov izbor za ulogu.[1] Uzbuđen što će nastupiti u filmu o Indiani Jonesu, LaBeouf je potpisao bez da je pročitao scenarij, a nije ni znao kakvog će lika glumiti.[12] Vježbao je i nabacio oko sedam kilograma mišićne mase za ulogu,[13] a gledao je i ostale filmove kako bi se uživio u ulogu.[14] LaBeouf je gledao i Gužvu na školskoj ploči, Buntovnika bez razloga te Divljaka kako bi vidio kako njegov lik treba izgledati i ponašati se,[1] kopirajući manire i riječi junaka iz tih filmova, kao što je korištenje noža skakavca kao oružje.[15] Lucas je savjetovao i korištenje zalizanog izgleda, šaleći se kako je LaBeouf "poslan u školu zalizivanja Američkih grafita".[7]
Cate Blanchett kao Irina Spalko, sovjetska agentica. Lik je osmislio scenarist David Koepp.[6] Frank Marshall rekao je kako je Spalko nastavila Indianinu tradiciju održavanja veza koje sežu od ljubavi do mržnje "sa svakom ženom s kojom dođe u kontakt".[16] Blanchett je "nekoliko godina" htjela igrati zlikovku, a uživala je postavši dijelom ostavštine Indiane Jonesa budući da je obožavala prethodne filmove.[17] Spielberg je hvalio Blanchett kao "majstoricu prerušavanja".[7] Bob frizura bila je njena ideja, što uz njen strogi izgled i ponašanje podsjeća na Rosu Klebb iz filma Iz Rusije s ljubavlju.[18] Blanchett je naučila mačevati, a tijekom snimanja Spielberg je odlučio liku dodati vještine karatea.[19] LaBeouf se prisjetio kako je Blanchett bila dosljedna na setu, a Ford je ostao iznenađen kad ju je susreo na setu dok nije bila u kostimu. Primijetio je, "Ne postoji aspekt njenog ponašanja koji nije bio dosljedan s bizarnom osobom koju je igrala."[4]
Karen Allen kao Marion Ravenwood, Indianina stara ljubav koja se već bila pojavila u Otimačima izgubljenog kovčega. U scenariju Franka Darabonta Marion Ravenwood se vraća kao Indianina simpatija.[10] Allen nije ni bila svjesna da je njezin lik u scenariju sve dok je Spielberg nije nazvao u siječnju 2007. i rekao, "Bit će objavljeno! Snimit ćemo Indianu Jonesa 4! Pogodi što! Ti si u njemu!"[20] Ford je smatrao Allen "jednom od najlakših ljudi za suradnju s koje je poznavao. Ona je potpuno neovisna žena, a to je dio lika kojeg igra. Većina njezina šarma i šarma njenog lika je u filmu. I opet, nije to vezano uz godine. To ima veze s njenim duhom i njenom prirodom."[4] Allen je rekla kako je s Fordom bilo lakše raditi na ovom filmu, u suprotnosti s prvim filmom, gdje se polako sprijateljivala s glumcem.[21]
Ray Winston kao George "Mac" McHale, britanski agent s kojim je Jones surađivao tijekom Drugog svjetskog rata, ali koji se sada udružio sa Sovjetima zbog financijskih problema. Lik je svojevrsni zaokret u odnosu na Sallaha i Renea Belloqa - Jonesova prijatelja i neprijatelja u Otimačima izugbljenog kovčega.[22] Spielberg je angažirao Winstonea jer ga je smatrao "jednim od najbriljantnijih aktivnih glumaca", nakon što ga je vidio u Posljednjoj pljački.[19] Winstone je tijekom snimanja potrgao tetive koljena. "Stalno dobivam akcijske uloge kako starim", primijetio je.[23] Kao i John Hurt, i Winstone je htio vidjeti scenarij prije nego što se posveti filmu. U intervjuu za britansku televiziju[24] je objasnio kako je scenarij mogao pročitati samo ako mu ga donese kurir, koji je čekao dok ga pročita, a zatim se vratio u Sjedinjene Države kad ga je Winston pročitao. Svoje razloge je objasnio riječima, "Ako želim biti u njemu, želim biti u njemu". Dodao je kako je po završetku snimanja morao vratiti scenarij, koji je bio tajna. Nakon premijere mu je dan primjerak za trajno vlasništvo.[25]
John Hurt kao Harold "Ox" Oxley, stari Jonesov prijatelj, s kojim je izgubio kontakt 1937. Šest mjeseci prije događaja iz filma, on je poludio nakon što je otkrio kristalnu lubanju, koja mu je naredila da je vrati u Akator. Frank Darabont sugerirao je izbor Hurta kad je pisao scenarij.[26] Lik je inspiriran Benom Gunnom iz Otoka s blagom.[19] Hurt je htio pročitati scenarij prije nego što prihvati ulogu, za razliku od drugih glumaca koji su pristali "jer ga Steven - znate, 'Bože' - snima. A ja sam rekao, 'Ja trebam malo prethodnog znanja taman da ga Bog snima.' Pa su mi poslali kurira sa scenarijem iz Los Angelesa, dali su mi ga u tri sata popodne u Londonu, pokupili ga natrag u osam navečer, a on se sutradan vratio u Los Angeles."[27]
Jim Broadbent kao Dan Charles Stanforth, kolega s koledža i Jonesov prijatelj. Broadbentov lik zamjenjuje Marcusa Brodyja, kojeg je glumio Denholm Elliott, koji je umro 1992.[19] Kao počast Elliottu, producenti su na lokaciji koledža Marshall postavili njegovu bistu, te fotografiju na Jonesovu stolu na kojoj piše kako je umro zajedno s Jonesovim ocem.
Igor Jijikine kao Pukovnik Dovčenko. Njegov lik zamjenjuje gorostasnog krvnika kojeg je u prethodnim filmovima utjelovljavao Pat Roach (Roach je umro 2004.).[19]
Joel Stoffer i Neil Flynn pojavljuju se u cameo ulogama kao agenti FBI-ja koji ispituju Jonesa, u sceni nakon uvodne sekvence. Alan Dale glumi generala Rossa, koji uvjerava agente u Jonesovu nevinost. Andrew Divoff i Pavel Lychnikoff glume ruske vojnike. Spielberg je za uloge ruskih vojnika angažirao glumce koji znaju ruski da bi njihov naglasak bio autentičan.[8] Dimitri Diatčenko glumi desnu ruku pukovnice Spalko koji se sukobljava s Jonesom na koledžu. Diatčenko je nabio oko 115 kilograma kako bi izgledao prijeteće, a njegova uloga je prvih deset dana snimanja bila dosta mala. Kad se snimala borba, Ford ga je slučajno udario u bradu, a Spielbergu se svidjela Diatčenkova duhovita reakcija, pa mu je produžio ulogu na tri mjeseca snimanja.[28]
Sean Connery je odbio ponudu da reprizira svoju ulogu Henryja Jonesa Sr. budući da se povukao u glumačku mirovinu u kojoj je uživao.[29] Lucas je izjavio da je u biti dobro da se Connery nije na kratko pojavio, budući da bi to bilo razočaranje za publiku kad se njegov lik ne bi pridružio pustolovini.[30] Ford se našalio, "Dovoljno sam star da igram vlastitog oca u ovom filmu."[4] Film objašnjava Conneryjevu odsutnost napomenom kako je lik umro nešto prije događaja iz filma.
Redatelj Steven Spielberg
Producent Frank Marshall
George Lucas
Kathleen Kennedy
Scenarist Scenarij:
David Koepp
Priča:
George Lucas
Jeff Nathanson
Glavne uloge Harrison Ford
Cate Blanchett
Karen Allen
Ray Winstone
John Hurt
Jim Broadbent
Shia LaBeouf
Glazba John Williams
Snimatelj Janusz Kamiński
Montaža Michael Kahn
Distributer Paramount Pictures
Godina izdanja 2008.
Trajanje 123 min.
Država SAD
Jezik engleski
Budžet $185,000,000
Prethodni 'Indiana Jones i posljednji križarski pohod'
- 17:41 -
ZMAJEVO SRCE
uloge: Dennis Quaid, Sean Connery, Jason Isaacs, Dina Meyer, David Thewlis, Julie Christie, Pete Postlethwaite, Brian Thompson, John Gielgud
scenografija: Benjamin Fernandez
kostimografija: Anna B. Sheppard
fotografija: David Eggby
montaža: Peter Amundson
glazba: Randy Edelman & Anna Shepherd
scenarij: Charles Edward Pogue (sinopsis: Patrick Read Johnson & Charles Edward Pogue)
režija: Rob Cohen
proizvodnja: Universal Pictures, SAD, 1996.
distribucija: Kinematografi Zagreb
trajanje: 103 '
Oni koji paralelno prate prilike na američkom tržištu knjiga i na tržištu kino-ulaznica mogli bi zamijetiti jedan zanimljiv paradoks. Ako je sudeći po broju napisanih knjiga i njihovoj uspješnosti na listama bestselera, fantasy, tj. epska fantastika je u uvjerljivoj prednosti nad SF-om. Potpuno suprotno od toga se događa u Hollywoodu, koji jednostavno ne može smisliti fantasy i prednost uvijek daje SF-u. Sociolozi bi taj fenomen objašnjavali time što za čitanje ipak treba veći intelekt, a intelektualcima fantasy mnogo bolje zadovoljava eskapističke prohtjeve za jednim boljim, jednostavnijim i ljepšim svijetom. Financijski analitičari bi to objašnjavali time što SF manje košta - utjerate nekog tipa u kostim vanzemaljca i pustite ga da tumara ulicama Los Angelesa, pa ste dobili SF-film, dok stvaranje jednog fantasy svijeta ipak nije tako jednostavno. U svakom slučaju, Hollywood se po pitanju prenošenja fantasyja na veliki ekran nije previše iskazao - od neopravdano potcijenjenog Milliusovog remek-djela CONAN BARBARIN (1981) nije se snimilo ni jedno spomena vrijedno djelo, uz izuzetak simpatične Lucas-Howardove tolkienovske replike WILLOW (1988). Zbog svega toga ZMAJEVO SRCE valja pozdraviti, makar zbog toga što razbija žanrovsku jednoličnost suvremenog Hollywooda.
Radnja filma ZMAJEVO SRCE zbiva se u nekoj neimenovanoj evropskoj zemlji krajem 10. stoljeća (neke indicije govore da bi mogla biti riječ o Engleskoj, ali slovački eksterijeri otklanjaju tu mogućnost). Vitez Bowen (Quaid) uči mladog princa Einona borilačkim vještinama i viteškoj etici. Njihovu lekciju prekida glasnik s pozivom da se priključe kralju u smirivanju pobunjenih kmetova. Kmetovi se pokazuju mnogo manje sklonim popuštanju od Pankretića & Co. pa usprkos izvojevane pobjede kralj gine, a princ bude smrtno ranjen. Njegova očajna majka (Christie) se za pomoć obraća zmaju - zaštitniku njegovih keltskih predaka koji mladom princu daruje pola svog srca. Dvanaest godina kasnije Einon (Thewlis) se pokazao još gorim tiraninom od svog prethodnika (zvuči poznato, zar ne?). Razočarani Bowen je uvjeren kako je zmijsko srce zmajeva krivo za to, pa se zarekao da će ih sve istrijebiti. Kako u srednjem vijeku nije bilo ekologa i boraca za prava životinja, njegov posao je gotovo završen kada se susreće s posljednjim zmajem po imenu Draco (glas Seana Conneryja). Nakon dvoboja koji završava fizičkom i mentalnom pat-pozicijom, Bowen shvati da je Draco zapravo čovjekoljubivo stvorenje, koje se nastoji iskupiti za to što je greškom darovalo život nedostojnom tiraninu. Njih dvojica se udružuju i pomažu kmetici Kari (Meyers) u ustanku protiv Einona.
Iako daleko od savršenstva, ZMAJEVO SRCE je mnogo bolje nego što je to sugeriralo mučno snimanje i činjenica da se na mjestu producenta našla Rafaella de Laurentiis, kći mnogo poznatijeg Dina, sklonog tome da na svako remek-djelo snimi pet-šest nepodnošljivih celuloidnih brabonjaka. Pogueov scenarij je također napravljen u tipičnoj maniri današnjih holivudskih studija - s dosta logičkih rupa i predvidljivim elementima. Umjesto da su bespotrebno ubačeni likovi Kare (kao da se ne može bez romanse glavnih junaka) i oca Gilberta kao "comic reliefa", mnogo je više truda trebalo uložiti da Bowenov lik bude višedimenzionalniji i njegovi postupci bolje motivirani. Ali, pomalo slabašni scenarij ipak spašavaju dvije stvari: prije svega je to dobra Cohenova režija, zatim vrhunski specijalni efekti s digitaliziranim čudovištem, te, na kraju sam Sean Connery koji zmaju ne samo posuđuje glas, nego i svoje manire. Veliki Škot, koji je svojim šarmom od potpune propasti spasio i onakvu neuvjerljivu holivudsku besmislicu kao što je HRID, imao je mnogo manje razloga da u tome ne uspije u ZMAJEVOM SRCU.
Ukratko, ZMAJEVO SRCE nije veliki i nezaboravan film, ali ljubiteljima fantasyja će biti više nego potrebno osvježenje.
- 17:39 -
1001 NOĆ
Knjiga tisuću i jedne noći (C*'( #DA DJD) HDJD) na arapskom ili G2'1 H Ě© 4( na perzijskom), predstavlja zbirku od preko 300 bajki, šaljivih pripovijesti, legendi i anegdota.
Zbirka je povezana okvirnom pričom o Šahrijaru, nesmiljenom vladaru koji je, zgađen nevjernošću svoje supruge, zapovijedio da mu se svake noći druga žena dovodi u postelju kako bi je slijedećeg jutra pogubili. Šeherezada, dovitljiva vezirova kći, tu sudbinu izbjegava tako što Šahrijaru svake noći počne pričat neku zanimljivu priču te je prekinuvši je na najzanimljivijem dijelu.
Zbirka se sastoji od niza priča, prilično različitih po sadržaju, od kojih su neke, poput legendi o Sinbadovim putovanjima, Aladinovoj lampi i Ali Babi i 40 hajduka, i samostalno postale dio svjetske kulture. Nastanak zbirke se obično vezuje za Bagdad u doba kalifa Haruna al-Rashida, koji je tada bio najkozmopolitskiji grad na svijetu i na čijim ulicama su se mogle čuti raznolike priče porijeklom iz Perzije, Kine, Indije, Afrike i Evrope. Jezgra priče se, s druge strane, vezuje uz drevnu perzijsku knjigu Hazar Afsana (Tisuću mitova).
Prva arapska kodifikacija Alf Layla spominje već u 9. vijeku, a zapadno čitateljstvo je knjigu upoznalo tek početkom 18. vijeka zahvaljujući prijevodu Antoinea Gallanda na francuski. Ipak, najpoznatiji zapadni prijevod je onaj britanskog istraživača Sir Richarda Burtona, koji je u svojoj verziji zadržao mnoge erotske i lascivne dijelove izbačene iz Gallandove i mnogih drugih izdanja, i zahvaljujući kojoj su mnogi Orijent dugo vremena shvaćali kao mjesto u kome, za razliku od uštogljenog Zapada, vladaju tjelesni užici.
1001 noć je služila kao vrelo inspiracije likovnim umjetnicima i filmašima, uključujući neka od klasičnih djela Starog Hollywooda i nešto modernijih djela poput Pasolinijevog Cvijeta 1001 noći.
- 17:37 -
NAJBOLJE GODINE
RADNJA
Druga sezona popularne serije donosi brojne nove zaplete i likove u Dragošje. Pratili smo dolazak i prilagodbu lijepe Lorene (Katarina Radivojević) u seoskom okruženju, njen novi početak i suživot sa stanovnicima ovog dražesnog sela. Ušli smo u živote živopisnih Dragošjana, pratili njihove dogodovštine, a novi nastavci upoznaju nas s udanom Lorenom, ali i novim žiteljima, odnosima i obratima u radnji. Dvojica braće Hajduk borila su se za Loreninu naklonost, a za njenu ruku naposljetku izborio se Tomo (Amar Bukvić). Samo naizgled je spokoj zavladao ovim slavonskim selom jer novi nemiri stižu s likovima poput Violete (Mira Furlan), ambicioznih političara i moćnika poput Suzane Gajs (Ksenija Pajić) i Tune (Enes Vejzović).
Zbog kaznenog djela selo postaje bogatije za još jednu obitelj iz Zagreba - Gajs. Suzana Gajs, moćna i ambiciozna žena glava je te obitelji. Zajedno sa svojim kćerima blizankama Tenom (Maša Dejanović) i Lenom (Mia Dejanović) te majkom Spomenkom (Zrinka Kolak), Suzana mora prihvatiti svoju sudbinu. Pred njom je život u selu daleko od luksuza velegrada na kakav je navikla. Suzana postaje nova općinska načelnica sela Vimečine, Rudina i Dragošja. Ova zanosna i beskrupulozna poslovna žena pokušat će unijeti velike promjene u selima i tako uznemiriti lokalno stanovništvo. Njena majka Spomenka izazvat će pak nemire samo u Božinom srcu. Kako će vrijeme prolaziti Suzana će unatoč svojoj hladnoći početi gajiti simpatije prema jednom od žitelja Dragošja.
Moćni Tuna (Enes Vejzović) još je jedna osoba koja ima veliki utjecaj na svakodnevicu Dragošja. Vlasnik hipodroma i kandidat za Sabor ostvarit će zabranjenu avanturu s mladom Koranom (Petra Cicvarić), dok će ljubavni život njene sestre Zrinke (Marija Borić) biti poljuljan povratkom Damira (Janko Rakoš) u selo. Vrckasta i lijepa Tunina kći Marta (Iskra Jirsak) uvući će se pod kožu Ranka (Janko Popović Volarić) i tako u Loreni probuditi tračak ljubomore.
Nakon što su mu roditelji otišli na put oko svijeta te ga ostavili na nemilost zahtjevne Bebe (Ljubica Jović), Marko (Karlo Ferenčak) će zamoliti svog brata Sebastijana (Hrvoje Horvat) da mu zajedno sa Zvjezdanom (Svjetlana Magdić) pomogne u vođenju obiteljske trgovine. Omiljeni seoski liječnik Dražen (Robert Jozinović) zagledat će se u Sašku (Mirta Zečević), a njegovi simpatični pokušaji zavođenja često će završiti neuspjehom.Političke intrige pokušat će se uvući u Dragošje, no seosko okruženje ostaje mjesto u kojem će se roditi neke nove ljubavi, ali probuditi i neke stare
- 17:31 -
SAM U KUĆI
Sam u kući (eng. Home Alone) američka je obiteljska komedija iz 1990. godine s Macaulayjem Culkinom u glavnoj ulozi.
Radnja [uredi]
Upozorenje čitatelju: Slijedi tekst koji sadrži pojedinosti o radnji i/ili završetku ovog djela.
Kevin McCallister (Macaulay Culkin) je dječak koji se s obitelji sprema na putovanje u Francusku gdje će provesti božićne blagdane. Užurbano spremanje u obiteljskoj kući ne dira previše flegmatičnog Kevina koji ne uspijeva privući pažnju niti jednog člana obitelji. Naposljetku ostaje zaboravljen i sam u kući što isprva nitko ne primjećuje.
Tad na scenu stupaju Harry (Joe Pesci) i Marv (Daniel Stern), pljačkaši čija je specijalnost "olakšavanje" bogataša za vrijeme praznika. Na njihovoj listi je i kuća McCallisterovih, ali tu je isprva preplašeni Kevin koji ubrzo dolazi k sebi i priprema obranu svog doma postavljajući brdo zamki za neželjene goste.
Nastavci [uredi]
Sam u kući 2: Izgubljen u New Yorku iz 1992.
Sam u kući 3 iz 1997.
Sam u kući 4 iz 2002.
- 17:27 -
GUMUŠ
Gumuš (hrv. Srebro, turski: Gümüş), turska je serija koja se od 21. studenoga 2010. prikazuje na Novoj TV u Hrvatskoj. Radnja serije smještena je u Istanbulu u Turskoj. Glavne uloge imali su Songül Öden, K1vanç Tatl1tu i Ekrem Bora.
Sažetak radnje [uredi]
Život prostodušne, neiskvarene djevojke Gümüş mijenja se kada joj imućna obitelj Šadoglu dogovori brak s muškim nasljednikom Mehmetom koji je, nakon što mu je voljena djevojka poginula u prometnoj nesreći, zapao u tešku krizu. Uvažena obitelj Šadoglu odabrala je Gümüş za ženu svog sina Mehmeta i nakon što je to saznala Gümüş je presretna, na pragu ostvarenja svoga vječnog sna.
Gümüş napokon dobiva priliku približiti se Mehmetu u kojeg je zaljubljena od djetinjstva i povrh svega, postati mu ženom. U nevjerici zbog brzog i lakog odvijanja stvari, Gümüş kreće na put u Istanbul koji će vidjeti prvi put. Mehmet je godinu dana ranije izgubio voljenu Nihan, s kojom je bio u šestogodišnjoj vezi i s kojom se njegova obitelj nije slagala. Nihan pogiba u strašnoj prometnoj nesreći za što Mehmet ne prestaje kriviti sebe.
Mehmet, čvrsto zatvorivši vrata ikakvoj mogućnosti za ljubav i sreću, počinje voditi razuzdan život. Iz toga bijednog života izvlači ga djed Mehmet Fikri. Mehmet jedne večeri upada u nevolju i tučnjavu, zbog čega djed požuruje planove koje ima za unuka. Zbog nastalih okolnosti Mehmet pristaje na život kakav mu je djed zamislio. U njegovim je planovima i vjenčanje s Gümüş. Iako u srcu nosi drugu ženu, Mehmet mora oženiti ženu koju ne voli. Mehmet je nesretan i prisiljen živjeti sa ženom koju nije sam odabrao i, bez obzira što je Gümüş lijepa, nježna i pažljiva, njegovo srce ostaje zatvoreno.
Naizgled Mehmet pristaje na taj brak, ali ne može Gumus ni primiti za ruku. Povrh svega, u jednom trenutku pokušava pobjeći i odustati od braka čime izaziva veliki skandal zbog kojeg mu otac doživljava srčani udar. Vrlo brzo Gümüş uviđa da njen novi život uopće neće biti bajka o kakvoj je maštala. Gümüş se unatoč nesuglasicama s Mehmetom blago odnosi prema njegovom ponašanju. Osim rezerviranog i odbojnog supruga, nesposobnog da je prihvati kao pravu ženu, svakodnevicu će joj zagorčavati svekrva Šeref i šogorica Pinar. Bez drugog izlaza Gumus će prihvatiti ulogu koja joj je dana, ali će se okrenuti vlastitom usavršavanju i obrazovanju u nadi da će tako lakše jednog dana odlediti Mehmetovo srce.
Format romantika, drama
Autor Eylem Canpolat
Sema Ergenekon
Redatelj Kemal Uzun
Glumci Songül Öden
K1vanç Tatl1tu
Ekrem Bora
Država podrijetla Turska
Jezik turski / engleski / francuski
Broj epizoda 100
Broj sezona 3
Produkcija
Producent Irfan Sahin
Lokacija Turska
Emitiranje
U Hrvatskoj Nova TV
Uloge [uredi]
Glumac Lik
Songül Öden Gümüş
K1vanç Tatl1tu Mehmet
Ekrem Bora Mehmet Fikri
Güngör Bayrak Šeref
Funda 0lhan Esra
Ayça Varl1er P1nar
Laçin Ceylan Gülsün
Sevinç Gürsen Aky1ld1z Bahar
Tar1k Ünlüo lu Tar1k
Bar1ş Ba c1 Emir
Cüneyt Çal1şkur Ahmet
Serdar Orçin Onur
Kamil Güler Gökhan
Emre Karayel Engin
Tayfun Eraslan Levent
Hikmet Karagöz Osman
Cans1n Özyosun Didem
Füsun Erbulak Dilruba
Murat Akda Köylü
Çi dem Batur Dilek
- 17:22 -
NINA BADRIĆ
Nina Badrić (Zagreb, 4. srpnja 1972.), hrvatska je pop pjevačica i višestruka osvajačica prestižne nagrade Porin. Jedna je od najcjenjenijih i najtrofejnijih glazbenika čija se popularnost proširila i izvan granica Hrvatske.
Sa devet godina pjevala je u dječjem zboru 'Zvjezdice', sa kojim je putovala po svijetu, snimila nekoliko albuma i stekla velikog iskustva u zborskom i gospel pjevanju[1]. Svoj prvijenac Godine nestvarne objavljuje 1995. godine za diskografsku kuću Croatia Records, ali veći uspjeh dolazi tek nakon dueta sa Emilijom Kokić i skladbe "Ja sam vlak"[2]. 2002. godine u Bosni i Hercegovini proglašena je najboljim stranim izvođačem i dobitnica je glazbenog 'Oscara'. Četiri puta se natjecala na Dori (Hrvatsko natjecanje za pjesmu Eurovizije).
11. rujna 2006. godine Nina Badrić se u intimnoj atmosferi u istarskim Balama, udala za svog dugogodišnjeg dečka Bernarda Krasnića
Zvjezdice [uredi]
Nina Badrić rodila se 4. srpnja 1972. godine u Zagrebu. Pohađala je osnovnu školu "Otokar Keršovani", koja kasnije 1995. godine mijenja ime u "Dr. Ivan Merz"[4]. Glazbom se počinje baviti već kao devetogodišnja djevojčica, pjevajući u dječjem zboru 'Zvjezdice'. Sa 'Zvjezdicama' je proputovala gotovo čitavi svijet, snimila nekoliko albuma i stekla veliko glazbeno iskustvo u zborskom i gospel pjevanju. Nina nije prva kojoj su 'Zvjezdice' pomogle u daljnjoj karijeri, pa tako nakon sedam godina provedenih u zboru, Nina odlazi u studijo gdje pjeva prateće vokale izvođačima kao što su Parni valjak, Prljavo kazalište i drugi.
Početak uspjeha [uredi]
Jedan od najzaslužnijih ljudi za njezinu glazbenu karijeru je pokojni Dino Dvornik, koji joj je prema njezinim riječima jako puno pomogao. Dok je pjevušila uz radio u jednom butiku u kojem je radila, na vratima se pojavio Dino Dvornik, koji je tada bio velika hrvatska zvijezda. Dino je tada ugasio radio i rekao joj da sad otpjeva to isto bez pratnje. Bio je vrlo impresioniran onim što je čuo i sutra dan je odmah sa Ninom obišao nekoliko diskografskih kuća po Zagrebu[5].
„"Dino mi je tada dao vjetar u leđa i prijateljski zagrljaj, i nikad nisam, niti ću mu to ikada zaboraviti. Tijekom godina postali smo dobri prijatelji. Bio je moja glazbena ikona, htjela sam biti takva, hrabra, drukčija i svoja"[5]“
({{{2}}})
Kasnije je imala svoj prvi veći nastup na 'Croviziji', gdje je pobijedila sa skladbom "Ostavljam te", u suradnji sa Rajkom Dujmićem, Jesenkom Hourom i svojim prvim menadžerom Danijelom Koletićem. Ubrzo nakon toga potpisuje svoj prvi profesionalni ugovor sa izdavačkom kućom Croatia Records i 1995. godine objavljuje svoj prvijenac Godine nestvarne. Tonski snimatelji na albumu bili su Tihomir Borošak i Dejan Parmak, a izvršni producent bio je Denis Curman, dok se materijal miksao i snimao u studiju Nostradamus. Album je vrlo dobro prošao kod publike, međutim Nina prvi veći uspjeh bilježi u duetu sa pjevačicom Emilijom Kokić i skladbom "Ja sam vlak".
Uspjeh i daljnja karijera [uredi]
Nakon toga slijedi vrijeme Ninine uspješne glazbene karijere, koja dolazi na vrhunac objavljivanjem albuma Personality iz 1997. godine, za izdavačku kuću Zg Zoe Music. Album je najprodavaniji u godinama 1997. i 1998., a Nina sa njim osvaja dva Porina, i to za najbolju žensku vokalnu izvedbu i za najbolji album pop i zabavne glazbe. Također obrada skladbe "I'm so excited" od američkog R&B sastava 'The Pointer Sisters', donosi joj i inozemni uspjeh.
Nakon toga 1999. godine objavljuje album Unique, na kojemu se nalazi 13 kompozicija od kojih se dvije pojavljuju u dvije verzije, "Woman in love" u običnoj i remiks i "Po dobru ti me pamti" u vokalnoj i instrumentalnoj. Na snimanju su sudjelovali brojni hrvatski glazbenici, Boytronic, Ilan Kabiljo, Ante Pecotić, Željko Banić, Pegy, Davor Devčić, Igor Geržina, Mario Igrec, te članice sastava Divas. Većina materijala snimljena je u studiju 'Croatia Records' i 'J.M. Trooly'.
Singlom "Nek ti bude kao meni", Nina najavljuje svoj četvrti album pod nazivom Nina, koji izlazi 2000. godine, pod oznakom Croatie Records. Materijal na albumu sastoji se od dvanaest skladbi, a njihovi autori su Darko Juranović (producent albuma), Ivana Husar, Sandra Sagena, Brešković Brothers, Baby Dooks, Miroslav Lesić, Aleksandra Kovač, Sonja Kovač, Predrag Martinjak, Miro Vidović, Nino Mlinac, Fresh Jay i Nina Badrić. Uz ovu ekipu na snimanju, koje se obavljalo u zagrebačkom studiju Morris, sudjelovali su i brojni drugi glazbenici kao što su; Krešimir Tomec (Cubismo), Daria Hodnik Marinković, Jadranka Krištof, sastav 'XL', Zlatan Došlić (Cubismo), Hrvoje Rupčić (Cubismo), Davor Križić (Cubismo), Renata Sabljak, Robert Vrbančić, Kristijan Zorjan, Josip Grah, D.J. 279 (London). Album Nina donosi i drugi singl "Ako kažeš da me ne voliš", za kojeg je snimljen i video spot[6]. 2003. godine objavljuje kompilaciju Collection i studijski album Ljubav. Album Ljubav sadrži trinaest skladbi, od kojih su dvije objavljene kao singlovi, "Čarobno jutro" (izvedena na natjecanju "Dora") i "Za dobre i loše dane". Materijal je snimljen u zagrebačkom studiju Morris, a na njemu je opet sudjelovala brojna skupina glazbenika.
Velikim solističkim koncertom kojeg je održala 14. veljače 2005. godine (dan Valentinovo) u Domu sportova u Zagrebu, Nina je obilježila vrhunac svoje glazbene karijere[7]. Koncert je bio i humanitarnog karaktera s kojim je Nina podržala akciju UNICEF-a za udomljavanje napuštene djece. Posebno za ovu priliku Nina je pripremila svoje stare hitove u novom aranžmanu, koje su obradili Ante Gelo i Darko Juranović. Koncert je sniman i iste godine izlazi uživo album na dvostrukom CD-u, Ljubav za ljubav - Live, kojeg objavljuje izdavačka kuća Aquarius Records. Materijal se sastoji od 23 skladbe, koje su pokrile do tada čitavu Nininu glazbenu karijeru.
U studenom 2007. godine, izlazi njezin sedmi studijski album simboličnog naziva 07. Nakon što je njezin zadnji album Ljubav napunio vrhove svih Top ljestvica, istim putem je krenuo i 07, kada se odmah po objavljivanju počeo vrtjeti po svim radio postajama. Album je pripremala u londonskim glazbenim studijima. O samom nazivu albuma Nina je rekla:
„"Sedmi je po redu u mojoj karijeri, sedam je moj najdraži broj i nekako mi se učinilo zgodno tako nazvati album. Ionako niti jedan svoj album nisam nikada nazvala po samo jednoj pjesmi, jer želim da ljudi sami odaberu svoju najdražu, bez moga sugeriranja."[8]“
({{{2}}})
Album otvara skladba "Kralj života moga", koju u duetu izvodi sa romskom divom Ljiljanom Petrović - Buttler. Materijal sadrži još jedan duet, kojeg Nina izvodi sa Montellom Jordanom u skladbi "Ne dam te nikom"[9]. Album je stvarala više od dvije godine, a na njemu su sudjelovali brojni velik glazbenici, a neki od njih su: Thomas Burić, Dražen Kvočić-Dash, Aleksandra Milutinović, Ljiljana Petrović Buttler, Montell Jordan, te Steve Sidwell.
Diskografija [uredi]
Albumi [uredi]
Studijski
Godine nestvarne - 1995. #2
Personality - 1997. #1
Unique - 1999. #1
Nina - 2000. #1
Ljubav - 2003. #1
07 - 2007. #1
Kompilacije
Collection (kompilacija) - 2003. #2
Ljubav za ljubav - Live (Uživo) - 2005. #2
Festivali i kompilacije [uredi]
1997. - Dance 1
1998. - Supergirl
2000. - Super Hitovi 1998-2000
2001. - Super Hitovi 2000-2001
2001. - Tonika 2001
2003. - Dora 2003
2004. - Galeb i ja
2004. - Hrvatski Radijski Festival 2004
2005. - Hitomanija 2
2005. - Turky party - prvih 10 godina 2
2006. - Ja sam zaljubljen
2006. - Tulum za dušu Vol. 2
Nagrade [uredi]
Nina Badrić osvojila je mnoge glazbene nagrade, a između ostalog više puta je pobijedila na dodijeli prestižne diskografske nagrade Porin.
1998. Porin za najbolju žensku vokalnu izvedbu - za izvedbe na albumu Personality
1998. Porin za najbolji album pop i zabavne glazbe - Personality
2001. Porin za najbolju žensku vokalnu izvedbu - za izvedbe na albumu Nina
2004. Porin za najbolju žensku vokalnu izvedbu - za izvedbu skladbe "Čarobno jutro"
2004. Porin za pjesmu godine - "Čarobno jutro"
2004. Porin za najbolji album pop i zabavne glazbe - Ljubav
2004. Porin za album godine - Ljubav
2008. Porin za najbolju žensku vokalnu izvedbu - za izvedbu skladbe "Da se opet tebi vratim"
Uz Porina, Nina je osvojila brojne nagrade Hrvatskog radijskog festivala (HRF), dobitnica je bosanskohercegovačke nagrade 'Index', koja joj je dodijeljena u Sarajevu u kategoriji najbolja ženska vokalna izvedba
Rodno ime Nina Badrić
Rođen/a 4. srpnja 1972.
Mjesto rođenja Zagreb
Žanr/ovi Pop, rock, ritam i blues
Zanimanje Glazbenica
Instrument Vokal
Djelatno razdoblje Početkom 1990-ih - danas
Producentska kuća Croatia Records, Aquarius Records
- 17:19 -
ANA NIKOLIĆ
Biografija
Rođena je u Paraćinu 27. septembra 1978. Završila je jezičku gimnaziju u Paraćinu, a zatim je upisala višu politehničku školu u Beogradu, na odsek za dizajn. Svoju karijeru je započela sa 22 godine pevajući po beogradskim splavovima. Sa pesmom „Januar“ je na Beoviziji 2003. osvojila nagradu za najbolji debitantski nastup, a pesma je postala veliki hit. Ana je tokom leta iste godine izdala svoj prvi studijski album Januar na kome je najdominantniji autorski rad kompozitora Aleksandra Milića Milija i tekstopisca Marina Tucaković. Objavila ga je u izdanju Siti rekordsa. Album prvenac sa nekoliko hitova kao što su: ”Hoću da te gledam”, ”Ptica skitnica”, ”Vatra”, ”Atina”, ”Moj klub” i sa dva visokobudžetna spota za pesme: ”Vatra” i ”Hoću da te gledam”. Ana je 2003. godine dobila i oskar za pop pevacicu, za hit godine i album godine. Na Beoviziji 2004. je dobila nagradu za otkriće godine.
Posle albuma ”Januar” usledila je poduža pauza od tri godine. Na muzičku scenu se vratila na Beoviziji 2006. sa pesmom ”Romale Romali” zauzevši tako drugo mesto, odnosno četvrto mesto u finalnom izboru. Pesma je postala veliki hit.
Godinu dana posle, tačnije 2007., Ana izdaje svoj drugi album pod nazivom ”Devojka od čokolade” koji su potpisale dve izdavačke kuće, Siti rekords i Miligramusic. Album koji je nadmašio prethodni sa ubedljivom prodajom nosi hitove poput: ”Devojka od cokolade”, ”Dum jedan konjak”, ”Plakaćete za mnom oboje”, ”Klovn” i za mnoge najlepša Anina balada ”Ipak se okreće”. Ana je 2007. po prvi put održala veliku turneju pod nazivom ”Čokolada”.
U decembru 2008. izlazi CD The platinum collection sa najvećim Aninim hitovima i dve nove numere ”Ekstaza” i ”Šizofrenija”. Poćinje i saradnja pevačice i dva mlada autora Milošem Roganovićem i Filipom Aleksićem.
Na Beoviziji 2009. Ana Nikolić je otpevala pesmu ”Bili smo najlepši”, gde u polufinalnoj većeri nije prošla dalje, zatim je nadkadnim prebrojavanjem glasova ustanovljeno da je prošla u finale, kao i njena koleginica Ivana Selakov. Ipak, Ana je odbila da se takmiči u finalu.
U junu 2010, Ana je objavila pesmu ”Džukelo” koja je predstavlja singl za novi album koji je izašao u julu 2010.
[uredi] Diskografija
2003. Januar
2006. Devojka od čokolade
2008. Platinum collection
2010. Mafia caffe
[uredi] Spoljašnje veze
Ana Nikolić: Oficijalni sajt
- 17:16 -
LEPA BRENA
Životopis [uredi]
Rođena je u Tuzli kao dijete Bošnjaka. Odrastala je u Brčkom. Još kao studentica se preselila u Beograd. Potom napušta studij i započinje pjevačku karijeru. Jedno vrijeme živi u Novom Sadu. Brena govori i pjeva na srpskom jeziku, na ekavskom dijalektu.
Karijeru je započela 1981. godine i to u jednoj od tada najpopularnijih emisija koju je uređivao pokojni srpski voditelj Minimaks. U kratkoj majici i bermudama je sa svojim sastavom "Slatki greh" sudjelovala tom snimanju, no upravo zbog drastične razlike od ostalih "novih nada" njena izvedba je izbačena iz emisije. Ta snimka je upotrijebljena u "Nedjeljnom popodnevu sa Minimaksom" kao šala na njen račun, no njena karijera tada polazi uzlaznom putanjom. Snimila je 17 albuma, par filmova, između ostalih hit-seriju "Hajde da se volimo". Prva je pjevačica koja se spustila helikopterom na koncert (1989. u Sofiji i 1994. u Beogradu), umjetnica je s najvećim glazbenim tiražama u povijesti balkanske glazbe.
Bila je prva žena iz Jugoslavije koja je snimala spotove na egzotičnim mjestima, u Turskoj za pjesmu "Robinja", u srednjoj Africi za "Tamba lamba", u Španjolskoj "4 godine", Ujedinjenom Kraljevstvu "Hajde da se volimo" (engleska verzija), na Floridi za "I da odem iza leđa Bogu" i "Bol za bol" i dr. Najveći hitovi su joj "Šeik" (1984.), "Jedan dan života" (1985.), "Okrećeš mi leđa" (1986.), "On ne voli me" (1987.), "Golube" (1987.), "Jugoslovenka" (1989.), "Bosanac" (1983.), "Čik pogodi" (1990.), "Ja nemam drugi dom" (1994.), "Izdajice" (1995.), "Ti si moj greh" (1996.), "Luda za tobom" (1996.), "Pazi kome zavidiš" (2008.), "Uđi slobodno" (2008) i t.d..
Spektakularni koncert je održala u Bugarskoj pred 85.000 posjetitelja, na stadionu na koji je sletjela helikopterom. Brena je za svaku Novu godinu imala i svoj poseban nastup u programu na televizijskim postajama jugoslavenskih republika i pokrajina. 1991. godine se udala za srpskog tenisača Slobodana Bobu Živojinovića s kojim ima dva sina, Stefana i Viktora. 2000. godine im je otet stariji sin Stefan, a poslije njegovog oslobađanja (otmičarima je plaćena otkupnina), Brena s obitelji seli na Floridu. Brena je sinonim za zvijezdu i jedna od najbogatijih pjevačica danas na prostoru bivše Jugoslavije. Posljednjih godina s obitelji živi u Beogradu.
Vlasnica je folk i turbofolk produkcije "Grand", predstavništva "Red Bull" i "Ford" za Crnu Goru i Srbiju. 2004. godine je održala koncert u Brčkom i u Tuzli.
Diskografija [uredi]
1980. - Čačak, Čačak - 350.000
1982. - Mile voli disko - 780.000
1983. - Sitnije Cile, sitnije (singlica) - 800.000
1984. - Bato, Bato - 800.000
1984. - Pile moje - 500.000
1985. - Jedan dan života (duetski EP Lepa Brena & Miroslav Ilić) - 800.000
1986. - Voli me, voli - 500.000
1987. - Uske pantalone - 600.000
1987. - Hajde da se volimo - 700.000
1988. - Četiri godine - 550.000
1990. - Boli me uvo za sve - 450.000
1991. - Zaljubiška - 150.000
1994. - Ja nemam drugi dom
1994. - Kazna Božija
1996. - Luda za tobom
2000. - Pomračenje sunca
2004. - Best of
2008. - Uđi slobodno
Filmovi [uredi]
Kamiondžije opet voze
Tesna koža
Nema problema
Hajde da se volimo
Hajde da se volimo 2
Hajde da se volimo 3
Hajde da se volimo 4-u pripremi
Rodno ime Fahreta Jahić
Poznat/a i kao Lepa Brena
Rođen/a 20. listopada 1960.
Mjesto rođenja Tuzla
Žanr/ovi folk, pop-folk, pop
Zanimanje glazbenica, glumica
Djelatno razdoblje 1982. - danas
Producentska kuća PGP, Diskoton, ZaM, Grand Production
Angažman Slatki greh
- 17:14 -
B
Beyoncé Giselle Knowles (Houston, Teksas, 4. rujna 1981.) američka je R&B pjevačica, glumica i plesačica. Glazbom se bavi od djetinjstva. Prve veće glazbene uspjehe postigla je krajem 1990-ih u sastavu Destiny's Child. Knowles je sa sastavom prodala više od 50 milijuna albuma[1], a u cijeloj karijeri više od 75 milijuna.[2]
Godine 2003. izdala je svoj debitantski samostalni album Dangerously in Love, koji je postao jedan od najuspješnijih albuma godine. Album je postigao veliki komercijalni i kritički uspjeh, a 2004. je nagrađen s pet Grammyja. Nakon raspada Destiny's Childa 2005. nastavlja s uspjesima u samostalnoj karijeri. Njezin drugi album, B'Day, izdan 2006., debitirao je na prvom mjestu američke ljestvice albuma. Njezin treći album, I Am... Sasha Fierce, objavljen je u studenom 2008. Knowles je imala pet singlova na prvom mjestu Hot 100 ljestvice, čime je postala jedna od dvije pjevačice s najviše takvih singlova 2000-ih. Također je i pjevačica s najvećim brojem uzastopnih tjedana na prvom mjestu 2000-ih, s ukupno 37 tjedana na prvom mjestu.
Godine 2001. započela je glumačku karijeru pojavivši se u filmskom mjuziklu Carmen: A Hip Hopera. Godine 2006. dobila je glavnu ulogu u filmskoj adaptaciji broadwayjskog mjuzikla Komadi iz snova iz 1981. Ta joj je uloga donijela dvije nominacije za Zlatni globus. Pokrenula je i obiteljsku modnu liniju, House of Deréon, a promovirala je i brandove kao što su Pepsi, Tommy Hilfiger, Armani i L'Oréal. 2009., Forbes je uvrstio Beyoncé na četvrto mjesto popisa 100 najmoćnijih i najutjecajnijih slavnih osoba, na treće mjesto popisa glazbenika s najvećim prihodima i na prvo mjesto najbolje plaćenih slavnih osoba ispod 30 godina s više od 87 milijuna dolara zarade između 2008. i 2009.[3][4] Godine 2009. američki časopis Billboard proglasio ju je ženom godine.[5] Udana je za američkog repera Jay-Z-a.
Djetinjstvo (1981. - 1988.) [uredi]
Njezin otac Mathew Knowles je bio prodavač medicinske opreme, a majka Tina Beyincé modni i frizerski dizajner i stilist. Beyoncén otac je afroameričkog porijekla, dok majka ima afroameričkeafroameričkih, indijanskih i francuskih korijena. Ime je dobila po majčinom djevojačkom prezimenu, kako bi se spriječilo izumiranje tog imena, jer je vrlo malo muških nasljednika imena Beyincé. Nezini baka i djed po majci, Lumis Albert Beyincé i Agnéz Deréon, francuski su doseljenici koji govore francuskim jezikom[6], koji i Beyoncé tečno govori. Beyoncé također ima i mlađu sestru Solange, koja se poput svoje starije sestre, bavi glazbom i glumom. Beyoncé je završila osnovnu školu St. Mary's Elementary School u Texasu, gdje je pohađala satove plesa, baleta i jazz glazbe. Njezin talent za pjevanje otkriven je kada je njezin učitelj plesa počeo pjevati jednu pjesmu, a Beyoncé ju je završila, savršeno pogodivši najviši glazbeni ton.[7] Beyoncé je bila stidljiva djevojka, no njezin interes za glazbom i nastupom brzo se počeo razvijati, nakon što je sudjelovala u školskom talent natjecanju. Čim je prvi put stala na pozornicu, nestala je sva nesigurnost i trema i Beyoncé je u tom trenutku odlučila da želi postati pjevačica i izvođač. Sa samo sedam godina prijavila se na prvo talent natjecanje, na kojem je pjevala pjesmu Johna Lennona "Imagine".[8] Pobijedila je i doživjela svoje prve ovacije publike, a njezino ime se iste godine prvi puta pojavilo u novinama, kada je lokalni Houston Chronicle objavio članak o lokalnim izvođačkim nagradama The Sammy.[9] Na jesen 1990. Beyoncé prelazi u školu Parker Elementary School, najpoznatiju po razvijenom glazbenom programu i otkrivanju talenata. Beyoncé tamo počinje pjevati u školskom zboru, a nakon toga odlazi na visoku umjetničku školu u Houstonu gdje usavršava svoje izvođačke i pjevačke sposobnosti.[10] U isto vrijeme Beyoncé dvije godine pjeva u lokalnom crkvenom zboru.
Girl's Tyme (1989. - 1994.) [uredi]
S osam godina Beyoncé upoznaje LaTaviu Roberson na audiciji za dječji ženski hip-hop sastav, u koji ulaze zajedno s Beyoncénom prijateljicom Kelly Rowland.[11] Sastav dobiva ime Girl's Tyme, sadrži šest članova i izvodi hip-hop i dance. Girl's Tyme provlače pozornost cijele nacije, a R&B producent s Zapadne obale, Arne Frager, dolazi u Houston kako bi ih osobno pogledao. Frager ih odvodi u The Plant Recording Studios u Sjevernoj Kaliforniji gdje je oduševljen Beyoncénom osobnošću i glasovnim sposobnostima. Kako bi im osigurao izdavački ugovor, Frager prijavljuje Girl's Tyme na tada najveći televizijski talent show Star Search, no Girl's Tyme nisu pobijedile, jer je izbor pjesme koju su izvodile bio loš, priznala je poslije Beyoncé.[12] Bio je to ujedno i njezin prvi profesionalni poraz, no povratila je samopouzdanje nakon što je čula da su jednako prošli i mladi talenti Britney Spears i Justin Timberlake.[6]
Počeci Destiny's Childa (1993. - 1997.) [uredi]
Beyoncéin otac Mathew Knowles 1995. godine napušta svoj tadašnji posao i postaje menadžer sastava te počinje trenirati djevojke. Njegov odlazak s posla prepolovio je prihode obitelji Knowles, a pritisak je rezultirao razilaženjem Beyoncénih roditelja. Mathew Knowles je smanjio broj članova sastava na četiri i doveo novu djevojku LeToyu Luckett. Djevojke su vježbale za svoje nastupe u salonu majke Tine, koja im je izrađivala kostime za nastupe, a ti nastupi uglavnom su bili prednastupi za neke veće glazbene R&B zvijezde tog vremena. Djevojke su redovito odlazile na audicije raznih izdavačkih kuća, ne bi li konačno potpisale ugovor s diskografskom kućom Elektra Records, no taj je ugovor raskinut samo nekoliko mjeseci kasnije, prije no što je sastav uopće stigao objaviti prvi album. Godine 1993. sastav uzima ime Destiny's Child iz starozavjetne Knjige Izajine.[11] Uslijedili su nastupi po lokalnim događajima, a nakon četiri godine nastupanja, sastav konačno krajem 1997. godine uspjeva potpisati ugovor s izdavačkom kućom Columbia Records. Iste godine Destiny's Child snimaju svoju prvu veliku pjesmu "Killing Time", koja ulazi na soundtrack filma Ljudi u crnom.[11]
Svjetska slava (1998. - 2000.) [uredi]
Destiny's Child izvode njihov hit "Independent Women Part I"Godinu dana kasnije sastav objavljuje svoj prvi album i ostvaruje prvi uspjeh sa singlom "No, No, No". Ovaj album postavio je sastav Destiny's Child visoko u svijetu glazbene industrije, ostvario zavidnu prodaju te donio sastavu tri nagrade na Soul Train Lady of Soul Awards u kategorijama Najbolji R&B/Soul singl za "No, No, No", R&B/Soul album godine i najbolji novi R&B/soul izvođač.[11] Sljedeći album, The Writing's on the Wall iz 1999. godine, diže ih u sam vrh američke R&B glazbene scene s njihovim najvećim hitovima "Bills, Bills, Bills" (njihovim prvim brojem jedan), "Jumpin Jumpin" i "Say My Name", koja postaje njihov najuspješniji singl i postaje jedna od njihovih najprepoznatljivijih pjesama. Pjesma "Say My Name" osvaja 2001. godine Grammy u kategoriji najbolji R&B nastup dua ili sastava s vokalom i još jedan u kategoriji najbolja R&B pjesma.[11] Album The Writing's on the Wall prodaje se u više od sedam milijuna kopija i postaje njihov najuspješniji i najznačajniji album.[12] Uz veliki komercijalni uspjeh, Destiny's Child počinju puniti medije sudskom parnicom koju podižu LaTavia Roberson i LeToya, koje su izostavljene iz snimanja videospota "Say My Name",[11] a umjesto njih su angažirane dvije nove djevojke Michelle Williams i Farrah Franklin, što je jasno dalo naslutiti da su njih dvije izbačene iz benda. Luckett i Roberson su na kraju same službeno napustile sastav, no nakon samo pet mjeseci nestaje i Farrah Franklin, koja svoj odlazak objašnjava napetošću i neslaganjem u sastavu.[12] Nakon što su uspostavili konačni line-up kao trio Beyoncé Knowles, Kelly Rowland i Michelle Williams, objavljuju singl "Independent Women Part I" koji je 2000. godine uključen u soundtrack filma Charijevi anđeli. Pjesma postaje njihov najuspješniji singl, osvojivši broj jedan američke top ljestvice singlova i zadržavši se tamo 11 tjedana.[13] Ovaj uspjeh potvrdio je sastavu da u ovoj postavi najbolje djeluju i sastav dalje nastavlja djelovati kao trio, a Luckett i Roberson koncentriraju se na tužbu protiv menadžera Mathewa Knowlesa, koja se završava nagodbom.
Raspad sastava i početak samostalne karijere (2001. - 2003.) [uredi]
Destiny's Child izvode svoj hit "Say My Name"Destiny's Child objavljuju u svibnju 2001. godine svoj treći album koji nosi naziv Survivor. Istoimeni najavni singl pak ponovno daje razloge Luckettovoj i Robersonovoj za tužbu, jer je pjesma napisana direktno kao odgovor na njihovo ponašanje, no i ova se tužba u konačnici rješava nagodbom u lipnju 2002. godine. Album Survivor debitira na samom vrhu američke top ljestvice albuma sa 663.000 prodanih primjeraka u prvom tjednu prodaje[14], a u do danas se ta brojka popela do 10 milijuna, od čega 40% otpada samo na američke tržište.[15] Singl "Survivor" osvaja Grammy u kategoriji najbolji R&B nastup dua ili sastava s vokalom, a i on, kao i novi singl "Bootylicious", osvaja broj jedan američke top ljestvice singlova. Iste godine Destiny's Child objavljuju božićni album 8 Days of Christmas nakon kojega se djevojke razilaze i posvećuju se svaka svom novom samostalnom projektu.[11] Godine 2000. Beyoncé Knowles je potpisala ugovor s Columbia Records za tri samostalna albuma, a prvi puta se samostalno predstavlja još 1999. godine za vrijeme sastava Destiny's Child, snimivši duet s Marcom Nelsonom "After All Is Said and Done" za soundtrack filma Najbolji čovjek. Godine 2000. također samostalno gostuje na singlu "I Got That" repera Amila. Početkom 2001. godine, za vrijeme snimanja albuma Survivor, Beyoncé dobiva svoju prvu filmsku ulogu u filmu Carmen: A Hip Hopera, modernoj adaptaciji opere Carmen iz 19. stoljeća, francuskog skladatelja Georgesa Bizeta. Godine 2002. godine Beyoncé se pojavljuje i u filmu Austin Powers u Goldmemberu, koji postaje box office hit sa zaradom od $73,1 milijuna u prvom tjednu prikazivanja. Na soundtracku za taj film našao se i prvi Beyoncéin samostalni singl "Work It Out".[16] Godinu dana kasnije Beyoncé snima i novi film Povratak ubojice mekog srca te singl "Fighting Temptation" zajedno s kolegicama Missy Elliott i MC Lyte za filmski soundtrack. Iste godine Beyoncé sa svojim tadašnjim dečkom Jay-Z-em snima hit singl "03 Bonnie & Clyde", a zatim s Lutherom Vandrossom snima duet "The Closer I Get to You", koji biva nagrađen Grammyem u kategoriji najbolji R&B nastup dua ili sastav s vokalom.
Dangerously in Love (2003. - 2005.) [uredi]
U to vrijeme Michelle Williams i Kelly Rowland već su objavile svoje samostalne albume pa isto čini i Beyoncé u lipnju 2003. godine, objavivši svoj prvi samostalni album nazvan Dangerously in Love. Na albumu se našlo nekoliko gostujućih vokalista, a album se sastojao od niza dinamičnih i niza laganih pjesama. Album je debitirao na broju jedan američke top ljestvice s prodajom od 317 tisuća u prvih tjedan dana, a do danas se taj broj popeo na 4,2 milijuna. Na albumu su se našla dva singla broj jedan. Prvi singl "Crazy in Love" uz gostovanje repera Jay-Z-a, zadržao se na vrhu top ljestvice punih osam tjedana. Drugi singl "Baby Boy" uključivao je gostovanje dancehall zvijezde Seana Paula i također je osvojio broj jedan i bio jedan od dominantnih singlova 2003. godine, a na broju jedan američke top ljestvice zadržao se čak više od singla "Crazy in Love" – punih devet tjedana. Beyoncé je za ovaj album 2004. godine nagrađena s pet Grammya, uključujući onaj u kategoriji najbolji ženski R&B izvođač za pjesmu "Dangerously in Love 2", zatim u kategoriji najbolja R&B pjesma za pjesmu "Crazy in Love" te u kategoriji najbolji R&B album. 2004. godine Beyoncé je planirala objaviti novi album s pjesmama koje su ostale sa snimanja prošlog albuma, no to se nije dogodilo zbog pretrpanih obaveza, među kojima je bilo i snimanje posljednjeg zajedničkog albuma sastava Destiny's Child. Nakon pune tri godine provedene odvojeno, Beyoncé, Kelly i Michelle ponovno su zajedno i snimaju album Destiny Fulfilled koji izlazi u studenom 2004. godine. Album osvaja drugo mjesto američke top ljestvice i sadrži tri hit singla: "Lose My Breath", "Soldier" i "Girl". U sklopu promocije albuma, Destiny's Child su u travnju 2005. godine krenule na veliku svjetsku turneju Destiny Fulfilled ... And Lovin' It nakon koje objavljuju i konačni prestanak djelovanja. U listopadu 2005. godine sastav još objavljuje kompilacijski album hitova nazvan #1's, na kojem su se našle sve njihove najuspješnije pjesme te tri potpuno nove pjesme. Destiny's Child su u ožujku 2006. godine nagrađene sa svojom zvijezdom na šetalištu Hollywood Walk of Fame. Iste su godine proglašene najprodavanijim ženskom sastavom svih vremena.
B' Day (2006. - 2008.) [uredi]
Beyoncé izvodi svoj hit "Listen"Beyoncé je nastavila svoju filmsku karijeru u filmu Pink Panther 2006. godine, za čiji je soundtrack snimila pjesmu "Check on It", koja osvaja prvo mjesto američke top ljestvice. U isto vrijeme dobiva i ulogu u filmu Komadi iz snova, adaptaciji broadwayskog mjuzikla iz 1981. godine o karijeri sastava The Supremes. Beyoncé je u ovom filmu dobila glavnu ulogu i otpjevala je nekoliko pjesama, uključujući i autorsku pjesmu "Listen", što joj 2006. godine donosi nominaciju za Zlatni globus u kategorijama najbolja glumica iz mjuzikla ili komedije te najbolja originalna pjesma. Inspirirana ulogom u filmu Komadi iz snova, Beyoncé za svoj sljedeći album supotpisuje i koproducira gotovo sve pjesme, a album je završen za samo tri tjedna. Njegovo ime je bilo B'day, a album izlazi u rujnu 2006. godine, na dan njezinog 25. rođendana. Album debitira na prvom mjestu američke top ljestvice s prodajom od 541.000 primjeraka u prvih tjedan dana. Album je najavljen novom hit suradnjom s Jay-Z-em u pjesmi "Déjŕ Vu", no najveći uspjeh ostvaruje singl "Irreplaceable" koji osvaja broj jedan američke top ljestvice i tamo ostaje punih 10 tjedana. Kako bi promovirala album Beyoncé odlazi na veliku Beyoncé Experience turneju na kojoj snima i koncertni DVD The Beyoncé Experience Live. Godine 2007. album osvaja Grammy u kategoriji najbolji R&B album.
I Am... Sasha Fierce (2008. - danas) [uredi]
Beyonce na inaguraciji Baracka ObameBeyoncé objavljuje svoj treći studijski album nazvan I Am… Sasha Fierce u studenom 2008. godine. Tada otkriva i svoj alter-ego "Sasha Fierce" kojeg uzima kad izlazi na pozornicu. U isto vrijeme, Beyoncé je angažirana i u novim filmskih projektima: filmu Cadillac Records u kojem portretira blues pjevačicu Ettu James, te u trileru Obsessed. Pjesme "If I Were a Boy" i "Single Ladies (Put a Ring on It)" bili su prvi singlovi s albuma, a objavljeni su i isto vrijeme kako bi predstavljali svaki svoju polovicu albuma. Singl "If I Were a Boy" osvaja broj jedan na top listi Velike Britanije, a singl "Single Ladies (Put a Ring on It)" osvaja američku top listu i drži broj jedan četiri tjedna. Beyoncé se u siječnju 2009. godine pridružila nizu glazbenika koji su održali koncert ispred Lincoln Memoriala u čast novoizabranog američkog predsjednika Baracka Obame. Beyoncé je također otpjevala pjesmu '"At Last" za prvi ples predsjednika Obame i njegove supruge Michelle na inauguracijskom balu 20. siječnja 2009. Beyoncé Knowles provodi gotovo cijelu 2009. godinu na velikoj svjetskoj turneji I Am.. Tour koja će od proljeća posjetiti sve dijelove svijeta, od Amerike, Europe, Azije, Afrike i Oceanije, a 26. travnja 2009. posjetila je i Zagreb.
Humanitarni rad [uredi]
Beyoncé je tijekom karijere često pokazivala socijalnu svjesnost i bila je uključena u brojne humanitarne akcije. Zajedno s Kelly Rowland osnovala je zakladu Survivor Foundation za izgradnju kuća žrtvama uragana Katrina 2005. godine. Ista zaklada proširila je svoje djelovanje i na osnivanje Centra za mlade u Houstonu, te na pomoć žrtvama uragana Ike. Godine 2005. snimila je pjesmu "Stand Up for Love" u povodu Svjetskog dana djece, a s pjesmom se prikuplja novac za dječje fondove diljem svijeta. Godine 2008. snimila je s nekolicinom glazbenika i pjesmu "Just Stand Up", za borbu protiv raka. Nakon završetka filma Cadillac Records, Beyoncé je donirala sav svoj honorar rehabilitacijskoj organizaciji Phoenix House.
Djetinjstvo (1981. - 1988.) [uredi]
Njezin otac Mathew Knowles je bio prodavač medicinske opreme, a majka Tina Beyincé modni i frizerski dizajner i stilist. Beyoncén otac je afroameričkog porijekla, dok majka ima afroameričkeafroameričkih, indijanskih i francuskih korijena. Ime je dobila po majčinom djevojačkom prezimenu, kako bi se spriječilo izumiranje tog imena, jer je vrlo malo muških nasljednika imena Beyincé. Nezini baka i djed po majci, Lumis Albert Beyincé i Agnéz Deréon, francuski su doseljenici koji govore francuskim jezikom[6], koji i Beyoncé tečno govori. Beyoncé također ima i mlađu sestru Solange, koja se poput svoje starije sestre, bavi glazbom i glumom. Beyoncé je završila osnovnu školu St. Mary's Elementary School u Texasu, gdje je pohađala satove plesa, baleta i jazz glazbe. Njezin talent za pjevanje otkriven je kada je njezin učitelj plesa počeo pjevati jednu pjesmu, a Beyoncé ju je završila, savršeno pogodivši najviši glazbeni ton.[7] Beyoncé je bila stidljiva djevojka, no njezin interes za glazbom i nastupom brzo se počeo razvijati, nakon što je sudjelovala u školskom talent natjecanju. Čim je prvi put stala na pozornicu, nestala je sva nesigurnost i trema i Beyoncé je u tom trenutku odlučila da želi postati pjevačica i izvođač. Sa samo sedam godina prijavila se na prvo talent natjecanje, na kojem je pjevala pjesmu Johna Lennona "Imagine".[8] Pobijedila je i doživjela svoje prve ovacije publike, a njezino ime se iste godine prvi puta pojavilo u novinama, kada je lokalni Houston Chronicle objavio članak o lokalnim izvođačkim nagradama The Sammy.[9] Na jesen 1990. Beyoncé prelazi u školu Parker Elementary School, najpoznatiju po razvijenom glazbenom programu i otkrivanju talenata. Beyoncé tamo počinje pjevati u školskom zboru, a nakon toga odlazi na visoku umjetničku školu u Houstonu gdje usavršava svoje izvođačke i pjevačke sposobnosti.[10] U isto vrijeme Beyoncé dvije godine pjeva u lokalnom crkvenom zboru.
Girl's Tyme (1989. - 1994.) [uredi]
S osam godina Beyoncé upoznaje LaTaviu Roberson na audiciji za dječji ženski hip-hop sastav, u koji ulaze zajedno s Beyoncénom prijateljicom Kelly Rowland.[11] Sastav dobiva ime Girl's Tyme, sadrži šest članova i izvodi hip-hop i dance. Girl's Tyme provlače pozornost cijele nacije, a R&B producent s Zapadne obale, Arne Frager, dolazi u Houston kako bi ih osobno pogledao. Frager ih odvodi u The Plant Recording Studios u Sjevernoj Kaliforniji gdje je oduševljen Beyoncénom osobnošću i glasovnim sposobnostima. Kako bi im osigurao izdavački ugovor, Frager prijavljuje Girl's Tyme na tada najveći televizijski talent show Star Search, no Girl's Tyme nisu pobijedile, jer je izbor pjesme koju su izvodile bio loš, priznala je poslije Beyoncé.[12] Bio je to ujedno i njezin prvi profesionalni poraz, no povratila je samopouzdanje nakon što je čula da su jednako prošli i mladi talenti Britney Spears i Justin Timberlake.[6]
Počeci Destiny's Childa (1993. - 1997.) [uredi]
Beyoncéin otac Mathew Knowles 1995. godine napušta svoj tadašnji posao i postaje menadžer sastava te počinje trenirati djevojke. Njegov odlazak s posla prepolovio je prihode obitelji Knowles, a pritisak je rezultirao razilaženjem Beyoncénih roditelja. Mathew Knowles je smanjio broj članova sastava na četiri i doveo novu djevojku LeToyu Luckett. Djevojke su vježbale za svoje nastupe u salonu majke Tine, koja im je izrađivala kostime za nastupe, a ti nastupi uglavnom su bili prednastupi za neke veće glazbene R&B zvijezde tog vremena. Djevojke su redovito odlazile na audicije raznih izdavačkih kuća, ne bi li konačno potpisale ugovor s diskografskom kućom Elektra Records, no taj je ugovor raskinut samo nekoliko mjeseci kasnije, prije no što je sastav uopće stigao objaviti prvi album. Godine 1993. sastav uzima ime Destiny's Child iz starozavjetne Knjige Izajine.[11] Uslijedili su nastupi po lokalnim događajima, a nakon četiri godine nastupanja, sastav konačno krajem 1997. godine uspjeva potpisati ugovor s izdavačkom kućom Columbia Records. Iste godine Destiny's Child snimaju svoju prvu veliku pjesmu "Killing Time", koja ulazi na soundtrack filma Ljudi u crnom.[11]
Svjetska slava (1998. - 2000.) [uredi]
Destiny's Child izvode njihov hit "Independent Women Part I"Godinu dana kasnije sastav objavljuje svoj prvi album i ostvaruje prvi uspjeh sa singlom "No, No, No". Ovaj album postavio je sastav Destiny's Child visoko u svijetu glazbene industrije, ostvario zavidnu prodaju te donio sastavu tri nagrade na Soul Train Lady of Soul Awards u kategorijama Najbolji R&B/Soul singl za "No, No, No", R&B/Soul album godine i najbolji novi R&B/soul izvođač.[11] Sljedeći album, The Writing's on the Wall iz 1999. godine, diže ih u sam vrh američke R&B glazbene scene s njihovim najvećim hitovima "Bills, Bills, Bills" (njihovim prvim brojem jedan), "Jumpin Jumpin" i "Say My Name", koja postaje njihov najuspješniji singl i postaje jedna od njihovih najprepoznatljivijih pjesama. Pjesma "Say My Name" osvaja 2001. godine Grammy u kategoriji najbolji R&B nastup dua ili sastava s vokalom i još jedan u kategoriji najbolja R&B pjesma.[11] Album The Writing's on the Wall prodaje se u više od sedam milijuna kopija i postaje njihov najuspješniji i najznačajniji album.[12] Uz veliki komercijalni uspjeh, Destiny's Child počinju puniti medije sudskom parnicom koju podižu LaTavia Roberson i LeToya, koje su izostavljene iz snimanja videospota "Say My Name",[11] a umjesto njih su angažirane dvije nove djevojke Michelle Williams i Farrah Franklin, što je jasno dalo naslutiti da su njih dvije izbačene iz benda. Luckett i Roberson su na kraju same službeno napustile sastav, no nakon samo pet mjeseci nestaje i Farrah Franklin, koja svoj odlazak objašnjava napetošću i neslaganjem u sastavu.[12] Nakon što su uspostavili konačni line-up kao trio Beyoncé Knowles, Kelly Rowland i Michelle Williams, objavljuju singl "Independent Women Part I" koji je 2000. godine uključen u soundtrack filma Charijevi anđeli. Pjesma postaje njihov najuspješniji singl, osvojivši broj jedan američke top ljestvice singlova i zadržavši se tamo 11 tjedana.[13] Ovaj uspjeh potvrdio je sastavu da u ovoj postavi najbolje djeluju i sastav dalje nastavlja djelovati kao trio, a Luckett i Roberson koncentriraju se na tužbu protiv menadžera Mathewa Knowlesa, koja se završava nagodbom.
Raspad sastava i početak samostalne karijere (2001. - 2003.) [uredi]
Destiny's Child izvode svoj hit "Say My Name"Destiny's Child objavljuju u svibnju 2001. godine svoj treći album koji nosi naziv Survivor. Istoimeni najavni singl pak ponovno daje razloge Luckettovoj i Robersonovoj za tužbu, jer je pjesma napisana direktno kao odgovor na njihovo ponašanje, no i ova se tužba u konačnici rješava nagodbom u lipnju 2002. godine. Album Survivor debitira na samom vrhu američke top ljestvice albuma sa 663.000 prodanih primjeraka u prvom tjednu prodaje[14], a u do danas se ta brojka popela do 10 milijuna, od čega 40% otpada samo na američke tržište.[15] Singl "Survivor" osvaja Grammy u kategoriji najbolji R&B nastup dua ili sastava s vokalom, a i on, kao i novi singl "Bootylicious", osvaja broj jedan američke top ljestvice singlova. Iste godine Destiny's Child objavljuju božićni album 8 Days of Christmas nakon kojega se djevojke razilaze i posvećuju se svaka svom novom samostalnom projektu.[11] Godine 2000. Beyoncé Knowles je potpisala ugovor s Columbia Records za tri samostalna albuma, a prvi puta se samostalno predstavlja još 1999. godine za vrijeme sastava Destiny's Child, snimivši duet s Marcom Nelsonom "After All Is Said and Done" za soundtrack filma Najbolji čovjek. Godine 2000. također samostalno gostuje na singlu "I Got That" repera Amila. Početkom 2001. godine, za vrijeme snimanja albuma Survivor, Beyoncé dobiva svoju prvu filmsku ulogu u filmu Carmen: A Hip Hopera, modernoj adaptaciji opere Carmen iz 19. stoljeća, francuskog skladatelja Georgesa Bizeta. Godine 2002. godine Beyoncé se pojavljuje i u filmu Austin Powers u Goldmemberu, koji postaje box office hit sa zaradom od $73,1 milijuna u prvom tjednu prikazivanja. Na soundtracku za taj film našao se i prvi Beyoncéin samostalni singl "Work It Out".[16] Godinu dana kasnije Beyoncé snima i novi film Povratak ubojice mekog srca te singl "Fighting Temptation" zajedno s kolegicama Missy Elliott i MC Lyte za filmski soundtrack. Iste godine Beyoncé sa svojim tadašnjim dečkom Jay-Z-em snima hit singl "03 Bonnie & Clyde", a zatim s Lutherom Vandrossom snima duet "The Closer I Get to You", koji biva nagrađen Grammyem u kategoriji najbolji R&B nastup dua ili sastav s vokalom.
Dangerously in Love (2003. - 2005.) [uredi]
U to vrijeme Michelle Williams i Kelly Rowland već su objavile svoje samostalne albume pa isto čini i Beyoncé u lipnju 2003. godine, objavivši svoj prvi samostalni album nazvan Dangerously in Love. Na albumu se našlo nekoliko gostujućih vokalista, a album se sastojao od niza dinamičnih i niza laganih pjesama. Album je debitirao na broju jedan američke top ljestvice s prodajom od 317 tisuća u prvih tjedan dana, a do danas se taj broj popeo na 4,2 milijuna. Na albumu su se našla dva singla broj jedan. Prvi singl "Crazy in Love" uz gostovanje repera Jay-Z-a, zadržao se na vrhu top ljestvice punih osam tjedana. Drugi singl "Baby Boy" uključivao je gostovanje dancehall zvijezde Seana Paula i također je osvojio broj jedan i bio jedan od dominantnih singlova 2003. godine, a na broju jedan američke top ljestvice zadržao se čak više od singla "Crazy in Love" – punih devet tjedana. Beyoncé je za ovaj album 2004. godine nagrađena s pet Grammya, uključujući onaj u kategoriji najbolji ženski R&B izvođač za pjesmu "Dangerously in Love 2", zatim u kategoriji najbolja R&B pjesma za pjesmu "Crazy in Love" te u kategoriji najbolji R&B album. 2004. godine Beyoncé je planirala objaviti novi album s pjesmama koje su ostale sa snimanja prošlog albuma, no to se nije dogodilo zbog pretrpanih obaveza, među kojima je bilo i snimanje posljednjeg zajedničkog albuma sastava Destiny's Child. Nakon pune tri godine provedene odvojeno, Beyoncé, Kelly i Michelle ponovno su zajedno i snimaju album Destiny Fulfilled koji izlazi u studenom 2004. godine. Album osvaja drugo mjesto američke top ljestvice i sadrži tri hit singla: "Lose My Breath", "Soldier" i "Girl". U sklopu promocije albuma, Destiny's Child su u travnju 2005. godine krenule na veliku svjetsku turneju Destiny Fulfilled ... And Lovin' It nakon koje objavljuju i konačni prestanak djelovanja. U listopadu 2005. godine sastav još objavljuje kompilacijski album hitova nazvan #1's, na kojem su se našle sve njihove najuspješnije pjesme te tri potpuno nove pjesme. Destiny's Child su u ožujku 2006. godine nagrađene sa svojom zvijezdom na šetalištu Hollywood Walk of Fame. Iste su godine proglašene najprodavanijim ženskom sastavom svih vremena.
B' Day (2006. - 2008.) [uredi]
Beyoncé izvodi svoj hit "Listen"Beyoncé je nastavila svoju filmsku karijeru u filmu Pink Panther 2006. godine, za čiji je soundtrack snimila pjesmu "Check on It", koja osvaja prvo mjesto američke top ljestvice. U isto vrijeme dobiva i ulogu u filmu Komadi iz snova, adaptaciji broadwayskog mjuzikla iz 1981. godine o karijeri sastava The Supremes. Beyoncé je u ovom filmu dobila glavnu ulogu i otpjevala je nekoliko pjesama, uključujući i autorsku pjesmu "Listen", što joj 2006. godine donosi nominaciju za Zlatni globus u kategorijama najbolja glumica iz mjuzikla ili komedije te najbolja originalna pjesma. Inspirirana ulogom u filmu Komadi iz snova, Beyoncé za svoj sljedeći album supotpisuje i koproducira gotovo sve pjesme, a album je završen za samo tri tjedna. Njegovo ime je bilo B'day, a album izlazi u rujnu 2006. godine, na dan njezinog 25. rođendana. Album debitira na prvom mjestu američke top ljestvice s prodajom od 541.000 primjeraka u prvih tjedan dana. Album je najavljen novom hit suradnjom s Jay-Z-em u pjesmi "Déjŕ Vu", no najveći uspjeh ostvaruje singl "Irreplaceable" koji osvaja broj jedan američke top ljestvice i tamo ostaje punih 10 tjedana. Kako bi promovirala album Beyoncé odlazi na veliku Beyoncé Experience turneju na kojoj snima i koncertni DVD The Beyoncé Experience Live. Godine 2007. album osvaja Grammy u kategoriji najbolji R&B album.
I Am... Sasha Fierce (2008. - danas) [uredi]
Beyonce na inaguraciji Baracka ObameBeyoncé objavljuje svoj treći studijski album nazvan I Am… Sasha Fierce u studenom 2008. godine. Tada otkriva i svoj alter-ego "Sasha Fierce" kojeg uzima kad izlazi na pozornicu. U isto vrijeme, Beyoncé je angažirana i u novim filmskih projektima: filmu Cadillac Records u kojem portretira blues pjevačicu Ettu James, te u trileru Obsessed. Pjesme "If I Were a Boy" i "Single Ladies (Put a Ring on It)" bili su prvi singlovi s albuma, a objavljeni su i isto vrijeme kako bi predstavljali svaki svoju polovicu albuma. Singl "If I Were a Boy" osvaja broj jedan na top listi Velike Britanije, a singl "Single Ladies (Put a Ring on It)" osvaja američku top listu i drži broj jedan četiri tjedna. Beyoncé se u siječnju 2009. godine pridružila nizu glazbenika koji su održali koncert ispred Lincoln Memoriala u čast novoizabranog američkog predsjednika Baracka Obame. Beyoncé je također otpjevala pjesmu '"At Last" za prvi ples predsjednika Obame i njegove supruge Michelle na inauguracijskom balu 20. siječnja 2009. Beyoncé Knowles provodi gotovo cijelu 2009. godinu na velikoj svjetskoj turneji I Am.. Tour koja će od proljeća posjetiti sve dijelove svijeta, od Amerike, Europe, Azije, Afrike i Oceanije, a 26. travnja 2009. posjetila je i Zagreb.
Humanitarni rad [uredi]
Beyoncé je tijekom karijere često pokazivala socijalnu svjesnost i bila je uključena u brojne humanitarne akcije. Zajedno s Kelly Rowland osnovala je zakladu Survivor Foundation za izgradnju kuća žrtvama uragana Katrina 2005. godine. Ista zaklada proširila je svoje djelovanje i na osnivanje Centra za mlade u Houstonu, te na pomoć žrtvama uragana Ike. Godine 2005. snimila je pjesmu "Stand Up for Love" u povodu Svjetskog dana djece, a s pjesmom se prikuplja novac za dječje fondove diljem svijeta. Godine 2008. snimila je s nekolicinom glazbenika i pjesmu "Just Stand Up", za borbu protiv raka. Nakon završetka filma Cadillac Records, Beyoncé je donirala sav svoj honorar rehabilitacijskoj organizaciji Phoenix House.
Beyoncé Giselle Knowles
Rođen/a 4. rujna 1981.
Žanr/ovi R&B, pop, soul
Zanimanje pjevačica, plesačica, glumica
Djelatno razdoblje 1990. - danas
Producentska kuća Columbia Records
Web-stranica BeyonceOnline.com
- 17:08 -
HANNAH MONTANA
Hannah Montana američka je humoristična serija nominirana za nagradu Emmy. Serija govori o djevojci Miley Stewart (glumi je Miley Cyrus) koja živi dvostrukim životom, danju ide u školu i živi kao i sve njene vršnjakinje, a noću se pretvara u slavnu pop pjevačicu Hannah Montanu
Povijest serije [uredi]
Hannah Montana zasigurno je jedna od najuspješnijih američkih tinejdžerskih serija. Već je pilot epizodu, emitiranu na Disney Channelu 24. ožujka 2006. godine, gledalo 5,4 milijuna ljudi u SAD-u,[1] a tada 13-godišnja Miley Cyrus, preko noći vinula se među najsjajnije hollywoodske zvijezde.
Autori su u početku željeli snimiti samo jednu epizodu, s pričom o curi koja vodi dvostruki život, običnoj tinejdžerici danju i popularnoj pjevačici noću, za seriju "Better Days". Miley je prvo došla na audiciju za ulogu Lily Truscott - najbolje prijateljice Hanne Montane. No toliko se svidjela producentima da je na kraju dobila glavnu ulogu.[2]
Oduševljena konceptom, Disneyeva se ekipa ipak odlučila za snimanje cijele serije, a ne samo jedne epizode. U početku nikako nisu mogli odabrati idealno ime, tako da se serija trebala zvati "Anna Cabana", "Samantha York", "Alexis Texas"..., no na kraju su se odlučili za ime "Hannah Montana". Do danas je snimljeno 66 epizoda u 3 sezone, a snimanje još traje. U četvrtoj i nažalost posljednjoj sezoni najavljeno je 12 epizoda.[3]
Sadržaj serije [uredi]
Na prvi pogled, sasvim obična 14-godišnjakinja iz Tennesseeja, Miley Stewart doseljava sa starijim bratom Jacksonom (Jason Earles) i ocem Robbyjem (glumi ga Billy Ray Cyrus, otac Miley Cyrus) u Kaliforniju. Međutim, osim što proživljava svakodnevne školske i ljubavne probleme poput svih svojih vršnjaka, Miley krije veliku tajnu. Ona je slavna pop-zvijezda, pjevačica koja nastupa pod imenom Hannah Montana. Iako se u školi osjeća totalno izgubljenom, na pozornici pred mnogobrojnom publikom pretvara se u pravu zvijezdu punu samopouzdanja. Putuje svijetom i zabavlja obožavatelje pjevajući pjesme koje je napisao njen otac i menadžer. Miley se uz pomoć duge plave perike i odjeće u stilu prave pop-zvijezde pretvara u sasvim drugu djevojku, pa je nitko ne može prepoznati. Iako je uspjela prevariti sve oko sebe, dvoje njenih najvećih obožavatelja, ujedno i dvoje najboljih prijatelja, Lilly (glumi je Emily Osment, sestra Haleya Joela Osmenta) i Oliver (Mitchel Musso), shvatili su da su Miley i Hannah zapravo ista osoba.Zadnja sezona serije je četvrta, pod nazivom Hannah Montana Forever.Miley prekine sa svojim dečkom glumcom Jakeom Ryanom te otkrije svoj tajni identitet cijelome svijetu.
Popularnost serije [uredi]
Miley Cyrus na koncertuSerija je postigla neslućenu popularnost u SAD-u i širom svijeta. Već od prosinca 2006. godine mogu se kupiti različiti proizvodi u vezi s "Hannom Montanom": odjeća, nakit, lutkice koje pjevaju, kojima se može mijenjati odjeća itd. Lutka Hannah Montana bila je najprodavanija igračka za Božić 2007. godine.[4]
Ulaznice za koncert Hanne Montane (zapravo Miley Cyrus) rasprodaju se u rekordnom roku, a cijena kod preprodavača dostiže i tisuću dolara.[5][6]
Originalna verzija uvodne pjesme "The Best Of Both Worlds" traje 2 minute i 54 sekunde, a u seriji je skraćena na samo 50 sekunda. Kao specijalni gosti u seriji pojavljuju se: Ashley Tisdale, Brooke Shields, Jessse McCartney, Jonas Brothers i drugi.
Film [uredi]
Film Hannah Montana počeo se prikazivati 10. travnja 2009. godine. U filmu, koji je režirao Peter Chelsom, pojavljuje se ista glumačka ekipa kao i u seriji. Film je odmah postao veliki hit.U filmu se govori o usponu mlade zvijezde u odraslu osobu i njezinu psihičkom sazrijevanju
Format Humoristična serija
Autor Michael Poryes
Richard Correll
Barry O'Brien
Glumci Miley Cyrus
Emily Osment
Mitchel Musso
Jason Earles
Billy Ray Cyrus
Moises Arias (2+)
Država podrijetla SAD
Jezik engleski
Broj epizoda 66
Produkcija
Izvršni producent(i) Steven Peterman
Michael Poryes
Trajanje epizode 23 min.
Emitiranje
TV kuća Disney Channel (SAD)
Emitiranje 24. ožujka 2006. – traje
Vanjske poveznice
Službene web stranice
Članak o seriji na IMDb-u
- 17:05 -
BRITNEY SPEARS
Britney Spears rođena i odrasla je u Kentwoodu u saveznoj državi Louisiani od majke Lynne, učiteljice u osnovnoj školi, i oca Jamiea, građevinskog konstruktora. Svoj proboj na svjetla estrade pokušala je već u osmoj godini života kada se prijavila na audiciju za show Mickey Mouse Club Disney Channela. Međutim, nije prošla audiciju jer su se producenti jednodušno složili kako je premlada za javni nastup. No, nije bilo sve tako crno jer jedan se od producenata toliko oduševio malom Britney da joj je pomogao naći agenta u New Yorku. Zahvaljujući tome Britney je s majkom i mlađom sestrom živjela na Manhattanu nekoliko narednih mjeseci gdje je pohađala Professional Performing Arts School.
Uskoro su došli i prvi uspjesi - 1991. godine glumi opsjednuto dijete u filmu Ruthless, koji je baziran na filmu strave i užasa iz 1956. godine The Bad Seed. U dobi od 11 godina ponovo sudjeluje na audiciji za Mickey Mouse Club. Ovaj puta je uspjela proći audiciju. Stoga je 1993. i 1994. godine živjela u Orlandu (Florida), gdje je emisija snimana. Tada je boravila u paviljonu u kojem je boravila cijela ekipa, a pored nje u emisiji su nastupala dva buduća člana grupe 'N Sync i Keri Russell, buduća zvijeda Warner Brosowog serijala Felicity. Nakon završetka snimanja Mickey Mouse Club showa Britney se upisala u srednju školu u rodnoj Louisani. Strast ka svjetlima estrade ne jenjava pa u svojoj petnaestoj godini odlazi u New York na razgovor s čelnicima tvrtke Jive Record koja se bavi nakladom zvuka. S Jive Recordsom Britney je potpisala ugovor i u naredne je dvije godine snimila svoj debi album s producentima Ericom Fosterom Whiteom (radio s Whitney Houston) i Maxom Martinom (radio s Backstreet Boysima).
1998. - 2000.: Rani komercijalni uspjeh [uredi]
Album ...Baby One More Time snimljen je početkom 1998. godine, ali nije puštan u prodaju do 12. siječnja 1999. godine. Za to vrijeme Britney je radila promotivne nastupe u trgovačkim centrima diljem Sjedinjenih Država. Njen prvi singl "...Baby One More Time" pušten je u prodaju u listopadu 1998. godine. Nakon objavljivanja album se veoma brzo našao na vrhovima glazbenih top lista što ga je učinilo prvim debi albumom koji je postao album godine u Sjedinjenim Državama. Videospot u kojem je Spears odjevena kao stidljiva katolička srednjoškolka također je zasjeo na prva mjesta top lista glazbenih videospotova. S albuma si objavljeni singlovi: "Sometimes", "(You Drive Me) Crazy", "Born to Make You Happy" te "From the Bottom of My Broken Heart". Do rujna 1999. godine album se prodao u preko 6 milijuna primjeraka. Nešto prije toga, u lipnju iste godine Spears je krenula na svoju prvu solo turneju. S obzirom na broj prodanih primjeraka albuma i njenu popularnosti možda nije ni potrebno reći kako su njeni koncerti bili veoma dobro posjećeni. Iste godine (1999.) pokupila je podosta nagrada MTV Europe-a - Best Female, Best Pop, Best Breakthrough Artist i Best Song (ili na hrvatskom: najbolji ženski izvođač, najbolja pop pjevačica, najbolji novi izvođač i najbolja pjesma).
Godine 1999. s majkom je napisala knjigu Heart To Heart. U knjizi Britney Spears i njena majka pišu o životu, ljubavi, slavi i snovima. No, u knjizi možete naći i odgovore, koje nude autorice knjige, na posve realna pitanja: Kako razgovarati s majkom? Kako ohrabrivati vlastito dijete? Kako se nositi s uspjehom i neuspjehom? Mlada Britney je osnovala i Britney Spears Foundation, fondaciju koja organizira ljetne kampove u saveznoj državi Massachusetts za neprivilegiranu djecu. Obrazlažući razloge zašto je utemeljila Britney Spears Foundation popularna Brit je rekla: "Tako sam sretna što mogu djeci dati priliku da naučne ponešto o zapanjujućem svijetu plesa i glazbe, a koji je zahvaljujući sreći postao veliki dio mog života."
Prije nego što je u veljači 2000. godine osvojila nagradu Grammy bila je i u utrci za osvajanje titule najboljeg novog izvođača (Best New Artist). Nagradu je pripala njenoj dobroj znanici iz Mickey Mouse Cluba - Christini Aquileri. Drugi album Oops!... I Did It Again u prodaji se pojavio početkom svibnja 2000. godine. Samo u prvih tjedan dana album se prodao u SAD-u u 1,3 milijuna primjeraka. To je ovaj album učinilo najbolje prodavanim albumom neke pjevačice ikada u Sjedinjenim Državama. Zahvaljujući albumu nominirana je za dvije Grammy nagrade - Best Vocal Pop Album (najbolji vokalni pop album) i Best Female Pop Vocal Perfomance (najbolji ženska izvedba pop vokala) za singl "Oops!... I Did It Again".
2001. - 2004.: Razvoj karijere [uredi]
Treći album Britney u prodaj se pojavio početkom studenog 2001. godine, kao prvi singl objavljena je pjesma "I'm A Slave 4 U", pjesma ne ide u pravu popa kao njeni prijašnji singlovi već u pravcu R&B-a. U prvih tjedan dana album se prodao u SADu u 746.000 primjeraka.
Album In the Zone snimljen je krajem 2002. do desetog mjeseca 2003. godine, ali nije pušten u prodaju do studenog 2003. godine. Na četvrtom studijskom albumom su se našla velika imena kao što su Moby i R. Kelly. Britney je napisala 9 od 13 pjesama sa albuma i po prvi put, na svom albumu je radila kao producent. In the Zone je dostigao sami vrh svih američkih ljestvica u prvom tjednu, prodavši 609.000 kopija. Time je Britney bila jedini ženski izvođač čija su prva četiri albuma debitirala na prvom mjestu.
Prvi singl "Me Against the Music", snimljen sa Madonnom, postao je svjetski hit, a drugi singl "Toxic" razvio se kao još veći, popularniji i prodaniji hit. Osim toga Spears je sa tom pjesmom osvojila važnu Grammy nagradu u 2004. godine za titulu najboljoj dance pjesmi (Best Dance Recording).
Treći videospot od pjesme "Everytime" postao je malim "skandalom", zato što je Britney Spears u videu umrla i na kraju oživjela.
Dana 3. siječnja 2004. godine Spears se udala za svog prijatelja iz djetinjstva Jason Allen Alexandra, u Las Vegasu. Brak je anuliran 5. siječnja, završivši kao 55-satni brak. Poslije toga, Spears je započela svoju četvrtu svjetski turneju, nazvanu Onyx Hotel Tour, s kojom je zaradila preko 34 milijuna američkih dolara. Turneja je bila prekinuta kada je Britney povrijedila svoje koljeno na snimanju videospota za "Outrageous", kojih bi trebao biti četvrti singl, ali zbog nezgode su Jive Records odlučili da "Outrageous" odbaci kao četvrti, svjetski singl.
Tijekom druge polovice 2004. godine, Spears je objavila da drugi put uzima odmor. Zapostaviti će svoju karijeru da bi se posvetila obiteljskom životu. U rujnu 2004. je izdala svoj prvi parfem 'Curious', s kojim je zaradila 12 milijuna američkih dolara. Nakon velikog uspjeha tog parfema, Spears je izdala i svoj drugi parfem nazvan 'Fantasy', u rujnu 2005.
Krajem studenog 2004. Britney je izdala i svoju prvu kompilaciju najvećih hitova, nazvanom Greatest Hits: My Prerogative, a nakon toga snimila je reality show "Britney and Kevin: Chaotic".
2005. - 2006.: Sklopljeni brakovi, religija, prvo dijete i kompilacijski albumi [uredi]
14. rujna 2005. godine rođen je Sean Preston Spears Federline, prvi sin pjevačice, u Santa Monica Medicinskom Centru, u Kaliforniji. S obzirom da je njena producentska kuća Jive Records htjela skratiti fanovima vrijeme do novog studijskog albuma, izdala je album sa kolekcijom remiksanih hitova, B In The Mix: The Remixes. U trećem mjesecu 2006. godine, pojavila se u seriji Will i Grace. U svibnju 2006. godine objavila je da je ponovo trudna.
Kraj 2006. obilježio je razvod od muža Kevina, koji je zvanično završen 30. srpnja 2007. godine.
2007. - 2009.: Glazbeni povratak [uredi]
Album Blackout izašao krajem 2007. nakon četiri godine odsutnosti mlade pjevačice s glazbene pozornice tijekom kojih je pozornost medija privlačila izgredima, rastavom i gubitkom skrbi nad djecom. Premda su Spears kritičari nakon lošeg nastupa na otvorenju MTV Video Music Awardsa 2007. u rujnu predviđali kraj karijere, većina komentara u američkima glasilima je bila pozitivna. Prvi singl iz petog studijskog albuma "Gimme More" je postao najvećim hitom pjevačice u SADu poslije prvog singla "...Baby One More Time". Pjesma Gimme More se prodala samo u Sjednjoj Državi u 1,2 milijuna primjeraka, a u cijelom svijetu oko 4 milijuna primjeraka. Drugi singl "Piece of Me", u kojoj Spears pjeva kako komentira u glasilima nju negativno opisuju, postao je također hit.
Na dodjeli nagrada MTV Video Music 2008. godine u Los Angelesu Spears je odnijela tri nagrade za pjesmu "Piece of Me" - za najbolji video, za najbolji video u pop kategoriji te najbolji video ženskog izvođača. Zahvalila se bogu, sinovima i svima drugim.
15. rujna 2008. godine producentska kuća Jive Records najavili su novi album pjevačice. Spears je svoj šesti album Circus izdala na 27. rođendan 2. prosinca. Posljednji album Blackout, najhvaljeniji joj je CD u karijeri. Prvi sa singl novog albuma zove se Womanizer, singl se pčasirao na prvom mjestu u SAD-u i Kanada. Na MTV-ovoj europskoj dodjeli nagrada, Spears je osvojila nagrade za najbolji album ("Blackout") i za izvođača godine. Nije bila prisutna, pa se zahvalila sa videoporukom.
Dana, 24. studenog 2009. godine, objavila je svoju drugu kompilaciju najvećih hitova u čast svojoj 10-godišnjoj karijeri pod nazivom The Singles Collection. Album sadrži novu pjesmu "3" koja je objavljena kao singl. Pjesma se plasirala na vrhu ljestvice Billboard Hot 100 i time je postala njen treći hit koji se plasirao na vrhu ljestvice.
2010.: Sedmi studijski album [uredi]
Na sedmom studijskom albumu trenutačno rade Tiësto i Rodney Jerkins. Spears je preko svog Twitter računa rekla kako će datum objavljivanja biti iznenađenje. Dana, 25. svibnja 2010. godine Spears je imala najviše obožavatelja na Twitteru.
Filmska karijera [uredi]
U veljači 2002, Spears se proslavila u filmu, Crossroads, koji je dosegao visoko drugo mjesto na američkoj listi najgledanijih filmova već prvog vikenda, ali je relativno kratko bio na tako visokom mplasmanu najgledanijih filmova. Film je zaradio nešto više od $60 milijuna diljem svijeta, što je četiri puta više od svoga budžeta. Neke pjesme iz albuma koje izvodi Britney pojavile su se u filmu. Film je dobio loše kritike, a i Britney je dobila Razzie Award za najgoru glumicu. Film je osvojio i Razzie za najgoru originalnu pjesmu "I´m Not a Girl, Not Yet a Woman" koju joj je Dido napisala.
Spears je napravila veliku zbrku u javnosti pojavivši se u filmovima Austin Powers in Goldmember(2002.) kao ona, i u Longshot(2000.) kao Leteći Sluga. Također se pojavila u dokumentarcu zvanom Guest List Only fokusiranom na Los Angeleskoj sceni.
Za film Chicago, producent Harvey Weinstein htio je Britney za ulogu koja je ipak pripala Lucy Liu. Bila je preporučena za ulogu Allie Hamilton u filmu The Notebook, ali ipak je bila bolja Rachel McAdams. Spears je bila na audiciji za ulogu u filmu I love Huckabees koja je pripala Naomi Watts. Britney je bila veoma zainteresirana za ulogu u filmu Daisya Dukea, The Dukes of Hazzard, ali je izgubila zanimanje jer je trebala glumiti ženu koja planira svoje vjenčanje i život svoje obitelji. Uloga je pripala pop pjevačici i televizijskoj zvijezdi Jessici Simpson.
Diskografija [uredi]
Podrobniji članak o temi: Diskografija Britney Spears
...Baby One More Time (1999.)
Oops!... I Did It Again (2000.)
Britney (2001.)
In the Zone (2003.)
Blackout (2007.)
Circus (2008.)
Filmografija [uredi]
1990.: Ruthless (Broadway)
1993–1994.: Mickey Mouse Club (Televizija)
1999.: Longshot (Kino)
2002.: Crossroads (Kino)
2002.: Austin Powers 3 (Kino)
2005.: Chaotic (Televizija)
2006.: Will & Grace (Televizija)
2008.: How I Met Your Mother (Televizija)
2008.: Britney: For the Record (Televizija i DVD)
Rodno ime Britney Jean Spears
Poznat/a i kao Britney
Rođen/a 2. prosinca 1981.
Mjesto rođenja McComb, Mississippi, SAD
Žanr/ovi R&B, pop, dance, electropop
Zanimanje pjevačica, plesačica, glumica
Djelatno razdoblje 1991. - danas
Producentska kuća Jive Records
Britney Jean Spears (McComb, Mississippi, 2. prosinca 1981.), američka je pop pjevačica.
- 17:02 -
RIHANNA
Robyn Rihanna Fenty (Saint Michael, Barbados, 20. veljače 1988.), poznatija kao Rihanna, barbadoška je pjevačica, model i spisateljica tekstova. Kao šesnaestogodišnjakinja preselila se u SAD i započela karijeru pod upravljanjem producenta Evana Rogersa. Pjevala je u ugovoru s diskografskom kućom Def Jam Recordings.[1]
2005. godine, Rihanna je objavila svoj debitantski album, Music of the Sun, koji je dospio na jedno od prvih 10 mjesta na top ljestvici Billboard 200 i donio joj hit singl na ljestvici Billboard Hot 100, "Pon de Replay". Manje od godinu dana kasnije, objavila je svoj drugi studijski album, A Girl Like Me koji je dospio na jedno od prvih 5 mjesta na ljestvici od Billboarda, i dao joj njen prvi singl na prvom mjestu top ljestvice Billboard 200, "SOS", kao i položaje na prvih 10 mjesta ljestvice Billboard Hot 100 sa singlovima "Unfaithful" i "Break It Off". Rihannin treći studijski album, Good Girl Gone Bad iz 2007. godine, dospio je na drugo mjesto ljestvice Billboard 200 i donio Rihanni 5 singlova koji su dospjeli na jedno od prvih 5 mjesta, uključujući tri singla na prvom mjestu Billboardove ljestvice, singlove "Umbrella", "Take a Bow" i "Disturbia", kao i svjetski hit "Don't Stop the Music". Album je nominiran za 9 Grammyja, a dobio je Grammy nagradu za najbolju rep suradnju za pjesmu "Umbrella", Rihannin duet s Jay-Z-jem.[2][3] Njen četvrti studijski album, Rated R, objavljen je u studenom 2009. godine, dospio je na četvrto mjesto na ljestvici Billboard 200. Njegova prva tri singla, "Russian Roulette", "Hard" i "Rude Boy" dospjela su na jedno od prvih 10 mjesta na ljestvici Billboard Hot 100, a "Rude Boy" je dospio na prvo mjesto.
Rihanna je primila nekoliko glazbenih nagrada, uključujući nagradu World Music Awards 2007. za najprodavaniju pop žensku izvođačicu i najbolju žensku soul/R&B izvođačicu, kao i American Music Award za najbolju pop/rock žensku izvođačicu.[4][5] Jedna je od barbadoških kulturoloških ambasadora.[6] U siječnju 2010. godine primila je dva Grammyja za Jay-Zjev singl "Run This Town" iz 2009. godine.[7]
Diskografija [uredi]
Podrobniji članak o temi: Diskografija Rihanne
Music of the Sun (2005.)
A Girl Like Me (2006.)
Good Girl Gone Bad (2007.)
Rated R (2009.)
Loud (2010.)
Turneje [uredi]
Vlastite turneje
Rihanna: Live in Concert Tour (2006.)
Good Girl Gone Bad Tour (2007–2009.)
A Girl's Night Out (2008.)
Last Girl on Earth Tour (2010.)
Uključeni akt
Glow in the Dark Tour (2008.)
Nagrade [uredi]
Podrobniji članak o temi: Rihannine nagrade i nominacije
Rodno ime Robyn Rihanna Fenty
Rođen/a 20. veljače 1988. (22 god.)
Mjesto rođenja Saint Michael, Barbados
Žanr/ovi R&B, reggae, pop, dance
Zanimanje pjevačica, spisateljica tekstova, producentica, model, redateljica videospotova, glumica
Djelatno razdoblje 2005. – danas
Producentska kuća Def Jam/SRP
Angažman Jay-Z, Ne-Yo, The-Dream, Justin Timberlake, Kanye West, Akon, will.i.am, Travis Barker, Shontelle, Katy Perry, Chris Brown, Maroon 5, T.I., Nicole Scherzinger, Young Jeezy, Slash, Eminem
Web-stranica Službena stranica
- 17:00 -
ĐOGANI
Rođena je 23. travnja 1981. godine, u Zvorniku kao dijete majke Ibrime i oca Milorada. Pohađala je osnovnu školu »Mitar Trifunović Učo« u Zvorniku.[1] Dva mjeseca prije završetka četvrtog razreda, cijelu državu je zahvatila oluja rata zbog čega je Seka sa bratom i majkom izbjegla u Banju Koviljaču, gdje je završila četvrti razred osnovne škole da bi se nakon godinu dana preselili u Lipolist, kraj Šapca.
Prvi javni nastup u njenoj pjevačkoj karijeri je imala u prnjavorskoj kafani »Evropa«, sa samo 14 godina.
1996. godine Seka napušta srednju školu i potpuno se posvećuje svojoj pjevačkoj karijeri, preuzevši teret hranitelja obitelji. U narednih nekoliko godina, preko Mladenovca, Dvorova, Bijeljine odlazi u Švicarsku, gdje stupa u brak i poslije nekog vremena se i razvodi. Iz Švicarske se vraća u Bijeljinu i nastavlja sa svojom pjevačkom karijerom, prikupljajući novce za svoju prvu ploču.
Od nastupa 2002. na glazbenom festivalu u Ćupriji, koji je bio njen prvi veći nastup kao pjevačice, nastavila je živjeti i raditi u Srbiji sa svojim dečkom, poznatim srpskim menadžerom i producentom, Zoranom Kovačevićem. Poslije prvih javnih nastupa, ljudi su je vidjeli kao novu, suvremenu, srpsko-bosansku folk pjevačicu.
Seka uskoro pokreće svoju liniju odjeće pod nazivom “Rich Bitch”, u isto vrijeme kad je objavljen njen treći album Dođi i uzmi me. Njena druga linija odjeće pod nazivom “Queen” izdana je nakon izlaska njenog četvrtog albuma Kraljica u jesen 2007. Seka je ubrzo raskinula s dečkom i menadžerom s kojim je bila u vezi 5 godina i nastavila suradnju sa Zoranom Kovačevićem. U svibnju 2009. raskinula je i s njim. Uskoro upoznaje Veljka Piljikića, a u prosincu je izdala svoj peti album Slučajni partneri koji je pratio novi imidž.
Glumački angažmani [uredi]
Seka je imala značajnu ulogu u srpskom filmu “Mi nismo anđeli 3”, kao “Smokvica”, djevojka turbofolk zvijezde Dorijana. Uloga je prvo ponuđena pjevačici Severini, ali ju je ona odbila. Seka je glumila i u srpskom filmu "Ljubav, navika, panika". Imala je sporednu ulogu pjevačice imena Vrela Nella.
Albumi [uredi]
Idealno tvoja (2002.)
Balkan (2003.)
Dođi i uzmi me (2005.)
Kraljica (2007.)
Slučajni partneri (2009.)
Projekti [uredi]
Moja desna ruka naziv je prvog reality show-a čije je emitiranje započelo sredinom travnja 2010. godine, a u njemu su se natjecatelji natjecali za Sekinog asistenta.
Prva sezona [uredi]
Prva sezona reality showa "Moja desna ruka" započela je u travnju 2010., a završila u lipnju iste godine. Sekina "desna ruka" je izabrana, a njegovo ime je Vukašin Ilić, dvadesettrogodišnji student građevine
- 16:56 -
KATY PERRY
Katheryn Elizabeth Hudson (Santa Barbara, Kalifornija, SAD, 25. listopada 1984.), umjetničkog imena Katy Perry, američka je kantautorica. Perry je postala svjetski poznata 2008. godine sa singlom "I Kissed a Girl" (ujedno i prvi singl s albuma One of the Boys), koji je bio na vrhu glazbenih ljestvica u preko 30 zemalja
Počeci karijere (2001. – 2007.) [uredi]
Katy Perry je prvi album, Katy Hudson, izdala 2001. godine. Radi se o albumu kršćanske glazbe, kojeg je Katy izdala pod svojim rodnim prezimenom Hudson. Nakon objavljivanja tog albuma pridružila se grupi The Matrix i snimila album The Matrix, koji je objavljen tek 2009. godine. Zatim je godine 2004. snimila (nikada objavljeni) album Katy Perry, s kojega su dvije pjesme dane Kelly Clarkson za njen četvrti studijski album. Godine 2007. Perry je izdala svoj prvi EP - Ur So Gay.
One of the Boys (2008. – danas) [uredi]
Drugi studijski album, One of the Boys, izašao je 17. lipnja 2008. S njega su skinuta četiri singla: "I Kissed a Girl", "Hot N Cold", "Thinking of You" i "Waking Up in Vegas". Album je postigao veliki uspjeh dosegavši dvostruku platinastu nakladu (preko 2.000.000 prodanih primjeraka).[1] "Hot N Cold", drugi singl s albuma, izašao je 9. rujna i dospio u top 5 u SAD-u. Treći singl s albuma bio je "Thinking of You", ujedno i njena prva balada, ali pjesma nije doživjela veći uspjeh na top listama. Četvrti singl "Waking Up in Vegas" postao je novi hit te je dosegao broj 2 u Kanadi.
Turneja [uredi]
Katyna debitantska turneja Hello Katy Tour trajala je od siječnja do studenog 2009. godine. Sadržavala je ukupno 79 nastupa. Sponzor turneje bio je Live Nation.
Diskografija [uredi]
Podrobniji članak o temi: Diskografija Katy Perry
Studijski albumi [uredi]
Katy Hudson (2001.)
One of the Boys (2008.)
Teenage Dream (2010.)
Albumi uživo [uredi]
MTV Unplugged (2009.)
Kontroverze [uredi]
Katy Perry nastupa na Life Ballu u Beču 2009. godineVeliki dio svoje popularnosti Perry duguje i kontroverznim tekstovima gej tematike ("I Kissed a Girl" te "Ur So Gay"), što je od nje stvorilo gej ikonu. Poznata je po svojem nekonvencionalnom stilu oblačenja, po odjeći žarkih boja, često protkanoj voćnim detaljima.
Katy Perry je promijenila prezime iz Hudson u Perry (djevojačko prezime njene majke) kako bi izbjegla zamjenu s glumicom Kate Hudson.
Televizijska pojavljivanja [uredi]
Katy se često pojavljivala u TV emisijama kako bi promovirala svoj album. Godine 2008. i 2009. vodila je dodjelu MTV Europe Music Awards.
Humanitarni rad [uredi]
Dana 16. svibnja 2009. nastupila je na Life Ballu, priredbi organiziranoj u svrhu borbe protiv AIDS-a.[
- 16:53 -
LADY GAGA
Stefani Joanne Angelina Germanotta (New York, 28. ožujka 1986.), bolje poznata kao Lady Gaga, američka je glazbenica, tekstopisac, pjevačica i plesačica. Svoju karijeru je započela kao tekstopisac za nekoliko pjevača, poput Fergie, Pussycat Dollsa, Britney Spears i New Kids on the Block, kao i za američkog pjevača Akona. Nakon što je Akon prepoznao njen talent, pozvao ju je da se pridruži njegovoj producentskoj kući Kon Live Distribution, i počeli su raditi na njenom prvom albumu.
Biografija [uredi]
Lady Gaga se rodila u talijansko-američkoj obitelji. Glazbenica je gotovo od rođenja. Već je sa 4 godine naučila svirati klavir, sa 13 je skladala svoju prvu baladu, a sa 17 je primljena u školu umjetnosti u New Yorku. Sa 20 godina pisala je pjesme za sastave kao što su Pussycat Dolls, a nedavno je priznala da je napisala dvije pjesme za novi album Britney Spears. "Just Dance" je njezin prvi singl koji se pušta naveliko u svim velikim klubovima. Njezin prvi album The Fame objavljen je 19. kolovoza 2008. godine.
„Moda je meni sve. Jednako mi je važna kao i glazba, možda i važnija. Ne želim da me ljudi u Britaniji zapamte samo po jednom hitu, želim status istinske umjetnice koja će 'zaraziti' njihovu kulturu...“
({{{2}}})
Odmalena je svirala i pjevala i nije mogla zamisliti nijedan dan drugi životni poziv nego nego bavljenje glazbom. Roditelji su je podržavali da ostvari svoj san. Glazbeni su joj uzori pjevač David Bowie i sastav Queen, po čijoj pjesmi "Radio Ga Ga" je uzela ime[1] te Madonna i Michael Jackson.
Ove godine (2010) započela je europsku turneju, Monster Ball Tour. Između ostalog 5. studenog 2010. godine nastupila je i u Hrvatskoj.
Diskografija [uredi]
Podrobniji članak o temi: Diskografija Lady Gage
Studijski albumi [uredi]
The Fame (2008.)
The Fame Monster (2009.)
Born This Way (2011.)
EP-ovi [uredi]
The Cherrytree Sessions (2009.)
Hitmixes (2009.)
The Fame Monster (2009.)
Kompilacije [uredi]
The Remix (2010.)
Rodno ime Stefani Joanne Angelina Germanotta
Rođen/a 28. ožujka 1986. (24 god.)
Mjesto rođenja Manhattan, New York, SAD
Žanr/ovi pop, dance, electronic
Zanimanje pjevačica, tekstopisac, glazbenica, Go-Go plesačica
Instrument Vokal, klavir, sintesajzer
Djelatno razdoblje 2006. – danas
Producentska kuća Def Jam (2007. 2008.)
Interscope (2008. danas)
Kon Live, Streamline, Cherrytree
Web-stranica Službena stranica
- 16:50 -
AMERIKA (WOSINGTON)
Washington obično se odnosi na:
George Washington (1732–1799), General and first President of the United States of America (almost all other items are named after him.) George Washington (1732-1799), opće i prvi predsjednik Sjedinjenih Američkih Država (gotovo sve ostale stavke su nazvana po njemu.)
Washington (US state) , a western state of the United States of America Washington (SAD stanje) , zapadni stanje Sjedinjenih Američkih Država
Washington, DC , the capital of the United States of America Washington, DC , glavni grad Sjedinjenih Američkih Država
A metonym for the Federal government of the United States Metonym za savezne vlade Sjedinjenih Američkih Država
Geografija [ edit ] United States [ uredi ] Sjedinjene Američke Države [ edit ] Cities and communities [ uredi ] Gradovi i zajednice Washington, Arkansas Washington, Arkansas
Washington, California , in Nevada County Washington, Kalifornija , u Nevadi županije
Washington, Yolo County, California Washington, Yolo County, Kalifornija
Washington, Connecticut Washington, Connecticut
Washington, Georgia Washington, Gruzija
Washington, Illinois Washington, Illinois
Washington, Indiana Washington, Indiana
Washington, Iowa Washington, Iowa
Washington, Kansas Washington, Kansas
Washington, Kentucky Washington, Kentucky
Washington, Louisiana Washington, Louisiana
Washington, Maine Washington, Maine
Washington, Massachusetts Washington, Massachusetts
Washington, Mississippi Washington, Mississippi
Washington, Missouri Washington, Missouri
Washington, Nebraska Washington, Nebraska
Washington, New Hampshire Washington, New Hampshire
Washington, New Jersey Washington, New Jersey
Washington, New York Washington, New York
Washington, North Carolina Washington, North Carolina
Washington, Oklahoma Washington, Oklahoma
Washington, Pennsylvania Washington, Pennsylvania
Washington, Utah Washington, Utah
Washington, Vermont Washington, Vermont
Washington, Virginia Washington, Virginia
Washington, West Virginia Washington, West Virginia
Washington, Wisconsin (disambiguation) Washington, Wisconsin (razdvojba)
Mount Washington (disambiguation) Mount Washington (razdvojba)
New Washington (disambiguation) Novi Washington (razdvojba)
Washington Boro, Pennsylvania Washington Boro, Pennsylvania
Washington County (disambiguation) Washington County (razdvojba)
Washington Court House, Ohio Washington Suda Kuća, Ohio
Old Washington, Ohio Post Washington, Ohio
Washington Crossing, Pennsylvania Washington Crossing, Pennsylvania
Washington Grove, Maryland Washington Grove, Maryland
Washington Heights (disambiguation) Washington Heights (razdvojba)
Washington Mills, New York Washington Mills, New York
Washington Park (disambiguation) Washington Park (razdvojba)
Washington Terrace, Utah Washington Terasa, Utah
Washington Township (disambiguation) Washington Općina (razdvojba)
Washington-on-the-Brazos, Texas Washington-on-the-Brazos, Texas
Washingtonville (disambiguation) Washingtonville (razdvojba)
[ edit ] Streets [ uredi ] Ulice Washington Avenue (disambiguation) Washington Avenue (razdvojba)
Washington Boulevard (disambiguation) Washington Boulevard (razdvojba)
Washington Street (disambiguation) Washington Street (razdvojba)
[ edit ] Other features [ uredi ] Ostale značajke Lake Washington (disambiguation) Lake Washington (razdvojba)
Mount Washington (disambiguation) Mount Washington (razdvojba)
Washington Bridge (disambiguation) Washington Bridge (razdvojba)
Washington Island (disambiguation) Washington Otok (razdvojba)
Washington Park (disambiguation) Washington Park (razdvojba)
[ edit ] Outside the United States [ uredi ] Izvan Sjedinjenih Američkih Država Washington, Ontario , Canada Washington, Ontario , Kanada
Washington, Tyne and Wear , England Washington, Tyne i Wear , Engleska
Washington, West Sussex , England Washington, West Sussex , Engleska
New Washington, Aklan , Philippines New Washington, Aklan , Filipini
Washington Island (Kiribati) Washington Island (Kiribati)
Washington Island (French Polynesia) Washington Island (Francuska Polinezija)
Washington, Guyana , a community in Mahaica-Berbice Washington, Gvajana , zajednice u Mahaica-Berbice
Washington, a barangay in Catarman, Northern Samar , Philippines Washington, barangay u Catarman, Northern Samar , Filipini
Washington, a barangay in Escalante City , Philippines Washington, barangay u Escalante City , Filipini
Washington, a barangay in San Jacinto, Masbate , Philippines Washington, barangay u San Jacinto, Masbate , Filipini
Washington, a barangay in Surigao City , Philippines Washington, barangay u Surigao City , Filipini
[ edit ] Education [ uredi ] Obrazovanje [ edit ] Higher education [ uredi ] Visoko obrazovanje University of Washington , Seattle, Washington Sveučilište u Washington , Seattle, Washington
Washington Huskies , University of Washington's athletic program Washington Huskies , University of Washington's atletski program
Washington College , Chestertown, Maryland Washington College , Chestertown, Maryland
Washington College (California) , formerly in Irvington Washington College (Kalifornija) , nekada u Irvington
Washington College (Pennsylvania) Washington College (Pennsylvania)
Washington College of Law , at American University, Washington, DC Washington College of Zakona , na Američkom sveučilištu u Washingtonu, DC
Washington & Jefferson College , Washington, Pennsylvania Washington i Jefferson College , Washington, Pennsylvania
Washington and Lee University , Lexington, Virginia Washington i Lee University , Lexingtonu, Virginia
Washington Female Seminary , Washington, Pennsylvania Washington Male sjemenište , Washington, Pennsylvania
Washington State University , Pullman, Washington Washington State University , Pullman, Washington
Washington University in St. Louis , Missouri Washington University u St. Louisu , Missouri
George Washington University , Washington, DC George Washington University , Washington DC
[ edit ] Secondary education [ uredi ] Srednje obrazovanje Washington High School (disambiguation) Washington High School (razdvojba)
Washington County High School (disambiguation) Washington County High School (razdvojba)
Booker T. Washington High School (disambiguation) Booker T. Washington High School (razdvojba)
George Washington High School (disambiguation) George Washington High School (razdvojba)
Lake Washington High School , Kirkland, Washington Lake Washington High School , Kirkland, Washington
Washington College Academy , Limestone, Tennessee Washington College akademija , vapnenca, Tennessee
[ edit ] People [ uredi ] Osobe Washington (name) , including a list of people with the given name or surname Washington Washington (ime) , uključujući popis ljudi s obzirom imena ili prezimena Washington
[ edit ] Other uses [ uredi ] Ostali koristi The Australian band fronted by Megan Washington Australski bend predvođen Megan Washington
Boeing Washington , British designation for US Boeing B-29 Superfortress bomber Boeing Washingtonu , britanski naziv za američki Boeing B-29 bombarder Superfortress
SS Washington , an ocean liner SS Washington , ocean liner
USS Washington , the name of several US Navy ships USS Washington , ime nekoliko brodova američke mornarice
Washington, DC (novel) , by Gore Vidal Washington, DC (roman) , prema Gore Vidal
Washington FC , football club based in Washington, Tyne and Wear, England Washington FC , nogometni klub sa sjedištem u Washingtonu, Tyne i Wear, Engleska
[ edit ] See also [ uredi ] Vidi također George Washington (disambiguation) George Washington (razdvojba)
List of places named for George Washington Popis mjesta imenovanih za George Washington
Washingtonian (disambiguation) Washingtonian (razdvojba)
All pages beginning with "Washington" Sve stranice koje počinju s "Washingtona"
All pages with titles containing "Washington" Sve stranice s naslovima koje sadrže "Washington"
- 15:33 -
SRBIJA(BEOGRAD)
Srbija (službeni naziv: Republika Srbija) kontinentalna je država na Balkanu. Površinom spada među zemlje srednje veličine. Na sjeveru graniči s Mađarskom, na zapadu s Hrvatskom, Bosnom i Hercegovinom i Crnom Gorom, na istoku s Rumunjskom i Bugarskom te na jugu s Makedonijom i Kosovom. Glavni grad je Beograd.
Sadašnje granice Srbije su uspostavljene nakon Drugog svjetskog rata stvaranjem Jugoslavije. Republika Srbija je nastala kao samostalna država 2006. nakon što su građani Crne Gore na referendumu odlučili napustiti državnu zajednicu Srbiju i Crnu Goru. Prema Ustavu Republike Srbije, u sastavu Srbije nalaze se autonomne pokrajine Vojvodina i Kosovo i Metohija. Kosovo je 2008. godine proglasilo neovisnost, što je priznalo 60 zemalja članica OUN, čemu se službeni Beograd protivi.
Srbiju čine tri velike geografski cjeline: Panonska nizina, brežuljkasti predjeli s nižim planinama i nizinskim proširenjima, te planinsko-kotlinsko područje.
Panonska nizina zauzima 29% teritorija, a u njoj prevladavaju nizine s aluvijalnim naplavinama uz vodene tokove i lesne zaravni, te dva brdovita uzvišenja: Fruška gora (538 m) i Vršačke planine (639 m).
Južno od Save i Dunava prevladava brežuljkasto područje s visinama do 500 m i niže planinsko područje s visinama do 1000 m. To područje zauzima oko dvije trećine površine Srbije. U tom području nizina ima tek uz Posavinu, Pomoravlju i dijelu Timočke krajine.
Područja viša od 1000 m zauzimaju desetinu teritorija Srbije. Ta se područja nalaze južno od Zapadne Morave i Nišave, a sastoje se od visoravni i grupa viših planina, od kojih najviše uokviruju Kosovsku i Metohijsku kotlinu.
70% površine Srbije nalazi se na Balkanu, a ostalih 30% spada u Srednju Europu (Panonska nizina). Kopnenu granicu ima u dužini od 2114 km, a dužina tih granica prema susjedima iznosi: prema Hrvatskoj 241 km, Mađarskoj 151 km, Rumunjskoj 476 km, Bugarskoj 318 km, Kosovu 352 km, BJR Makedoniji 221 km, Crnoj Gori 203 km, i Bosni i Hercegovini 302 km.
Sjeverni dio zemlje (Vojvodina) zauzimaju plodne ravnice, dok je središnji i južni dio pretežito planinski. Tri su planinska vrha iznad 2000 metara nadmorske visine,[1] a najviši od njih je Midžor (na granici s Bugarskom u Staroj planini). Visine je 2168 m.[2] Srbija obiluje prirodnim ljepotama, od kojih se posebno izdvajaju očuvane šume. Srbija je bogata i vodama.
Rijeke [uredi]
Rijeke Srbije najvećim dijelom pripadaju Crnomorskom slivu, a sve vode tog toka okuplja Dunav. Vode s većeg dijela metohijskog područja pripadaju Jadranskom slivu, a krajnji jugoistočni dijelovi Egejskom slivu. Tri su plovne rijeke u Srbiji: Dunav (588 km), Sava (206 km), Tisa (168 km), i dijelom Velika Morava. Ostale veće rijeke Srbije su: Zapadna Morava (308 km), Južna Morava (295 km), Ibar (272 km), Drina (220 km) i Timok (202 km). Najveće jezero u Srbiji, Đerdapsko jezero, nalazi se na granici s Rumunjskom i ima površinu od 163 km2 (ukupna površina jezera je 253 km 2).
Rijeka koja najdužim tokom prolazi kroz Srbiju je Morava, a njen sliv obuhvaća 40% površine Srbije. Većina rijeka ima kišno-snježni režim vodostaja i protoka. Maksimalni vodostaji bilježe se u proljeće, a minimalni u kolovozu i rujnu.
Srbija nema velikih prirodnih jezera, a najveća su nastala pregrađivanjem riječnih korita kadi iskorištavanja snage vode za električnu energiju. Najveća takva akumulacijska jezera su: Đerdapsko (na Dunavu), Vlasinsko (na Vlasini), te Peručansko i Zvorničko (na Drini).
Nacionalni parkovi [uredi]
Podrobniji članak o temi: Nacionalni parkovi Srbije
Ime Proglašen za NP Površina u ha Fotografija
Nacionalni park Đerdap 1974. 93.968
Nacionalni park Kopaonik 1981. 11.810
Nacionalni park Tara 1981. 22.000
Nacionalni park Fruška gora 1960. 25.393
Đerdap - sjevernoistočni dio Srbije, na granici s Rumunjskom. Ukupna površina nacionalnog parka je 63,608 ha, a cijele zaštićene zone 93,968 ha. Osnovni prirodni fenomen ovog nacionalnog parka je velika Đerdapska klisura kroz koju protječe Dunav.
Kopaonik - nalazi se u središnjem dijelu Srbije. Nacionalnim parkom proglašen je 1981. godine. Obuhvaća površinu od 11,810 ha, a po broju endemskih vrsta predstavlja jedan od najznačajnijih središta bioraznolikosti endemske flore Srbije. Kopaonik je najveći planinski masiv u Srbiji koji se pruža u pravcu sjeverozapad-jugoistok. Na Kopaoniku se nalazi najrasprostranjenija šumsko-pašnjačka zona središnje Srbije.
Tara - zauzima površinu od 22,000 ha, a nalazi ze na području općina Užice i Bajina Bašta.
Fruška Gora - nalazi se u Vojvodini. Nacionalnim parkom je proglašena 1960. godine. Park čini usamljena planina u Panonskoj nizini koja je prema sjeveru i jugu razuđena planinskim i riječnim tokovima. Pašnjaci i plodno zemljište, te nasadi vinove loze ukrašavaju padine Fruške Gore.
Vegetacija [uredi]
ZrenjaninCijeli teritorij Srbije pripada kontinentalno biljno-geografskoj regiji. Srbija u cjelini spada među slabije pošumljene zemlje Europe sa samo 27% šumskih površina.[3]
Srbija se po tipu vegetacije dijeli u pet pojasa:
Nizinski pojas (područje aluvijalne ravni Vojvodine, Posavine, Pomoravlja, Timočke krajine i Kosova polja) – šume hrasta lužnjaka, jasena, topole i vrbe, a u sušnijim predjelima Vojvodine dominiraju stepe.
Brdski (kolinski) pojas (veliki dio Srbije južno od Save i Dunava) – šume sladuna i cera, hrasta kitnjaka i pitomog kestena.
Brdski (montanski) pojas – bukove i bukovo-jelove šume, a na vapnenačkim podlogama i šume munike. Na toplim padinama ima i šuma hrasta kitnjaka.
Pretplaninski i planinski pojas – u nižem potpojasu prevladavaju bukove šume, šikare i smrekove šume, a u višem niske klekovine bora krivulja i bukve, vrištine i šikare planinske ive.
Visokoplaninski pojas – područja viša od 2500 m s hazmofitskom vegetacijom golih kamenajra, te mikrovegetacijom lišajeva na strmijim stijenama.
Tlo [uredi]
Posljedica složene geološko-litološke podloge, različitog stupnja okomite raščlanjenosti reljefa i klimatskih specifičnosti pojedinih krajeva je velika raznovrsnost tipa zemljišta. Područje Vojvodine nalazi se većinom na visokoplodnom černozemom, a područja uz rijeke i rubna područja Banata uz granicu s Rumunjskom na ritskoj crnici i aluvijalnom zemljištu.
Sjeverozapadni dio središnje Srbije pokrivaju pseudogleji i lesivirana zemljišta i eutrična smeđa tla (gajnjače).
Na pomoravskom području i većim dijelom Kosmeta prevladavaju aluvijalna zemljišta, zemljišta na rastresitim supstratima (rendzine), smonica i kisela smeđa zemljišta.
Na vapnenačko-dolomitskim stijenama brdsko-planinskog područja južno od Save i Dunava prevladava crnica i smeđa zemljišta.
Najznačajnije planine [uredi]
Tara
Kopaonik
Zlatibor
Zlatar
Fruška gora
Stanovništvo [uredi]
Podrobniji članak o temi: Stanovništvo Srbije
Srbija ima prema zadnjem popisu iz 2002. godine 7 498 001 stanovnika[4] i spada u srednje naseljena europske države s prosječnom gustoćom naseljenosti od 111 st/km2. U glavnom gradu živi 20% ukupnog stanovništa. Od ukupnog broja stanovništva 56% je gradskog. Kao posljedica različitih prirodnih uvjeta i povijesnog razvoja, prostorni raspored stanovništva je vrlo raznolik. Ako se promatraju velika zemljopisna područja, najgušće je naseljena peripanonska Srbija (najviše zbog grada Beograda). Vojvodina i Planinsko-kotlinsko područje nešto je rjeđe naseljeno od državnog prosjeka. U planinsko-kotlinskom području postoje velike razlike u naseljenosti. Kosmet ima više od 200 st/km2, a osim južnog Pomoravlja, ostale subregije imaju manje od 50 st/km2.
Ukoliko se izuzme razdoblje Drugog svjetskog rata, broj stanovnika Srbije se od početka 20. stoljeća stalno povećavao, najviše na Kosovu i Metohiji. Gotovo čitava Središnja Srbija, izuzev većih gradova u posljednje vrijeme bilježi pad broja stanovništva, kao i Banat i središnji dijelovi Bačke. Stanovništvo većih urbanih područja više se povećava doseljavanjem nego vlastitim prirodnim prirastom.
Poslije drugog svjetskog rata stanovništvo Srbije u cjelini stari. U zadnja dva desetljeća u Središnjoj Srbiji i Vojvodini smanjuje se broj radno sposobnog stanovništva. U razdoblju od 1961. do 2002. udio mladog stanovništva (0-19 godina) smanjio se s 35% na 22% dok se udio starog stanovništva popeo s 11% na 24%.
Većinsko dvotrećinsko stanovništvo od Srbijinih devet i pol milijuna stanovnika čine Srbi, dok su jedna trećina nacionalne manjine.
2002. godine izvršen je popis stanovništva na teritoriju Srbije. Utvrđeno je da je bilo 7,498,001 žitelja.
Etnička strukturaSrbija (bez Kosova) 2002.
Srbi 82.86%
Mađari 3.91%
Bošnjaci 1.82%
Romi 1.44%
Slovaci 1.08%
Nijemci 0.1%
Ostali 9.79%
Ukupno[5] Uža Srbija Vojvodina
Broj % Broj % Broj %
UKUPNO 7.498.001 100 5.466.009 100 2.031.992 100
Srbi 6.212.838 82.86 4.891.031 89.48 1.321.807 65.05
Crnogorci 69.049 0.92 33.536 0.61 35.513 1.75
Jugoslaveni 80.721 1.08 30.840 0.56 49.881 2.45
Albanci 61.647 0.82 59.952 1.1 1.695 0.08
Bošnjaci 136.087 1.82 135.670 2.48 417 0.02
Bugari 20.497 0.27 18.839 0.34 1.658 0.08
Bunjevci 20.012 0.27 246 0 19.766 0.97
Nijemci 3.901 0.05 747 0.01 3.154 0.16
Goranci 4.581 0.06 3.975 0.07 606 0.03
Hrvati 70.602 0.94 14.056 0.26 56.546 2.78
Makedonci 25.847 0.35 14.062 0.26 11.785 0.58
Muslimani 19.503 0.26 15.869 0.29 3.634 0.18
Romi 108.193 1.44 79.136 1.45 29.057 1.43
Rumunji 34.576 0.46 4.157 0.08 30.419 1.5
Rusi 2.588 0.03 1.648 0.03 940 0.05
Rusini 15.905 0.21 279 0.01 15.626 0.77
Slovaci 59.021 0.79 2.384 0.04 56.637 2.79
Slovenci 5104 0.07 3.099 0.06 2.005 0.1
Česi 2.211 0.03 563 0.01 1.648 0.08
Ukrajinci 5.354 0.07 719 0.01 4.635 0.23
Mađari 293.299 3.91 3.092 0.06 290.207 14.28
Vlasi 40.054 0.53 39.953 0.73 101 0
Ostali 11.711 0.16 6.400 0.12 5.311 0.26
Neizjašnjeni 107.732 1.44 52.716 0.97 55.016 2.71
Nepoznato 75.483 1.01 51.709 0.95 23.774 1.17
Demografska povijest [uredi]
1991. 9.778.991 st. (Srbi 65.9 %, Albanci 17.1 %, Mađari 3.5 %, Muslimani 2.5 %, Romi 1.4 %, Crnogorci 1.4 %, Hrvati 1.1 % i drugi)[6]
1981. 9.313.676 st. (Srbi 66.4 %, Albanci 14 %, Mađari 4.2 %, Muslimani 2.3 %, Hrvati 1.6 %, Crnogorci 1.6 %, Romi 1.2 % i drugi)[7]
1971. 8.446.591 st. (Srbi 71.2 %, Albanci 11.7 %, Mađari 5.1 %, Hrvati 2.2 %)
1961. 7.642.227 st. (Srbi 74.6 %, Albanci 9.2 %, Mađari 5.9 %, Hrvati 2.6 % i drugi)
1953. 6.979.154 st. (Srbi 73.8 %, Albanci 8 %, Mađari 6.3 %)
1948. 6.527.966 st. (Srbi 73.9 %, Albanci 8.1 %, Mađari 6.6 %, Hrvati 2.6 % i drugi) [8]
Gospodarstvo [uredi]
Podrobniji članak o temi: Gospodarstvo Srbije
Od Drugog svjetskog rata Srbija se od izrazito agrarne zemlje transformirala u industrijsku zemlju u kojoj su poljoprivreda i rudarstvo zadržali značajnu ulogu. Za vrijeme SFRJ Srbija je bila srednje razvijena zemlja, na razini jugoslovenskog prosjeka, ali s velikim regionalnim razlikama. Tako je najrazvijeniji bio grad Beograd, a najnerazvijeniji Kosmet i općine uz Kosmet i granicu s Crnom Gorom. Srpska ekonomija dodatno je oslabila poslije raspada SFRJ, a dodatno je uništena NATO-vim bombardiranjem 1999. godine.
100 srpskih dinaraSrbijansko gospodarstvo bilo je u kolapsu početkom 1990-ih zbog uvedenih sankcija od strane Vijeća sigurnosti UN-a 1992. radi agresije na Hrvatsku i BiH. Veći dio sankcija je ukinut 1996., 2000., 2001. i 2005. kada je u potpunosti normalizirana trgovina sa SAD-om.
Poljoprivreda čini 16,6% nacionalnog BDP-a, industrija 25,5% i uslužne djelatnosti 57,9%. Ukupni BDP-PPP za 2008. je bio oko 79,662 milijarde dolara.[9] Dok je BDP-PPP za 2008. po stanovniku iznosio oko 10,792 dolara.[10] Najveći ratarski kraj je Vojvodina. Uzgaja se pšenica, kukuruz, suncokret i soja, te u manjoj mjeri povrtne kulture. Šumadija je poznata po voćarstvu; Vršac, obronci Fruške gore i Župa po vinogradima. Stočarstvo je razvijeno u Raškoj i u istočnoj Srbiji. Metohija je plodna žitnica. Kosovo je najveće nalazište lignita u Europi. Homoljske planine su nalazište bakra. Sjeverni dio Banata je bogat naftom i zemnim plinom.
Srbija raspolaže sa oko 2.961.000 radno sposobnog stanovništva. Ima stopu nezaposlenosti od 14%[11][12] (Kosovo i Metohija oko 50%). U poljoprivredi radi oko 30%, industriji 46% i uslužnim djelatnostima 24%. Stopa inflacije je preko 6,5%.
Glavni uvozni partneri Srbije su zemlje Europske unije (Njemačka, Austrija, Italija), SAD, Narodna Republika Kina. Srbija najviše izvozi svoje proizvode u zemlje bivšeg SSSR-a, Republiku Srpsku (BiH) i Makedoniju. Deficit od uvoza je oko 6 milijadi dolara (2005.)
Promet [uredi]
Cestovni prijevoz najdominantni je oblik putničkog prijevoza. Danas na njega otpada 70% putničkih kilometara. Poslije Drugog svjetskog rata u Srbiji je bilo svega nekoliko stotina kilometara suvremenih cesta, a danas ih ima 30000 km, od čega je 20% magistralnih puteva. Izgrađeni su ili modernizirani mnogi međugradski i međumjesni putevi. Glavni cestovni pravac je paneuropski koridor X koji ide usporedno sa željezničkom magistralom Horgoš-Subotica-Novi Sad-Beograd-Niš, gdje se račva u dva kraka, jedan prema Sofiji, a drugi prema Skopju.
Zračni promet se počeo razvijati između dva svjetska rata. Prva jugoslavenska zračna linija uspostavljena je između Beograda i Zagreba 1928. godine. Značajniju dinamiku ovaj je oblik prometa doživio šezdesetih godina dvadesetog stoljeća. 1962. izgrađena je beogradska zračna luga «Surčin» (danas Zračna luka Nikola Tesla Beograd)., a kasnije i luke u Prištini i Nišu. Udio zračnog prometa vremenom se povećava, ali jedino beogradska zračna luka ima veći značaj s preko 1,5 milijun putnika godišnje.
Do sredine 1960-ih, željeznički promet imao je vodeću ulogu u putničkom prijevozu, a danas je po važnosti iza cestovnog i zračnog prometa. No unatoč tome, željeznice i danas drže primat u prijevozu robe. Danas Srbija ima 4110 km željezničkih pruga. Pruge su počele s izgradnjom sredinom 19. stoljeća, no budući da se današnji teritorij Srbije tada nalazio u tri države, izgradnja željeznica do Prvog svjetskog rata bila je neusklađena i različita u tehničkom pogledu. Prva pruga izgrađena je u Vojvodini 1856. godine i to za rudarske potrebe, a prva za javni promet 1857. i bila je dio pravca Budimpešta-Temišvar-Oršava. Do 1914. godine u cijeloj Srbiji bilo je 1714 km željezničkih pruga, a između dva rata je izgrađeno još više od 1000 km. Nakon Drugog svjetskog rata velika je pažnja posvećena modernizaciji željeznice.
Gotovo sav riječni promet Srbije odvija se na području Vojvodine. Od 1982 km plovnih puteva, na rijeke otpada 1043 km (od toga na Dunav 588 km, Savu 206 km i Tisu 168 km). Od kanala najveći značaj ima sustav Dunav-Tisa-Dunav.
Jezik [uredi]
Službeni jezik je srpski, a pismo ćirilica. Usporedno s ćirilicom koristi se i latinica, iako ona Ustavom Srbije nije određena kao službeno pismo. U Vojvodini su uz srpski službeni jezici i mađarski, slovački, hrvatski, rumunjski i |rusinski.
Vjera [uredi]
Srbija (bez Kosova) 2002.
Pravoslavci 84.1%
Katolici 6.24%
Muslimani 4.82%
Protestanti 1.44%
Najveći broj stanovništva Srbije je pravoslavne vjere. Slijede muslimani, rimokatolici i protestanti.
Ustav i zakoni Srbije dozvoljavaju slobodu vjere. Vlada na svim razinama nastoji zaštiti ovo pravo u cjelini. Srbija nema državnu religiju, pa se ni vjerski blagdani ne slave kao državni praznici. No, građanima je dozvoljeno da za svoje velike vjerske praznike uzmu slobodan dan.
Povijest [uredi]
Podrobniji članak o temi: Povijest Srbije
Do 15. stoljeća [uredi]
U starom vijeku teritorij Srbije bio je rimska provincija Mezija i Panonija. Srbi su naselili to područje u 7. stoljeću, u 8. su osnovali prvu državu, te u 9. primili kršćanstvo.[13] Prvi srpski poznati knez zvao se Višeslav, rodonačelnik dinastije Višeslavovića, koja je vladala Srbijom 750.-959. Prve sukobe Srbi su imali s Bugarima. 1085.-1106. Srbijom upravlja dinastija Vukanovića, čiji je rodonačelnik veliki župan Vukan.
1168. godine na vlast dolazi veliki župan Stefan Nemanja. Nemanjina država obuhvaćala je područja: Zahumlje, Neretvanska Krajina, Makarsko primorje, Travunja, Duklja, Kosovo, Metohija bez Prizrena, Južno i Veliko Pomoravlje, područje između Drine i Velike Morave, te gornje i srednje Podrinje. 1217. papa Honorije III. daje dozvolu da se Srbija proglasi kraljevstvom. Dvije godine kasnije Rastko Nemanjić tj. Sveti Sava postaje prvi srpski arhiepiskop. Na najvećem vrhuncu moći Srbija je bila za vrijeme cara Stefana Dušana, kada je obuhvaćala teritorij današnje Srbije (bez Vojvodine), Crne Gore, južne Dalmacije (bez Dubrovnika), Albanije, Makedonije, Tesalije i Epira. Smrću Dušanovog sina, cara Stefana Uroša 1371., rasulo se Srpsko carstvo i ugasila loza Nemanjića.
Godine 1371.-1427. Srbijom je vladala dinastija Lazarevića, tj. knez Lazar i njegov sin despot Stefan. 28. lipnja 1389. dogodila se Kosovska bitka između Srbije i Osmanskog carstva. U bitci su poginuli knez Lazar i turski sultan Murat. 1402. Lazarev sin, Stefan, postaje despot. 1427.-1459. Srbijom vlada dinastija Brankovića.
Pod Osmanskim carstvom [uredi]
Karađorđe PetrovićSrbija je pala pod vlast Osmanskog carstva 1459., nakon čega slijedi postupno iseljavanje Srba i Vlaha u Bosnu i granične predjele Hrvatske. Zbog turske najezde i nasilja nad domaćim kršćanskim stanovništvom, hrvatski kralj i austrijski car Leopold I. daje dozvolu Srbima nastaniti se u Habsburškoj monarhiji, što je prouzročilo Prvu seobu Srba pod patrijarhom Arsenijem III. Čarnojevićem 1690. Do Druge seobe Srba došlo je nakon Požarevačkog mira 1739. pod patrijarhom Arsenijem IV. Jovanovićem Šakabendom. Dok su se Srbi iseljavali iz Stare Srbije (Raške, Kosova, Metohije i Makedonije i još nekih južnih krajeva današnje Srbije, poput Toplice i Kosanice), ta područja su naseljavali Albanci. Pored Albanaca, naseljavao se i drugi muslimanski živalj. Posljedice ovakvog premještaja stanovništva bit će dugotrajne.
Zbog turske tiranije nad srpskim življem, 1804. godine, u Orašcu je podignut Prvi srpski ustanak pod vodstvom Karađorđa ("Crnog Đorđa") Petrovića. Ustanak je ugušen 1813. 15. veljače 1815. podignut X5 Drugi srpski ustanak na čelu s knezom Milošem Obrenovićem.
Nakon turske vladavine [uredi]
Srbija u granicama poslije Berlinskoga kongresa 1878.Rezultati ovog ustanka vidljivi su 1830. kada Porta proglašava Srbiju vazalnom kneževinom. Prvi ustav Srbija je dobila 1835. Godine 1867. donijet je sultanov ukaz (ferman) o povlačenju turske vojske iz srpskih gradova. Neovisnost Srbije priznata je na Berlinskom kongresu 1878. Knez Milan Obrenović postaje srpskim kraljem 1882. godine. Tih godina nastaju u Srbiji i megalomanske ekspanzionističke ideje za stvaranjem Velike Srbije unutar viših državnih krugova, koje će kasnije biti pokretačem agresivnih ratova Srbije sa susjedstvom.
Obrenovići i Karađorđevići su naizmjenice vladali u 19. stoljeću. Posljednji Obrenović, kralj Aleksandar, ubijen je zajedno s kraljicom Dragom 1903. Tad na vlast dolazi kralj Petar I. Karađorđević.
Balkanski ratovi [uredi]
Srbija nakon Balkanskih ratovaSrbija, Bugarska, Crna Gora i Grčka krenule su 1912. u Prvom balkanskom ratu u konačno oslobađanje od turske vlasti. Nakon rata Srbija nije uspjela ostvariti svoj cilj - izlazak na Jadransko more, preko sjeverne Albanije, a Bugarska je bila nezadovljna podjelom Makedonije. To je prouzročilo Drugi balkanski rat 1913. kada su Srbija, Grčka, Turska i Rumunjska brzo pobijedile Bugarsku. Srbija je od Bugarske, kao ratnu odštetu dobila određena ozemlja sa zapada Bugarske.
Nakon I. svjetskog rata [uredi]
Austro-Ugarska je bila uznemirena jačanjem Srbije, koja joj je remetila planove za prodor na istok. Nakon sarajevskog atentata objavljuje rat Srbiji 28. srpnja 1914. Tada je počeo Prvi svjetski rat. Cerska i Kolubarska bitka bile su prve savezničke pobjede u Prvom svjetskom ratu. Povlačenje preko Albanije počelo je 1915. Tri godine kasnije probijena je solunska bojišnica. Krajem studenog priključenje Kraljevini Srbiji proglašavaju Baranja, Bačka, Banat, Srijem, Crna Gora i Bosna i Hercegovina. Država Slovenaca, Hrvata i Srba, koja se plašila talijanskog napada, ujedinila se sa Srbijom odlukom Narodnog vijeća u Zagrebu 25. studenog 1918., no bez pristanka Hrvatskog Sabora.
Dana 1. prosinca stvoreno je provotno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, a ubrzo i Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, koja je 1929. promijenila ime u Kraljevina Jugoslavija. Kralj Aleksandar Karađorđević ubijen je 9. listopada 1934. u Marseillu od strane Vlade Černozemskog, člana makedonske revolucionarne organizacije VMRO.
U Drugom svjetskom ratu, Jugoslavija je okupirana od strane Hitlerovske koalicije, koja je započela Bombardiranjem Beograda 6. travnja 1941. Bačka je pripojena Mađarskoj. Dio današnje Srbije, uglavnom je riječ o Raškoj, dospio je u Crnu Goru pod talijanskom vlasti. Kosovo, Metohija i zapadna Makedonija postale su dijelom tzv. Velike Albanije, također pod talijanskim utjecajem. Ostatak Makedonije ušao je u sastav Bugarske, kao i dijelovi istočne Srbije. Sužena Srbija i Banat bile su pod njemačkom okupacijom, ali je imala vlastitu lokalnu upravu, koja je surađivala s Nijemcima. U narodu je ova tvorevina dobila ime Nedićeva Srbija ili Vlada nacionalnog spasa. Banat je bio pod posebnom njemačkom upravom.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata u Srbiji su djelovali: „Jugoslovenska vojska u otadžbini“ (tzv. četnički pokret) generala Dragoljuba Draže Mihailovića, partizanski pokret Josipa Broza Tita, te pomagači njemačkim okupatorima Srpska državna straža generala Milana Nedića i Srpski dobrovoljački korpus Dimitrija Ljotića.
Poslijeratna Srbija (SFRJ) [uredi]
Na drugom zasjedanju AVNOJ-a 1943. godine zabranjen je povratak u zemlju dinastiji Karađorđevića,[14] a Jugoslavija je proglašena za republiku pod nazivom Demokratska Federativna Jugoslavija. Ovaj naziv je ubrzo (1946.) promijenjen u Federativna Narodna Republika Jugoslavija, a Srbija postaje jedna od pet federalnih Narodnih Republika. Ustavom Jugoslavije od 1963. godine država mijenja naziv u Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, a Srbija dobiva naziv u SR Srbija.
Srbija nakon raspada SFRJ [uredi]
Podrobniji članak o temi: Raspad SFRJ
Dana 27. travnja 1992. zajedno je s Crnom Gorom formirala Saveznu Republiku Jugoslaviju. 1992.-1995. Savezna Republika Jugoslavija bila je pod općim sankcijama Vijeća sigurnosti OUN, zbog agresije na Bosnu i Hercegovinu. Od 1998. na Kosovu i Metohiji počinju sukobi između Oslobodilačke vojske Kosova i srpskih oružanih snaga. 24. ožujka - 10. lipnja 1999. godine bombardirale su je snage Sjevernoatlantskog Saveza, zbog humanitarne katastrofe na Kosovu.
Dana 4. veljače 2003. godine proglašena je državna zajednica Srbija i Crna Gora, kojom je, u odnosu na prethodnu Saveznu Republiku Jugoslaviju, data veća nadležnost dvjema republikama. Nakon referenduma u Crnoj Gori na kojem su njeni građani glasovali za neovisnost od Srbije, Crna Gora je proglasila neovisnost, čime je i Srbija postala neovisna država.
U ožujku 2008. Kosovo je proglasilo neovisnost od Srbije, a do sada ga je priznalo 70-ak država[15] i smatra se samostalnom republikom pod međunarodnim nadzorom, dok Republika Srbija još uvijek područje Kosova smatra sastavnim dijelom svog državnog područja.
Uprava [uredi]
Oblik vladavine: republika;
Biračko pravo: 18 godina tj. 16 godina, ako je sklopljen brak.
Predsjednik Republike je Boris Tadić.
Predsjednica Narodne Skupštine: Slavica Đukić-Dejanović.
Predsjednik Vlade je Mirko Cvetković.
Stranke u Srbiji:
Demokratska stranka
Demokratska stranka Srbije
Demohrišćanska stranka Srbije
G17+
Jedinstvena Srbija
Liberalno-demokratska Partija
Liga socijaldemokrata Vojvodine
Nova Srbija
Socijalistička partija Srbije
Srpska napredna stranka
Srpska radikalna stranka
Srpski pokret obnove.
Manjinske stranke u Srbiji:
Demokratski savez vojvođanskih Hrvata
Koalicija Albanaca Preševske doline
Sandžačka Demokratska Partija
Savez vojvođanskih Mađara
Romska partija
Unija Roma Srbije
Upravna podjela države [uredi]
Upravna podjela.U sastavu Srbije nalazi se jedna autonomna pokrajina - Vojvodina. Srbija bez te pokrajine naziva se "Središnja" ili "Uža Srbija". Uz ovakvu podjelu, postoji podjela na 29 okruga plus grad Beograd. Vojvodina ima 7 okruga, te Uža Srbija 17.
AP Vojvodina:
Sjevernobački okrug
Srednjobanatski okrug
Sjevernobanatski okrug
Južnobanatski okrug
Zapadnobački okrug
Južnobački okrug
Srijemski okrug
Središnja Srbija:
Mačvanski okrug
Kolubarski okrug
Podunavski okrug
Braničevski okrug
Šumadijski okrug
Pomoravski okrug
Borski okrug
Zaječarski okrug
Zlatiborski okrug
Moravički okrug
Raški okrug
Rasinski okrug
Nišavski okrug
Toplički okrug
Pirotski okrug
Jablanički okrug
Pčinjski okrug
Svaki okruzi sastoje se od nekoliko općina koji su podijeljeni na mjesne zajednice. Pri formiranju okruga, područja na jugozapadu Srbije sa većinskim bošnjačkim stanovništvom nisu izdvojena u poseban okrug, već si podijeljena između Zlatiborskog i Raškog okruga što je izazvalo veliko nezadovoljstvo bošnjačke strane.
Neke političke stranke u Srbiji predlažu da Srbija bude podijeljena u 5 regija:
Vojvodina
Šumadija
Podunavlje
Podrinje
Beograd
Gradovi [uredi]
Pogled s Kalemegdana na Novi BeogradIako Srbija ima mnogo naseljenih mjesta preko 20,000 stanovnika, službeno ima samo 3 grada i Grad Beograd. To su gradovi:
Beograd - 1.281.801 sa predgrađem 1,630,000
Novi Sad - 286.157 sa predgrađem 372.999
Niš - 254.164 sa predgrađem 292.137
Kragujevac - 147.473 sa predgrađem 180.252
U siječnju 2007. godine, uredbom Vlade Srbije, 23 općine u Srbiji su dobile status grada. Pored Beograda, Novog Sada, Niša i Kragujevca, status grada su dobili: Vranje, Zrenjanin, Jagodina, Kraljevo, Leskovac, Loznica, Kruševac, Pančevo, Požarevac, Smederevo, Srijemska Mitrovica, Subotica, Užice, Zaječar, Čačak, Sombor, Valjevo, Novi Pazar i Šabac.[16]
Rd. br. Grad Populacija Rd. br Grad Populacija
Beograd
Novi Sad
1 Beograd 1.281.801 10 Kruševac 65.400
2 Novi Sad 286.157 11 Valjevo 61.035
3 Niš 254.164 12 Kraljevo 57.414
4 Kragujevac 147.473 13 Vranje 55.742
5 Subotica 99.471 14 Šabac 55.163
6 Zrenjanin 79.773 15 Užice 55.025
7 Leskovac 78.030 16 Novi Pazar 54.604
8 Pančevo 77.087 17 Sombor 51.471
9 Čačak 73.217 18 Požarevac 41.736
2002. godina[17]
Kultura [uredi]
Podrobniji članak o temi: Kultura Srbije
Na području Srbije postoje ostatci kulturne zaostavštine još iz prapovijesti. Najpoznatija neolitska kultura na tlu Srbije je kultura Lepenskog vira. U Srbiji su se nalazili raskošni carski gradovi i palače u doba poznog Rimskog carstva i ranog Bizanta, čiji se ostatci mogu vidjeti u Sirmiumu, Gamzigradu i Caričinom gradu (Justiniana Prima).
Srpski srednjevjekovni spomenici koji su se očuvali do danas uglavnom su crkve i manastiri. Većina ovih spomenika ima freskama ukrašene zidove. Najoriginalniji spomenik srpske srednjevjekovne umjetnosti je manastir Studenica (oko 1190.) Ovaj manastir je bio model za kasnije manastire Mileševa, Sopoćani i Visoki Dečani. Vjerovatno najpoznatija srpska srednjevekovna freska je prikaz „Mironosnice na grobu“ (ili Bijeli anđeo) iz manastira Mileševa. Ikonoslikarstvo je također dio srpskog srednjevjekovnog kulturnog naslijeđa.
Utjecaj bizantske umjetnosti se pojačao nakon pada Carigrada u ruke križara 1204., kada su mnogi umjetnici pobjegli u Srbiju. Njihov utjecaj je vidljiv u izgradnji crkve Bogorodica Ljeviška, manastiru Staro Nagoričino i manastiru Gračanica.
Manastir Visoki Dečani je sagrađen između 1330. i 1350. godine. Za razliku od drugih srpskih manastira, ovaj je sagrađen u romaničkom stilu pod nadzorom majstora Vite iz Kotora. Na freskama ovog manstira nalaze se 1000 portreta koji opisuju sve najvažnije epizode iz Novog zavjeta. U katedrali se nalaze ikonostas, igumanovo prijestolje i dekorirani sarkofag kralja Stefana III. Dečanskog.
Još jedan stil crkvenog građevinarstva se razvio u Srbiji krajem 14. stoljeća, i to u dolini rijeke Morave. Odlika ovog stila je bila bogata dekoracija unutrašnjih crkvenih zidova. Freske u manastiru Manasija prikazuju religijske scene u kojima sudjeluju ljudi u srpskim srednjevjekovnim odorama.
Za vrijeme turske vladavine, uglavnom, je zamrla umjetnička aktivnost u Srbiji. Neke barokne tendencije vidljive su kod srpskih umjetnika s kraja 18. stoljeća u južnoj Ugarskoj (Teodor Kračun, Jakov Orfelin).
Slikari [uredi]
Nadežda Petrović: Autoportret, 1907, Narodni muzej, BeogradMnogi mladi umjetnici srpske države iz 19. stoljeća su se školovali u inozemstvu, posebno u Francuskoj i Njemačkoj, i donijeli su sa sobom avangardne stilove. Pored Pariza i Münchena, Beograd je bio u prvoj polovici 20. stoljeća jedan od središta impresionizma. Nadežda Petrović je slikala u stilu fovizma, dok je Sava Šumanović bio pod utjecajem kubizma.
Značajni srpski slikari 20. stoljeća bili su: Milan Konjović, Marko Čelebonović, Petar Lubarda, Vladimir Veličković i Mića Popović.
Srbija je poznata po slikarima naive, kao što su Janko Brašić, Sava Sekulić, Martin Jonaš i Zuzana Halupova. Slovačko selo Kovačica u Vojvodini je središte naivnog slikarstva.
Književnost [uredi]
Vuk Stefanović KaradžićPočetak srpske pismenosti veže se za aktivnost braće Ćirila i Metoda na Balkanu. Postoje spomenici rane srpske pismenosti iz 11. stoljeća, pisani glagoljicom. Već u 12. stoljeću, pojavljuju se tekstovi pisani ćirilicom. Iz ove epohe je najstarija ćirilična knjiga srpske redakcije, evanđelje zahumskog kneza Miroslava, brata Stefana Nemanje. Miroslavljevo evanđelje je i najstarija i najljepše ilustrirana srpska knjiga srednjeg vijeka.
Za vrijeme turske vladavine, u Srbiji se razvijala usmena lirska i epska književnost.
U doba narodnog preporoda u 19. stoljeću, Vuk Stefanović Karadžić je preveo Novi zavjet na srpski narodni jezik i proveo reformu srpskog jezika i pravopisa. Time je udaren temelj srpskoj književnosti novijeg vremena. Najznačajniji srpski pjesnici 19. stoljeća bili su Branko Radičević, Đura Jakšić i Jovan Jovanović Zmaj. U 20. stoljeću primat imaju prozni pisci: Miloš Crnjanski, Dobrica Ćosić, Danilo Kiš i Milorad Pavić, mada ima i vrijednih pjesničkih dostignuća: Milan Rakić, Jovan Dučić, Desanka Maksimović, Miodrag Pavlović i Vasko Popa.
Glazba [uredi]
Srpske gusleSrbija ima dugu tradiciju folklora i narodne glazbe. Ples grupe plesača, pod imenom kolo, je najomiljeniji vid folklora u Srbiji i razlikuje se od regije do regije. Najpopularnija kola su Užičko kolo i Moravac.
U 19. stoljeću i ranije, karakteristični narodni instrumenti su bile gusle i frula, dok su u Vojvodini korištene tambure i gajde. Danas je glavni instrument u novokomponiranoj narodnoj glazbi harmonika. Popularni su i trubački orkestri. Festival trubača u Guči je središnja manifestacija ove vrste glazbe. Najpoznatiji trubači Srbije su: Fejat Sejdić, Bakija Bakić i Boban Marković.
Vrijeme turske vladavine ostavio je traga u glazbi cijelog Balkana, pa tako i Srbije. U zadnjih nekoliko godina razvijen je trend kombiniranja narodne glazbe i orijentalnih utjecaja i dance glazbe pod imenom turbo-folk. Mnogi današnji srpski pjevači su popularni na ovim područjima, kao na primjer: Lepa Brena, Željko Joksimović, Dragana Mirković i Svetlana Ražnatović-Ceca.
U zabavnoj i pop glazbi, velike zvijezde srpske estrade bili su: Đorđe Marijanović, Lola Novaković i Sedmorica mladih. Još uvijek su aktivni i omiljeni Đorđe Balašević i Zdravko Čolić. Srbija ima i pobjednicu na Izboru za pjesmu Eurovizije, Mariju Šerifović.
Rock grupe su se pojavile u Srbiji krajem 1960-ih. Veliku popularnost su postigle grupe Novog vala 1980-ih: Idoli, Električni orgazam i Ekatarina Velika. Iz tog vremena i danas su aktivni: Riblja Čorba, Bajaga i Instruktori, Van Gogg i Partibrejkersi.
Kazalište i filmska umjetnost [uredi]
Joakim Vujić je osnivač suvremenog srpskog kazališta. On je osnovao "Knjažesko-srbski teatar" u Kragujevcu 1835. godine. Značajni srpski pisci kazališnih djela bili su Jovan Sterija Popović i Branislav Nušić. U Beogradu se od 1967. održava međunarodni festival suvremenog teatra BITEF. Tradicionalno najkvalitetnije kazališne scene u Srbiji su "Narodno pozorište u Beogradu", "Atelje 212", "Jugoslovensko dramsko pozorište" i "Srpsko narodno pozorište" u Novom Sadu.
Srpska filmska umjetnost je jedna od vodećih kinematografija istočne Europe. Prije Drugog svjetskog rata u Srbiji je proizvedeno 12 filmova. U poslijeratnom razdoblju, na međunarodnoj sceni su se istakli redatelji: Aleksandar Petrović, Dušan Makavejev, Slobodan Šijan, Goran Paskaljević, Dušan Kovačević, Goran Marković i dr. Najnagrađivaniji srpski filmski redatelj je Emir Kusturica koji je između ostalog i dobitnik dvije Zlatne palme na festivalu u Cannesu.
Među glumcima se ističu Čiča Ilija Stanojević, Žanka Stokić i Dobrica Milutinović. Danas su najpoznatiji glumci Milena Dravić, Velimir Bata Živojinović, Ljubiša Samardžić, Bora Todorović i Sergej Trifunović.
Kulturna baština UNESCO-a [uredi]
1979. - Grad Stari Ras, manastir Sopoćani i Petrova crkva (najstarija crkva u Srbiji)
1986. - Manastir Studenica
2004. - Manastir Dečani
2006. - Manastir Gračanica, Pećka patrijaršija i crkva Bogorodica Ljeviška
2008. - Gamzigrad kod Zeječara
Sport [uredi]
Novak Đoković nakon osvajanja Australian OpenaIako je u geografskim okvirima Srbija mala zemlja s malim brojem stanovništva, srpski predstavnici u sportu su jako uspješni na međunarodnim natjecanjima. Još za vrijeme SFRJ srpski predstavnici davali su veliki doprinos skoro svim nacionalnim reprezentacijama. Srbija je davala velike predstavnike u košarci, nogometu, rukometu, vaterpolu te u mnogim pojedinačnim sportovima. Srbija je danas jedna od sportskih velesila u vaterpolu (bivši svjetski i europski prvaci), košarci (bivši svjetski i europski prvaci), odbojci, kao i u tenisu gdje imaju četiri tenisača u prvih 10 na ATP i WTA listama: Novak Đoković, Jelena Janković i Ana Ivanović u pojedinačnoj konkurenciji, te Nenad Zimonjić u igri parova. Jedan od najuspješnijih plivača današnjice je Milorad Čavić, a od atletičara ističu se dugoprugašica Olivera Jevtić i skakač u vis Dragutin Topić. Višestruka osvajačica odličja s velikih natjecanja je i bivša olimpijska prvakinja u streljaštvu Jasna Šekarić.
Državni praznici [uredi]
Hram Sv. Save u BeograduDatum Naziv Opaska
1. i 2. siječnja Nova godina
7. siječnja Pravoslavni Božić
14. siječnja Julijanska Nova godina nije neradni dan
27. siječnja Dan Svetog Save radni dan, ali nije nastavni dan
15. veljače Dan državnosti Dan vojske Srbije
Veliki petak
Uskrs
Uskrsni ponedjeljak
1. i 2. svibnja Praznik rada
9. svibnja Dan pobjede
28. lipnja Vidovdan
Zanimljivosti [uredi]
Asteroid s brojem 1564 nosi ime Srbija - otkrio ga je Milorad B. Protić
Srbija uzgoji oko jednu trećinu svjetskih malina i jedna je od vodećih zemalja u izvozu smrznutog voća. Frikom, najveći proizvođač smrznute hrane u Srbiji nalazi se u većinskom vlasništvu Agrokor grupe iz Zagreba.
Galerija fotografija [uredi]
Predloženo je da se ova galerija premjesti na zajednički poslužitelj (Wikimedia Commons).
Gradovi [uredi]
Trg Republike u Beogradu
Središte Valjeva
Središte Niša
Priroda [uredi]
Đerdapska klisura na Dunavu
Đavolja varoš kod Kuršumlije
Pančićeva omorika, endemska vrsta s planine Tare
Zlatiborska planina
Kultura [uredi]
Felix Romuliana, rimska palača kod Zaječara
Bijeli anđeo, freska iz manastira Mileševa
Gimnazija u Srijemskim Karlovcima
Narodni običaji [uredi]
Vlaška folklorna grupa iz doline Timoka
Đuveč, tradicionalno jelo
Religija [uredi]
Hram svetog Save u Beogradu
Džamija u Prizrenu
Sinagoga u Subotici
Rimokatolička crkva u Futogu
Literatura [uredi]
natuknica Srbija u Knjizi o svjetskim činjenicama eng. The World Factbook koju izdaje Središnji obavještajni zavod SAD-a
Atlas Srbije, Monde Neuf, 2007.
Republički zavod za statistiku Republike Srbije
Vlada Republike Srbije, statistički podatci
Izvori [uredi]
‘ U Velikom geografskom atlasu Jugoslavije, Sveučilišna naklada Liber, 1987. provjerio svaki vrh s popisa te ne postoji više od tri planinska vrha viša od 2000 m u Središnjoj Srbiji
‘ Statistički godišnjak Republike Srbije, 2007. - Geografski pregled
‘ Pronalazak ptica u Srbiji. League for the Ornithological Action of Serbia (2005.).
‘ Microsoft Word - Delovi_knjiga_III.doc
‘ Popis stanovništva Srbije 2002. (Srpski). Statistički zavod Republike Srbije. Preuzeto 26. prosinca 2010.
‘ Branimir Stojković (rujan 2003.). National Report - Serbia. Vijeće Europe. Preuzeto 27. prosinca 2010.
‘ "Atlas svijeta"; Jugoslavenski leksikografski zavod "Miroslav Krleža", str. 124, 125, 126. 1986.
‘ http://facta.junis.ni.ac.yu/teme/teme34-97/teme34-97-01.pdf
‘ MMF - Srbija
‘ MMF - Srbija
‘ Srbija u listipadu 2008.
‘ [http://webrzs.statserb.sr.gov.yu/axd/drugastrana.php?Sifra=0018&izbor=odel&tab=152
‘ Srpsko Nasleđe
‘ http://www.bulgaria-italia.com/bg/info/storia/partigiani.asp
‘ Kosovsko Ministarstvo vanjskih poslova
‘ Beograd u brojkama (PDF) (Srpski). Institut za informatiku i statistiku grada Beograda (2006.).
‘ Knjiga 9, Stanovništvo, uporedni pregled broja stanovnika 1948, 1953, 1961, 1971, 1981, 1991, 2002, podaci po naseljima, Republički zavod za statistiku, Beograd, maj 2004, ISBN 86-84433-14-9
Vanjske poveznice [uredi]
Srpska kraljevska obitelj
Vanjske poveznice Vlade Srbije [uredi]
Vlada Republike Srbije
Narodna skupština Republike Srbije
Kancelarija za priključivanje EU
Narodna kancelarija Predsjednika Srbije
Narodna Banka Srbije
Kancelarija za statistiku Vlade Srbije
Institut za zaštitu kulturnog bogatstva
Europski pokret u Srbiji
BEOGRAD
Beograd (44.83° sjeverno, 20.50° istočno) je glavni grad Republike Srbije.
U Beogradu prema popisu iz 2002. godine živi 1.281.801 stanovnika i 1,576,124 na širem području grada.
Glavni je grad Srbije od 1403. godine. Despot Stefan Lazarević premjestio je prijestolnicu u Beograd, sagradivši impozantnu utvrdu, koja je srušena u tursko-austrijskom ratu.
Grad se nalazi na ušću Save u Dunav.
Beograd je grad vrlo burne povijesti i jedan od najstarijih gradova Europe. Njegova povijest traje punih 7000 godina. Prostor oko velikih rijeka Save i Dunava bio je naseljen još u starijem kamenom dobu (paleolitu). Iz starijeg kamenog doba potječu ostaci ljudskih kostiju i lubanja neandertalaca, pronađeni u kamenolomu kod Leštana, u spilji na Čukarici i u blizini Bajlonijeve pijace.
Ostaci kulture mlađeg kamenog doba, pronađeni su u Vinči, Žarkovu i u Gornjem gradu, iznad ušća Save u Dunav što ukazuje na kontinuitet naseljenosti ali i njezinu sve slabiju intezivnost. Mnoga današnja naselja beogradske okolice leže na kulturnim slojevima ranijih pretpovijesnih naseobina.
Vinča kraj Beograda spada u red najznačajnijih naseobina i kulturnih nalazišta pretpovijesnog razdoblja. Arheološke iskopine na Rospi ćupriji, Gornjem gradu, Karaburmi, Zemunu i Vinči potvrđuju pretpostavke da je područje Beograda bilo intezivno naseljeno i da se njegovo stanovništvo bavilo plužnom zemljoradnjom i drugim pratećim gospodarskim djelatnostima. Na ovim lokalitetima otkrivene su nekropole brončanog i metalnog doba, kao i dokazi različitih kulturnih utjecaja. U srednjem vijeku prelazio je iz mađarskih u srpske ruke dok u XIV. stoljeću nije za dulje vrijeme naseljen srpskim pučanstvom.
Beograd u 16. stoljećuAdministrativna podjela
Karta općina BeogradaBeograd je podijeljen na 17. općina, od toga 10 gradskih i 7 prigradskih općina.
Gradske općine su:
Čukarica
Novi Beograd
Palilula
Rakovica - Beograd
Savski Venac
Stari Grad (Beograd)
Voždovac
Vračar (općina)
Zemun
Zvezdara
Prigradske općine su:
Barajevo
Grocka
Lazarevac
Mladenovac
Obrenovac
Sopot
Surčin
Zemljopis
Beograd se nalazi u sjevernom dijelu Središnje Srbije na ušću Save u Dunav, okružen Vojvodinom s tri strane. Stara kamena utvrda na samom utoku zove se Kalemegdan. Središte Beograda nalazi se na desnoj obali Dunava, a s lijeve strane počinje Banatska ravnica sa slabo naseljenim predgrađima. Između Dunava i Save nalazi se novi dio grada - Novi Beograd, a uzvodno je Zemun, bivša granica Austrijskog i Turskog carstva.
Klima
Zimi puše košava, vrlo hladan vjetar, temperature rijetko prelaze 0 stupnjeva. S druge strane ljeta su vrlo topla, a temperature zraka prelaze vrijednosti od 35 stupnjeva. Najugodniji mjeseci su travanj, svibanj, lipanj, kolovoz i rujan.
Arhitektura
Hram Svetog Save - najveća pravoslavna crkva na svijetu koja je u uporabi.
Knez Mihailova ulica (zgrada kavane ,,Ruski car")
Stari dvor, zgrada Skupštine grada
Skupština Srbije
BeograđankaBeogradska arhitektura je vrlo raznolika. Od tipično vojvođanske u Zemunu, preko starih zdanja u starom dijelu grada gdje prevladavaju arhitektonski stilovi kao što su neoklasicizam, barok, secesija, srpsko-bizantski stil, pa do socrealističke arhitekture Novog Beograda, koji postaje najveće gradilište u Jugoistočnoj Europi.
Arhitektonske ambijentalne cjeline:
Skadarlija
Kosančićev venac
Obilićev venac
Neke od najpoznatijih zgrada u Beogradu su:
Beli Dvor
Beograđanka
Savezna Skupština
Stari Dvor
Crkva svetog Marka
Saborna crkva
Hram Svetog Save
Sportska dvorana "Beogradska Arena"
Palača "Albanija"
SANU
Konak kneginje Ljubice
Milošev konak
Stambol kapija
Kula Ušće, bivša zgrada Centralnog Komiteta
Zgrada Narodne banke Srbije
"Geneks" kula (Zapadna kapija Beograda)
Centar "Sava"
Beogradski Sajam
TV toranj na Avali (uništen 1999. u bombardiranju NATO-a; obnovljen 2010.)
Treća beogradska gimnazija (proglašena je najljepšom fasadom 1999. na svjetskoj izložbi u Parizu)
Od primjera osebujne arhitekture, ondje su:
Bajrakli džamija
Kavana "?"
Neke od najznačajnijih ulica i trgova su:
Bulevar Kralja Aleksandra - najduža ulica u Beogradu
Knez Mihailova
Skadarlija
Slavija
Terazije
Trg Republike
Kralja Milana, spaja Hram Svetog Save sa Terazijama
Trg Nikole Pašića
Studentski trg
Kneza Miloša
Pariska
Ulica Antuna Jelalića
Mostovi i prometne petlje:
Brankov most
Most "Gazela"
Novi železnički most
Stari železnički most
Pančevački most
Most preko Ade Ciganlije (početak gradnje 2007.)
Mostarska petlja
Spomenici:
Pobednik (spomenik)
Spomenik Knezu Mihailu
Spomenik neznanom junaku na Avali
Spomenik zahvalnosti Francuskoj
Aleja Velikana
Vukov spomenik (spomenik Vuku Karadžiću)
Parkovi:
Kalemegdan
Karađorđev park
Finansijski park
Manjež
Pionirski park
Tašmajdan
Topčider
Univerzitetski park
Znamenitosti
Spomenik Karađorđu ispred Hrama sv. SaveMeđu stranim i domaćim turistima najpoznatije znamenitosti Beograda su Avala (izletište), Kalemegdan (stara utvrda) i Kuća cvijeća (mauzolej Josipa Broza Tita na Dedinju). Zatim brojni muzeji kao što je Narodni muzej koji posjeduje 400.000 eksponata, uključujući i djela slikara kao što su Ticijan,Veneciano,Karavadjo, Tintoreto, Karpaco, V. van Gogh, P. Picasso, P. Cezanne, P. Gauguin, H. Matisse, P-A. Renoir, Rembrandt, P.P. Rubens, E. Bernard,Van Gojen, P. Mondrijan , C. Monet, A. Vollard , E. Degas, Letrek, J-L. Forain, Redon, U. Kunisada, A. Hirošige, U. Tojokuni, A. Dürer, J. Callot, V. Kandinski, A Modiljiani, P.Bonnard, J.Torop, C.Corot, J.B.Piranesi, G. Klimt, P. Jovanović, S. Aralica, P. Lubarda, M.Konjović i dr. Zatim Teslin muzej, Muzej zrakoplovstva (oko 200 zrakoplova - Me-109,P-51 mustang ,P-21 lighting,Fiat G-51,Spitfajer,Hoker Hariken,...), Etnografski muzej, Vojni muzej na Kalemegdanu koji posjeduje veliki broj vrijednih eksponata osobito iz vremena srednjovijekovne Srbije (bojni oklopi, mačevi, štitovi, samostrijeli, topuzi, helebarde,...), Muzej suvremene umjetnosti i dr.
Muzeji
Narodni muzej
Muzej kneza Pavla
Vojni muzej
Muzej SPC
Arhiv Jugoslavije
Teslin muzej
Muzej zrakoplovstva
Metereološki muzej
Muzej suvremene umjetnosti
Kuća cvijeća
Muzej primjenjene umjetnosti
Muzej istorije Jugoslavije
Istorijski muzej Srbije
Konak Knjeginje Ljubice - starinski namještaj
Galerija fresaka
Muzej grada Beograda
Prirodnjački muzej
Muzej željeznice
Muzej automobila
Poštanski muzej
Imena
Stariji hrvatski naziv za Beograd je Biograd. Od osamostaljenja Republike Hrvatske, u pojedinim hrvatskim glasilima se može naići i na oblik "Biograd na Dunavu" (pored promicanja hrvatskog naziva, dodatak "na Dunavu" stoga što u hrvatskom nazivlju postoje tri veća Biograda: Biograd na moru, Stolni Biograd - Székesfehérvár i Biograd na Dunavu - Beograd).
Beogradska arena - peta najveća sportska dvorana u EuropiSlijedi tabela s povijesnim imenima Beograda:
Stari grad pogled preko rijeke Save
Kip Pobednik, Novi Beograd u pozadini, pogled sa Kalemegdanske utvrde.Ime Objašnjenje
Singidun ovo ime mu je dalo keltsko pleme Skordiska; 279 g.p.n.e.
Singidunum Romanizirano keltsko ime
Beograd Slavensko ime; prvo javljivanje 878. u pismu Pape Ivana VIII. Borisu Bugarskom
Alba Graeca latinski prijevod
Fejervar mađarsko ime
Griechische Weissenburg srednjovjekovno njemačko ime
Castelbiancho talijansko ime
Nandoralba srednjovjekovno mađarsko ime
Nandorfejervar srednjovjekovno mađarsko ime
Landorfejervar srednjovjekovno mađarsko ime
Veligradon bizantsko ime
Veligrada tursko ime
Dar Ul Đihad (Kuća rata) 2. tursko ime
Belogrados poleos grčko ime
Mediji u Beogradu
Radio postaje:
RTS-Radio Beograd; Radio Beograd 202; Radio B92; Radio Barajevo; Radio Golf; Radio Indeks; Radio Jugoslavija; Radio Lazarevac; Radio Novosti; Radio Nostalgija; Radio Pingvin; Radio Politika; Radio Top FM; Radio S; Radio Studio B; Radio Pink; RoadStar Radio; Radio Toplica...
Televizijske postaje:
TV Art; TV Avala; RTS-Televizija Beograd (1, 2 i RTS Sat); TV B92; TV BK sat; TV Fox; TV Kanal D; TV Khrlo E Romengo (na romskom); TV Košava; TV Mag Plus; TV Metropolis; TV IBC; TV Pink; Pink plus; Pink movie; Pink extra; Pink movie; TV Politika; TV Palma; TV SOS kanal; TV Stankom; TV Studio B; TV Sport Klub; TV Super; TV Film Plus; Hepi TV; TV YU INFO (Info24); FOX TV; TV Avala; Happy TV...
Produkcijske kuće:
Produkcijska grupa Mreža; Video nedeljnik; VIN Advance; DTV produkcija; Emotion Production; Produkcija Rikošet; Produkcijska kuća Adrenalin
Domaće novinske agencije:
Tanjug; FoNet; Beta; Tiker
Promet
Beogradski trolejbusGradski autobusni, tramvajski i trolejbuski promet obavlja "Gradsko Saobraćajno Preduzeće". Na autobusnim linijama pored GSP-a prometuju i privatni prijevoznici. Ukupan broj vozila (GSP+privatnici)prelazi 1.500. Prigradska naselja povezana su auto-prijevoznikom "Lasta".
Beogradska željeznica "Beovoz" ima 5 linija koje uglavnom povezuju predgrađa i grad Pančevo sa središtem grada.
Do 2008. godine planira se početak izgradnje lake podzemne željeznice.
Beogradska zračna luka "Nikola Tesla" nalazi se pored Surčina na 12 km zapadno od Beograda, u kojoj se nalazi 18 predstavništva stranih zrakoplovnih tvrtki.
Povezani članci
Pruga Beograd-Bar
Gospodarstvo
Stanovništvo
Apsolutnu većinu čine Srbi.
Prema popisu od 2002., Srba je 1.417.187, Jugoslavena 22.161, Crnogoraca 21.190, Roma 19.191, Hrvata 10.381, Makedonaca 8.372, te Muslimana (u smislu nacionalnosti) 4617. Goranaca je 3340, Slovaka 2199, Slovenaca 2084, Mađara 2080. 29.312 je neizjašnjenih, a nepoznata je nacionalnost za 20.869 osoba. [3].
Procjenjuje se da između 10 i 20 tisuća [4] Kineza živi u Beogradu. U Beograd su počeli doseljavati početkom 1990-ih. Blok 70 u Novom Beogradu je lokalno znan kao Kineska četvrt [5][6].
Hrvati u Beogradu
Beograd danas (po stanju od 15. prosinca 2002.) daje 2 elektora u Hrvatsko nacionalno vijeće Republike Srbije.
Službene statistike broja Hrvata u Beogradu sa procjenama stvarnog stanja se ne podudaraju. Razlozi su etnička mimikrija i asimilacija. Svojevremeno su procjene govorile da u Beogradu (početkom 1990-ih) živi od 100.000 do 150.000 Hrvata [7], dok službene statistike od 2002. govore o 10.381 HrVATA
- 15:26 -
RUSIJA (MOSKVA)
Ruska Federacija (rus. >AA89A:0O $545@0F8O / Rossijskaja Federacija) ili Rusija (rus. >AA8O / Rossija) država je na istoku Europe i sjeveru Azije. Površinom je najveća država na svijetu (oko 11,5% zemaljskog kopna), ali je većina državnog teritorija slabo naseljena pa po broju stanovnika zauzima tek osmo mjesto (poslije Kine, Indije, SAD-a, Indonezije, Brazila, Pakistana i Bangladeša). Glavni grad Moskva nalazi se u europskom dijelu države.
Rusija je najveća država nastala raspadom Sovjetskog Saveza i ujedno se smatra njezinom nasljednicom.
Povijest [uredi]
Podrobniji članak o temi: Povijest Rusije
Područja na kojima su živjeli istočni Slaveni prvi su u jedinstvenu državu ujedinili Varjazi, vjerojatno doseljenici iz Skandinavije. Prvi zabilježeni varjaški vladar bio je Rurik, okrunjen oko 860., a njegovi su nasljednici prenijeli prijestolje iz Novgoroda na sjeveru današnje Rusije u Kijev, danas glavni grad Ukrajine.
Kijevska Rus', na našim prostorima poznata i kao Kijevska Rusija, bila je jedna od najvećih država tadašnje Europe s gospodarstvom utemeljenim na trgovini među Skandinavijom i Bizantom. Odlučujućim za kasniju povijest istočnih Slavena pokazalo se prihvaćanje Pravoslavlja kao državne religije 988. u doba velikog kneza Vladimira, koje je za posljedicu imalo snažnu vezu crkve i države i izolaciju od katoličkog, a kasnije i protestantskog ostatka Europe.
Stvaranje carstva [uredi]
Petar I. VelikiInvazija Mongola u 13. stoljeću dovela je do raspada već oslabljene Kijevske Rusije na veći broj neovisnih kneževstava, među kojima se u 14. stoljeću počinje isticati Moskovsko kneževstvo. Moskva je, oslanjanjući se na svoje dobre odnose s tatarskim osvajačima, započela širenje na okolna područja. Ekspanzija je ubrzana pod velikim kneževima Ivanom III. (1462. - 1505.) koji je udvostručio državni teritorij na račun susjednih država i oslobodio Moskvu od Tatara, i Ivanom IV. Groznim (1547. - 1584.), prvim ruskim vladarem koji se okrunio za cara.
Država je nakon smrti Ivana Groznog potonula u borbu za njegovo naslijeđe koja je trajala sve do 1613. kada na vlast dolazi dinastija Romanov. Rusija je doživjela preporod za vladanja Petra I. Velikog (1682. - 1725.). koji je u mladosti putovao po Zapadnoj Europi i odlučio reformirati Rusiju po zapadnim uzorima. Velike promjene doživjela je državna uprava, obrazovanje, vojska, osnovana je mornarica, a glavni grad je umjesto Moskve postao novoosnovani Sankt Peterburg (1703.) na ušću rijeke Neve u Finski zaljev.
U sljedeća dva stoljeća Rusija je nizom ratova proširila svoj teritorij kolonizirajući, za razliku od zapadnoeuropskih država, susjedna područja. Na zapadu je zauzela Finsku, baltičke zemlje, Poljsku, Bjelorusiju i najveći dio Ukrajine. Na jugu je svoje područje proširila na Zakavkazje do sjeverne Armenije, te na najveći dio srednje Azije. Na istoku je ruska kolonizacija doprla do sjevernoameričke Aljaske, koja je 1867. prodana SAD-u. Osobito je širenju državnog teritorija pridonijela Katarina II. Velika (1762. - 1796.) vještim kombiniranjem diplomacije i ratovanja.
Devetnaesto stoljeće obilježeno je i sve jačim zahtjevima srednje klase za udjelom u vlasti, s povremenim izljevima političkog nasilja (pobuna dekabrista 1825., atentat na cara Aleksandra II. 1881.) praćenim valovima državne represije. Nakon revolucije 1905. Rusija je dobila predstavničko tijelo, Dumu, što je donekle ublažilo političke tenzije. Poslijednj car bio je Nikola II. koji je svrgnut od strane boljševika.
Sovjetska Rusija [uredi]
Vladimir Iljič Lenjin - osnivač SSSR-aLoše stanje na bojištu u prvom svjetskom ratu, prijeteći kolaps gospodarstva i pad popularnosti prisilili su cara Nikolaja II. na abdikaciju i u veljači 1917. Rusija je postala republika. Vlade kneza Lvova i Aleksandra Kerenskog nisu se uspjele učvrstiti na vlasti pa je 25. listopada 1917. državnim udarom vlast preuzela stranka boljševika - komunista predvođena Vladimirom Iljičem Lenjinom (Oktobarska revolucija). Uslijedio je četverogodišnji građanski rat u kojem su boljševici uspjeli pobijediti opoziciju. Moskva je 1918. ponovo postala glavni grad, a 1922. sovjetska Rusija postala je Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR). Istaknut u ovo doba bio je i Lav Trocki, osnivač Crvene Armije.
Nakon Lenjinove smrti 1924. vlast je postupno preuzeo Josif Staljin (vladao je do 1953.) koji je pokrenuo ubrzanu industrijalizaciju i nasilnu kolektivizaciju poljoprivrede. U drugoj polovici tridesetih godina započeo je i velike čistke u vodstvu komunističke partije, vojske i države u kojima su mnogi u montiranim procesima osuđeni na smrt ili dugogodišnju robiju.
U drugom svjetskom ratu Sovjetski savez je dao najveći doprinos pobjedi saveznika s više od 20 milijuna poginulih i gotovo potpuno razorenim zapadnim dijelom zemlje. Nakon rata zaoštrio se sukob s vodećom zapadnom demokracijom, SAD-om - Hladni rat. Rastući utjecaj SSSR-a i uspjesi na mnogim poljima poput osvajanja svemira i nuklearnog naoružanja skrivali su neuspjehe i zaostajanje sovjetskog gospodarstva i rastuće društvene tenzije. Godine 1991. komunistički sustav je propao, a SSSR se raspao na 15 država, među kojima je najveća i najznačajnija upravo Rusija.
Vladimir Putin Nakon raspada SSSR-a [uredi]
Postsovjetska Rusija je nakon nekoliko godina bolne tranzicije i krize koja je dosegnula dno 1998. krenula putem gospodarskog oporavka i ubrzanog rasta potpomognutog visokim cijenama nafte - glavnog ruskog izvoznog proizvoda. Prvog demokratskog predsjednika Borisa Jeljcina čiji je mandat bio obilježena liberalizmom i porastom kriminala, osobito za vrijeme privatizacije, zamijenio je 1999. Vladimir Putin kojeg ruski građani i inozemni promatrači smatraju efikasnijim, ali i autoritarnijim od svog prethodnika.
Od 1994. traje gerilski sukob čečenskih pobunjenika koji se bore za neovisnost republike i oružanih snaga Ruske Federacije. Veći broj terorističkih napada u Čečeniji i ostatku Rusije dovodi se u vezu s ekstremističkim frakcijama gerilaca. Najteži napad zbio se 2004. - talačka kriza u Beslanu.
Državno uređenje [uredi]
Rusija je federativna republika s polupredsjedničkim sustavom vlasti. Zakonodavnu vlast ima dvodomna Federalna skupština. Zastupnike gornjeg doma, Savjeta federacije, imenuju federalni subjekti (republike, oblasti, krajevi i dr.), a zastupnici donjeg doma, Dume, biraju se u izravnim izborima na mandat od četiri godine mješavinom proporcionalnog i većinskog sustava.
Izvršnu vlast dijele predsjednik i vlada na čelu s premijerom. Predsjednik republike bira se direktnim izborima dvokružnim sustavom na četiri godine, a može na položaju provesti najviše dva mandata. Predsjednik predlaže Dumi sastav vlade kojeg ona potvrđuje natpolovičnom većinom. Ako Duma tri puta odbije potvrditi vladu, predsjednik je može raspustiti i sazvati nove izbore. Predsjednik ima i brojne druge ovlasti u području imenovanja, često je inicijator zakonodavstva i vrhovni je zapovjednik oružanih snaga.
Federalna struktura [uredi]
Federalna struktura Rusije je složena i obuhvaća 83 federalnih subjekata s različitim razinama autonomije. Najveću autonomiju ima 21 autonomna republika (to su npr. Čečenija, Tatarstan ili najveća Saha (Jakutija)). Osim njih, postoji i 4 autonomnih okruga i 1 autonomna oblast. Većina ovih autonomnih jedinica osnovana je za vrijeme komunizma u skladu s tadašnjom politikom o nacionalnostima koja je svakoj većoj nacionalnosti davala pravo na domicilni teritorij.
Ostatak državnog teritorija podijeljen je na upravne jedinice koje imaju manje formalne autonomije. To su 46 oblasti, 9 krajeva i 2 federalna grada (Moskva i Sankt Peterburg).
Godine 2000. ustanovljena je nova razina upravne podjele - 7 saveznih okruga[1] od kojih svaki obuhvaća više federalnih subjekata. Vode ih izaslanici koje imenuje federalni predsjednik. 2010. broj saveznih okruga narastao je na 8.[2] To su:
Središnji savezni okrug
Južni savezni okrug
Sjeverozapadni savezni okrug
Dalekoistočni savezni okrug
Sibirski savezni okrug
Uralski savezni okrug
Privolški savezni okrug
Sjeverokavkaski savezni okrug
Zemljopis [uredi]
Rusija se obično dijeli na zapadni europski (oko 3,5 mil. km˛) i istočni azijski dio - Sibir (13,5 mil. km˛). Prirodnu granicu ovih dvaju dijelova čini gorje Ural koje se prostire u smjeru sjever - jug u duljini od oko 2000 km od Sjevernog ledenog mora do granice s Kazahstanom. Većina stanovnika Ruske Federacije je naseljena u zapadnom europskom dijelu države, posebno u većim ruskim gradovima.
Europska Rusija [uredi]
Najveći dio europskog dijela Rusije zauzima Istočnoeuropska ravnica, s nizinskim reljefom koji samo ponegdje prelazi u uzvisine (Valdajska i Srednjeruska na zapadu, Privolžje uz srednji tok Volge) čiji vrhovi ne prelaze 200 - 400 m. Kroz ovu nizinu protječe Volga (3688 km), gospodarski i kulturalno najvažnija ruska rijeka. Prevladava kontinentalna klima koja na krajnjem sjeveru prelazi u polarnu, a u uskom pojasu crnomorskog priobalja u mediteransku. Od sjevera prema jugu redaju se pojasevi crnogorične šume, miješane šume, prijelazne šumsko-stepske zone, te stepa pokrivena plodnom crnicom (černozemom). Uz obale Kaspijskog mora zbog jakog isparavanja prisutna je i polupustinja.
Na krajnjem jugu europske Rusije granicu s Gruzijom i Azerbajdžanom čini gorje Kavkaz s najvišom točkom Rusije i cjelokupnog Europskog kontinenta, Elbrusom (5633 m).
Sibir [uredi]
Na zapadu Sibira prostire se golema Zapadnosibirska ravnica kroz koju protječe najduža ruska rijeka Ob' (s Irtišem 5568 km, 5. na svijetu). Između rijeke Jenisej na zapadu Lene na istoku nalazi se Srednjesibirska visoravan s vrhovima do 1700 m. Srednjejakutska ravnica kroz koju protječe Lena dijeli ovu visoravan od planinskih lanaca istočnog Sibira.
Na jugu i istoku Sibira do obala Tihog oceana prevladava planinski reljef s lancima čiji su vrhovi uglavnom iznad 2000 m (Beluha u Altajskom lancu - 4506 m, Ključevska Sopka na Kamčatki - 4750 m). Ovdje se nalazi i najveće i najdublje rusko jezero - Bajkalsko (31.500 km˛, dubina 1637 m, najdublje na svijetu).
Klima većeg dijela Sibira je vrlo oštra kontinentalna koja na sjeveru prelazi u polarnu, a na većim nadmorskim visinima u planinsku. Prevladavaju guste crnogorične šume - tajge, sa zonama oskudne vegetacije - tundrama - i zonama trajnog leda na krajnjem sjeveru. Ruski daleki istok ima monsunsku klimu.
Granice Rusije [uredi]
Na zapadu Rusija graniči s (od sjevera prema jugu):
Norveškom
Finskom
Estonijom
Latvijom
Bjelorusijom
Ukrajinom
Ruska enklava Kalinjingrad graniči i s Litvom i Poljskom.
Na jugu graniči s (od zapada prema istoku):
Gruzijom
Abhazijom
Južna Osetijom
Azerbejdžanom
Kazahstanom
Kinom
Mongolijom
Sj. Korejom
Japanom (morska granica)
Na istoku graniči sa SAD-om (morska granica).
Gospodarstvo [uredi]
Rusija ima više visoko obrazovanih ljudi nego ijedna druga zemlja u EuropiPetnaest godina nakon propasti komunizma rusko gospodarstvo se približilo gospodarstvima srednje razvijenih zemalja slobodnog tržišta. Danas ono ima visoku stopu rasta BDP-a (8,1% godišnje)[3] i relativno visoku inflaciju (oko 11,7%). Ipak, i danas su u Rusiji uočljivi ostaci starog, komunističkog sustava.
Na današnju sliku gospodarstva je utjecala i brza privatizacija nekih unosnijih državnih poduzeća početkom devedesetih. Njih je preuzela nekolicina poduzetnika povezana s tadašnjom političkom elitom (oligarsi). U posljednje vrijeme neki su oligarsi bili prisiljeni odreći se kontrole nad svojim tvrtkama, a neki su i zatvoreni ili su emigrirali. Veliki koncerni i dalje dominiraju ruskim gospodarskim krajolikom, a država najavljuje mjere za poticanje malog i srednjeg poduzetništva.
Danas se rusko gospodarstvo uglavnom temelji na dvama stupovima: izvozu energenata (nafte i zemnog plina) i sirovina te rastućoj domaćoj potrošnji. Tradicionalna sovjetska metalurgija i s njom povezana proizvodnja strojeva, automobila i zrakoplova preživljavaju zahvaljujući visokim carinama koje sprječavaju uvoz jeftinijih i kvalitetnijih inozemnih proizvoda. Mnoge tvornice preorijentirale su se na suradnju sa zapadnim kompanijama i licenčnu proizvodnju stranih proizvoda (inomarke).
Propast sovjetskog centralnog planiranja dovela je i do izrazite neravnoteže u razvoju pojedinih regija. Najviše stranih investicija i najbrži gospodarski rast imaju Moskva i Petrograd. Razlike u prosječnom dohotku stanovnika prijestolnice i provincija su i do deset puta.
Od 2. travnja 1996. je u Savezu Rusije i Bjelorusije, gospodarskom projektu koji predviđa i monetarnu uniju, sa rubljom kao zajedničkom valutom.
Rusija je jedna od utemeljiteljica Euroazijske ekonomske zajednice, projekta, kojeg su utemeljiteljice potpisale 10. listopada 2000., a sve članice ratificirale do 31. svibnja 2001.. Ovaj je zajednica izrasla iz projekta Zajednice Neovisnih Država.
Članicom je Srednjoazijske organizacije za suradnju od 2004..
Savez Rusije i Bjelorusije
(od 1996.)
Euroazijska EZ
(od 2000.)
Srednjoazijska organizacija za suradnju
(od 2004.)
Kultura [uredi]
Podrobniji članak o temi: Ruska umjetnost
Rusija je dala istaknute predstavnike na gotovo svim poljima umjetnosti i znanosti. Među najpoznatijima su:
Književnici [uredi]
Fjodor Dostojevski
Anton ČehovMihail Vasiljevič Lomonosov (1711.-1765.)
Ivan Andrejevič Krilov (1768.-1844.)
Aleksandar Sergejevič Puškin (1799.-1837.)
Nikolaj Vasiljevič Gogolj (1809.-1852.)
Mihail Jurjevič Ljermontov (1814.-1841.)
Ivan Sergejevič Turgenjev (1818.-1883.)
Fjodor Dostojevski (1821.-1881.)
Lav Tolstoj (1828.-1910.)
Anton Pavlovič Čehov (1860.-1904.)
Maksim Gorki (1868.-1936.)
Ivan Aleksejevič Bunin (1870.-1953.)
Aleksander Aleksandrovič Blok (1880.-1921.)
Boris Pasternak (1890.-1960.)
Vladimir Vladimirovič Majakovski (1893.-1930.)
Sergej Aleksandrovič Jesenjin (1895.-1925.)
Vladimir Nabokov (1899.-1977.)
Mihail Aleksandrovič Šolohov (1905.-1984.)
Danil Harms (1905.-1942.)
Aleksandar Solženjicin (1918.-2008.)
Eduard Limonov (1943.-danas)
Skladatelji [uredi]
Igor StravinskiAleksandar Porfirjevič Borodin (1833.-1887.)
Cezar Antonovič Kjui (1835.-1918.)
Milij Aleksejevič Balakirev (1837.-1910.)
Modest Petrovič Musorgski (1839.-1881.)
Petar Iljič Čajkovski (1840.-1893.)
Nikolaj Rimski-Korsakov (1844.-1908.)
Sergej Rahmanjinov (1873.-1943.)
Igor Stravinski (1882.-1971.)
Sergej Prokofjev (1891.-1953.)
Dmitrij Šostakovič (1906.-1975.)
Slikari [uredi]
Kazimir MaljevičAndrej Rubljov (1360.-1430.)
Vasilj Kandinski (1866.-1944.)
Kazimir Maljevič (1878.-1935.)
Liječnici [uredi]
Ivan Pavlov (1849.-1936.)
Matematičari [uredi]
Nikolaj Ivanovič Lobačevski (1792.-1856.)
Ilja Kandinski Pavlov (1856.-1925.)
Biolozi i kemičari [uredi]
Ilja Iljič Mečnikov (1845.-1916.)
Dmitrij Ivanovič Mendeljejev (1834.-1907.)
Aleksandar Oparin (1894.-1980.)
Ostali [uredi]
Jurij Gagarin (1934.-1968.) - kozmonaut
Vladimir Zworkyn (1889.-1982.) - izumitelj američkog državljanstva, a ruskog podrijetla
Vaclav Nižinski (1890.-1960.) - baletni plesač
Ana Politkovskaja (1958.-2006.) - novinarka
Demografija [uredi]
Etnički sastav stanovništva (2002.) [4]
Rusi 79.8%
Tatari 3.8%
Ukrajinci 2.0%
Čuvaši 1.1%
Čečeni 0.9%
Armenci 0.8%
Ostali 10.3%
Prema popisu stanovništva iz 2002. najbrojniji su Rusi (79,8%), slijede Tatari (3,8%), Ukrajinci (2,0%), Čuvaši (1,1%) i Čečeni (0,9%) i Armenci (0.8%). Još 17 etničkih grupa ima više od 400 tisuća pripadnika (10.3%). Ruski jezik je izrazito dominantan, i njime se služi 98% stanovništva.
Etničke grupe [uredi]
Podrobniji članak o temi: Etničke grupe Rusije
Podrobniji članak o temi: Ukrajinci u Rusiji
Podaci o vjerskom sastavu su nepouzdani jer se vjera ne ispituje u popisima stanovništva. Samo je manji dio populacije aktivno religiozan, a dominiraju tradicionalne vjerske zajednice: Ruska pravoslavna crkva kojoj pripada slavensko stanovništvo, te islamska zajednica kojoj pripadaju neki narodi turskog porijekla (Tatari, Baškiri i dr.) i većina naroda sjevernog Kavkaza (Čečeni, Inguši i dr.).[5]
Pregled stanovništa prema gradovima [uredi]
Rd. br. Grad Federalni subjekt Pop. Rd. br Grad Federalni subjekt Pop.
Moskva
Sankt Petersburg
1 Moskva MOS 10,126,424 11 Ufa BA 1,042,437
2 Sankt Petersburg SPE 4,661,219 12 Volgograd VGG 1,011,417
3 Novosibirsk NVS 1,425,508 13 Perm PER 1,001,653
4 Nižnji Novgorod NIŽ 1,311,252 14 Krasnojarsk KJA 909,341
5 Jekaterinburg SVE 1,293,537 15 Saratov SAR 873,055
6 Samara SAM 1,157,880 16 Voronjež VOR 848,752
7 Omsk OMS 1,134,016 17 Toljati SAM 702,879
8 Kazan TA 1,105,289 18 Krasnodar KDA 646,175
9 Čeljabinsk ČE 1,077,174 19 Uljanovsk ULJ 635,947
10 Rostov na Donu ROS 1,068,267 20 Iževsk UD 632,140
2002. godina[6]
Karta jezika u Rusiji [uredi]
Jezici (2002.) [7]
ruski 142.6 mil.
engleski 7.0 mil.
tatarski 5.3 mil.
njemački 2.9 mil.
ukrajinski 1.8 mil.
baškirski 1.4 mil.
čečenski 1.3 mil.
čuvaški 1.3 mil.
Područja gdje se govori ruski jezik.
Promet [uredi]
Karta Transsibirske željezniceGlavni članak: Promet Rusije
Velike udaljenosti i često surovi klimatski uvjeti uvelike su utjecali su na razvoj prometne infrastrukture u Rusiji. U prijevozu roba, a i putnika još uvijek dominantnu ulogu ima željeznica. Željeznička mreža ima 87.000 km pruga u javnoj upotrebi i 63.000 km industrijskih pruga. Udio željeznice u ukupnom prijevozu robe je 83,2%, a putnika 40,9%. U Rusiji se nalazi i najduža svjetska željeznička pruga, 9.289 km duga Transsibirska željeznica koja povezuje Moskvu i Vladivostok na Tihom oceanu.
Iako je cestovna infrastruktura u prilično lošem stanju, bez suvremenih autocesta, cestovni prijevoz je u usponu. Automobil je danas u Rusiji sve manje statusni simbol, osobito u velikim gradovima što dovodi do velikih gužvi i jedne od najvećih stopa smrtnosti u cestovnim prometnim nesrećama u Europi.
Zračni prijevoz je u stalnom porastu pa ima dominantnu ulogu u putničkom prijevozu na relacijama većim od 1500 km. Najveće zrakoplovne tvrtke su Aeroflot (5,8 mil. putnika u 2003.) koji održava i redovitu zračnu liniju Moskva - Zagreb, a leti s moskovskog aerodroma Šeremetjevo, zatim Sibir (Novosibirsk i moskovsko Domodedovo, 3,4 mil.), Pulkovo (Sankt Peterburg) i KrasAir (Krasnojarsk).
Izvori [uredi]
‘ #:07 @57845=B0 $ >B 13 <0O 2000 3. N 849 " ?>;=><>G=>< ?@54AB028B5;5 @57845=B0 >AA89A:>9 $545@0F88 2 D545@0;L=>< >:@C35" - Odluka Predsjednika RF od 13. svibnja 2000. N 849 "O opunomoćenim predstavnicima predsjednika Ruske Federacije u saveznim okruzima", pristupljeno 2. siječnja 2010.
‘ #:07 @57845=B0 >AA89A:>9 $545@0F88 >B 19 O=20@O 2010 3. N 82 " 2=5A5=88 87<5=5=89 2 ?5@5G5=L D545@0;L=KE >:@C3>2, CB25@645==K9 #:07>< @57845=B0 >AA89A:>9 $545@0F88 >B 13 <0O 2000 3. N 849, 8 2 #:07 @57845=B0 >AA89A:>9 $545@0F88 >B 12 <0O 2008 3. N 724 ">?@>AK A8AB5
‘ [ng.expert.ru/articles/2008/02/14/putin/ Ruski BDP]
‘ Populacija Rusije
‘ Vjera u Rusiji - Rusko Ministarstvo vanjskih poslova
‘ Populacija - gradovi
‘ Jezici u Rusiji
Vanjske poveznice [uredi]
Veleposlanstvo Ruske Federacije u Hrvatskoj (na hrvatskom)
Gov.ru - Službeni Vladin portal (na ruskom)
Kremlin - Službeni predsjednički site (na engleskom)
Ruski popis Ozemlje, broj rajona, naselja po subjektima Ruske Federacije
Ustav Ruske Federacije (na ruskom, engleskom, francuskom i njemačkom jeziku)
Portal:Europa
MOSKVA
Moskva (ruski >A:20, čit. Maskva) je glavni i najveći grad Rusije. Jedna je od svjetskih metropola. Nalazi se na rijeci Moskvi i obuhvaća površinu od 878,7 km˛. Broj stanovnika brzo raste i prema procjeni iz 2010. ima ih 10.562.068.
Moskva ima status grada federalnog značaja (federalnog subjekta). Uz nju, takav status u Rusiji ima još samo Sankt Peterburg. Nalazi se u Središnjem saveznom okrugu. Administrativno se dijeli na 10 okruga, koji se dalje dijele na mnogobrojne područne uprave.
U središtu grada nalazi se Kremlj, utvrđeni kompleks koji je do 1703. bio političko središte Ruskog Carstva, od 1918. Sovjetskog Saveza te od 1991. Ruske Federacije. Uz istočni zid Kremlja prostire se Crveni trg, mjesto mnogih državnih ceremonija. Na trgu se nalaze i dvije vjerojatno najpoznatije moskovske građevine - katedrala Sv. Bazilija Blaženog i mauzolej Lenjina.
Promet [uredi]
Na moskovskim cestama svakodnevno prometuje 2.6 milijuna automobila, koji stvaraju velike prometne gužve, tako da gradske vlasti poduzimaju razne mjere i projekte kako bi se riješio taj problem.
Moskva je svjetski važno prometno čvorište, tako da u okolici grada postoji čak pet zračnih luka:
Shermetyevo (najveća, pokriva velik dio međunarodnog prometa)
Domodedovo
Byukovo
Ostafyevo
Vnukovo
Također, ima još nekoliko manjih zračnih luka, kao npr. Myackhovo, koje služe za potrebe privatnih zrakoplova i helikoptera.
U Moskvi, koja je istočni početak Transsibirske željeznice, postoji devet željezničkih kolodvora:
Belorussky
Kazansky
Kiyevskay
Kursky
Leningradsky
Paveletsky
Rizhsky
Savyolovsky
Yaroslavsky
Sve ove postaje smještene su u blizini centra, a postoji još niz manjih kolodvora.
Što se tiče gradskog prijevoza, on se odvija na razne načine. Na rijeci Moskvi nalaze se dva putnička terminala (Sjeverni i Južni) te tri terminala za prijevoz robe. Predgrađa i satelitski gradovi povezani su prigradskom željeznicom. Osim toga, na tračnicama je još u uporabi i Moskovski metro, Moskovski monorail sustav te Moskovski tramvajski sustav. Gradski prijevoz dodatno nadopunjuju autobusne i trolejbusne linije, kao i taksi prijevoznici.
Znamenitosti [uredi]
Katedrala Sv. Bazilija Blaženog
Kremlj i rijeka Moskva
Lenjinov mauzolej
Državni povijesni muzej
Katedrala Krista Spasitelja
Boljšoj teatar
Šuhovljev toranj
Stanovništvo [uredi]
Prema služebenom popisu stanovništva iz 2002., grad je imao 10.382.754 stanovnika. Međutim, u obzir su se uzeli samo stanovnici koji su službeno prijavljeni. Zadnje procjene iz siječnja 2010. godine iznose podatke o 10.562.098 stanovnika, dok u cijeloj Moskovskoj regiji živi 17.314.776 stanovnika. Prema Ruskoj saveznoj službi za migracije, u Moskvi obitava još oko 1.800.000 „službenih gostiju“, koji imaju privremene dozvole boravka te još dodatnih 1.000.000 ljudi koji ondje ilegalno žive.
Najviše stanovnika u religijskom pogledu izjašnjavaju se kao kršćani, a najbrojnija religijska manjina su mulimani, sa oko 1.5 milijuna vjernika.
Moskva: kretanje broja stanovnika između 1400. i 1856.
1400. 1638. 1710. 1725. 1738. 1775. 1785. 1811. 1813. 1825. 1840. 1856.
40.000 200.000 160.000 145.000 138.400 161.000 188.700 270.200 215.000 241.500 349.100 368.800
Moskva: kretanje broja stanovnika između 1868. i 2008.
1868. 1888. 1897. 1912. 1920. 1926. 1939. 1959. 1979. 1989. 2002. 2008.
416.400 753.459 1.038.600 1.617.157 1.027.300 2.101.200 4.609.200 6.133.100 8.142.200 8.972.300 10.382.754 10.470.318
Obrazovanje i znanost [uredi]
U Moskvi se nalazi 1.696 srednjih škola i 91 fakultet. Osim toga, postoje još 222 institucije koje nude visoko obrazovanje. Mokovska nacionalna sveučilišna biblioteka posjeduje zbirku od preko 9 milijuna knjiga, što je čini jednom od najvećih u Rusiji.
Također, Moskva je i znanstveno središte Rusije, ali i gledano u globalnim razmjerima. U gradu se nalze 452 knjižnice, od kojih su 168 specijalizirane za djecu. Naravno, sjedište Ruske akademije znanosti smješteno je također ovdje. Ruska nacionalna biblioteka posjeduje zbirku od 42 milijuna predmeta, od kojih su 17 milijuna knjige.
Sport [uredi]
U Moskvi je koncentriran velik broja različitih sportskih objekata i aktivnosti. Impresivan je podatak da je 2005. godine u gradu živjelo preko 500 olimpijskih šampiona. Izgrađeno je preko stotinu sportskih kompleksa (stadioni, dvorane, plivališta i sl.), a veličinom se izdvaja stadion Luzhniki, kapaciteta 84.475 sjedećih mjesta.
Što se tiče velikih sportskih događanja, Moskva je bila domaćin ljetnih Olimpijskih igara 1980. Rusija je dobila domaćinstvo za Svjetsko nogometno prvenstvo 2018. na kojem će Moskva također biti jedan od gradova domaćina.
Vanjske poveznice [uredi]
Službena stranica (rus.) (engl.)
Ostali projekti [uredi]
U Wikimedijinu spremniku nalazi se članak na temu: Moskva
Nedovršeni članak Moskva koji govori o gradu u Rusiji treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.
[otkrij]v • r • uGradovi u Zlatnom prstenu
Aleksandrov • Bogoljubovo • Gorohovec • Gus-Hrustalni • Ivanovo • Jaroslavlj • Jurjev-Poljski • Kaljazin • Kidekša • Kostroma • Moskva • Murom • Paleh • Pereslavlj-Zalesski • Pljos • Ribinsk • Rostov Veliki • Sergijev Posad • Suzdalj • Tutajev • Uglič • Vladimir • Zavolžsk
[otkrij]v • r • uGradovi heroji SSSR-a
Moskva • Lenjingrad (danas Sankt Peterburg) • Kijev • Staljingrad (danas Volgograd) • Sevastopolj • Odesa • Brestska tvrđava • Novorosijsk • Kerč • Minsk • Tula • Murmansk • Smolensk
[otkrij]v • r • uAdministrativne podjele Rusije
[otkrij] Ruski federalni subjekti
Ruske republike Adigejska • Altajska • Baškirska • Burjatska • Čečenija • Čuvaška • Dagestan • Hakasija • Inguška • Jakutska • Kabardsko-Balkarska • Kalmička • Karačajevsko-Čerkeska • Karelija • Komi • Marijska • Mordvinska • Sjeverna Osetija-Alanija • Tatarstan • Tuva • Udmurtska
Krajevi Altajski • Habarovski • Kamčatski˛ • Krasnodarski • Krasnojarski; • Permski • Primorski • Stavropoljski
Oblasti Amurska • Arhangelska • Astrahanska • Belgorodska • Brjanska • Čeljabinska • Čitskał • Irkutskaą • Ivanovska • Kalinjingradska • Kaluška • Kemerovska • Kirovska • Kostromska • Kurganska • Kurska • Lenjingradska • Lipecka • Magadanska • Moskovska • Murmanska • Nižnjenovgorodska • Novgorodska • Novosibirska • Omska • Orenburška • Orelska • Penzjanska • Pskovska • Rostovska • Rjazanjska • Sahalinska • Samarska • Saratovska • Smolenska • Sverdlovska • Tambovska • Tomska • Tverska • Tulska • Tjumenjska • Uljanovska • Vladimirska • Volgogradska • Vologodska • Voronješka • Jaroslavljska
Savezni gradovi Moskva • Petrograd
Autonomne oblasti Židovska
Autonomni okruzi Aginskoburjatskił • Čukotski • Hantijsko-Mansijski • Nenečki • Ustordinskią • Jamalskonenečki
1. Ustordinski a.o. će se pripojiti Irkutskoj oblasti 1. siječnja 2008.
2. Kamčatska oblast i Korjački a. o. udružili su se u 1. srpnja 2007. u Kamčatski kraj.
3. 1. ožujka 2008. bi se trebali ujediniti Čitska oblast i Aginskoburjatski a. o. u novu jedinicu, Zabajkalski kraj.
[otkrij] Ruski savezni okruzi
Središnji • Južni • Sjeverozapadni • Dalekoistočni • Sibirski • Uralski • Privolški
Dobavljeno iz "http://hr.wikipedia.org/wiki/Moskva"
Kategorije: U izradi, Gradovi u Rusiji | Glavni gradovi u Europi | Središnji savezni okrug | Ruski savezni gradovi | Moskva | Gradovi heroji SSSR-a
Osobni alati
Prijavi se Imenski prostori
Članak Razgovor InačicePogledi
Čitaj Uredi Vidi stare izmjene RadnjeTraži
Orijentacija
Glavna stranica Kafić Aktualno Nedavne promjene Slučajna stranica Pomoć Donacije Ispis/izvoz
Napravi zbirkuPreuzmi kao PDFVerzija za ispisAlati
Što vodi ovamo Povezane stranice Postavi datoteku Posebne stranice Trajna poveznica Citiraj ovaj članak Drugi jezici
§AC0 Acčh Afrikaans Alemannisch -› Aragonés Ćnglisc 'D91(J) *! E51I Asturianu 20@ AzYrbaycanca 0Hˇ>@B Boarisch Žemaitška Bikol Central 5;0@CA:0O 5;0@CA:0O (B0@0H:52VF0) J;30@A:8 Bislama ¬ľ‚˛ľ V|Q arB Brezhoneg Bosanski C@O04 Catalŕ >EG89= Corsu Q1r1mtatarca Česky Kaszëbsczi !;>2c=LA:J / !
'Ń20H;0 Cymraeg Dansk Deutsch Zazaki Dolnoserbski ‹¨¬€¨„¦° G|D A •»»·˝ąş¬ English Esperanto Espańol Eesti Euskara Estremeńu A'13Ě Suomi Vőro Na Vosa Vakaviti Fřroyskt Français Arpetan Nordfriisk Frysk Gaeilge Gagauz ž Gŕidhlig Galego 2 ? D 9 C : Gaelg Hawai`i âŃčŮę 9?(M&@ Fiji Hindi Hornjoserbsce Kreyňl ayisyen Magyar @aue€ev Interlingua Bahasa Indonesia Interlingue Ilokano Ido Íslenska Italiano ĺ,ž Lojban Basa Jawa ĺĐŕ×ăÚŘ š070›H0 •¨Í¨ˇ m´ 5@5< ><8 J0@0G09- 0;:J0@ Kurdî ><8 Kernewek K@3K7G0 Latina Lëtzebuergesch 0::C Limburgs Líguru Lietuvis Latviešu >:H5=L Malagasy ;K: 0@89 Mori 0:54>=A:8 .2/>3 >=3>; .0> @ Bahasa Melayu Malti -@7O=L Nhuatl Plattdüütsch Nedersaksisch Nederlands *Norsk (nynorsk), *Norsk (bokmĺl), Novial Nouormand Occitan @>=0C Deitsch Polski Piemontčis ~F,'(Ě ż˝Äą±ş¬ ~š*H Portuguęs Runa Simi Română CAA:89 !0E0 BK;0 Sardu Sicilianu Scots Sámegiella Srpskohrvatski / !@?A:>E@20BA:8 Simple English Slovenčina Slovenščina Gagana Samoa Soomaaliga Shqip !@?A:8 / Srpski Seeltersk Basa Sunda Svenska Kiswahili Ślůnski ¤®ż´Í $F2AA ">·8:ă D" Türkmençe Tagalog Tok Pisin Türkçe "0B0@G0/Tatarça Reo M`ohi #4
- 15:21 -
PORTUGAL (LISAMBON)
Portugal je država na zapadu Europe, na istoku i sjeveru graniči sa Španjolskom, a na zapadu i jugu izlazi na Atlantski ocean.
Povijest [uredi]
Ime Portugal, samo po sebi otkriva dijelove rane povijesti ove zemlje - ono potiče od rimskog imena Portus Cale, moguće mješavine grčkog i latinskog imena koje znači "Lijepa luka". Portugal je tijekom 15. i 16. stoljeća proširio svoj utjecaj. Slavne osobe tih stoljeća su: Fernando Magellan koji je oplovio svijet, Bartolomeo Diaz koji je dospio do Rta dobre nade i istočnog kraja Afrike, Vasco da Gama i ostali. Krajem 16. stoljeća, Portugal je prvi put u povijesti izgubio nezavisnost, našavši se pod vlašću Španjolske čime je počelo propadanje Portugala kao velesile.
I poslije ponovnog uspostavljanja nezavisnosti (1640.) Portugal je nastavio gubiti ekonomsku i političku moć, i to zbog niza događaja kao što su potres u Lisabonu, Napoleonova osvajanja, nezavisnosti Brazila i građanski rat između apsolutista i liberala. 1974. godine vojnim udarom (hunta sedmorice) prekinuta je desničarska diktatura poslije čega je zemlja prošla kroz velike demokratske promjene. Godine 1975. Portugal je dao nezavisnost svojim preostalim kolonijama, a godinu dana kasnije imao je prve slobodne izbore u kojima su pobjedili socijalisti predvođeni Mariom Soaresom koji postaje premijer. Portugal je jedan od osnivača NATO saveza, a od 1986. godine je član Europske unije.
Klima [uredi]
U Portugalu razlikujemo dvije klime: oceansku i sredozemnu. Na sjeveru Portugala, pod utjecajem Atlantskog oceana, prevladava oceanska klima. Obilježavaju je svježa ljeta, blage zime i dosta padalina tijekom čitave godine. Na jugu države prevladava sredozemna klima zbog utjecaja Mediterana. Nju pak obilježavaju vruća ljeta te blage i vlažne zime. Utjecaj sredozemne klime ograničen je na uske priobalne prostore, za razliku od oceanske.
Gospodarstvo [uredi]
Zadnjih godina u Portugalu snažno se razvila raznolika industrija. Najviše naftna rafinerija, metalurgija, prehrambena industrija, automobilska industrija (sklapanje vozila), proizvodnja cementa, papira, tekstila, obuće, namještaja i pluta. Popularna su portugalska vina. Turizam je također razvijen, pogotovo na otočju Azori i Madeira.
Poljoprivreda, čija je proizvodnja slaba, zapošljava Ľ aktivnog stanovništva. Glavni proizvodi su pšenica i kukuruz, ali se svejedno velike količine još uvijek moraju uvoziti. Ističe se urod masline, rajčice i smokve. Zemlja izvozi povrće i voće, drvo i pluto ali uvozi žitarice i ribu. Stupanj nezaposlenosti je još uvijek relativno nizak. Po procjeni za 2005. godinu BDP po stanovniku je skoro 19.400 $ što je samo nekoliko tisuća više od Hrvatske.
Administrativna podjela [uredi]
Portugal ima administrativnu podjelu na općine kojih ima 308 (zovu se concelhos), koje su podijeljene na sveukupno više od 4.000 župa (freguesias).
Osim kopnenog dijela Portugala što se smjestio na zapadu Iberijskog poluotoka, sastavni dio Portugala su i dvije otočne skupine Azori i Madeira, koje predstavljaju autonomne regije.
LisabonU kopnenom dijelu Portugala postoji 5 regija:
Alentejo
Algarve
Centro
Lisboa e Vale do Tejo
Norte
Gradovi u Portugalu su (s brojem stanovnika):
Lisabon - 550.000 stanovnika ( sa širim područjem izvan grada i oko 2 mlijuna)
Porto - 240.000 (preko 1,5 milijun sa širim područjem izvan grada)
Braga - 171.000
Aveiro - 73.559
Coimbra - 148.443
Faro, Algarve - 58.305
Viseu - 98.167
a s manje od 150.000 stanovnika su:
Sousa, Leiria, Lezíria do Tejo, Baixo Alentejo, Trás-os-Montes, Centro Alentejo, Baixo Tâmega, Douro, Médio Tejo, Beiras, Beira Interior Sul, Alto Alentejo, Pinhal i Vale do Minho.
U povijesnom smislu su postojale ili postoje slijedeće provincije: Alentejo, Algarve, Beira, Douro Litoral, Estremadura, Minho, Ribatejo i Trás-os-Montes.
Stanovništvo [uredi]
Etnički sastav
Portugal prema procjeni[1] za 2008. godinu ima 10,662,000 stanovnika, od čega 9,838,000 otpada na Portugalce, a ostatak na tridesetak drugih naroda. Od domaćeg domorodnog stanovništva nikako se ne smiju ubrajati tzv. Mirandezi (10,000), malena lingvistička skupina koja se bori za svoja prava, a po porijeklu i etnički mogli bi biti srodni Asturcima iz Španjolske. Do cijepanja Asturaca dolazi prodorom Maura, nakon čega počinje križarski rat protiv islama. Prema brojnosti iza Portugalaca dolaze: Brazilci (168,000); Kinezi (93,000); Angolci (82,000); Romi (76,000); Zelenortci (51,000); Španjolci 41,000); Mozambikanci (41,000); Britanci (38,000); Arapi (26,100); Asturi (26,000); Francuzi (20,000); Talijani (20,000); Angloamerikanci (20,000); Goanci (20,000); doseljenici iz Gvineje Bisau (17,000); Galjegi (16,000); Nijemci (10,000). Još desetak naroda ima nekoliko tisuća ili nekoliko stotina pripadnika. Ovdje još treba pridodati i 23,000 etnički neklasificiranih i drugih pripadnika.
Kultura [uredi]
Glazba [uredi]
Portugalsku glazbu predstavljaju mnogi različiti glazbeni oblici. Najpoznatija portugalska glazba je fado, vrsta melankolične glazbe. Obično se povezuje s portugalskom gitarom i portugalskom riječju saudade. Saudade se može opisati kao čest ljudski osjećaj - kao zaljubljenost u nekoga, tko je vrlo daleko. Taj je stil izrazita mješavina tuge, boli, nostalgije, sreće i ljubavi. Fado vjerojatno potječe od mješavine ritmova afričkih robova i tradicionalne glazbe portugalskih mornara, s arapskim utjecajem. Dvije su varijacije fada - fado iz Lisabona i iz Coimbre. Lisabonski fado bio je prvenstveno popularna glazba, obično su ga izvodile žene, dok je fado iz Coimbre imao više literarno obilježje i obično su ga izvodili muškarci. Oba pravca su danas prihvaćena kao nacionalna glazba cijenjena u inozemstvu, unatoč manjoj popularnosti u samom Portugalu. Neki od međunarodno najistaknutijih izvođača fada su Amália Rodrigues, Mariza, Mafalda Arnauth, Mísia, Dulce Pontes, Madredeus i Cristina Branco.
Promet [uredi]
Podrobniji članak o temi: Promet Portugala
- 15:18 -
MAĐARSKA( BUDIMPEŠTA)
Mađarska ili Madžarska je država u Srednjoj Europi. Njezini ju stanovnici zovu Magyarország.
Graniči s Austrijom, Slovačkom, Ukrajinom, Rumunjskom, Srbijom, Hrvatskom i Slovenijom. Zajedno s Poljskom, Slovačkom i Češkom čini Višegradsku skupinu ili "Višegradsku četvorku" (V4).
Povijest [uredi]
Podrobniji članak o temi: Povijest Mađarske
Tradicionalno se vjeruje da je Mađarsku osnovao Árpád, koji je poveo Mađare u Panonsku nizinu u 9. stoljeću.
Mađarsko je kraljevstvo 1000. godine osnovao kralj Stjepan I. Sveti. Prvi pisani zapis na mađarskom jest povelja o utemeljenju opatije u mjestu Tihany.
1241. godine Tatari su opustošili zemlju i povukli se nakon godinu dana. Mađarska je napredovala do europske razine pod kraljem Matijom Korvinom (1458.-1490.), ali potučena je do nogu u Mohačkoj bitki od Turaka. Turci su 1541. osvojili Budim, a Mađarska je podijeljena na tri dijela: zapadom su vladali Habsburgovci, središnjim dijelom Turci, dok je istočna pokrajina Transilvanija (danas u Rumunjskoj) ostala kao jedino utočište mađarske kulture.
Budim je 1686. preotet Turcima, ali Habsburzi su zavladali cijelom Mađarskom. Ferenc Rákóczi II, transilvanski princ, podigao je neuspješan ustanak protiv austrijske vlasti (1703.-1711.).
U Pešti je 1848. izbila revolucija i proširila se čitavom zemljom. Austrijanci su srušeni i Lajos Kossuth je postavljen za guvernera. Ipak, godinu dana kasnije je austrijska vojska ugušila revoluciju.
Kraljevina Mađarska, 1867.-1920.
Mađari 1867. nalaze kompromisno rješenje s Habsburgovcima. Stvorena je dvojna monarhija, Austro-Ugarska, sa sjedištima u Beču i Pešti.
1873. godine ujedinjuju se Pešta, Budim i Óbudim, pa nastaje metropola Budimpešta.
Austro-Ugarska prestaje postojati 1918. godine. Mađarska dobiva nezavisnost, ali gubi dvije trećine teritorija i trećinu stanovništva.
1919. u Mađarskoj izbija komunistička revolucija, ali vlast preotima Miklós Horthy koji tada od države čini političku zanimljivost. Tijekom njegovih četvrt stoljeća Mađarska je monarhija bez kralja kojom upravlja - admiral bez mornarice. Surađivao je s nacističkom Njemačkom, ali Hitler je ipak preuzeo vlast u Mađarskoj 1944. godine. Godinu dana kasnije Sovjetski Savez osvaja Mađarsku i postupno uvodi staljinizam.
Mađari su 1956. podigli ustanak protiv okupatora, ali sovjetska je vojska ugušila pobunu i smaknula premijera Imrea Nagya.
Komunisti su 1990. dragovoljno otišli s vlasti, te su održani prvi demokratski izbori.
Mađarska je postala članica saveza NATO 1999. godine, a ušla je u Europsku Uniju 1. svibnja 2004. godine.
Politika [uredi]
Predsjednika Mađarske bira parlament svakih 5 godina. Iako predsjednik ima malu stvarnu vlast, on imenuje predsjednika vlade. Predsjednik vlade bira ministre po vlastitom nahođenju. Svaki kandidat za ministra mora proći otvoreno ispitivanje pred jednim ili više parlamentarnih odbora, te ga predsjednik mora formalno prihvatiti.
Mađarski parlament (državni sabor, Országgyűlés) jest jednodoman i ima 386 zastupnika. To najviše državno tijelo predlaže i odobrava zakone koje podastire premijer.
Stranka mora osvojiti najmanje 5% glasova građana da bi ušla u parlament. Državni izbori za parlament održavaju se svake 4 godine (zadnji su bili u travnju 2002. godine).
Ustavni sud od 15 članova ima pravo spriječiti zakone koje ocijeni neustavnima.
Neki od značajnijih političara u Mađarskoj povijesti su:
Lajos Kossuth
Khuen-Héderváry
Miklós Horthy
Imre Nagy
Pokrajine [uredi]
Podrobniji članak o temi: Mađarske županije
Mađarska je službeno podijeljena na 40 pokrajina: 19 županija (megyék, jednina je megye), 20 tzv. gradskih županija (jednina je megyei város), te glavni grad (főváros) Budimpeštu. To su:
Gradske županije Županije (sjedišta županija)
Békéscsaba
Debrecen
Pentela
Eger
Jura (Győr)[1]
Vašarelj
Kapošvar
Kečkemerac
Miskolc
Velika Kaniža
Nyíregyháza
Pečuh
Sopron
Segedin
Stolni Biograd
Szolnok
Sambotel
Tatabánya
Vesprim
Jegersek [2]
Bačko-kiškunska (Kečkemerac)
Baranjska (Pečuh)
Bekeška (Békéscsaba)
Boršod-abaúj-zemlénska (Miskolc)
Čongradska (Segedin)
Bila [1] (Stolni Biograd ili Fejérska)
Hajdu-biharska (Debrecen)
Heveška (Eger)
Jász-Nagykun-Szolnok (Szolnok)
Jursko (Đursko)-mošonjsko-šopronska (Juraili Đura)
Komoransko-ostrogonska (Tatabánya)
Nogradska (Salgotarján)
Peštanska (Budimpešta)
Šomođska (Kapošvar)
Szabolcs-Szatmár-Bereg (Nyiregyháza)
Tolnanska (Seksar)
Vesprimska (Vesprim)
Zalska (Jagersak/Jegersek) [3]
Željezna (Sambotel)
Mađarska je podijeljena i na statističke regije i na 173 kotara.
Zemljopis [uredi]
Podrobniji članak o temi: Zemljopis Mađarske
Ravnice pokrivaju veći dio Mađarske ("Karpatski bazen"), dok na sjeveru uz slovačku granicu ima brda i planina (najviši vrh: Kékes, 1014 m).
Po pola ju dijeli Dunav (mađ. "Duna").
Druge velike rijeke su Tisa (mađ. "Tisza") i Drava (mađ. "Dráva"), dok na zapadu zemlje leži veliko Blatno jezero.
Osim toga, Mađarska ima najveće termalno jezero na svijetu, jezero Hévíz.
Klima je kontinentalna, s hladnim i vlažnim zimama i toplim ljetima, a relativna izolacija karpatskog bazena ponekad izaziva suše.
Prosječna godišnja temperatura je 9.7° C.
Visegrád - Dunav
Hortobágy
Transdanubia
Kékes
Balaton
Diósgyőr
Gospodarstvo [uredi]
Podrobniji članak o temi: Gospodarstvo Mađarske
Mađarska trenutačno ima jak gospodarski rast kako bi se uhvatio korak s Europskom Unijom. Privatni sektor pokriva više od 80% BDP-a.
Strano vlasništvo i strane investicije u mađarske firme su česta pojava, pa izravne strane investicije ukupno čine više od 23 milijarda dolara od 1989. godine.
Vanjski dug Mađarske je 2000. godine postao drugi najveći dug među svim srednjoeuropskim zemljama u tranziciji.
Inflacija i nezaposlenost - glavni problemi u 2001. godini - znatno su se smanjile.
Mjere gospodarske reforme, koje bi uključivale reforme zdravstva, poreza i lokalne samouprave, još nisu uvedene.
Stanovništvo [uredi]
Podrobniji članak o temi: Stanovništvo Mađarske
Oko 98% stanovništva govori mađarski, ugro-finski jezik koji nije u srodstvu ni s jednim susjednim jezikom.
Postoji više etničkih manjina, kao što su Romi (4%), Nijemci (2.6%), Hrvati (0.9%), Slovaci (0.8%), Rumunji (0.7%) i Srbi (0.2%), iako većina njih govori mađarski.
Od ostalih manjina, valja navesti Arape kojih je 2.367 i Bugare kojih je 2.316, a najviše su grupirani u Budimpešti i gradovima u Središnjoj Mađarskoj. Roma ima 205.720, ima ih diljem Mađarske. Najbrojniji su po selima, a zemljopisno po sjeveroazapadu, a najmanje na sjeveroistoku. Grka, kojih je 6.619, najviše ima u Središnoj Mađarskoj. Hrvata, kojih je 25.730, najviše ima u Budimpešti, Zap. i J. Zadunavlju te J. Alföldu. Kinezi, kojih je 2.915, Poljaka, kojih je 5.144, Židovi kojih je 1.691, 1.065 Armenaca najviše ima u Budimpešti. Nijemaca kojih ima 120.344 ima najviše u Sred. Mađarskoj, Sred. i J. Zadunavlju te u J. Alföldu. je najviše u Budimpešti. 14.781 Rumunja ima najviše u gl. gradu, Bekeškoj i Peštanskoj županiji., 2.079 Rusina ima ponajviše u Budimpešti, 7.350 Srba najviše ima u Čongradskoj i Peštanskoj županiji. 39.266 Slovaka su najviše u sj., sjeveroz. regijama i u J. Alföldu. 4.832 Slovenaca je najviše u Sr. Mađarskoj i Z. Zadunavlju. 7.393 Ukrajinaca je najviše u Budimpešti i Sj. Alföldu [4].
Neke susjedne zemlje imaju znatne mađarske manjine, pogotovo Rumunjska (u Transilvaniji), Slovačka, Srbija (u Vojvodini) i Ukrajina (Zakarpatski kraj).
Glavna religija u Mađarskoj je katoličanstvo (67.5%), a postoji i velik broj protestanata, to jest kalvinista (20%) i luterana (5%).
Mađarska ima najveću Židovsku vjersku zajednicu (0.2%) u Srednjoj Europi.
Hrvati u Mađarskoj [uredi]
Podrobniji članak o temi: Hrvati u Mađarskoj
Poslije 1945. godine za pripadnike manjina, otvaraju se nove prosvjetne ustanove, škole, klubovi. Tijekom 1945. godine diljem Mađarske osnivale su se mjesne organizacije Antifašističkog vijeća Slavena u Mađarskoj s odgovarajućim hrvatskim, srpskim, slovenskim i slovačkim sekcijama spomenute krovne organizacije. U duhu prijateljstva i dobrosusjedskih odnosa između tadašnje Mađarske i Jugoslavije, s dopuštenjem ministra za bogoštovlje i javno obrazovanje Mađarske u Budimpešti je 1946. godine tiskan "Hrvatski bukvar i Čitanka za I. razred narodnih škola sa hrvatskim narodnim jezikom i za škole s mađarskim nastavnim jezikom u kojima se obučava hrvatski jezik. "Hrvatski narod živi u Hrvatskoj. Hrvatska zemlja je u Jugoslaviji. Hrvati su Slaveni. Mnogo Hrvata živi u našoj domovini. Najviše ih ima u Baranji i Bačkoj. Naša domovina je Mađarska. I mi smo Hrvati. Odavna su naši stari doselili u ove krajeve. Mi hrvatski govorimo. Hrvatski jezik je naš maternji jezik. Kroz toliko godina sačuvali smo naš lijepi maternji jezik i naše narodne običaje. Svatko voli svoj maternji jezik. Mi nikada nećemo zaboraviti i zatajiti naš maternji jezik." [5].
Kultura [uredi]
Podrobniji članak o temi: Kultura Mađarske
Književnici [uredi]
Nikola Zrinski (Zrínyi Miklós)
Endre Ady
Ferenc Molnár
Imre Kertész
Skladatelji [uredi]
Franz Liszt
Béla Bartók
BUDIMPEŠTA
Budimpešta, glavni grad Mađarske i glavni politički, industrijski, trgovački i prometni centar zemlje. Ima preko 1,7 milijuna stanovnika, što je manje od vrhunca dostignutog sredinom 1980-ih kada je imala 2,07 milijuna. Postala je jedinstveni grad 1873. godine spajanjem Budima i Starog Budima na desnoj obali Dunava s Peštom na lijevoj (istočnoj) obali. Bila je drugim središtem Austro-Ugarskog Carstva koje se raspalo 1918. godine.
Ovaj jedan od najljepših gradova Europe ima mnoge znamenitosti od kojih su Budimski dvorac, Andraševa Avenija, Trg heroja u Budimpešti i Milenijska podzemna željeznica upisani na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Europi
Povijest [uredi]
Poznata povijest Budimpešte počinje s rimskim gradom pod imenom Aquincum, osnovanim oko 89. godine nove ere, na mjestu starijeg keltskog naselja blizu mjesta gdje je nastala Obuda. Aquincum je od 106. do kraja 4. stoljeća bio glavni grad provincije, donje Panonije. Na mjestu današnje Pešte je bio izgrađen grad Contra Aquincum (ili Trans Aquincum).
Područje su oko 900. godine osvojili Mađari, koji su oko jednog stoljeća kasnije osnovali kraljevinu Mađarsku. Kada su je 1241. uništili Mongoli Pešta je već bila značajno mjesto, i brzo je ponovno izgrađena, a Budim je 1247. postao sjedište kraljevskog dvora te 1361. glavni grad Mađarske.
Budim u srednjem vijekuTurci su u 16. stoljeću osvojili veći dio Mađarske i prekinuli rast grada: Peštu su zauzeli s juga 1526. godine, a Budim 15 godina kasnije. Dok je Budim ostao sjedište turskog nadstojnika, Pešta je bila vrlo zapuštena do 1686. kada su je osvojili Habsburški vladari.
Pešta je od 1723. bila sjedište administrativnog aparata kraljevstva, koji je najbrže rastao u 18. i 19. stoljeću, i potakao izraziti rast grada u 19. stoljeću.
Spajanje tri distrikta pod jednu administraciju, koje je prvo propisala mađarska revolucionarna vlada 1849. je ubrzo potom, nakon ponovne uspostave habsburške vlasti, poništeno. Konačno je ovu odluku provela autonomna mađarska kraljevska vlada, uspostavljena po Austro-Ugarskoj nagodbi iz 1867. Broj stanovnika "ujedinjene" prijestolnice je porastao u periodu od 1840. do 1900. na 730.000.
U 20. stoljeću je većina rasta broja stanovnika otpadala na predgrađa, Újpest (Nova Pešta) je više nego udvostručila broj stanovnika između 1890. i 1910, a većina industrije zemlje se koncentrirala u gradu. Ljudski gubici Mađarske tijekom prvog svjetskog rata, i kasniji gubitak više od polovice teritorija kraljevstva (1920.) je zadao samo privremeni udar broju stanovnika, a Budimpešta je postala prijestolnica manje, ali sada suverene države. Do 1930. je uža gradska jezgra brojala milijun stanovnika, uz dodatnih 400.000 u predgrađima.
Oko trećine od 200.000 Židova u Budimpešti je ubijeno u nacističkom genocidu za vrijeme njemačke okupacije u drugom svjetskom ratu. Grad je znatno porušen u sovjetskoj opsadi tijekom zime 1944, a oporavio se tijekom 1950-ih i 1960-ih. Budimpešta je u 1980-ima podjelila sudbinu države kada je broj stanovnika smanjen usljed povećane emigracije i smanjenja nataliteta.
Znamenitosti [uredi]
Obala Dunava, Budimski dvorac i Andraševa avenija u Budimpešti
Svjetska baština - UNESCO
Godina uvrštenja: 1987. (11. zasjedanje) prošireno 2002.
Vrst: Kulturno dobro
Mjerilo: ii, iv
Ugroženost: ne
Poveznica: UNESCO
Bazilika sv. Stjepana u Budimpešti
Mađarsko narodno kazalište
Administrativna podjela Budimpešte (Budim - lijevo, Pešta - desno, Čepeljski otok XXI.)
Milenijska podzemna željeznica ispod Andraševe avenije, crtež iz 1896.UNESCO-va svjetska baština u Budimpešti su: Budimski dvorac s okolicom, obala Dunava, Andraševa avenija (Andrássy út) s Trgom heroja (Hősök tere) i Milenijska podzemna željeznica (najstarija u Europi).
Zgrada mađarskog parlamenta izgrađena je u neogotičkom stilu i smatra se jednim od najboljih primjera historicizma. Nekad je bila najveća zgrada parlamenta na svijetu, a danas je još uvijek treća. S Bazilikom sv. Stjepana, najviša je zgrada u Budimpešti, a izgrađena je od kamena bihacita izvađenog u kamenolomima pokraj grada Bihaća u Bosni i Hercegovini. U njoj se nalazi Kruna sv. Stjepana.
Bazilika sv. Stjepana u Budimpešti ima istu visinu kao i parlament (96 m) i u njoj se nalazi mumificirani ostaci prvog mađarskog kralja, Stjepana I. Ona je treća crkva po veličini u Europi.
Ostaci rimskog grada Aquincuma su pretvoreni u arheološki muzej.
Crkva sv. Matije u Budimpešti je iz 14. stoljeća.
Bivša kraljevska palača je iznutra ukrašena prizorima bitaka Mađara od srednjeg vijeka do 20. stoljeća. U njoj se danas nalaze dva muzeja i Nacionalna knjižnica Szécheny.
Palača Sándor je pretvorena u ured mađarskog predsjednika.
Ribarski bastion (Halászbástya) je neogotička terasa s koje se pruža veličanstven pogled na grad.
Memento park je jedinstven jer se u njemu nalaze samo skulpture iz komunističkog razdoblja mađarske povijesti (1949.-89.)
Sinagoga u Budimpešti je najveća u Europi i druga u svijetu[1]
Liječilište Szécheny u Budimpešti su najveće bolničke toplice u Europi
Szécheny lančani most
Muzej likovnih umjetnosti
Koncertna dvorana Vigadó
Crkva sv. Elizabete
Muzej primijenjenih umjetnosti
New York Café
Dvorac Vajdahunyad u gradskom parku u kojemu je smkešten Muzej agrikulture.
Mađarsko narodno kazalište
Most slobode
- 15:13 -
SLOVENIJA (LJUBLJANA)
Republika Slovenija
Republika Slovenija
Zastava Grb
Geslo
nema
Himna
Zdravljica
Glavni grad Ljubljana
Službeni jezik slovenski 1)
Vlada
- Predsjednik Danilo Türk
- Predsjednik Vlade Borut Pahor
Neovisnost Odcjepljenjem od SFRJ
25. lipnja 1991.
Površina 150. po veličini
- ukupno 20.273 km˛
- % vode 0,6 %
Stanovništvo 142. po veličini
- ukupno (2009) 2.053.014
- gustoća 101/km˛
BDP (PKM) procjena 2005.
- ukupno 48.690 milijardi $ (81.)
- po stanovniku 28,010 $ (21.)
Valuta euro 2) (100 centa)
Pozivni broj +386
Vremenska zona UTC +1
UTC +2 ljeti
Internetski nastavak .si
1) Talijanski i mađarski priznati su kao službeni jezici u nekim graničnim općinama;
2) Do 1. siječnja 2007. slovenski tolar
Republika Slovenija je podalpska, a manjim dijelom i sredozemna i panonska država na jugu Srednje Europe, koja na zapadu graniči s Italijom, na sjeveru s Austrijom, na sjeveroistoku s Mađarskom, na istoku i jugu s Hrvatskom, a na jugozapadu ima izlaz na Jadransko more.
Slovenija je članica Ujedinjenih naroda, a od 1. svibnja 2004. i Europske Unije i saveza NATO.
Slovenija se nalazi u Srednjoj Europi na dodiru Alpa, Dinarskog gorja, Panonske nizine i Sredozemlja. Klimu čini mješavina alpskog, sredozemnog i kontinentalnog podneblja. U sjeverozapadnom dijelu države prevladavaju Alpe s najvišim vrhom Triglavom (2864 m). U smjeru prema moru se prostire pokrajina Kras. Njen podzemni svijet skriva najveličanstvenije podzemne galerije u Europi, a to su Postojnska jama i Škocjanske jame koje su isklesale podzemne vode. Potonja se nalaze na Unescovom popisu kulturne i prirodne baštine. Više od polovine površine pokrivaju šume - 1.163.812 ha (u Europi veći postotak šuma imaju samo Finska i Švedska). U Sloveniji je zakonom zaštićeno približno 8 % ozemlja. Najveće područje zauzima Triglavski nacionalni park (83.807 ha). Geološka prošlost, različitosti u reljefu (od morske površine do 2864 m nadmorske visine) te činjenica, da se Slovenija rasprostire na četiri biogeografska područja, omogućili su bogatstvo biljnih i životinjskih vrsta. U Sloveniji uspijeva 3000 papratnjača i cvjetnjača te 50.000 različitih životinjskih vrsta. Brojni su i razni biljni i životinjski endemi.
Nacionalni parkovi [uredi]
Podrobniji članak o temi: Nacionalni parkovi Slovenije
Prirodne znamenitosti [uredi]
Triglavski nacionalni park
Kraške jame
Robanov kot
Topla
Notranjski Snežnik
Rakov Škocjan
Krakovski gozd
Donačka gora
Kozlerjeva gošča
Divje jezero
Cerkniško jezero
Bledsko jezero
Sečoveljske soline
Ostali podaci [uredi]
Triglav, simbol slovenstvanajviši vrh: Triglav (2864 m)
najsjevernija točka: 46° 52' 37,52" SGŠ, 16° 14' 18,14" IGD, naselje Budinci u općini Šalovci,
najjužnija točka: 45° 25' 18,34" SGŠ, 15° 10' 56,06" IGD, naselje Damelj u općini Črnomelj,
najistočnija točka: 46° 28' 33,76" SGŠ, 16° 36' 07,69" IGD, naselje Benica u općini Lendava,
najzapadnija točka: 46° 17' 54,05" SGŠ, 13° 23' 47,81" IGD, u naselju Breginj u općini Kobarid.
geometrijsko središte Slovenije 46° 07' 11,8" S in 14° 48' 55,2" I.
najduža rijeka: Sava (218 km u Sloveniji) - najduža rijeka sasvim u Sloveniji: Savinja 95 km
najveće jezero: Bohinjsko jezero
najveći grad: Ljubljana
Povijest [uredi]
Podrobniji članak o temi: Povijest Slovenije
Slavenski preci današnjih Slovenaca vjerojatno su se doselili na područje Slovenije u 6. stoljeću. U 7. stoljeću je nastala Karantanija, prva država Slovenaca i jedna od prvih slavenskih država. 745. godine Karantanija gubi neovisnost i pada pod vlast Bavarske, koja opet postaje dio franačke države. Stanovništvo se pokrštava. Oko 1000. godine napisani su Brižinski spomeniki, prvi pisani dokument na slovenskom. U 14. stoljeću veći dio današnje Slovenije pada pod vlast Habsburgovaca, koji kasnije postaju Austro-Ugarska. Slovenija se tada dijeli na četri pokrajine: Kranjsku, Gorišku, Štajersku i Korošku. Godine 1848. brojne narode zahvaća narodni preporod, pa i Slovenci imaju politički program koji traži ujedinjenu Sloveniju. Kad se 1918. godine raspala Austro-Ugarska, a Italija zauzela pokrajine Primorsku i Istru, kao i dijelove Dalmacije, osnovana je Država Slovenaca, Hrvata i Srba koja se brzo ujedinila sa Kraljevinom Srbijom u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca i ta se 1929. preimenovala u Kraljevinu Jugoslaviju. Kraljevina Jugoslavija se raspala u 2. svjetskom ratu, a Slovenija je potom postala dio socijalističke Jugoslavije, službeno proglašene 29. studenog 1943. Današnja Slovenija je na temelju plebiscita proglasila neovisnost od SFRJ 25. lipnja 1991.
Politika [uredi]
Podrobniji članak o temi: Politika Slovenije
Karta SlovenijeSlovenski šef države je predsjednik, koji se bira svakih pet godina. Izvršnu vlast ima predsjednik vlade i njegov kabinet ministara.
Parlament ima dva doma: Državni zbor i Državni svet. Državni zbor ima 90 zastupnika, koji se dijelom biraju izravno, a dijelom razmjerno.
Državni svet ima 22 zastupnika, koji zastupaju važne društvene, gospodarske, strukovne i regionalne skupine. Parlamentarni izbori održavaju se svake četiri godine.
Vidi još:
Hrvatsko-slovenski odnosi
Otvorena pitanja u odnosima Hrvatske i Slovenije
Stanovništvo [uredi]
Podrobniji članak o temi: Etničke grupe Slovenije
Prema popisu stanovništva iz 2002. Slovenija je imala 1.964.036 stanovnika. Etnički sastav je bio sljedeći: Slovenci 83.1%, Srbi 2%, Hrvati 1.8%, Bošnjaci 1.1% i drugi.
Narodni sastav Slovenije
Slovenci 83.06%
Srbi 1.98%
Hrvati 1.81%
Bošnjaci 1.10%
Ostale manjine 4.85%
Neizjašnjeni i nepoznati 8.9%
izvor: 2002 census
Vjerski sastav Slovenije
Rimokatolici 57.8%
Neizjašnjeno i nepoznato 22.8%
Ateisti 10.1%
Ostale religije 9.3%
izvor: 2002 census
Velike razlike u broju stanovnika srpske, hrvatske i bošnjačke nacionalnosti između zadnja dva popisa imaju izvor u činjenici da su slovenske vlasti 26. veljače 1992. brisale iz registra stalnih stanovnika 18.305 građana navedenih nacionalnosti s popisa stanovnika, oduzele im državljanstvo te ih proglasile stranim državljanima. Slučaj je dospio i do Europskoga suda za ljudska prava u Strasbourgu. "Izbrisani" već preko desetljeće i pol ne mogu ostvariti svoja građanska i ljudska prava u Sloveniji.
Rezultati prethodnih popisa [uredi]
1991. ( Popis promijenjen i priklađen standardima EU-a po kojem se broje samo stanovnici sa stalnim prebivalištem u državi ) - 1.913.355 stanovnika (Slovenci 88.3%, Hrvati 2.8%, Srbi 2.5%, Muslimani 1.4%)
1991. - 1.965.986 stanovnika: 1.727.000 Slovenaca ili 87.8 %, 54.212 Hrvata ili 2.8 %, 47.911 Srba ili 2.4 %, 26.867 Muslimani ili 1.4 %, 8.503 Mađara, 3.064 Talijana, 2.293 Roma i drugi.
1981. - 1.838.381 stanovnika (Slovenci 90.8%, Hrvati 2.9%, Srbi 2.3%)
1971. - 1.679.051 stanovnika (Slovenci 94%, Hrvati 2.5%, Srbi 1.2%)
[1]
Gospodarstvo [uredi]
Podrobniji članak o temi: Gospodarstvo Slovenije
Slovenija je članica EU i dio jedinstvenog tržištaSlovenija ima visoko razvijeno gospodarstvo te je procjena BDP-a per capita za 2008. godinu 28,010.76 $. Nalazi se na drugom mjestu, iza Cipra, među novim članicama EU te iznosi 93% prosjeka EU. Relativno visoka inflacija je 2006. pala na 2.3% (prije prihvaćanja eura), ali je u listopadu 2007. ponovno narasla na 5.1% [1] što jer bilo više od prosjeka eurozone. Slovensko gospodarstvo je počelo jače rasti u zadnje četiri godine i to 4.3% u 2004. i 2005., 5.9% u 2006. te 6.8% u 2007., nakon relativno slabog rasta u 2003. godini (2.8%). U prva tri tromjesečja 2008. gospodarsvo je raslo 5% na godišnjoj razini.
Unatoč gospodarskom uspjehu, Slovenija se još uvijek suočava s različitim izazovima. Veliki dio ekonomije je ostalo u rukama države, a direktna strana ulaganja su među najmanjima u EU. Porezi su relativno visoki, tržište rada je nefleksibilno te je industrija manje konkurentna. Tijekom posljednjih 10 godina došlo je do privatizacije banaka, telekomunikacija i javnih usluga te se očekuje da će se strana ulaganja povećati. Slovenija je vodeća među novim članicama EU i prva je nova članica koja je prihvatila novu europsku valutu euro 1. siječnja 2007.
Slovensko je gospodarsko vrlo razvijeno, najbolje među tranzicijskim državama, sa starom rudarskom, industrijskom i obrtničkom tradicijom. Poljoprivreda je od manjeg značaja, a obrađeno je samo 12 % površine. U turizmu su značajna primorska ljetovališta (Piran, Portorož, Izola, Koper, Ankaran, Debeli rtič), skijaška središta (Maribor, Kranjska gora, Vogel, Kanin, Rogla) i toplice (Radenci, Moravske Toplice, Terme Čatež, Terme Dobrna, Lendava, Maribor, Ptuj, Šmarješke Toplice).
Kultura [uredi]
Oko 1000. godine napisani su Brižinski spomeniki, prvi pisani dokument na slovenskom jeziku. Slovensku prvu knjigu je tiskao protestantski reformator Primož Trubar (1508.-1586.). To su u biti bile dvije knjige: (katekizam) i abecedarij koje su izdane 1550. u Tübingenu u Njemačkoj. Središnja pokrajina, Kranjska (koja je postojala kao dio Austro-Ugarske sve do početka 20. stoljeća), je bila etnografski i povijesno dobro opisana u knjizi Slava vojvodine Kranjske (Die Ehre deß Herzogthums Crain) koju je izdao 1689. Janez Vajkard Valvasor (1641.-1693.).
Slovenski nacionalni pjesnik France PrešerenNajveći slovenski književnici su bili pjesnici France Prešeren (1800.-1849.), Oton Župančič, Srečko Kosovel, Edvard Kocbek i Dane Zajc te pisci Ivan Cankar (1876.-1918.), Vladimir Bartol i Prežihov Voranc, dok su Alojz Rebula, Drago Jančar, Boris Pahor, Tomaž Šalamun, Aleš Debeljak i Aleš Šteger vodeći književnici suvremene slovenske književnosti.
Najvažniji slovenski slikari su Jurij Šubic i Anton Ažbe koji su djelovali krajem 19. stoljeća. Ivana Kobilca, Rihard Jakopič, Ivan Grohar su djelovali početkom 20. stoljeća, a Avgust Černigoj, Lojze Spacal, Anton Gojmir Kos, Riko Debenjak, Marij Pregelj, a posebno Gabrijel Stupica i Janez Bernik obilježili su drugu polovicu 20. stoljeća. Suvremeni slikari su Emerik Bernard, Metka Krašovec, Ivo Prančič, Gustav Gnamuš, grupa IRWIN i Marko Peljhan. Zoran Mušič, koji je radio u Parizu i Veneciji, postao je slavan i diljem svijeta. Neki od važnjijih slovenskih kipara su Fran Berneker, Lojze Dolinar, Zdenko Kalin, Slavko Tihec, Janez Boljka i danas Jakov Brdar i Mirsad Begić. Poznati slovenski arhitekti su Jože Plečnik i Max Fabiani, Edo Ravnikar, Milan Mihelič.
U Sloveniji su djelovali i brojni glazbenici i skladatelji kao što je renesansni skladatelj Jacobus Gallus (1550.-1591.) koji je utjecao na tadašnju europsku glazbu i violinski virtuoso Giuseppe Tartini. Bojan Adamič, poznati filmski skladatelj i Ivo Petrić, skladatelj europske klasične glazbe djelovali su tijekom 20. stoljeća.
Suvremeni popularni glazbenici su Slavko Avsenik, Laibach, Vlado Kreslin, Pero Lovšin, Pankrti, Zoran Predin, Lačni Franz, New Swing Quartet, DJ Umek, Valentino Kanzyani, Siddharta, Big Foot Mama,Terrafolk, Katalena, Magnifico i drugi.
Za slovensku kinematografiji značajni su Karol Grossmann, Janko Ravnik, Ferdo Delak, France Štiglic, Mirko Grobler, Igor Pretnar, France Kosmač, Jože Pogačnik, Matjaž Klopčič, Jane Kavčič, Jože Gale, Boštjan Hladnik i Karpo Godina. Suvremeni filmski redatelji Janez Burger, Jan Cvitkovič, Damjan Kozole, Janez Lapajne i Maja Weiss su najznačajniji predstavnici tzv. renesanse slovenske kinematografije.
Od znanstvenika se ističu nobelovac Friderik - Fritz Pregl, fizičar Joseph Stefan, psiholog i antropolog Anton Trstenjak, filozof Slavoj Žižek i Milan Komar, lingvist Franc Miklošič, liječnik Anton Marko Plenčič, matematičar Jurij Vega, sociolog Thomas Luckmann, teolog Anton Strle i raketni inženjer Herman Potočnik.
Obrazovanje [uredi]
Podrobniji članak o temi: Obrazovanje u Sloveniji
Sveučilište u LjubljaniSlovenski obrazovni sustav se sastoji od predškolskog obrazovanja, osnovnog obrazovanja (9 godina), srednjoškolskog obrazovanja (stručno i opće obrazovanje), višeg stručnog obrazovanja te visokog obrazovanja. Posebni dijelovi sustava su obrazovanje odraslih, glazbeno i plesno obrazovanje, obrazovanje za ljude sa posebnim potrebama i razni programi u etničkim i jezičnim izmješanim područjima.
Trenutno se u Sloveniji nalaze tri javna i jedno privatno sveučilište, a oni su:
javna sveučilišta:
Sveučilište u Ljubljani
Sveučilište u Mariboru
Sveučilište u Primorskoj
privatno sveučilište je:
Sveučilište u Novoj Gorici
Slovesko se obrazovanje na PISA-inoj rang ljestvici trenutačno nalazi na 12. mjestu i jedno je od najboljih na svijetu.
Teritorijani ustroj [uredi]
Karta podjele Slovenije na općine (godine 2005)Prema Ustavu Repubike Slovenije, općina (slovenski občina) je samoupravna lokalna zajednica (tj. jedinica lokalne samouprave), koja obuhvaća područje jednog ili više naselja koja su povezana zajedničkim potrebama i interesima stanovnika.
Pogled s Ljubljanskog gradaPo slovenskom Zakonu o lokalnoj samoupravi, općina mora imati najmanje 5000 stanovnika, ali ima i onih koje zbog zemljopisnih, pograničnih, nacionalnih, povijesnih ili gospodarskih razloga imaju taj status iako imaju manje od 5000 stanovnika . U djelokrug općine spadaju poslovi lokalnog značaja koje općina može obavljati samostalno i koji se tiču samo stanovnika općine. Grad može dobiti status gradske općine (slovenski mestna občina) ako ima više od 10000 stanovnika te predstavlja zemljopisno, gospodarsko i kulturno središte područja koje mu grvitira. Međutim taj status može dobiti i općina zbog povijesnih razloga. Na gradsku općinu država može prenijeti poslove iz svoje nadležnosti, a koji utječu na razvoj grada.
Predloženo je da se ovaj dio članka izdvoji u novi članak. (Rasprava)
Slovenija je od sredine 2006. godine podijeljena na 210 općina, među kojima njih 11 ima status gradske općine (označene s *).
A
Ajdovščina
Apače
B
Beltinci
Benedikt
Bistrica ob Sotli
Bled
Bloke
Bohinj
Borovnica
Bovec
Braslovče
Brda
Brezovica
Brežice
C
Cankova
Celje *
Cerklje na Gorenjskem
Cerknica
Cerkno
Cerkvenjak
Cirkulane
Č
Črenšovci
Črna na Koroškem
Črnomelj
D
Destrnik
Divača
Dobje
Dobrepolje
Dobrna
Dobrova-Polhov Gradec
Dobrovnik
Dol pri Ljubljani
Dolenjske Toplice
Domžale
Dornava
Dravograd
Duplek
G
Gorenja Vas-Poljane
Gorišnica
Gorje
Gornja Radgona
Gornji Grad
Gornji Petrovci
Grad
Grosuplje
H
Hajdina
Hoče-Slivnica
Hodoš
Horjul
Hrastnik
Hrpelje-Kozina
I
Idrija
Ig
Ilirska Bistrica
Ivančna Gorica
Izola
J
Jesenice
Jezersko
Juršinci
K
Kamnik
Kanal ob Soči
Kidričevo
Kobarid
Kobilje
Kočevje
Komen
Komenda
Kopar *
Kostanjevica na Krki
Kostel
Kozje
Kranj *
Kranjska Gora
Križevci
Krško
Kungota
Kuzma
L
Laško
Lenart
Lendava
Litija
Ljubljana *
Ljubno
Ljutomer
Log-Dragomer
Logatec
Loška Dolina
Loški Potok
Lovrenc na Pohorju
Luče
Lukovica
M
Majšperk
Makole
Maribor *
Markovci
Medvode
Mengeš
Metlika
Mežica
Miklavž na Dravskem polju
Miren-Kostanjevica
Mirna Peč
Mislinja
Mokronog-Trebelno
Moravče
Moravske Toplice
Mozirje
Murska Sobota *
Muta
N
Naklo
Nazarje
Nova Gorica *
Novo Mesto *
O
Odranci
Oplotnica
Ormož
Osilnica
P
Pesnica
Piran
Pivka
Podčetrtek
Podlehnik
Podvelka
Poljčane
Polzela
Postojna
Prebold
Preddvor
Prevalje
Ptuj *
Puconci
R
Rače-Fram
Radeče
Radenci
Radlje ob Dravi
Radovljica
Ravne na Koroškem
Razkrižje
Rečica ob Savinji
Renče-Vogrsko
Ribnica
Ribnica na Pohorju
Rogaška Slatina
Rogašovci
Rogatec
Ruše
S
Selnica ob Dravi
Semič
Sevnica
Sežana
Slovenj Gradec *
Slovenska Bistrica
Slovenske Konjice
Sodražica
Solčava
Središče ob Dravi
Starše
Straža
Sveta Ana
Sveta Trojica v Slovenskih Goricah
Sveti Andraž v Slovenskih Goricah
Sveti Jurij ob Ščavnici
Sveti Jurij v Slovenskih Goricah
Sveti Tomaž
Š
Šalovci
Šempeter-Vrtojba
Šenčur
Šentilj
Šentjernej
Šentjur
Šentrupert
Škocjan
Škofja Loka
Škofljica
Šmarje pri Jelšah
Šmarješke Toplice
Šmartno pri Litiji
Šmartno ob Paki
Šoštanj
Štore
T
Tabor
Tišina
Tolmin
Trbovlje
Trebnje
Trnovska Vas
Trzin
Tržič
Turnišče
V
Velenje *
Velika Polana
Velike Lašče
Veržej
Videm
Vipava
Vitanje
Vodice
Vojnik
Vransko
Vrhnika
Vuzenica
Z
Zagorje ob Savi
Zavrč
Zreče
Ž
Žalec
Železniki
Žetale
Žiri
Žirovnica
Žužemberk
Osim na općine, kao jedinice lokalne samouprave, Slovenija je podjeljena i na 58 upravnih jedinica (koje se mogu usporediti s uredima državne uprave u županijama u Hrvatskoj) koje obavljaju poslove državne uprave i ne zadiru u samoupravne poslove općina.
Statističke regije [uredi]
Statističke regijeIako zakonski nigdje nije regulirano, Slovenija je podjeljena i na pokrajine (u zemljopisnom smislu), odnosno na regije.
Tako je za potrebe državne statistike država podjeljena na 12 regija, a one su:
Pomurje
Podravska
Koruška
Savinjska
Zasavlje
Donjoposavska
Jugoistočna Slovenija
Središnja Slovenija
Gorenjska
Notranjsko-kraška
Goriška
Obalno-kraška
Ustav Republike Slovenije dopušta šire samoupravne zajednice, odnosno pokrajine, na koje pak država može prenijeti neke poslove iz svog djelokruga.
Povijesne pokrajine [uredi]
Povijesne pokrajinePrimorska
Slovenska Istra
Kranjska
2a. Gorenjska
2b. Notranjska
2c. Dolenjska i Bela krajina
Koruška
Štajerska
Prekmurje
Promet [uredi]
Podrobniji članak o temi: Promet Slovenije
Promet u Sloveniji Sport [uredi]
Među najpopularnije momčadske sportove u Sloveniji ubrajaju se nogomet, košarka i hokej na ledu.
Slovenska nogometna reprezentacija dva puta je izborila nastup na završnici Svjetskog prvenstava u nogometu (2002 i 2010), a jednom na završni turnir Europskog prvenstva u nogometu (2000).
Slovenska košarkaška reprezentacija u više navrata je nastupila na Europskom prvenstvu u košarci, a najveći uspjeh je osvojeno četvrto mjesto (2009). Među poznatijim slovenski košarkašima se ističe, danas trener Jure Zdovc koji je sa reprezetacijom bivše Jugoslavije osvoji brojne medalje, a poznati moderni slovenski košarkaši nastupaju u NBA ligi: Goran Dragić, Sasha Vujačić, Radoslav Nesterović i Beno Udrih.
Najuspješniji hokejaš Slovenije je NHL zvijezda Anže Kopitar.
Brigita Bukovec je slovenska atletičarka koja je na 100m sa preponama osvojila srebrnu medalju na olimpijskim igrama u Atlanti 1996., a na otvaranju 1996. olimpijsku baklju je nosio slovenski gimnastičar Leon Štukelj tada kao jedan od najstarijih živućih olimpijaca.
Državni blagdani (neradni dani) [uredi]
Datum Naziv Napomene
1. i 2. siječnja Nova godina
8. veljače Prešernov dan
dan nakon Uskrsa Uskrsni ponedjeljak klizni datum
27. travnja Dan otpora
1. i 2. svibnja Praznik rada
25. lipnja Dan državnosti
15. kolovoza Velika Gospa
31. listopada Dan reformacije
1. studenog Dan uspomena na mrtve
25. prosinca Božić
26. prosinca Dan neovisnosti i zajednosti
LJUBLJANA
Ljubljana (njemački: Laibach, talijanski: Lubiana) je glavni i najveći grad Slovenije. Središte gradske općine Ljubljana jedne od 11 gradskih općina u zemlji.
Grad leži na rijeci Ljubljanici, približno 10 km od utoka u Savu. Povjesničari se ne slažu o izvoru imena Ljubljana. Po mišljenju nekih izvor treba tražiti u riječi ljubljena, drugi smatraju da je u pitanju staro božanstvo Laburus, treći tvrde da je riječ došla iz latinskog izraza za rijeku koja poplavljuje, aluviana. Neki pak misle da potječe od njemačkog Laubach – mlačni potok
Povijest [uredi]
Rimska naseobina Emona (Colonia Emona (Aemona) Iulia tribu Claudia) nastala je godine 15. poslije Krista. Ljubljana se prvi put spominje pod današnjim imenom 1144. (kao Laibach) i 1146. (Luwigana). Godine 1220. dobila je prava grada, a 1335. zajedno s ostatkom Kranjske došla u posjed Habsburgovaca. U 1461. postala je sjedište biskupije te se u kasnom srednjem vijeku razvila u kulturno središte Slovenaca. Habsburška vladavina bila je prekinuta samo u razdoblju 1809. – 1813. kada je Ljubljana bila glavni grad francuskih Ilirskih provincija. Godine 1821. grad je bio domaćin Ljubljanskog kongresa.
Poslije raspada Austro-Ugarske 1918. Ljubljana je zajedno s većim dijelom slovenskih zemalja ušla u sastav Kraljevine SHS. Novom administrativnom podjelom 1929. postala je glavni grad Dravske banovine, a nakon Drugog svjetskog rata glavni grad jugoslavenske Socijalističke Republike Slovenije. Ulogu glavnog grada je zadržala i nakon osamostaljenja Slovenije 1991.
Ljubljanu su više puta pogađali potresi. Poslije potresa 1511. obnovljena je u renesansnom stilu, a nakon katastrofalnog potresa 1895. u neoklasicističnom i secesijskom stilu. Između dva svjetska rata nastao je veći broj građevina po projektima znamenitog arhitekta Jože Plečnika.
Godine 1693. osnovana je Academia operosorum Labacensis, koju je 1701. naslijedila Academia philharmonicorum. Ljubljana je dobila sveučilište godine 1919., a Slovensku akademiju znanosti i umjetnosti 1937.
Popis zajednica gradskih četvrti (četrtne skupnosti) [uredi]
Črnuče
Posavje
Bežigrad
Center
Jarše
Moste
Polje
Sostro
Golovec
Rudnik
Kolezija
Trnovo
Vič
Murgle
Rožnik
Šiška
Dravlje
Šentvid
Šmarna gora
Demografija [uredi]
Stanovništvo:
- muškaraca:
- žena: 275.881
133.237
142.644
Prosječna starost: 40,17 godina
Stambene površine:
- domaćinstava:
- obitelji: 28,87 m˛/ osobu
102.646
74.900
Radno aktivnih:
- nezaposlenih: 130.122
14.143
Prosječna plaća (8.2003.):
- bruto:
- neto:
320.000 SIT
197.389 SIT
Studenata: 15.256
Izvor: Statistički ured Republike Slovenije, popis stanovništva 2002.
Gradovi prijatelji [uredi]
Ljubljana ima potpisane sporazume sa sljedećim gradovima:
Pesaro, Italija (16. travnja 1964.)
Parma, Italija (11. travnja 1964.)
Chemnitz, Njemačka (17. listopada 1966.)
Bratislava, Slovačka (4. ožujka 1967.)
Sousse, Tunis (27. srpnja 1969.)
Wiesbaden, Njemačka (30. ožujka 1977.)
Tbilisi, Gruzija (7. listopada 1977.)
Leverkusen, Njemačka (30. kolovoza 1979.)
Rijeka, Hrvatska (23. listopada 1979.)
Čengdu, pokrajina Sečuan, Kina (25. listopada 1981.)
Beč, Austrija (14. srpnja 1999.)
Atena, Grčka (1. ožujka 2000.)
Moskva, Rusija (20. svibnja 2000.)
Zagreb, Hrvatska (21. veljače 2001.)
Sarajevo, Bosna i Hercegovina (24. siječnja 2002.)
Kulturne ustanove [uredi]
Galerije [uredi]
Moderna galerija Ljubljana
Narodna galerija Slovenije
Gradska galerija Ljubljana
Galerija ŠKUC
Galerija Hest
Galerija Furlan - Črnuče
Galerija Equrna
Kazališta [uredi]
Gradsko kazalište u Ljubljani
Slovensko narodno kazalište (drama)
Slovensko kazalište mladih
Šentjakobsko kazalište
KUD France Prešeren
Kazalište za djecu i mlade Ljubljana
Teater komedija
Cankarjev dom
Muzeji [uredi]
Tehnički muzej Slovenije
U Ljubljani se nalaze dva odjela Tehničkog muzeja Slovenije i to stara elektrana kraj zgrade uprave Elektro Ljubljane i željeznički muzej s bogatom zbirkom različitih željezničarskih eksponata i starih lokomotiva nasuprot nekadašnje željezničke postaje Šiška.
Arhitekturni muzej Ljubljana, Plečnikova zbirka
Stalna zbirka u kući u kojoj je živio i radio arhitekt Jože Plečnik sa sačuvanim izvornim ambijentom.
Arhitekturni muzej Ljubljana, Dvorac Fužine
Stalni postav eksponata arhitekta Jože Plečnika s njegove izložbe u Parizu i izložbi drugih slovenskih arhitekata.
Slovenski etnografski muzej
Izlaže etnografske zbirke s područja Slovenije i povremeno zbirke iz drugih europskih država.
Gradski muzej Ljubljana,
U muzeju je prikazan povijesni razvoj grada Ljubljane i život građana u pojedinim povijesnim razdobljima.
Narodni muzej Slovenije,
Predstavlja najvažnije arheološke nalaze od starijeg kamenog doba do visokog i kasnog srednjeg vijeka. Izložena je i restaurirana egipatska mumija stara 2600 godina, prva mumija u svijetu koja je u početku prošlog stoljeća snimljena rendgenskim uređajem.
Muzej novije povijesti Slovenije,
Čuva i proučava materijalno i nematerijalno povijesno naslijeđe slovenskog etničkog prostora u dvadesetom stoljeću, njegove veze s ostatkom svijeta i događajima u njemu. Širi znanje o 20. stoljeću uz pomoć atraktivnih povremenih i stalnih izložbi. U muzeju je stalna izložba "Slovenci u 20. stoljeću". Povijest Slovenaca je predstavljena u razdoblju od početka Prvog svjetskog rata 1914. do osamostaljenja 1991.
Prirodoslovni muzej Slovenije
Izlaže stalnu geološko-paleontološku zbirku, Zoisovu mineralošku zbirku, Hohenwartovu zbirku ljusaka mekušaca, razne herbarijske te zbirke kukaca, ptica, gmazova i riba. Predstavljena je čovječja ribica – Proteus i kosturi različitih kralježnjaka.
Slovenski školski muzej
Predstavlja razvoj školstva u Sloveniji do godine 1991.
Slovenski kazališni muzej
Kazališni muzej je u prostornoj stisci, zato nema stalnog postava o povijesti slovenskog kazališta nego priređuje povremene izložbe o znamenitim kazališnim glumcima i predstavama koje su obilježile kazališnu kulturu u Sloveniji.
Povijesni arhiv Ljubljana
Povijesni arhiv Slovenije čuva gradivo o arhitekturnim objektima stare Ljubljane i okolice.
Muzej duhana
Ovdje možete pogledati stalnu zbirku, koja prikazuje proizvodne postupke različitih duhanskih proizvoda, njihovu uporabu kroz vrijeme, način života zaposlenih, osobito radnica u duhanskoj industriji, tzv. "cigarica".
Slovenska kinoteka
Slovenska kinoteka povezuje muzejsku i kinematografsku djelatnost: promovira filmsku kulturu i omogućuje povijesna istraživanja, brine se za obrazovanje na području filmske povijesti, potiče skupljanje i čuvanje važnih dokumenata i predmeta povezanih s filmom te skrbi za kulturnu promociju prošlih i današnjih dosega filmske umjetnosti. Redovito surađuje s filmskim festivalima koji se odvijaju u Sloveniji i njenoj okolici. Brine se o svakodnevnom filmskom programu retrospektiva u Kinodvoru.
Parkovi i vrtovi [uredi]
U Ljubljani se nalazi približno 30 hektara parkova. Najveći dio te površine zauzima park Tivoli s površinom od 17,5 ha, ostalu površinu dijeli 28 manjih parkova.
Ljubljana ima i botanički vrt, osnovan 1810. godine, koji je najstarija slovenska institucija s neprekinutim djelovanjem.[1]
- 15:03 -
AUSTRIJA (BEČ)
Austrija (službeni njemački naziv:Österreich, bavarski:Östareich ili Estareich, alemanski:Öschtriich, slovenski:Avstrija, mađarski:Ausztria) država je u Srednjoj Europi, a sastoji se od 9 saveznih država. Austrija graniči s Lihtenštajnom i Švicarskom na zapadu, Italijom i Slovenijom na jugu, Mađarskom i Slovačkom na istoku, te Njemačkom i Češkom na sjeveru
Ime Austrija [uredi]
Službeni naziv Österreich potječe od stare visokonjemačke riječi Ostarrîchi (istočni reich) i kao takvo se prvi put spominje 996. godine.
Dokument iz 996.Taj izraz se odnosio na markgrofoviju kojom je vladao grof od Babenberga Henrik I , smješten na teritoriju koji je otprilike u današnjoj pokrajini Donjoj Austriji. Ime Austrija je latinizirani oblike germanske riječi za istok , *austrM se također spominje i u imenu Austroazija, istočnom dijelu Franačke. Ime Österreich znači istočna marka tj. Istočno granično područje, budući da je to bio najistočniji dio Svetog Rimskog Carstva u to doba. [1] Ujedno je to bilo i najistočnije njemačko govorno područje.
Ime Austrija [uredi]
Službeni naziv Österreich potječe od stare visokonjemačke riječi Ostarrîchi (istočni reich) i kao takvo se prvi put spominje 996. godine.
Dokument iz 996.Taj izraz se odnosio na markgrofoviju kojom je vladao grof od Babenberga Henrik I , smješten na teritoriju koji je otprilike u današnjoj pokrajini Donjoj Austriji. Ime Austrija je latinizirani oblike germanske riječi za istok , *austrM se također spominje i u imenu Austroazija, istočnom dijelu Franačke. Ime Österreich znači istočna marka tj. Istočno granično područje, budući da je to bio najistočniji dio Svetog Rimskog Carstva u to doba. [1] Ujedno je to bilo i najistočnije njemačko govorno područje.
Povijest [uredi]
Podrobniji članak o temi: Povijest Austrije
Nakon što su je osvajali Rimljani, Huni, Lombardi, Ostrogoti, Bavarci i Franci, Austrija je bila pod vlašću Babenberga od 10. do 13. stoljeća, kada su ih naslijedili Habsburgovci. Kuća Habsburg je potom vladala Austrijom sve do 20. stoljeća.
Nakon ukidanja Svetog rimskog carstva, Austrija je 1867. godine postala dio dvojne monarhije, Austro-Ugarske. Austro-Ugarska se raspala nakon što je izgubila Prvi svjetski rat, pa je nastala Austrija u današnjim granicama. Austriju je pripojila Njemačka 1938. godine ("Anschluss").
Saveznici su nakon Drugog svjetskog rata držali Austriju pod okupacijom do 1955. godine, kad je opet stekla potpunu nezavisnost potpisivanjem Austrijskog državnog ugovora i pod uvjetom da ostane neutralna. Ipak, nakon propasti komunizma u Istočnoj Europi, Austrija se politički sve više angažirala, te je 1995. godine postala članica Europske Unije, a 2002. je uvela valutu Euro.
Politika [uredi]
Podrobniji članak o temi: Politika Austrije
Šef države je predsjednik, koji se bira na općim izborima svakih 6 godina. Predsjednik bira kancelara, koji je obično vođa najjače stranke u parlamentu. Austrijski parlament ima dva doma: Bundesrat (savezno vijeće), koji ima 64 predstavnika saveznih država prema broju stanovnika, i Nationalrat (državno vijeće), koji ima 183 zastupnika koji se biraju izravno.
Nakon tri desetljeća vlasti socijaldemokrata (SPÖ), 2000. godine osnovana je desna koalicija konzervativne Narodne stranke (ÖVP) i desničarske Slobodarske stranke (FPÖ). Nakon što je unutar FPÖ zavladala gužva oko politike i vodstva stranke, savezni kancelar Wolfgang Schüssel (ÖVP) najavio je 9. rujna 2002. da će opći izbori biti održani prijevremeno, krajem studenoga. U izborima od 24. studenog 2002. stranka ÖVP premoćno je pobijedila (42.3% glasova), dok je FPÖ dobio 10.1%.
Austrijski parlament (Nationalrat, 183 zastupnika) ima sljedeći sastav:
79 zastupnika iz Narodne stranke (ÖVP - Österreichische Volkspartei) (42.3% glasova)
69 zastupnika iz Socijaldemokratske stranke (SPÖ - Sozialdemokratische Partei Österreichs) (36.51%)
18 zastupnika iz Slobodarske stranke (FPÖ - Freiheitliche Partei Österreichs) (10.1%)
17 zastupnika iz Stranke zelenih (Die Grünen) (9.47%)
Dana 28. veljače 2003. koalicija između ÖVP i FPÖ je obnovljena, a Wolfgang Schüssel (ÖVP) je opet postao savezni kancelar. Njegov zamjenik je bio Herbert Haupt (FPÖ) dok ga nije zamijenio Hubert Gorbach (FPÖ) 20. listopada 2003. Prije toga su dugo trajali "ispitivački pregovori" ("Sondierungsgespräche") između ÖVP i ostalih najvećih stranaka - FPÖ, SPÖ i Zelenih.
Savezne države [uredi]
Podrobniji članak o temi: Savezne države Austrije
Karta Austrije
Savezne države AustrijeAustrija je savezna republika i dijeli se na devet saveznih država (Bundesländer).
To su:
1 - Gradišće (Burgenland)
2 - Koruška (Kärnten)
3 - Donja Austrija (Niederösterreich)
4 - Gornja Austrija (Oberösterreich)
5 - Salzburg
6 - Štajerska (Steiermark)
7 - Tirol
8 - Vorarlberg
9 - Beč (Wien)
Jezik [uredi]
Službeni jezik Austrije je njemački jezik, ali u svakodnevnom životu najveći dio govori dijalektom koji pripada ili bavarsko-austrijskoj ili, u Vorarlbergu, alemanskoj grupi dijalekata. U saveznoj državi Gradišće govori se i hrvatski, mađarski i romski jezik, a u saveznoj državi Koruška slovenski jezik.
Zemljopis [uredi]
Podrobniji članak o temi: Zemljopis Austrije
Austrijski zapad i jug leže u Alpama. Zbog tih planinskih područja, Austrija je glasovito turističko odredište za zimske sportove. Najviši vrh je Grossglockner (3.798 m), a nakon njega Wildspitze (3.774 m). Sjever i istok zemlje su uglavnom brežuljkasti i ravni. Najveća rijeka je Dunav. Austrija ima sedam nacionalnih parkova i šezdesetak prirodnih rezervata.
U zapadnom i središnjem dijelu prevladava snježna klima s izrazitim padalinama i niskim zimskim temperaturama. Ljetne temperature su do 20 C. U dolinama su česte magle i temperaturne inverzije. Prema istoku prevladava umjereno kontinentalna klima.
Najveći gradovi su:
Beč (glavni grad)
Salzburg
Innsbruck
Graz
Linz.
Promet [uredi]
Značajnije riječne luke za međunarodni promet su Beč i Linz.
Gospodarstvo [uredi]
Podrobniji članak o temi: Gospodarstvo Austrije
Austrija ima razvijeno tržišno gospodarstvo i visok životni standard. Njeguje dobre veze s gospodarstvima Europske Unije, pogotovo s Njemačkom. Članstvo u EU privuklo je strane investitore, koje posebno privlači položaj Austrije između sadašnjih i budućih članica EU. Sporiji ekonomski rast u obližnjoj Njemačkoj i općenito u svijetu usporio je gospodarski porast na 1.2% u 2001. godini.
Obrazovanje [uredi]
Podrobniji članak o temi: Obrazovanje u Austriji
Obrazovni sustav u Austriji reguliran je na saveznom nivou, tako da su sve škole širom Austrije, osim alternativnih, jednake. U nadležnosti Ministarstva obrazovanja je i obrazovanje nastavnika i održavanje škola.
Stanovništvo [uredi]
Podrobniji članak o temi: Stanovništvo Austrije
Službeni jezik je njemački, koji se također govori u Njemačkoj. Ipak, standardni njemački jezik u Austriji razlikuje se od varijante koja se koristi u Njemačkoj. Na primjer koristi se nekoliko slavenskih riječi (n.pr. Kukuruz, Kren, Golatsche, Sliwowitz, Powidl, Fisole).
Jedan dio državljana Austrije pripada manjinama. Hrvatska manjina je najzastupljenija u Gradišću, gdje živi oko 35.000 Hrvata. U Koruškoj i Štajerskoj živi oko 50,000 Slovenaca. Austrija ima i mnogo radnika-imigranata.
Više od tri četvrtine Austrijanaca su katolici.
Ostale važne vjere su islam i protestantizam.
Etničke grupe Austrije [uredi]
Podrobniji članak o temi: Etničke grupe Austrije
Na području Austrije prema UN Country Population (2007.) žive pripadnici nekih 40-tak naroda, među kojima većinu predstavljaju Austrijanci (oko 7.000.000) od ukupno 8.361.000 stanovnika.
Kultura [uredi]
Podrobniji članak o temi: Kultura Austrije
U Austriji su rođeni mnogi slavni skladatelji, među ostalima Mozart, Schubert, Haydn, Johann Strauss otac i sin, Schönberg, Webern i Berg, Bruckner.
Treba spomenuti i slavne fizičare Boltzmanna i Schrödingera, filozofe Wittgensteina i Gödela, psihoanalitičara Freuda, pisca Brucknera i Musila i slikara Klimta.
Kuhinja [uredi]
Podrobniji članak o temi: Austrijska kuhinja
Austrija je poznata i po svojoj kuhinji, a neki od specijaliteta su: Tirolske okruglice od slanine (Tiroler Speckknödel), Bečka salonska plućica (Wiener Salonbeuschel), Pržolica s lukom (Zwiebelrostbraten), Bečka kuhana govedina (Wiener Tafelspitz), Saće (Buhteln), Savijača od jabuka (Apfelstrudel), carski drobljenac (Kaiserschmarrn), Salzburški žličnjaci (Salzburger Nockerln), Germknedle (Germknödel)
Državni blagdani (neradni dani) [uredi]
datum hrvatski naziv lokalni naziv napomene
1. siječnja Nova godina Neujahr
6. siječnja Sveta tri kralja Heilge Drei Könige zove se i Epiphanie
klizni datum Uskrsni ponedjeljak Ostermontag dan nakon Uskrsa
1. svibnja Staatsfeiertag zove se i Praznik rada
klizni datum Uznesenje Kristovo Christi Himmelfahrt četvrtak, 40 dana nakon Uskrsa
klizni datum Duhovi Pfingstmontag
klizni datum Tijelovo Fronleichnam četvrtak, 11 dana nakon Duhova
15. kolovoza Velika Gospa Mariä Himmelfahrt
26. listopada Dan države Nationalfeiertag donesen Zakon o neutralnosti 1955.
1. studenog Svi sveti Allerheiligen
8. prosinca Bezgrešno začeće Mariä Empfängnis
25. prosinca Božić Christtag, Weihnachten
26. prosinca Sveti Stjepan Stephanitag
BEČ
Beč (Savezni glavni grad Beč, standardni njemački: Bundeshauptstadt Wien, bečki njemački: Bundeshauptstod Wean, mađarski: Bécs), glavni i najveći grad Austrije, i jedna od devet austrijskih saveznih zemalja.
Grad leži na obalama Dunava, 40 km od granice sa Slovačkom i slovačkog glavnog grada Bratislave. Ima oko 1,6 milijuna stanovnika (petina stanovništva Austrije). Simbol Beča je katedrala sv. Stjepana, sjedište bečkog nadbiskupa. Administrativno je podijeljen na 23 okruga (njem. Bezirk).
Sjedište je nekoliko međunarodnih organizacija: OPEC-a (Organizacije zemalja izvoznica nafte), IAEA (Međunarodne agencije za atomsku energiju) i UNIDO-a (Organizacije za industrijski razvoj Ujedinjenih naroda).
Povijest
Beč su osnovali Kelti oko godine 500. pr. Kr.. Godine 15. pr. Kr. postaje pogranični grad (Vindobona) u sustavu obrane Rimskog Carstva od germanskih plemena na sjeveru. U srednjem vijeku postaje sjedište dinastije Babenberg, a kasnije i Habsburgovaca i posljedično glavni grad Svetog Rimskog Carstva i, kasnije, Austro-Ugarske monarhije. Od 1527. do 1918. Beč je bio glavni grad država kojima je pripadao i veći dio Hrvatske pa je odigrao značajnu ulogu u povijesti hrvatskog naroda.
Gradska vijećnicaGrad su dva puta neuspješno opsjedali Turci (1529. i 1683.) Godine 1815. u njemu je održan Bečki kongres na kojem je ustanovljen politički poredak nakon poraza Napoleona, a koji se održao s manjim izmjenama sve do Prvog svjetskog rata.
Bečko sveučilište osnovano je 1365. Na njemu su se školovali mnogi studenti iz Hrvatske, a i prvo hrvatsko moderno sveučilište, Sveučilište u Zagrebu osnovano je prema bečkom uzoru 1874. U Beču je dio svoje karijere kao profesor slavistike proveo hrvatski jezikoslovac Vatroslav Jagić.
Nakon raspada Austro-Ugarske 1918. Beč postaje glavni grad Republike Austrije i njegovo značenje se smanjuje. U doba hladnog rata Beč je kao prijestolnica neutralne Austrije bio jedno od središta međunarodne špijunske aktivnosti.
- 14:53 -
BOSNA I HERCEGOVINA (SARAJEVO)
Ostaci iz starijeg kamenog doba u BiH su pronađeni u Varvari (strugalice, šiljci, oruđe, oružje) i u špilji u Badnju (gravura koja prikazuje napadnutog konja), a iz mlađeg kamenog doba u Zelenoj pećini, Ravlića pećini, Lisičićima i Butmiru gdje su nađene zemunice, ostatci kostura, glinene figure itd.
Među najznačajnijih lokaliteta iz metalnog doba ubrajaju se Donja Dolina i prostor Ošanića (gdje se prije nalazio grad Daorson).
U prvim stoljećima nove ere, Bosna je bila dio Rimskog Carstva. Nakon pada carstva, Bosnu su svojatali Bizant i zapadni nasljednici Rima.
Slaveni su se naselili u 7. stoljeću, a Srbija i Hrvatska vladale su nad dijelovima Bosne u 9. stoljeću. Uz izuzetak današnjeg istoka Hercegovine i Humina većinom 10. i 11. stoljeća Bosna je sastavni dio hrvatskog kraljevstva. Nakon Pacte Convente i dolaska na vlast dinastije Arpadovića u istočnim djelovima današnje BiH jačaju devolucijski procesi prema ostatku Hrvatskog kraljevstva. Tu banovinu koja kasnije postaje kraljevstvom (oko 1200.) hrvatsko ugarski vladari su nazivali Ramom i u svoj kraljevski naslov su pridodali rex Ramae (kralj Rame). godine. Mnogi hrvatski povjesničari (počevši od V. Klaića, pa nadalje) samo čežnju za neovisnosti bosanskog kraljevstva vide u otporu koji su hrvatski plemići pružali prema kralju "strane krvi".
U 14. i 15. stoljeću broj stanovnika je teško odrediti, ali se pretpostavlja da je bio između 500.000 i milijun. Specifičnost srednjovjekovne povijesti Bosne i Huma bijaše i Crkva bosanska, kojoj je pripadao nemali dio pučanstva (nemoguće je utvrditi koliki). Povjesničari smatraju da je većina stanovništva u tom razdoblju bila katolička, uz dio pravoslavnih na istočnijim područjima. Svi su bosanski vladari bili katolici (dinastija Kotromanić), dok su u neki najutjecajniji feudalci, kao Hrvoje Vukčić Hrvatinić i Stjepan Vukčić Kosača bili krstjani. Bosna je ostala neovisna do 1463. godine, kada ju, bar njezin veći dio, osvajaju Turci. 25. listopada 1478. pretposljednja bosanska kraljica Katarina Kosača-Kotromanić umrla je u Rimu.
Hrvoje Hrvatinić je bio Hrvat iz obitelji koja potječe iz roda Svačića, i sam kralj Tvrtko I spominje da mu je prišao Hrvoje "sa svojimi Hrvati" (vidjeti rukopise u izdanju Veselina Masleše prikupljene od Maka Dizdara). Turska osvajanja proširila su uvelike granice srednjovjekovne bosanske kraljevine, tako da su područjima današnje BiH, uz originalnu jezgru, banovine Usoru i Soli, Donje Kraje (unio H. Hrvatinić), Hum, te zemlje koje su bile pod vlašću kralja Tvrtka kao kralja Primorja, bosanski sandžak obuhvatio skoro cijelu srednjovjekovnu banovinu Hrvatsku sa njegovim glavnim gradovima (Bihać npr), kao i velike djelove banovine Slavonije (zapadna slavonija).
Tijekom turske vlasti, mnogi su stanovnici današnje Bosne i Hercegovine prešli na islam. Uzroci tom procesu su višestruki, no bitno se ne razlikuju od islamizacije susjednih zemalja, od Hrvatske do Bugarske. Prema tvrdnjama bosanskih franjevaca katoličko stanovništvu u momentu pada Bosne je brojilo oko 750, krstjansko 80, a pravoslavno oko 30 tisuća odraslih duša. Pred Srpsku invaziju, u Bosni i Hercegovini, četiri stotine godina kasnije, živio je u BiH jednak broj Hrvata svih uzrasta. Prihvaćanjem Islama mnogim je pravoslavnim i katoličkim konvertitima pružena prilika da dospiju do visokih časti na osmanskom dvoru, poput Velikih Vezira Mehmed-paše Sokolovića ili utemeljitelja i admirala turske mornarice Mehmed-paše Pialija, Hrvata iz Dalmacije. Turci su vladali Bosnom do 1878. godine, kad ona postaje protektorat Austro-Ugarske.
Međutim, slavenski pokreti u susjednim državama radili su na ujedinjenju južnih Slavena.
Prvi svjetski rat je počeo kad je austrougarski prijestolonasljednik ubijen u Sarajevu.
Nakon raspada Austro-Ugarske, Bosna i Hercegovina je ušla u Jugoslaviju, da bi u 2. svjetskom ratu potpala pod NDH. Nakon rata je osnovana socijalistička Jugoslavija, unutar koje je Bosna i Hercegovina postala jedna od republika.
Nakon izbora 1990., BiH je proglasila suverenost u listopadu 1991. godine, a zatim je uslijedio referendum za razdruživanje iz Jugoslavije (veljača 1992.). Na referendumu se većina stanovništva odlučila za neovisnu Bosnu i Hercegovinu.
Bosanskohercegovački Srbi nisu izašli na referendum i uz potporu susjedne Srbije pokrenuli rat radi podjele po etničkom načelu. Na jednoj strani su se našli BiH-Hrvati koji su radi obrane svojih teritorija osnovali HVO i HOS, BiH-Muslimani (kasnije pod imenom: Bošnjaci) i znatan broj BiH-Srba (koji je ostao odan državi Bosni i Hercegovini), a na drugoj Srbi iz BiH koji su se stavili na stranu velikosrpskih snaga. U početku su velikosrpske snage, ohrabrene početnim ratnim uspjesima, oslovljavale Bosnu i Hercegovinu kao "Srpska Republika Bosna i Hercegovina". Dobro organiziranom obranom od strane Hrvata, a kasnije i Bošnjaka (koji su se ipak prekasno organizirali, što je tijek rata vrlo brzo pokazao), srpsko napredovanje je zaustavljeno, apetiti su svedeni na "realniju" mjeru, pa su za svoju paradržavnu tvorevinu uzeli naziv Republika Srpska.
Početkom 1993. javljaju se sukobi između BiH-Hrvata i Bošnjaka. Do konca godine sukob se rasplamsao do te mjere da su se umirila skoro sva ratišta tih dvaju naroda prema području kontroliranog od strane Srba. Ipak, nisu na svim područjima Hrvati i Muslimani (kasnije pod imenom Bošnjaci) ratovali jedni protiv drugih, nego su se nastavili boriti jedni uz druge (primjerice, Bihaćka krajina, Posavina i Usora).
U ožujku 1994. godine Bošnjaci i Hrvati sklopili su sporazum o osnivanju bošnjačko-hrvatske Federacije Bosne i Hercegovine i konfederacije s Republikom Hrvatskom. Tome je prethodilo primirje iz siječnja iste godine, sklopljeno između snaga Herceg-Bosne i snaga BiH - Muslimana odanih vladi Alije Izetbegovića, sklopljeno uz veliki utjecaj međunarodnih čimbenika.
Nešto kasnije, vodstvo Bošnjaka, tada još uvijek pod imenom Muslimani, uzima ime Muslimani-Bošnjaci za svoj narod. Ime se javljalo također i u obliku Bošnjaci-Muslimani, a na koncu se koristi samo Bošnjaci.
U američkom gradu Daytonu 21. studenog 1995. sve su zaraćene strane potpisale mirovni sporazum, čime je završio trogodišnji rat (konačni je sporazum potpisan u Parizu 14. prosinca 1995.).
Daytonski sporazum podijelio je BiH na dva dijela - Federaciju BiH i Republiku Srpsku.
Administrativna podjela
Administrativno se Bosna i Hercegovina sastoji od dva entiteta i jednog distrikta.
Entiteti BiH su:
Federacija Bosne i Hercegovine
Republika Srpska
Distrikt je Brčko.
Politika
Podrobniji članak o temi: Politika Bosne i Hercegovine
Predsjedništvo Bosne i Hercegovine ima tri člana (jednog Bošnjaka, jednog Srbina i jednog Hrvata), koji se izmjenjuju na mjestu predsjednika predsjedništva svake 4 godine.
Njih izravno bira narod (Federacija bira Bošnjaka i Hrvata, a Republika Srpska bira Srbina).
Predsjedavajućeg Vijeća ministara imenuje predsjedništvo, a odobrava Parlamentarna skupština. Predsjedavajući zatim imenuje ministre.
Parlamentarna skupština je zakonodavno tijelo Bosne i Hercegovine. Ima dva doma: Dom naroda i Predstavnički dom.
Dom naroda se sastoji od 15 delegata, od kojih su dvije trećine iz Federacije (5 Hrvata i 5 Bošnjaka) i jedna trećina iz Republike Srpske (5 Srba).
Predstavnički dom se sastoji od 42 člana, od kojih se dvije trećine biraju u Federaciji, a jedna trećina u Republici Srpskoj.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine je najviša i konačna instanca u pravnim pitanjima. Ima devet članova: četiri se biraju iz Predstavničkog doma Federacije, dva se biraju iz Narodne skupštine Republike Srpske, a tri člana bira predsjednik Europskog suda za ljudska prava nakon konzultacija s predsjedništvom.
Zemljopis
Podrobniji članak o temi: Zemljopis Bosne i Hercegovine
Bosna i Hercegovina je smještena na zapadnom Balkanu, a graniči s Hrvatskom na sjeveru, sjeverozapadu i jugu, te sa Srbijom i Crnom Gorom na istoku.
Najveći dio teritorija čine planine i visoki krš, pokriveni šumama i pašnjacima. Najviši vrh je Maglić (2,386 m). Nizine se nalaze na sjeveru i na jugozapadu. U bosanskohergevoačka jezera ubrajaju se Kukavičko jezero, Boračko jezero, Modračko jezero itd. Buško jezero je najveće (umjetno) jezero u BiH, a najdulja rijeka je Bosna (koja se nalazi isključivo u BiH).
Na sjeveru BiH zastupljeni su npr. lipa, javor, grab, bagrem, klen, u središnjem bukva, grab, javor, smreka, jasen itd., a u južnom dijelu postoji makija.
Lučki grad Neum u Hercegovačko-neretvanskoj županiji je jedini izlaz na more.
Klima u BiH se razlikuje: u sjevernom dijelu BiH klima je umjereno-kontinentalna, u središnjem planinska, dok je u južnom dijelu klima mediteranska. Najslabije je naseljen brdsko-planinski prostor. Sela na tom prostoru "razbacana" su po strmim padinama, a gradovi su smješteni u dolinama i zavalama. U nizinskom prostoru naseljenost je slaba zbog povremenih poplava. U Hercegovini naselja su smještena pokraj krških polja. Najveći gradovi BiH su Banja Luka, Zenica, Mostar, Sarajevo i Tuzla.
Povijesno-zemljopisne regije
Po povijesnom i zemljopisnom kriteriju, u Bosni i Hercegovini se nalaze ove pokrajine (neke se i preklapaju međusobno):
Bosna (međe joj činu na sjeveru Posavina, na istoku rijeka Drina, na jugu rijeka Neretva, na zapadu rijeka Vrbas, na sjeveroistoku Semberija)
Bosanska Krajina (preklapa se s Turskom Hrvatskom, naziv je uveden u 19. stoljeću)
Cazinska Krajina (od Une na zapad)
Donji Kraji
Hercegovina (na sjeveru Završje i Neretva, na istoku Crna Gora, na zapadu Završje, na jugozapadu Sinjska i Imotska krajina, na jugu
Dubrovačko područje)
Posavina
Semberija (nizina na sjeveroistoku Bosne i Hercegovine, na sjeveru i istoku ju zatvaraju Sava i Drina)
Turska Hrvatska (kraj zapadno od rijeke Vrbas, južno od Save, sjeverno od Hercegovine); i Cazinska Krajina je dio nje
Završje (Tropolje: Livanjski, Duvanjski i Glamočki kraj)
Županije (kantoni) Federacije Bosne i Hercegovine
Federacija Bosne i Hercegovine je podijeljena na 10 županija*:
Unsko-sanska
Posavska
Tuzlanska
Zeničko-dobojska
Bosansko-podrinjska
Središnja Bosna
Hercegovačko-neretvanska
Zapadnohercegovačka
Sarajevska
Hercegbosanska
Vidi i: Popis gradova u Bosni i Hercegovini
Vidi i: Općine i naselja u Bosni i Hercegovini 1991.
Katolička administrativna podjela Bosne i Hercegovine
Bosna i Hercegovina je podijeljena na 4 crkvene jedinice:
1 Nadbiskupija:
Vrhbosanska nadbiskupija
3 Biskupije:
Mostarsko-Duvanjska biskupija
Banjolučka biskupija
Trebinjsko-Mrkanska biskupija
Na prostoru Bosne i Hercegovine također se nalaze dvije franjevačke provincije:
Franjevačka provincija Bosna Srebrena
Hercegovačka franjevačka provincija
Promet
Postoje cestovni, željeznički, riječni (riječna luka Bosanski Brod) te zračni promet. U BiH cestovni promet je loše razvijen zbog nepristupačnog reljefa u njezinom središnjem dijelu. Neke željezničke pruge napravljene su za vrijeme Austro-Ugarske, dok se danas koriste tek povremeno zbog toga što su u ratu uništene. Aerodromi se nalaze u Mostaru, Tuzli, Sarajevu te Banjoj Luci. Trenutno se gradi suvremena autocesta Koridor 5c.
Gospodarstvo
Podrobniji članak o temi: Gospodarstvo Bosne i Hercegovine
Poslije Makedonije, Bosna i Hercegovina je bila najsiromašnija republika u socijalističkoj Jugoslaviji. Poljoprivreda je uglavnom bila u privatnim rukama, ali posjedi su bili mali i neprofitabilni, a hrana se uvozila. I danas se vide posljedice centralnog planiranja gospodarstva, a glavna je nevolja prevelik broj radnika u industriji. Za vrijeme socijalizma, u BiH je forsirana vojna industrija, pa je republika imala velik dio jugoslavenskih vojnih postrojenja. Tri godine ratovanja uništile su bosanskohercegovačko gospodarstvo i infrastrukturu, pa je proizvodnja pala za 80%.
Nakon mira, proizvodnja se malo oporavila 1996.-'98., ali rast se znatno usporio 1999. godine. BDP je i dalje duboko ispod razine 1990. godine, a sveden je na jednu četvrtinu prijeratnog (od 24.000 $ prije rata na 6.100 $ u 2003. godini).
Nezaposlenost je 2002. godine iznosila 41%.
U Posavini se uzgajaju žitarice i industrijske biljke, a od domaćih životinja uglavnom perad i svinje. Na poljima koja su smještena kod Neretvinog donjeg toka, zahvaljujući toploj mediteranskoj klimi, uzgaja se vinova loza, razno povrće i maslina, šipak, klementine, mandarine, limun (doduše znatno manje od mandarina i klementina) te ostalo voće. U brežuljkastom dijelu uzgajaju se šljive, jabuke i slično voće, te povrće. U gorsko-planinskom zavičaju često se uzgaja tek malobrojno povrće i voće, no stočarstvo je veoma razvijeno.
U Zavidovićima se proizvodi namještaj, a u Banja Luci i Prijedoru celuloza. U nižim predjelima rastu hrast i bukva, a u višim jela, smreka te crni i bijeli bor. Najviše listopadne šume ima Posavina.
U BiH postoje nalazišta kamene soli (Tuzla), gipsa (npr. Kupres, Foča, Jajce), željeza (npr. Vareš), boksita (u blizini Širokog Brijega, Jajca, Čitluka i drugih gradova) itd.
Razvijeni su planinski, vjerski, ljetni, seoski i zdravstveni turizam. U veće poznate planine ubrajaju se Igman, Vlašić, Bjelašnica, Treskavica itd. Termalni izvori smješteni su u Tešnju, Kiseljaku, Laktašima, Višegradu i drugim naseljima. U Hercegovini se nalaze Neum koji izlazi na Jadransko more te Međugorje koje je poznato po Gospinom ukazanju.
Stanovništvo
Podrobniji članak o temi: Stanovništvo Bosne i Hercegovine
Podrobniji članak o temi: Popis stanovništva u Bosni i Hercegovini 1991.
Prema popisu iz 1991. godine, BiH je imala 4.377.033 stanovnika sa ovim sastavom: 1.902.956 (43.47%) Muslimani (kasnije pod imenom Bošnjaci), 1.366.104 (31.21%) Srba i 760.852 (17.38%) Hrvata, 242.682 (5.54%) ljudi deklariralo kao Jugoslaveni, a 104.439 (2,38%) ostali i nepoznato. Religijska podjela uglavnom slijedi etničku: 88% Hrvata su katolici, 90% Bošnjaka su muslimani, a 99% Srba su pravoslavci. U Bosni i Hercegovini živjeli su i pripadnici nacionalnih manjina. Nijihov broj na popisu iz 1991. godine, bio je sljedeći: Albanci - 4.922, Crnogorci - 10.048, Česi - 590, Talijani - 732, Židovi - 426, Mađari - 893, Makedonci - 1.596, Nijemci - 470, Poljaci - 526, Romi - 8.864, Rumunji - 162, Rusi - 297, Rusini - 133, Slovaci - 297, Slovenci - 2.190, Turci - 267 i Ukrajinci - 3.929.
Podaci su se od tada znatno promijenili jer je u ratu poginulo oko 100 tisuća ljudi po najnovijim procjenama, a pola stanovništva se preselilo.
Prema podacima iz CIA fact book iz 2000. godine, BiH ima 4.025.000 stanovnika a etnički sastav je bio sljedeći - 48% Bošnjaci, 37.1% Srbi, 14.3% Hrvati i 0.6% ostali.
Podaci iz prošlih popisa
1981. 4.124.256 stanovnika.
Etnički sastav: Muslimani 37.5 %, Srbi 32 %, Hrvati 20.4 % i drugi.
1971. 3.746.111 stanovnika.
Etnički sastav: Muslimani 39.6 %, Srbi 37.2 %, Hrvati 20.6 % i drugi.
1961. 3.277.948 stanovnika.
Etnički sastav: Srbi 42.9 %, Muslimani 25.7%, Hrvati 21.7 % i drugi.
1953. 2.847.790 stanovnika.
Etnički sastav: Srbi 44.4 %, Muslimani 31.3 %, Hrvati 23 % i drugi.
1948. 2.565.283 stanovnika.
Etnički sastav: Srbi 41.6 %, Muslimani 34.7 %, Hrvati 22.6 % i drugi. [1]
Etničke grupe
Podrobniji članak o temi: Etničke grupe Bosne i Hercegovine
Kultura
Podrobniji članak o temi: Kultura Bosne i Hercegovine
Nekadašnji rimski gradovi nalazili su se u Mogorjelu, Bigesti i Cimu, a danas postoje samo njihovi ostaci. U stare gradove ubrajaju se Bobovac, Vranduk i Srebrenik, a njihovi dijelovi su u Jajcu i Počitelju. Stećci potječu iz srednjeg vijeka, a najviše ih ima u Radimlji. Humačka je ploča najstariji spomenik koji je napisan na hrvatskom jeziku u BiH, a napisan je na bosančici (sadrži još i pet glagoljičnih slova).
Poznati slikari iz vremena poslije drugog svjetsko rata su: Virgilije Nevjestić, Bekir Misirlić, Ljubo Lah, Meha Sefić, Franjo Likar, Mersad Berber, Ibrahim Ljubović, Dževad Hozo, Affan Ramić, Safet Zec, Ismar Mujezinović i Mehmed Zaimović. Bosna i Hercegovina dala je i brone književnika kao što su npr. pjesnici Antun Branko Šimić, Aleksa Šantić, Jovan Dučić i Mak Dizdar, te npr. pisci Ivo Andrić, Meša Selimović, Semezdin Mehmedinović, Branko Ćopić, Miljenko Jergović, Isak Samokovlija, Abdulah Sidran, Petar Kočić.
Filmska kultura
Neki od poznatih bosanskohercegovački filmski djelatnika su: Hajrudin Krvavac-Šiba, Emir Kusturica (filmovima "Otac na službenom putu" i "Podzemlje" osvoji na filmskom festivalu u Cannesu Zlatnu palmu (Palme d'Or) 1985. i 1995.), Mirza Idrizović, Aleksandar Jevđević, Ivica Matić, Danis Tanović (filmom "Ničija zemlja" osvojio Oscara američke Akademije filmskih umjetnosti i znanosti u konkurenciji za najbolji strani film i nagradu Golden Globe 2001.g.), Ademir Kenović, Benjamin Filipović, Jasmin Dizdar, Pjer Žalica, Jasmila Žbanić, Dino Mustafić, Srđan Vuletić, Aida Begić.
Moderna glazba
Mnogi bosanskohercegovački izvođači poznati su u regiji, kao što su npr.: Dino Zonić, Goran Bregović, Davorin Popović, Kemal Monteno, Zdravko Čolić, Edo Maajka, Frenkie, Šejla Sulejmanovski, Dino Merlin i Tomo Miličević, a veliku popularnost su imali pop i rock sastavi npr. Bijelo Dugme, Indexi, Plavi Orkestar, Zabranjeno Pušenje.
Sport
Bosna i Hercegovina je zemlja mnogih svjetskih poznatih sportaša, od kojih su mnogi nastupali u momčadim bivše Jugoslavije. Najvažniji međunarodni sportski događaj na prostoru BiH bile su 14. zimske olimpijske igre održan u Sarajevu od 7.-19. veljače 1984.g. Neki od poznatih olimpijaca su:
Rim, 1960: Tomislav Knez i Velimir Sombolac (nogomet),
Tokio, 1964: Mirsad Fazlagić (nogomet),
München, 1972.: Abaz Arslanagić, Milorad Karalić, Nebojša Popović, Đorđe Lavrinić, Dobrivoje Seleć (rukomet)
Moskva, 1980.: Mirza Delibašić i Ratko Radovanović (košarka)
Los Angeles, 1984.: Zdravko Rađenović, Zlatan Arnautović (rukomet) i Anto Josipović (boks).
Rukometni klub Borac iza Banja Luke osvojio je sedam prvenstava rukometa u Jugoslaviji, a 1979.g. bili su i Europski klupski prvaci u rukometu. Košarkaški klub Bosna iz Sarajeva osvojio je Europsko klupsko prvenstvo u košarci 1979. Ženski košarkaški klub Jedinstvo Aida iz Tuzle osvojio je Europsko klupsko košarkaško prvenstvo u Firenci. Karate klub Tuzla-Sinalco osvoji je četiri Europska prvenstva u karateu i jedno svjetsko prvenstvo.
Najpopularniji sport u BiH je nogomet, neki od biših poznatih igrača su Josip Katalinski, Dušan Bajević, Miroslav Blažević, Ivica Osim, Safet Sušić, i Mirsad Fazlagić, a od današanji su: Edin Džeko, Zvjezdan Misimović, Vedad Ibišević, Emir Spahić, Asmir Begović, Miralem Pjanić i mnogi drugi.
SARAJEVO
Sarajevo je glavni grad Bosne i Hercegovine i njen najveći urbani, kulturni, ekonomski i prometni centar, glavni grad Federacije Bosne i Hercegovine i sjedište Sarajevskog kantona, koje prema procjenama ima 429,672 stanovnika. Kroz grad protiče rijeka Miljacka, a u neposrednoj blizini grada je i izvorište rijeke Bosne, sa popularnim izletištem Sarajlija, Vrelom Bosne. Oko grada su olimpijske planine: Jahorina, Bjelašnica, Igman, Treskavica i Trebević, koji su posebno tokom zimskih mjeseci omiljena izletišta Sarajlija i turista iz cijeloga svijeta.
Grad Sarajevo sjedište je najveće visokoškolske ustanove u zemlji, Univerziteta Sarajevo, te niza drugih visokoškolskih ustanova, čime se svrstava u red najvećih univerzitetskih centara u cijeloj regiji jugoistočne Evrope. Uz nekoliko nacionalnih i gradskih pozorišnih kuća, muzeja i kulturnih institucija, Sarajevo je i važno mjesto na kulturnoj mapi ovog dijela evropskog kontinenta. Svake je godine grad na rijeci Miljacki domaćin niza kulturnih festivala međunarodnog karaktera, među kojima su najznačajniji: Sarajevski filmski festival (SFF), Sarajevski jazz festival, ljetni kulturni festival "Baščaršijske noći", teatarski festival novih produkcija "MESS", "Sarajevska zima" i Svjetski televizijski festival orijentalne muzike. Urbanu sliku grada karakteriziraju brojni sakralni objekti, džamije iz osmanskog perioda, pravoslavne, katoličke i evangelističke crkve, sinagoga i drugi kulturno-historijski spomenici. Sarajevo je relativno mali grad u usporedbi s velikim, svjetskim metropolama, ali je njegovo ime kroz bogat duhovni, historijski i prirodni izgled, poznatije od nekih većih svjetskih gradova. 1914. godine u Sarajevu su ubijeni austrougarski prijestolonasljednik Franz Ferdinand i njegova supruga Sophie, čime je otpočeo Prvi svjetski rat. Sedamdeset godina kasnije, 1984. godine u gradu se održavaju 14. Zimske olimpijske igre. Tokom ranih 1990-ih godina ime grada je često bilo na naslovnicama dnevnih novina u cijelome svijetu, jer se tu vodio jedan od najkrvavijih ratova u novijoj evropskoj historiji. Grad je 1.425 dana bio pod stalnom opsadom srpskih snaga. U napadima je 10.615 ljudi svih nacionalnosti izgubilo život, od toga 1.601 dijete, a skoro 50.000 ih je bilo povrijeđeno
Sarajevo se nalazi gotovo u samom geografskom središtu Bosne i Hercegovine i zaprema površinu od 142 km˛. Centralni dijelovi grada smješteni su u kompozitnoj Sarajevskoj kotlini koja se pruža od istoka prema zapadu i završava u Sarajevskom polju, a najstariji dijelovi grada (Vratnik, Bistrik, Hrid, Kovači, Alifakovac) su na padinama okolnih bregova.
Kroz grad od istoka prema zapadu protiče rijeka Miljacka, koja nastaje od nekoliko vrela u podnožju planina Romanije i Jahorine. U zapadnom dijelu Sarajevskog polja, na području prigradskog naselja Ilidža, izvire jedna od najvećih rijeka u Bosni i Hercegovini, Bosna, koja nastaje od tridesetak manjih izvora u podnožju planine Igman, stvarajući jedinstven park prirode - Vrelo Bosne.
Centar grada Sarajeva leži na nadmorskoj visini od 511 metara iznad površine mora. Najnižu nadmorsku visinu u sarajevskoj kotlini ima naselje Ilidža sa 498 m, dok viši dijelovi grada i prigradska naselja na padinama okolnih brda: Grdonj i Hum na sjeveru, Borja na istoku i padine Trebevića na jugu, leže na prosječnoj nadmorskoj visini od 900 metara. Grad okružuju šumoviti obronci olimpijskih planina jedinstvene ljepote, čiji vrhovi prelaze 2000 metara visine: Bjelašnica (2067 m), Jahorina(1916 m), Igman, Treskavica i Trebević (1629 m).
Klima
Klima u Sarajevu je umjerena i blago kontinentalna. Prosječna godišnja temperatura iznosi 9,5 °C, a prosječna količina oborina je oko 900 mm. Najtopliji mjesec je august, a najhladniji januar. Najviše oborina je u septembru, dok je najmanje u martu. Najniža zabilježena temperatura je -21,8 °C (24. januara 1963.), najviša 37,4 °C (24. jula 1987.).
Jan Feb Mar Apr Maj Jun Jul Aug Sep Okt Nov Dec
Najviša prosječna temperatura 3 5 12 16 22 25 27 28 20 18 10 4
Najniža prosječna temperatura -3 -2 2 5 9 12 14 14 10 8 4 -1
Padavine 51,6 55,3 36,7 67,4 68,5 72 79 58,2 113,4 72,6 80,7 69,9
[pokaži] Dijagram temperatura u °C • padavine u mm • Izvor: msn Weather
52 3-3 55 5-2 37 122 67 165 69 229 72 2512 79 2714 58 2814 113 2010 73 188 81 104 70 4-1
Obronci obližnjih planina bogati su šumom. Crnogorica (jela, smrča, ariš i bor) i bjelogorica (breza, topola i lijeska) se prepliću i čine prirodu u okolini grada neobično lijepom. 1939. godine botaničar K. Mali osnovao je Botanički vrt na Trebeviću, koji je u drugom svjetskom ratu u potpunosti uništen. 1948. godine na visini od 1530 m zasađen je rasadnik, botanički arboretum Šumarskog fakulteta. Zadnjim ratom najvećim dijelom je uništen šumski fond.
Historija
Glavni članak: Historija Sarajeva
Stećak, Zemaljski muzej Sarajevo
Baščaršija
Sarajevo oko 1900. godine
Prvi tramvaj u Evropi, u Sarajevu, 1885. godine.
Sarajevo noću
Pogled na Štrosmajerovu ulicuHistorija prvih ljudskih naselja na području Sarajeva seže do mlađeg kamenog doba. Nakon perioda neolita, ilirske i rimske vladavine, u 7. stoljeću ovdje se naseljavaju Slaveni. U povelji iz 13. stoljeća područje Sarajeva je dio bosanske samostalne države Vrhbosna. O ovom vremenu svjedoče nadgrobni spomenici jedinstveni u svijetu - stećci. Nedaleko od Sarajeva, u selu Hreša pronađeno je 30 stećaka. Najljepši krase vrt Zemaljskog muzeja u Sarajevu.
Dolaskom Turaka 1435. i padom utvrde Hodidjed, na obalama Miljacke nastaje grad Sarajevo. Osnivačem Sarajeva smatra se Isa-beg Ishaković, koji je 1462. izdao naredbu o formiranju grada, sagradio prvu džamiju, dvor, most i nekoliko javnih ustanova. 1507. grad se prvi put pominje svojim današnjim imenom (ime od Saraj-ovasi, „polje oko dvora“). Intenzivni razvoj zanatstva i trgovine brzo su od Sarajeva stvorili bogat grad, raskrsnicu religija i kultura, trgovačkih puteva i putnika. U 16. vijeku to je bio jedan od najbogatijih gradova u ovom dijelu Evrope, kada su izgrađene i neke kapitalne građevine koje i danas predstavljaju bisere arhitekture i civilizacije tog doba. Tada je u Sarajevu, kao zadužbina vezira Gazi Husrev-bega otvorena i Visoka škola Kuršumli-medresa, koja je podsjećala na univerzitete u drugim velikim gradovima Evrope. 1531. izgrađena Gazihusrev-begova džamija najpoznatija je građevina starog Sarajeva i jedan od najvećih sakralnih spomenika islamske arhitekture na Balkanu. Iz ovog vremena su Imaret, bezistani i hamami.Tih godina je izgrađena i pravoslavna crkva.[1] „Zlatno doba“ prekinut će požar 1697., kada je austrijski princ Eugen von Savoyen sa samo 8500 vojnika ušao u grad i do temelja ga zapalio. Od 1850. je Sarajevo glavni grad Bosne, provincije Osmanskog carstva. U grad se doseljavaju Jevreji Sefardi, poslije izgona iz Španije, grade sinagoge, a istovremeno nastaju pravoslavne, katoličke i evangelističke crkve i katedrala. Sarajevo je na malom prostoru našlo mjesta za sve četiri velike svjetske religije, kulture i civilizacije. Dugotrajni suživot je stvorio posebnu kulturu i multinacionalni duh, koji je izdržao mnoge historijske izazove.
1878. dolaskom Austro-Ugarske uprave na ove prostore, Sarajevo je upravni centar Kondominiuma. Uz svoj dotad orijentalni, dobija i drugi, evropski izgled. Time Sarajevo još jednom potvrđuje da Evropi ne pripada samo prostorno i vremenski, nego i na civilizacijsko-kulturni način. Austro-ugarski period je vrijeme snažnog prodiranja srednjoevropske kulture, načina privređivanja, običaja i drugih civilizacijskih vrijednosti. Grad dobija savremene fabrike, a brojne škole zapadnog tipa i kulturne institucije obogaćuju glavni grad Bosne i Hercegovine. U ovo se vrijeme grade Zemaljski muzej, gradska Vijećnica, Gimnazija, sud, zgrada Narodnog pozorišta, pošta, bolnica, tržnica, banke, vile na Marijin dvoru i dr. Gradi se uskotračna pruga prema sjeveru, jugu i istoku. Pod velom „evropeizacije“, austrougarski carski činovnici i vojnici crpe dotad malo korištena privredna i prirodna bogatstva Bosne.
Poslije Prvog svjetskog rata, koji je otpočeo atentatom na austrijskog prijestolonasljednika Franza Ferdinanda u Sarajevu, grad ulazi u sastav jugoslavenskih državnih zajednica: Kraljevine SHS, a potom i Kraljevine Jugoslavije. Sarajevo je izloženo snažnim uticajima Beograda, pa ipak ostaje uglavnom na margini interesa tadašnjeg režima i dinastije Karađorđevića. Arhitektonska slika grada ostaje gotovo nepromijenjena, industrija nazaduje, društvena nezadovoljstva radnika rastu i Sarajevo, kao grad, između dva svjetska rata, uglavnom stagnira i privredno i ekonomski nazaduje. Letargiju u koju je grad zapao prekidaju protesti i štrajkovi radnika i napredne sarajevske inteligencije.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata od 1941. do 1945. grad je pripadao dijelu Nezavisne Države Hrvatske, nakon čijeg sloma i kraja rata 1945.postaje upravni, kulturni i ekonomski centar SR Bosne i Hercegovine, jedne od ukupno šest republika SFR Jugoslavije. U gradu se razvija industrija, ekonomija, a školstvo i kultura čine ga glavnim gradom. Osniva se Univerzitet, Akademija nauka i umjetnosti, brojni muzeji i galerije, naučne instituticije, radio-televizija. Broj stanovnika grada raste na više od 500.000. Takvom kosmopolitskom i modernom gradu Olimpijski komitet povjerava organizaciju XIV Zimskih olimpijskih igara, koje su sa velikim uspjehom održane 1984.
Društvene i političke promjene u tadašnjoj Jugoslaviji dovele su do prvih političkih izbora 1992. na kojima je izabrano Predsjedništvo BiH. Predsjednik predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović, raspisao je građanski referendum o samostalnosti BiH. To je dovelo do stvaranja nezavisne i suverene države Bosne i Hercegovine. Neslaganjem vojnog vrha JNA i četveročlanog Predsjedništva SFRJ s većinskom odlukom naroda BiH, dolazi do izbijanja međunacionalnih sukoba, stvaranja nacionalnih paravojnih formacija i agresije na Bosnu i Hercegovinu, a posebno na njen glavni grad, Sarajevo. Vojna agresija JNA i srpskih vojnih formacija, kasnije Hrvatske vojske i hrvatskih vojnih formacija, imala je za cilj uništavanje visokih civilizacijskih vrijednosti i tekovina multikulturalnog društva, koje su na ovom prostoru stvarane vijekovima, te istrjebljenje svih onih naroda koji nisu odgovarali u mononacionalnu kompoziciju velikodržavnih projekata. Sam grad Sarajevo, bio je pod fizičkom blokadom gotovo 3,5 godine, u neprestanim vojnim akcijama pretrpio je ogromna materijalna razaranja i brojne ljudske gubitke. Snajperskom i artiljerijskom vatrom velikosrpskih snaga ubijeno je 10.615 ljudi, među kojima je bilo 1.601 dijete, a skoro 50.000 stanovnika Sarajeva bilo je ranjeno. Spaljena je gradska Vijećnica u kojoj je bila smještena Narodna i Univerzitetska biblioteka, a mnogi kulturno-historijski, stambeni i vjerski objekti u gradu su oštećeni.
Sarajevo je ipak sačuvalo one civilizacijske vrijednosti koje su ga činile jedinstvenim kosmopolitskim centrom. Posebno mjesto u gradu Sarajevu zauzima i Šehidsko mezarje Kovači, mjesto na kojem su ukopani mnogi sinovi grada. Na mezarju Kovači, među ostalim šehidima je ukopan i prvi predsjednik nezavisne i suverene BiH Alija Izetbegović, po svojoj želji, sa ostalim borcima Armije BiH.
Politika
Glavni članak: Politička organizacija Sarajeva
Položaj grada (narandžasto) unutar kantona SarajevoGrad Sarajevo se sastoji od četiri gradske općine: Stari Grad, Centar, Novo Sarajevo i Novi Grad, a zajedno sa susjednim općinama čini Kanton Sarajevo, koji je u sastavu Federacije Bosne i Hercegovine.
Grad Sarajevo prije agresije na Bosnu i Hercegovinu činilo je deset općina: Centar, Hadžići, Ilidža, Ilijaš, Novi Grad, Novo Sarajevo, Pale, Stari Grad, Trnovo i Vogošća.
Nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma i reintengracije pojedinih naselja, nastaje Kanton Sarajevo, unutar kog se formira Grad Sarajevo od četiri općine.
Sa druge strane većina teritorije općina Pale i Trnovo, te neka naselja koja su ostala u Republici Srpskoj kao Kasindo, Lukavica, Hreša itd. čine grad Istočno Sarajevo. Istočno Sarajevo se do odluke Ustavnog suda o neustavnosti naziva zvalo Srpsko Sarajevo. Zvanično Istočno Sarajevo čine: Istočni Stari Grad, Istočna Ilidža, Istočno Novo Sarajevo, Pale, Trnovo RS i Sokolac.
Stanovništvo
Pogled na Sarajevo Glavni članak: Demografija Sarajeva
Broj stanovnika u Sarajevu se vidljivo povećava; 1910. godine Sarajevo je imalo 57.040 stanovnika, 1931. godine 78.180, a 1961. 143.120 stanovnika, naprema 401.118 stanovnika u decembru 2002. godine. [2]
Po posljednjem službenom popisu stanovništva iz 1991. godine, Grad Sarajevo (područje svih deset općina) imalo je 527.049 stanovnika.
Etnička grupa Stanovnika
Bošnjaci 259 470 (49,23%)
Srbi 157 143 (29,81%)
Hrvati 34 873 (6,61%)
Jugoslaveni 56 470 (10,71%)
ostali, neopredijeljeni i nepoznato 19 093 (3,62%)
Naseljeno mjesto Sarajevo, imalo je po istom popisu 416.497 stanovnika. Ostalih 110.552 stanovnika živjelo je u 335 naseljenih mjesta, u 10 općina.
Religija
Konfesionalna slika Sarajeva je jedinstvena u Evropi, a zbog njene raznolikosti grad se nerijetko poredi sa Jerusalemom. Sarajevo je sjedište Reisu-l-uleme, poglavara muslimana u Bosni i Hercegovini, sjedište dabrobosanske Mitropolije pravoslavne crkve te sjedište Vrhbosanske nadbiskupije Rimokatoličke crkve u Bosni i Hercegovini.
Careva džamija
Srpska saborna crkva
Katedrala
Sinagoga
Urbanu sliku grada krase sakralni objekti četiri svjetske konfesije. Brojne džamije, crkve, katedrala, sinagoga, te ostali značajni vjerski objekti nalaze se u samom centru grada Sarajeva, smješteni tek stotinjak metara jedni od drugih.
Ekonomija
Glavni članak: Ekonomija Sarajeva
Holiday Inn, Sarajevo, 1983, arhitekta Ivan Štraus. Karakteristična boja i lokacija je zgradu učinila vrlo važnom.Nakon decenija komunizma i godina rata, ekonomija Sarajeva je postala predmet rekonstrukcije i rehabilitacije. [3] Među brojnim ekonomskim znakovima, 1997. godine je otvorena Centralna banka Bosne i Hercegovine i 2002. je počela sa radom Sarajevska berza. Velika gradska baza proizvodnje, administracije i turizma, kombinirana sa velikim informalnim tržištem,[4] čini grad najvećim ekonomskim regionom Bosne i Hercegovine.
Iako je Sarajevo imalo razvijenu industriju tokom perioda komunizma, samo je nekolicini preduzeća izvršila uspješnu tranziciju na kapitalističku ekonomiju. Sarajevska industrija sada uključuje industriju duhanskih proizvoda, namještaja, automobila i komunikacijske opreme. Kompanije smještene u Sarajevu su B&H Airlines (prijašni Air Bosna), BH Telecom, Bosmalov gradski centar, Bosnalijek, Energopetrol, Fabrika duhana Sarajevo i Sarajevska pivara.
Sarajevo ima jaku turističku ponudu i Lonely Planet je gradu dao 43. mjesto na listi najposjećenijih gradova u svijetu u 2006. godini. [5] Sportski turizam koristi skijaške terene olimpijskih igara iz 1984, na obližnjim planinama Bjelašnici, Igmanu, Jahorini i Treskavici. 600 godina historije Sarajeva čini turističku ponudu zanimljivom. Sarajevo je usluživalo putnike tokom vijekova i predstavljalo važan trgovinski centar kako tokom Osmanskog carstva i perioda Austro-Ugarske vlasti, tako i u svojoj novijoj historiji.
Komunikacije i mediji
Sjedište sarajevskih dnevnih novina Glavni članak: Komunikacije i mediji u Sarajevu
Kao glavni i najveći grad Bosne i Hercegovine, Sarajevo je medijski centar u zemlji. Većina komunikacijskih i medijskih infrastruktura je uništena tokom rata, ali rekonstrukcija koju je vodio visoki predstavnik Bosne i Hercegovine je pomogla modernizaciji medija. [6] Internet je ponovo postao dostupan u gradu 1995.[7]
Oslobođenje, osnovano 1943, su najstarije sarajevske dnevne novine i jedine koje su preživjele rat. Ipak, iako kvalitetno iznad, tiražem su ove novine iza Dnevnog Avaza, osnovanog 1995. i Jutarnjih novina. [8] U druge lokalne periodične novine spadaju novine Hrvatska riječ na hrvatskom jeziku i magazin Start, kao i sedmične novine Slobodna Bosna i BH dani.
Bosanskohercegovačka televizija je državna TV stanica, jedna od tri u Bosni i Hercegovini. Druge stanice u gradu su NRTV "Studio 99", NTV Hayat, Open Broadcast Network, TV Kantona Sarajevo i TV Alfa. Postoje nezavisne, privatne i institucionalne radio stanice, poput Radija M, RSG, eFM studentskog radija, Radija 202 (do prve polovine 2010.) i Radija BIR. Pored ovih, i Radio Slobodna Evropa, kao i nekoliko američkih i zapadno-evropskih stanica.
Prijevoz
Sarajevo je prvi grad u Evropi sa cjelodnevnom tramvajskom linijomSarajevo je središte cestovnog prometa u BiH. Sedam magistralnih puteva povezuje grad sa ostalim dijelovima zemlje. Na sjever M5 u pravcu Travnika, Banja Luke i Bihaća, M17 ka Zenici i Doboju, kao i M18 prema Tuzli, na istok vode M5 prema Višegradu i Goraždu, kao i M19 ka Zvorniku. Na jug vodi M18 preko Foče za Dubrovnik, a na zapad M17 u pravcu Mostara. Od 2003. Sarajevo je povezano autoputom A1, sa mjestima Ilijaš, Visoko i Kakanj. Planirani evropski autoput, koridor 5C, prolazi kraj Sarajeva, povezivajući ga sa Budimpeštom na sjeveru i sa Pločama na jugu. [9]
Položaj Sarajeva, uske gradske ulice i nedostatak parkinga ograničavaju automobilski promet u gradu. U vrijeme Olimpijskih igara, grad je dobio dio zaobilaznice, što je djelomice olakšalo prometnu situaciju, no 2,6 km i dva tunela koja su trebala povezati naselja Ciglane i Pofalići, zbog nedostatka novca, još nisu u potpunosti završeni. Sam centar grada pretvoren je '70.tih godina u pješačku zonu. Dvije glavne ulice u gradu su Titova i Zmaja od Bosne. Električni tramvaji sa sedam tramvajskih linija, koji su u službi od 1885, su najstarija vrsta javnog prijevoza u gradu. [10] Naselja Dobrinja i Vogošća od 80.tih godina povezana su sa centrom grada trolejbuskim linijama. Za vrijeme rata prekinuta trolejbuska veza sa Vogošćom je u obnovi. Danas u gradu postoji pet trolejbuskih, te mnogo autobuskih linija, koje autobusima i za Sarajevo specifičnim minibusima (kombibus), strme i teško dostupne dijelove grada povezuju sa centrom. Javni gradski prijevoz nudi firma JKP GRAS Sarajevo.
Glavna željeznička stanica u Sarajevu se nalazi u sjevernom dijelu grada. Grad je dnevno željeznicom povezan sa Zagrebom, Beogradom i Pločama, a od 2002. ponovo sa Budimpeštom. Dobro razgranatom autobuskom mrežom, Sarajevo je dostupno iz bilo kojeg pravca.
Međunarodni Aerodrom Sarajevo (SJJ) smješten je desetak kilometara jugozapadno od centra grada, u naselju Butmir. Otvoren je 1969. i sa 2.600 m dugom pistom povezuje Sarajevo sa evropskim gradovima. Tokom rata aerodrom se koristio za letove UN-a i transport humanitarne pomoći. Od Dejtonskog sporazuma iz 1996. godine, aerodrom je otvoren za putničke letove avionskih kompanija B&H Airlines, Austrian Airlines, Alitalia, Lufthansa, Jat Airways, Croatia Airlines i drugih. U 2004., 397,000 putnika je prošlo kroz sarajevski aerodrom, za razliku od samo 25,000 iz 1996. godine. [11]
Obrazovanje
Zgrada Univerziteta u Sarajevu
Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Glavni članak: Obrazovanje u Sarajevu
Broj studenata u Sarajevu 2000. godineU Sarajevu su, po podatcima iz 2000. godine, u sklopu Javne ustanove „Djeca Sarajeva“, 25 vrtića u kojima boravi 2090 djece. U 46 osnovnih škola od 1. do 9. razreda je 16036 učenika. U gradu su 33 srednje škole sa 19457 učenika. Sarajevski univerzitet osnovan je '40.tih godina i čine ga 18 fakulteta, 3 teološka fakulteta, 3 akademije i 2 visoke škole [12]. Tokom rata 1993. izgorjela je Nacionalna i Univerzitetska biblioteka, sa najvećom literarnom zbirkom jugoistočne Evrope.
Kultura
Glavni članak: Kultura u Sarajevu
Sarajevo je kroz historiju bilo središte mnogih različitih religija i etničkih grupa. Grad je bogat muzejima: Muzej Sarajeva, Ars Aevi muzej umjetnosti, Zemaljski muzej, Historijski muzej Bosne i Hercegovine, Olimpijski muzej, Brusa bezistan, Muzej Sarajevo 1878.-1918., Muzej Jevreja BiH i Muzej literature i teatralne umjetnosti Bosne i Hercegovine. Galerije Sarajeva su: Umjetnička galerija BiH, Collegium Artisticum, Mak, Roman Petrović, 10m˛, Novi hram, Atelje-zbirka Safet Zec, Galerija Mersada Berbera 'E&A', Paleta, Galerija Sveti Anto, Boris Smoje, Mala galerija, Galerija Kicoš i dr. U gradu je također smješteno Narodno pozorište, osnovano 1919, kao i Kamerni teatar 55, Pozorište mladih i Sarajevski ratni teatar SARTR. Druge kulturne institucije uključuju Sarajevski kulturni centar, Sarajevsku biblioteku, Umjetničku galeriju BiH i Bošnjački institut.
Ratna uništavanja, [13] kao i rekonstrukcija, brojnih uništenih kulturnih i vjerskih objekata, kao što su Gazi Husrev-begova biblioteka, Nacionalna biblioteka, Orijentalni institut i Muzej olimpijskih igara 1984, doveli su do donošenja zakona o zaštiti kulture i kulturnih institucija.
Sarajevo je grad brojnih poznatih bosanskih pjesnika i mislilaca. Nobelovac Ivo Andrić je dio svog života proveo u Sarajevu, kao i pjesnici i književnici Silvije Strahimir Kranjčević, Isak Samokovlija, Mak Dizdar, Duško Trifunović, slikari Mersad Berber, Safet Zec, kao i režiser Oskarovac Danis Tanović. Dobitnik Nobelove nagrade za hemiju Vladimir Prelog rođen je u Sarajevu, kao i režiseri Jasmila Žbanić, Benjamin Filipović, Pjer Žalica, Ademir Kenović i Emir Kusturica.
Sarajevo Film Festival, pokrenut 1995, je postao premijerni filmski festival na Balkanu. Sarajevska zima, Sarajevski jazz festival su poznati, kao i Baščaršijske noći, ljetni kulturni, muzički i plesni događaj.
Sarajevska muzička scena se razvila u gradu između 1961 i 1991. Ova vrsta muzike je počela sa grupama poput Indexa, Bijelog dugmeta i pjevača i tekstopisca Jadranke Stojaković i Kemala Montena. Nastavila je u 1980im, sa SCH, Plavim orkestrom, Zabranjenim pušenjem, Valentinom i Crvenom jabukom. Nakon rata, irska rock grupa U2 je bila prva strana grupa koji je održala koncert u gradu.
Sport
Vučko, maskota XIV Olimpijskih igara 1984.godineNajpopularniji sportovi su nogomet, košarka i rukomet. Sportski život se prvenstveno odvija kroz dva sportska društva, SD Željezničar i SD Bosna. Oba sportska društva imaju sportske sekcije u više sportskih grana. Među velikim brojem sportskih kolektiva u gradu se ističu nogometni klubovi Željezničar i Sarajevo, rukometni klubovi Željezničar i Bosna, muški košarkaški klub Bosna, evropski prvak 1979. i ženski rukometni klub Željezničar.
Grad je bio domaćin Zimskih olimpijskih igara 1984. godine.
Znamenitosti grada
Begova džamija 1900.godine
Svrzina kuća
Latinska ćuprija
Muzički paviljon
Unisovi tornjeviSarajevo se može pohvaliti dobro očuvanim starim trgovačkim dijelom grada, Baščaršijom, koja je nastala u periodu osmanske vladavine u Bosni i Hercegovini. Ovaj dio grada obiluje jedinstvenim arhitektonskim ostvarenjima osmanske gradske arhitekture, među kojima su brojne potkupolne džamije, te tradicionalne forme orijentalne arhitekture poput: konaka, hanova i bezistana. Nakon barbarskih razaranja tokom proteklog rata Baščaršija je ponovo obnovljena na opću radost Sarajlija i njihovih gostiju.
Osmanski period
Baščaršijska džamija, 1516.
Gazi Husrev-begova džamija, 1531.
Kuršumli medresa, 1537/38
Gazi Husrev-begov bezistan, 1540.
Bijela tabija, oko 1550.
Alipašina džamija, 1560/61.
Ferhadija džamija (Sarajevo), 1561/62.
Kozja ćuprija, prva polovina 16. stoljeća
Brusa bezistan, 1561.
Careva džamija, 1566.
Stari jevrejski hram, 1580/81., današnji oblik 1821.
Morića han, kraj 16. stoljeća
Sahat-kula Gazi Husrev-begove džamije, kraj 16. stoljeća
Stara pravoslavna crkva, 1539.
Kapi kula na Ploči, početak 18. stoljeća
Višegradska kapi kula, početak 18. stoljeća
Sebilj, gradska fontana, 1754. današnji oblik 1891.
Latinska ćuprija, bivši Principov most, 1789.
Turbe sedam braće, 1815.
Svrzina kuća, tradicionalna bosanska gradska kuća, 1832.
Zgrada Ministarstva odbrane na Bistriku, 1854/56.
Saborna crkva presvete Bogorodice, 1863/72.
Konak na Bistriku, 1867/69.
Austro-ugarski period
Dom Armije, 1880/81.
Hotel "Evropa", 1880/81.
Despića kuća, tradicionalna gradska kuća bosanske srpske porodice, 1881.
Katedrala Srca Isusova, 1884/89
Predsjedništvo BiH , 1885.
Ćumurija, most, 1886.
Palata Marijin dvor 1885/95 i 1897
Čobanija most, most, 1888.
Skenderija, most, 1893.
Careva ćuprija, 1897.
Fakultet islamskih nauka, 1887/89
Vijećnica, kasnije Nacionalna biblioteka Bosne i Hercegovine, 1891/96.
Inat kuća, kraj 19. stoljeća
Gradska tržnica Markale, 1894.
Narodno pozorište, 1897/98
Sarajevska pivara, 1898.
Drvenija, most, 1899.
Akademija likovnih umjetnosti, bivša Evangelistička crkva, 1898/99.
Crkva Sv. Ćirila i Metoda, kraj 19. stoljeća
Aškenaška sinagoga u Sarajevu, 1902.
Crkva Kraljice Sv. krunice, na Banjskom brijegu 1910/1911.
Franjevačka crkva Sv. Ante Padovanskog, 1912/14
Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine, 1912.
Zgrada OSCE bivša Austrougarska banka, 1912.
Rektorat Univerziteta 1912/14.
Zgrada "Napretka" 1912/13.
Zemaljski muzej, 1913.
Zgrada glavne pošte, 1913.
Jajce kasarna, 1913/14.
Muzički paviljon, 1913.
Moderni period
Centralna banka BiH, 1929.
Crkva Svetog preobraženja, 1939.
Crkva Svetog Josipa, 1940.
Higijenski zavod, 1950.
Pozorište lutaka, 1950.
Historijski muzej, 1958.
Skenderija, sportski i kulturni centar, 1969.
Radiotelevizija Bosne i Hercegovine 1974 i 1983
Elektroprivreda BiH, upravna zgrada, 1978.
Zgrada "Oslobođenja", 1981/82.
Hotel "Holiday Inn", 1983.
Zetra gradska dvorana, 1983.
UNIS-ovi tornjevi, 1986.
Bošnjački institut, 2001.
Avaz Business Center, 2005.
Bosmal City Centar, 2006.
Avaz Twist Tower, 2008
Poznate osobe
Abdulah Sidran, književnik;
Ademir Kenović, filmski režiser;
Aleksandar Hemon, književnik;
Asim Ferhatović, nogometaš;
Alen Škoro, nogometaš;
Benjamin Filipović, režiser;
Boris Nemšić, poduzetnik, Austrija;
Boris Novković, pjevač;
Boris Tadić, predsjednik Srbije;
Branko Crvenkovski, predsjednik Makedonije;
David Elazar, zapovjednik generalštaba izraelske vojske;
Davorin Popović, pjevač;
Đorđe Novković, kompozitor;
Džemaludin Mušović, nogometni igrač i trener;
Edin Dervišhalidović, pjevač;
Emir Kusturica, filmski režiser;
Goran Bregović, muzičar;
Hajrudin Varešanović, pjevač;
Hans Fronius, slikar i ilustrator, Austrija;
Ivica Osim, nogometni igrač i trener;
Jadranka Stojaković, pjevačica i autorica;
Jasna Diklić, glumica;
Jasmila Žbanić, filmska režiserka;
Kemal Monteno, pjevač;
Mario Stanić, nogometaš;
Marko Pešić, košarkaš;
Momo Kapor, književnik;
Miljenko Jergović, književnik;
Nenad Kecmanović, politolog;
Pjer Žalica, režiser;
Predrag Danilović, košarkaš;
Predrag Pašić, nogometaš;
Staka Skenderova, spisateljica;
Stjepan Kljujić, političar;
Vladimir Prelog, hemičar;
Zdravko Čolić, pjevač;
Zlatan Filipović, likovni umjetnik;
Željko Bebek, pjevač;
Gradovi partneri
Tirana
Tlemcen
Baku
Zagreb
Tianjin
Friedrichshafen
Magdeburg
Wolfsburg
Dayton
Serre-Chevalier
Coventry
Ferrara
Napulj
Prato
Venecija
Calgary
Kuwait
Tripoli
Innsbruck
Stockholm
Barcelona
Madrid
Ankara
Bursa
Istanbul
- 14:33 -
HRVATSKA (ZAGREB)
Hrvatska (službeni naziv: Republika Hrvatska) je europska država, zemljopisno smještena na prijelazu iz Srednje u Jugoistočnu Europu. Hrvatska graniči na sjeveru sa Slovenijom i Mađarskom, na istoku sa Srbijom, na jugu i istoku s Bosnom i Hercegovinom i Crnom Gorom. S Italijom ima morsku granicu. Tijekom hrvatske povijesti najznačajniji kulturološki utjecaji dolazili su iz srednjoeuropskog i sredozemnog kulturnog kruga.
Prema popisu iz 2001. godine Hrvatska ima 4.437.460 stanovnika.[1] Hrvati čine 89,6% stanovništva, a najznačajnija nacionalna manjina su Srbi koji čine 4,5% stanovništva, dok svaka od ostalih nacionalnih manjina čini manje od 0,5% stanovništva.[2] Kopnena površina iznosi 56.542 km˛, a površina teritorijalnog mora 31.067 km˛ što Hrvatsku svrstava među srednjevelike europske zemlje. Glavni grad je Zagreb koji je gospodarsko, kulturno i političko središte zemlje.
Prema političkom ustroju Hrvatska je parlamentarna demokracija. Članica je Ujedinjenih naroda od 22. svibnja 1992.[3][4] Hrvatska je članica Vijeća Europe, Svjetske trgovinske organizacije, Srednjoeuropskog ugovora o slobodnoj trgovini, Organizacije Sjevernoatlanskog ugovora. Od 2004. kandidat je za ulazak u Europsku uniju.
Svetac zaštitnik hrvatskoga naroda je sveti Josip.
Kameno doba
Na prostoru Hrvatske je otkriveno pedesetak nalazišta čovjeka kamenog doba. U pećini Šandalja I. u blizini Pule pronađeni su najstariji predmeti oblikovani rukom na tlu Hrvatske. Izrađeni su od kamena, a obrađeni okresivanjem. Najvažnije nalazište otkrio je Dragutin Gorjanović Kramberger 1899. godine u spilji na Hušnjakovom brdu kraj Krapine gdje je našao ostatke neandertalskog čovjeka i njegovog oruđa. Nalazišta krapinskog pračovjeka jedno je od najvažnijih u Europi. Živio je oko 130 tisuća godina prije Krista.
Ljudi mlađeg kamenog doba na prostoru Hrvatske su živjeli u plodnim nizinama rijeka i uz Jadransko more. Prema prostoru najvažnijih nalazišta razlikujemo četiri kulture. Starčevačka kultura se prostirala dijelom sjeverne Hrvatske, a nositelji su ratari i stočari koji su živjeli u sojenicama i proizvodili keramiku koju su bojali crvenom bojom. Sopotska kultura prostirala se na prostoru Slavonije. Danilska kultura se prostirala uz obale Jadrana. Hvarska kultura se prostirala južnim dalmatinskim otocima. Danilska i Hvarska kultura pripadaju krugu impresso keramike koja se odlikuje posudama crveno smeđe boje ukrašenima otiscima školjaka, morskim puževa i zarezima učinjenim oštrim predmetima.
Metalno doba
Vučedolska golubicaNa prijelazu iz mlađeg kamenog u metalno doba na prostoru Srijema i Slavonije prostirala se Vučedolska kultura. Na prostoru kraj Dunava pronađena su kuće pravokutnog oblika, oružje od glačanog kamena te kalupi za lijevanje barenih sjekira. Glasovit je nalaz posude u obliku ptice poznat pod nazivom Vučedolska golubica. Najvažnija kultura ranog brončanog doba na tlu kontinentalne Hrvatske je vinkovačka kultura, a na tlu južne Hrvatske cetinska kultura. Obje od njih, na različit način i u različitom obimu nastavljaju tradiciju vučedolske kulture. Ostala važnija nalazišta su Nezakcij u Istri, Donja Dolina na Savi i Ripač na Uni. U kasnom brončanom dobu proširila se sjevernom Hrvatskom kultura polja sa žarama, nazvana prema glinenim posudama u koje se polagao pepeo pokojnika, s nalazištima kraj Virovitice, Zagreba i Velike Gorice.
U željeznom dobu pojavili su se prvi poznati narodi na hrvatskom tlu. Keltski narodi pojavili su se u IV. stoljeću prije Krista, a živjeli su na području sjeverno od Save i Kupe. Sa sobom su donijeli lončarsko kolo i umijeće kovanja novca. Od keltskih plemena na panonskom tlu treba spomenuti Skordiske i Tauriske. Iliri su živjeli na prostoru južno od Save, a najvažniji narodi su Histri, Liburni, Japodi, Delmati i Ardijejci. Oni su gradili kamene utvrde koje se nazivaju gradine. Stanovnici priobalja su bili poznati po brodograditeljskom i pomorskom umijeću. Poznati po gradnji brodova i gusarenju bili su Liburni. Male i brze lađe kojima su plovili zvale su se lembi. Rimljani su po liburnskome uzoru izgrađivali vlastite ratne brodove koje su prozvali liburne.
Grci, Iliri i Rimljani
Grci svoje kolonije na istočnim jadranskim obalama osnivaju krajem VI. stoljeća prije Krista. Prva naseobina je bila Korkira Melajna na Korčuli koji su osnovali stanovnici otoka Krfa. Sirakuški tiranin Dionizije Stariji osnovao je koloniju Issu na otoku Visu. U blizini Lumbarde na Korčuli je osnovana kolonija o čijem osnivanju svjedoči zapis Lumbardska psefizma. Stanovnici otoka Para osnovali su Far u Starom Gradu na Hvaru, a važne kolonije su i Tragurij u Trogiru i Epetij u Stobreču. Između kolonija i matičnog polisa razvijale su se snažne kulturne i trgovačke veze.
Amfiteatar u PuliGusarenje ilirskih naroda dovelo ih je u sukob s Rimljanima koji su od kraljice Teute tražili da svojim podanicima zabrani gusarenje, no ona je to odbila. Rimljani pokreću tri ilirska rata kojima uništavaju Ilirsko kraljevstvo koje je 167. godine prije Krista podijeljeno na tri oblasti pod vrhovnom rimskom vlašću. Konačno osvajanje završeno tek početkom prvog stoljeća.
Tada je uspostavljena granica na Dunavu, a jedinstveni Ilirik je podijeljen na dvije rimske provincije Panoniju i Dalmaciju. Ilirske provincije zbog zemljopisnog položaja i prirodnih bogatstava ubrajale su se u važnije pokrajine Carstva. Najstarije kolonije u Dalmaciji bile su Salona, sjedište rimskog namjesnika i gospodarsko središte, Narona kao trgovačko i lučko središte te Jadera i Pola. U Panonija najvažnije su bile Siscija i Sirmij. Jedan od najvažnijih rimskih spomenika uopće je palača cara Dioklecijana podignuta nedaleko Salone. Pulski amfiteatar bio je jedan od najvećih u Carstvu.
Dolazak Hrvata
Podrobniji članak o temi: Srednjovjekovna hrvatska država
Oton Iveković, Dolazak HrvataHrvati su narod koji je doselio u područje današnje Hrvatske tijekom sedmog stoljeća. Pitanje etnogeneze Hrvata je još otvoreno,a najpopularnije teorije o podrijetlu Hrvata su slavenska, iranska i gotska teorija. Tijekom seobe Hrvati su se dijelili na nekoliko plemena. Nakon dolaska i dugotrajnih borbi Hrvati su pobijedili Avare i zavladali njihovom zemljom. Prostor koji su naselili nalazio se između rijeke Drave i obala Jadranskog mora. Starosjedilačko romansko stanovništvo preseljava u priobalne utvrđene gradove pod bizantskom vlašću i u nepristupačne planinke krajeve Dinarida. To stanovništvo će se tijekom stoljeća pojaviti u nizinama pod imenom Vlasi. Kad su došli u novu domovinu Hrvati su bili mnogobošci. U dodiru s kršćanskim starosjediocima polako prihvaćaju kršćanstvo. Ulogu u pokrštavanju imali su bizantski i franački misionari te benediktinci koji donose zapadne kulturne utjecaje.
Na području Hrvatske Slaveni organiziraju nekoliko malih državnih zajednica - sklavinija, od kojih su najvažnije kneževina Hrvatska u priobalju i Donja Panonija. Prvi vladar koji je u svoj vladarski naslov stavio hrvatsko ime i koji sebe u darovnici iz 852. sebe naziva milošću Božjom knez Hrvata je Trpimir osnivač narodne dinastije Trpimirovića. Knez Branimir o svom dolasku na vlast u pismu obavještava papu Ivana VIII. U uzvratnom pismu papa obavještava Branimira da je blagoslovio njega, njegov narod i državu, što je ustvari prvo međunarodno priznanje neovisnosti Hrvatske. Kameni ulomak iz šopota kraj Benkovca spominje Branimira kao kneza Hrvata, i to je najstariji kameni zapis hrvatskog imena.
Hrvatsko kraljevstvo
Podrobniji članak o temi: Hrvatsko Kraljevstvo
Kralj TomislavNakon razdoblja vladanja hrvatskih knezova prvi kralj Hrvatske postaje Tomislav iz loze Trpimirovića oko 925. godine. Tomislav, koji je vojno porazio Mađare i kao bizantski saveznik potukao bugarsku vojsku, ujedinio je Posavsku i Primorsku Hrvatsku i stvorio državu znatne veličine. Na upravu je dobio i bizantsku Dalmaciju. Po podacima iz zapisa bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta koji su očito pretjerani saznajemo da je hrvatska vojna moć u X. stoljeću zasigurno bila velika. Stjepan Držislav postaje prvi hrvatski okrunjeni kralj s titulom kralj Hrvatske i Dalmacije.
Srednjovjekovno hrvatsko kraljevstvo doseglo je vrhunac pod kraljevima Petrom Krešimirom IV. (1058. - 1074.) i Dmitrom Zvonimirom (1075. - 1089.). Petar Krešimir pod svoju je upravu stavio dalmatinske gradove, Slavoniju te pripojio Neretvansku kneževinu i dijelove Bosne. Zvonimir je od legata tadašnjeg pape Grgura VII. Gebizona 1075. u crkvi u Solinu okrunjen za kralja Hrvatske i Dalmacije. Iz tog vremena potječe Bašćanska ploča prvi dokument zapisan na hrvatskom jeziku na glagoljici.
Personalna unija s Ugarskom
Podrobniji članak o temi: Hrvatska u personalnoj uniji s Mađarskom
Hrvati su 1102. godine Pactom Conventom izabrali ugarskoga kralja Kolomana Arpadovića za kralja Hrvatske. Otada su Hrvatska i Ugarska bile povezane osobom vladara sve do 1918. godine. Takvu vrstu državne zajednice nazivamo personalna unija. Kralj Ladislav je 1094. godine osnovao biskupiju u Zagrebu, a prvi biskup je bio češki redovnik Duh. Tijekom stoljeća vode se obrambeni ratovi s Venecijom koja pokušava zavladati hrvatskom obalom Jadrana. Uz pomoć križarske vojske 1202. osvojen je Zadar. Slabljenjem središnje kraljeve vlasti, kralj Andrija II. prisiljen je 1222. sazvati državni sabor i donijeti Zlatnu bulu, dokument kojim ograničava svoju vlast u korist plemstva. Započinje uspon velikaških obitelji od kojih su najvažniji Frankapani i Šubići. Vrhunac moći Šubići doživljvaju oko 1300. kada Pavao I. nosi naslov ban Hrvata i gospodar Bosne.
Vinodolski zakonik iz 1288. je najstariji sačuvani zakonik napisan na hrvatskom jeziku. Osnivaju se brojni slobodni kraljevski gradovi koji od kralja dobivaju samoupravu, najrazvijeniji je Gradec kraj biskupskog Zagreba. Krunidbom Karla Roberta na prijestolje stupa nova dinastija Anžuvinaca. Ludovik I. uspostavlja jaku kraljevsku vlast slamanjem moći velikaša i provođenjem brojnih gospodarskih, poreznih i vojnih reformi. U savezništvu s Genovom poražena je Mletačka Republika te se mirom u Zadru 1358. mletački dužd odriče svakog prava na Dalmaciju. Dubrovnik priznaje vlast hrvatsko - ugrarskog kralja te se ubrzo počinje nazivati Republikom. U dinastičkim borbama na prijestolje dolazi Žigmund Luksemburški. Godine 1409. drugi pretendent na prijestolje Ladislav Napuljski prodaje mletačkom duždu svoja kraljevska prava na Dalmaciju za 100.000 dukata.
Ratovi s Osmanlijama
Podrobniji članak o temi: Hrvatske zemlje pod osmanskom vlašću
Petar BerislavićTijekom Žigmundove vladavine po prvi puta Hrvatskoj prijeti osmanska opasnost. Organizira se obrambeni sustav osnivanjem hrvatskog, slavonskog i usorskog tabora koji se nakon Žigmundove smrti pokazuje neuspješnim. Padom Bosne 1463. pod Osmansku vlast Matija Korvin osniva Srebreničku i Jajačku Banovinu. Osmanlije su 1493. teško porazile hrvatsku plemićku vojsku na Krbavskom polju. Hrvatski ban i biskup Petar Berislavić uspješno brani Hrvatsku. Knez Bernardin Frankapan na njemačkom državnom saboru u Nürnbergu poziva na pomoć Hrvatskoj nazivajući je štitom kršćanstva. Bernardinov sin Krsto spada među najznačajnije hrvatske srednjovjekovne vojskovođe. Porazom na Mohačkom polju 1526. od osmanskog sultana Sulejmana ugasila se srednjovjekovna hrvatsko - ugarska država.
Habsburška Monarhija
Podrobniji članak o temi: Hrvatska pod Habsburzima
Nikola Šubić ZrinskiNa saboru u Cetingradu 1527. hrvatsko je plemstvo izabralo Ferdinanda Habsburškog za hrvatskog kralja. Time je Hrvatska ušla u personalnu uniju sa zemljama gdje su vladali Habsburgovci. Time je čuvana svijest o zasebnosti Hrvatskog kraljevstva. Junaštvom se proslavio Nikola Jurišić koji je obranio Kiseg od premoćne osmanske vojske i tako obranio Beč od osvajanja. Osmanlije su krenule u novi pohod na Beč 1566. godine predvođeni Sulejmanom Veličanstvenim i velikim vezirom Mehmed-pašom Sokolovićem. U bitci kod Sigeta nakon junačkog otpora, braneći grad od 100.000 osmanskih vojnika, pogiba Nikola Šubić Zrinski jedan od najvećih velikana u hrvatskoj povijesti. Kardinal Richelieu bitku kod Sigeta je nazvao bitkom koja je spasila civilizaciju. Godine 1592. pada važna utvrda Bihać, a nekada slavno Hrvatsko Kraljevstvo je svedeno na ostatke ostataka, a hrvatske zemlje su pogođene snažnim iseljavanjem stanovništva. Godine 1558. Hrvatski i Slavonski sabor spojili su se u jedinstveni Hrvatski sabor.
Osmanlije 1593. doživljavaju poraz u bitci kod Siska. Osniva se Vojna Krajina, sustav obrambenih utvrda pod zapovjedništvom Dvorskog ratnog vijeća. Najvažnija utvrda je Karlovac. Na opustošenu zemlju naseljava se vlaško stanovništvo. Zbog zasluga u obrani Hrvatske pripadnici starih hrvatskih obitelji Zrinski i Frankopani nazivaju se skrbnicima i zaštitnicima Hrvatske. Nikola Zrinski pali veliki most kod Osijeka kojim su Osmanlije prodirale u Europu. Zbog sjajnih pobjeda odlikovali su ga i nagradili španjolski kralj Filip IV. i francuski kralj Luj XIV. Nezadovoljni centralističkom politikom bečkog dvora hrvatski i ugarski plemići pružaju otpor želeći samo otjerati Osmanlije uz pomoć zapadnoeuropskih sila, ponajprije Francuske. Vođe pobune Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan pogubljeni su u Bečkom Novom Mjestu 30. travnja 1671. godine. Time je skršen otpor hrvatskog plemstva, a posjedi Zrinskih i Frankopana došli su pod vlast Dvorske komore.
Na osvojenim područjima provodi se islamizacija iako Osmanlije prihvaćaju činjenicu da dio pokorenih naroda pripada kršćanskoj vjeri. Pri tome su tolerantniji bili prema pravoslavnim crkvama nego prema katolicima budući da je Katolička crkva često poticala zapadne države protiv Osmanlija. Jedino su franjevci mogli slobodno djelovati na području Osmanskog Carstva. Kršćani su morali plaćati visoke poreze tako da mnogi iseljavaju. Organizira se otpor koji pružaju hajduci i uskoci.
Dubrovačke zidineJedini dio hrvatskoga prostora koji se samostalno razvijao bila je Dubrovačka Republika koja je s 200 brodova imala jednu od najvećih trgovačkih mornarica u Europi. Isusovac Bartol Kašić piše 1604. prvu gramatiku hrvatskog jezika. Isusovci osnivaju 1607. gimnaziju u Zagrebu. Kralj Leopold I. dodijelio joj je naslov akademije čime je osnovano Sveučilište u Zagrebu, najstarije sveučilište s neprekinutim djelovanjem u Jugoistočnoj Europi. Najvažniji hrvatski barokni književnik Ivan Gundulić djeluje u Dubrovniku, a povjesničar Ivan Lučić spada u sam vrh europske povjesne znanosti sedamnaestog stoljeća.
Oslobađanje Hrvatske
Nakon pobjede nad Osmanlijama kod Beča 1683. organizira se Sveta liga, savez Habsburške Monarhije, Mletačke Republike i Poljske. Oslobađanje Slavonije organizira franjevac Luka Ibrišimović, a u Lici otpor organizira Marko Mesić. Mirom u Srijemskim Karlovcima 1699. velik dio hrvatskog prostora je oslobođen vlasti Osmanlija. Ipak oslobođeni prostor je postao dio Vojne Krajne. Mir u Požarevcu 1718. označio je kraj vojne opasnosti od Osmanskog Carstva. Hrvatski sabor 1712. prihvaća Pragmatičku sankciju. Provodi se plansko naseljavanje s kojim u Hrvatsku dolaze Nijemci, Česi, Slovaci i Srbi.
Marija Terezija provodi brojne upravne, porezne i vojne reforme. Osniva se Hrvatsko kraljevsko vijeće 1767. godine, prva moderna vlada. Za vrijeme cara Josipa II. provodi se snažna germanizacija pa se hrvatsko plemstvo okreće suradnji s ugarskim. Na zajedničkom Ugarskom saboru 1790. od hrvatske je strane predložena veća financijska ovisnost te podvrgnost Ugarskom kraljevskom vijeću što su Mađari oduševljeno prihvatili. U to vrijeme nastaje ideja o jedinstvenoj mađarskoj nacionalnoj državi od Karpata do Jadrana kao odgovor na germanizaciju Beča u kojoj bi mađarski jezik postao službeni za sve. Hrvatski izaslanici na Saboru odlučno odbijaju uvođenje mađarskog jezika kao službenog. Po prvi puta izbio je spor oko jezika koji će se u sljedećem stoljeću smatrati glavnim obilježjem nacije. Požunskim mirom 1805. godine hrvatska obala dolazi pod francusku vlast te su organizirane Ilirske pokrajine. Na Bečkom kongresu 1815. Dalmacija i Istra dolaze pod austrijsku vlast ali nisu sjedinjene s ostatkom Hrvatske.
Hrvatski narodni preporod
Josip JelačićRazjedinjenost hrvatskih zemalja pokazao je osnovni cilj hrvatske politike u 19. stoljeću - ujedinjenje hrvatskih krajeva u jedinstvenu cjelinu. Zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac pomaže pretpreporodne napore. Ljudevit Gaj stvara krug građanskih intelektualaca koji postaje jezgra kulturnog i nacionalnog preporoda Hrvatske. Pripadnici tog pokreta nazivaju se ilircima, a pokret se naziva Ilirskim pokretom. Grof Janko Drašković piše Disertaciju, prvi hrvatski politički program. U Zagrebu 1835. počinju izlaziti Novine horvatske. Objavljena je pjesma Horvatska domovina Antuna Mihanovića koja će poslije postati hrvatska himna. Matica ilirska osnovana je 1842. godine. Ivan Kukuljević Sakcinski održava 1843. u Hrvatskom saboru prvi govor na hrvatskom jeziku. Srpanjske žrtve svečano su pokopane 1845. godine. Hrvatski sabor jednoglasno je 1847. godine proglasio hrvatski jezik službenim.
Revolucionarne 1848. formulirana su Zahtijevanja naroda. Hrvatskim banom postaje Josip Jelačić. U Hrvatskoj je 25. travnja 1848. ukinuto kmetstvo. Osnovano je Bansko vijeće te je sazvan prvi zastupnički Sabor u hrvatskoj povijesti. Jelačić je s hrvatskom vojskom prelašao Dravu i zaratio s Mađarima. Nakon revolucije 1849. Franjo Josip proglašava oktroirani Ustav. Započeta je snažna germanizacija. Na Saboru 1861. grupiraju se političke stranke: Narodna stranka, Stranka prava i Unionistička stranka.
Hrvatsko ugarska nagodba
Hrvatsko-ugarska nagodbaHrvatsko-ugarska nagodba sklopljena je 1868. godine kojom su uređena zajednička pitanja, a prevagnuli su mađarski interesi. Ugarska je priznala Kraljevini Hrvatskoj položaj političkog naroda i teritorijalnu cjepokupnost. Hrvatska je slala zastupnike u Ugarski sabor te je bila financijski oštećena i podređena Ugarskoj. Riječkom krpicom Rijeka dolazi pod mađarsku vlast. Propala je Kvaternikova Rakovička buna. U ovom razdoblju djeluje Ante Starčević, otac domovine. U Dalmaciji se vodi politička borba narodnjaka i autonomaša. U Istri djeluje Juraj Dobrila. Banom postaje Ivan Mažuranić koji provodi modernizaciju zemlje. Godine 1874. utemeljeno je moderno Sveučilište u Zagrebu. Godine 1881. Vojna Krajina je sjedinjena s ostatkom Hrvatske. Dolaskom na vlast bana Khuen-Hédervárya 1883. sljedećih dvadeset godina provodi se jaka mađarizacija. Srpska manjina dobiva privilegirani položaj. Održane su velike protumađarske demonstracije 1903. godine.
Prva Jugoslavija
Nakon Prvog svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske, Hrvatska je ušla u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Istra, Rijeka i Zadar potpali su pod talijansku vlast. Kraljevina SHS je 1929. godine preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju. 1939. osniva se samoupravna banovina Hrvatska.
Nezavisna Država Hrvatska
Za vrijeme Drugoga svjetskog rata dio današnjega teritorija Republike Hrvatske bio je unutar granica Nezavisna Država Hrvatska (1941. - 1945.), a Istra, dio Dalmacije te gotovo svi otoci su prepušteni Italiji, a Međimurje je okupirala Mađarska. Povijesno pravo hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost izraženo Ustavom Republike Hrvatske temelji se među ostalim i na odlukama ZAVNOHa izraženim nasuprot proglašenju NDH.[5]
Druga Jugoslavija
Snažan partizanski pokret i paralelna narodna vlast na oslobođenim područjima, te oslobađanje vlastitim snagama dovode do toga da je nakon rata Hrvatska postala dio nove, socijalističke Jugoslavije.
Krajem 60-ih godina javljaju se zahtjevi za razvlaštenje federalne vlasti, jačanje tržišne privrede te se kritiziraju unitarističke i centralištičke tendencije u Jugoslaviji. Višegodišnja kretanja prerastaju u pravi nacionalni pokret čija su središta Matica hrvatska, studenti te mlađi komunistički političari u Centralnom komitetu KPH od kojih su najpoznatiji Miko Tripalo i Savka Dabčević-Kučar. Pokret se posebno proširio do proljeća 1971. godine pa je i nazvan Hrvatsko proljeće. Širenje pokreta izaziva kritike u drugim jugoslavenskim republikama te Josip Broz Tito smjenjuje hrvatski politički vrh. Ipak ustavnim promjenama, a naročito donošenjem Ustava 1974. godine snažno je ojačan republički individualitet.
Titovom smrću 1980. godine nestaje element koji je svojom karizmom i autoritetom osiguravao koheziju visoko složenog sustava prepunog različitosti unutar Jugoslavije. Početak teške političke kriza prati gospodarska kriza, nastala sudarom tržišnih elemenata i elemenata planske privrede, te afirmacija nacionalnih interesa. Radikalizacija zahtjeva u Srbiji koja na političko vodstvo dovodi Slobodana Miloševića dovodi do raspada SKJ. Krajem osamdesetih godina počinju se osnivati političke stranke te se priznaje višestranački sustav.
Neovisna Hrvatska
Na prvim demokratskim izborima 1990. godine premoćnu pobjedu ostvaruje HDZ predvođen dr. Franjom Tuđmanom, te se 30. svibnja konstituira višestranački Sabor. Referendumom održanim 19. svibnja 1991. većina od 93.24% birača opredjeljuje se za samostalnu i neovisnu državu. Slijedom te odluke Sabor RH je 25. lipnja 1991. donio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske kojim se Hrvatska uspostavlja kao neovisna država. Neuspjehom u rješavanju jugoslavenske krize 8. listopada 1991. godine raskida sve državnopravne sveze sa dosadašnjom SFRJ.
Oružanom pobunom dijela srpskog stanovništva počinje Domovinski rat, koji je završio 1995. godine hrvatskom pobjedom u operaciji Oluja. Hrvatska je 22. svibnja 1992. godine primljena u Ujedinjene narode kao punopravni član. Drugu polovicu devedesetih karakterizira loša gospodarska situacija uzrokovana prelaskom na tržišno gospodarstvo, netransparentom privatizacijom i posljedicama rata. Na parlamentarnim izborima 2000. godine pobjeđuje koalicija šest stranaka u koju su uključeni SDP, HSLS, HSS, HNS, LS i IDS. Premijer je Ivica Račan. Stjepan Mesić je izabran za predsjednika 2000. godine, a reizabran 2005. Na vlast 2003. dolazi reformirani HDZ predvođen dr. Ivom Sanaderom koji osvaja drugi mandat kao premijer nakon pobjede na izborima 2007. Razdoblje nakon 2000. godine karakterizira razvoj i rast gospodarstva, mnogobrojne reforme kao i problemi poput visoke nezaposlenosti, korupcije i tromosti javne uprave i pravosuđa.
Još od svog osamostaljenja glavni vanjskopolitički ciljevi Republike Hrvatske su ulazak u euroatlanske integracije, prije svega ulazak u Europsku uniju i NATO. Od 1. travnja 2009. članica je NATO-a, dok je 3. listopada 2005. godine Hrvatska je započela pregovore o pristupanju Europskoj uniji.
Zemljopis
Podrobniji članak o temi: Zemljopis Hrvatske
Hrvatska ima:
jezera i brežuljke na kontinentalnom sjeveru i sjeveroistoku (središnja Hrvatska i Slavonija kao dio Panonske nizine);
pošumljene planine u Lici i Gorskom Kotaru, što spada u Dinaride;
kamenitu obalu na Jadranskom moru (Istra, Sjeverno Primorje i Dalmacija).
Površina obalnog mora: 33.200 km˛
Površina kopna i mora: 89.810 km˛
Ukupna gospodarska površina: 113.680 km˛
Dužina kopnenih granica: 2.028 km - detaljnije
Dužina obale: 5.835 km
Dužina obale kopnenog dijela: 1.777 km
Dužina obale na otocima: 4.058 km
Broj otoka: 1.246 (67 naseljenih)
Hrvatska iz svemiraVažniji gradovi u Hrvatskoj su Zagreb (glavni grad), Split, Dubrovnik, Rijeka, Osijek, Zadar, Karlovac, Pula, Sisak, Knin, Gospić (sjedište najveće hrvatske županije) Šibenik, Slavonski Brod, Mali Lošinj (najveći i najrazvijeniji otočni grad) i Vukovar (najveća riječna luka u Hrvatskoj). (vidi i: Dodatak:Popis gradova u Hrvatskoj)
Klima
Klima je u unutrašnjosti Hrvatske umjereno kontinentalna, u gorskoj Hrvatskoj pretplaninska i planinska, u primorskom dijelu mediteranska (sa suhim i toplim ljetima te vlažnim i blagim zimama), a u zaleđu submediteranska (s nešto hladnijim zimama i toplijim ljetima). Na klimu Hrvatske utječe položaj u sjevernom umjerenom pojasu.
Prosječna temperatura u unutrašnjosti: siječanj 0 do 2°C, kolovoz 19 do 23°C dok je prosječna temperatura u primorju: siječanj 6 do 11°C, kolovoz 21 do 27°C.
S prosječno 2.600 sunčanih sati u godini jadranska je obala jedna od najsunčanijih u Sredozemlju, a prosječna temperatura mora ljeti je od 25°C do 27°C.
Zaštićena mjesta
Plitvička jezera
MljetSvjetska baština
Nacionalni park Plitvička jezera (1979.)
Dioklecijanova palača (1979.)
Gradska jezgra Dubrovnika (1979.)
Eufrazijeva bazilika (1997.)
Gradska jezgra Trogira (1997.)
Šibenska katedrala (2000.)
Starogradsko polje na Hvaru (2008.)
Nacionalni parkovi
Brijuni
Kornati
Krka
Mljet
Paklenica
Plitvička jezera
Risnjak
Sjeverni Velebit
Politika
Podrobniji članak o temi: Politika Hrvatske
Hrvatski sabor
Banski dvori
Vrhovni sud Republike Hrvatske
Ustavni sud Republike HrvatskeOd usvajanja novog Ustava 1990. godine, Hrvatska je parlamentarna demokracija. U Republici Hrvatskoj državna je vlast ustrojena na načelu trodiobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu.
Zakonodavna vlast
Hrvatski sabor je jednodomno zakonodavno tijelo s najviše 160 zastupnika, a bira se općim izborima na mandat od četiri godine. Sabor svake godine zasjeda tijekom dva razdoblja: od 15. siječnja do 15. srpnja i od 15. rujna do 15. prosinca.
Izvršna vlast
Predsjednik Republike je poglavar države, a bira se svakih pet godina. Osim što je vrhovni zapovjednik Oružanih snaga, predsjednik države imenuje mandatara za sastav Vlade (predsjednika Vlade), koji mora za sebe i svoje ministre dobiti potvrdu (povjerenje) Sabora.
Vlada Republike Hrvatske, kao izvršna vlast, predlaže zakone i proračun, izvršava zakone, te vodi inozemnu i domaću politiku zemlje. Na čelu hrvatske Vlade nalazi se predsjednik Vlade. Vlada ima 4 potpredsjednika i 15 ministara zaduženih za određena područja upravljanja.
Sudbena vlast
Hrvatska ima složen sustav sudstva. Sudbenu vlast obavljaju sudovi. Sudbena vlast je samostalna i neovisna, a sudovi sude na temelju Ustava i zakona. Sudovi sude i na osnovi međunarodnih ugovora koji su dio pravnog poretka Republike Hrvatske. U Hrvatskoj sudbenu vlast obavlja 110 prekršajnih sudova, 108 općinskih sudova i 13 trgovačkih sudova koji sude kao sudovi prvog stupnja. Upravni sud Republike Hrvatske odlučuje o tužbama protiv konačnih upravnih akata, odnosno u upravnim sporovima. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske te 21 županijski sud su, u pravilu, sudovi drugog stupnja. Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana. U Hrvatskoj djeluje ukupno 256 sudova, a sudi ukupno 1.482 suca i 433 prekršajna suca.
Sudovi opće nadležnosti:
Vrhovni sud Republike Hrvatske,
županijski sudovi i
općinski sudovi
Sudovi posebne nadležnosti:
Upravni sud Republike Hrvatske,
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske,
trgovački sudovi,
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske i
prekršajni sudovi.
Ustavni sud
Ustavni sud Republike Hrvatske, koji nije dio sudbene vlasti, donosi odluke o pitanjima suglasnosti zakona s Ustavom, o suglasnosti drugih propisa s Ustavom i zakonima, donosi odluke povodom ustavnih tužbi te odlučuje o drugim pitanjima određenim Ustavom. S obzirom kako Ustavni sud nije dio trodiobe vlasti, smatra se četvrtom polugom cjelokupnog ustroja Hrvatske države.
Vidi još i: Pristupanje Hrvatske Europskoj uniji
Upravna podjela
Podrobniji članak o temi: Hrvatske županije
Podrobniji članak o temi: Hrvatske općine i gradovi
U Hrvatskoj su općine i gradovi prema Ustavu, jedinice lokalne samouprave. Teritorij Hrvatske administrativno je podijeljen na 127 gradova i 429 općina. Općine i gradovi u Hrvatskoj čine najnižu razinu samouprave. Hrvatska je podijeljena na dvadeset županija i Grad Zagreb koji ima status županije. Županija obuhvaća više prostorno povezanih općina i gradova na svom području. Površinom je najveća županija Ličko-senjska, a najmanja Međimurska županija. Županije s najviše stanovnika su Splitsko-dalmatinska, Osječko-baranjska i Primorsko-goranska.
Hrvatske županijeZagrebačka
Krapinsko-zagorska
Sisačko-moslavačka
Karlovačka
Varaždinska
Koprivničko-križevačka
Bjelovarsko-bilogorska
Primorsko-goranska
Ličko-senjska
Virovitičko-podravska
Požeško-slavonska
Brodsko-posavska
Zadarska
Osječko-baranjska
Šibensko-kninska
Vukovarsko-srijemska
Splitsko-dalmatinska
Istarska
Dubrovačko-neretvanska
Međimurska
Grad Zagreb
Vidi i:
Dodatak:Popis gradova u Hrvatskoj
Dodatak:Popis gradova u Hrvatskoj po županijama
Dodatak:Popis općina u Hrvatskoj
Gospodarstvo
Dubrovnik, turizam je iznimno važan za hrvatsko gospodarstvoPodrobniji članak o temi: Gospodarstvo Hrvatske
Prema MMF-u bruto domaći proizvod je 2008. iznosio 54,950 milijarde USD ili 12.374 USD po stanovniku, a prema paritetu kupovne moći ukupni BDP iznosio je 74,419 milijardi USD ili 16.758 USD po stanovniku.[6] Prema Eurostatu, statističkom uredu EU, hrvatski BDP po stanovniku iskazan prema standardima kupovne moći iznosi 63% prosjeka Europske unije.[7] Prema podatcima Državnog zavoda za statistiku prosječna neto plaća za ožujak 2009. iznosila je 5367 kuna, dok je prosječna bruto plaća iznosila 7816 kuna.[8] Dvije trećine zaposlenih u pravnim osobama u ožujku 2009. primilo je prosječnu neto plaću manju od državnog prosjeka.[9] Hrvatska kućanstva su u 2008. godini imala nešto više od 89.000 kuna raspoloživih sredstava, dok im je potrošnja premašila 93.000 kuna. Najveći udio imali su raspoloživi dohoci s 89% udjela.[10]
Na svjetskoj ljestvici ekonomskih sloboda u 2009. godini Hrvatska se nalazi na 116. mjestu te je svrstana u uglavnom neslobodne zemlje.[nedostaje izvor] Deficit platne bilance 2007. godine iznosio je 3,2 milijarde eura ili oko 8,5% BDP-a.[11] Prosječna godišnja stopa inflacije iznosila je 2,9% u 2007., a 6,1% u 2008. što je bila najviša stopa inflacije od 2000. godine.[12] Na kraju 2008. godine devizne pričuve iznosile su 9,1 milijardu eura, inozemni dug 39,1 milijardu eura, a dug opće države (javni dug) 29,1% BDP-a.[12] Prema studiji revizorske kuće KPMG Hrvatska je druga najoporezovanija zemlja na svijetu sa stopom oporezivanja od 53,5%. Kad se u tu brojku uključi krizni porez Hrvatska postaje zemlja sa najvećom stopom poreznog opterećenja.[13]
Hrvatska je u prvih šest mjeseci 2010. izvezla roba u vrijednosti nešto većoj od 30,5 milijardi kuna, dok je istodobno uvoz iznosio 52,2 milijardu kuna, pa je robni deficit premašio iznos od 21,6 milijarde kuna i bio je 24,9 posto manji nego u istom razdoblju lani. Pokrivenost uvoza izvozom od 58,4 posto.[14] Najveći hrvatski izvozni partneri su Italija, BiH i Njemačka, a najveći uvozni partneri Italija, Njemačka i Rusija. Izravna strana ulaganja u Hrvatsku, prema podacima HNB-a, u razdoblju od 1993. do lipnja 2005. godine iznose 11,2 milijarde eura. Najveća hrvatska tvrtka prema prihodu u 2008. godini je INA s 26,7 milijarde kuna, slijedi Konzum s 12,7 milijardi kuna te HEP s 11,4 milijarde kuna.[15]
Broj prijavljenih na Državnom zavodu za zapošljavanje u srpnju 2009. bio je 248.586, pa se stopa nezaposlenosti popela na 14%, pokazuju podaci Državnog zavoda za statistiku.[16] Na kraju prošle godine bilo ukupno 1.543.878 zaposlenih osoba, najviše u prerađivačkoj industriji, trgovini i građevinarstvu.[17] U uslužnim djelatnostima radi 64,1% zaposlenih, u industriji i graditeljstvu 30,9%, a 4,8% u poljoprivredi.[18] Stopa anketne nezaposlenosti je u prvom tromjesečju 2009. iznosila 9,4%, odnosno 167.000 nezaposlenih.[19] Pri tome je u Hrvatskoj ukupno zaposleno 1.638.000 osoba, od čega 911.000 muškaraca i 727.000 žena.[20] U državnim i javnim službama zaposleno je oko 260.000 ljudi, u javnim službama, kao što su obrazovanje i zdravstvo, 180.000, a u državnoj upravi 65.000 zaposlenika.[21]
Poljoprivredni nasadi u Neretvanskoj doliniPoljoprivreda stvara 7,4% nacionalnog dohotka, a zapošljava 14,2% radne snage. Od 2,7 milijuna hektara poljoprivrednih površina obrađuje se oko 1,1 milijun. Ostatak je neobrađen ili u vlasništvu države. Prosječna veličina imanja je 1,9 hektara.[22] Industrija ostvaruje oko petine BDP-a, a zapošljava oko četvrtine radne snage. Brodogradnja je značajna privredna grana, a najveća brodogradilišta su: Brodosplit, Uljanik i 3. Maj. Trgovina je najutjecajnija gospodarska grana, zapošljava oko 23,1% ukupnog broja zaposlenih te ostvaruje prihod od 37,7%.[23]
Turizam je iznimno važan za Hrvatsku. Broj turista u 2007. godini je premašio 11,16 milijuna, a ostvareno je 53 milijuna noćenja. Najviše turista dolazi iz Njemačke, Italije, Slovenije i Austrije. Dvije županije, Istarska i Primorsko-goranska, ugošćuju 44% turista.[24] Prihod od turizma u prvih devet mjeseci 2008. dosegnuo je 6,8 milijardi eura,[25] a udjel turizma u BDP-u iznosi 22% što turizam označava strateškom granom gospodarstva i jednom od najkonkurentnijih djelatnosti.[26]
Krajem 2009. godine Hrvatska je imala 679 tisuća zaposlenih u privatnim, 114 tisuća zaposlenih u državnim, a isti broj osoba je bio zaposlen u tvrtkama koje se nalaze u mješovitom vlasništvu. Pored njih Hrvatska ima i 240.000 zaposlenih u javnom sektoru.[27]
Promet
Airbus Croatia AirlinesaHrvatska ima vrlo razvijenu mrežu autocesta. Hrvatska je u prometnom smislu bila diskriminirana za vrijeme Jugoslavije jer su se gradile autoceste koje nisu bile u skladu sa hrvatskim nacionalnim interesom. Značajni infrastrukturni projekti na gradnji autocesta započeli su 2000. godine kada započinje intenzivna gradnja i povezivanje Hrvatske. U Hrvatskoj ukupno ima preko 1400 kilometara autocesta koje povezuju Zagreb s drugim većim gradovima.
Sredinom 2005. je u promet puštena autocesta A1 koja povezuje dva najveća grada Zagreb i Split. Autocesta A2 ide od slovenske granice prema Zagrebu. Autocesta A3 prolazi Panonskom Hrvatskom od Bregane do Lipovca. A4 ide od Goričana na mađarskoj granici prema Zagrebu. Autocesta A5, tzv. Slavonika povezuje Slavoniju, tj. Osijek i Baranju sa Zagrebom i Jadranom. Autocesta A6 povezuje Zagreb i Rijeku. Autoceste A8 i A9 čine Istarski ipsilon.
Autocesta A1 povezuje Split i ZagrebRijeka je najveća luka na Jadranu s više od 13 milijuna tona tereta u 2007. godini. Hrvatska ima sedam zračnih luka za međunarodni promet u Zagrebu, Zadaru, Splitu, Dubrovniku, Rijeci, Osijeku i Puli. Croatia Airlines je nacionalni zrakoplovni prijevoznik. Jadrolinija je najveći i nacionalni brodarski prijevoznik. Hrvatska ima vrlo razvijen sustav željeznica ali zbog političkih razloga u prošlosti neki dijelovi Hrvatske nisu povezani, poput Istre i Dubrovnika. Hrvatske željeznice su državna željeznička tvrtka.
U Hrvatskoj je u 2008. godini registrirano 88.217 novih automobila što je najveći broj u povijesti i predtavlja povećanje od 6,7% u odnosu na godinu lani. Najprodavanija marka je Opel, slijede Renault, Volkswagen, Peugeot i Škoda.[28] U prva dva mjeseca 2009. godine u odnosu na isto prošlogodišnje razdoblje u Hrvatskoj registrirano 40,9% manje novih automobila kao posljedica svjetske gospodarske krize.[29] U Hrvatskoj na 1000 stanovnika dolazi 300 automobila.[30]
Komunikacije
Hrvatska se po upotrebi informatičke i komunikacijske tehnologije nalazi na 49. mjestu od ukupno 134 zemlje obuhvaćene u istraživanju Svjetskog ekonomskog foruma.[31] Svaki treći Hrvat koristi računalo svaki dan, a domaće tržište tehnologija i telekomunikacija je godišnje vrijedno milijardu dolara.[32] Oko 37% hrvatskih kućanstava posjeduje osobno računalo.[33]
U 2008. godini 47% stanovnika starijih od petnaest godina koristi internet što je porast od 8% u odnosu na 2007. godinu. Ukupan broj korisnika je 2,24 milijuna. Od toga broja 56% koristi internet svaki dan.[34] Broj širokopojasnih priključaka internetu iznosi 722.110 čime je dostignuta razina gustoće širokopojasnih priključaka internetu od 16,28%.[35] Uslugu internet bankarstva u u prvom kvartalu 2009. koristilo je 597.866 građana te 155.721 poslovnih subjekata, što je povećanje od 32,06% korištenja od strane građana, odnosno 15,32% od strane poslovnih subjekata u odnosu na godinu lani.[36] Stopa softverskog piratstva na osobnim računalima trenutno iznosi 54%.[37]
Oko 79% hrvatskih građana posjeduje mobilni telefon, a 12% građana ima više od jednog mobitela.[38] Vodeći pružatelji usluga mobilne telefonije su T-Mobile Hrvatska, Vip i Tele2. U pokretnim mrežama krajem prošle godine tri komercijalna operatera imala su ukupno više od 5,87 milijuna korisnika, čime je dostignuta penetracija od 132,55%. Devet komercijalnih operatera nepokretne mreže krajem 2008. imalo je nešto više od 1,85 milijuna korisnika, čime je gustoća od 41,73% neznatno 'pala' u odnosu na 2007. godinu.[39]
Tržište elektroničkih komunikacija u 2008. godini je vrijedilo 15 milijardi kuna, od toga je najveći dio ili oko 8,5 miljardi kuna ostvaren u pokretnim mrežama, dok je prihod u nepokretnim mrežama bio nešto malo viši od 5 milijardi kuna. Prihod od prijenosa podataka premašio je milijardu kuna, dok se ostatak ukupnog prihoda odnosi na najam vodova i kabelsku televiziju. Od ukupnog prihoda od nepokretnih mreža 83,01% je ostvario T-HT, dok se oko 17% tog prihoda odnosi na tzv. nove operatere.[40]
Stanovništvo
Stanovništvo po narodnostima u RH 2001.:
Hrvati
Srbi
Česi
Mađari
regionalno izjašnjeni
Podrobniji članak o temi: Stanovništvo Hrvatske
Podrobniji članak o temi: Etničke grupe Hrvatske
U Hrvatskoj je prema popisu stanovništva iz 2001. živjelo 4.437.460 stanovnika od čega 2.301.560 žena i 2.135.900 muškaraca. Prosječna starost stanovništva bila je 39,3 godine, 41 godina za žene i 37,5 za muškarce. Očekivano trajanje života je 2006. bilo 79,3 godine za žene i 72,5 godina za muškarce.
U 2009. godini u Hrvatskoj je rođeno 44.577 djece a umrlo je 52.414 osoba, što čini negativan prirodni priraštaj od 7.837 osoba. Stopa nataliteta iznosila je 10,1‰, a stopa mortaliteta 11,8‰, sklopljena su 22.382 braka dok je bilo 5.076 razvoda.[41]
Od 1996. godine Hrvatska bilježi pozitivan migracijski saldo, tj. veći broj osoba se doseljava u Hrvatsku nego što ju napušta. Tako se 2005. u Hrvatsku doselilo 14.230 osoba dok se odselilo 6.012. Većina doseljenih su došli iz Bosne i Hercegovine dok je većina onih koji su napustili Hrvatsku otišla u Srbiju i Crnu Goru.[42]
Veliku većinu stanovništva Hrvatske čine Hrvati (89,6%). Glavna nacionalna manjina su Srbi (4,5%), dok od ostalih dvadesetak nacionalnih manjina svaka čini manje od 0,5% stanovništva.[2]
Prema popisu stanovništva iz 2001. godine najzastupljenija vjeroispovjest je katolička (87,83%). Druge zastupljenije vjeroispovjesti su pravoslavna (4,4%) i islamska (1,3%), dok sve ostale vjeroispovjesti zajedno čine manje od 1% stanovništva.[43]
Jezici
U Hrvatskoj je službeni jezik hrvatski, koji je materinski za 96% stanovnika,[44] s latiničnim pismom, a na području Istarske županije službeni je i talijanski jezik[45] koji je materinski za 20.521 stanovnika.[44]
U Hrvatskoj je autohtoni jezik hrvatski jezik te jezik predmletačkih autohtonih romanskih stanovnika poluotoka Istre (istriotski)[46].
Ostali su jezici jezici doseljenih naroda: albanski, bošnjački, bugarski, crnogorski, češki, hebrejski, mađarski, makedonski, njemački, poljski, romski, rumunjski, ruski, rusinski, slovački, slovenski, srpski, talijanski, turski, ukrajinski i vlaški.[44].
Obrazovanje
Zgrada Opće gimnazije u SplituU Hrvatskoj je 2008. godine radilo 645 dječjih vrtića koji su ostvarivali programe predškolskog odgoja i naobrazbe. Udio privatnih vrtića je 33,9%, dok ostatak čine vrtići u gradskom, općinskom i županijskom vlasništvu. Ukupan broj djece koja su obuhvaćena nekim programom je 149.300 ili 56,6% djece u dobi od šest mjseci do šest godina. U privatnim vrtićima je smješteno 12,9% djece. Djeca s teškoćama u razvoju čine 3,6% vrtićke populacije dok je udio darovite djece 1,1%. Na 18 djece dolazi jedan odgojitelj, ako ubrajamo i kraće programe, a na 11 djece dolazi jedan odgojitelj u cjelodnevnom programu.[47]
Osnovno obrazovanje započinje s navršenih 7 godina, a redovito traje 8 godina. U prva četiri razreda djecu obrazuje jedan učitelj, a u druga četiri razreda djeca dobivaju učitelja iz svakog predmeta. Udio žena u učiteljskoj populaciji je 78,9%. Pismeno je 98,8% stanovnika starih 10 i više godina.[48] Sredinom 2006. godine u Hrvatskoj je bilo je 839 osnovnih škola, koje su u svom sastavu imale 1246 područnih škola, s ukupno 384.634 učenika. Odnos broja učitelja i učenika u redovitom obrazovanju bio je 1:13, a u obrazovanju za djecu i mladež s teškoćama u razvoju 1:2,9. U 2057 škola nastava se izvodila samo na jednom jeziku, od čega u 2015 na hrvatskom, u 19 na srpskome, u 11 na talijanskome, u sedam na češkome, u pet na mađarskome. Osim na hrvatskom jeziku 28 škola nastavu izvodi na jezicima nacionalnih manjina. Prvi put u školske klupe sjelo je 43.286 prvašića.[49]
U hrvatskim srednjim školama obrazovanje traje tri ili četri godine. Srednje se škole dijele na gimnazije, strukovne škole i umjetničke škole. U prve razrede srednjih škola 2007. godine su upisana 51.384 učenika. Od toga se u gimnazije upisalo 12.635 učenika, u umjetničke škole 1509, u četverogodišnje škole 21.784, u trogodišnje škole 14.938, u programe niže stručne spreme 52 te u škole s posebnim i prilagođenim programima 466 učenika.[50]
Zgrada rektorata Sveučilista u ZagrebuNakon srednjoškolskog daljnje obrazovanje je dostupno na veleučilištima i sveučilištima. Hrvatska ima sedam sveučilišta: Sveučilište u Zagrebu, Sveučilište u Rijeci, Sveučilište u Splitu, Sveučilište u Osijeku, Sveučilište u Zadru, Sveučilište u Dubrovniku i Sveučilište u Puli. Sveučilište u Zadru je najstarije hrvatsko sveučilište osnovano 1396. godine, dok je najstarije sveučilište s neprekinutim djelovanjem u Jugoistočnoj Europi Sveučilište u Zagrebu osnovano 1669. godine. U Hrvatskoj djeluje i dvanaest javnih i dva privatna veleučilišta. Djeluje i devetnaest visokih škola, od kojih je sedamnaest privatnih. Od uvođenja Bolonjskog procesa 2003. godine, u pravilu nakon tri godine studija se stječe titula prvostupnika, nakon daljnje dvije godine postaje se magistar, a poslijediplomskim studijem od tri godine stječe se titula doktora.
Prema popisu stanovništva iz 2001. godine fakultetski obrazovane osobe čine 7,82% stanovništva. U taj broj uključeni su i magistri i doktori znanosti. Građani s višom školom čine 4,08%. Oko 40% građana je samo sa završenom osnovnom, nezavršenom osnovnom ili bez ikakve škole, a od 47% građana sa srednjom školom tri petine njih završilo trogodišnju strukovnu školu.[51] U dobi između 25 i 64 godine broj osoba s fakultetskom diplomom iznosi 18%.[52] Na visokim učilištima 2006. diplomiralo je 19.566 studenata, što je za 7,4% više nego 2005. godine. Od ukupog broja diplomiranih 64% su redoviti studenti, a udio žena je 59,3%.[53] U Hrvatskoj trenutačno studira oko 170.000 studenata.[54]
Zdravstvo
KBC Zagreb lokacija na Rebru, najveća zdravstvena ustanova u HrvatskojU Hrvatskoj postoji 69 bolničkih ustanova i lječilišta i to 3 klinička bolnička centra, 4 kliničke bolnice i 7 klinika, 22 opće bolnice, 27 specijalnih bolnica, 2 lječilišta i 3 privatne bolnice.[55] Osim toga u manjim je mjestima radilo još 9 općih stacionara i 6 izvanbolničkih rodilišta. Broj se bolničkih kreveta u razdoblju od 1990. do 2000. smanjio za oko 24%. U 2004. je bilo 24.549 bolničkih kreveta. U bolnicama se iste godine liječilo 726.320 osoba.[56]
Hrvatska je s 276 liječnika na 100.000 stanovnika ispod prosjeka tranzicijskih zemalja i zemalja Europske unije. Manjak liječnika bi za Hrvatsku mogao biti dugoročan problem, na što upozorava sve manji interes mladih za studij medicine, jer se 1990. godine za jedno upisno mjesto natjecalo sedam, a danas svega 2,2 kandidata. To prati i negativna selekcija, odnosno niže prosječne upisne ocjene. U hrvatskim bolnicama radi oko 7000 liječnika, a samo u četiri osnovne grane medicine, internoj, kirurgiji, ginekologiji i pedijatriji, nedostaje 925 specijalista.[57] U Hrvatskoj ima ukupno 16.956 liječnika, od kojih 12.149 radi u zdravstvenim ustanovama, a 3992 liječnika radi u farmaciji i drugim djelatnostima.[58]
Prema podacima HZZO-a visoki krvni tlak, dijabetes, zloćudne bolesti, osteoporoza, metabolički sindrom, povišene masnoće u krvi i bolesti organa za kretanje najčešći su razlozi zbog kojih hrvatski građani traže liječničku pomoć. Svaki zaposleni u prosjeku godišnje koristi desetak dana bolovanja. U 2008. godini umrlo je 52.367 osoba, i to nešto više muškaraca nego žena. Od toga broja, 26.506 osoba umrlo je od bolesti srca i krvnih žila, a njih 12.853 od raka. Ostali češći uzroci smrti su ozljede i trovanja, bolesti dišnih putova te probavnih organa. Danas rođeno dijete u Hrvatskoj ima velike šanse doživjeti 79 godina ako je žena i 72 ako je muškarac.[59] U Hrvatskoj ima više od 185.000 darivatelja krvi što znači da na 100 stanovnika dolaze četiri darivatelja.[60] U Hrvatskoj je od 1983. do 2007. obavljeno 736.196 pobačaja.[61]
Kultura
Podrobniji članak o temi: Kultura Hrvatske
Hrvatska se kultura zasniva na dugoj, burnoj i raznolikoj povijesti iz koje su očuvani mnogi spomenici, umjetnička i znanstvena djela. Hrvatska ima sedam spomenika svjetske baštine i osam nacionalnih parkova. Kravata, popularan odjevni predmet, potječe upravo iz Hrvatske. Hrvatska je svjetskoj baštini dala mnoge velikane: od književnika, glazbenika, slikara, kipara, arhitekata, znanstvenika, filozofa i ratnika. Kao najvažniji mogu se spomenuti tri dobitnika Nobelove nagrade: Ivo Andrić za književnost, Vladimir Prelog i Lavoslav Ružička za kemiju.
Književnost
Misal po zakonu rimskog dvoraPočeci Hrvatske pismenosti sežu u srednji vijek. Hrvati pišu na glagoljici, bosančici i latinici. Simbol početka hrvatske književnosti je Bašćanska ploča. Ljetopis popa Dukljanina najstariji je hrvatski ljetopis. Važan je i glagoljički Zapis popa Martinca. U XIV. stoljeću razvija se i lirsko pjesništvo većinom vjerskog karaktera. Nositelji književnog života su većinom svećenici i glagoljaši. Najstarija je božićna pjesma U se vrime godišća prevedena s latinskog. Jedan od najstarijih zapisa na latinici je pobožna Šibenska molitva nastala oko 1347. godine. Hrvojev misal je najljepši i najbogatije ilustrirani glagoljski rukopis hrvatskoga srednjovjekovlja. Misal po zakonu rimskog dvora tiskan 1483. je hrvatski prvotisak.
Humanizam se najjače očitovao u priobalnim gradovima. Najvažniji hrvatski humanisti su Ivan Česmički, Juraj Šižgorić, Antun Vrančić i Ilija Crijević. Bogatstvo hrvatske renesansne književnosti može se uočiti po brojnosti i raznolikosti književnih oblika. Marko Marulić se naziva ocem hrvatske književnosti s najvažnijim djelima Judita na hrvatskom i Davidijada na latinskom jeziku. Petar Hektorović piše putopisni spjev Ribanje i ribarsko prigovaranje, a Petar Zoranić prvi hrvatski roman Planine. Najznačajniji pjesnici su Šiško Menčetić, Džore Držić, Mavro Vetranović, Brne Karnarutić i Hanibal Lucić s pjesmom. Najvažniji renesansni komediograf je Marin Držić, a najpoznatije komedije su mu Dundo Maroje, Novela od Stanca i Skup.
U baroku uvjetovano tuskim osvajanjima i rascjepkanošću zemlje djeluju četiri regionalna književna kruga. Glavni i najplodonosniji je onaj iz Dubrovnika. Najvažniji predstavnik je Ivan Gundulić s djelima Suze sina razmetnog, Dubravka i Osman. Ostali predstavnici su Ivan Bunić Vučić, Junije Palmotić i Ignjat Đurđević. Slijedi dalmatinski kjiževni krug te književnost Banske Hrvatske i Slavonije. Nikola Zrinski, Fran Krsto Frankopan, Katarina Zrinska, Juraj Habdelić i Antun Kanižlić najvažniji su predstavnici. Hrvatskom književnosti 18. stoljeća dominira barok, prosvjetiteljstvo i klasicizam, a javljaju se i neke značajke predromantizma. Iznimno veliku popularnost postiže Razgovor ugodni naroda slovinskog Andrije Kačića Miošića. Iz tog razdoblja valja spomenuti Matiju Petra Katančića, Matiju Antuna Reljkovića i Tituša Brezovačkog.
Miroslav KrležaRomantizam se javlja za vrijeme hrvatskog književnog preporoda koji traje od 1813. do 1860. godine, a karakrerizira ga nacionalno buđenje. Ljudevit Gaj postaje predvodnikom preporodnih nastojanja, a ostali predstavnici su Pavao Štoos, Stanko Vraz, Dimitrija Demeter, Ivan Mažuranić i Petar Preradović. Protorealizam se još naziva i Šenoinim dobom po najvažnijoj osobi tog razdoblja Augustu Šenoi. Njegova pojava simbolizira prodor hrvatske umjetnosti riječi u šire čitalačke mase. Hrvatski realizam traje od 1881. do 1890., a najvažniji predstavnici su pravaši Eugen Kumičić i Ante Kovačić te Ksaver Šandor Gjalski, Josip Kozarac, Vjenceslav Novak i Silvije Strahimir Kranjčević.
Hrvatska moderna traje od 1892. do 1916. Najznačajniji književnici tog razdoblja su Antun Gustav Matoš, Ivo Vojnović, Dinko Šimunović, Fran Galović, Dragutin Domjanić, Vladimir Vidrić, Ivan Kozarac i Vladimir Nazor. U Zagrebu se 1900. osniva Društvo hrvatskih književnika. Najvažniji predstavnici hrvatske književnosti u razdoblju 1914. do 1929. su Ivo Andrić i Antun Branko Šimić. Najvažniji književnik 20. stoljeća je Miroslav Krleža. Predstavnici nove genercije su Tin Ujević, Dobriša Cesarić, Dragutin Tadijanović, Ivan Goran Kovačić. Najvažniji predstavnici druge moderne su knjiženvici okupljeni oko časopisa Krug nazvani krugovaši poput Slobodana Novaka, Josipa Pupačića, Vlatko Pavletić i Vlade Gotovca, a priklonili su im se i Jure Kaštelan i Vesna Parun. U postmoderni djeluju Ivo Brešan, Ivan Aralica i Pavao Pavličić. U anketi među građanima Hrvatske najpoznatijim hrvatskim pjesnikom proglašen je Tin Ujević, a slijede Dobriša Cesarić, Vesna Parun, Dragutin Tadijanović i Antun Branko Šimić.[62]
Nikola TeslaZnanost
Mnogo značajnih znanstvenika i izumitelja potječe iz Hrvatske. Slavoljub Eduard Penkala je izumitelj mehaničke olovke, a Nikola Tesla je izumio generator izmjenične struje, transformator i okretno magnetsko polje. Tesla je često nazivan čovjek koji je izumio dvadeseto stoljeće. Faust Vrančić izumio je padobran, a Ivana Lupis-Vukić izumitelj je torpeda. Ivan Vučetić izumitelj je daktiloskopije, sustava identifikacije pomoću otisaka prstiju. Antun Lučić je zaslužan za izum prve naftne bušotine. Najznačajniji znanstvenici su Ruđer Bošković, Dragutin Gorjanović-Kramberger, Andrija Mohorovičić i Milutin Milanković. Ivan Lučić se naziva ocem hrvatske historiografije, a ostali važni povjesničari su Juraj Rattkay, Ivan Kukuljević Sakcinski, Franjo Rački, Tadija Smičiklas, Vjekoslav Klaić i Ferdo Šišić.
Umjetnost
Hrvatska je dala značajne kipare poput Jurja Dalmatinca i Ivana Meštrovića, slikare Vlaha Bukovaca, Ivana Generalića, Julije Klovića, Ede Murtića te Ivana Rabuzina.
Kuhinja
Šport
Ivano Balić
Blanka Vlašić
Janica KostelićHrvatska ima mnoge vrhunske športaše. Posebno dobre rezultate i veliku popularnost imaju loptački sportovi poput nogometa, rukometa, košarke i vaterpola. Najveći uspjeh hrvatskog sporta postigla je nogometna reprezentacija osvajanjem bronce na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj. Davor Šuker osvojio je Zlatnu kopačku kao najbolji strijelac natjecanja. NK Dinamo je jedini hrvatski klub koji uspio osvojiti neki europski trofej, Kup velesajamskih gradova 1967. godine, preteču Kupa UEFA i Europske lige. Drugi najpopularniji nogometni klub je splitski Hajduk. Hrvatska rukometna reprezentacija je dvostruki olimpijski pobjednik u Atalanti i Ateni. Kauboji su bili svjetski prvaci 2003. godine, a osvojili su i tri svjetska srebra na Islandu, Tunisu i Hrvatskoj. Tome valja pridodati europsko srebro i broncu. Ivano Balić je smatran najboljim rukometašem svoje generacije. RK Zagreb je dvostruki, a Bjelovar jednostruki prvak Europe.
Hrvatska košarkaška reprezentacija je igrala finale sa Sjedinjenim Državama čija je reprezentacija nazvana Dream team na olimpijskim igrama u Barceloni. Dražen Petrović se smatra najvećim europskim košarkašem svih vremena koji je Europljanima otvorio put u NBA. Ostali veliki košarkaši su Krešimir Ćosić, Toni Kukoč, Dino Rađa i trener Mirko Novosel član Košarkaške Kuće slavnih. Hrvatski klubovi su bili pet puta prvaci Europe, Split tri puta, a Cibona dva puta. Cibona je dva puta bila pobjednik Kupa pobjednika kupova. Split je dva puta osvojio Kup Radivoja Koraća, a Cibona jedan. Treći popularni klub je KK Zadar. Zadar je naziva gradom košarke zbog popularnosti sporta u tom gradu i fanatičnošću navijača. Hrvatska vaterpolska reprezentacija je trenutačni svjetski prvak. Barakude su ut to osvojile i olimpijsku broncu te dva europska srebra. Mladost je sedmerostruki europski prvak te je od LEN-a proglašena Najboljim klubom dvadesetog stoljeća. Jug i Jadran su svaki po dva puta bili prvaci.
Hrvatska teniska reprezentacija je bila pobjednik Davisova kupa 2005. godine. Goran Ivanišević je osvojio Wimbledon 2001. godine. Ostali poznati tenisači su Ivan Ljubičić, Mario Ančić i Iva Majoli. Skijašica Janica Kostelić je najbolja hrvatska sportašica. Jedina je skijašica koja je osvojila četri zlatne olimpijske medalje ukupno i tri zlatne medalje na jednoj Olimpijadi. Ukupno je s četri zlata i dva srebra najuspješnija skijašica u povijesti Olimpijade. Trostruka je pobjednica Svjetskog skijaškog kupa te osvajačica pet svjetskih zlatnih medalja. Ivica Kostelić postigao je zapažene rezultate. Visašica Blanka Vlašić je najbolja hrvatska atletičarka i aktualna svjetska prvakinja. Najbolji plivači su Duje Draganja, Sanja Jovanović i Đurđica Bjedov. Željko Mavrović i Mate Parlov najbolji su boksači. Branko Cikatić i Mirko Filipović su najpoznatiji borci u mješovitim borilačkim vještinama. Tamara Boroš je najbolja stolnotenisačica.
Državni blagdani
Državni blagdani u Republici Hrvatskoj [63] Datum Blagdan
1. siječnja Nova godina
6. siječnja Sveta tri kralja
dan nakon Uskrsa Uskrsni ponedjeljak
1. svibnja Praznik rada
60 dana nakon Uskrsa Tijelovo
22. lipnja Dan antifašističke borbe
25. lipnja Dan državnosti
5. kolovoza Dan pobjede i domovinske zahvalnosti
15. kolovoza Velika Gospa
8. listopada Dan neovisnosti
1. studenog Svi sveti
25. i 26. prosinca Božićni blagdani
Izvori
‘ Stanovništvo prema spolu i starosti, po naseljima, popis 2001.. Popis stanovništva 2001.. Državni zavod za statistiku RH. Preuzeto 22. kolovoza 2009..
‘ 2,0 2,1 Stanovništvo prema narodnosti, po gradovima/općinama, popis 2001.. Popis stanovništva 2001.. Državni zavod za statistiku RH. Preuzeto 22. kolovoza 2009..
‘ Popis država članica Ujedinjenih naroda (engleski).
‘ Rezolucija Opće skupštine Ujedinjenih naroda br. 46/238 (1992) (engleski).
‘ Ustav Republike Hrvatske
‘ Report for Selected Countries and Subjects: Croatia (engleski). International Monetary Fund. Preuzeto 22. kolovoza 2009..
‘ Hrvatski BDP na 63% prosjeka EU. Jutarnji list (26. lipnja 2009.). Preuzeto 22. kolovoza 2009..
‘ Prosječna plaća porasla na 5.367 kuna. T-Portal (22. svibnja 2009.). Preuzeto 22. kolovoza 2009..
‘ Hrvati primaju plaću ispod prosjeka države. Jutarnji list (14. travnja 2009.). Preuzeto 22. kolovoza 2009..
‘ Hrvati troše 4.300 kune više nego što zarade. T-Portal (6. srpnja 2009.). Preuzeto 22. kolovoza 2009..
‘ Deficit platne bilance 1,8 mlrd eura. bankamagazine.hr (30. rujna 2008.). Preuzeto 22. kolovoza 2009..
‘ 12,0 12,1 Ekonomski indikatori. Hrvatska narodna banka (29. srpnja 2009.). Preuzeto 22. kolovoza 2009..
‘ Hrvati plaćaju najveće poreze na svijetu. Jutarnji.hr (24. lipnja 2009.). Preuzeto 24. lipnja 2009..
‘ Izvoz porastao 10,1, a uvoz pao 7,7 posto u prvom polugodištu. Večernji.hr (2. kolovoza 2010.). Preuzeto 2. kolovoza 2010..
‘ Ina, Konzum i HEP najjači po prihodima. NoviList.hr (5. srpnja 2009.). Preuzeto 7. srpnja 2009..
‘ http://www.jutarnji.hr/novac/vas_novac/clanak/art-2009,8,21,broj_zaposlenih,173520.jl 'Nema promjena u broju nezaposlenih'
‘ http://www.jutarnji.hr/novac/karijere/clanak/art-2009,4,18,statistika_karijere,159916.jl 'Najmanje zaposlenih u poljoprivredi'
‘ Dvije trećine radnika u uslužnom sektoru. Jutarnji.hr (7. srpnja 2009.). Preuzeto 7. srpnja 2009..
‘ http://www.jutarnji.hr/novac/vas_novac/clanak/art-2009,7,27,nezaposlenost_pad,170946.jl 'Pad anketne nezaposlenosti'
‘ http://business.hr/Default2.aspx?ArticleID=f50d4249-b345-4afe-83a6-30dea5a47bcb&ref=rss 'Nezaposlenost u Hrvatskoj pala na 7,9%'
‘ http://www.tportal.hr/biznis/gospodarstvo/14095/Za-skupu-drzavu-kriva-je-vlast.html 'Za skupu državu kriva je vlast'
‘ Imate više od milijun hektara zemlje koja je neobrađena, hitno je iznajmite!. Jutarnji.hr (31. kolovoza 2009.). Preuzeto 31. kolovoza 2009..
‘ http://www.jutarnji.hr/novac/vijesti/clanak/art-2009,3,11,trgovci_udio,155412.jl 'Trgovci su hrvatsko gospodarstvo'
‘ http://209.85.129.132/search?q=cache:aGg6cfX6bAcJ:www.mint.hr/UserDocsImages/ANALIZA%2520TURISTI%C4%8CKOG%2520PROMETA%25202007.%2520GODINE.pdf+broj+turista+u+hrvatskoj+2007&hl=hr&ct=clnk&cd=2&gl=hr&client=firefox-a 'Turistički promet u Republici Hrvatskoj u 2007.'
‘ http://www.vecernji.hr/newsroom/economics/3215727/index.do 'Bajs: Turistička 2008. bila je najbolja dosad, a dobra će biti i 2009.'
‘ http://www.jutarnji.hr/novac/vijesti/clanak/art-2009,1,14,turizam_u_2008,148360.jl 'U 2009. borba za svakog gosta'
‘ Tko zapravo radi u Hrvatskoj i tko će sve to platiti, banka.hr 26. ožujak 2010. godine
‘ http://www.dnevnohr.com/Auto/moto/Rekordna-prodaja-automobila-u-Hrvatskoj.html 'Rekordna prodaja automobila u Hrvatskoj'
‘ http://www.monitor.hr/clanci/hrvatska-i-u-veljaci-pad-prodaje-automobila-za-39-posto/1173/ 'Hrvatska: i u veljači pad prodaje automobila za 39%'
‘ http://www.privredni.hr/index.php?option=com_content&task=view&id=1364&Itemid=2 'Lukoil predložio Ini suradnju u proizvodnji ekološkog goriva '
‘ http://www.jutarnji.hr/novac/vijesti/clanak/art-2009,3,26,IT_zemlje_49,157362.jl 'Hrvatska i dalje među top 50 IT zemalja'
‘ http://www.jutarnji.hr/novac/bizzbuzz/clanak/art-2009,3,27,ict_konkurentnost,157424.jl 'Svaki treći Hrvat koristi računalo svaki dan'
‘ http://www.tportal.hr/biznis/novaciulaganje/27603/potrosnja-kucanstava-4c3-tisuce-kuna-veca-od-raspolozivih-sredstava.html 'Hrvati troše 4.300 kune više nego što zarade'
‘ http://www.net.hr/tehnoklik/page/2009/02/11/0247006.html 'U Hrvatskoj 47% korisnika interneta'
‘ http://limun.hr/main.aspx?id=473639 'Širokopojasni internet u 2009. godini'
‘ http://beta.vecernji.hr/vijesti/vise-pola-milijuna-hrvata-koristi-internet-bankarstvo-clanak-2072 'Više od pola milijuna Hrvata koristi internet bankarstvo'
‘ http://www.jutarnji.hr/novac/vijesti/clanak/art-2009,5,12,ilegalni_softver,162938.jl 'Piratstvo u Hrvatskoj stagnira'
‘ http://www.mobil.hr/novosti/one.php?sid=3229 'Hrvatska ne vodi po broju mobitela, ali zato vodi po broju poslanih poruka'
‘ http://seebiz.eu/hr/tvrtke/telekomunikacije/trziste-elektronickih-komunikacija-u-2008.-vrijedno-15-milijardi-kuna,40824.html 'Tržište elektroničkih komunikacija u 2008. vrijedno 15 milijardi kuna'
‘ http://seebiz.eu/hr/tvrtke/telekomunikacije/trziste-elektronickih-komunikacija-u-2008.-vrijedno-15-milijardi-kuna,40824.html 'Tržište elektroničkih komunikacija u 2008. vrijedno 15 milijardi kuna'
‘ Prirodno kretanje stanovništva Republike Hrvatske u 2009.. Državni zavod za statistiku RH (19. srpnja 2010.). Preuzeto 17. studenoga 2010..
‘ http://www.index.hr/vijesti/clanak/u-hrvatsku-se-prosle-godine-doselilo-najvise-ljudi-iz-bih-a-njih-najvise-odselilo-se-u-sicg/320887.aspx
‘ Stanovništvo prema vjeri, po gradovima/općinama, popis 2001.. Popis stanovništva 2001.. Državni zavod za statistiku RH. Preuzeto 17. studenoga 2010..
‘ 44,0 44,1 44,2 Stanovništvo prema materinskom jeziku, po gradovima/općinama, popis 2001.. Popis stanovništva 2001.. Državni zavod za statistiku RH. Preuzeto 17. studenoga 2010..
‘ Statut Istarske županije. Istarska županija (5. listopada 2010.). Preuzeto 17. studenoga 2010..
‘ Fluminensia god. 21 (2009) br. 1 Nina Spicijarić: Romanizmi u nazivlju kuhinjskih predmeta u govoru Dubašnice na Krku, str. 9
‘ http://public.mzos.hr/Default.aspx?sec=2195 'Predškolski odgoj i naobrazba u Republici Hrvatskoj'
‘ Stanovništvo staro 10 i više godina prema spolu, a nepismeni i prema starosti, po gradovima/općinama, popis 2001.. Popis stanovništva 2001.. Državni zavod za statistiku RH. Preuzeto 17. studenoga 2010..
‘ http://www.poslovni.hr/67685.aspx 'U Hrvatskoj 2085 osnovnih škola'
‘ http://www.javno.com/hr-hrvatska/u-srednje-skole-upisana-oko-51-tisuca-ucenika_112572 'U srednje škole upisana oko 51 tisuća učenika'
‘ http://www.monitor.hr/clanci/obrazovna-struktura-hrvata-prema-posljednjem-popisu-stanovnistva-hrvatska-moze-u-svijet-ne-s-jeftinom-nego-s-obrazovanom-radnom-snagom/17803/ 'Obrazovna struktura Hrvata prema posljednjem popisu stanovništva'
‘ http://hap.bloger.hr/post/koliko-ima-zapravo-visokoobrazovanih-u-hrvatskoj/1067432.aspx 'Koliko ima zapravo visokoobrazovanih u Hrvatskoj?'
‘ http://www.javno.com/hr-hrvatska/lani-je-diplomiralo-19-566-studenata_58782 'Lani je diplomiralo 19.566 studenata '
‘ http://www.slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/21394/Default.aspx 'Hrvatska po rastu broja studenata prva u Europi'
‘ http://www.mzss.hr/hr/adresar_ustanova 'Adresar ustanova '
‘ http://www.hcjz.hr/clanak.php?id=12711& 'Rad bolnica u Hrvatskoj'
‘ http://www.javno.com/hr-hrvatska/u-hrvatskoj-nedostaje-lijecnika_132381 'U Hrvatskoj nedostaje liječnika'
‘ http://www.glas-slavonije.hr/vijest.asp?rub=1&ID_VIJESTI=104991 'Hrvatska liječnike specijalizira za EU'
‘ http://www.jutarnji.hr/vijesti/clanak/art-2009,4,6,,158706.jl 'Živimo čak četiri godine manje nego Austrijanci'
‘ 'Milinović: Nije bilo fizičkog sukoba između mene i ministra Šukera'
‘ http://www.tportal.hr/vijesti/hrvatska/29754/Od-1983-u-Hrvatskoj-je-izvrseno-736-196-pobacaja.html 'Od 1983. u Hrvatskoj je izvršeno 736.196 pobačaja'
‘ http://www.net.hr/kultura/page/2009/05/05/0104006.html Tin je najpoznatiji pjesnik
‘ Zakon o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj (pročišćeni tekst). Narodne novine 136/2002 (21. studenoga 2002.).
Vanjske poveznice
Početna stranica Republike Hrvatske
Hrvatski web-katalog
Vodič kroz Hrvatsku
Odluka o samostalnosti
ZAGREB
Zagreb je glavni grad Republike Hrvatske, i najveći grad u Hrvatskoj po broju stanovnika. Povijesno gledano, Zagreb je izrastao iz dva naselja na susjednim brdima, Gradeca i Kaptola, koji čine jezgru današnjeg Zagreba, njegovo povijesno središte.
Zagreb danas predstavlja upravno, gospodarsko, kulturno, prometno i znanstveno središte Hrvatske. Položajem i kulturom spada u gradove Srednje Europe.
Grad Zagreb je posebna jedinstvena, teritorijalna, upravna i samoupravna jedinica koja ima položaj županije
Zagreb se nalazi u kontinentalnoj središnjoj Hrvatskoj, na južnim obroncima Medvednice te na obalama rijeke Save. Nalazi se na nadmorskoj visini od 122 metara (Zrinjevac). Povoljan zemljopisni smještaj na jugozapadnom kutu Panonske nizine, između alpske, dinarske, jadranske i panonske regije, uzrok je činjenici da se Zagreb nalazi na prometno čvorištu puteva između Srednje i Jugoistočne Europe te Jadranskog mora.
Klima
Klima u Zagrebu je umjerena kontinentalna. Ljeta su vruća i suha s prosječnim temperaturama od 20° C, dok su zime hladne s prosječnim temperaturama od 1° C.[2]
Naselja u sastavu
Grad Zagreb prostire se na površini od 641 km2. Područje Grada Zagreba (u širem smislu), osim naselja Zagreb, obuhvaća i drugih 70 naselja. To su: Adamovec, Belovar, Blaguša, Botinec, Brebernica, Brezovica, Budenec, Buzin, Cerje, Demerje, Desprim, Dobrodol, Donji Čehi, Donji Dragonožec, Donji Trpuci, Drenčec, Drežnik Brezovički, Dumovec, Đurđekovec, Gajec, Glavnica Donja, Glavnica Gornja, Glavničica, Goli Breg, Goranec, Gornji Čehi, Gornji Dragonožec, Gornji Trpuci, Grančari, Havidić Selo, Horvati, Hrašće Turopoljsko, Hrvatski Leskovac, Hudi Bitek, Ivanja Reka, Jesenovec, Ježdovec, Kašina, Kašinska Sopnica, Kučilovina, Kućanec, Kupinečki Kraljevec, Lipnica, Lučko, Lužan, Mala Mlaka, Markovo Polje, Moravče, Odra, Odranski Obrež, Paruževina, Planina Donja, Planina Gornja, Popovec, Prekvršje, Prepuštovec, Sesvete, Soblinec, Starjak, Strmec, Šašinovec, Šimunčevec, Veliko Polje, Vuger Selo, Vugrovec Donji, Vugrovec Gornji, Vurnovec, Zadvorsko i Žerjavinec.
Povijest
Podrobniji članak o temi: Povijest Zagreba
Trg bana Jelačića danas
Trg bana Jelačića 1880. godineO nastanku imena grada govori poznata legenda, u kojoj stari drevni ban, umoran i žedan, naredi djevojci Mandi da donese vode s izvora. Ban reče: "Mando, dušo, zagrabi" !
Prvi pisani spomen Zagreba datira iz 1094. godine kada je na Kaptolu osnovana biskupija, što govori u prilog činjenici da je i ranije postojalo naselja.
1242. Zagreb (tada Gradec) Zlatnom bulom hrvatsko - ugarskog kralja Bele IV. postaje slobodni kraljevski grad.
1557. Zagreb se u pisanim dokumentima prvi puta spominje kao glavni grad Hrvatske.
1607. Isusovci osnivaju prvu gimnaziju i Akademiju. Ta se godina smatra godinom utemeljenja Zagrebačkog sveučilišta.
1776. iz Varaždina je u Zagreb preseljeno sjedište Hrvatskog kraljevskog vijeća (Vlade).
7. rujna 1850. Kaptol, Gradec i Vlaška Ves ujedinjeni u grad Zagreb.
25. lipnja 1991. Sabor Republike Hrvatske proglašava neovisnost i suverenost Republike Hrvatske. Zagreb postaje glavni grad.
Stanovništvo
Podrobniji članak o temi: Stanovništvo Zagreba
Prema popisu stanovništva iz 2001. godine Grad Zagreb ima 779 145 stanovnika, i to 415 153 žene i 363 992 muškarca. Šire gradsko područje okuplja više od milijun stanovnika. Prosječna starost stanovnika je 39,7 godina. Prema narodnosti većinu stanovnika čine Hrvati (oko 92%), a od nacionalnih manjina najznačajnije skupine su: Srbi, Slovenci, Bošnjaci (bosanski muslimani) i Albanci. Prema vjeri većina Zagrepčana izjašnjava se katolicima (87%), a ostale najznačajnije vjerske zajednice su: pravoslavna zajednica, islamska zajednica (2%), Jehovini svjedoci, Evangelička crkva i Reformirana kršćanska (kalvinska) crkva kao povijesne protestantske konfesije, te Adventistička crkva, Baptistička crkva te židovska zajednica. Oko 4% izjašnjava se agnosticima, a 3,5% ateistima. Najveće gradske četvrti su: Trešnjevka (više od 120 000 stanovnika), Novi Zagreb (više od 110 000 stanovnika) i Dubrava (blizu 100 000 stanovnika). Po popisu stanovništva iz 1991. godine, naseljeno mjesto Zagreb imalo je 706 770 stanovnika, dok je Grad Zagreb imao 777 826 stanovnika.
Povećavanje broja stanovnika 1857.-2001.[3]
Gradska uprava
Gornjogradska vijećnica, sjedište Gradske skupštineGrad Zagreb, kao glavni grad Republike Hrvatske, ima status jedinica lokalne samouprave (grad) koja ujedno ima i položaj jedinice područne (regionalne) samouprave, odnosno županije. Status Grada Zagreba reguliran je Zakonom o Gradu Zagrebu (NN 62/2001.).
Tijela Grada Zagreba jesu:
Gradska skupština,
Gradonačelnik
Gradska skupština je predstavničko tijelo građana Grada Zagreba koje donosi akte u okviru samoupravnog djelokruga Grada Zagreba te obavlja druge poslove u skladu sa zakonom i Statutom. Gradska skupština ima pedesetjednog zastupnika, a njen aktualni saziv izabran je na općim lokalnim izborima 15. svibnja 2009. godine. Predsjednik Gradske skupštine je Boris Šprem. U Zagrebu je glasovalo 300 828 birača što je 41,69 posto od ukupno 721 522 birača na biračkim mjestima. To je 5,75 posto više građana koji su se odazvali na birališta nego 2005. godine. Koalicijska lista SDP, HSU osvojila je 33,34 posto glasova, koalicija HDZ, HSS, HSLS 18,43 posto, HNS 8,18 posto, nezavisna lista Velimira Sriće 7,98 posto i nezavisna lista Tatjane Holjevac 6,39 posto. Stranački sastav Gradske skupštine sastoji se od:[4]
Stranka Broj zastupnika
SDP, HSU 24
HDZ, HSS, HSLS 13
HNS 5
Nezavisna lista Velimira Sriće 5
Nezavisna lista Tatjane Holjevac 4
Gradske četvrti
Podrobniji članak o temi: Zagrebačke gradske četvrti
Gornji grad iz zraka
Donji grad iz zraka
Ilica, najpoznatija zagrebačka shopping ulicaNa području Grada Zagreba 1999. osnovane su gradske četvrti i mjesni odbori kao oblici mjesne samouprave. U Gradu Zagrebu osnovano je 17 gradskih četvrti:[5]
Četvrti se neformalno dijele na «kvartove», odnosno manje četvrti određene specifičnom izgradnjom, urbanizmom i stanovništvom koje ih naseljava. Dobrim za život općenito se smatra nekoliko četvrti. Prva je centar grada (Donji grad i Medveščak) zbog raznolikosti sadržaja i dobre urbane opremljenosti. Druga je podsljemenska zona, koja predstavlja svojevrsni rezidencijalni dio Zagreba (bivši tzv. ljetnikovački predjeli), u koje spadaju: Šalata, Tuškanac, Pantovčak, Horvatovac i dr. Na trećem su mjestu novija stambena naselja u četvrti Jarun, privlačna zbog blizine rekreacijskog područja, te druga naselja s pretežito novogradnjom (primjerice Špansko).
Četvrti kao što su Trešnjevka, Trnje, Črnomerec, Peščenica - Žitnjak su većinom nekvalitetno izgrađene bivše radničke četvrti, koje proživljavaju snažnu urbanizaciju i još uvijek nemaju dobru urbanu opremljenost. Isti je slučaj s velikim naseljenim područjem na istočnom rubu grada, Dubravom, koja je zbog stanovništva s pretežno niskim imovinskim standardom, ilegalne trgovine i kriminala, na glasu kao najlošija gradska četvrt.
Novi Zagreb građen je u potpunosti u drugoj polovici 20. stoljeća kao velika skupina stambenih naselja na južnoj obali Save. Karakteriziraju ga široke avenije, zelene površine te neatraktivne zgrade građene u duhu socijalističkog funkcionalizma. Novi Zagreb ima vrlo dobar urbanitet, a lokacija Zagrebačkog velesajma, uređenje parka Bundek, otvaranje novog trgovačkog centra (Avenue Mall) koji je postao središtem okupljanja ljudi, te izgradnja novih stambenih zgrada, znači postupno poboljšanje urbanog života u ovom velikom gradskom području.
R. br. Četvrt Površina (km˛) Stanovništvo (2001.) Gustoća stanovništva (st/km˛)
1. Donji grad 3,01 45 108 14 956,2
2. Gornji grad - Medveščak 10,12 36 384 3593,5
3. Trnje 7,37 45 267 6146,2
4. Maksimir 14,35 49 750 3467,1
5. Peščenica - Žitnjak 35,30 58 283 1651,3
6. Novi Zagreb - istok 16,54 65 301 3947,1
7. Novi Zagreb - zapad 62,59 48 981 782,5
8. Trešnjevka - sjever 5,83 55 358 9498,6
9. Trešnjevka - jug 9,84 67 162 6828,1
10. Črnomerec 24,33 38 762 1593,4
11. Gornja Dubrava 40,28 61 388 1524,1
12. Donja Dubrava 10,82 35 944 3321,1
13. Stenjevec 12,18 41 257 3387,3
14. Podsused - Vrapče 36,05 42 360 1175,1
15. Podsljeme 60,11 17 744 295,2
16. Sesvete 165,26 59 212 358,3
17. Brezovica 127,45 10 884 85,4
UKUPNO 641,43 779 145 1214,9
Gospodarstvo
Hrvatska narodna banka
Eurotower - sjedište Zagrebačke burzeNajvažnije grane gospodarstva u Zagrebu su: proizvodnja električnih aparata, kemijska, farmaceutska i tekstilna industrija, te industrija hrane. Zagreb je međunarodno trgovinsko i poslovno središte, te prometno raskrižje između Srednje i Istočne Europe.[6] Proračun grada Zagreba za 2008. godinu je iznosio 7,45 milijardi kuna.[7]
Grad Zagreb ima najveći nominalni bruto domaći proizvod po glavi stanovnika u Hrvatskoj (19 132 $ u 2005. godini, hrvatski prosjek je 10 431 $).[8] Godine 2004. bruto domaći proizvod u paritetu kupovne moći iznosio je 28 261 $ (19 067 €).[9]
Od srpnja 2008. prosječna mjesečna neto plaća u Zagrebu iznosila je 6228 kn, što je oko 1356 $ (hrvatski prosjek je 5234 kuna, odnosno 1140 $).[10] U prva tri mjeseca 2009. godine prosječna stopa nezaposlenosti je porasla sa 6,2 na 6,8%, što znači da je bez posla bilo 28 000 Zagrepčana.[11]
Zagrebu je sjedište 34% tvrtki u Hrvatskoj, i zapošljava 38,4% hrvatske radne snage, uključujući gotovo sve banke, uslužne tvrtke i javni prijevoz. U Zagrebu su sjedišta najvažnijih gospodarskih subjekata u Hrvatskoj. Među njima se ističu su Franck, Kraš, Croatia Airlines, Croatia osiguranje d.d., Croatia Records, HT, INA, Konzum, Ledo, Pliva, RIZ, Tisak, Vipnet, itd. Tvrtke u Zagrebu činile su 52% ukupnog prometa i 60% ukupnog dohotka Hrvatske u 2006. godini, te 35% hrvatskog izvoza i 57% hrvatskog uvoza.[9][12]
U Zagrebu je razvijen i turizam. Ponuda turističkog smještaja je raznolika. Hoteli su u rasponu od velikih, vrhunskih, koji posluju u sastavu poznatih lanaca, do malih prenoćišta u privatnom smještaju. U Zagrebu postoje tri hotela sa pet zvjezdica (Westin, Sheraton, Regent Esplanade) i 10 sa četiri zvjezdice.
Promet
Domovinski most
Petlja na križanju Držićeve i Slavonske avenijePrometni položaj
Sve glavne autoceste prolaze kroz Zagreb i granaju se prema raznim dijelovima Hrvatske. Možda najvažnija od njih je autocesta A1 Zagreb - Split - Dubrovnik, koja je u potpunosti završena do Splita, te su u tijeku radovi od Splita do Ploča sa završetkom do 2009. godine.
Druga glavna trasa je na koridoru X Transeuropskih autocestnih mreža, A3 Bregana - Zagreb - Lipovac, koja spaja sjevernu Europu s Turskom preko Balkana i Grčke. Zadnji dio te dionice od Županje do graničnog prijelaza Bajakovo sa Srbijom dovršen je na ljeto 2006.
Treća glavna trasa je autocesta A6 Zagreb - Rijeka, koja spaja glavni grad s najbližom velikom lukom na Jadranu. Uz te tri glavne grane tu su još i autoceste A4 Zagreb - Goričan koja se u Mađarskoj nastavlja na autocestu prema Budimpešti, te autocesta A2 Zagreb - Macelj, koja pripada Phyrnskoj autocesti od Nürnberga u Njemačkoj do Beograda u Srbiji (od Zagreba do Lipovca/Bajakovo Phyrnska autocesta nosi ime A3). Započeti su i radovi na novoj autocesti A11 Zagreb - Sisak, dovršetak dionice do Lekenika previđa se poslije 2009. godine.
Zagreb je također veliko željezničko čvorište. Dvije od tri najvažnija europska koridora u Hrvatskoj prolaze kroz Zagreb. To su Paneuropski Željeznički koridor V (krak b) koji ide od Botova do Rijeke i Paneuropski Željeznički Koridor X koja je najvažniji željeznički pravac u Republici Hrvatskoj. Osim toga, u Zagrebu se spajaju i pruge za Karlovac i Sisak. Razvijen je i prigradski putnički promet Zagreba. Teretni promet se vrši obilazno. Zagreb posjeduje i veliki teretni kolodvor.
Zračna luka Zagreb jedna je od najprometnijih u zemlji. Nalazi se u naselju Pleso pored Velike Gorice. Današnja putnička zgrada i platforma dovršene su 1959., a u jesen iste godine je zračna luka otvorena za civilni zračni promet. Godine 2008. raspisan je međunarodni arhitektonski natječaj za novi terminal Zračne luke Zagreb.[13]
Pored međunarodne zračne luke, u Lučkom postoji i manji sportski aerodrom, Zračno pristanište Lučko.
Javni gradski prijevoz
Podrobniji članak o temi: Javni gradski promet u Zagrebu
Zgrada Glavnog željezničkog kolodvora
Tramvaj NT 2200 i autobus ZET-aJavni gradski prijevoz u Zagrebu čini mreža tramvajskih i autobusnih linija, gradsko-prigradski vlakovi te taksi vozila. Glavninu javnog prijevoza u Zagrebu obavlja Zagrebački električni tramvaj (ZET), koji je operator tramvajskog i autobusnog prometa, a brine se i o uspinjači i žičari, koja je trenutno izvan funkcije (očekuje se izgradnja nove). ZET je podružnica gradskog trgovačkog društva Zagrebački holding d.o.o.
Prvi električni tramvaj pušten je u promet 18. kolovoza 1910. godine. Današnja tramvajska mreža ima ukupnu dužinu od 116 km (širina tramvajskog kolosjeka je 1000 mm). Promet je organiziran u 15 dnevnih i 4 noćne linije. Autobusni promet ZET-a trenutno se sastoji od 120 autobusnih linija, od toga 69 gradskih i 51 prigradskih.
Uspinjača ZET-a spaja zagrebački Gornji i Donji grad. S prugom dugom samo 66 metara poznata je i kao najkraća žičana željeznica na svijetu namjenjena javnom prometu. Službeno je puštena u pogon 8. listopada 1890. godine. Danas je zaštićena kao spomenik kulture, a također je jedna od turističkih atrakcija u Zagrebu.
Žičara "Sljeme" puštena je u promet 27. srpnja 1963. godine, a za promet je zatvorena sredinom 2007. godine (službeno je zatvorena 1. srpnja), nakon kvara na elektromotoru (5. lipnja) za koji je procijenjeno da je neisplativ za saniranje. U tijeku su pripreme za izgradnju nove moderne sljemenske žičare. Žičara je bila u funkciji prijevoza izletnika na vrh Medvednice.
U Zagrebu danas ima oko 1.150 taksi vozila, a vožnja taksijem dostupna je 24 sata dnevno. Ovlašteni koncesionar je Radio taksi Zagreb - udruženje autotaksi prijevoznika Grada Zagreba. Prvi autotaksi u Zagrebu pojavio se na Trgu Bana Jelačića 11. lipnja 1901. godine.
Gradsko-prigradskim željezničkim prijevozom koristi se radnim danom u prosjeku oko 70.000 putnika. Glavna željeznička linija prometuje na relaciji Savski Marof - Zagreb Glavni kolodvor - Dugo Selo. Hrvatske željeznice uvele su ovu liniju 1992. godine. Uz ovu liniju, drugi važni prigradski smjerovi su prema Velikoj Gorici te Jastrebarskom, a zajedno s lokalnim vlakovima iz smjera Zaboka, Novske, Karlovca i Koprivnice.
Arhitektura i znamenitosti
S obzirom na svoju povijest i značaj, Zagreb je bogat spomenicima i arhitekturom. Središtem Zagreba smatraju se povijesne četvrti Gornji grad i Kaptol, te Donji Grad, u kojima je iznimna raznolikost arhitekture od baroka do današnjih dana. Centar je okružen sa sjeverne strane rezidencijalnim četvrtima s višom razinom stanovanja, a s juga bivšim radničkim četvrtima koje proživljavaju snažnu reurbanizaciju. Izgledom i uređenjem, Zagreb je tipičan srednjoeuropski grad.
Gornji grad
Gornji grad ili Gradec je povijesna jezgra Zagreba. Zasnovana u srednjem vijeku, sve do 19. stoljeća činila je, zajedno s Kaptolom, središnje urbanizirano područje grada Zagreba. Tijekom vremena su ondje izgrađene brojne zgrade kojima se oblikovao njezin današnji izgled. Glavni trg Gornjega grada je Trg sv. Marka, nekad mjesto trgovanja, a danas političko sjedište Hrvatske, sa zgradama Hrvatskog sabora, Vlade i Gradske skupštine. Na Gornjem gradu nalazi se niz muzeja i galerija.
Crkva sv. MarkaTrgom sv. Marka dominira crkva sv. Marka, izvorno gotička građevina iz 14. stoljeća, kasnije preoblikovana u neogotičkom stilu. Iz srednjega vijeka sačuvan je monumentalni južni portal s kipovima dvanaest apostola. Portal je nastao pod utjecajem glasovite kiparske radionice Parler iz Praga te predstavlja najznačajnije ostvarenje gotičkog kiparstva u kontinentalnoj Hrvatskoj.[14] Krov crkve s povijesnim grbovima Hrvatske i grada Zagreba potječe iz 19. stoljeća, iz velike obnove pod vodstvom arhitekata Hermanna Bolléa i Friedricha von Schmidta. Zvonik crkve je iz baroknog vremena, a godina 1841. na njemu označava jednu od većih obnova.[15]
Druga poznata crkva Gornjeg grada je barokna crkva sv. Katarine (1620.-32.), koja se smatra prvom baroknom građevinom kontinentalne Hrvatske. Dvoranska crkva s bočnim kapelama, u unutrašnjosti je bogato ukrašena štukaturama Antonija Quadrija (1732.), a svetište je oslikano iluzionističkom arhitekturom oltara sa scenom „Sveta Katarina i aleksandrijski filozofi“. Ovo značajno djelo baroknog slikarstva radio je slovenski slikar Krištof Andrej Jelovšek. Crni oltari potječu većinom iz 17. stoljeća, osim oltara sv. Ignacija (18. st.), koji je rad znamenitog kipara Francesca Robbe.[16]
Kamenita vrataUz crkvu sv. Katarine pruža se kompleks bivšeg isusovačkog samostana, sagrađenog u 17. stoljeću te nadograđenog 1980-ih. Danas je ova građevina sjedište galerijske ustanove Klovićevi dvori, gdje se održavaju vrhunske umjetničke izložbe. Od nekadašnjih samostana, na Gornjem gradu je i samostan sv. Klare, odnosno opatica klarisa, u po njima nazvanoj Opatičkoj ulici. Zanimljiv je po oslikanim pročeljima. Naslikani, odnosno "lažni" prozori, vjerojatno su povezani sa zatvorenom funkcijom ovoga ženskog samostana. U samostanu je danas smješten Muzej grada Zagreba, jedan od najbogatijih muzeja u Hrvatskoj.
Palača Vojković (iz 1764.), danas Hrvatski povijesni muzejNa Gornjem gradu se također nalazi niz baroknih kuća i palača. Najznačajnija među njima je palača Vojković u Matoševoj 9 (1764.), u stilu marijaterezijanskog baroka, s vrlo reprezentativnim pročeljem s motivima školjki. Danas je u njoj smješten Hrvatski povijesni muzej.[17] Od drugih palača ističu se Banski dvori te uz nju palača Rauch (na Trgu sv. Marka 1 i 2), koje su danas jedinstven objekt u funkciji sjedišta Vlade Republike Hrvatske. U Ćirilometodskoj ulici 3 nalazi se palača Raffay, danas Hrvatski muzej naivne umjetnosti, a u blizini i kuća znamenite hrvatske plemićke obitelji Zrinski (Markovićev trg 3). Tri vrlo lijepe barokne palače smještene su u Opatičkoj ulici: palača Juršić (Opatička 2), palača Rauch-Sermage (Opatička 6), te palača Bužan (Opatička 8) iz 1754., djelo najpoznatijeg zagrebačkoga baroknog graditelja Matije Leonharta.[18]
U Opatičkoj 10 nalazi se zgrada bivšeg Vladinog Odjela za bogoštovlje i nastavu, tj. nekadašnjeg Ministarstva kulture i prosvjete. U njoj su bogati interijeri (poznata Zlatna dvorana), a ispred je raskošna neobarokna kovana željezna ograda (1894.), rad arhitekta Hermanna Bolléa i Obrtne škole u Zagrebu.[19] Od ostale stambene arhitekture valja spomenuti i ostatke nekadašnje renesansne kuće s crno-bijelom naslikanom dekoracijom (ugao Mesničke i V. Lisinskog), te poznatu ljekarnu u Kamenitoj 9 (pročelje je radio zagrebački graditelj Bartol Felbinger). U toj je kući živio unuk slavnog talijanskog pjesnika Dantea.
Gornji je grad nekad bio okružen zidinama s kulama i nekoliko gradskih vrata. Do danas su očuvana jedino istočna, tzv. Kamenita vrata. Na sjevernom dijelu Gornjeg grada je kula Popov toranj, u kojoj je smještena zvjezdarnica. U zgradi u podnožju kule je legendardna zagrebačka gostionica Palajnovka. Spomenimo ovdje i poznatu gostionicu Pod starim krovovima (Basaričekova 9), koja radi već desetljećima, a bila je inspiracija za gostionicu K Žnidaršiću u slavnom filmu Tko pjeva zlo ne misli, a koji je dijelom sniman u susjednoj kući.
Kula Lotrščak poznati je vidikovac s kojeg se pruža prekrasan pogled na Donji grad. Ispod kule nalazi se Strossmayerovo šetalište te uspinjača koja povezuje Gornji i Donji grad.
Kaptol i Dolac
Zagrebačka katedralaKaptol je povijesno naselje u Zagrebu formirano oko Zagrebačke katedrale. Danas je središte crkvenih institucija (Zagrebačka nadbiskupija, Kaptol zagrebački, Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište).
Barokni Nadbiskupski dvor građen za biskupa Jurja Branjuga (od 1729.)Katedrala dominira svojim položajem u vizuri ne samo Kaptola već čitavog grada. Smatra se najvišom građevinom u Hrvatskoj. Prvotno srednjevjekovna katedrala dobila je svoj neogotički izgled nakon potresa, u velikoj obnovi (1880.-1902.) pod vodstvom arhitekata Hermanna Bolléa i Friedricha von Schmidta. Iz srednjevjekovnih vremena sačuvana je kapela sv. Stjepana (danas u biskupskom dvoru) s gotičkim freskama. U sakristiji katedrale nalazi se oltarna slika Golgota, djelo slavnog slikara Albrechta Dürera.[20] Zagrebačka se katedrala ponosi i bogatom riznicom u kojoj se čuva plašt kralja Ladislava iz 11. stoljeća (!). Oko katedrale su renesansne zidine s kružnim kulama, uz koje je u barokno doba, za vrijeme biskupa Jurja Branjuga, podignut biskupski dvor.
Duž trga i ulice Kaptol nalazi se niz baroknih kanoničkih kurija te franjevački samostan s crkvom. Osim crkve, u samostanu je zanimljiva kapela sv. Franje (dovršena 1683.), bogato urešena baroknim štukaturama i zidnim slikama s prikazima iz života sv. Franje.[21] U ulici Nova ves je barokna crkva sv. Ivana Krstitelja, također sa zidnim slikama.
Između Gornjeg grada i Kaptola smjestio se predjel zvan Dolac, gdje je Tržnica Dolac, najpoznatija zagrebačka tržnica na otvorenom. Uz nju se nalazi i barokna crkva sv. Marije. Zapadno od crkve prolazi Tkalčićeva ulica, nastala na mjestu nekadašnjeg potoka Medveščak koji je razdvajao povijesna naselja Gradec i Kaptol.[22] Potok je u prvoj polovici 20. stoljeća natkriven, ali je ulica svojom ambijentalnom arhitekturom očuvala duh starih vremena. Niz kafića, restorana i dućana, čini danas Tkalčićevu ulicu središtem noćnog života Zagreba.
Donji grad
Zrinjevac iz zrakaDonji grad je urbano središte suvremenog Zagreba. Izgrađen je u 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća, od kada potječe i najveći dio njegove arhitekture. Glavni i najveći trg Zagreba je Trg bana Jelačića. Nekad tržnica, a danas mjesto susreta, stjecište turista i građana te glavni dio pješačke zone centra Zagreba. Na trgu je poznati spomenik banu Josipu Jelačiću (1866.), rad autrijskog kipara Antona Dominika Fernkorna. Izvorno je kip bio okrenut prema sjeveru kako bi simbolički mačem pokazivao prema Mađarima, budući da se ban Jelačić u svoje doba snažno odupirao mađarskoj vlasti. Kip je tijekom komunizma uklonjen te je ponovo postavljen 1990. godine. Na istočnoj strani trga nalazi se suvremeno oblikovana fontana Manduševac, uz koju je vezana poznata priča o nastanku Zagreba. Od značajnijih zgrada na trgu treba spomenuti palaču Kolmar (danas Društvo hrvatskih književnika) s dva tornjića, kuću Rado (1904.-05., arhitekt Vjekoslav Bastl) – remek djelo secesije s kamenim zmajevima na krovu, te kuću Popović (1906.-07., arhitekt Aladar Baranyai), na kojoj su reljefi umjetnika Ivana Meštrovića.
Oktogon - kupola od vitrajaSa zapadne strane trga dolazi se u Ilicu, najpoznatiju zagrebačku shopping ulicu. Centar Zagreba ima izrazito veliku pješačku zonu koja, osim Trga bana Jelačića i dio Ilice, obuhvaća i brojne okolne ulice nanizane dućanima i trgovinama. Neke od ulica, poput Bogovićeve, poznate su po terasama kafića. U Bogovićevoj se ulici nalazi poznata skulptura Prizemljeno sunce kipara Ivana Kožarića, koja je poslužila za zanimljivu suvremenu instalaciju pod nazivom Zagrebački Sunčev sustav. Južno od Ilice je Cvjetni trg,[23] intimni gradski trg francuskog tipa, koji je svoj nadimak cvjetni dobio po štandovima cvjećara. Na trgu se nalazi kip pjesnika Petra Preradovića te poznata zgrada Oktogon, tj. Prva hrvatska štedionica. Ova zgrada (1898.-1900., arhitekt Josip Vancaš), ima trgovački prolaz karakterističan za srednoeuropske gradove, a zanimljiva je po središnjoj dvorani natkrivenoj staklenom kupolom od vitraja.
Hotel Palace na Strossmayerovu trguDonji grad je poznat po svom urbanizmu, kojeg karakteriziraju zgrade raspoređene u pravokutne blokove i načelno sijecanje ulica pod pravim kutem. Ovdje se nalazi jedinstven zeleni pojas gradskih trgova-perivoja, u obliku uglatog slova U, nazvan Zelena potkova ili Lenuzzijeva potkova. Zasnovan prema zamislima urbanista Milana Lenuzzija u drugoj polovici 19. stoljeća, predstavlja najveće i najznačanije urbanističko-hortikulturno ostvarenje u hrvatskoj gradogradnji.[24] Perivoji su većinom oblikovani kao kombinacija francuskih vrtova s cvjetnim parterima i engleskih šumovitih parkova, a okružuju ih velike javne i privatne zgrade. Najstariji od parkova je Zrinjevac, sa stoljetnim platanama i glazbenim paviljonom u sredini. Na Zrinjevcu se ističe zgrada Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u stilu neorenesanse (1884., arhitekt Friedrich von Schmidt), u kojoj je Strossmayerova galerija starih majstora. Na istočnoj strani trga su zgrada Ministarstva vanjskih poslova te Županijski sud u Zagrebu, a na sjevernoj Vrhovni sud Republike Hrvatske. Sa zapadne strane su reprezentativne historicističke zgrade: palača Vranyczany u kojoj je Arheološki muzej u Zagrebu, te palača Medaković s poznatom kavanom Lenuci i stropovima na katu koji su oslikani arabeskama.
Hrvatski državni arhivNa obližnjem Strossmayerovu trgu su iznimno raskošne zgrade s bogatim pročeljima, poput neorenesansne palače Vranyczany (1882.-83., arhitekt Otto Hoffer) u kojoj je Moderna galerija. Tu su i palača Priester (danas Odsjek za povijesne znanosti HAZU) i Hotel Palace, obje s kraja 19. stoljeća te djela zagrebačkih arhitekata Lea Hönigsberga i Julija Deutscha, poznatih po gradnjama u neobaroknom stilu. Spomenimo ovdje i kuću Milana Lenuzzija (Strossmayerov trg 11), tvorca Zelene potkove.[25]
Trg kralja Tomislava uređen je kao parterni vrt s fontanom i kipom kralja Tomislava. Sa sjeverne strane omeđen je zgradom Umjetničkog paviljona (1897.-98.), a s južne se nalazi Glavni kolodvor. Od zgrada se također ističu kuća slikara Vlahe Bukovca (1895.-96.), te kuća Feller (1903.), djelo arhitekta Vjekoslava Bastla u stilu venecijanske neogotike. Isti je arhitekt projektirao i znamenitu secesijsku kuću Kallina (1903.-04.), na uglu Gundulićeve i Masarykove ulice, poznatu po prikazima šišmiša i keramičkim pločicama koje su nastale u tvornici vlasnika kuće Josipa Kalline.[26]
Secesijska kuća Kallina (1903.-04.) na uglu Gundulićeve i Masarykove uliceJužni dio Zelene potkove obuhvaća Starčevićev trg sa zgradom Starčevićeva doma (1894.-95) (danas Gradska knjižnica), izgrađenog za političara Antu Starčevića, koji nikad nije u njoj živio. Slavni Hotel Esplanade (1922.-24.) smješten je odmah uz Glavni kolodvor, jer su ondje nekad odsjedali putnici znamenitog vlaka Orient Express. Prema zapadu se pruža i zagrebački botanički vrt.
Zapadni dio Zelene potkove čine Marulićev, Mažuranićev i Trg maršala Tita. Na Marulićevu trgu se nalazi secesijska zgrada Hrvatskog državnog arhiva (1910.-13., arhitekt Rudolf Lubinsky), izvorno građena za Nacionalnu i sveučilišnu biblioteku. I dok je unutrašnjost bogato ukrašena po načelu totalnog dizajna radovima vrhunskih umjetnika i obrtnika toga doba, krov zgrade je poznat po ukrasima u obliku zelenih sova koje simboliziraju mudrost.
Hrvatsko narodno kazališteZapadni krak Zelene potkove završava na Trgu maršala Tita, koji se smatra jednim od najljepših u Zagrebu. Trgom dominira velebna neobarokna zgrada Hrvatskog narodnog kazališta (1894.-95.), sjedište najveće kazališne ustanove u Hrvatskoj.[27] Zgradu ju otvorio car Franjo Josip I., a projektirali su je Fellner i Helmer, poznati graditelji srednjoeuropskih kazališta. Ispred zgrade nalazi se Meštrovićeva skulptura Zdenac života (1905.). Na istom se trgu nalazi još i Muzej za umjetnost i obrt, Hrvatski školski muzej te Rekorat Sveučilišta u Zagrebu. S južne strane su lijepa secesijska zgrada bivše Trgovačko-obrtne komore te zgrada Hrvatskog sokola, danas Akademija dramske umjetnosti.[28]
Istočni dio Donjega grada, izvan Zelene potkove, većinom je izgrađen u prvoj polovici 20. stoljeća i karakterističan je po modernoj arhitekturi. Na Trgu burze, danas zvanom Trg hrvatskih velikana, je monumentalna Palača burze (1923.-27., danas Hrvatska narodna banka), djelo modernog arhitekta Viktora Kovačića. U blizini je i Trg žrtava fašizma s kružnom zgradom Hrvatskog doma likovnih umjetnika (1938.), nastaloj prema zamisli Ivana Meštrovića. U njoj se danas održavaju izložbe suvremene umjetnosti.
Malo izvan Donjega grada, u četvrti Trnje, kao znameniti primjer suvremene arhitekture može se izdvojiti i zgrada Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Dovršena 1995. godine, djelo je skupine zagrebačkih arhitekata pod vodstvom Velimira Neidhardta.
Ostale znamenitosti
MirogojIstočno od središta grada, u četvrti Maksimir, smjestio se park Maksimir, povijesni perivoj osnovan u 18. stoljeću te oblikovan po uzoru na engleske romantičarske parkove.[29] U njemu se nalazi Zoološki vrt grada Zagreba. U sjevernom dijelu grada je glavno zagrebačko groblje Mirogoj. Građeno je krajem 19. i početkom 20. stoljeća prema projektu arhitekta Hermanna Bolléa, a iznimnom se ljepotom odlikuju tamošnje arkade u kojima su pokopane znamenite ličnosti iz hrvatske povijesti.
U južnom dijelu Zagreba je sportsko-rekreacijski centar Jarun, s umjetnim jezerom uređenim za kupanje te veslačkom stazom. Na nasuprotnoj obali Save, u naselju Lanište, nalazi se najveća sportska dvorana u Hrvatskoj - Arena Zagreb.[30]
Sve brojnije nove poslovne i stambene zgrade, zagrebački neboderi, također su doprinos urbanoj vizuri hrvatskog glavnog grada.
Popularno izletište Zagrepčana je planina Medvednica, poznatija po nazivu svojeg vrha Sljeme, na kojoj se nalazi srednjevjekovna utvrda Medvedgrad.
Obrazovanje i znanost
Sveučilište
Podrobniji članak o temi: Sveučilište u Zagrebu
Zgrada rektorata Sveučilišta i Pravnog fakultetaSveučilište u Zagrebu je drugo najstarije u Hrvatskoj, osnovano nakon zadarskog (1396), i među najstarijima u Europi. Osnovano je 1669. Do danas je na Sveučilištu u Zagrebu diplomiralo je više od 200.000 studenata, magistriralo više od 18.000 i doktoriralo više od 8.000 predloženika.
Na Sveučilištu u Zagrebu, znanstveno-nastavni i umjetnički rad obavlja se na 28 fakulteta, 3 umjetničke akademije, stručnoj - Učiteljskoj akademiji i sveučilišnom studiju - Hrvatskim studijima. Pri Sveučilištu djeluju 33 visoka učilišta.
Znanstvene institucije
U Zagrebu djeluju 22 instituta na područjima društvenih i prirodnih znanosti. Najpoznatija ustanova na području prirodnih znanosti je Institut Ruđer Bošković, društvenih znanosti Institut Ivo Pilar, a znanstveni rad u sklopu humanističkih znanosti predvode Hrvatski institut za povijest, Institut za povijest umjetnosti i Institut za arheologiju. Zagreb je također sjedište HAZU - Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti koju je 1866. osnovao đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer.
Srednje škole i gimnazije
Podrobniji članak o temi: Srednje škole i gimnazije u Zagrebu
U Zagrebu djeluje 100 srednjih škola, od čega je 31 gimnazija.[31]
Kultura
Podrobniji članak o temi: Kultura u Zagrebu
Zagreb je najveće kulturno središte Hrvatske. U gradu se nalazi više ustanova koje tradicionalno imaju velik prestiž. U glazbi je to Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog, u svijetu kazališta, baleta i opere Hrvatsko narodno kazalište, a među knjižnicama Nacionalna i sveučilišna knjižnica. Među brojnim kvalitetnim muzejima i galerijama, po kulturnom odjeku izložaba možda se najviše ističu Klovićevi dvori.
Muzeji i galerije
Umjetnički paviljon na Trgu kralja TomislavaZagrebački muzeji čuvaju više od 3,6 milijuna eksponata u više od trideset zbirki, od javnih i crkvenih muzeja do privatnih zbirki i galerija. Više desetaka privatnih manjih i većih galerija nalazi se gotovo u svim dijelovima grada.
Arheološki muzej u Zagrebu (Zrinjevac 19) čuva gotovo 400,000 artefakata stečenih iz različtih izvora u stoljetnom razdoblju.[32] Najpoznatija je Egipatska zbirka s tzv. Zagrebačkom mumijom, koja je uvijena u tkaninu s najstarijim etrušćanskim natpisom na svijetu (Liber Linteus Zagrabiensis).
Gliptoteka HAZUOd umjetničkih muzeja najznačajniji je Muzej za umjetnost i obrt (Trg maršala Tita 10), osnovan 1880. godine, u kojemu su zbirke povijesnog pokućstva i obrta, a danas brojem artefakata čine najbogatiji muzej u Hrvatskoj.[33] Historijsko slikarstvo i skulptura od 14. do 19. stoljeća može se vidjeti u Strossmayerovoj galeriji starih majstora (Zrinjevac 11) u sklopu HAZU[34] i Muzeju Mimara, donaciji kolekcionara Ante Topića Mimare gradu Zagrebu, koja je otvorena 1987. godine u zgradi nekadašnje gimnazije.[35] Potonja sadrži 3.750 djela iz različitih kultura i civilizacija. Moderna galerija (Hebrangova 1) je umjetnička zbirka hrvatskih slikara i kipara 19. i 20. stoljeća. Od drugih umjetničkih muzeja, tu je Atelier Ivana Meštrovića (Mletačka 8) sa skulpturama, crtežima i litografijama najznačajnijeg hrvatskog umjetnika 20. stoljeća. Potom Hrvatski muzej naivne umjetnosti, kao i Muzej suvremene umjetnosti, čije je nova zgrada otvorena 2009. u Novom Zagrebu.
U Zagrebu se nalaze i dva bogata povijesna muzeja. Muzej grada Zagreba (Opatička 20), osnovala je Družba Braće hrvatskog zmaja, a smješten je u obnovljenom kompleksu bivšeg samostana klarisa iz 17. stoljeća.[36] Muzej tematizira kulturnu, gospodarsku i političku povijest Zagreba od rimskih vremena do najnovijeg doba. Tu je i Hrvatski povijesni muzej u palači Vojković (Matoševa 9).
Od drugih muzeja, značajni su Hrvatski prirodoslovni muzej, Tehnički muzej te Etnografski muzej. Vrijedne zbirke čuvaju i Hrvatski školski muzej, Gliptoteka HAZU i Kabinet grafike HAZU.
Najposjećenije izložbe svjetskih umjetnika nudi galerija Klovićevi dvori, a stogodišnje iskustvo u tom smislu ima Umjetnički paviljon.
Kazališta
Prve kazališne predstave održavale su se u Zagrebu još u 18. stoljeću, a prva kazališna zgrada podignuta je 1833. godine. Danas u Zagrebu postoji dvadesetak stalnih i sezonskih kazališta. Hrvatsko narodno kazalište, otvoreno 1895. godine, ima najveći prestiž u izvedbi povijesnih djela, drame, opere i baleta. Osim HNK najpopularniji su Gradsko dramsko kazalište Gavella, Gradsko kazalište Komedija, Zagrebačko kazalište mladih, Teatar Exit i Satiričko kazalište Kerempuh. Postoje specijalizirana kazališta za dječju publiku, dok ih je nekolicina smještena izvan centra grada i orijentirana na publiku iz većih gradskih četvrti (Trešnjevka, Dubrava). Tijekom ljeta, razna se kazališna i koncertna događanja odvijaju pod vedrim nebom, a najpoznatije je Zagrebačko histrionsko ljeto na Opatovini.
Koncerti i festivali
Zagreb je mjesto održavanja više festivala sa svjetskim značenjem, kao što su Animafest, svjetski festival animiranog filma koji se održava svake parne godine, potom Međunarodna smotra folklora, kazališni festival Eurokaz, te Festival suvremenog plesa.
Zagreb ima i filmski festival, Zagreb Film Festival, a posebno je zanimljiv ZagrebDox, festival dokumentarnog filma. Od glazbenih festivala, tu je Zagrebfest, jedna od najstarijih manifestacija hrvatske pop glazbe, potom festival avangardne glazbe Muzički Biennale Zagreb svake neparne godine te Festival Zagrebačke filharmonije. Od 1996. se na ulicama središta Zagreba održava Cest is d'Best, međunarodni multimedijalni festival uličnih zabavljača. Ljeti se također održavaju koncerti na otvorenom, većinom na Gornjem gradu (Ljeto na Gornjem gradu).
Najpoznatija koncertna dvorana u Zagrebu je Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski, sagrađena 1973. i nazvana po znamenitom skladatelju prve hrvatske opere Vatroslavu Lisinskom. Dvorana je bila i mjesto održavanja Eurosonga 1990. godine. Veći koncerti zabavne glazbe održavaju se u Domu sportova, a od nedavno i u veličanstvenoj Areni Zagreb.
Od drugih događanja poznata je izložba cvijeća Floraart (krajem srpnja i početkom lipnja), te Old-timer Rally, koji se održavaju jednom godišnje. Posebno je zanimljiv Markov sajam, tj. sajam starih obrta i zanata koji se izvorno održavao na Trgu sv. Marka, nekada glavnom gradskom trgu, a danas na Trgu bana Jelačića. Dani Grada Zagreba održavaju se 16. studenog.
Mediji
Zagreb je jedno od medijskih središta jugoistočne Europe.
U njemu je sjedište Hrvatske radiotelevizije. HRT je nastala spajanjem Hrvatskog radija, pokrenutog 1926. godine i Hrvatske televizije, osnovane kao TV Zagreb 1956. godine. Hrvatska televizija je prema istraživanjima najgledanija televizija u jugoistočnoj Europi. HRT centar sa studijima smješten je na adresi Prisavlje 3, a sam naziv Prisavlje se prema tome u medijskom žargonu upotrebljava i kao sinonim za upravni establishment televizije.
Zgrada Hrvatske radiotelevizije na PrisavljuU Zagrebu djeluju i dvije jake komercijalne TV postaje: Nova TV (studiji na Remetinečkoj cesti 139), u vlasništvu međunarodne kompanije CME, te RTL Televizija (studiji u Krapinskoj 45), u vlasništvu RTL grupe. U Zagrebu je također sjedište manjih privatnih televizija, OTV i Z1 Televizija, koje su sadržajima regionalno orijentirane na Zagreb i okolicu. U Zagrebu su i prva poslovna televizija u Hrvatskoj Kapital Network i glazbena televizija Croatian Music Channel, koje je moguće pratiti preko kabelske mreže.
U Zagrebu djeluje i niz radio postaja, od kojih su najslušanije: Hrvatski radio na 3 kanala u sklopu HRT-a, Radio Sljeme, Radio 101, Narodni radio, Radio Cibona, itd.
Znak EPH ispred sjedišta tvrtke u Koranskoj uliciPrve dnevne novine počele su izlaziti u Zagrebu još 1784. godine (Agramer deutsche Zeitung). Danas je Zagreb sjedište najvećih novinskih kuća u Hrvatskoj. Kapitalom je najsnažnija kompanija Europapress Holding (EPH), sa sjedištem u Koranskoj ulici 2, koja izdaje 5 dnevnih novina i 30 časopisa. Najtiražnije dnevne novine su Jutarnji list i Sportske novosti u vlasništvu EPH, te Večernji list (osnovan 1959.) i 24sata, u sastavu austrijskog medijskog koncerna Styria Medien AG. Značajan je i Vjesnik.
U Zagrebu je sjedište i najposjećenijih Internet portala u Hrvatskoj: Index.hr, Net.hr, Oglasnik.hr, i dr.
Sport
Podrobniji članak o temi: Sport u Zagrebu
Arena ZagrebU Zagrebu djeluju brojni profesionalni, ali i amaterski športski klubovi iz Zagreba. Od poznatijih profesionalnih klubova valja istaknuti nogometne klubove koji nastupaju u 1.HNL: NK Dinamo, NK Zagreb, NK Lokomotiva Zagreb, NK Croatia Sesvete, košarkaške klubove koji nastupaju u NLB ligi: KK Cibona, KK Zagreb, KK Cedevita, rukometne klubove koji nastupaju u Dukat Premijer ligi RK Zagreb, RK Medveščak, RK Dubrava. Također se ističu vaterpolski klubovi Mladost i Medveščak, hokejaška momčad Medveščak koja nastupa u EBEL ligi, te veslačke, atletske i mnoge druge klubove.
U Zagrebu postoje brojni športski objekti i športsko-rekreacijski centri (Šalata, Jarun, Mladost, Svetice, itd.). Najveći broj takvih objekata izgrađen je ili preuređen za potrebe Univerzijade 1987. godine. Jedna od najpoznatijih športskih dvorana u Zagrebu je Dom sportova, koja sadrži 6 dvorana, najveće dvije mogu primiti 4.000 i 12.000 gledatelja. Popularna Cibona, tj. Košarkaški centar Dražen Petrović prima oko 5.400 posjetitelja. U prosincu 2008. dovršena je Arena Zagreb koja može primiti do 16.300 gledatelja te predstavlja najveći objekt zatvorenog tipa za održavanje sportskih manifestacija u Hrvatskoj. Najveći nogometni stadion u Zagrebu je Stadion Maksimir (37,168 sjedećih mjesta) na kojem utakmice igra NK Dinamo.
Gradovi prijatelji
Zagreb ima uspostavljenu prijateljsku suradnju sa sljedećim gradovima:[37]
Mainz, Njemačka (1967.)
St. Petersburg, Rusija (1968.)
Tromsř, Norveška (1971.)
Kyoto, Japan (1972.)
Kraków, Poljska (1975.)
Lisabon, Portugal (1977.)
Pittsburgh, SAD (1980.)
Šangaj, Kina (1980.)
15px Bologna, Italija (1984.)
Budimpešta, Mađarska (1994.)
Beč, Austrija (1994.)
Sarajevo, Bosna i Hercegovina (2001.)
Ljubljana, Slovenija (2001.)
Podgorica, Crna Gora (2006.)
London, Ujedinjeno Kraljevstvo (2009.)
Povezani članci
Popis počasnih i zaslužnih građana Zagreba
Popis zagrebačkih gradonačelnika
Popis poznatih osoba grada Zagreba
Bilješke
‘ Sić, Miroslav (2007). Spatial and functional changes in recent urban development of Zagreb. Delo. Preuzeto 6. studenog 2008..
‘ Klima
‘ Naselja i stanovništvo Republike Hrvatske 1857.-2001., www.dzs.hr
‘ SDP unatoč lošijem rezultatu i dalje najjači
‘ www.zagreb.hr
‘ O ekonomiji Zagreba. Archived from the original on 2008-01-02. Preuzeto 2006-07-02.
‘ Prihvaćen zagrebački proračun za 2008. (PDF). poslovni.hr (2007-20-12). Preuzeto 2009-16-6.
‘ Velike razlike u BDP-u: Zagreb najrazvijeniji. Javno.hr (2008-02-22). Preuzeto 2008-11-09.
‘ 9,0 9,1 Gospodarstvo Grada Zagreba i Zagrebačke županije (PDF). Hrvatska gospodarska komora (2007-12-11). Preuzeto 2008-11-11.
‘ Prosječna zagrebačka neto plaća za srpanj 6.228 kuna. Suvremena.hr (2008-09-26). Preuzeto 2008-10-09.
‘ [Metropola - besplatni tjednik]
‘ Gospodarski profil KZ. Hrvatska gospodarska komora, Zagrebačka gospodarska komora. Preuzeto 2008-01-25.
‘ Tomislav Marinović (2008), Domaćim arhitektima projekt nove zračne luke, www.vjesnik.hr (Preuzeto 12. ožujka 2009.)
‘ Marijan Lipovac (2009), Portal svetog Marka krije tajne, Vjesnik, 11. travnja 2009.
‘ Lelja Dobronić (1992), Slobodni i kraljevski grad Zagreb, Zagreb. ISBN 86-03-00798-5
‘ Lelja Dobronić (1988), Zagrebački Kaptol i Gornji grad nekad i danas, Zagreb.
‘ Lelja Dobronić, Ankica Pandžić (2004), Palača Hrvatskog povijesnog muzeja = The Palace of the Croatian History Museum: 1764. - 2004., Zagreb. ISBN 953-6046-29-6
‘ Lelja Dobronić (1988), Zagrebački Kaptol i Gornji grad nekad i danas, Zagreb.
‘ Olga Maruševski (2002), Iso Kršnjavi, kultura i politika na zidovima palače u Opatičkoj 10, Zagreb. ISBN 953-6324-32-6
‘ Ana Deanović, Željka Čorak (1988), Zagrebačka katedrala, Zagreb. ISBN 86-397-0020-6
‘ Paškal Cvekan (1990), Kaptolski Franjevci: kulturno-povijesni prikaz djelovanja Franjevaca kroz 770 godina na Kaptolu u Zagrebu, Virovitica.
‘ Nada Premerl (2005), Potok u srcu Zagreba: uz potok Medveščak od izvora do ušća = A brook in the heart of Zagreb: along the Medveščak brook from source to mouth, Zagreb. ISBN 953-6942-19-4
‘ Snješka Knežević (2003), Zagrebu u središtu, Zagreb. ISBN 953-181-049-4
‘ Snješka Knežević (1996), Zagrebačka zelena potkova, Zagreb. ISBN 953-0-60524-2
‘ Snješka Knežević (1996), Zagrebačka zelena potkova, Zagreb. ISBN 953-0-60524-2
‘ Zlatko Jurić (1995), Arhitekt Vjekoslav Bastl – radovi 1901.-1910., Život umjetnosti br. 56-57, Zagreb. ISSN 0524-7794
‘ Nikola Batušić, ur. (1992), Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: 1840.-1860.-1992., Zagreb. ISBN 86-03-00786-1
‘ Snješka Knežević (1996), Zagrebačka zelena potkova, Zagreb. ISBN 953-0-60524-2
‘ Olga Maruševski, Sonja Jurković (1991), Maksimir, Zagreb. ISBN 86-03-00523-0
‘ Vesna Ledić Oppenheim, Maroje Mrduljaš, Ira Payer (2008), Arena Zagreb, Zagreb. ISBN 978-953-55532-0-5
‘ Popis srednjih škola i gimnazija u Republici Hrvatskoj (Preuzeto u rujnu 2008.)
‘ Arheološki muzej u Zagrebu. Preuzeto 2006-07-02.
‘ Muzej za umjetnost i obrt. Preuzeto 2006-07-02.
‘ Strossmayerova galerija starih majstora. Preuzeto 2006-07-02.
‘ Muzej Mimara. Preuzeto 2006-07-02.
‘ Muzej grada Zagreba. Preuzeto 2006-07-02.
‘ Gradovi prijatelji
Literatura
Lelja Dobronić: Biskupski i kaptolski Zagreb, Zagreb, 1991. ISBN 86-03-00521-4
Lelja Dobronić: Graditelji i izgradnja Zagreba u doba historijskih stilova, Zagreb, 1983.
Lelja Dobronić: Zagrebački Kaptol i Gornji grad nekad i danas, Zagreb, 1988.
Dragutin Hirc: Stari Zagreb, Zagreb, 2008. ISBN 978-953-150-842-1
Snješka Knežević: Zagrebačka zelena potkova, Zagreb, 1996. ISBN 953-0-60524-2
Snješka Knežević: Zagrebu u središtu, Zagreb, 2003. ISBN 953-181-049-4
Gjuro Szabo: Stari Zagreb, Zagreb, 1941.
Vanjske poveznice
Službene stranice grada Zagreba
Turistička zajednica grada Zagreba
- 14:20 -
ČEŠKA (PRAG)
Republika Češka (češki: Česká republika) ili samo Češka (češki: Česko) je država u Srednjoj Europi koja graniči s Poljskom na sjeveroistoku, Slovačkom na jugoistoku, Austrijom na jugu i Njemačkom na zapadu i sjeverozapadu. Glavni grad Češke je Prag. Današnja Češka sastoji se od dvije povijesne regije, Češke i Moravske, te dijela treće povijesne regije, Šleske.
Povijest [uredi]
Podrobniji članak o temi: Povijest Češke
Češka se pojavila krajem 9. stoljeća, kad se ujedinila pod dinastijom Přemyslovci.
Češko (Bohemsko) kraljevstvo (Bohemija) bilo je važna lokalna sila, ali njegova je moć opala zbog razaranja tijekom vjerskih sukoba kao što su bili Husitski ratovi u 15. stoljeću i Tridesetogodišnji rat u 17. stoljeću.
Kasnije je Češka potpala pod kuću Habsburg i postala dio Austro-Ugarske.
Austro-Ugarska je propala u prvom svjetskom ratu, a Česi i susjedni Slovaci ujedinili su se 1918. godine u neovisnu republiku Čehoslovačku. Ta je nova država imala znatnu njemačku manjinu u Sudetima, pa se Čehoslovačka raspala kada je Njemačka pripojila Sudete 1938. godine i kada je Slovačka postala neovisna zemlja.
Ostatak Češke (Protektorat Bohemija i Moravska) su okupirali Nijemci 1939. godine. Okupaciji je pridonio domaći kvisling Emil Hacha.
Nakon drugog svjetskog rata opet je stvorena Čehoslovačka, koja je bila pod vlašću Sovjetskog Saveza od 1948. godine, pa nadalje.
Kad su češki politički vođe pokušali liberalizirati vlast tijekom "Praškog proljeća", vojska Varšavskog pakta okupirala je zemlju 1968. godine.
Čehoslovačka je stekla slobodu od Sovjetskog Saveza 1989. godine u mirnoj "Baršunastoj revoluciji". Zatim se 1. siječnja 1993. mirno podijelila na dvije neovisne republike, današnju Češku i Slovačku.
Češka je 1999. godine postala članica saveza NATO, a članica Europske unije postala je 1. svibnja 2004. godine.
Politika [uredi]
Podrobniji članak o temi: Politika Češke
Prema ustavu, Češka je parlamentarna demokracija, a šef države je predsjednik, kojeg neizravno bira parlament svakih pet godina.
Predsjednik ima određene ovlasti, kao što je pravo da predlaže suce Ustavnog suda, raspušta parlament u određenim uvjetima, te ulaže veto na zakone.
Osim toga, predsjednik imenuje predsjednika vlade, koji usmjerava najveći dio domaće i vanjske politike, a predsjednik imenuje i druge članove kabineta na prijedlog predsjednika vlade.
Češka ima dvodomni parlament sa Zastupničkim domom (Poslanecká sněmovna) i Senatom (Senát). Prvi dom ima 200 zastupnika, koji se biraju svake četiri godine proporcionalnim biranjem. Drugi dom ima 81 člana, koji imaju mandad šest godina, a jedna trećina se bira svake dvije godine na temelju većinskog glasovanja u dva kruga.
Najviši državni prizivni sud je Vrhovni sud. Predsjednik imenuje Ustavni sud, koji sudi o pitanjima ustava. Suci Ustavnog suda imaju mandate od deset godina.
Pokrajine [uredi]
Podrobniji članak o temi: Češke samoupravne pokrajine
Češka ima 13 pokrajina (kraje, jednina kraj) i jedan glavni grad (hlavní město), ovdje označen zvjezdicom (*):
--------------------------------------------------------------------------------
pokrajine središte stanovništvo
(09/2006)
--------------------------------------------------------------------------------
Prag (Praha) (A) 1 186 618
Središnja Češka (Středočeský kraj)(S) Prag 1 171 200
Južna Češka (Jihočeský kraj) (C) České Budějovice 630 063
Plzeňski kraj (Plzeňský kraj) (P) Plzeň 553 896
Karlovarski kraj (Karlovarský kraj) (K) Karlovy Vary 304 770
Ústečki kraj (Ústecký kraj) (U) Ústí nad Labem 823 725
Liberečki kraj (Liberecký kraj) (L) Liberec 430 285
Královéhradečki kraj (Královéhradecký kraj) (H) Hradec Králové 549 620
Pardubički kraj (Pardubický kraj) (E) Pardubice 507 425
Vysočina (J) Jihlava 511 406
Južna Moravska (Jihomoravský kraj) (B) Brno 1 132 350
Olomoučki kraj (Olomoucký kraj) (M) Olomouc 639 857
Zlínski kraj (Zlínský kraj) (Z) Zlín 589 975
Moravsko-šleski kraj (Moravskoslezský kraj) (T) Ostrava 1 249 778
--------------------------------------------------------------------------------
Zemljopis [uredi]
Podrobniji članak o temi: Zemljopis Češke
Karta ČeškeČeški (bohemski) reljef je vrlo raznolik. Na zapadu je velika nizina kroz koju teku rijeke Laba i Vltava, te koja je okružena niskim planinama Krkonoše (u Sudeti), na kojima je i najviši vrh države, Snezka (1,602 m).
Moravska, istočni dio zemlje, više je brdovita i kao glavnu rijeku ima Moravu ali u njoj izvire i Odra.
Rijeke iz Češke teku u tri različita mora: Sjeverno more, Baltičko more i Crno more.
Klima je umjerena, ljeta su topla, a zime hladne, oblačne i vlažne. Osjećaju se i morski i kontinentalni utjecaji.
Gospodarstvo [uredi]
Podrobniji članak o temi: Gospodarstvo Češke
Iako najstabilnija i najbogatija među bivšim zemljama Istočnog bloka, Češka se od sredine 1999. oporavlja od recesije.
Gospodarstvo je živnulo u razdoblju od 2000. do 2001. godine zbog izvoza u Europsku uniju, pogotovo u Njemačku, te zbog investicija iz inozemstva, dok je domaća potražnja sve jača.
U budućnosti bi moglo doći do problema zbog neugodno visokih poreznih deficita.
Radi se na dovršenju privatizacije bankarstva, telekomunikacija i energetike, što će povećati strane investicije, dok će preustroj velikih kompanija i banaka, te modernije financije, trebali povećati proizvodnju.
Promet [uredi]
Podrobniji članak o temi: Promet Češke
Stanovništvo [uredi]
Podrobniji članak o temi: Stanovništvo Češke
Većina stanovnika Češke (90,4%) su Česi, koji govore češki jezik, jedan od slavenskih jezika.
Ostale etničke skupine su Moravci (3,7%), Slovaci (2%), Nijemci, Romi, Mađari, Ukrajinci i Poljaci.
Granica između Češke i Slovačke otvorena je za građane bivše države Čehoslovačke.
Glavne religije kao postoci ukupnog stanovništva: katoličanstvo (27%), protestantizam (1%), češki husiti (1%), kao i mala židovska zajednica. Najviše stanovnika izjašnjava se kao ateisti (59%), a ostali se nisu izjasnili.
Kultura [uredi]
Podrobniji članak o temi: Kultura Češke
Književnici [uredi]
Karel Čapek
Franz Kafka
Jaroslav Hašek
Skladatelji [uredi]
Bedřich Smetana
Antonin Dvořak
PRAG
Prag (češki: Praha) je glavni i s 1,2 milijuna stanovnika najveći grad Češke te njeno kulturno i gospodarsko središte. Zemljopisno leži u sredini Češke kotline na rijeci Vltavi, desnom pritoku Labe. Uz stanovnike zabilježene u službenoj statistici, pretpostavlja se da u Pragu živi još oko 300.000 neprijavljenih osoba, tako da se ukupan broj stanovnika penje do 1,5 milijuna.
Prag ima dobro očuvanu srednjovjekovnu gradsku jezgru: Hradčani i Malá Strana na lijevoj obali te Staré Město i Nové Město (Stari i Novi grad) na desnoj obali Vltave. Od 1992. Stari dio Praga uvršten je u UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Europi kao divan primjer razvoja europskog grada od 11. do 18. stoljeća. Prag je godine 2000. bio jedna od europskih prijestolnica kulture.
Povijest [uredi]
Na prostoru Praga postoje arheološki nalazi iz starijeg kamenog doba. Oko 2000 g.p.K. su Kelti osnovali naselje Závist južno od grada. U doba seobe naroda su taj prostor naselili germanski Markomani i kasnije Slaveni. Prema legendi je grad Prag osnovao Přemisl, osnivač prve češke dinastije Přemislovića, zajedno sa svojom ženom Libušom. Jezgra starog Praga je tvrđava Vyšehrad na obali Vltave. U 9. st. je sagrađena tvrđava na mjestu današnjeg Praškog dvorca koja postaje jezgra grada. 973. godine je osnovana biskupija koja je bila dio nadbiskupije Mainza do 1344. kad je postala samostalna nadbiskupija. Ubrzo nakon toga je Prag postao sjedište čeških kraljeva.
Od 10. st. Prag postaje značajan trgovački centar u kojeg se doseljavaju trgovci raznih naroda (posebno Nijemci i Židovi). Postojali su dijelovi grada gdje su živjeli pripadnici pojedinih naroda. Prvi most preko Vltave je sagradio kralj Vladislav II. 1170. godine.
Grad se jače razvio u 14. st. (zlatno doba Praga). Car Svetog Rimskog Carstva Karlo IV. iz dinastije Luksemburg je izabran za kralja Češke i 1355. je odlučio da Prag postane prijestolnica cijelog Carstva. U Prag dolaze mnogi naseljenici iz svih dijelova Carstva. Karlo IV. je poduzeo mnoge gradnje, od kojih su najpoznatiji Karlov most i katedrala sv. Vida. Osnovao je i Karlovo sveučilište (najstarije sveučilište u Srednjoj Europi). Tada je Prag bio treći grad po veličini u Europi. U Pragu je djelovao teolog Jan Hus koji je pokrenuo vjerski pokret Husiti kojima su se priključili mnogi Česi (Husitski ratovi).
Toranj Karlovog mosta za praške revolucije 1848. godine1618. su Česi kroz prozor Praškog dvorca izbacili izaslanike cara Ferdinanda II. (praška defenestracija). Taj događaj je bio povod Tridesetogodišnjeg rata između katoličkih i protestantskih snaga u koji je bila uvučena većina europskih zemalja. Prag je bio žestoko pogođen ratom i stanovništvo mu se tokom rata smanjilo za dvije trećine. 1689. je grad koji se obnovio nakon rata pogodio katastrofalni požar.
U 18. st. ponovo raste gospodarska snaga grada. 1757. je tokom Sedmogodišnjeg rata pruska vojska razorila grad. 1784. su pojedine gradske četvrti formalno ujedinjene u jedan grad. Grad je naglo narastao i dobio na gospodarskom značenju tokom industrijske revolucije u 19. st. Počeo se brže razvijati nakon izgradnje željeznice 1845. kada je ugljen iz bazena Kladno omogućio razvoj metalurgije, što je dovelo do povećanja broja stanovnika. Godine 1830. u Pragu je živjelo 180.000 ljudi, a godine 1910. već 224.000. Grad je postao snažno industrijsko središte i postupno uključio u svoj sastav susjedna manja naselja kao industrijske gradske četvrti pa su tako nastali Libeň s pristanišnim bazenom Vysočany, Hloubětín, Karlín i Smíchov s tvornicama strojeva, vozila, vagona, stakla, papira i prehrambenih proizvoda. Prag je postao i trgovački centar te veliko željezničko čvorište, a tome su kasnije pridodane i cestovne veze te velika zračna luka Ruzyně udaljena samo 10 km od gradskog središta.
1848. je u gradu izbila revolucija koja je dio europskih revolucija iste godine. Tada jača češka nacionalna svijest i želja za nezavisnošću. Prag je bio centar Češkog narodnog preporoda i ostalih čeških nacionalističkih pokreta. Prag je bio centar panslavističkog pokreta. U Pragu su se sastajali intelektualci iz ostalih slavenskih naroda koji su iznosili ideje o vlastitim nacionalnim pokretima.
1918. se raspala Austrougarska monarhija, i Češka je zajedno sa Slovačkom stekla nezavisnost, ali se ujedinila u zajedničku državu Čehoslovačku. Prag je od 1918. do 1939., te od 1945. do 1993. bio glavni grad Čehoslovačke. Jedna je od rijetkih prijestolnica Srednje Europe koja je u Drugom svjetskom ratu ostala gotovo potpuno pošteđena ratnih razaranja. Grad je ipak bombardiran na samom kraju rata. 1948. je u Čehoslovačkoj zavladao socijalizam. Prag je bio centar protukomunističkih pokreta (Praško proljeće 1968. i Baršunasta revolucija 1989.). Od 1993. je glavni grad novonastale Češke Republike koja je nastala razdruživanjem Čehoslovačke. Zbog izvrsno očuvane srednjoeuropske arhitekture postao je, pogotovo nakon završetka hladnog rata, jedno od najpopularnijih srednjoeuropskih turističkih odredišta i omiljena lokacija za snimanje mnogih filmova s povijesnom tematikom, čemu je pridonijela i gotovo stoljetna tradicija proizvodnje vlastitih filmova.
Zemljopis [uredi]
Panorama gradaPrag je smješten u srednjoj Češkoj na rijeci Vltavi. Nalazi se 40 km od ušća Vltave u Labu. Zbog svog položaja neposredno na rijeci jezgra je u prošlosti često bila izložena poplavama. Na rijeci postoji nekoliko otoka (Slovanský ostrov, Dětský ostrov i Střelecký ostrov). Prag je unutar visoravni Češke zavale. Reljef na prostoru grada je brdovit. Zapadno od grada je Bijela gora, a južno gora Čihadlo. Klima je umjerena. Na prostoru grada se miješaju kontinentski i oceanski utjecaji na klimu.
Znamenitosti [uredi]
Starogradski trgPovijesno središte Praga
Svjetska baština - UNESCO
Godina uvrštenja: 1992. (16. zasjedanje)
Vrst: Kulturno dobro
Mjerilo: ii, iv, vi
Ugroženost: ne
Poveznica: UNESCO
Mala Strana na kraju Karlovog mosta
Vjenceslavov trg s Nacionalnim muzejom noću
Crkva sv. Petra i Pavla na Vyšehradu
RudolfinumNakon pada Željezne zavjese, Prag je postao jedno od najposjećenijih turističkih destinacija u Europi, ali i u svijetu. Prag je šesti grad po posjećenosti u Europi, poslije Londona, Pariza, Rima, Madrida i Berlina[1]. Za razliku od drugih europskih metropola, Prag nije mnogo stradao u Drugom svjetskom ratu, te je njegova povijesna arhitektura (Stari grad, Donji grad i Novi grad) jedna od najsačuvanijih u Europi i predstavljena je svim povijesnim stilovima: srednjovjekovna romanika i gotika, renesansa, barok, neoklasicizam, historicizam, secesija, funkcionalizam i postmoderna arhitektura. Najpoznatije znamenitosti Praga su:
Praški dvorac (Pražský hrad) u četvrti Hradčani (Guinnessova knjiga rekorda ga navodi kao najveći dvorac na svijetu, površine preko 70000 m˛)
Katedrala sv. Vida nalazi se unutar kompleksa dvorca
Stari grad (Staré Město) s poznatim Starim trgom (Staroměstské náměstí)
Astronomski sat (Orloj) unutar Starog grada
Novi grad (Nové město) s najpoznatijim trgom Václavské náměstí
Karlov most (Karlův Most) preko Vltave
Židovska četvrt Josefov s novom sinagogom (Staronová Synagoga) iz 1270. godine i židovskim grobljem
Crkva Naše gospe pod Týnom (s poznatim crnim tornjevima)
Dvorac Vyšehrad na čijem su groblju ukopani mnogi slavni Česi kao što su Antonín Dvořák i Bedřich Smetana
Kompleks Karlovog sveučilišta
Petřínski opservatorijski toranj (Petřínská rozhledna) je kopija Eiffelovog tornja)
Televizijski toranj u četvrti Žižkov (Žižkovský vysílač)
Grob Franza Kafke na židovskom groblju Olšany koje je poznato šetalište
"Plešuća kuća" (moderna građevina, djelo hrvatskog arhitekta Vlade Milunića)
Zlatna ulica
Lennonov zid s protukomunističkim grafitima inspiriranim pjesmama Beatlesa
Praški metronom, moderna instalacija na mjestu srušenog Staljinovog spomenika
Mala četvrt (Malá Strana) s Crkvom Malog Isusa
Državni muzej (Národní muzeum)
Muzej primijenjenih umjetnosti
Barokna gradska vrata Pisek, jedina sačuvana gradska vrata
Praški ZOO je jedan od 7 najboljih u svijetu (prema Forbes magazinu)
Narodno kazalište (Národní Divadlo)
Rudolfium, dom Češke filharmonije
Kazalište Smetana, dom praške državne opere
- 14:16 -
INDIJA
Republika Indija, koja je smještena u Južnoj Aziji i pokriva veći dio Indijskog podkontinenta, je druga najmnogoljudnija država na svijetu, s više od milijardu stanovnika, koji govore više od sto različitih jezika. Indija graniči s Bangladešom, Mianmarom, Kinom, Butanom, Nepalom i Pakistanom, a na jugu je oplakuje Indijski ocean, gdje ima susjede Šri Lanku i Maldive. Najveća gradska područja su Mumbai na jugozapadu i Calcutta na rijeci Ganges.
Porijeklo imena [uredi]
Ime Indija potječe od Sindhu, lokalnog imena za rijeku Ind. U prastarim spisima Vedama (starim 5 000 godina) spominje se prvo ime za Indiju - Bharata Varsa. Kasnije su razne političke stranke predlagale za Indiju različita imena, među kojima su bili Hindustan, Hindu Rashtra i Bharath. Ime Bharat potječe od dva hinduska kralja po imenu Bharata. »Bha« na sanskrtu znači znanje ili svjetlost, a »rat« je glagol »raditi«, pa je »bharat« onaj koji traži znanje. Indija je bila poznata i kao Hindustan (zemlja Hindusa), ali to se ime izbjegavalo nakon neovisnosti 1947., jer je indijski narod odlučio da će Indija biti sekularna država. Indija je zemlja suprotnosti i najveća federalna država na svijetu podjeljena na 25 federalnih jedinica.
Zemljopis [uredi]
Podrobniji članak o temi: Zemljopis Indije
Povijest [uredi]
Podrobniji članak o temi: Povijest Indije
Indska se civilizacija razvila iz starijih neolitskih kultura, kao i pod utjecajem sumerske civilizacije, s kojom je trgovala. Prva kultura Indije razvila se u dolini rijeke Ind sredinom 3. tisućljeća pr. Kr. Kulture Inda su gradile gradove od opeke. Ti su gradovi imali kanalizacijski sustav i široke ulice. Narod koji je ondje živio nazivao se Dravidi, a bio je tamne puti, te se bavio sa poljodjelstvom i obrtom. Trgovali su s narodima Mezopotamije. Poznavali su pismo koje do danas nije odgonetnuto. Najveći gradovi bili su Harapa i Mohenjo Daro. U Indiju su se oko 1400. pr. Kr. doselili indoeuropski Arijci i uništili indske gradove. Među Indom i Gangesom osnovali su više država. Glavni povijesni izvor za to doba su Vede, zbirka četiri knjige, i zato Indiju od 1400. do 550. pr. Kr. zovemo "vedska Indija". Najpoznatije indijske epske pjesme su Mahabharata i Ramajana, a govore o ratovima u kojima sudjeluju ljudi, demoni i bogovi. U upotrebi je bilo pismo i jezik Sanskrt. Kad su nastale države, narod je iz polunomadstva prešao na poljoprivredu, a društvo se raslojilo na četiri kaste.
Kultura [uredi]
Podrobniji članak o temi: Indijska umjetnost
Upravna podjela [uredi]
Podrobniji članak o temi: Države i teritoriji Indije
Indija je upravno podijeljena na 28 saveznih država, 6 saveznih teritorija, dok glavni grad New Delhi ima poseban status.
Savezne države:
Andhra Pradesh
Arunachal Pradesh
Assam
Bihar
Chhattisgarh
Goa
Gujarat
Haryana
Himachal Pradesh
Jammu and Kashmir
Jharkhand
Karnataka
Kerala
Madhya Pradesh
Maharashtra
Manipur
Meghalaya
Mizoram
Nagaland
Orissa
Punjab
Rajasthan
Sikkim
Tamil Nadu
Tripura
Uttaranchal
Uttar Pradesh
Zapadni Bengal
Savezni teritoriji:
Andamani i Nikobari
Chandigarh
Dadra i Nagar Haveli
Daman i Diu
Lakshadweep
Pondicherry
- 13:50 -
ALBANIJA (TIRANA)
Albanija (albanski: Shqipëria, znači Zemlja orlova) mediteranska je država jugoistočne Europe. Graniči s Crnom Gorom na sjeveru, Kosovom na sjeveroistoku, Makedonijom na istoku, Grčkom na jugu, Jadranskim morem na zapadu te Jonskim morem na jugozapadu. Službeno ime glasi Republika Albanija
Podrijetlo i povijest imena [uredi]
Albanija vjerojatno dolazi od antičkog Proto-Indo-Europskog korijena *albho, što znači „bijelo“. Od ovog korijena možda potječe i ime Albion, staro ime za Britaniju. Alternativno podrijetlo može biti isto kao i za ime Alpe, ali etimologija ovog naziva nije definitivno utvrđena. Treća varijanta kaže da “Albanija” potiče od latinskog “Alba”. “Albus” snači na latinskom “bijelo” ili “svijetlo”, tako da su Rimljani tako nazivali mijesta gdje se Sunce najprije vidi, po brdovitim mjestima.
Prvi put riječ Albanoi se pojavljuje kao ime ilirskog plemena u današnjoj sjevernoj središnjoj Albaniji, 130. godine u Ptolomejevom radu. Albanopolis od Albana je mjesto koje se poistovjećuje sa Zgerdešom (Zgërdhesh) brdskom tvrđavom blizu Kruje u sjevernoj Albaniji. Arbanon je vjerojatnije ime okruga - moguće je da se radi > ravnici Mat - nego ime određenog mjesta. Indikacija pokreta s viših nadmorskih visina u mnogo ranijem periodu je detektirana u razdiobi zemljopisnih imena koja završavaju sa -eš ("-esh") koje izgleda da je proisteklo iz latinskog -enizis ili -ezis, između Škumbina i Mata, s koncentracijom između Elbasana i Kruje.
Izraz Albanon se možda polako širio na druga ilirska plemena dok njegova upotreba nije postala uobičajena među svim Albancima. Sudeći prema albanskom znanstveniku Faďku bey Konitzi, izraz „Albanija“ nije u potpunosti zamjenio „Iliriju“ do kraja četrnaestog stoljeća. Riječ „Alba“ ili „Arba“ je izgleda povezana s gradom Arba (danas Rab, Hrvatska), koji je u davna vremena bio naseljen polu-ilirskim Liburnima, prvi put spomenutim 360. pr. Kr.
Oko tisuću godina kasnije, neki bizantski pisci su koristili izraze „Albanon„ i „Arbanon“ da označe regiju Kruje. U 13. stoljeću, imena „Albanija“ i „Albanežani“ (“Albanenses“) su označavala cijelu zemlju i sve stanovništvo kako je pokazano u radovima mnogih starih albanskih pisaca, kao što su Budi, Blanko i Bogdano. .U Povijesti napisanoj 1079. - 1080. godine, bizantski povjesničar Michael Attaliates je dao naznake o Albanonima koji su uzeli udjela u pobuni protiv Konstantinopola 1043. godine, i o Arbanitima kao podanicima vojvode Dirahijuma. Italo-Albanci i albanske manjine koje su još prisutne u Grčkoj su kroz povijest bile poznate pod različitim imenima: Arbënuer, Arbënor, Arbëneshë, Arbreshë.
Gotovo da nema sumnje da je korijen alb- ili arb- stariji od shqip-, od kojeg potiče današnje ime države Shqipëria, ime koje se pojavljuje samo u vrijeme turskih invazija. Albansko ime zemlje, Shqipëria, znači „zemlja orlova“.
Povijest [uredi]
Kraljevina Ilirija u doba kralja Agrona (3 . stoljeće prije Krista), prostire se "od Epira do Neretve".
Spomenik Skenderbegu u TiraniPodrobniji članak o temi: Povijest Albanije
Na prostorima današnje Albanije, ljudska aktivnost je prisutna od početka čovjekove povijesti. Najranije stanovništvo je vjerojatno bilo predindo-europsko, koje je nastanjivalo veći dio sredozemne obale. Ipak, njihovi fizički ostaci su oskudni i koncentrirani samo na priobalno područje. Uskoro su ove prve stanovnike zamjenila Proto-helenska plemena, koja su postupno zauzimala današnju Grčku, južnu Makedoniju i južni dio današnje Albanije. Ovi procesi su vršeni u drugom tisućljeću prije Krista, i nisu utjecali na sjevernu ili središnju Albaniju, zonu koja je u to vrijeme predstavljala sliku političkog vakuuma (što je u suštini povijesni paradoks).
Iliri su relativno kasno došli na Balkan. Mada se njihovo prisustvo može pratiti do 900. pr. Kr., njihova politička struktura je formulirana u 7. stoljeću pr. Kr. i 6. stoljeću pr. Kr. Vješti u obradi metala i žestoki ratnici, Iliri su osnovali ratnička kraljevstva koja su se međusobno borila kroz cijelu njihovu povijest. Samo tokom šestog stoljeća prije Krista su Iliri organizirali značajne napade na svoje prve susjede, grčko kraljevstvo Molosoi u sjevernom Epirusu (danas južna Albanij0), Makedonsko kraljevstvo i kraljevstvo Paeonia (danas u sjevernoj Makedoniji). Vjerojatno je njihov najveći uspijeh bilo ubojstvo Perdikasa III, kralja Makedonije. Na nesreću Ilira, Perdikasa je nasljedio Filip II. Makedonski, otac Aleksandra Velikog, koji je uspješno prekinuo ilirsku agresiju.
U stvarnosti, ipak, Iliri su uglavnom bili miroljubivi trgovci poljoprivrednih dobara i metalnih proizvoda. Na ilirsku kulturu je utjecala grčko-makedonska kultura. Na prostoru Albanije se nalazilo i nekoliko antičkih grčkih kolonija.
Nakon što je bila osvojena od strane nekoliko zemalja, od kojih su najznačajnije Rimsko i Bizantsko Carstvo, Ilirija je izgubila većinu svog početnog stanovništva, i konačno postala dio Osmanskog Carstva 1478. godine, nakon godina otpora pod vodstvom Skenderbega, albanskog narodnog heroja.
Tijekom Prvog balkanskog rata, Albanija je jednostrano proglasila nezavisnost od Otomaskog Carstva 1912. godine, no njezin teritorij se nalazio pod okupacijom Balkanskih saveznika - Srbije, Crne Gore i Grčke. Odlukama Londonske konferencije 1912, Albanija postaje međunarodno priznata neovisna kneževina.
Tijekom prvih mjeseci Svjetskog rata dolazi do nemira u zemlji a knez i ministri bježe u inozemstvo. Veći dio teritorija Albanije okupira Austro-Ugarska 1916, dok je južni pod okupacijom sila Antante kao dio Solunske fronte. Nakon proboja fronte 1918., Albanija dolazi pod okupaciju Saveznika, Francuske i Italije, sve do kraja Pariške mirovne konferencije 1920. Tada Albanija postaje republika.
Nakon 1. svjetskog rata bila je imala pobunu na sjeveru zemlje, poticanu iz Kraljevine SHS. Iako je potonja poricala svoj uplet u tu pobunu, na pritiske velikih sila da se ne miješa u to, K. SHS je morala prekinuti potporu, i došlo je do toga da je pobuna ugušena. S druge strane, Albanija je imala probleme sa uspostavom vlasti oko grada Valone, kojeg su talijanske okupacijske vlasti odbile predati albanskim vlastima, pa je u lipnju 1920. izbio cijeli sukob, koji je kasnije dobio ime Valonski rat.
Neke države Saveznice, Kraljevina SHS i Grčka, nezadovoljne pariškom podjelom teritorije, prodiru u Albaniju i okupiraju neke njezine dijelove. Intervencijom Lige naroda, jugoslavenske snage napuštaju Albaniju 1921, a grčke 1923. godine.
U jesen 1926. godine dolazi do većeg sukoba između sjevernoalbanskih plemena i jugoslavenske vojske. Sukob se vodio najprije na granici, a onda se proširio na teritorij obje države. Stoga dolazi do konferencije veleposlanika, organizirane od strane Lige naroda, radi očuvanja mira u Europi. Konferencija je promijenila granicu između dviju zemalja: Kraljevini SHS je dodijeljen albanski dio uz područje Metohije, a Albaniji jugoslavenski dio uz Vardarsku Makedoniju. Dodijeljena područja nisu se znatno razlikovala po površini.
Od 1928. na dalje, zemljom je vladao Ahmed-beg Zogu do 1938. godine, kada je Albanija postala marionetska država Italije.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata, albanski fašisti su pomagali Talijanima u njihovoj invaziji na Grčku (listopad 1940.) i čak sudjelovali (mada u vrlo malom broju) u muslimanskim formacijama koje su pomagale njemačkim SS trupama u suzbijanju pokreta otpora u Albaniji i državama bivše Jugoslavije.
Komunisti su preuzeli vlast nakon rata u studenom 1944. godine, pod vodstvom, Envera Hoxh5. Od 1945. do 1990. godine, Albanija je imala jedan od najrepresivnijih režima u Europi. Komunistička partija je osnovana 1941. Svi njeni protivnici su bili eliminirani. Enver Hoxha je bio na čelu partije. Tijekom više desetljeća njegove dominacije, Hoxha je stvarao i uništavao odnose sa Beogradom, Moskvom i Pekingom, po svojim osobnim interesima. Nastupila je izolacija zemlje, prvo od strane zapada (zapadna Europa, Kanada, SAD) a kasnija čak i od istočnog bloka.
1985. godine, Enver Hoxha je umro, a naslijedio ga je Ramiz Alia. Alia je prvo pokušao pratiti Hoxhine stope, ali se istočna Europa već počela mjenjati: Mihail Gorbačov se pojavio na sceni Sovjetskog Saveza s novom politikom (glasnost i perestrojka). Totalitarni režim je bio pod pritiskom SAD-a i Europe i mržnjom vlastitog naroda. Nakon što je Nicolae Ceauşescu (komunistički vođa Rumunjske) ubijen u revoluciji, Alia je znao da bi on mogao biti slijedeći ako ne dođe do promjena. Potpisao je Helsinški sporazum (koji su ostale zemlje potpisale 1975.) koji obvezuje na poštovanje ljudskih prava. Također je dozvolio pluralizam, i iako je njegova stranka pobjedila na izborima 1991. godine, bilo je jasno da se promjene ne mogu zaustaviti. 1992. godine, na općim izborima je pobjedila demokratska stranka sa 62% glasova.
Na općim izborima 1996. godine, demokratska stranka je pokušala osvojiti apsolutnu većinu i manipulirala je rezultatima izbora. 1997. godine, strukturne prijevare su uzdrmale cijelu vladu, i uzrokovale nemire. Mnoge gradove su kontrolirale naoružane bande i grupe građana. Ova anarhistička pobuna je omogućila socijalističkoj stranci pobjedu na prijevremenim izborima 1997.
Od 1990. Albanija je orijentirana prema zapadu. Primljena je u Vijeće Europe, i, zajedno sa Hrvatskom u NATO. Albanska radna snaga je nastavila emigraciju u Grčku, Italiju, Europu i Sjevernu Ameriku. Korupcija u vlasti je postajala sve očiglednija. Političari nisu ispunjavali nade naroda u brzu i ne previše bolnu tranziciju.
Politika [uredi]
Podrobniji članak o temi: Politika Albanije
Kuvendi parlament Republike AlbanijePredsjednika bira Kuvendi, tj. parlament Republike Albanije. Glavni dio od 140 zastupnika bira se na četiri godine. 100 zastupnika se bira po izravnom broju glasova, dok se ostalih 40 zastupnika biraju po proporcionalnom sistemu.Po novom izbornom sistemu po kojem su održani izbori 28.06.2009, 140 poslanika se bira u 12 izbornih jedinica po proporcionalnom sistemu,tzv.regionalni proporcionalni sistem. Predsjedniku u vršenju dužnosti pomaže vijeće ministara, koje postavlja predsjednik.
Upravna podjela [uredi]
Podrobniji članak o temi: Okruzi Albanije
Podrobniji članak o temi: Distrikti Albanije
Podrobniji članak o temi: Općine Albanije
Albanija je podjeljena u 12 okruga (qark, često i prefekturë)). Okruzi sadrže po nekoliko distrikata (rrethe), kojih je ukupno 36 rrethe. Distrikti su podijeljeni u općine (komunë ili bashki), kojih u Albaniji ukupno ima 351. Distrikti su:
1 Berat (Berat)
2 Bulkize (Bulqizë)
3 Delvine (Delvinë)
4 Devol ( Devoll)
5 Diber (Dibër)
6 Drač (Durrës)
7 Elbasan (Elbasan)
8 Fier (Fier)
9 Gjirokaster (Gjirokastër)
10 Gramš (Gramsh)
11 Has (Has)
12 Kavaje (Kavajë)
13 Kolonje (Kolonjë)
14 Korča (Korçë)
15 Kruje (Krujë)
16 Kučove (Kuçovë)
17 Kukeš (Kukës)
18 Kurbin (Kurbin)
19 Leže (Lezhë)
20 Libražd (Librazhd)
21 Lušnje (Lushnjë)
22 Malesi i Madhe (Malësi e Madhe)
23 Malakaster (Mallakastër)
24 Mat (Mat)
25 Mirdite (Mirditë)
26 Pekin (Peqin)
27 Parmet (Përmet)
28 Pogradec (Pogradec)
29 Puke (Pukë)
30 Sarande (Sarandë)
31 Skadar (Shkodër)
32 Skrapar (Skrapar)
33 Tepelene (Tepelenë)
34 Tirana (Tiranë)
35 Tropoje (Tropojë)
36 Vlore (Vlorë)
Zemljopis [uredi]
Podrobniji članak o temi: Zemljopis Albanije
Albanija sadrži brdovit i planinski reljef. Najviša planina, Korab u okrugu Dibra je visoka 2.753 m. Albanija ima blagu, ali uglavnom vlažnu klimu. Godišnja razina padalina je najviša u Europi, i dostiže preko 2000 mm na sjeveru i 1190 mm u Tirani. Ljetne temperature su obično prilično visoke, u prosjeku oko 29 °C u Tirani tokom srpnja, dok su zime hladne, s minimumima ispod 0 °C, osim u blizini obale.
Osim glavnog grada, Tirane, sa 520.000 st. veći gradovi su Drač, Elbasan, Skadar, Gjirokaster, Valona i Korča.
Albanija je zemlja numjereno kontinentalne klime, a na to utječe njen reljef.
Promet [uredi]
Podrobniji članak o temi: Promet Albanije
Značajnije luke u međunarodnom prometu su morske luke Drač, Sarande i Valona.
Gospodarstvo [uredi]
Podrobniji članak o temi: Gospodarstvo Albanije
Albanija je jedna od najsiromašnijih europskih država. Polovica gospodarski aktivnog stanovništva se bavi poljoprivredom, a petina radi u inozemstvu. Ekonomski problemi su, između ostalih, visoka stopa nezaposlenosti, korupcija, i organizirani kriminal.
Gospodarsko samoizoliranje za doba Envera Hoxhe i novčarske manipulacije 1990-ih su još više pogoršale i obeznadile gospodarsku sliku te zemlje.
Zemlja praktički nema izvoz, a uvozi velike količine hrane iz Grčke i Italije. Priljev novca je mahom od financijske pomoći i od ljudi koji rade u inozemstvu.
Albanija ima obalu na dva europska mora, Jonsko i Jadransko. Jonsko more je poznato po čistoj, bistroj vodi, od Valone do grčke granice. Na Jadran Albanija izlazi od Valone do granice sa Crnom Gorom. Taj dio Jadrana poznat je po pješčanim plažama.
Do 2000., jonske plaže su bile prilično naseljene, ali samo lokalnim stanovništvom. Između 1990. i 2000. godine, zemlja je prošla kroz političke, ekonomske i socijalne prevrate. Od tog razdoblja je Albanija povećala postotak zaposlenosti i suzbila korupciju, što je ojačalo turizam.
Stanovništvo [uredi]
Podrobniji članak o temi: Stanovništvo Albanije
Prema podacima CIA-e (veljača 2005.), 95% stanovništva čine Albanci, uz grčku manjinu od 3%. Postoje podatci o Crnogorcima, Makedoncima, Srbima i Gorancima (Tropolje, Kuks) koji žive u toj zemlji. Ostale procjene broja Grka u Albaniji variraju od 1% - službena albanska statistika, do 12% - grčki izvori. Mnogi Albanci žive u okolnim regijama: Na Kosovu i Metohiji (oko 1,8 milijuna), u Makedoniji (oko 500.000), u središnjoj Srbiji (preko 150.000, mahom na jugu) i u Crnoj Gori (oko 47.000, pretežno u područjima uz albansku granicu). Preko 600.000 Albanaca je emigriralo u Grčku od 1990.; a veliki broj je otišao u druge zemlje. Službene grčke statistike negiraju postojanje velikih albanskih zajednica u Epiru, dok albanske procjene govore sasvim suprotno.
Jezik koji se koristi je albanski, a grčkim se služi grčka manjina u južnim dijelovima zemlje. Slavenski goranski jezik se govori u Gorë u okrugu Kukës. Selo Shishtavec je glavno središte goranskog jezika. U ostale lingvističke i kulturne grupe spadaju Vlasi i Romi.
Od osmanske okupacije većina Albanaca su muslimani (70%), iako je religija bila zabranjena u vrijeme komunizma. Pravoslavci čine 20% stanovništva (a nalaze se na jugu); dok Katolici čine 10% stanovništva (na sjeveru; vidi Miriditska republika, Biskupija Bajza, Biskupija Danj, Biskupija Sapa i Biskupija Sard). 20% ukupne muslimanske populacije su iz reda Bektashi.
Albanci se dijele u dvije plemenske zajednice, bez obzira na religijsku pripadnost. Tako južni dio zemlje naseljavaju Toske, a sjeverni dio zemlje sačinjavaju pripadnici Gega.
TIRANA
Tirana (albanski: Tiranë ili Tirana) je glavni i najveći grad Albanije. Prema službenim procjenama 2003. imala je 353.400 stanovnika, ali po nekim izvorima stvarni je broj puno veći, do milijun ljudi. Osnovana je 1614., a glavnim gradom zemlje postala je 1920.
Tirana se nalazi na krajnjem jugu doline rijeke Ishm, 30 km od Jadranskog mora. Industrijski je i kulturni centar Albanije. Najveće industrije su prehrambena, strojarska, tekstilna, farmaceutska i metalurška. Tiransko sveučilište osnovano je 1957. Tirana ima svoju zračnu luku, Aeroporti Nënë Tereza (Aerodrom Majke Terezije).
Gradovi prijatelji [uredi]
Belgija — Bruxelles
Bugarska — Sofija
Crna Gora — Podgorica
Češka — Prag
Francuska — Marseille
Francuska — Pariz
Grčka — Atena
Hrvatska — Zagreb
Italija — Firenca
Italija — Đenova
Italija — Rim
Italija — Torino
— Seul
Kanada - Cobourg
Kina- Peking
Kosovo - Priština
Litva - Vilnius
Rumunjska - Bukurešt
Ruska Federacija - Moskva
Španjolska - Zaragoza
Španjolska - Barcelona
Španjolska -Madrid
Švedska - Stockholm
Turska - Ankara
Turska - Bursa
Ukrajina - Kijev
- Grand Rapids
Vanjske poveznice [uredi]
Službena stranica (alb.) (engl.)
- 13:46 -
RUMUNJSKA (BUKUREŠT)
Rumunjska je država u jugoistočnoj, djelomično u srednjoj Europi. Na istoku izlazi na Crno more, a graniči na na jugu s Bugarskom, na jugozapadu sa Srbijom, na sjeverozapadu s Mađarskom, na sjeveru s Ukrajinom te na sjeveroistoku s Moldovom. Rumunjska je član NATO saveza i Europske unije.
Zemljopis [uredi]
Rumunjsku siječe 25. meridijan i 45. paralela. Krajnje su joj točke između 43 stupnja i 37 minuta do 48 stupnjeva i 16 minuta N, te između 20 stupnjeva i 16 minuta do 29 stupnjeva i 16 minuta E.
Današnja Rumunjska može se podijeliti na nekoliko zemljopisnih cjelina: Delta Dunava, Dobruđa, Moldavija, Vlaška (koja se djeli na Olteniju i Munteniju), Transilvanija, Maramureş, Crişana i Banat (istočni).
Najviši vrh je Moldoveanu sa 2543 m. Najduža je rijeka Dunav, a najveće jezero Razelm. Najduža je granica ona s Ukrajinom, dok je granica na moru duga oko 245 km, dok je ukupna granica Rumunjske sa ZND-om oko 1320 km.
Reljef [uredi]
Podrobniji članak o temi: Reljef Rumunjske
U reljefu Rumunjske predstavljena su sva tri reljefna oblika: nizine, brijegovi i planine. Na površini od 238.391 kvadratnih km smjestila su se tri značajnija gorska sustava. To su: Karpati, Transilvanske alpe (još se nazivaju i južnim Karpatima) i Bihor. Nizine zauzimaju 33% zemlje, brda i gore do 750 m 37%, a planine 30%. Iz ovoga je vidljiva jednakost u ukupnoj teritorijalnoj obuhvatnosti.
Nizine su gospodarska osnova Rumunjske i najvrijednija su područja Rumunjske. U Rumunjskoj je najvažnija dolina Vlaška. Ona je pravi centar Rumunjske i cijelom se površina nalazi u Rumunjskoj.
Rumunjska je bogata spiljama. Tri najznačajnije su Valea Rea, Movila i Piatra Altarului.
Klima [uredi]
Podrobniji članak o temi: Klima Rumunjske
Rumunjska se može podijeliti u nekoliko klimatskih zona. Većina zemlje ima umjerenu kontinentsku klimu. Klima je suša nego u Hrvatskoj, a razlog tome je kontinentalnost koja također utječe i na temperaturne amplitude. Dobar dio Rumunjske daleko je od mora, a samo Crno more nema velikog utjecaja na količinu padalina pa se s udaljavanjem na istok količina padalina smanjuje, a kontinentalnost povećava. Crno more okruženo je velikim kopnenim masama pa je njegov utjecaj minimalan i sveden na uski obalni pojas.
Klima je u Rumunjskoj uglavnom umjerna i povoljna ako izuzmemo Transilvaniju i Karpate. Odlikuju je nešto hladnije zime i vruća ljeta nego npr. u Slavoniji. Tome je kriva kontinentalnost koja uzrokuje nešto oštriju klimu. Transilvanska klima slična je klimi u Lici, ali i takva klima ima određenih prednosti.
Vegetacija [uredi]
U Rumunjskoj prevladava nekoliko vrsta biljnih pokrova, to su:
Bjelogorična i mješovita šuma; uglavnom u nizinama; najzastupljenija
Lesostepa; dio Banata, južni dio Vlaške, Dobrudža (radi lesa raširene su pješčane plaže), jugoistok Moldavije. Lesostepa je «šumska stepa», to jest mješavina (izmjena) šuma i travnatih zajednica.
Crnogorična i brezina šuma zastupljena je na planinskim predjelima
Gorska vegetacija; na najvišim vrhovima. To su goleti s manjim površinama pod klekovinom i zajednicama lišaja.
Močvarna vegetacija; u delti rijeke Dunav. U ovu zajednicu spadaju trstika, šaš, perunike, lopoči i sl.
Šume su jako važne u gospodarstvu Rumunjske. Njihovom eksploatacijom puni se rumunjski proračun, ali nekontrolirana sječa mogla bi imati opasne posljedice!
Većina lesnog i bjelogoričnog područja sada su obrađene površine. Najviše se uzgajaju pšenica i kukuruz.
Vode [uredi]
Podrobniji članak o temi: Vode Rumunjske
Rumunjska je zemlja u kojoj jedna tekućica ima daleko veću važnost od bilo koje druge; Dunav, jedna od najvećih Europskih, ali i svjetskih rijeka. Protječe s oko 1075 km kroz Rumunjsku što čini oko 38% ukupnog njegovog toka, a čitavim svojim tokom rijka Dunav je plovna, što joj daje velik ekonomski značaj. Rijeke su važne i za energetiku Rumunjske tako su na Dunavu izgrađene brojne hidrocentrale. Sve rijeke većinom utječu u rijeku Dunav. Važnije rijeke su: Samoš (Someş), Moriš (Mureş), Crisul, Timiš, Jiu, Olul, Argesul, Ialomiţa, Siret i Prut. Rumunjska ima i izlaz na Crno more. Jezera su uglavnom planinska, iako ima i kratkotrajnih koje naprave nizinske rijeke.
Povijest [uredi]
Podrobniji članak o temi: Povijest Rumunjske
Kontinuitet naseljenosti na području Rumunjske može se pratiti od kamenog doba. U starome vijeku današnje područje Rumunjske bilo je znano pod imenom Dacia. To su kraljevstvo u 2. stoljeću osvojili Rimljani. 270. poslije Krista rimski je car Aurelijan pod pritiskom Gota donio odluku o povlačenju kolonista i rimske vojske. No unatoč tome dio je civila odlučio ostati.
Slijedećih nekoliko stoljeća Rumunjska je napadana od strane Huna, Avara, Slavena i Bugara. Kršćanstvo se raširilo u 3. stoljeću. Rumunjskom tada vladaju Bugari i Bizant. Početkom 11. stoljeća Mađari su okupirali sjeverozapadni dio Rumunjske, Sedmogradsku (Erdelj, Transilvaniju).
Vlaška je bila do 1417. pod hrvatsko-ugarskom okupacijom u mađarskom dijelu kraljevstva kada se Mađari polako povlače. 1526. Vlaška definitivno potpada pod Osmanlijsko carstvo. Moldavijom su prvo vladali Poljaci, a zatim Mađari, da bi to područje u 15. stoljeću potpalo pod Osmansku vlast.
Bukureštanskim ugovorom 1812. Rusija priključuje Besarabiju (otprilike današnji prostor republike Moldove). 1821. počinje nacionalni revolt protiv Osmanlija, nakon kojeg je zavladala domaća vlastela. Rusi 1829. dobivaju protektorat nad Vlaškom i Moldavijom.
1857. vijeća Moldavije i Vlaške odlučile su se za zajedničko ime: Rumunjska, za autonomiju i za postavljanje princa. 1862. zemlje su se ujedinile. Konačno 1877. Rumunjska je proglasila nezavisnost, čime je okončana gotovo 500 godina duga dominacija Osmanlijskog carstva. Rusija je opet uzela Besarabiju ali je Rumunjskoj dodijeljena Dobrudža, prije dio Bugarskog Carstva.
U Balkanskim ratovima Rumunjska je zajedno s ostalim balkanskim državama ratovala protiv Osmanlijskog Carstva u prvom i Bugarske u drugom ratu, kada je anektirala Južnu Dobrudžu. Kad je izbio Prvi svjetski rat, Rumunjska se deklarirala kao neutralna država, ali je 1916. ušla u rat na strani sila Antante. Kako je iz prvog svjetskog rata izišla kao pobjednik, Rumunjska je od Austro-ugarska monarhije dobila Bukovinu, Transilvaniju, dio Banata te još neka područja u sastavu Mađarske. Od Rusije je dobila Besarabiju.
Kraljevina Rumunjska, 1939Rumunjska je između dva rata bila velika zemlja s parlamentarnim sustavom, ali se tijekom tridesetih godina preobrazila u fašističku diktaturu. U 2. svjetskom ratu. borila se na strani Njemačke, ali 1944. Sovjeti ulaze u zemlju, koja prelazi na stranu saveznika. Drugi svjetski rat Rumunjskoj je na čelu bio kolaboracionistički diktator Ion Antonescu.
Mirovnim ugovorom Rumunjskoj je vraćen dio Transilvanije, a oduzeti su joj Besarabija i sjeverna Bukovina. 30. prosinca 1947. monarhija je ukinuta, a proglašena je Narodna Republika Rumunjska na čelu s komunističkom partijom. Sve je preorganizirano na sovjetski način.
Nakon Staljinove smrti 1953. Rumunjska se polako udaljava od SSSR-a. 1965. na vlast je došao Nicolae Ceauşescu, koji je vladao kao diktator do 1989., kad je krvava revolucija srušila komunistički režim.
U svibnju 1990. održani su prvi slobodni izbori. Za predsjednika je izabran Ion Iliescu, a njegova stranka Nacionalni front spasa pobijedila je na izborima. U prosincu 1991. donesen je novi ustav prihvaćen referendumom. U rujnu i listopadu su održani novi izbori gdje se vlast samo potvrdila. Izbori su u studenom 1996. bili prvi s mirnom promjenom vlasti; umjesto dotadašnje došla je na vlast koalicija, a novi predsjednik i premijer su bili Emil Constantinescu i Victor Ciorbea (popularni gradonačelnik Bukurešta). Uskoro su provedene i brojne gospodarske reforme uz pomoć MMF-a. Tijekom 1997. još su sređeni i odnosi s Ukrajinom oko nekih teritorijalnih razmirica te je zemlju posjetio i mađarski predsjednik.
1. siječnja 2007. godine Rumunjska je postala članicom Europske unije.
Politika [uredi]
Vlast je ustrojena kao višestranačka dvodomna parlamentarna demokracija s glavnim gradom Bukureštom.
Zemlja je podijeljena na 40 okruga, plus grad Bukurešt. Svi građani stariji od 18 godina imaju pravo glasa, dok predsjednik države ne smije biti član niti jedne stranke i smije biti izabran 2 puta na 4 godine. Smrtna kazna je zabranjena.
Stanovništvo [uredi]
Stanovništvo Rumunjske vrlo je složen pojam samim tim što je etnogeneza Rumunja složena. Utjecaji susjednih zemalja još su vrlo prisutni, a u nekim dijelovima Rumunjske etnička slika je pravi mozaik, iako je u globalu Rumunjska relativno homogena država. Slična je situacija i s vjerskom strukturom.
Etnički sastav:
Rumunji 89,5 %,
Mađari 6,6 %
Roma 2,5 %
ostali 1,4 %
(procjene govore da ima 2 mil. Mađara, 1-2 mil. Roma, 50 tis. Čeha, 10-15 tis. Hrvata, 40 tis. Srba, 60 tis. Nijemaca)
Jezik: rumunjski (romanska skupina jezika), u nekim djelovima mađarski; govore se i bugarski, njemački, hrvatski, srpski....
Natalitet: 10,7 promila (2006.)
Mortalitet: 11,77 promila (2006.)
Stupanj urbanizacije: 53 %
Vjerski sastav: pravoslavci: 86.8%, ostali (uglavnonom ateisti i katolici): 13.2 %
Očekivana životna dob: M 68,14; Ž 75,34 godina (2006.)
BDP: 8800 $/st.
Iz navedenih podataka može se zaključiti da je Rumunjsko stanovništvo relativno homogeno, ali da ima značajan broj vjerskih i nacionalnih manjina. Ekonomska slika društva ukazuje na to da se u Rumunjskoj ne živi dobro. Prosječna plaća profesora na fakultetu 2001. je iznosila nešto više od 150 $. Ovakvo stanje daje plodnu zemlju za brojne socijalne probleme kao i lošu demografsku sliku (u susjednoj Bugarskoj demografsko stanje je još gore).
Razvoj ukupnog broja stanovnika Rumunjske može se pratiti u tri etape. Prva je od ujedinjenja i osamostaljenja pa do dolaska komunista kada broj stanovnika rapidno raste (utjecaj na ovo imala su i teritorijalna proširenja). Druga etapa je ona za vrijeme komunizma kada se postupno smanjuje stope rasta broja stanovnika. U osamdesetima emigrira veliki broj Nijemaca. Treća etapa je ona postkomunistička u kojoj je počeo pad broja stanovnika uzrokovan prijašnjim smanjenjem te teškim procesima tranzicije.
Promjena broja stanovnika Rumunjske
1869. - 8 600 000
1930. - 14 280 000
1948. - 15 872 000
1956. - 17 489 000
1960. - 19 105 000
1975. - 21 245 000
1981. - 23 052 000
1991. - 23 181 000
2002. - 21 698 000
2006. - 22 303 000 (procjena)
Rumunjska je srednje gusto naseljena zemlja. Naravno, naseljenost nije svugdje jednaka; najgušće su naseljene doline i zavale; najrjeđe brdsko-planinski prostori i delta rijeke Dunav.
Najgušće je naseljena Vlaška dolina gdje broj stanovnika varira između 100 i 250 stanovnika na kvadratni kilomtar. Kao gusto naseljena ističe se i Moldavija između 100 i 150 stanovnka na kvadratni km; najviše između ravnica i pobrđa. Značajnije su naseljeni još dijelovi Transilvanije gdje broj stanovnika premašuje 100 na jedan kvadratni kilometar.
Najrjeđe naseljeni prostori su delta Dunava i planine, gdje gustoća pada ispod 25. No postoje i prostori koji su prave pustoši.
Kao i u ostalim tranzicijskim zemljama ovdje je prisutno iseljavanje stanovništva iz nerazvijenih i ruralnih područja u gradove što dodatno pogoršava sliku i ujednačenost naseljenosti u zemlji.
Najveći gradovi [uredi]
Bukurešt 1.924.959
Iaşi 391.500
Temišvar 386.089
Constanţa 370.526
Galaţi 364.571
Craiova 334.142
Cluj-Napoca 323.027
Braşov 283.901
Ploieşti 252.224
Brăila 223.000
Oradea 217.732
Bacău 210.469
Arad 169.065
Piteşti 168.700
Târgu Mureş 165.500
Sibiu (Hermannstadt) 154.892
Baia Mare 138.763
Botoşani 135.800
Buzău 134.627
Suceava 117.666
Satu Mare 115.100
Piatra Neamţ 114.401
Râmnicu Vâlcea 107.330
Drobeta-Turnu Severin 102.163
Focşani 101.206
BUKUREŠT
Bukurešt (rumunjski: Bucureşti) je glavni i najveći grad Rumunjske. Grad je 2007. godine brojio 1.931.838 stanovnika, a administrativno područje imalo je 2.600.000 stanovnika. Godine 1931. grad je imao samo 638.000 stanovnika; brzi rast doveo je do nestašice stambenih objekata. Manje je poznato da je Bukurešt utemeljio vlaški knez Vlad Dracula.
Rijeka Dâmboviţa dijeli Bukurešt na dva dijela, a adminstrativno je podijeljen na šest dijelova, dok okolni ruralni dio čini sedmi. Površina administrativnog područja je oko 300 km˛. Nadmorska visina iznosi 88 metara, a grad je udaljen 265 km od Crnog mora i 65 kilometara od Dunava.
Bukurešt je poznat i kao Balkanski Pariz; kroz grad prolaze dva velika bulevara, a velik dio zgrada izgradili su strani arhitekti, najčešće Francuzi i Talijani. Rumunjski arhitekti razvili su stil sličan francuskom, a razlog tomu je što se većina imućnijih Rumunja prije dolaska komunizma školovala u Francuskoj. Nakon dolaska komunista na vlast sve se više grade zgrade strogog izgleda koje je bilo lakše i jeftinije izgraditi, ali je Bukurešt i dalje ostao grad parkova i lijepe arhitekture. Klima je u Bukureštu jako oštra, ovaj kraj nema proljeća i jeseni; zime su hladne s jakim vjetrovima, a ljeta su vruća i suha.
Tragovi naseljenosti sežu u kameno doba, ali grad je zapravo osnovan 1479. Najpoznatije su građevine Palača parlamenta (nakon Pentagona druga najveća zgrada na svijetu – 270 x 270 x 89 m), Palača Pravde, Pantheon, Athenaum, Narodna banka, Predsjednička palača, Glavna sveučilišna knjižnica, Kraljevski dvorac i mnoge druge (uključujuči i preko 100 muzeja).
Zlatno doba Bukurešta bilo je između dva svjetska rata; grad su u drugom svjetskom ratu teško bombardirali Saveznici. Sljedeća velika nesreća koja je pogodila Bukurešt bila je 1977. godine, kada je u stravičnom potresu poginulo preko 1500 ljudi. Sljedeći potres dogodio se 1990., ali je šteta bila mnogo manja. Velika je bila i materijalna šteta za vrijeme Rumunjske revolucije 1989.
Bukurešt je kako kulturno tako i ekonomsko i industrijsko središte. S oko jednom desetinom stanovništva Rumunjske Bukurešt ostvaruje 21% BDP-a i oko četvrtinu indutrijske proizvodnje, a dvije trećine cjelokupnog poreza Rumunjske plaćaju građani i tvrtke iz Bukurešta.
Šport [uredi]
FC Dinamo Bukurešt, nogometni klub
- 13:38 -
JAPAN (TOKIJO)
Japan (ĺ,, Nippon ili Nihon, službeno, ĺ,ý Nippon-koku ili Nihon-koku) je otočna država u istočnoj Aziji smještena na lancu otoka istočno od Azijskog kontinenta, na zapadnom rubu Pacifičkog oceana sjeverno od Istočnokineskog mora. Japan čini arhipelag od više od 3000 otoka, a najveći otoci sa sjevera prema jugu su: Hokkaido, Honshu, Shikoku i Kyushu koji čine više od 97% površine. Veći broj manjih otoka okružuje ova četiri, kao i grupe udaljenih otoka Okinawa i Ryukyu.
Japansko je otočje dio pacifičkoga vatrenog prstena i nastalo je kao posljedica podvlačenja Filipinske i Tihooceanske litosferne ploče pod Euroazijsku. Dva japanska slova koja označavaju ime Japana znače "izvor sunca" pa se tako cijela zemlja često naziva "Zemlja izlazećeg sunca". Japansko otočje vulkanskog je podrijetla pa je dio geološki izrazito nemirnog prostora obala Tihog oceana, tvz. vatrenog prstena. Brojni potresi i vulkani glavno su obilježje Japana. Najpoznatiji vulkan je Fuji koji je ujedno i najviši vrh Japana (3776 m). Japan je planinska zemlja, budući da oko 80% površine čine planine. Oko 66% površine prekriveno je šumama.
Po državnom uređenju Japan je ustavna parlamentarna monarhija s carem na čelu. Japan je deseta zemlja svijeta po broju stanovnika s nešto manje od 128 milijuna, od kojih 99% čine Japanci. Glavni grad je Tokio koji sa susjednim gradovima ima oko 32 milijuna stanovnika te je najveće metropolitansko područje svijeta.
Japan je jedna od vodećih svjetskih sila. Po nominalnom BDP-u je treća najveća svjetska ekomonija, a po Paritetu kupovne moći treća iza SAD-a i Kine. Japan je četvrti svjetski izvoznik i šesti uvoznik. Jedan je od tehnološki najrazvijenijih država svijeta, vodeći na mnogim poljima znanstvenih istraživanja posebice u elektronici i robotici. S više od 130 milijardi USD ulaganja u znanstvena istraživanja, treći je u svijetu. Japan je član Ujedinjenih naroda, G8, G4, OECD-a i APEC-a.
Japanska riječ za Japan je Nippon ili Nihon, a puni naziv je Nihon no Koku i doslovno znači "Zemlja gdje izlazi sunce". Češće se koristi naziv Zemlja izlazećeg sunca. Sama riječ dolazi iz kineskog jezika i riječi Jih Pen. Japansko ime Nippon koristi se u službene svrhe, uključujući: novac, poštanske marke i međunarodne sportske događaje. Nihon se povremeno koristi u Japanu u svakodnevnom govoru.
Ranu mandarinsko kinesku riječ za Japan je evidentirao Marco Polo kao Cipangu. Ipak, kantonski naziv za Japan, iz kojeg se vjerojatno rodila riječ Japan, je Jatbun. U Malay kantonskom riječ postaje Japang i s tom riječi su se susreli portugalski trgovci u Malacci u 16 st. Smatra se da su portugalski trgovci donjeli tu riječ u Europu. Ta je riječ prvi put evidentirana u Engleskoj 1577. god. u gramatičkom pravopisu kao Giapan. U Engleskoj službeni naziv je Japan.
Od 1868., od Meiji reformi do kraja Drugog svjetskog rata 1945. naziv države je Japansko Carstvo (jap. Dai Nippon Teikoku, doslovno Veliki Carski Japan). Danas je službeni japanski naziv Nihonkoku (ĺ,ý), Država Japan. Državno ime se sastoji od znakova "ĺ" (izgovor "Ni", što znači dan ili sunce) i "," (izgovor "Hon" što znači izvor ili korijen). Japanska zastava službeno se zove NisshMki ili sunčeva zastava (ĺŕ×) ali u svakodnevnom govoru se naziva Hinomaru ili sunčev disk (ĺn8). Nacionalna himna je Kimi ga Yo.
Povijest [uredi]
Podrobniji članak o temi: Povijest Japana
Japanski povjesničari japansku povijest dijele na slijedeći način:
Jomon razdoblje (Jomon jidai), od oko 10.000 pr. Kr. do otprilike 300. pr. Kr. Razdoblje je dobilo ime po ukrasima na predmetima koji su pronađeni iz tog doba.
Yayoi razdoblje (Yayoi jidai) počelo je oko 300 pr. Kr. a završilo oko g.po.n.e. Yayoi kultura je dobila ime po istoimenom kvartu u Tokiju gdje supronađeni predmeti toga razdoblja.
Yamato razdoblje (Yamato jidai), trajalo je od 300. - 710. godine. Ovo je razdoblje stvaranja prve prve države na japanskom tlu. Prva japanska država formirala se u trokutu današnjih gradova Kyoto-Nara-Osaka, a tada se to područje zvalo "dolina Yamato" po plemenukoje stvorilo dominaciju nad drugim grupacijama i zajednicama koje su tada egzistirale na tom području. Yamato razdoblje neki nazivaju Kofun, po ogromnim grobnim humcima tadašnjih careva. Asuka razdoblje počinje oko 550. god. kada je grad Asuka postala carska prijestolnica. Razdoblje Asuka je završilo 645.god. Taika reformom i svrgnućem obitelji Soga sa vodećih funkcija u državi. Za vrijeme dominacije Soga klana u Japanu se učvrstio budizam (Budino učenje).
Nara razdoblje (Nara jidai) trajalo je od 710. - 794. godine. Nara razdoblje je dobilo ime po carskoj prijestolnici Nari (tada se zvao Heijo-kyo), koja je to postala 710. godine.
Heian razdoblje (Heian jidai) trajalo je od 794. - 1185. godine. Preseljenjem carskog dvora u Heian-kyo, Grad mira (današnji Kyoto, u slobodnom prijevodu znači glavna prijestolnica) dogodilo se 794. godine. Počinje razdoblje Heian poznato po procvatu visoko sofisticirane dvorske kulture koja se prenosila i na pučanstvo.
Kamakura razdoblje (Kamakura jidai) trajalo je od 1185. - 1333. godine. Nakon bitke kod Dan-no-ure blizu današnjeg Shimonosekija 1185. godine, u kojoj je ratnički klan Minamoto(Genji) pobijedio klan Taira (Heike) grad Kamakura je kao sjedište klana Minamoto postalo središte tadašnjeg Japana.
Muromachi razdoblje (Muromachi jidai) 1333.-1573. Ashikaga shogunat 1338. - 1573. godine.
Azuchi/Momoyama razdoblje (Azuchi-Momoyama jidai), trajalo je od 1573. - 1600. godine.
Edo razdoblje ili razdoblje Tokugawa (Edo jidai), trajalo je od 1600. - 1868. godine. Tokugawa shogunat,1603-1868.
Meiji razdoblje (Meiji jidai), trajalo je od 1868. - 1912. godine.
Taisho razdoblje (Taisho jidai), trajalo je od 1912. - 1926. godine.
Showa razdoblje (Showa jidai), trajalo je od 1926. - 1989. godine.
Heisei razdoblje (Heisei jidai), traje od 1989. do danas
Zemljopis [uredi]
Planina FujiJapan je otočna zemlja i proteže se uzduž istočne (pacifičke) obale Azije. Glavni otoci od sjevera prema jugu su Hokkaido, Honshu, Shikoku i Kyushu. Osim njih, Japanski arhipelag obuhvaća oko 3000 manjih otoka. Honshu- u prevodu "glavno kopno" ističe se veličinom i razvijenošću dok tu i živi preko 80% stanovništva i smještena glavnina industrijskih regija. U sastav ulaze i dva niza vulkanskih otoka na jugu: Ryu Kyu na jugozapadu sa najvećim otokom Okinavom te otočje Bonin i Vulkanski otoci na jugoistoku. Za Japan kao otočnu zemlju i njen daljnji razvoj izuzetno je važna dobra prometna povezanost brojnih otoka. Veća gradska središta međusobno su dobro povezana brzim cestama i željeznicama, dok su otoci spojeni mostovima i tunelima.
Površina: 377.835 km˛ (uključujući 3.091 km˛ teritorijalnih voda)
Obala: 29.751 km
Najviši vrh: planina Fuji (3.776 m)
Najniža točka: Hachiro-gata (-4 m)
Oko 73% zemlje je brdovito. Najveći planinski lanac je visoko i mlado nabrano gorje - Japanske Alpe čiji vrhovi prelaze visine od 3500 m. Rijeke su u blizini ušča nataložile male naplavne ravni u kojima su se smjestili veći gradovi. Samo 17% površine pogodno je za obradu, a isun naplavnih nizina, plodnog tla zasutog vulkanskim pepelom ima otok Kyushu. Budući da u gospodarskom životu najveći značaj imaju dobro razvedene obale i nizine uz njih, za Japan se kaže da je "zemlja okrenuta moru".
Japan se nalazi u vulkanskoj zoni na Pacifičkom vatrenom krugu u tektonski vrlo dinamičnom području na dodiru litosfernih ploča. Dodiri i podvlačenja ovih ploča uzrok su i više od 1500 potresa na godinu. Uz te česte potrese prijeti i više od 70 aktivnih vulkana dok je ugaslih čak 165. Razorni zemljotresi, čiji rezultat su često tsunamiji, događaju se nekoliko puta u stoljeću. Najveći potresi u zadnje vrijeme bili su Chuetsu 2004. godine i Veliki Hanshin potres 1955. godine. Mnogo je toplih izvora, koje su razvili u odmarališta.
Klima [uredi]
Japan ima umjerenu klimu i 4 izrazita godišnja doba, ali zbog velike izduljenosti pojavljuju se klimatske razlike između sjevera i juga: klima varira od regije do regije krajnji sjever je zimi vrlo hladan gdje su zime veoma hladne i sa puno snijega dok su ljeta svježa hladna snježno-šumska ili borealna klima, dok krajnji jug ima suptropsku klimu sa vrućim ljetima te velikom količinom padalina u kišnoj sezoni. Na klimu osim toga utječu sezonski vjetrovi koji pušu s kontinenta prema oceanu zimi i u obratnom smjeru ljeti.
Dakle modifikator klime su :
Kuroshio-topla morska struja iz suptropskih podrucja i utječe na klimu jugoistočnog Japana.
Ojashio-hladna morska struja koja donosi guste magle i snježne padaline.
Kasni lipanj i rani srpanj su kišno razdoblje (osim u Hokkaidu), kada se nad Japanom nalazi sezonska kišna fronta (baiu zensen). U kasno ljeto i ranu jesen se iz tropskih područja niskog tlaka iznad ekvatora razvijaju tajfuni i prolaze od jugozapada prema sjeveroistoku, često donoseći obilne kiše.
Zemljopisna raznolikost Japana ga dijeli u 6 glavnih klimatskih područja:
Hokkaido: Ima umjerenu klimu s dugim, hladnim zimama i svježim ljetima. Oborine nisu obilne, ali se zimi na otocima obično nakupi dosta snijega.
Japansko more: Sjeverozapadni vjetar zimi donosi puno snijega. Ljeti je regija hladnija od pacifičkog područja, ali su ponekad temperature ekstremno visoke zbog fenomena fena, toplog vjetra.
Središnje visoravni (Chuo-Kochi): Tipična kontinentalna klima, s velikim temperaturnim razlikama između ljeta i zime te između dana i noći. Nema puno padalina.
Seto unutrašnje more (Seto-naikai): Planine u Chugoku i Shikoku regijama zaustavljaju sezonske vjetrove, time stvarajući lijepo vrijeme kroz cijelu godinu.
Tihi ocean: Ima hladne zime s malo snijega i vruća, vlažna ljeta zbog jugoistočnog sezonskog vjetra.
Nausei-shoto (Ryu Kyu) ili Jugozapadno otočje: Ima suptropsku klimu s toplim zimama i vrućim ljetima. Oborine su obilne, osobito u kišnoj sezoni.Potkraj ljeta vrlo često pušu ciklonski vjetrovi tajfuni,čija rušilačka snaga na obalama uzrokuje velike štete.U 2004. godini do otoka je došlo rekordnih 10 tajfuna.
Politika i organizacija vlasti [uredi]
Po državnom uređenju Japan je ustavna parlamentarna monarhija s carem na čelu. Careva uloga je ceremonijalna te on nema stvarnu vlast. Prema japanskom ustavu car je simbol države i narodnog jedinstva. Sadašnji car je Akihito. Carski prijestolonasljednik je Naruhito koji će naslijediti svog oca na carskom prijestolju.
Kokkaijeva zgrada u TokijuZakonodavna grana vlasti u Japanu je dvodomni parlament, Kokkai koji se sastoji od Zastupničkog doma (jap. Shkgiin) i Vijećničkog doma (jap. Sangiin). Zastupnički dom se sastoji 480 članova koji se biraju na općim izborima svake 4 godine te je parlamentarni dom s većim ovlast. Članove Vijećničkog doma se bira na općim izborima svakih 6 godina te ih ukupno ima 242. Pravo glasa imaju svi građani stariji od 20 godina.
Konzervativna Liberalna demokratska stranka (LDP) je na vlasti skoro bez prekida od 1955. godine. Iznimka je 1993. godina, kad je na vlasti bila koalicijska vlada sastavljena od opozicijskih stranaka. Današnji premijer Taro Aso je iz stranke LDP. Najveća opozicijska stranka je socijalno liberalna Demokratska stranka Japana.
Kabinet je izvršna grana vlasti i sačinjavaju ga premijer i državni ministri. Kabinet izravno odgovara Kokkaiju i njegovi članovi moraju odstupiti ako mu Zastupnički dom izglasa nepovjerenje. Premijer mora biti član Kokkaija i izabiru ga njegovi kolege. Ima ovlasti za postavljanje i razrješavanje ministara, od kojih većina moraju biti članovi Kokkaija. Trenutni japanski premijer je Taro Aso.
Japansko pravo je u ranom periodu bilo pod utjecajem kineskog prava. U Edo razdoblju u vrijeme vlasti Šogunata Tokugawa japanski pravni sustav se samostalno razvija. U razdoblju drugo polovice 19. stoljeća posebno u zadnjim desetljećima nakon Meiji reformi pravni sustav je pod jakim utjecajem europskog kontinentalnog prava, posebice francuskog i njemačkog. Godine 1896. proglašen je Građanski zakonik po uzoru na njemački. Uz neke male preinake, pogotovo nakon kraja Drugog svjetskog rata Zakonik je na snazi do danas. Vrhovni sud Japana je najviša sudska instanca. Postoje još tri stupnja nižih sudova.
Vanjska politika i vojska [uredi]
Japan ima neriješene teritorijalne sporove oko južna četiri otoka Kurilskog otočja (koji su pod vlašću Rusije), kao i Liancourt Rocks (korejski Dokdo, japanski Takeshima), pod vlašću Južne Koreje, i otočja Senkaku (kineski Diaoyutai), na kojeg pravo polažu i Kina i Tajvan.
Gospodarstvo [uredi]
Glavni članak: Japansko gospodarstvo
Japan je visokorazvijena zemlja premda ne pripada zemljama najranije industrijalizacije. Japansko gospodarstvo je po nominalnom BDP-u drugo najveće u svijetu s više 4623 milijardi USD-a u 2007. godini. Po Paritetu kupovne moći BDP-a gospodarstvo je treće iza SAD-a i Kine. Japan je četvrti svjetski izvoznik i šesti uvoznik. Japan najviše izvozi u SAD 22,8%, Europsku Uniju 14,5%, Kinu 14,3%, Južnu Koreju 7,8% te Tajvan 6,8%. Automobili, elektronički uređaji i strojevi su glavna izvozna roba. Najviše uvozi iz Kine 20,5%, SAD-a 12,0%, Europske unije 10,3%, Saudijske Arabije 6,4%, Ujedinjenih Arapskih Emirata 5,5% i Australije 4,8%. Zbog nedostatka prirodnih bogatstava gotovo sve sirovine mora uvoziti. Uvoze se strojevi, fosilna goriva, hrana, posebice meso, tekstil i sirovine za potrebe industrije.
Robot ASIMO kojeg proizvodi HondaJapanci su mjesto u gospodarskom vrhu svijeta postigli svojom marljivošću, izuzetnom radnom disciplinom, izvrsnim organizacijskim sposobnostima. U razdoblju početka izuzetnog gospodarskog rasta nakon Drugog svjetskog rata Japanci se nisu sramili učiti od drugih te su slali mnogobrojne studente i stručnjake na usavršavanje u razvijenije zemlje posebice u SAD. Japansko gospodarstvo karakrerizira bliska suranja vlade i privatnog industrijskog sektora posebice na razvitku znanosti i tehnologije te niski porezi i velika ekonomska sloboda. Japan je jedna od tehnološki najrazvijenijih zemalja svijeta. Za istraživanje i razvoj Japan ulaže više od 3% BDP-a, a s više od 130 milijardi USD-a ima treći najveći proračun za znanstvena istraživanja.
Japanskom poslovnom filozofijom koja ističe dužnost poslodavaca da pod svaku cijenu izbjegnu masovna otpuštanja u vrijeme recesije te garancijom cjeloživotnog zaposlenja (shushin koyo) postiže se čvrsta veza između radnika i poslodavaca te jača duh zajedništva i solidarnosti. Ipak nedavno su japanske tvrtke donekle počele napuštati te norme radi većeg profita. Prepoznatljiva karakteristika japanske ekonomije je i čvrsta veza proizvođača, dobavljača, distributera i bankaka povezanih u grupe zvane Keiretsu te Shunto ugodna veza s vladinim birokratima.
Tokijska burza, druga najveća na svijetuNaime, do sredine 19. stoljeća Japan je bio zemlja feudalnog poretka koji se samostalno razvijao i nije želio kontakte s ostatkom svijeta. To nije odgovaralo SAD-u pa je skupina američkih ratnih brodova stigla do Japana i usidrila se u Tokijskom zaljevu. Na taj način prisilili su Japan na potpisivanje ugovora o trgovinskoj i diplomatskoj suradnji. Postupno otvaranje Japana prema svijetu i njegov dinamičan razvoj započeo je u vrijeme cara Meijia koji je proveo brojne društvene reforme. Ukinuo je stoljetne feudalne odnose, zamijenio samurajsku ratničku kastu redovnom vojskom i započeo sa industrijalizacijom zemlje. 1889. godine uveo je Ustav po uzoru zapadne zemlje, dok status glavnog grada od carskog Kyota preuzima Tokyo.
Prije Drugog svjetskog rata gospodarstvo vodi nekoliko bogatih obitelji zvanih zaibatsu, u suradnji s vladom. Imperijalističke ideje i razvoj vojne industrije dovode ga u sukob sa saveznicima što rezultira ulaskom u Drugi svjetski rat iz kojeg izlazi poražen i s velikim ljudskim i materijalnim gubicima. Poslije poraza u Drugom svjetskom ratu okupacijske vlasti raspuštaju velike obiteljske tvrtke. Unatoč tome Japan započinje izrazito brz i uspješan gospodarski napredak koji se naziva Japansko čudo. Veliki poticaj proizvodnji dala je američka potrošnja tijekom Korejskog rata (1950-1953) kada je Japan bio logistička baza UN-ovijh zaštitnih snaga. U 60-im godinama gospodarski rast je iznosio 10%, u 70-im 5%, a u 80-im godinama 4%. Doživjevši svojevrsnu gospodarsku eksploziju, Japan je u ranim 1990-ima ušao u razdoblje svojevrsne gospodarske stagnacije, s rastom samo 1.5% BDP-a. Azijska gospodarska kriza nije pogodila Japan koji je proživljvao unutrašnju krizu kada su poskupjeli energenti o čijem je uvozu ovisila japanska proizvodnja. Napori vlade da ožive ekonomski rast imaju mali uspjeh. Unatoč svim neprilikama, Japan se ubrzo oporavio i nezaustavljivo krenuo dalje te uz Amerikance i Europljane znatno doprinosi razvoju industrijske tehnologije i organizaciji industrijske proizvodnje u svijetu. Početkom 2003. japansko gospodarstvo se počinje oporavljati, godišnji rast je 2%, dok je rast nakon 2005. godine još veći, 2.8%.
Budući da je samo 17% površine raspoloživo za poljoprivrednu obradu što zadovoljava tek 75% potreba stanovništva za hranom, poljoprivredni sektor je jako zaštićen. Vlada regulira usluge male kultivizacije što je uzrok izrazite plodnosti zemljišta. Uvoz riže je najviše zaštićen i ujedno subjekt carinske tarife od 490% i ograničen normom od samo 3% totalne trgovine riže. Japan uvozi više od 50% žitarica i gotovo cijelu potražnju mesnih proizvoda zadovoljava uvozom. Japan ima jednu od najvećih ribarskih flota te je odgovoran za 15% svjetskog ulova ribe.
Toyota Camry, Japan je vodeći svjetski proizvođač automobilaJapanska industrija je izrazito razvijena te iako je izražena tercijarizacija gospodarstva Japan i dalje svoju gospodarsku snagu temelji na industriji čija snaga se temelji na velikom broju dobro obrazovanih radnika i na visokorazvijenoj tehnologiji. Industrija zauzima jednu-trećinu japanskog GDPa. Najvažnije industrijske grane su crna i obojena metalurgija, brodogradnja, automobilska, elektrotehnička i elektronička industrija. Takav gospodarski uspjeh pravo je čudo budući da je Japan siromašan sirovinama neophodnim za navedene industrijske grane.
Japan je najveći izvoznik čelika u svijetu te najveći proizvođač brodova i automobila. Jedna od najuspješnijih industrijskih grana je automobilska industrija koju predvodi šest velikih kompanija koje imaju brojne proizvodne pogone širom svijeta. To su Toyota, Honda, Nissan, Mitsubishi, Mazda i Suzuki. Japan je također i proizvođač najrazličitijih električnih i elektroničkih aparata popu televizora, videokamera, telefona, mobitela, računala. Japan drži velik dio tržista razmjene visoke tehnologije kao što su: poluvodiči, industrijke kemikalije te djelovi strojeva. Graditeljstvo je dugo jedna od najvećih industrija Japana s pomoću vladinih ugovora s privatnim sektorom. Robotika je velika ekonomska snaga, Japan posjeduje 410,000 od svjetskih 720,000 radećih robota. Uslužni sektor broji do dvije trećine totalnog ekonomskog dobitka. Bankarstvo, osiguranje, posjedi, nekretnine, prijevoz i telekomunikacije su sve glavne industrije.
Stanovništvo [uredi]
S blizu 130 milijuna stanovnika Japan je deseta zemlja svijeta. Po sastavu stanovnika je vrlo homogenozbog stroge politike doseljavanja, odnosno 99% su Japanci, narod koji pripada mongolskoj rasi. Oko 15 000 pripadnika naroda Ainu, za koje se smatra da su prastanovnici Japana i koji su se na S povlačili pred doseljenicima s kontinenta, živi na Hokkaidu, drugdje su nestali miješanjem. Od ostalih naroda najbrojniji su Korejci, potomci doseljenika (često prisilnih) iz razdoblja prije Drugog svjetskog rata, zatim Kinezi, Filipinci, Brazilci, Amerikanci. Službeni jezik je japanski, koji pripada altajskoj skupini jezika (srodan korejskom), a među mnogobrojnim dijalektima potkraj 19. stoljeća za standardni jezik određen je tokijski.
Piše se kombinacijom kineskih znakova (pismo preuzeto u 4. st.; dotad japanski jezik nije imao pisanu formu) i dvaju slogovnih pisama (hiragana i katakana) nastalih u 9. stoljeću. U školama se uči i pisanje japanskog jezika latiničnim pismom. U japanski jezik prodrle su (izmijenjene) mnogobrojne riječi iz engleskog jezika. Osim vrlo visoke opće gustoće naseljenosti, Japan karakterizira velika suprotnost pojedinih područja, jer 90% stanovništva živi u priobalnim nizinama koje čine manje od 20% teritorija. 80% stanovništva je takođe nastanjeno u gradovima posljedicom migracije seoskog stanovništva u gradove ,zbog brze industrijalizacije tijekom 20. stoljeća.
Istodobno, planinska unutrašnjost i veći dio Hokkaida razmjerno su rijetko naseljeni. Na Hokkaidu gustoća naseljenosti iznosi o. 70 st./km2 (budući da u Sapporu živi više od polovine stanovništva, najveći dio otoka još je rjeđe naseljen), na sjev. Honshku o. 150 st./km2, u tokijskoj regiji o. 6000 st./km2, a još desetak prefektura ima više od 500 st./km2. Oko četiri petine st. živi u gradovima.Najgušće si naseljene nizine na istočnoj obali Honshua između Tokija i Kobea sa 1200 st/km2,a kako je i rečeno vrlo rijetko su naseljeni planinski predjeli. Najveći je TMkyM (Tokio) s više od 8 mil. stanovnika. Ostali veći gradovi: Yokohama (3 545 000 st.), Lsaka (2 593 600 st.), Nagoya (2 187 600 st.), Sapporo (1 870 648 st.), KMbe (1 520 800 st.), KyMto (1 460 900 st), Fukuoka (1 381 800 st) i dr., ukupno 30-ak gradova većih od pola mil. st. Naglim rastom gradovi su se širili i srastali tvoreći neprekinuta urbanizirana područja tzv.aglomeracije. Procjenjuje se da u metropolitanskom području TMkyja živi više od 32 mil. st. Ostale veće aglomeracije: Lsaka–KMbe–KyMto (17,5 mil. st.), Nagoya (8,7 mil. st.), Fukuoka–Kita-Kykshk (4,2 mil. st.) i dr. Stanovništvo se vrlo brzo povećavalo između 1870. i 1970, s o. 30 mil. na više od 100 mil. Nakon 1970. stopa rodnosti bitno se smanjila pa je danas prir. promjena spora (prosj. 1980–2002: 4‰) i dalje se smanjuje (2002. stopa rodnosti 10‰, smrtnosti 8,5‰). Zbog visokog standarda života, životni vijek premašuje 80 g., a niska rodnost uzrokom je nepovoljne dobne strukture stanovništva.
Polovica st. starija je od 42 g., mlađih od 15 g. je 14,3%, a starijih od 65 g. 18%. Prema procjeni demografa Japan će do 2025.godine imati 120 mil.stanovnika,a 2050. godine samo 100 mil. budući da je stopa prirodnog prirasta samo 0,08%. Potkraj 19. stoljeća počela je snažna emigracija, najprije u Sjevernu i Južnu Ameriku, poslije na Tajvan, u Koreju i Mandžuriju, ali je s gosp. razvojem u XX. st. prestala. Manjak radne snage, posebice za slabije plaćene poslove, nadoknađuje se stranim radnicima. Po vjerskoj pripadnosti Japanci su većinom podjednako budisti i šintoisti, a o. 15% st. pripada drugim religijama (među ostalim 1% kršćana). Obrazovni sustav dobro je razvijen, obvezno školovanje traje 9 g., nepismenog st. manje je od 1%, a više od 20% st. ima visoku stručnu spremu. Zahvaljujući dobroj ishrani i vrlo kvalitetnoj zdravstvenoj zaštiti očekivana životna dob je 80 godina, što je najdulje na svijetu.
Kultura [uredi]
Japanska mitologija
Haruki Murakami, popularni suvremeni japanski pisac i prevoditelj
Jošikava Eiđi, popularni japanski pisac
Dan osnutka nacije
TOKIJO
Tokio (q¬), luka i glavni grad Japana, s 12.790.000 stanovnika jedan od najmnogoljudnijih gradova na svijetu. Tokyo s Yokohamom, Kawasakijem, Chibom i Saitamom čini Veliki Tokio sa 32 milijuna stanovnika, kao najveće metropolitansko područje na svijetu. a 20% u područjima oko njega. Tokio je centar japanske i azijske trgovine i industrije.
U Tokiju je jedno od najpoznatijih svjetskih sveučilišta, čuveno po istraživačkim laboratorijima
Zemljopisne odrednice [uredi]
Leži u Tokijskom zaljevu, na srednjem dijelu istočne obale otoka Honshu, na ušću rijeke Sumida. Glavni dijelovi Tokija su Ginza, Shinjuku i Odaiba.
Povijest [uredi]
Tokio na japanskom znači "Istočna prijestolnica". Postao je glavni grad Japana sredinom 19. stoljeća, kada mu je ime promijenjeno iz "Edo" u "Tokio". Prije toga, glavni grad Japana je bio Kyoto.
Nakon katastrofalnog potresa 1923. počela je gradnja modernog Tokija po američkom uzoru, s prostranim ulicama i neboderima. Tokio se dijeli na Donji (Shitamachi) i Gornji grad (Yamanote). Između tih dvaju dijelova nalazi se stara gradska jezgra. Nakon što su Amerikanci bombardirali Tokio u Drugom svjetskom ratu, grad je ponovo obnovljen.
Stanovništvo [uredi]
Porast stanovnika Tokija je veoma mali, što se vidi iz činjenice da je 2005. Tokio imao 35,2 milijuna stanovnika (uključujući i okolicu), a znastvenici pretpostavljaju, uzimajući u obzir porast stanovništva između 2005. i 2008., da će 2015. godine imati 35,5 milijuna, dok je npr. Lagos u Nigeriji 2005. godine imao 10,9 milijuna stanovnika, a pretpostavlja se da će 2015. godine imati 16,1 milijuna stanovnika.
Obrazovanje [uredi]
U Tokiju je jedno od najpoznatijih svjetskih sveučilišta Todai, čuveno po istraživačkim laboratorijima.
Sveučilište Takušoku osnovano 1900.
Sport [uredi]
Tokio je bio domaćin Olimpijskih igara 1964.
- 13:33 -
KINA (PEKING)
Narodna Republika Kina, često zvana samo Kina je država u istočnoj Aziji. Poznata kao najmnogoljudnija zemlja svijeta, po veličini površine je treća na svijetu (iza Rusije i Kanade) i obuhvaća 9.596.960 km˛. Pruža se od Tihog oceana na istoku do planinskog lanca Pamira na zapadu (oko 5000 km) i od rijeke Amura (kineski Heilong Jiang) na sjeveru do otoka Hainana na jugu (oko 4000 km). Granice [uredi]
Na sjeveru graniči s Rusijom (duljina granice 3645 km) i Mongolijom (4677 km), na sjeveroistoku s DNR Korejom (1416 km), na jugu s Vijetnamom (1281 km), Laosom (423 km), Nepalom (1236 km) i Indijom (3380 km), a na zapadu s Pakistanom (523 km), Afganistanom (76 km), Tadžikistanom (414 km), Kirgistanom (858 km) i Kazahstanom (1533 km). Na istoku Kina izlazi na rubna mora Tihog oceana: Žuto more sa zaljevom Bo Hai, Istočnokinesko i Južnokinesko more. Ukupna duljina obale kopnene Kine je 18.000 km.
Prirodna obilježja [uredi]
Reljef [uredi]
Kina se po građi i postanku sastoji od triju golemih područja: stare sinijske mase na istoku, paleozojskih planina na sjeverozapadu i od mlađih nabranih planina na jugozapadu. Na planine otpada 33% (čak 26 % površine je više od 3000 m), na visoke ravnjake 26%, zavale i bazene 19%, nizine 12% i pobrđa 10% površine Kine.
Sinijska masa građena je od starih stijena, koje su se nabrale već u arhaiku, a paleozojske naslage koje leže na arhajskim nisu nabrane. Sjeverni dio sinijske mase razlomljen je rasjedima pa su neki dijelovi spušteni i pokriveni mladim naplavima.
Na reljef Kine velik je utjecaj imalo poniranje indijske litosferne ploče pod euroazijsku, što je dovelo do izdizanja Tibeta i nastanka mlađega nabranog gorja Himalaje. S prosječnom visinom od 4000 km Tibet je najviši ravnjak na Zemlji. Zbog njegova izdizanja nastao je niz golemih stepenica kojima se teren spušta s jugozapada prema sjeveru i istoku. Između sinijske mase i sibirskoga prakopna Angare nabrao se u paleozoiku kontinentalni zapadni dio Kine s visokim gorskim masivima: Tien Shan (7439 m), Džungarski Alatau (4463 m) i Mongolski Altaj. Ta gorja, građena od kristaličnih i metamorfnih škriljevaca, bila su u tijeku duge geološke prošlosti poravnana i u tercijaru, odnosno na početku kvarara izdignuta. Tien Šan je u mlađem tercijaru bio izdignut i rasjedima izlomljen u više planinskih lanaca.
Satelitska slika KineTibet okružuju s juga Himalaja (Mt. Everest, 8850 m, najviši vrh na Zemlji), a sa sjevera gorje Kunlun (7723 m), na istoku je ograđen strmim gorjem Anyemaqen, Gongga, Hengduan i drugima, koja poprimaju meridionalni smjer pružanja. Između gorja Tien Shana na sjeveru i Kunluna na jugu nalazi se izolirana Tarimska zavala koja je nastala duž rasjeda u mlađem tercijaru i kvartaru. Pretežito je ispunjena naslagama šljunka, prapora i gline. Najveći dio Tarimske zavale je pješčana pustinja. Kroz sjeverni dio zavale protječe rijeka Tarim. Između istočnih ogranaka Tien Shana nalazi se depresija Turpam (–154 m), a sjeverno od Tien Shana Džungarska zavala. Najrasprostranenija zavala je Gobi, koja se prema istoku pruža do gorja Velikoga Hingana (2034 m). To je pretežito valoviti kraj s malim isponima, a južni je dio prava pustinja. Područje između gorja Qiliana na zapadu i Taihanga na istoku pokriveno je debelim naslagama prapora.
Tibetsko se visočje prema jugoistoku stepeničasto spušta preko ravnjaka Yunnan-Guizhou i Sichuanskoga bazena. U nizinskom području najveći su Istočnokineska nizina u Mandžuriji, Velika nizina u donjem toku Huang Hea te naplavna ravnica u srednjem i donjem toku Jangcea, koje su međusobno odvojene niskim gorjem. S najvećih planinskih dijelova, koji su pod vječnim snijegom, spuštaju se golemi ledenjaci.
Obala je uglavnom niska, a more uz obalu je plitko (200 m). Kini pripada 5400 otoka.
Klima [uredi]
Osim geografskog položaja i reljefa na klimu Kine veliki utjecaj imaju i monsuni. Od rujna do ožujka pušu hladni i suhi sjeverozapadni vjetrovi iz sjeverne i srednje Azije, a od ožujka do rujna vlažni jugoistočni vjetrovi s oceana koji donose kišu. Dolinama velikih rijeka prodire utjecaj oceana duboko u unutrašnjost kopna, sve do Mongolije. Zbog toga jugoistočni dio Kine ima suptropsku klimu (1600 do 2000 mm oborina), a sjeverni hladnu i suhu kontinentalnu klimu. U sjevernom dijelu Kine godišnja količina oborina ne prelazi 1000 mm. Suša je u sjevernom dijelu Kine vrlo česta. Znatnu količinu oborina dobiva ciklonalnim kišama istočni dio Kine. Najmanje oborina dobivaju zatvorena područja Tarimske zavale i Gobi, a najviše južni krajevi Tibeta, zbog ljetnog monsuna. U zapadnom kontinentalnom dijelu Kine zime su na viskoim planinama duge i vrlo hladne, a ljeta kratka i hladna, dok je u zavalama temperatura ljeti vrlo visoka, a zimi niska. Za izmjene monsuna tajfuni često pustoše jugoistočno primorje Kine.
Vode [uredi]
Rijeka JangceGolema riječna mreža Kine pripada porječju Jangcea (18,9%, treća rijeka po duljini na svijetu, 6300 km), Huang Hea – Žute rijeke (7,9%), Xi Jianga, Songhua, Jianga, Liaoa i Amura. Čak 35,7% površine Kine otpada na endoreična područja: u suhim, izoliranim zavalama kontinentalne Kine rijeke se ulijevaju u jezera, koja su bez otjecanja ili se gube u pijesku. U gornjem toku gotovo sve rijeke imaju velik pad, u donjem toku obiluju rastrošenim materijalom, koji se taloži u nizini, a osobito u delti Yangtzea. Zbog obilja nanosa, koji se jedan dio taloži i u koritu rijeke, riječna korita se povisuju, pa se rijeke često izlijevaju i tako nastaju velike poplave. Rijeka Huang He više je puta promijenila smjer donjeg toka i ušće.
U sjevernom dijelu Kine riječna je mreža dobro razvedena, ali se rijeke zimi zaleđuju. Glavna je rijeka južne Kine Xi Jiang, koja se razgranatom deltom ulijeva u Južnokinesko more. Južni se dio Tibeta preko Inda, Brahmaputre, Irrawaddyja i drugih rijeka odvodnjava u Indijski ocean. Plovne su uglavnom veće rijeke u južnom i srednjem dijelu Kine, osobito Yangtze i Huang He. Plovni kanali, od kojih je najpznatiji Veliki kanal, dug oko 1800 km, služe i za natapanje. Mreža kanala za natapanje omogućuje natapanje od 49,8 milijuna ha poljoprivrednog područja. Kanali često nadomještaju ceste. Najviše jezera ima oko donjeg toka Yangtzea i po suhim zavalama u unutrašnosti Kine.
Biljni pokrov [uredi]
Južna Kina pretežito je prekrivena vlažnim suptropskim vazdazelenim šumama, srednja bjelogoričnim, a sjeverna crnogoričnim šumama. Sečuanski se kraj odlikuje velikm brojem endemičnih vrsta, a Mandžurija endemičnim vrstama četinjača. U Mandžuriji su raširene livade i pašnjaci, a na krajnjem istoku i stepe. Flora visokoga planinskog pojasa ubraja se u vrstama najbogatije flore na svijetu. Šuma je jače razvijena na pristrancima koji su izloženi vlažnim vjetrovima. Na šumsko područje otpada oko 13,9% površine Kine. Najveći su šumski kompleksi u Mandžuriji i na planinama Sichuana. U Kini raste oko 3000 vrsta biljaka koje se koriste u medicinske svrhe. Suhe zavale u unutrašnjosti Kine i na sjeveru obrasle su travom i grmljem ili su polupustinje. Za vegetaciju, osobito za poljoprivredu, vrlo je značajno područje prapora oko središnjeg toka rijeke Huang He, koje je nastalo u pleistocensko ledeno doba eolskim nanosima prašine iz pustinjskih krajeva srednje Azije.
Stanovništvo [uredi]
Prema popisu stanovništva Kina je 1953. imala 590.194.715 stanovnika, a 2000. godine 1.265.830.000 stanovnika (bez Hong Konga i Makaa). Po broju stanovnika Kina je prva zemlja u svijetu. Prosječni godišnji porast broja stanovnika iznosi 1,07%. Po mjerenjima iz 2001. natalitet je 13,4‰, mortalitet 6,4‰, a smrtnost dojenčadi 39‰. Stanovništva u dobi do 14 g. ima 22,9%, od 15 do 64 g. 70,1%, a starijih od 64 g. 7%. U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu zaposleno je 45,2% radne snage, u rudarstvu, industriji i građevinarstvu 17,3%, a u uslužnim djelatnostima 37,5% st. Nepismeno je 6,7% stanovništva. Kina ima 204 sveučilišta i 1225 visokih škola. Čak 40 gradova ima više od 1 mil. st. Uz Peking (Beijing) najveći su gradovi: Šangaj, Shenzhen, Tianjin, Wuhan, Harbin, Šenjang (Shenyang), Dalian. U gradovima živi 36,1% stanovništva.
Gustoća prosječno iznosi 132,2 st/km˛. Najrjeđe naseljen prostori su zapadni dio Tibeta s 1 st/km˛, Unutrašnja Mongolija s 20 st/km˛, i Xinjiang-Uygur s 11 st/km˛. U području srednjeg i donjeg toka rijeka Jangce i Huang He gustoća je 200 do 600 st/km˛. Delta Jangcea, okolica Guangzhoua i neki dijelovi pokrajine Sichuana imaju više od 1000 st/km˛. Neravnomjerna se gustoća stanovništva pokušala riješiti već početkom 20. st., kada je 1910. oko 10.000.000 osoba preseljeno u Mandžuriju. Seobe su se ponavljale 1960.-ih i 1970.-ih naseljavanjem gotovo pustih sjevernih i zapadnih krajeva. Znatan se broj Kineza iselio u velegradove jugoistočne Azije, kao i u Ameriku i Australiju. Procjenjuje se, da izvan Kine živi oko 50 milijuna Kineza, kojih je osim u Hong Kongu i na Tajvanu najviše u Singapuru, Maleziji, Indoneziji, Tajlandu, te u SAD-u, Australiji i Kanadi.
Povijest Kine [uredi]
Podrobniji članak o temi: Povijest Kine
Kina je zemlja sa najstarijom civilizacijom. Više od 2000 godina, od 211. pr. Kr. do 1911. bila je ujedinjena u golemo carstvo.
Jezik i religija [uredi]
Službeni je jezik kineski. Službeno narječje je mandarinsko. Tradicionalna su kineska vjerovanja, koja su okupljala i najveći broj stanovnika: daoizam (taoizam), konfucijanizam i budizam. Ta su se tri filozofsko-religijska sustava kroz povijest međusobno prožimala. U Tibetu je raširen poseban oblik budizma, tibetski budizam. Prema procjeni iz 1997. oko 63,1% stanovnika jesu nereligiozni i ateisti, 20% taoisti i pripadnici kineskih tradicionalnih vjerovanja, 8,4% budisti, 5,6% kršćani, 1,5% muslimani i 1,1% ostali.
Manjinski narodi [uredi]
Osim Kineza, koji čine oko 91,9% stanovništva, u Kini živi 55 naroda na koje otpada 8,1% stanovnika. Najbrojniji su narodi:
iz tibetsko-burmanske skupine: Yi (7.310.000), Tibetanci (5.110.000), Bai (1.770.000), Tujia (6.350.000), Hani (1.400.000) i Lisu (640.000)
iz tajske skupine Zhuang (17.230.000), Bouyeji (2.830.000), Dong (2.800.000), Li (1.240.000) i Dai (1.140.000)
iz skupine Miao-Yao: Miao (8.230.000), Yao (2.370.000) i She (700.000)
iz turkijske skupine: Ujguri (8.030.000) i Kazasi (1.240.000)
iz mongolske skupine: Mongoli (5.350.000)
iz mandžursko-tunguske skupine: Mandžurci (10.930.000)
iz mon-kmerske skupine: Va (390.000).
Posebne skupine čine kineski muslimani Hui (9.570.000) i Korejci (2.140.000).
Gospodarstvo [uredi]
Od 1978. Kina provodi reforme radi preorijentacije na tržišno gospodarstvo. Tijekom 1978–2002. godišnje je uvećavala BDP po prosječnoj stopi od 8,5%. Godine 2001. imala je BDP od 5500 milijardi USD, tj. BDP po stanovniku je iznosio 4330 USD. Unatoč snažnoj industrijskoj preobrazbi Kina je ostala pretežito siromašna zemlja s velikim regionalnim razlikama. Najrazvijenije područje je u priobalnom pojasu koji privlači gotovo sva strana ulaganja. Kineske pokrajine znatno se razlikuju po vrijednosti ostvarenog BDP-a po stanovniku (500 USD po stanovniku u Gansuu i Guizhouu, 24.000 USD u Hong Kongu).
U gospodarskoj tranziciji znatno je promijenjena struktura BDP-a i zaposlenih. Potkraj 2002. prema udjelu BDP-u vodeća je industrija (48%), zatim usluge (32%) i poljoprivreda (20%). U gradovima je nezaposlenost 10%. Procjenjuje se da je u seoskom područiju nezaposlenost puno veća. Strana ulaganja u Kinu tijekom 1978-2002 iznosila su oko 400 milijardi USD (treća u svijetu po veličini stranih investicija). Prema prirodnim resursima Kina je jedna od najbogatijih zemalja. Posebno se izdvajaju izvori ugljena, željezne rude, nafte, zemnog plina, žive, kositra, mangana, aluminija, cinka, uz najveći hidropotencijal u svijetu.
Glavni poljodjelski proizvodi su: riža, pšenica, kukuruz, ječam, soja, krumpir, sezam, uljana repica, lan, konoplja, šećerna trska, duhan. Uzgajaju se goveda, svinje, ovce, bivoli, jakovi i perad, a značajnu ulogu ima i ribolov. Glavni industrijski proizvodi su: željezo, čelik, cement, brodovi, građevinski materijal, kemikalije, obuća, porculan, hrana, igračke, namještaj, papir.
Uglavnom se izvoze strojevi, elektrooprema, tekstil i konfekcija, oružje, obuća, igračke, računala, ugljen. Glavninu uvoza čine industrijski strojevi, vozila, nafta i derivati, plastika i roba široke potrošnje. Kina najviše trguje sa SAD-om, Japanom, Europskom unijom, Tajvanom, Rusijom, Singapurom, Malezijom i Republikom Korejom.
Novčana je jedinica juan (yuan renminbi, oznake Y i CNY; 1 juan = 10 jiaoa = 100 fena)
Zemljopis [uredi]
Teritorijalne vode i otoci [uredi]
Istočnokinesko moreDužina kineske morske obale, od ušća rijeka Jaluđianga u provinciji Liaoningu na sjeveru do ušća rijeke Bejlunga u Guansi-džuanskoj autonomnoj pokrajini na jugu zemlje iznose oko 18.000 kilometara. Obale se nalaze na ravnom kopnu. Većina se zaljeva na njima ne zamrzavaju. Obale Kine zapljuskuje Bohajsko, Žuto, Istočnokinesko, Južnokinesko more i zona na Pacifiku istočno od Tajvana. Među njima Bohajsko more je unutrašnje more Kine.
Zona na Pacifiku istočno od Tajvana obuhvaća arhipelag Sjandao jugozapadno od japanskog otočja Pjukju na sjeveru, do moreuza Baši na jugu ove morske zone. Kineske teritorijalne vode imaju ukupnu površinu od preko 380 000 kvadratnih kilometara.
U kineskim teritorijalnim vodama se nalaze više od 5 000 otoka u ukupnoj površini oko 80 tisuća kvadtranih kilometara čija primorska obala iznosi oko 140 000 kilometara. Najveći otok je Tajvan čija površina iznosi 360 tisuća kvadratnih kilometara. Iza njega je otok Hajnan sa površinom od 340 tisuća kvadratnih kilometara.
Na istočnom obodu Kine, odnosno na moru sjeveroistočno od otoka Tajvana nalaze se otoci Diaojuj i Čivej. A na južnokineskom moru razbačeni su i arhipelazi Dongša, Siša, Džongša i Nanša.
Politička podjela [uredi]
Podrobniji članak o temi: Politička podjela Kine
Narodna Republika Kina je podijeljena na 22 pokrajine (), vlada NR Kine smatra Tajvan (đ~) svojom 23 pokrajinom nad kojom nema kontrolu. Osim pokrajina Kina se dijeli i na 5 autonomnih regija (ę»:) u kojima se nalaze manjine, te na 4 općine pod izravnom upravom vlade i na dvije posebne administrativne regije (y+L?:) koje uživaju poveću autonomiju.
22 provincije, autonomne regije i općine se obično nazivaju kontinentalnom Kinom, taj izraz isključuje Makao, Hong Kong i Tajvan.
Popis administrativnih tijela pod upravom NR Kine:
Politička podjela NR Kine(pinyin, hrv. transkripcija /ranije uobičajen naziv/ (pinyin s tonovima, kineska pismena)
Pokrajine
Anhui Anhuej ( nhu+, ‰˝)
Fujian Fuđjen (Fújiŕn, Źú)
Gansu Gansu (Gnsů, )
Guangdong Guangdung (GuÎngdMng, )
Guizhou Guejdžou (GuězhMu, 5Ţ)
Hainan Hajnan (HÎinán, wW), otok, “S južne strane mora”
Hebei Hebej (Héběi, ł), “Sjeverno od rijeke”
Heilongjiang Hejlungđjang (Hilóngjing, Ń™_), “Rijeka crnog zmaja”
Henan Henan (Hénán, łW), “Južno od rijeke”
Hubei Hubej (Húběi, V), “Sjeverno od jezera”
Hunan Hunan (Húnán, VW), “Južno od jezera”
Jiangsu Đjangsu (Jingsk, _Ď)
Jiangxi Đjansji (Jingx+, _), “Zapadno od rijeke”
Jilin Jilin /Kirin/ (Jílín, —)
Liaoning Ljaoning (Liáoníng, ˝)
Qinghai Ćinghaj (Q+nghÎi, Rw), “Modro/Tamnozeleno more (jezero)”, Kokonur
Shaanxi Šaansji (ShÎnx+, U) > dva “a” radi razlikovanja od Shanxi
Shandong Šandung (ShndMng, q ), “Istočno od planine”
Shanxi Šansji (Shnx+, q), “Zapadno od planine”
Sichuan Sičuan /Sečuan/ (Sěchun, ŰÝ), “Četiri rijeke”
Yunnan Junnan (Yúnnán, ‘W), ili “Južno od oblaka”
Zhejiang Džeđjang (Zhčjing, Y_)
Autonomna područja
Guangxi-Zhuang Guangsji-Džuang (GuÎngx+ Zhuŕng Zězhěqk, îĎę»:), za manjinu Džuang
Nei Menggu Unutarnja Mongolija (Nči MěnggÔ Zězhěqk, …™äę»:), za mongolsku manjinu
Ningxia-Hui Ningsja-Huej (Níngxiŕ Huízú Zězhěqk, ŢĎę»:), za manjinu Hui
Xinjiang Weiwuerzu Sjinđjang-Ujgur (X+njing Wéiwú'ěrzú Zězhěqk, °†ô>ę»:), Kineski Turkestan, za ujgursku manjinu
Xizang Tibet (X+zŕng Zězhěqk, Ďę»:) “Zapadna riznica”
Gradovi u rangu pokrajina
Beijing Peking (Běij+ng, ¬), “Sjeverna prijestolnica”
Chongqing Čungćing (Chóngqěng, ͆)
Shanghai Šanghaj /Šangaj/ (ShŕnghÎi,
w), “Na moru”
Tianjin Tjenđin /Tjencin/ (Tinj+n, )%)
Posebne administrativne regije
Hong Kong (XinggÎng, ™/), “Mirisna luka”
Aomen Makao (Ŕomén, łč) (portugalski: Macau)
Regije [uredi]
Kina se obično dijeli na Mandžuriju, Sjevernu, Južnu i Vanjsku Kinu.
Mandžurija [uredi]
Uska obalna ravnica povezuje sjevernu Kinu i Mandžuriju. Središnja nizina, okružena visoravnima, jezgra je gospodarskog života. Klima je oštra, a travnatom ravnicom zimi pušu ledeni vjetrovi iz unutrašnjosti Azije, noseći velike količine prašine. Stepska crnica bogata je humusom pa je razvijena agrarna proizvodnja. Mandžurija je bogata i rudama zbog kojih su se u prošlosti sukobljavali Rusija, Kina i Japan. Zahvaljujući ovom bogatstvu u Mandžuriji se razvila metalurgija, tekstilna, prehrambena i kemijska industrija. Najveće središte je Shenyang (3,6 mil.) te Harbin (2,44 mil.).
Sjeverna Kina [uredi]
Kineski zidU Sjevernoj Kini izdvaja se Sjeverokineska nizina s poluotokom Shandongom i Zapadnom visoravni. Nizina je vodeće poljoprivredno područje Kine zahvaljujući naslagama prapora. Po njoj su rasuta brojna sela u kojima živi većina stanovništva. U ovoj regiji se nalaze i velike zalihe fosilnih goriva pa je tu nastala jedna od vodećih industrijskih regija Kine s razvijenom kemijskom, metalurškom i elektrotehničkom industrijom. U njoj se nalazi i glavni grad Peking (5,77 mil) koji je intelektualno žarište zemlje te središte obrta i industrije, te Tianjin (4,57 mil) veliko industrijsko središte.
Poluotok Shandong je brdovito područje južno od ušća Huang Hea poznato po intenzivnoj poljoprivredi, ali i rudnom bogatstvu. Ovdje se razvila velika industrijska regija. Najveći gradovi su Jinan (1,48 mil.) i Qingdao (1,46 mil.) koji je nastao iz male luke na obali.
Zapadna visoravan je ploča prekrivena debelim naslagama prapora kroz koju vijuga Huang He. Ona je plodno poljoprivredno područje, premda su neki dijelovi suhi. Najvažniji gradovi su: Xi'an (1,98 mil) i Lanzhou (1,2 mil.).
Južna Kina [uredi]
Polja riže u provinciji Yunnan.U Južnoj Kini nema prapora, ali je klima povoljnija i redovito se dobivaju dvije žetve. Osim nizine Jangcea i Xi Jianga, prostor je brdovit s brojnim rječnim dolinama i kotlinama. Južna se Kina dijeli na područje Yangtzea i područje Xi Jianga te jugozapadnu visoravan.
Yangtze najprije protječe kroz gusto naseljenu Crvenu zavalu u Sichuanu. Pogodna klima i tlo omogućuju raznovrsnu proizvodnju. Eksploatira se i rudno bogatstvo na temelju kojega je razvijena raznovrsna industrija. Najveći gradovi su Chengdu (1,71 mil.) i Chongqing (2,27 mil.).
Nizina Yangtzea je izuzetno plodna i brižno obrađena. Najviše se uzgaja riža, ali i ostale kulture kao pšenica, pamuk i duhan. Gustoća stanovništva je velika, ovdje je smještena i većina kineske industrije, a razvijeni su mnogi veliki gradovi: Wuhan (3,28 mil.), Hangzho (1,1 mil.), Nanking (2,09 mil.) i Šangaj (7,6 mil.).
Delta Xi Jianga je također gusto naseljena, a tropska klima omogućuje uspješnu poljoprivrednu proizvodnju. Ovdje je smještena najvažnija industrijska regija. Najvažniji gradovi su Hong Kong (6,6 mil.) i Guangzhou (Kanton) (4,05 mil.). Sjeverno od ovog područja je provincija Fujian, glasovita po kulturi čaja, a njezino vodeće središte je luka Fuzhou.
Jugozapadni dio zemlje je brežuljkasta visoravan koja obuhvaća provinciju Yunnan. Njezino glavno bogatstvo su rude, pokrenut je industrijski razvoj. Najveće gradsko središte je Kunming.
Vanjska Kina [uredi]
U ovim provincijama je malo Kineza, a najveće su manjine Tibetanci i Ujguri. Autonomna pokrajina Tibet najvažniji je dio vanjske Kine. Tibetanci su srodni starosjediocima južne Kine. Stanovništvo se pretežno bavi zemljoradnjom i stočarstvom. Najveći grad Tibeta je Lhasa u dolini Brahmaputre, koja je središte jedne vrste budizma.
Xinjiang je zapadna pokrajina Vanjske Kine, smještena sjeverno od Tibeta, a obuhvaća Džunguriju i Tarimsku zavalu. Glavna gospodarska djelatnost je nomadsko stočarenje i ratarstvo. Ovaj kraj posjeduje i prirodna bogatstva među kojima se ističu nalazišta zlata i fosilnih goriva. Najveće gradsko naselje je Urumqi (1,05 mil.) s razvijenom petrokemijskom industrijom i proizvodnjom sagova.
PEKING
Peking (kineski: ¬, pinyin: Běij+ng; "sjeverna prijestolnica") je glavni grad Narodne Republike Kine (NRK) i jedna od četiri gradske oblasti pod direktnom kontrolom vlade.
Peking je drugi po veličini kineski grad (poslije Šangaja) s oko 17,4 milijuna stanovnika (računajući gradsku oblast Pekinga)[1]. Veliki je prometni centar s mnoštvom pruga, cesta i autocesta koji ulaze i izlaze iz njega u svim pravcima. Peking je također i politički, kulturni i obrazovni centar NRK, dok su Šangaj i Hong Kong veći ekonomski centri od njega. Peking je izabran za domaćina Olimpijskih igara 2008. godine
Povijest [uredi]
Na arheološkom lokalitetu Zhoukoudian nedaleko od današnjeg Pekinga su pronađeni jedni od najznačajnijih otkrića pračovjeka homo erectusa (tzv. "Pekinški čovjek"). Starost nalazišta se procjenjuje na 500.000-750.000 godina. Na istom nalazištu postoje i nalazi iz kamenog doba starosti 27.000-10.000 godina.
Još od 723. pr. Kr. na mjestu današnjeg Pekinga postojalo je nekoliko gradova s različitim imenima. Najznačajniji je bio grad Ji koji je bio glavni grad kraljevstva Yan (jednog od kineskih kraljevstava u tzv. doba Zaraćenih država i doba Proljeća i jeseni do 221. pr. Kr). U kasnijem razdoblju su tamo postojala sjedišta prefektura dinastija Qin, Han i Jin. Od 938. na području Pekinga postoji sekundarni glavni grad dinastije Liao koji je nazvan Nanjing (u prijevodu "južni glavni grad", nema nikakve veze s današnjim gradom Nanjingom). Od 1153. se grad zove Zhongdu i postao je jedna od 3 prijestolnice dinastije Jin.
1215. godine su Kinu napali Mongoli i kod Zhongdua izvojevali jednu od najvažnijih pobjeda nako koje su zavladali Kinom (ta pobjeda je kasnije nazvana Bitka kod Pekinga). Začetak današnjeg Pekinga bio je Kanbalik ("kanov grad"), prijestolnica Kublaj Kana (1260.-1290). Taj grad se zvao Dadu ili Daidu (na mongolskom jeziku) i završen je 1293. godine.
Od 1368. godine gradom vlada kineska dinastija Ming i grad se zove Beiping. Od 1403. ima današnje ime Beijing. Pod današnjim imenom grad je bio prijestolnica Kine od 1421. do 1911.
Za vladavine dinastije Ming (1368. - 1644.) Peking počinje dobivati svoj sadašnji izgled - izgrađen je "Zabranjeni grad" (carska palača i prijestolnica 24 kineska cara tijekom pet stoljeća), Tiananmen ("vrata nebeskog mira", glavni ulaz u Zabranjeni grad), dok su gradske zidine iz tog perioda postojale sve do sredine 20. stoljeća. Od 1644. je glavni grad dinastije Qing. Grad je bio napadnut tokom Drugog opijumskog rata 1860.
Grad je često mijenjao vladare tijekom građanskih ratova vođenih tijekom revolucije i stvaranja Republike Kine (Tajvan) godine 1911. Kada je 1928. sjedište vlade preseljeno u Nanjing ("južna prijestolnica"), Peking je promijenio ime u Beiping ("sjeverni mir").
Tijekom kinesko-japanskog rata (1937.-1945.) bio je pod japanskom okupacijom da bi, po okončanju građanskog rata prevlašću komunista, 1. listopada 1949. godine postao prijestolnica novoosnovane NR Kine. Od tada Peking se proširio daleko izvan granica stare gradske jezgre dok tisuće novih zgrada, hotela i kulturnih centara mijenjanju izgled grada i predgrađa, osobito od posljednjeg desetljeća 20. stoljeća porastom moderne gradnje.
Zemljopis [uredi]
Peking je smješten na sjeveroistoku Kine na povoljnom položaju između strateški važne regije Mandžurije i ostatka Kine. Nalazi se na visoravni između planina Xishan i Yanshan. Kroz grad teče više manjih rijeka (najvažnije su Yongding, Chaobai i Wenyu). Peking je sjeverna postaja Velikog kanala koji ga povezuje s rijekama Huang He i Yangtze.
Klima je umjerena s velikim utjecajem monsuna. Ljeta su vruća i vlažna, a zime hladne i suhe. Često vjetar donosi pijesak iz nedaleke pusinje Gobi, te su česte pješčane oluje tokom kojih grad zna biti zameten pijeskom.
Peking je oko 100 km udaljen od Žutog mora. Grad Tianjin na moru funkcionira kao pekinška luka.
Znamenitosti [uredi]
Hram nebaPeking ima vrlo mnogo tradicionalnih kineskih kulturno-povijesnih znamenitosti. Najvažnija znamenitost je Zabranjeni grad, kompleks bivših carskih palača sagrađenih u tradicionalnom kineskom stilu gradnje. Ispred Zabranjenog grada je najveći svjetski trg Tiananmen (Trg nebeskog mira). Na trgu su smješteni brojni spomenici komunističke vlasti (Velika dvorana naroda, mauzolej Mao Zedonga, Kineski narodni muzej). Značajne su i ostale bivše carske palače (najpoznatija je Ljetna palača).
Poznati su brojni taoistički i budistički hramovi (najpoznatiji je Hram nema). Ostali značajni hramovi su Hram Zemlje, Hram Sunca i Hram Mjeseca. U centru grada postoje brojni parkovi s umjetnim jezerima (najpoznatiji su Beihai, Shichahai, Zhongnanhai, Jingshan i Zhongshan).
Najveća turistička znamenitost u okolici Pekinga je Kineski zid čiji najposjećeniji dio se nalazi oko 30 km od grada. Također je značajno nalazište Pekinškog čovjeka Zhoukoudian.
Zabranjeni grad Gospodarstvo [uredi]
Gospodarski razvoj Pekinga danas slijedi dinamičan gospodarski razvoj Kine koja sve brže izrasta u gospodarskog diva. Zbog toga se danas u gradu grade nove poslovne četvrti s modernim zgradama. Peking nije kineski gospodarski centar (taj primat pripada najvećem gradu Šangaju), ali se kao drugi grad po veličini izrazito brzo razvija i danas postaje jedan od najvažnijih svjetskih poslovnih središta. U Pekingu se jače razvija financijski i uslužni sektor koji danas akumulira 73% gradskog kapitala. Moderne elektroničke i informatičke djelatnosti su smještene u novom dijelu grada Zhongguancun koji se naziva "kineska Silicijska dolina
- 13:29 -
GRČKA (ATENA)
Grčka, formalnim nazivom Helenska Republika, je država u jugoistočnoj Europi. Nalazi se na obali Egejskog mora, Jonskog mora i Sredozemnog mora. Graniči s Albanijom, Makedonijom, Bugarskom i Turskom. Ukupna dužina kopnene granice joj je 1.288 km, a dužina obale joj je 13.676 km.
Stanovništvo [uredi]
Najveća gustoća naseljenosti je oko Atene i njene luke Pireja, a najmanja u Epiru, Trakiji i središnjoj Grčkoj.
Budući da je Grčka nerazvijena, oko 1/4 stanovništva trajno se odselilo u inozemstvo, a velik broj stanovništva zaposlen je u inozemstvu unatoč pomanjkanju radne snage, posebno u industrijskim djelatnostima.
Etnička pripadnost:
Grci 98%
ostali 2%
Zemljopis [uredi]
Grčka je pretežno planinska zemlja (oko 80% teritorija je brdsko-planinski prostor).
Rijeke oskudijevaju vodom, kratkog su toka i niti jedna nije plovna. Najveća im je vrijednost u tome što su prirodni pravac povezivanja unutrašnjosti s morem.
Šume pokrivaju samo 15% ukupne površine, a zbog čestih suša prevladava nisko tvrdolisno grmlje.
Od kulturnih biljaka uzgajaju se maslina, smokva, agrumi i vinova loza.
Obala [uredi]
Kao što je već spomenuto, Grčka ima veoma razvedenu obalu (treću u Europi, poslije Norveške i Hrvatske).
Obala je pretežno strma s mnoštvom otoka i poluotoka u Jonskom, Egejskom i Kretskom moru. Upravo zbog toga i povoljne mediteranske klime ona je danas najvažnija turistička destinacija svijeta.
Najvažnija turistička regija Grčke je Atička regija. Radi se o prostoru Atike s glavnim gradom Grčke Atenom te područjem Korintskog kanala, a sa sjeverozapada se uzdiže visoka planina Parnas - "planina pjesnika i vila" po grčkoj mitologiji - koja je 1953. godine proglašena nacionalnim parkom. Neki od veoma zanimljivih lokaliteta su Termopilski klanac (mjesto herojskog stradavanja Spartanaca), ostaci starogrčkog proročišta Dom s Apolonovim hramom, velikom pozornicom i muzejem, ostaci zidova grada Tebe i mnogi drugi. Sjevernije od Atene nalazi se čuveno bojno polje Maraton (bitka Atenjana i Perzijanaca 492. pr. Kr.). Zapadno od Atene nalazi se čuveni manastir Dafni iz 11. stoljeća s bizantskim mozaicima. S jugozapadne strane je u Atiku uvučen Falnski zaljev gdje je čitav niz manjih turističkih mjesta. To je kupališno-rekreativna zona gdje su izgrađeni mnogi hoteli, kockarnice, restorani i druga zabavišta i sportski tereni. Plaže su pjeskovite i dobro uređene, a privlačnosti još doprinosi i postojanje ostataka Posejdonova hrama (5. st. pr. Kr.) kod malog mjesta Sunion.
Povijest [uredi]
Podrobniji članak o temi: Povijest Grčke
Grčka je jedna je od najstarijih država na svijetu s neobičnom i bogatom poviješću. Naseljena od prapovijesti, bila je plodno tlo za razvoj mnogih kultura od kojih se ističu: Minojska kultura (oko 3000. pr. Kr.), Mikenska kultura (oko 1900. pr. Kr.) i naposljetku Helenske kulture koja je prerasla u antičku kulturu (Stara Grčka) koja je utjecala na razvitak i Europe i Bliskog Istoka. Razlikujemo tri razdoblja stare Grčke: Arhajsko, Klasično i Helenističko razdoblje. God. 146. pr. Kr. Rimska Republika osvaja grčke zemlje i započinje tzv. rimsko razdoblje, koje traje do 6. st. kada rimsku vlast zamjenjuje Bizantsko Carstvo. God. 1460. Grčka postaje dio Osmanskog Carstva (do 1821.). Nakon Grčkog rata za neovisnost, 1829. god. Grčka postaje kraljevstvo pod jakom zaštitom zapadnoeuropskih sila i kao takvo opstaje do danas.
Turizam [uredi]
Turistički najposjećenija je svakako Atena, iznad koje se nalazi brdo Akropolis gdje se nalazi Partenonov hram koji je ukrasio Fidija (najznačajniji kipar Stare Grčke). Tu se još nalaze kip božice Atene, hramovi Erehiton, Propileja i Apteros Nike. U samom gradu nalazi se Dionizijevo kazalište i Olimpijski stadion (izgrađen u novije doba na mjestu antičkog).
Otok Kreta je planinsko krško područje. Na otoku se nalaze ruševine Malije iz 3000. pr. Kr. i ostaci Minosove palače u Knosu (iz vremena egejske kulture), zidine u Iraklionu (iz doba vladavine Venecije), minareti (ostaci turske dominacije), i drugo. Regionalno središte i glavna luka je Iraklion.
Otok Krf je najšumovitiji i najzeleniji otok Grčke. Osim turističkog otok ima i veliko vojno-strateško značenje.
Gospodarstvo [uredi]
Gotovo polovica stanovnika Grčke živi od poljoprivrede.
U kotlinama i dolinama rijeka uzgajaju se žitarice, duhan (među najvećim proizvođačima u svijetu), masline, vinova loza, sezam, mak, riža, pamuk (najveći proizvođač u Europi), povrće i voće. Grčka ima vrlo razvedenu obalu te povoljne biološke uvjete koji omogućuju razvoj obalnog i pučinskog ribolova, ali zbog potreba turizma riba se uvozi. Još je razvijeno i spužvarstvo.
Najznačajnije su aluminijska i kemijska industrija, a veoma značajna je i tradicionalna sitna prerađivačka industrija obrtničko-manufakturnog tipa.
Promet [uredi]
Podrobniji članak o temi: Promet Grčke
Razvoju cestovne i željezničke mreže u Grčkoj ne pogoduje konfiguracija tla; prometnice su dobro razvijene duž obale, no manjkave su u unutrašnjosti.
Glavna cestovna os, proširena i osuvremenjena u posljednjim desetljećima izgradnjom novih supercesta, polazi od Patrasa prema Ateni uz obalu Peloponeza. Glavna zračna luka je u Ateni, a međunarodne zračne luke se nalaze i u Solunu, na Krfu i u Kavali. Gusta mreža zračnih linija povezuje ih s većim otocima.
U periodu 1882. - 1883. probijen je Korintski kanal koji presijeca Peloponesku prevlaku i spaja Jonsko more s Egejskim. Iz atenske luke Pireja na sve strane polaze trajekti, pomorstvo je vrlo razvijeno.
Državno uređenje [uredi]
GrčkaPo državnom uređenju je parlamentarna republika (monarhija je odbijena na referendumu 8. prosinca 1974.).
Glavni joj je grad Atena.
Vanjske poveznice [uredi]
Predsjednik Helenske Republike
Premijer Helenske Republike
Parlament Helenske Republike
Grčka nacionalna turistička organizacija (ovo je adresa početne stranice na grčkom jeziku; u gornjem desnom uglu se može odabrati prikaz stranice na nekom drugom jeziku)
ATENA
Atena (grč. ‘¸®˝±, Athina) je glavni grad Grčke i jedan od najpoznatijih gradova u svijetu. Današnja Atena je moderan i velik grad. 2004. je imala 745,514 stanovnika. Antička Atena je bila moćan grad-država i poznati centar edukacije i znanosti. Nazvana je po božici iz grčke mitologije, Ateni.
Atena se često naziva kolijevkom zapadne civilizacije zbog svojih kulturnih doprinosa tijekom 5. i 4. stoljeća prije Krista. Iz tog razdoblja u Ateni je ostalo mnogo antičkih zgrada, umjetničkih djela itd. Najpoznatija je Akropola, koja je priznata kao jedna od najboljih primjera klasične grčke umjetnosti i arhitekture
Ime [uredi]
Grčko ime je bilo ‘¸®˝±ą, a kad se sllužbeno napustilo uporabu katharevouse 1970-ih, službeno je grčko ime ‘¸®˝± (Athína).
Antička Atena [uredi]
Podrobniji članak o temi: Atena (polis)
Atena je bila jedan od najjačih polisa u Grčkoj. Svaki grčki grad ili polis bio je nezavisno središte kulturnog, političkog i trgovačkog života. Bio je okružen zidinama, imao je mjesto za zadnju obranu akropolu, a na njoj su bili smješteni hramovi vrhovnih božanstava.
Akropola je svoj konačan oblik dobila u 5 st. pr Kr. za vrijeme vladavine jednog od najznačajnijih državnika, Perikla. U njegovo doba Atena je postala demokratska republika. Bogatašima je nametnuo visoke poreze, a novac koristio za uređenje Atene, posebice Akropole. Tada su napravljena brojna veličanstvena dijela grčke umjetnosti. Stoga se razdoblje vladavine Perikla naziva zlatnim dobom Atene. Tada su podignuti hramovi Partenon, Erehtejon, hram božice Nike i svečani ulaz Propileje.
Partenon [uredi]
Podrobniji članak o temi: Partenon
Partenon se nalazio na visoravni visokoj oko 70 m. Predstavlja glavni naglasak čitavog arhitektonskog sklopa. Vidi se iz velike udaljenosti, ali se gubi penjanjem na akropolu i ponovo se pojavljuje stupanjem pred njega. Ulaz se nalazi s druge strane pa ga je cijelog potrebno obići. Partenon je uzdužna građevina podjeljena na dva dijela cele i opistodoma. U predvorju Partenona nalazi se niski reljef koji prikazuje panatenejske svečanosti. Taj reljef izradili su Fidija i njegovi učenici između 440. i 437. g. pr. Kr.
Erehtejon [uredi]
Erehtejon je sagrađen oko 421 g. pr. Kr. Hram je bio podjeljen na nekoliko razina zbog kosog nagiba terena. Razine su spojene stepenicama. Razlika u visini između svetišta Atene i nekih drugih dijelova hrana bila je i do 3m. Taj hram nije bio pravilnog oblika kao većina drugih hramova. U Erehtejonu nalazilo se svetište Atene, Posejdona i Erehteja.
Propileje [uredi]
Propileje su široko stubište između dva zida. U podnožju stubišta stajalo je šest dorskih stupova povezanih gredama. Vrh stubišta završavao je visokim zidom u kojem je bio prolaz širok koliko i središnji dio stepeništa.
Svaki je grad imao i jedan trg - agoru - koji je služio za trgovačke djelatnosti, skupove, bio je administrativni i društveni centar. U agori se odvijao svakodnevni život.
Kulturni život [uredi]
U Ateni se nalazi velik broj različitih škola i univerzitet. Atenski univerzitet je osnovan 1837. godine a u samom gradu se nalazi nekoliko visokih škola kao i jedna tehnička visoka škola. U gradu postoji i specijalna škola za arheološka istraživanja. Grčko nacionalno kazalište je vrlo poznato u izvodjenju antičkih drama i opera. Osim toga postoji i dosta muzeja kao i kolekcija iz antičkog doba. Atenski festival je kulturna manifestacija koja traje od sredine siječnja do sredine rujna sa programom koji je protkan glazbom ali i modernim i antičkim kazališnim predstavama.
Transport [uredi]
Javni saobraćaj u Ateni se sastoji od autobusa, metroa, tramvaja kao i željeznice. Krajem 90-tih godina prošlog stoljeća su izgradjene nove linije podzemne željeznice koje su puštene u promet 2000. godine. Duljina svih linija metroa u Ateni je oko 91 km.
Zračna luka Elefthérios Venizélos je smještena istočno od grada, nekih 45 minuta vožnje automobilom. Zračna luka je dobila ime po Elefthériosu Venizélosu najvažnijem grčkom političaru u periodu od 1910. do 1933. godine.
Turizam
U Atenu dolaze mnogi turisti da bi se divili ostacima antičke kulture, ali i u kupovinu, kušanje grčkih kulinarskih specijaliteta kao i uživanju u grčkoj narodnoj glazbi. U samom gradu su održane prve Olimpijske igre modernog doba 1896. godine ali i XXVIII. Olimpijske igre 2004. godine. Turizam je vrlo bitan izvor zarade grčkog glavnog grada. Nekih 10 km jugozapadno od Atene je smjesten Pirej, koji je srastao sa Atenom, poznat po najvećoj putničkoj luci u Europi iz koje ispolvljavaju brodovi prema većini grčkih otoka ali i po filmu Djeca Pireja.
- 13:23 -
ITALIJA(RIM)
Italija je država na jugu Europe. Sastoji se od poluotoka i dva velika otoka na Sredozemnom moru, Sicilije i Sardinije.
Jedinu kopnena granica joj se nalazi na sjeveru, na Alpama, gdje graniči s Francuskom u zapadnom dijelu, Švicarskom na sjeverozapadnom dijelu, Austrijom na sjevernom dijelu, te Slovenijom na sjeveroistočnom Dijelu. Uz kopnene granice ima i morsku granicu s Hrvatskom.
Neovisne države San Marino i Vatikan nalaze se unutar teritorija Italije.
Povijest [uredi]
Podrobniji članak o temi: Povijest Italije
Talijani su potomci starih plemena koja su se još početkom prvog milenija p.n.e. nastanila u krajevima između Alpa, i po cijelom Apeninskom poluotoku i Siciliji. Ovi narodi bijahu različitog porijekla. Najstariji su svakako bili Liguri i Iliri, koje su talijanski preci potisnuli potkraj 2. i početkom prvog tisućljeća p.n.e. Negdje u 8. stoljeću p.n.e. između rijeke Arno i Tiber nastanili su se i Etruščani, koji su se u 7. stoljeću p.n.e. proširili sve do rijeke Po i Korzike. Bijahu u tim krajevima nastanjeni još mnogi narodi. Tako su u područjima oko današnje Venecije živjeli Veneti, tako da se danas talijanska regija u kojoj je smještan ovaj grad zove Veneto jer ona odgovara povijesnom području na kom je živjelo ovo pleme, a niže na poluotoku Mesapi (Messapii) i Japigi (Iapyges) u Apuliji. Na Siciliji su živjeli Siculi, Sicani i Elimi (engl. Elymi).
Sabinjani (Sabini) i Latini živjeli su u Laciju (Lazio) zajedno sa Faliscima, Ekvima (Aequi), Hernicima i Ausonima. U Abruzzima bijahu Vestini, Paeligni i Marsi.
Frentani, Picenti i Marrucini naseljavali su središnju obalu Jadrana. Samniti i Lucani življaše u Moliseu i Basilicati. Sva su ova plemena utjecala na stvaranje kasnijih Talijana. Jezgru nove nacije svakako su dali oni narodi i plemena po kojima su Talijani dobili ime, zvali su se Italici ili Itali. Italici nisu bili jedno pleme, bijahu podijeljeni na 4 glavna plemena, to su: Latini, Falisci, Osci i Umbri ili Umbrijci. Ovo bijahu vrijedni ljudi koji su živjeli od poljodjelstva i uzgoja stoke. Širenjem moći Rima (Roma) negdje od 5. stoljeća p.n.e. italska plemena ušla su u sklop Rimske Republike i postali mu saveznici. Dobili su rimsko građansko pravo nakon savezničkog rata koji se vodio od 90. do 89. p.n.e.
Italija je 1957. godine bila jedan od utemeljitelja Europske unije. To joj je uvelike doprinijelo u gospodarskom i političkom smislu. Postala je jedna od vodećih zemalja svijeta i spada u skupinu G8.
Prapovijesna nalazišta se mogu naći na više mjesta, posebno u regijama Lazio, Toskana, Umbria i Basilicata.
U starom vijeku, Grci su u južnoj Italiji i na Siciliji imali "veliku Grčku" (Magna Graecia), a na sjeveru su vladali Etruščani. Rim je postao centar Rimskog Carstva, koje je do 5. stoljeća vladalo najvećim dijelom Europe.
Nakon srednjeg vijeka, Italija je bila glavno središte humanizma i renesanse, koji su preporodili europsku filozofiju i umjetnost. Italija je bila rascjepkana u gradove-državice ili područja pod tuđinskom vlašću do 17. ožujka 1861., kad se cijeli poluotok zajedno s dva otoka udružio u jednu kraljevinu. Grad Rim se pridružio tek 20. rujna 1870., što je konačni datum ujedinjenja Italije.
Fašisti su uveli diktaturu 1922., borili se na strani Njemačke u 2. svjetskom ratu i izgubili.
Referendum o monarhiji od 2. lipnja 1946. stvorio je Republiku Italiju. Od tada do današnjih dana jedina stvarna opasnost po tada stvoren ustavni poredak je bio Borgheseov puč iz prosinca 1970. godine.
Italija je otpočetka članica saveza NATO i Europske unije.
Politika [uredi]
Podrobniji članak o temi: Politika Italije
Ustav iz 1948. ustanovio je dvodomni parlament (Parlamento), koji ima Zastupnički dom (Camera dei Deputati) i Senat (Senato della Repubblica), zasebno sudstvo, te izvršnu vlast utjelovljenu u Vijeću ministara (kabinetu), koje predvodi predsjednik vijeća (predsjednik vlade).
Predsjednik republike bira se svakih 7 godina, a bira ga parlament zajedno s malim brojem regionalnih poslanika. Predsjednik predlaže predsjednika vlade, koji predlaže ostale ministre (formalno ih imenuje predsjednik).
Vijeće ministara (koje obično čine parlamentarni zastupnici) mora zadržati povjerenje (Fiducia) oba doma.
Zastupnici domova parlamenta biraju se izravno kroz opće izbore, a koristi se miješani većinsko-proporcionalni sustav. Prema zakonima iz 1993., 75% mjesta u parlamentu zauzimaju predstavnici okruga; preostalih 25% mjesta raspoređuje se proporcionalno. Zastupnički dom ima 630 zastupnika. Osim 315 zastupnika koji se biraju, Senat sadrži i bivše predsjednike, kao i razne druge osobe imenovane doživotno u skladu s posebnim ustavnim odredbama. Zastupnici oba doma biraju na najviše 5 godina, ali oba se doma mogu raspustiti i prije isteka tog roka. Zakoni se smiju predlagati iz oba doma, a mora ih prihvatiti većina u oba doma.
Talijansko se sudstvo zasniva na rimskom pravu, napoleonskom kodu i statutima. Ustavni sud (Corte Costituzionale), koji odlučuje o ustavnosti zakona, osnovan je tek nakon 2. svjetskog rata.
Zemljopis [uredi]
Karta ItalijePodrobniji članak o temi: Zemljopis Italije
Najveći dio Italije čini Apeninski poluotok, najveći poluotok u Sredozemnom moru, gdje zajedno s dva otoka - Sicilijom i Sardinijom - stvara zasebna mora, a to su Jadransko more na sjeveroistoku, Jonsko more na jugoistoku, Tirensko more na jugozapadu i Ligursko more na sjeverozapadu.
Apenini su gorski lanac koji se proteže duž čitavog poluotoka i na sjeverozapadu se spaja s planinskim lancem Alpa, koji polukružno zatvara Italiju na sjeveru. Na sjeveru je velika aluvijalna nizina rijeke Po i njezinih pritoka, koji se spuštaju s Alpa, Apenina i Dolomita. Ostale važne rijeke su Tiber, Adige i Arno.
Najviši vrh je Mont Blanc (Monte Bianco), koji ima 4.810 m, a viši su vrhovi još i Monte Rosa (4.637 m) i Monte Cervino (4.476 m - nje.: Matterhorn). Italija ima tri slavna vulkana: ugasli Vezuv kod Napulja, najveći aktivni u Europi Etna (3.550 m) na Siciliji i Stromboli (924 m) na obližnjem istoimenom otočiću.
Regije [uredi]
Podrobniji članak o temi: Regije Italije
Administrativna podjela Italije na regijeItalija ima 20 regija (regioni, jednina regione), od kojih pet ima posebnu autonomiju, što je označeno zvjezdicom (*):
1) Abruzzo
2) Valle d'Aosta*
3) Apulija (Puglia)
4) Basilicata
5) Kalabrija (Calabria)
6) Kampanija (Campania)
7) Emilia-Romagna
8) Furlanija-Julijska krajina* (Friuli-Venezia Giulia)
9) Lacij (Lazio)
10) Ligurija (Liguria)
11) Lombardija (Lombardia)
12) Marke (Marche)
13) Molise
14) Pijemont (Piemonte)
15) Sardinija* (Sardegna)
16) Sicilija* (Sicilia)
17) Trentino-Južni Tirol* (Trentino-Alto Adige)
18) Toskana (Toscana)
19) Umbrija (Umbria)
20) Veneto
Regije se dalje dijele na pokrajine.
Gradovi - vidi gradovi Italije.
Gospodarstvo [uredi]
Podrobniji članak o temi: Gospodarstvo Italije
Italija ima raznovrsno industrijalizirano gospodarstvo, a proizvodnja je ukupno i po glavi stanovnika otprilike ista kao u Francuskoj i Velikoj Britaniji. Kapitalistička ekonomija podijeljena je na razvijeni industrijski sjever, gdje prevladavaju privatne tvrtke, i manje razvijen poljoprivredni jug, s 20% nezaposlenih. U odnosu na zapadnoeuropske susjede, Italija ima velik broj malih i srednjih poduzeća (SME).
Uvozi se većina industrijskih sirovina i više od 75% energetskih potreba. Tijekom zadnjeg desetljeća, Italija je uvela strogu poreznu politiku kako bi ispunila gospodarske i monetarne uvjete Europe, snizila je stope kamata i inflacije, te je uvela euro 1999. godine.
Italija gospodarski zaostaje za glavnim europskim partenrima, pa sadašnja vlada uvodi brojne kratkoročne reforme kako bi povećala konkrentnost i dugoročni rast. S druge strane, vlada presporo uvodi potrebne strukturalne reforme, kao što su veće porezne olakšice i fleksibilnije tržište rada. Mirovinski je sustav preskup zbog usporavanja gospodarstva i loših odnosa sa sindikatima.
Stanovništvo [uredi]
Podrobniji članak o temi: Stanovništvo Italije
Italija je jezično i vjerski uglavnom homogena, ali je kulturno, gospodarski i politički vrlo raznolika. Peta je u Europi po gustoći stanovništva (196 stanovnika po četvornom kilometru). Nema velike manjine, a najveća je austrijska manjina u Južnom Tirolu (1991.: 287,503 Austrijanaca i 116,914 Talijana), te slovenska manjina oko Trsta.
Ostale manjine s djelomično službenim jezicima su:
francuska manjina u regiji Valle d'Aosta;
Sardinski jezici na Sardiniji);
ladinski jezik u Dolomitima;
furlanski u regiji Friuli-Venezia Giulia, što su sve romanski jezici.
Osim toga, ima i jezika koji se govore lokalno, kao što su:
hrvatski u tri sela u regiji Molise;
okcitanski jezik u južnim dolinama Piemontea;
katalonski u gradu Alghero na Sardiniji;
albanski u selima regije Calabria i na Siciliji;
stari grčki dijalekti u selima regije Calabria.
Iako je glavna vjera katoličanstvo (85% građana su nominalno katolici), postoje stare protestantske i židovske zajednice, kao i sve veća useljenička zajednica muslimana.
Kultura [uredi]
Podrobniji članak o temi: Kultura Italije
Italija je znamenita zbog svoje umjetnosti, kulture i brojnih spomenika, od kojih su najslavniji kosi toranj u Pisi i Koloseum u Rimu, a poznata je i po dobroj hrani (pizza, špageti itd.), vinu, modi, dizajnu, operi i mnogo čemu drugome.
Italija je začela europsku renesansu tijekom 14. i 15. stoljeća. Pečat na zapadnoj kulturi ostavili su bezbrojni talijanski geniji. Ovo su samo neki od njih: pjesnici Dante i Petrarca, pisci Boccaccio, Casanova, Machiavelli i Castiglione, slikari Leonardo da Vinci, Raffaello i Michelangelo Buonarroti, arhitekti Bernini i Palladio, skladatelji Vivaldi, Paganini, Puccini, Rossini i Verdi, filmski redatelji Antonioni i Fellini, filozof Giordano Bruno.
Najznačajniji talijanski književnici 20. st.:
Italo Svevo
Luigi Pirandello
Guido Gozzano
Filippo Tommaso Marinetti
Aldo Palazzeschi
Dino Campana
Umberto Saba
Giuseppe Ungaretti
Eugenio Montale
Salvatore Quasimodo
Margherita Guidacci
Bartolo Cattafi
Maria Luisa Spaziani
Alberto Moravia
Giuseppe Tomasi di Lampedusa
Alberto Savinio
Carlo Emilio Gadda
Dino Buzzati
Tommaso Landolfi
Carlo Levi
Cesare Pavese
Elio Vittorini
Pier Paolo Pasolini
Primo Levi
Leonardo Sciascia
Italo Calvino
Umberto Eco
Pier Vittorio Tondelli
Aldo Busi
Državni praznici (neradni dani) [uredi]
datum hrvatski naziv lokalni naziv napomene
1. siječnja Nova godina Capodanno
6. siječnja Sveta tri kralja Epifania
dan nakon Uskrsa Uskrsni ponedjeljak Lunedě di Pasqua
25. travnja Dan oslobođenja Liberazione od 1945.
1. svibnja Praznik rada Festa del Lavoro
2. lipnja Praznik Republike Festa della Repubblica od 1946.
15. kolovoza Velika Gospa Assunzione
1. studenog Svi sveti Tutti i Santi
8. prosinca Bezgrešno začeće Immacolata
25. prosinca Božić Natale
26. prosinca Sveti Stjepan Santo Stefano
31. prosinca Silvestrovo San Silvestro
RIM
Rim (talijanski i latinski: Roma) je glavni grad Italije i regije Lacij, te najveća i najnapučenija općina u zemlji. Grad broji 2.710.375 stanovnika (stanje 2008. godine).
Nadimci grada su: Caput mundi ("Prijestolnica svijeta"), la Cittŕ Eterna ("Vječni grad"), Limen Apostolorum ("Apostolski prag"), la cittŕ dei sette colli ("Grad na sedam brežuljaka") ili jednostavno l'Urbe ("Grad").
Unutar Rima nalazi se Vatikan, koji je suveren teritorij Svete Stolice.
Povijesno središte Rima i Vatikan nalaze se na UNESCO-vom popisu svjetske baštine. Grad je i sjedište nekih međunarodnih institucija, kao što su UN-ove institucije: Organizacija za prehranu i poljoprivredu, Međunarodni fond za razvoj poljoprivrede i Svjetski program za hranu.
Grad Rim je, prema mitu, osnovao Romul, sin Reje Silvije i boga Marsa.
Prema legendi, svrgnuvši s prijestolja brata Numitora, Amulije je postao kralj grada Albe Longe; a da bi izbjegao rođenje nasljednika koji bi prijestolje mogli tražiti natrag, prisilio je nećakinju Reju Silviju da postane vestalska djevica. No, ona se sjedini s bogom Marsom i rodi dva blizanca, Romula i Rema, koje je Amulije odmah po rođenju bacio u rijeku Tiber. Blizance je u podnožju Palatina, jednog od sedam brežuljaka, pronašla jedna vučica, koja ih je dojila vlastitim mlijekom. Blizance je potom našao pastir Faustul te ih je uzeo i othranio. Kad su odrasli, odlučili su na brežuljku Palatinu osnovati grad. Ubrzo su se počeli svađati koji će od njih dvojice vladati gradom te je Romul u toj svađi ubio brata.
Po predaji, grad je osnovan 21. travnja 753. godine prije Krista. Nazvan je po svome prvom kralju Romulu.
Povijest [uredi]
Od osnivanja do Carstva [uredi]
Sedam rimskih brežuljakaArheološka istraživanja potvrdila su da su u 8. stoljeću pr. Kr. na brežuljcima uz Tiber postojala naselja. U 6. stoljeću pr. Kr. tim su selima zavladali Etruščani i pod njihovom su se vladavinom naselja sjedinila u jednu političku cjelinu. Močvarno područje u podnožju brežuljaka tada je isušeno i na tome mjestu uređen je gradski trg Forum Romanum. Prema tome, Rim nije nastao odjednom, već su se naselja na brežuljcima postupno ujedinjavala.
Sedam brežuljaka ranijeg Rima bili su: Kapitol (Capitolinus mons, nadmorske visine 50 m), Palacij (Palatium, 47 m), Aventin (Aventinus, 51 m), Celij (Caelius mons, 50 m), Eskvilin (Esquiliae, 65 m), Viminal (Viminalis collis, 60 m) i Kvirinal (Quirinalis, 61 m).
Taj grad se kasnije razvio u prijestolnicu Rimskog Kraljevstva (kojim je neprekidno upravljalo sedam kraljeva, što je bilo u skladu s tradicijom), pa Rimske Republike (od 509. pr. Kr., kojom je upravljao Senat) i konačno Rimskog Carstva (od 27. pr. Kr., kojim je upravljao car). Ovaj uspjeh je zavisio od vojnih osvajanja, trgovačke nadmoći i selektivne asimilacije susjednih civilizacija, prije svega grčke i etruščanske civilizacije. Rimska dominacija proširila se na veći dio Europe i obale Sredozemnog mora, tako da je broj stanovnika narastao na preko milijun. Skoro tisuću godina Rim je bio politički najznačajniji, najbogatiji i najveći grad zapadnog svijeta, a to je ostao i nakon propasti i podjele Carstva, čak i kada je konačno izgubio svoj status glavnog grada u korist Milana i potom Ravenne i nakon što ga je po prestižu i važnosti nadmašila istočna prijestolnica Carigrad.
Pad Carstva i Srednji vijek [uredi]
Usponom ranog kršćanstva rimski je biskup osim vjerskog, sve više dobivao i politički značaj, postavši papa. Tako je Rim postao središte Katoličke Crkve. Nakon pljačke Rima 410. godine, od strane Alarika I. i pada Rimskog carstva 476. godine, Rim su obilježili bizantska uprava i pljačkanja germanskih barbara. U Srednjem vijeku broj stanovnika je smanjen na samo 20.000, a grad se sveo na skupine naseljenih zgrada, koje su se nalazile između velikih površina ruševina i vegetacije. Rim je službeno ostao dio Bizantskog carstva sve do 752. godine, kada su Langobardi konačno uništili ravenski egzarhat, koji je bio središte bizantske moći u Italiji. Pipin Mali je 756. godine dao papi nadležnost nad Rimom i okolnim područjima, te je na taj način stvorena Papinska država.
Crtež Rima oko 1490. godineRim je bio prijestolnica Papinskih država sve do njihovog pripajanja Kraljevini Italiji 1870. godine. Grad je postao glavno mjesto hodočašća u Srednjem vijeku i središte sukoba između pape i Svetog rimskog carstva, kojeg je započeo Karlo Veliki, a kojeg je papa Lav III. okrunio u Rimu na Božić 800. godine kao cara. Osim kratkih razdoblja neovisnosti u Srednjem vijeku, Rim je stoljećima zadržao status papske prijestolnice i "svetog grada", čak i kada je papinsko sjedište kratkotrajno (1309.-1337.) premješteno u Avignon. Iako grad više nije imao političke moći, što je potvrđeno i pustošenjem Rima 1527. godine od strane vojske Karla V., cvjetao je kao središte kulturne i umjetničke aktivnosti u vrijeme renesanse i baroka, pod pokroviteljstvom papinske uprave.
Garibaldi napada papinski Rim 1849. godine Razdoblje od 17. do 19. stoljeća [uredi]
Iako je broj stanovnika naglo narastao u 17. stoljeću i prešao 100.000, grad je zaostajao za ostalim važnim gradovima u Europi, velikim dijelom i zbog crkvenog procesa katoličke obnove s kojim je Crkva bila zaokupljena. Grad su zahvatila i nacionalistička previranja u 19. stoljeću te je dva puta dobio i izgubio neovisnost. Rim je postao i jedan od ciljeva pokreta za ujedinjenje Italije te ga je, nakon uklanjanja francuske zaštite 1870. godine, pripojila Kraljevina Italija 1871. godine. Rim je postao glavni grad nove ujedinjene Italije.
20. stoljeće [uredi]
Nakon pobjede u Prvom svjetskom ratu, u Italiji je počela rasti fašistička ideologija pod vodstvom Benita Mussolinija, koji je umarširao u grad 1922. godine, proglašavajući novo talijansko carstvo te kasnije ulazeći u savez s nacističkom Njemačkom. U ovom razdoblju naglo je rastao broj stanovnika, od 212.000 stanovnika u vrijeme ujedinjenja pa do više od milijuna, ali je taj trend prekinuo Drugi svjetski rat. Za vrijeme ovog rata, Rim je bio razaran i od strane Saveznika i od strane nacističkog okupatora. Nakon pogubljenja Mussolinija i kraja rata, referendumom iz 1946. godine ukinuta je monarhija i proglašena republika.
Nakon rata Rim je značajno narastao, kao rezultat poslijeratne rekonstrukcije i modernizacije. Rim je postao pomodan grad 1950-ih i ranih 1960-ih, u vrijeme razdoblja znanog kao "Slatki život" (la Dolce Vita), a trend rasta stanovništva nastavio se do sredine 1980-ih godina, kada je na području općine živjelo više od 2.800.000 stanovnika. Nakon toga, broj stanovnika se postupno smanjivao, zbog iseljavanja stanovništva u susjedna područja.
Zemljopisne odrednice [uredi]
Položaj [uredi]
Rim se nalazi u središnjoj Italiji u regiji Lacij, na ušću rijeka Aniene i Tiber. Iako se grad nalazi 24 km od Tirenskog mora, područje grada se proteže praktički do obale, gdje se nalazi okrug Ostia Antica. Najniža visina grada je 13 metara (na Piazzi del Popolo), a najviša 120 metara (Monte Mario). Rimska općina pokriva područje od 1.285,30 km2, što uključuje mnoge zelene površine.
Klima [uredi]
Klimatski dijagram RimaNa rimsku klimu najviše utječe položaj grada u mediteranskom području. Prosječna godišnja temperatura je 15,5 °C, a prosječni godišnji broj padalina je 880 mm. Najtopliji mjeseci u godini su srpanj i kolovoz s prosječnom temperaturom od 24,5 do 24,7 °C. Ovo su također i najsuši mjeseci u godini s prosječnim brojem padalina od 14 do 22 mm.
Razdoblje s najvećim brojem padalina se proteže od listopada do prosinca s prosjekom od 106 do 128 mm. Najhladniji mjesec u godini je siječanj s prosječnih 6,9 °C.
U starija vremena bi Rimljani tijekom ljeta, kada su temperature često visoke, napuštali grad i odlazili u ljetovališta. Danas je ova praksa puno slabija, te je grad funkcionalan tijekom cijele godine, najviše radi rastućih turističkih potreba.
Mjesec Sij. Velj. Ožu. Tra. Svi. Lip. Srp. Kol. Ruj. Lis. Stu. Pro.
Prosječne temp. (u °C)[1] 8 8 11 12 17 20 23 23 21 17 12 9
Prosječne padaline (u mm) 8 7 6 6 5 3 1 2 6 11 11 9
Politika [uredi]
Gradski status [uredi]
Palazzo del Quirinale, sjedište predsjednika ItalijeU Rimu se, kao u glavnom gradu zemlje, nalazi sjedište predsjednika Republike Italije, koje je smješteno u Kvirinalskoj palači. U gradu se nalazi i talijanski parlament, te talijanska vlada s premijerom i svim ministarstvima.
U političkim krugovima u Italiji vodi se rasprava o tome da li bi grad trebao imati posebne ovlasti javne samouprave[2] te da li grad ili čak pokrajinu Rim treba pretvoriti u okrug glavnog grada[3], koji bi bio odvojen od regije Lacij, po uzoru na neke druge glavne gradove u Europi.
Upravna podjela [uredi]
Radi administrativnih razloga i radi povećanja decentralizacije, prostor rimske općine je službeno podijeljen u 19 gradskih općina (municipi), prije znanih kao okruzi. Unutar svake te podopćine nalaze se dijelovi raznih gradskih četvrti.
Prije je grad bio podijeljen u 20 podopćina, ali je podopćina Fiumicino izglasala izlazak iz sastava grada Rima, te postala samostalna općina.
Regije [uredi]
Karta središta grada s regijamaRegije ili rioni (vulgarizirani oblik latinskog izraza regio tj. regija) su povijesne, a ne upravne jedinice podjele središta grada. Ova podjela potječe još iz starog Rima, a rastom grada povećao se i njihov broj. Svi rioni (osim riona Prati i Borgo) nalaze se unutar Aurelijevih zidina.
Rimski rioni su:
R.I - Monti
R.II - Trevi
R.III - Colonna
R.IV - Campo Marzio
R.V - Ponte
R.VI - Parione
R.VII - Regola
R.VIII - Sant'Eustachio
R.IX - Pigna
R.X - Campitelli
R.XI - Sant'Angelo
R.XII - Ripa
R.XIII - Trastevere
R.XIV - Borgo
R.XV - Esquilino
R.XVI - Ludovisi
R.XVII - Sallustiano
R.XVIII - Castro Pretorio
R.XIX - Celio
R.XX - Testaccio
R.XXI - San Saba
R.XXII - Prati
Četvrti [uredi]
Nakon uspostave zadnje gradske regije (riona), za nove urbanizirane dijelove grada počeo se koristiti izraz četvrt (quartiere). Danas Rim ima 35 četvrti, koje se iz praktičnih razloga označavaju slovom Q.
Q.I Flaminio Q.II Parioli Q.III Pinciano
(bivšeg naziva Vittorio Emanuele III) Q.IV Salario Q.V Nomentano
Q.VI Tiburtino Q.VII Prenestino-Labicano Q.VIII Tuscolano Q.IX Appio Latino Q.X Ostiense
Q.XI Portuense Q.XII Gianicolense Q.XIII Aurelio Q.XIV Trionfale Q.XV Della Vittoria
(bivšeg naziva Milvio)
Q.XVI Monte Sacro
(bivšeg naziva Cittŕ Giardino Aniene) Q.XVII Trieste
(bivšeg naziva Savoia) Q.XVIII Tor di Quinto Q.XIX Prenestino-Centocelle Q.XX Ardeatino
Q.XXI Pietralata Q.XXII Collatino Q.XXIII Alessandrino Q.XXIV Don Bosco Q.XXV Appio Claudio
Q.XXVI Appio Pignatelli Q.XXVII Primavalle Q.XXVIII Monte Sacro Alto Q.XXIX Ponte Mammolo Q.XXX San Basilio
Q.XXXI Giuliano Dalmata Q.XXXII Europa Q.XXXIII Lido di Ostia Ponente Q.XXXIV Lido di Ostia Levante Q.XXXV Lido di Castel Fusano
Zadnje tri četvrti Q.XXXIII, Q.XXXIV i Q.XXXV, su primorske četvrti (quartieri marini).
Ostali suvereni entiteti [uredi]
Trg sv. Petra u VatikanuRim je jedinstven grad u svijetu po tome što sadrži i dva suverena entiteta. Jedno od tih entiteta je Sveta stolica, koja je politički i religijski entitet koji upravlja područjem Vatikanskog Grada (de facto enklava od 1870. godine, a službeno je tako priznat od 1929. godine), te koja ima izvanteritorijalna prava nad nekim palačama i crkvama, većinom u središtu grada. U gradu Rimu nalaze se veleposlanstva i za Italiju i za Svetu stolicu.
Drugi entitet čini Malteški red (Sovrano Militare Ordine di Malta ili SMOM) koji se sklonio u Rim nakon što je Napoleon osvojio Maltu 1798. godine. Ovaj entitet nema svoj poseban teritorij (što je često predmet rasprava oko njegovog suvereniteta), ali ima nekoliko izvanteritorijalnih palača u središtu Rima.
Međunarodni odnosi [uredi]
Rim je važan grad u pogledu europske političke i gospodarske integracije. Godine 1957. ovdje su potpisani Rimski ugovori, kojima su osnovani Europska ekonomska zajednica (EEZ), prethodnica današnje Europske unije, te Europska zajednica za atomsku energiju (Euratom). Ovdje je potpisan i dogovor o europskom ustavu u srpnju 2004. godine. Rim je također i sjedište važnih međunarodnih institucija, kao što je Organizacija za prehranu i poljoprivredu (FAO) Ujedinjenih naroda, a ovdje je formuliran i Rimski statut Međunarodnog kaznenog suda.
Stanovništvo [uredi]
Bocca della VeritŕPriča o Rimu kao naseljenom mjestu počinje oko 80. pr. Kr. udruživanjem nekoliko manjih sela, čija je ukupna naseljenost bila oko nekoliko stotina stanovnika. Rim u idućim stoljećima narasta do milijunskog grada, te je najvjerojatnije bio najveći svjetski grad sve do 19. stoljeća. Procjene o broju stanovništva variraju, ali se procjenjuje da je grad na vrhuncu svoje naseljenosti imao od 450.000 pa sve do 3,5 milijuna stanovnika, a najrealnije procjene s kojima se slažu većina povjesničara govore o oko jedan do dva milijuna stanovnika. Nakon prebacivanja najvažnijih funkcija carstva u Carigrad u 4. stoljeću, te nakon propasti Zapadnog carstva u 5. stoljeću, broj stanovnika se kontinuirano smanjivao, da bi grad 530. godine imao oko 100.000 stanovnika.
U ranom Srednjem vijeku je Rim imao tek 20.000 stanovnika. Stanovništvo grada je stagniralo na oko 50.000 ili se čak smanjivalo sve do renesanse, da bi grad tek u 17. stoljeću ponovno dosegao broj od 100.000 stanovnika. Kada je Talijansko kraljevstvo anektiralo grad 1870. godine, on je imao već oko 200.000 stanovnika.
Za vrijeme fašističke vlasti, režim je pokušavao ograničiti rast grada, ali je broj stanovnika svejedno dosegao milijun 1931. godine. Nakon rata grad se nastavio širiti zbog industrijskog razvoja, te su 1950-ih i 1960-ih stvorene nove četvrti i predgrađa.
Procjenjuje se da grad danas ima oko 2,7 milijuna stanovnika, a da zajedno sa širim područjem grada ovdje živi oko četiri milijuna stanovnika. Prema popisu stanovništva, u općini živi 156.833 stranca, što je 6,2% stanovništva[4].
Razvoj stanovništva RimaGodina/datum Stanovništvo
330. 1.000.000
410. 400.000
530. 100.000
650. 20.000
1000. 20.000
1750. 156.000
1800. 163.000
1820. 139.900
1850. 175.000
1853. 175.800
1858. 182.600
31. prosinca 1861. 194.500
31. prosinca 1871. 212.432
Datum Stanovništvo
31. prosinca 1881. 273.952
10. veljače 1901. 422.411
10. lipnja 1911. 518.917
1. prosinca 1921. 660.235
21. travnja 1931. 930.926
21. travnja 1936. 1.150.589
4. studenog 1951. 1.651.754
15. listopada 1961. 2.188.160
24. listopada 1971. 2.781.993
25. listopada 1981. 2.840.259
20. listopada 1991. 2.775.250
21. listopada 2001. 2.546.804
31. prosinca 2005. 2.547.677
Navedeni podaci su procjene sve do 1858. godine. Od 1861. do 2001. navedeni su podaci iz popisa stanovništva, a za 2005. godinu korišteni su podaci Nacionalnog instituta za statistiku (ISTAT).
Gospodarstvo [uredi]
Sjedište ENI-a u EUR-uZbog svoje upravne važnosti (državne, regionalne, pokrajinske i općinske) i zbog razvijenosti tehnologije, komunikacija i uslužnog sektora, Rim je gospodarski najznačajniji grad u Italiji. Proizvodi oko 6.7% nacionalnog BDP-a (što je više od ijednog grada u zemlji), a zbog gospodarskog rasta od 4,4% taj udio se povećava, te je Rim grad s najvećim rastom u Italiji. Tek nakon Drugog svjetskog rata grad gospodarski počinje premašivati ostale gospodarski snažne gradove u Italiji, kao što su Napulj i Milano. Gospodarski najvažnija djelatnost u Rimu je turizam, te je grad u tom pogledu jedan od najzanimljivijih u Europi. U tom području se također bilježi snažan rast; 2005. godine grad je posjetilo 19,5 milijuna turista, što je porast od 22,8% naspram 2001. godine.
Od industrijskih proizvoda u gradu se proizvodi tekstil i suveniri za turiste, a u novije vrijeme razvijene su i prehrambena, farmaceutska, strojna, papirna i metalna industrija. Značajno je i bankarstvo, te elektronička i zračna industrija. Zbog povijesno važnih lokacija grad je važan i u svjetskog filmskoj industriji, te je nacionalno filmsko središte. Brojna međunarodna kompanijska sjedišta, konferencijski centri i sl. nalaze se u poslovnim dijelovima grada kao što su: Esposizione Universale Roma (EUR), Torrino , Magliana, Parco de' Medici-Laurentina i tzv. Tiburtina-valley.
Društvo [uredi]
Religija [uredi]
Trg sv. Petra ujutroU starom Rimu najzastupljenija religija bila je rimska religija (Religio Romana), zajedno s rimskim bogovima, koji su se štovali u raznim kultovima. Zbog višekulturnog karaktera grada, javljale su se i druge religije, kao mitraizam i razni mistični kultovi. Za vrijeme Rimske Republike javlja se i judaizam, čiji su sljedbenici često kroz povijest zatvarani u rimski geto. Slična sudbina pratila je i sljedbenike kršćanstva, čija se zajednica vrlo rano javlja u gradu, a koji su često bili progonjeni.
Unatoč progonima, kršćanstvo je do 4. stoljeća postalo toliko rašireno, da ga je na kraju car Konstantin I. Veliki legalizirao 313. godine, a 380. godine car Teodozije I. Veliki proglasio je kršćanstvo službenom religijom carstva. Nešto kasnije, sve ostale religije su zabranjene, te je tako i rimska religija izumrla.
Rim je postao jedno od središta kršćanstva (uz Antiohiju, Aleksandriju, Carigrad i Jeruzalem), a rimski biskup (papa) postao je nadređeni svim kršćanskim biskupijama i vođa kršćana, smatrajući se nasljednikom sv. Petra koji je, uz sv. Pavla mučenički umro u Rimu u 1. stoljeću. Od legalizacije kršćanstva 313. godine, brojni rimski carevi i patriciji značajnim donacijama pomagali su Crkvu, čime je ona kroz vrijeme dobila znatnu političku moć.
Nakon pada Zapadnog carstva 476. godine, Crkva je dobivala sve veći i veći politički utjecaj i vlast nad civilnim stanovništvom u Rimu i okolnim područjima. Kroz vrijeme, Rim je postao središte Katoličke Crkve i glavni grad papinskih država. Za vrijeme renesanse u gradu su izgrađene brojne značajne crkve, uključujući baziliku sv. Petra na vatikanskom brežuljku. Papinstvo se prvo nalazilo u Lateranskoj palači, a kasnije je premješteno u Kvirinalsku palaču. Nakon što je Rim pripojen Talijanskom kraljevstvu 1870. godine, papa Pio IX. povukao se u Vatikan i proglasio se zarobljenikom Savojske dinastije, što je izazvalo dugotrajni sukob između Katoličke Crkve i Italije.
Unutrašnjost rimske džamijeOvaj sukob riješen je 1929. Lateranskim sporazumima, kojima je Sveta Stolica dobila pravo upravljanja nad Državom Vatikanskog Grada kao samostalnom državom.
Zbog snažne imigracije iz afričkih država i država na Bliskom istoku, u gradu je zadnjih godina značajno narasla islamska zajednica. Zbog ove činjenice u gradu je podignuta muslimanska bogomolja, koja je trenutno najveća džamija u Europi.
Jezik [uredi]
Promidžbena poruka na rimskom dijalektu na stanici podzemne željeznice u RimuIzvorni jezik Rima bio je latinski, iz kojega se u srednjem vijeku razvio talijanski. Ova pretvorba jezika dogodila se pod utjecajem raznih regionalnih dijalekata, a najznačajniji je bio toskanski dijalekt. U Rimu se razvila posebna vrsta rimskog dijalekta (romanesco). Stariji oblik rimskog dijalekta, koji se upotrebljavao u srednjem vijeku, bio je južnotalijanski dijalekt, koji je bio vrlo sličan napuljskom dijalektu. Utjecaj firentinske kulture za vrijeme renesanse, te preseljavanje mnogih Firentinaca u Rim (uključujući i pape iz obitelji Medici, Lava X. i Klementa VII.), uzrokovali su mnoge promjene u dijalektu, koji je više počeo sličiti toskanskim jezičnim inačicama. Ovaj dijalekt većinom se upotrebljavao samo u Rimu sve do 19. stoljeća, ali se od 20. stoljeća proširio na ostala područja Lacija (Civitavecchia, Latina) zahvaljujući rastu rimskog stanovništva i boljoj prometnoj povezanosti. Ovaj dijalekt održavaju i brojna književna djela koja su na njemu napisana. Poznatiji autori koji su pisali na ovom dijalektu su Giuseppe Gioacchino Belli, Trilussa i Cesare Pascarella. Moderniji rimski dijalekt u mnogome promoviraju filmski glumci kao što su Aldo Fabrizi, Alberto Sordi, Nino Manfredi, Anna Magnani, Gigi Proietti, Enrico Montesano i Carlo Verdone.
Kultura [uredi]
Obrazovanje [uredi]
Rim je veliko središte za visoko obrazovanje. Prvo sveučilište u gradu je Sveučilište "La Sapienza" (Universitŕ degli Studi di Roma "La Sapienza") osnovano 1303., koje je najveće europsko sveučilište kojeg pohađa oko 150.000 studenata. Ostala dva gradska sveučilišta su Sveučilište Tor Vergata (Universitŕ degli Studi di Roma Tor Vergata), koje je osnovano 1982. i Treće rimsko sveučilište (Universitŕ degli Studi Roma Tre), koje je osnovano 1992. godine.
U gradu se nalazi i veliki broj papinskih sveučilišta, uključujući Sveučilište sv. Tome Akvinskog i Gregorijansko sveučilište (najstarije isusovačko sveučilište na svijetu iz 1551. godine).
Ovdje se također nalazi brojna privatna sveučilišta kao LUMSA, Katoličko sveučilište Svetog Srca, LUISS, Europski institut za dizajn, Sveučilište Giovannija Cabota, IUSM, Američko sveučilište u Rimu i mnoga druga.
Glazba [uredi]
Rim je važan glazbeni centar. U njemu se nalazi Nacionalna akademija Santa Cecilia (osnovana 1585.) za koju su izgrađene nove koncertne dvorane u Parku glazbe (Parco della Musica). U Rimu se nalazi i opera Teatro dell'Opera di Roma, te više manjih glazbenih institucija. Rim je bio grad domaćin Pjesme Eurovizije 1991. godine, te MTV Europe Music Awards 2004. godine.
Film [uredi]
Set filma Bande New Yorka u studijima Cinecittŕ u RimuU Rimu se nalaze studiji Cinecittŕ, koji su praktički središte talijanske kinematografije i u kojima su snimani mnogi poznati talijanski i strani filmovi.
Studije je 1937. godine osnovao fašistički diktator Benito Mussolini. Saveznici su ih bombardirali tijekom Drugog svjetskog rata. Mnogi svjetski poznati filmovi su ovdje snimljeni od 1950-ih (kao Ben-Hur), a sami studiji se od tog vremena najviše povezuju s redateljem Federicom Fellinijem.
Od 1980-ih studiji su privatizirani. I u novije vrijeme ovdje se snimaju poznati filmovi i serije, kao Bande New Yorka i serijal Rim. U Rimu je do sada snimljeno više od 60 filmova.
Muzeji [uredi]
Najstariji muzeji u Rimu su Kapitolski muzeji iz 1471. godine, koji se nalaze na Kapitolu te koji, uz Vatikanske muzeje, sadrže najveće i najvažnije umjetničke kolekcije u gradu.
U Villi Giuliji, ladanjskoj kući pape Julija II. koja je izgrađena sredinom 16. stoljeća, nalazi se značajna kolekcija etruščanske i antičke rimske umjetnosti. U blizini se nalazi i Villa Borghese, u kojoj se nalazi znamenita galerija s većinom umjetnina iz kolekcije obitelji Borghese.
U Nacionalnom muzeju u Rimu (Museo Nazionale Romano), kojeg je projektirao Michelangelo, nalaze se važne grčke i rimske umjetnine. Važne galerije slika nalaze se u palačama Palazzo Doria Pamphili, Palazzo Colonna i Palazzo Barberini, a Venecijanska palača (Palazzo Venezia) čuva veliki broj umjetnina od ranokršćanskog razdoblja do renesanse.
Mediji [uredi]
Dnevne novine Tjednici Televizija Radio
La Repubblica
Il Messaggero
Il Tempo
L'Unitŕ
Il Riformista
Il Manifesto
Corriere dello Sport
Liberazione
L'Osservatore Romano
QN
Il Romanista
L'espresso
XL
Audio Review
Freqeency
RAI nacionalno središte
Sky Italia nacionalno središte
La7 nacionalno središte
Mediaset rimska podružnica
Roma Uno
Teleroma 56
Rete Oro
Super 3
RDS
Radio Capital
Radio Globo
Radio Rock
Radio CNR
Radio Radicale
Radio Radio
Radio Vaticana
Radio Centro Suono
M2o
Sport [uredi]
Rim je bio domaćin Ljetnih olimpijskih igara 1960. godine. Najpopularniji sport po gledanosti je nogomet, kao i u ostatku zemlje. Na Stadio Olimpico održano je finale Svjetskog prvenstva u nogometu 1990. godine. Ovaj stadion je poznat i po tome što je matični stadion dva kluba iz Serie A, Rome i Lazia. Gradski derbiji između ta dva kluba privlače veliku pozornost talijanske i europske javnosti.
Važniji prvoligaški klubovi su:
Klub Sport Osnovan Liga Stadion
A.S. Roma nogomet 1927. Serie A Stadio Olimpico
S.S. Lazio nogomet 1900. Serie A Stadio Olimpico
Pallacanestro Virtus Roma košarka 1960. Serie A (košarka) PalaLottomatica
M. Roma Volley odbojka 2006. A 1 Palazzetto dello Sport
Unione Rugby Capitolina ragbi 1996. Super 10 Stadio Flaminio
Stadio OlimpicoOstali gradski sportski klubovi su:
Nogomet: Osim klubova A.S. Roma i S.S. Lazio ovdje se nalaze i A.S. Cisco Roma i S.S. Lazio Calcio Femminile (ženski klub).
Futsal:
Lazio Nepi
Biciklizam: Rim je važna etapa biciklističkog natjecanja Giro d'Italia.
Trčanje: Svakog proljeća održava se Rimski maraton na kojem sudjeluju mnogi natjecatelji iz Italije i cijeloga svijeta, te je ovo jedan od najvažnijih ovakvih natjecanja u svijetu.
Košarka: Osim kluba Virtus Pallacanestro Roma ovdje djeluje i ženski klub San Raffaele Basket.
Rukomet: Ovdje djeluju klubovi Amatori Roma Handball i S.S. Lazio.
Odbojka: M Roma Volley je muški odbojkaški klub u ligi A1, a ženski odbojkaški klubovi su Virtus Roma i Roma Pallavolo, oboje u ligi A2.
Vaterpolo: Ovdje se nalazi ženski klub A.S.D. Roma u vaterpolskoj Serie A1, te S.S. Lazio u Serie A2 i Rari Nantes Roma u Serie B.
Ragbi: Osim Unione Rugby Capitolina ovdje se nalaze i Rugby Roma, S.S. Lazio Rugby, U.S. Primavera Rugby Roma, CUS Roma Rugby, te talijanska nacionalna reprezentacija za vrijeme Prvenstva šest nacija.
Kriket:
Capannelle Cricket Club
S.S. Lazio Cricket
Rome Bangladesh Cricket Club
Unutrašnjost dvorane PalaLottomaticaBejzbol:
Lazio Baseball
Roma Baseball
Američki nogomet:
Marines Lazio
Barbari Roma Nord
Gladiatori Roma
Hokej:
Hockey Club Roma
Lacrosse:
Roma Leones Lacrosse
Unihokej:
Viking Roma Floorball Club
Rome South Star Floorball Club
Arhitektura [uredi]
Povijesno središte Rima, posjedi Svete Stolice u Rimu i Bazilika Svetog Pavla izvan zidina
Svjetska baština - UNESCO
Godina uvrštenja: 1980. (4. zasjedanje)
Vrst: Kulturno dobro
Mjerilo: i, ii, iii, iv, vi
Ugroženost: ne
Poveznica: UNESCO
Pogled na grad s bazilike sv. Petra
Antički Rim [uredi]
Jedan od simbola Rima je Kolosej (70.-80.), najveći amfiteatar ikada izgrađen u Rimskom carstvu. Ovaj objekat je imao kapacitet od 50.000 gledatelja i koristio se za borbe gladijatora. Popis značajnih spomenika antičkog Rima uključuje Forum, Domus Aureu, Panteon, Trajanove stupove, Trajanovu tržnicu, Rimske katakombe, Circus Maximus, karakalanska kupališta, Konstantinova vrata, Cestijevu piramidu, Bocca della Veritŕ i druge.
Renesansa i barok [uredi]
Piazza del PopoloRim je, uz Firencu, bio svjetsko središte renesanse, koja je ostavila dubok trag na sam grad. Najimpresivniji primerak renesansne arhitekture u Rimu je Bramanteova Bazilika Sv. Petra, te Michelangelova Piazza del Campidoglio s palačom Senatorio, koja je sjedište gradske vlade. Tijekom ovog razdoblja velike aristokratske obitelji u Rimu su gradile raskošne građevine, kao što su Palazzo del Quirinale, koja je sada sjedište predsjednika Talijanske republike, Palazzo Venezia, Palazzo Farnese, Palazzo Barberini, Palazzo Chigi, sjedište talijanskog premijera, Palazzo Spada, Palazzo della Cancelleria i Villa Farnesina. Rim je poznat i po veličanstvenim trgovima, obično ukrašenima obeliscima, koji su uglavnom izgrađeni u 17. stoljeću. Glavni trgovi su Piazza Navona, Piazza di Spagna, Campo de' Fiori, Piazza Venezia, Piazza Farnese i Piazza della Minerva.
Najizrazitiji predstavnik barokne umjetnosti je Fontana di Trevi, djelo arhitekta Nicole Salvija. Ostala značajne barokne građevine iz sedamnaestog stoljeća su Palazzo Madama, sjedište talijanskog Senata i Palazzo Montecitorio, sjedište Donjeg doma Talijanskog parlamenta.
Spomenik Viktoru Emanuelu II. Neoklasicizam [uredi]
Rim je 1870. godine postao prijestolnica nove Kraljevine Italije. Od tih godina dominantan stil gradnje postaje neoklasicizam, koji je svoje uzore nalazio u antici. U ovom razdoblju su izgrađene mnoge palače koje su napravljene za ministre, veleposlanike ili druge vladine agencije. Jedan od najpoznatijih spomenika iz neoklasicizma u Rimu je spomenik Viktoru Emanuelu II. odnosno "Oltar domovine", u kome se nalazi grob Nepoznatog Vojnika, koji predstavlja 650.000 Talijana koji su poginuli u Prvom svjetskom ratu.
Fašističko razdoblje [uredi]
Fašistički režim, koji je vladao Italijom između 1922. i 1943. godine, razvio je poseban arhitektonski stil. Taj stil je nastao istraživanjem veza s antičkom rimskom arhitekturom. Najpoznatiji spomenik iz tog razdoblja je okrug Esposizione Universale Roma, koji je izgrađen 1935. godine. Taj okrug je izvorno bio namjenjen za Svjetsku izložbu 1942. godine (Esposizione 42), a obzirom da je Italija 1940. godine ušla u Drugi svjetski rat izložba nikada i nije održana. Najreprezentativnija zgrada tog stila je Palazzo della Civiltŕ Italiana (1938.-1943.). Zgrada Palazzo della Farnesina, koja je aktualno sjedište talijanskog ministarstva vanjskih poslova je izgrađena 1935. godine u fašističkom stilu.
Vile i vrtovi [uredi]
Tempio di Esculapio, u vrtovima Villa BorgheseSredište Rima okruženo je velikim zelenim površinama i raskošnim antičkim vilama, koje su ostaci vila koje su okruživale papinski grad. Mnoge od njih su značajno razorene kroz špekulacije nekretninama krajem 19. stoljeća. Od preostalih je najznačajnija "Villa Borghese" s velikom pejzažnim vrtom, koji je izgrađen u naturalističkom engleskom stilu iz 19. stoljeća. Taj vrt sadrži brojne zgrade, muzeje (Galerija Borghese) i atrakcije. Ostale značajne vile su "Villa Ada" s najvećim javnim panoramskim parkom u Rimu, "Villa Doria Pamphili", druga po veličini s površinom od 1.8 km2, "Villa Torlonia", primjer Art Nouveaua, koja je bila rimska rezidencija diktatora Benita Mussolinija te "Villa Albani", u koju je kardinal Alessandro Albani smjestio svoju kolekciju antikviteta.
Prijevoz [uredi]
Zračni prijevoz [uredi]
Rim služe tri zračne luke. Dvije od njih su u vlasništvu društva Aeroporti di Roma (ADR). Zračne luke su:
Međunarodna zračna luka Leonardo da Vinci ili Rim-Fiumicino je najveća i glavna zračna luka u Italiji, te vrlo važna europska zračna luka. Nalazi se u obližnjoj općini Fiumicino jugozapadno od Rima, na samoj obali Tirenskog mora. Sa središtem Rima je direktno povezana željeznicom, a vlakom se do aerodroma putuje oko 30 minuta.
Međunarodna zračna luka Giovan Battista Pastine ili Rim-Ciampino je civilna i vojna zračna luka blizu općine Ciampino. Od civilnih letova ovu luku koriste najviše niskobudžetne i čarter aviokompanije.
Zračna luka Rim-Urbe koja se nalazi šest kilometara od gradskog središta, većinom se koristi za privatne zrakoplove, te za helikoptere.
Zračna luka Centocelle u istočnom dijelu grada se više ne koristi u zračnom prometu, te je najvećim dijelom pretvorena u javni park.
Željeznički prijevoz [uredi]
Rim je važno sjecište talijanskih željeznica. Prva željeznica u Rimu, te druga u Italiji bila je pruga Rim-Frascati, koja je otvorena 14. srpnja 1856. Glavni željeznički pravci su: tirenski (Rim-Genova, uz cestu Aurelia), sjeverni (Rim-Firenca-Bologna), jadranski (Rim-Pescara, uz cestu Tiburtina, te Rim-Ancona) i južni (Rim-Napulj, uz cestu Appia). Godine 2006. otvorena je nova brza pruga između Rima i Napulja, na kojoj vlakovi mogu postići brzinu i do 300 km na sat.
Glavni rimski kolodvor je Roma Termini, koji je otvoren 1863. godine. Ovo je najprometniji kolodvor u Italiji s oko 600.000 putnika dnevno. U sklopu kolodvora nalazi se veliki trgovački centar "Forum Termini". Drugi po veličini kolodvor je Roma Tiburtina, koji služi za brze vlakove. Ostali veći kolodvori su Roma Ostiense, Roma Trastevere i Roma Tuscolana.
Javni prijevoz [uredi]
Metro [uredi]
Vagon jednog vlaka linije ARim trenutno služe dvije linije podzemne željeznice, koje su otvorene 1955. (linija B, tj. plava) i 1980. (linija A, tj. narančasta) i koje prometuju smjerom sjeverozapad-jugoistok (linija A) i sjeveroistok-jug (linija B). Trenutna ukupna dužina metro sustava je 38 km. Ove dvije linije sijeku se samo na jednom mjestu, na kolodvoru Roma Termini. Tri stanice linije B (Piramide, Basilica di San Paolo i EUR Magliana) zajedničke su sa stanicama željeznice Rim-Lido. Nastavak linije B (linija B1) se trenutno gradi, te se smatra da će se otvoriti 2010. godine. Ova linija od pet kilometara i pet stanica prometovati će na području na kojem živi oko pola milijuna ljudi, te će se s linijom B spajati na Bolonjskom trgu. Trenutno se gradi i nova linija C koja će prometovati u pravcu istok-sjeverozapad i koja će biti dugačka 34 km i imati 39 stanica. U planovima trenutno je i linija D koja bi trebala prometovati u pravcu sjever-jug.
Željeznica [uredi]
Rimski tramvaj na Largo di Torre ArgentinaSustav javnog prijevoza gradske nadzemne željeznice sastoji se od 40-ak željezničkih stanica. Najveće su Roma Tiburtina, Roma Ostiense, Roma Trastevere i Roma Tuscolana. Na nekim stanicama prometuju i regionalni vlakovi. Za gradsku željezničku mrežu vrijedi ista karta kao i za metro i ATAC-ovu prometnu mrežu. Od kolodvora Roma Termini željeznica vozi do zračne luke Fiumicino ("Leonardo Express").
Autobus i tramvaj [uredi]
Sustav javnog gradskog prijevoza sastoji se i od mreže autobusa, tramvaja i trolejbusa (vraćen u upotrebu 2005.) kojima upravlja ATAC. Općinsko društvo za javni prijevoz osnovano je 1929. godine, kao "Azienda Tramvie ed Autobus del Governatorato" (A.T.A.G.), te je desetljećima bilo jedino društvo koje je upravljalo javnim prijevozom grada i koje je apsorbiralo ostala manja privatna poduzeća. S vremenom su troškovi upravljanja narasli zbog širenja grada, te je ovo društvo 2000. godine pretvoreno u dioničko društvo. Danas ATAC upravlja s 339 linija s 2.760 vozila na području od 2.152 km, te godišnje autobusima preveze 932 milijuna putnika.
Zone ograničenog prometa [uredi]
Zbog prometnih zagušenja koje su uzrokovali automobili, u središtu grada je uvedena zabrana prometa tijekom radnog dana od 6 do 18 sati. Ovo područje zove se Zona a Traffico Limitato (ZTL). Zbog velikog noćnog prometa vikendima koji se događa zbog noćnog života, stvoreni su novi noćni ZTL-ovi u nekim dijelovima grada. Gradnjom podzemnih garaža, u mnogim parkiralištima u gradskim ulicama uvedeno je plaćanje.
Zbratimljeni gradovi [uredi]
Ovo je popis gradova s kojima Rim ima potpisan neki oblik suradnje.
Pariz, Francuska (1956.). Pariz je jedini zbratimljeni grad Rima po načelu "Samo je Pariz vrijedan Rima; samo je Rim vrijedan Pariza" (Seule Paris est digne de Rome; seule Rome est digne de Paris / Solo Parigi č degna di Roma; solo Roma č degna di Parigi).
Rim ima potpisane partnerske sporazume sa slijedećim gradovima:
Achacachi, Bolivija
Alžir, Alžir
Peking, Kina
Beograd, Srbija
Brasília, Brazil
Cincinnati, SAD
London, Ujedinjeno Kraljevstvo
Montréal, Kanada
New York, SAD
Plovdiv, Bugarska
Seul, Južna Koreja
Sydney, Australija
Tokio, Japan
- 13:13 -
CRNA GORA (PODGORICA)
Crna Gora je balkanska država u jugoistočnoj Europi sa teritorijalnim izlazom na Jadransko more
Crna Gora je nezavisna i suverena država, republikanskog oblika vladavine.[2] Nosilac suverenosti je građanin koji ima crnogorsko državljanstvo.[3] Glavni grad je Podgorica, a prijestolnica Cetinje.[4]
Službeni jezik u Crnoj Gori je crnogorski jezik, ćirilično i latinično pismo su ravnopravni, a u službenoj uporabi su i srpski, bošnjački, albanski i hrvatski jezik.[5] Valuta koja se koristi u državi je euro iako Crna Gora službeno nije članica Europske unije niti Eurozone. Na snazi je Ustav koji je donešen 19. listopada 2007. godine, a proglašen u 22. listopada 2007.
Državna obilježja
Državna zastava Crne GoreCrna Gora ima grb, zastavu i himnu. Grb Crne Gore je zlatni dvoglavi orao s lavom na prsima, dok je zastava Crne Gore crvene boje s grbom na sredini i zlatnim obrubom. Himna Crne Gore je "Oj svijetla majska zoro".[6]
Državni praznik je Dan državnosti – 13. srpnja, po Berlinskom kongresu iz 1878. godine kojim je Crna Gora priznata za 27. nezavisnu državu svijeta, te po početku narodnoga ustanka u Crnoj Gori protiv okupacije Osovinskih sila 1941. godine. Dan neovisnosti se slavi 21. svibnja u spomen na referendum 2006. godine.
Zemljopis
Zemljovid Crne GorePovršina joj iznosi oko 13.800 kvadratnih kilometara (još uvijek postoje teritorijalni sporovi s Hrvatskom oko Prevlake). Dijeli se na općine. Na sjeveru graniči s Srbijom, na istoku s Kosovom, na jugoistoku s Albanijom, na zapadu s Bosnom i Hercegovinom, a na krajnjem jugozapadu s Hrvatskom.
Crna Gora se rasprostire od visokih vrhova na granici sa Srbijom, Kosovom i Albanijom, a širi se velikom ravnicom koja se prostire nekoliko kilometara. Ravnica grubo nestaje na jugu, gdje se Lovćen i Orjen naglo urušavaju u Bokokotorski zaljev.
Crna Gora velikim dijelom otvoreno izlazi na Jadransko more.
Najveći gradovi u Republici Crnoj Gori su:
Podgorica - glavni grad (139.100 građana)
Nikšić (61.700 građana)
Pljevlja (18.800 građana)
Bijelo Polje (17.100 građana)
Glavni zemljopisni podaci
Najduža rijeka: Zeta, koja doseže dubinu od 500 metara.
Najduža obala: Velika Plaža, Ulcinj - 13.000 metara
Najviši vrhovi:
Bobotov Kuk (Durmitor) - 2522 m
Maja Rozit (Prokletije) - 2522 m
Najveće jezero: Skadarsko - 391 km˛
Najdublji kanjon: Tara - 1300 m
Najveći zaljev: Bokokotorski
UNESCO-va Svjetska baština
Mjesta u Crnoj Gori koje je UNESCO smjestio u Svjetsku baštinu su:
Durmitor
Kanjon Tara
Stari grad Kotor
Kotorski zaljev
Nacionalni parkovi
Podrobniji članak o temi: Nacionalni parkovi Crne Gore
Nacionalni park Durmitor
Nacionalni park Biogradska gora
Nacionalni park Lovćen
Nacionalni park Skadarsko jezero
Upravna podjela Crne Gore
Podrobniji članak o temi: Upravna podjela Crne Gore
Crna Gora sastoji se iz 21 općine. To su:
Andrijevica, Bar, Berane, Bijelo Polje, Budva, Cetinje, Danilovgrad, Herceg Novi, Kolašin, Kotor, Mojkovac, Nikšić, Plav, Plužine, Pljevlja, Podgorica, Rožaje, Šavnik, Tivat, Ulcinj i Žabljak.
Povijest
Podrobniji članak o temi: Povijest Crne Gore
Stanovništvo
Nacionalni sastav po općinama
Nacionalni sastav Crne Gore 2003. godine po naseljimaCrna Gora je zemlja svih njezinih građana.
Etnički sastav Crne Gore po popisu iz 2003. (ukupno 620.145 stanovnika):
Crnogorci: 267.669 (43,16%)
Srbi: 198.414 (31,99%)
Bošnjaci: 48.184 (7,77%)
Albanci: 31.163 (5,03%)
Muslimani: 24.625 (3,97%)
Hrvati: 6.811 (1,1%)
Romi: 2.601 (0,42%)
Jugoslaveni: 1.860 (0,3%)
Makedonci: 819 (0,13%)
Slovenci: 415 (0,07%)
Mađari: 362 (0,06%)
Rusi: 240 (0,04%)
Egipćani: 225 (0,04%)
Talijani: 127 (0,02%)
Nijemci: 118 (0,02%)
ostali: 2.180 (0,35%)
neizjašnjeni/neopredjeljeni 26.906 (4,34%)
regionalno opredjeljeni: 1.258 (0,2%)
nepoznato: 6.168 (0,99%)
Teritorijalna rasprostranjenost stanovništva
Crnogorci su rasprostranjeni širom države, no žive pretežno u središnjem dijelu i u priobalju;
Srbi su rasprostranjeni širom države, no čine većinsko stanovništvo u brdskome sjeveru (Polimlju), u "Staroj Hercegovini" te u zapadnom dijelu Boke Kotorske;
Bošnjaci i narod Muslimana živi pretežno u crnogorskome dijelu Sandžaka na sjeveru države;
Albanci čine većinsko stanovništvo na graničnim područjima prema Albaniji, no i ima ih i prema Kosovu;
Hrvati žive u Boki Kotorskoj.
U gradu Ulcinju živi i nekoliko crnoputih potomaka saracenskih robova iz Maroka. Ti ljudi su trag vremena kad je Ulcinj bio uporištem arapskih gusara.
Jezik
Službeni jezik se zove crnogorski. Pisma su latinično i ćirilićno. U Ustavu se navodi da su u službenoj upotrebi i srpski, bošnjački, albanski i hrvatski jezik. U odgoju se koristi Maternji jezik (materinski) od 2004. godine, koji se definira kao "crnogorski, srpski, bošnjački odnosno hrvatski jezik". Albanski jezik se uči u općinama s albanskom većinom.
Stanovništvo po materinskom jeziku prema popisu iz 2003.:
srpski: 393.740 (63,49%)
crnogorski: 136.208 (21,96%)
albanski: 32.603 (5,26%)
bošnjački: 19.906 (3,21%)
bosanski: 14.172 (2,29%)
hrvatski: 2.791 (0,45%)
romski: 2.602 (0,42%)
makedonski: 507 (0,08%)
mađarski: 255 (0,04%)
slovenski: 232 (0,04%)
njemački: 126 (0,02%)
ostali: 3.101 (0,5%)
neizjašnjeno i nepoznato: 13.902 (2,24%)
Vjera
Vjerske zajednice odvojene su od države, ravnopravne su i slobodne u vršenju vjerskih obreda i vjerskih poslova.[7]
Većina stanovništva su vjernici Srpske pravoslavne crkve, no postoji i samostalna Crnogorska pravoslavna crkva. Katolici su okupljeni oko Kotorske biskupije te Barske nadbiskupije, a muslimani u okviru Islamske zajednice Crne Gore.
Stanovništvo po vjeri (2003.), od ukupno 620.145:
Kršćani: 482.738 (77,84%)
Pravoslavni: 460.383 (74,24%)
Rimokatolici: 21.972 (3,54%)
Protestanti: 383 (0,06%)
Muslimani: 110.034 (17,74%)
pro-orijentalnih kutlova: 58 (0,01%)
Židovi: 12 (0,01%)
drugi: 2.424 (0,39%)
neizjašnjeni: 13.867 (2,24%)
nije vjernik: 6.003 (0,97%)
nepoznati: 5.009 (0,8%)
Crnogorska vojska
Podrobniji članak o temi: Vojska Crne Gore
Promet
Podrobniji članak o temi: Promet Crne Gore
PODGORICA
Podgorica (na crnogorskoj ćiril. >43>@8F0, prijašnja imena Ribnica i Titograd) je glavni i najveći grad Crne Gore. Nalazi se u središnjem dijelu doline rijeke Morače. Godine 2003. imao je 136.473 stanovnika.
Povijest [uredi]
Podgorica je nastala u rimsko doba kao Birziminium, kasnije i kao rimski grad Duklja. U srednjem vijeku naselili su je Slaveni i nazvali je Ribnica. Naziv Podgorica upotrijebljen je prvi put 1426. godine.
Od 1478. grad je pod turskom vlašću, da bi ga 1878. oslobodili Crnogorci. Formalno je pripao Crnoj Gori Berlinskim kongresom.
Od 1916. do 1918. Podgorica je bila pod austrijskom upravom, da bi je okupirali Srbi i u njoj održali takozvanu "Veliku narodnu skupštinu" kojom je Crna Gora nasilno prisajedinjena Srbiji. Između dva rata Podgorica je imala oko 15.000 stanovnika, ali je nakon rata brojka svedena na manje od pet, jer je grad stradao kao malo koji u Europi: bio je bombardiran 72 puta i gotovo sravnjen sa zemljom.
S vraćanjem državnosti Crnoj Gori u Titovoj Jugoslaviji i Podgorica (1. kolovoza 1946.[1] – nazvana Titogradom) je prosperirala. 31. prosinca 1946. Titograd postaje glavni grad Crne Gore, zamijenivši Cetinje.
Na referendumu 1992. vraćeno joj je staro ime - Podgorica. S procesom tranzicije i pripremama za crnogorsku nezavisnost Podgorica se sve više razvija u važan regionalni centar.
Zemljopisne odrednice [uredi]
Grad se nalazi u Zetsko-bjelopavlićkoj ravnici, na prostoru oko pet rijeka - Morače, Ribnice, Zete, Cijevne i Sitnice. Nedaleko od Podgorice je Skadarsko jezero, a s gradnjom tunela Sozina, Jadransko more je na svega pola sata vožnje.
Podgorica je poznata po toploj klimi i jedan je od najtoplijih gradova jugoistočne Europe.
Znamenitosti [uredi]
Malo je spomenika kulture sačuvano, s obzirom na razaranja iz Drugog svjetskog rata. Iz turskog perioda sačuvana je Sahat-kula iz 18. stoljeća, dvije od nekadašnjih šest džamija (Osmanagića i Doganjska), kao i uske ulice oko njih koje sačinjavaju Staru varoš.
Iz perioda Kraljevine Crne Gore najvažniji je Dvorac kralja Nikole I. Petrovića u parku Kruševac, danas Centar za suvremenu umjetnost.
Glavno obilježje grada dugo su bile soc-realističke građevine i blokovi zgrada, no dosta se toga promijenilo tijekom posljednjih godina, kada je sagrađen čitav moderni kompleks zgrada na desnoj obali Morače, a 13. srpnja 2005. pušten je u promet novi, najveći most na Morači, Milenijum, koji se već smatra novim simbolom Podgorice i koji s 57 metara visokim pilonom dominira panoramom grada.
Obrazovanje [uredi]
Podgorica je središte više sveučilišnih, znanstvenih i kulturnih ustanova (među kojima su Crnogorska akademija nauka i umjetnosti - CANU, Matica crnogorska te Sveučilište Crne Gore), svih političkih i državnih institucija, RTCG, Montenegro Airlinesa, veleposlanstava i konzulata SAD, Rusije, Kine, Hrvatske, Italije i drugih zemalja.
Glavna gradska ulica je Ulica Slobode, koja je i gradski korzo, dok pješačku zonu čine Njegoševa i Hercegovačka ulica, s buticima i kafićima.
Stanovništvo [uredi]
Most Milenijum, simbol Podgorice i suvremene Crne GorePo posljednjem službenom popisu stanovništva iz 2003. godine, općina Podgorica imala je 169.132 stanovnika, raspoređenih u 143 naseljena mjesta.
Nacionalni sastav [uredi]
Crnogorci - 96.343 (56,96)
Srbi - 44.423 (26,26)
Albanci - 9.296 (5,49)
Muslimani - 4.399 (2,60)
Bošnjaci - 2.307 (1,36)
Romi - 1.389 (0,82)
nacionalno neopredijeljeni - 6.978 (4,12)
ostali - 3.997 (2,39)
Vjerski sastav [uredi]
pravoslavni - 137.805 (81,47)
muslimani - 15.345 (9,07)
katolici - 7.864 (4,64)
ostali - 884 (0,52)
neopredijeljeni - 3.582 (2,11)
ne vjeruju - 2.589 (1,53)
nepoznato - 1.063 (0,66)
Naseljena mjesta [uredi]
Arza, Balabani, Baloči, Barlaj, Begova Glavica, Bezjovo, Benkaj, Beri, Berislavci, Bigor, Bijelo Polje, Bioče, Bistrice, Blizna, Bolesestra, Botun, Brežine, Briđe, Brskut, Budza, Buronji, Cvilin, Cijevna, Crvena Paprat, Crnci, Ćafa, Ćepetići, Delaj, Dinoša, Dolovi, Donje Stravče, Donji Kokoti, Donji Milješ, Draževina, Drešaj, Drume, Duga, Dučići, Dušići, Duške, Đurkovići, Farmaci, Fundina, Golubovci, Goljemadi, Goričani, Gornje Stravče, Gornji Kokoti, Gornji Milješ, Gostilj, Gradac, Grbavci, Grbi Do, Gurec, Helmnica, Kiselica, Klopot, Kopilje, Kornet, Kosor, Kotrabudan, Koći, Kržanja, Kruse, Krševo, Kurilo, Lekići, Lijeva Rijeka, Liješnje, Liješta, Lovka, Lopate, Lužnica, Lutovo, Ljajkovići, Mataguži, Mahala, Medun, Mileti, Mitrovići, Mojanovići, Momče, Mrke, Mužeška, Nabon, Nikmaraš, Ožezi, Omerbožovići, Opasanica, Oraovice, Orasi, Orahovo, Parci, Pelev Brijeg, Petrovići, Pikalj, Podgorica, Podhum, Ponari, Poprat, Prisoja,Prifti, Progonovići, Radeća, Radovče, Rakića Kuće, Raći, Releza, Rijeka Piperska, Rudine, Selište, Seoca, Seoštica, Sjenice, Skorać, Slacko, Spinja, Srpska, Staniselići, Stanjevića Rupa, Stijena, Stjepovo, Stupovi, Sukuruć, Šušunja, Trabojin, Trmanje, Tuzi, Tuzi Ljevorečke, Ubalac, Ubli, Velje Brdo, Veruša, Vidijenje, Vilac, Vilusi, Vladni, Vranj, Vranjina, Vrbica, Vukovci, Vuksanlekići, Zagreda i Zaugao.
Osim užeg gradskog područja formirane su i dvije prigradske općine: Golubovci i Tuzi.
Jezici [uredi]
crnogorski - 109.558 (64,77)
srpski - 42.816 (25,31)
albanski - 9.647 (5,70)
bošnjački - 845 (0,49)
bosanski - 120 (0,07)
ostali i nepoznato - 6.146 (3,66)
Hrvati u Podgorici [uredi]
Podgorica je (prema stanju od 15. prosinca 2002.) davala jednog elektora u Hrvatsko nacionalno vijeće Republike Srbije i Crne Gore.
Šport [uredi]
nogometni klub Budućnost
muški košarkaški klub Budućnost
ženski rukometni klub Budućnost
- 13:08 -
FRANCUSKA (PARIZ)
Francuska Republika (fra. République Française), je država u zapadnoj Europi. Graniči s Belgijom, Luksemburgom, Njemačkom, Švicarskom, Italijom, Monakom, Andorom i Španjolskom.
Francuska je jedna od zemalja osnivačica Europske Unije
Povijest [uredi]
Podrobniji članak o temi: Povijest Francuske
Granice današnje Francuske podudaraju se s drevnom Galijom, koju su nastanjivali Gali, keltski narod.
Galiju su osvojili Rimljani u 1. stoljeću pr. n. e., pa su Gali usvojili romanski jezik i kulturu.
Kršćanstvo se ukorijenilo u Galiji u 2. i 3. stoljeću naše ere. Istočne granice Galije uz Rajnu osvojila su germanska plemena u 4. stoljeću, prvenstveno Franci, od kojih dolazi staro ime zemlje, "Francie".
Iako se osnutak francuskog kraljevstva obično smješta u 5. stoljeće, Francuska se kao zasebna zemlja prepoznaje od 9. stoljeća, kad se franačko kraljevstvo Karla Velikog podijelilo Verdunskim sporazumom iz 843. na tri dijela. Istočni dio je bio začetak današnje Njemačke, zapadni Francuske, a srednji Italije.
Nasljednici Karla Velikog vladali su Francuskom do 987. godine, kad je vojvoda Hugo Capet okrunjen za kralja Francuske. Na prijestolju su se u sljedećih osamsto godina izmijenile tri dinastije: Capet, Valois i Bourbon. Kraljevstvo je ukinuto 1792. godine, kad je Francuska revolucija (1789. - 1794.) uspostavila republiku.
U napoleonskim ratovima (1803.-1815.) Francuska je osvojila veći dio Europe i postala carstvo, ali zatim je vraćena u stare granice. U 19. stoljeću su se izmjenjivala razna državna uređenja, da bi se od Francusko-pruskog rata (1870.) ustalila republika.
Francuska je tijekom 19. i 20. stoljeća izgubila brojne kolonije, bogatstvo i vodeći položaj među državama svijeta.
U Prvom i Drugom svjetskom ratu bila je na strani pobjednika.
Od 1958. godine Francuska je stabilna predsjednička demokracija poznata kao Peta Republika.
Poslijeratno zbližavanje Francuske i Njemačke bilo je ključno za ekonomsku integraciju Europe, pa je u siječnju 1999. godine uveden euro. Danas se Francuska zalaže za još veće političko, vojno i sigurnosno ujedinjenje Europe.
Francuska je jedna od pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a.
Politika [uredi]
Podrobniji članak o temi: Politika Francuske
Ustav Pete Republike usvojen je općim referendumom 28. rujna 1958. godine. Dao je mnogo veće ovlasti izvršnoj vlasti u odnosu na Parlament. Predsjednik se izravno bira na pet godina. Predsjednik imenuje predsjednika vlade, predsjeda kabinetom, zapovijeda oružanim snagama i sklapa državne sporazume.
Assemblée Nationale (francuski parlament) je glavno zakonodavno tijelo. Svi se zastupnici izravno biraju na pet godina. Postoji i Senat, gdje senatore bira izborni odbor na devet godina, a svake tri godine bira se jedna trećina Senata. Senat ima ograničene zakonodavne ovlasti, a u slučaju neslaganja između dva doma, Parlament ima posljednju riječ. Vlada ima jak utjecaj na određivanje dnevnog reda Parlamenta.
Pokrajine [uredi]
Podrobniji članak o temi: Pokrajine Francuske
Francuska ima 26 pokrajina (régions, jednina région):
Elzas (Alsace)
Akvitanija (Aquitaine)
Auvergne
Donja Normandija (Basse-Normandie)
Burgundija (Bourgogne)
Bretanja (Bretagne)
Centre
Champagne-Ardenne
Korzika (Corse)
Franche-Comté
Gornja Normandija (Haute-Normandie)
Île-de-France
Languedoc-Roussillon
Limousin
Lorraine
Pireneji-Jug (Midi-Pyrénées)
Nord-Pas-de-Calais
Regija Loire (Pays-de-la-Loire)
Pikardija (Picardie)
Poitou-Charentes
Provansa-Alpe-Azurna obala (Provence-Alpes-Côte d'Azur)
Rona-Alpe (Rhône-Alpes)
Prekomorski departmani (Départements d'outre mer - DOM); svaki je od njih istodobno i departman i pokrajina:
Gvadalupa (Guadeloupe)
Martinik (Martinique)
Francuska Gijana (Guyane Française)
Reunion (La Réunion)
NAPOMENA: hrvatska su imena preuzeta iz pojmovnika Eurovoc.
Pokrajine se zatim dijele na sto departmana (départements), koji se opet dijele na 342 okruga (arrondissements). Osim toga, Francuska ima i dva teritorijalna kolektiva (Mayotte, Sveti Petar i Mikelon) i četiri prekomorske zemlje i teritorija (Francuska Polinezija, Francuski južni i antarktički teritoriji, Nova Kaledonija, Wallis i Futuna).
Francuska kontrolira i brojne otočiće u Indijskom i Tihom oceanu, uključujući Bassas da India, otok Clipperton, otok Europa, otok Glorioso, otok Juan de Nova, otok Tromelin.
Zemljopis [uredi]
Podrobniji članak o temi: Zemljopis Francuske
Francuska ima raznolik reljef, od obalnih nizina na sjeveru i zapadu, gdje Francusku oplakuje Sjeverno more i Atlantski ocean, do gorskih lanaca na jugu (Pireneji) i jugoistoku (Alpe). Najviši vrh je Mont Blanc (4807 m) na Alpama, dugo godina navođen i kao najviši vrh Europe.
Između tih ekstrema nalaze se gorja Središnji masiv i planine Vosgesi, kao i široka poriječja Loire, Rone, Garonne i Seine.
Dvije Francuske obale međusobno se jako razlikuju. Na sredozemnoj obali, počevši od talijanske granice, nižu se rtovi, uvale i mali poluotoci - krajolik koji je od Azurne obale stvorio jedno od najuglednijih turističkih područja u Francuskoj. Dalje, prema zapadu, obala postaje ravna i pjeskovita, s prostranim Lionskim zaljevom u kojemu se nalazi delta Rhone. Na Atlantskoj se strani otvara veliki Biskajski zaljev, čiji sjeverni dio pripada Francuskoj. Tu je obala niska i ravna, krajolikom prevladavaju pješčani sprudovi, sve do dubokih estuarija Gironde i Loire, gdje ima stjenovitih dijelova obale, a pred njom su otoci. Visok i "iskrzan" poluotok Bretagna, izložen jakim strujama i vjetrovima, proteže se između Atlantskog oceana i kanala La Manche. Duž La Manchea nižu se dijelovi obale s visokim strmim brdima, dok je na sjeveroistoku obala niska i pjeskovita.
Gospodarstvo [uredi]
Podrobniji članak o temi: Gospodarstvo Francuske
Francusko gospodarstvo se sastoji od razvijenog privatnog poduzetništva i znatnog ali opadajućeg državnog vlasništva.
Velike površine obradive zemlje, primjena najnovije tehnologije i subvencije učinile su Francusku vodećom poljoprivrednom silom Zapadne Europe.
Vlada i dalje vrši znatan utjecaj na ključne segmente infrastrukture. Ima većinsko vlasništvo u željezničkim, energetskim, zrakoplovnim i telekomunikacijskim tvrtkama.
Od početka 1990-ih država postupno prodaje svoje udjele u France Telecom, Air France i osiguravajućim, bankovnim i vojnim segmentima.
Francuska je zajedno s 11 drugih članica Europske Unije uvela euro 1. siječnja 1999. godine.
Euro je početkom 2002. godine posve zamijenio francuski franak.
Dominantno političko, gospodarsko, znanstveno i kulturno središte Francuske je Pariz, a u usporedni s njim ostali su gradovi mali. Uzrok leži u povijesnim događajima, u političkom centralizmu i pogodnom geografskom položaju.
Francusko gospodarstvo šesto je po veličini u svijetu, a četvrti je po redu svjetski izvoznik, što je čini jednom od najbogatijih zemalja svijeta čiji stanovnici ostvaruju vrlo visok brutto nacionalni dohodak. Jedna je od osnivača Europske unije, a po veličini teritorija, njezina je najveća članica. Francuska je također jedna od osnivačica Ujedinjenih naroda, te jedna od pet stalnih članica Vijeća sigurnosti, što potvrđuje njeno veliko političko značenje u svijetu. Uz to, jedna je od 8 svjetski priznatih nuklearnih sila, kao i jedna od članica NATO saveza.
Stanovništvo [uredi]
Stanovništvo Francuske broji oko 61 milijun, a prosječna gustoća naseljenosti je 110 stanovnika po km2. Najgušće su naseljeni dijelovi oko Pariza, velikih luka, industrijskih regija, a najmanje planinska područja. Danas 70,8% stanovništva radi u tercijarnim djelatnostima (najviše u turizmu), samo 4,3% u moderniziranoj poljoprivrednoj proizvodnji, a ostalih 24,9% u sekundarnom sektoru. Privredni razvoj i potreba za radnom snagom doveli su do useljavanja znatnog broja stanovništva iz drugih europskih država i francuskih prekomorskih kolonija. Uz to, veliki je mortalitet, a slab natalitet, pa Francuska daje najmanji broj iseljenika, a prima najveći broj useljenika.
Tri četvrtine stanovništva Francuske žive u gradovima.
Sastav stanovništva Francuske relativno je homogen, mada su današnji Francuzi nastali miješanjem više naroda.
Velika većina stanovnika su politički Francuzi, unutar kojih razlikujemo etničke Francuze, i njima više ili manje srodne narode koji se bore za svoj etnički identitet, među ovima su, viz.: Franko-Provansalci, Okcitanci, Katalonci, Baski pa i keltski Bretonci. Najaktivniji su Korzikanci čiji je najpoznatiji pripadnik Napoleon Bonaparte, rođen 1769. u Ajacciu. Alzašani i Lorenci, germanskog su porijekla.
Nisu se doskora znali točni podaci o manjinama, jer je pojam "etnička manjina" gotovo nepoznat u Francuskoj. Naime, još od Francuske revolucije država primjenjuje "zakon tla" (droit du sol), koji kaže da su prebivalište i etnički identitet nerazdvojni, tj. onaj tko živi u Francuskoj automatski je Francuz. Etničke manjine su kroz povijest asimilirane na sve načine, i to vrlo uspješno.
Tek je nedavno, i to pod pritiskom Europske Unije, Francuska dala iole važnija prava etničkim manjinama.
Službeni jezik je francuski, ali postoji više lokalnih jezika: baskijski, bretonski, katalonski, korzički, flamanski, njemački (elzaški), okcitanski. Francuska vlada i školstvo tek su odnedavno dopustili njihovo korištenje. Regionalni se jezici danas uče u nekim školama, ali francuski ostaje jedini službeni jezik, kako na lokalnoj tako i na državnoj razini.
Religije [uredi]
Podrobniji članak o temi: Religije Francuske
Glavna religija u Francuskoj je katoličanstvo. Više od 80% stanovnika se izjašnjava kao katolici, ali to je zapravo samo tradicionalna vjerska pripadnost, jer najveći dio ljudi uopće ne drži katoličkih obreda, s obzirom da je Francuska još od Francuske revolucije vrlo svjetovna zemlja. Ipak, u njoj se nalazi Lourdes, možda najslavnije katoličko mjesto hodočašća na svijetu.
Islam se u zadnjih pedeset godina jako proširio Francuskom zbog muslimanskih doseljenika iz bivših kolonija u sjevernoj Africi. Danas oko 5% stanovništva Francuske prakticira islam.
Protestantizam se znatno smanjio nakon progona u 16. i 17. stoljeću, pa protestanti danas čine samo 2% stanovništva.
Židovi čine samo 1% stanovništva, ali to je čak jedna trećina ukupnog broja Židova u Europi. Židovska je zajednica oduvijek igrala vrlo važnu ulogu u Francuskoj, kako gospodarski tako i kulturno.
Kultura [uredi]
Podrobniji članak o temi: Kultura Francuske
Podrobniji članak o temi: Francuska umjetnost
Francuska je svijetu dala ogroman doprinos u kulturi. U 17. i 18. stoljeću je njezin kulturni utjecaj bio toliki da je francuski bio lingua franca Europe, kao danas engleski.
Među nebrojenim velikanima i genijima, spomenimo samo nekolicinu:
arhitekt Le Corbusier
izumitelj André-Gustave Citroën
filozofi Calvin, Descartes, Pascal, Sartre i Rousseau, Voltaire
fizičar Becquerel
kemičari Lavoisier, bračni par Marie i Pierre Curie
kipar Rodin
književnici Prudhomme, Lamartine, La Fontaine, Dumas, Dumas, de Saint-Exupéry, Verne, Rousseau, Camus, Gide, Stendhal, Flaubert, France, Ionesco, Nostradamus, Rabelais, Hugo, Balzac, Baudelaire, Rimbaud, Zola, Prévert, Moličre i Proust
redatelji Truffaut i Godard
skladatelji Debussy, Berlioz, Ravel i Bizet
slikari Braque, Cézanne, Corot, Courbet, Degas, Delacroix, Duchamp, Gauguin, Manet, Matisse, Monet, Renoir i Toulouse-Lautrec
PARIZ
Pariz (fra. Paris [pai]) je glavni i najveći grad Francuske. Smješten je na obalama rijeke Seine u sjevernoj Francuskoj, u središtu pokrajine Île-de-France, također poznate kao "Pariška regija" (fra. Région parisienne). Stanovništvo grada Pariza, u svojim od 1860. uvelike nepromijenjenim granicama, procijenjuje se na 2 167 994 (siječanj 2006.)[3], ali metropolitansko područje (aire urbaine) naseljava više od 11 milijuna stanovnika,[4] kao najnaseljenije metropolitansko područje u Eurozoni.
Kao važno naselje tijekom više od dva milenija, Pariz je danas jedan od vodećih svjetskih poslovnih i kulturnih središta, s utjecajima na politiku, obrazovanje, zabavu, masovne medije, modu, znanost i umjetnost, što sve doprinosi statusu Pariza kao jednog od globalnih gradova.[5] U skladu s procjenama iz 2005., pariško gradsko područje najveća je europska gradska ekonomija,[6] i peta u svijetu u popisu svjetskih gradova prema BDP-u.[7]
Pariz i Pariška Regija, s 533,6 milijardi eura u 2007., proizvode više od četvrtine bruto domaćeg proizvoda Francuske.[8] U Pariškoj regiji, sjedište je 37 od 500 najprofitabilnijih kompanija na svijetu,[9] smještenih u nekoliko poslovnih četvrti, među kojima i La Défense, najvećoj namjenski izgrađenoj poslovnoj četvrti u Europi.[10] U Parizu također imaju sjedište mnoge međunarodne organizacije, kao UNESCO, Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), Međunarodna Trgovačka Komora (ICC), i neformalni Pariški klub.
Pariz jedna je od najpopularnijih turističkih destinacija na svijetu, s 45 milijuna posjetitelja svake godine u Pariškoj regiji, od čega 60% stranih turista,[11] koje u Pariz privlače brojne znamenitosti i atrakcije.
Etimologija [uredi]
Naziv Pariz potječe od naziva izvornih stanovnika, galskog plemena poznatog kao "Parisijci". Grad je bio nazivan Lutecija (ili potpuno Lutecija Parisiorum) za vrijeme rimske okupacije od prvog do šestog stoljeća, ali za vrijeme vladavine Julijana Apostate (360. – 363.) grad je preimenovan u Paris.[12]
Drugi smatraju da naziv plemena Parisijaca potječe od keltsko-galske riječi parisio, što znači "ljudi koji rade" ili "obrtnici".[13] Od ranog 20. stoljeća, Pariz je bio poznat kao "Paname" u francuskom slengu, naziv koji se među mladima ponovo udomaćio u novije vrijeme.
Pariz ima mnogo nadimaka, od kojih je najpoznatiji "La Ville-Lumiere" (doslovno, "Svijetli grad"; iako najčešće prevedeno kao "Grad svjetlosti" ili "Grad svjetala"),[14] kojeg duguje čuvenosti grada kao središta obrazovanja i nauke i ranoj upotrebi javne rasvjete.
Stanovnici Pariza na hrvatskome nazivaju se "Parižani", i na francuskome Parisiens ([paizj[]). Parižani često se pogrdno nazivaju Parigots ([paiao]), izraz prvi puta upotrijebljen 1900.,[15] od stanovnika izvan Pariške regije, ali danas omiljen i među samim Parižanima.
POVJEST
Najraniji arheološki znakovi permanentnog ljudskog naseljavanja pariškog područja datiraju oko 4200. pr. Kr.[16] Parisijci, podpleme keltskih Senona, poznati kao lađari i trgovci, naselili su područje kraj rijeke Seine od oko 250. pr. Kr. Rimljani su osvojili pariški bazen 52. pr. Kr.,[16] s permanentnim naseljem do kraja stoljeća na lijevoj obali, brdu Sainte Genevieve i otoku Île de la Cité. Galsko-rimski grad izvorno je nazivan "Lutecija", ali naziv je kasnije galiciran u Lutece. Tijekom slijedećih stoljeća znatno se proširio, prerastavši u napredan grad s forumom, palačama, kupatilima, hramovima, teatrima i amfiteatrom.[17] Pad Rimskog carstva i germanske invazije u petom stoljeću, označili su za Pariz početak perioda opadanja. Do 400., Lutece, tada uvelike napušten od svojih stanovnika, bio je skoro samo garnizon utaboren u užurbano utvrđenom središnjem otoku.[16] Pri kraju rimske okupacije grad je ponovo nazvan imenom "Pariz". Franački kralj Klodvig I. ustanovio je Pariz kao svoju prijestolnicu 508.
Srednji vijek do 19. stoljeća [uredi]
Tvrđava Louvre u rukopisu francuske iluminacije "Veoma sretni sati vojvode od Berryja" (Tres Riches Heures du Duc de Berry), iz ranog 15, stoljeća.Kuga je stigla u Pariz 1348., s najmanje 800 mrtvih dnevno, u doba kada je Pariz imao oko 200 000 stanovnika.[18] Također i 1466., 40 000 ljudi je umrlo od kuge u Parizu.[19] Pariz je izgubio svoju poziciju sjedišta Francuskog kraljevstva za vrijeme okupacije od Burgundijaca, tada Engleskih saveznika, u doba stogodišnjeg rata, kada je Henrik VI okrunjen za francuskog kralja 1431., naslov koji je izgubio kada je Karlo VII vratio grad Francuskoj 1436. Premda je Pariz ponovo postao prijestolnicom, francuski vladari boravili su u Dolini Loare.[20] 1528., kralj Franjo I, premjestio je centar moći iz Doline Loare natrag u Pariz. U doba francuskih vjerskih ratova, Pariz je bio uporište francuske katoličke lige. Kolovoza 1572., za vrijeme vladavine Karla IX, dok su se u gradu nalazili mnogi protestantski plemići radi vjenčanja Henrika od Navarre, budućeg kralja Henrika IV, za Margaretu Valois, dogodio se pokolj Hugenota na dan svetog Bartolomeja, koji je počevši od 24. kolovoza, kroz cijelu zemlju potrajao nekoliko dana.[21] Za vrijeme Fronde, Parižani su se pobunili te je kraljevska familija je napustila grad (1648). Kralj Luj XIV 1682. trajno je premjestio kraljevski dvor u Versailles. Stotinu godina kasnije, Pariz je bio glavna pozornica Francuske revolucije, s padom Bastille 14. srpnja, 1789. i ukidanjem monarhije rujna 1792.[22]
Devetnaesto stoljeće [uredi]
31. ožujka 1814., nakon šestodnevne kampanje koja je vidjela poraz Napoleona, Pariz je okupirala Rusija, kao prva strana sila u 400 godina.[23] Kozačke i Kalmičke konjičke jedinice u ruskoj službi ušle su u grad. Parižani su se pobunili protiv monarhije za vrijeme julske revolucije 1830., te je kralj Karlo X bio je prisiljen napustiti tron. Francuska revolucija 1848. dokrajčila je ustavnu monarhiju Luja Filipa, i otvorila put ka stvaranju druge republike.
Industrijska revolucija, Drugo Francusko Carstvo i Belle Époque omogućili su Parizu najveći razvoj u svojoj povijesti. Od 1840-ih, željeznički transport doveo je do toka migranata bez presedana, privučenih zaposlenjima u novim industrijama. Grad je prošao golemo obnavljanje pod Napoleonom III i njegovim prefektom Haussmannom koji je porušio cijele četvrti uskih srednjovjekovnih ulica radi stvaranja mreže širokih avenija i neoklasičnih fasada modernog Pariza. Taj program "Haussmannizacije" učinio je grad ljepšim i zdravijim za svoje stanovnike, iako je imao dodatnu prednost mogućnosti upotrebe vatrenog oružja i konjičkih juriša u slučaju budućih pobuna i revolucija, dok bi standardna pobunjenička taktika barikada postala zastarjelom.[24]
Svjetska izložba u Parizu 1889.Epidemije kolere pogodile su stanovništvo Pariza 1832. i 1849., samo od epidemije 1832. umrlo je 20 000 od tadašnjih 650 000 stanovnika Pariza. Grad je također bio znatno pogođen opsadom na kraju Francusko-pruskog rata (1870. – 1871.): u kaosu uzrokovanom padom vlade Napoelona III, novoutemeljena Pariška komuna mnoga je gradska adminstrativna središta (i gradske arhive) zapalila, dok je 20 000 Parižana ubijeno u borbama između komune i vladinih snaga, što je ostalo poznato kao semaine sanglante (krvavi tjedan).[25]
Pariz se brzo oporavio od tih događaja radi organizacije čuvenih svjetskih izložbi s kraja devetnaestog stoljeća.[26] Eiffelov toranj bio je izgrađen 1889. za svjetsku izložbu stogodišnjice francuske revolucije, kao "privremeni" prikaz vještine ahitektonskog inženjeringa, ali ostao je najviša građevina na svijetu do 1930., te je najpoznatija znamenitost grada. Povodom svjetske izložbe 1900., otvorena je prva linija pariškog metroa. Svjetske izložbe u Parizu također su učvrstile status grada u industriji turizma i kao atraktivne lokacije za međunarodne izložbe tehnologije i trgovine.[26]
Dvadeseto stoljeće [uredi]
Za vrijeme prvog svjetskog rata, Pariz je bio pošteđen njemačke invazije francusko-britanskom pobjedom u prvoj bitci na Marni 1914., ali bio je na prvoj liniji ratnih napora. 1918. - 1919. bio je pozornica savezničkih pobjedničkih parada i mirovnih pregovora. U međuratnom periodu Pariz je bio poznat po svojim kulturnim i umjetničkim društvima i noćnom životu. Grad je postao mjestom okupljanja umjetnika iz cijelog svijeta, od izbjeglog ruskog skladatelja Stravinskog i španjolskih slikara Picassa i Dalíja, do američkog pisca Hemingwaya.[27]
14. lipnja, 1940., pet tjedana nakon početka bitke za Francusku, Paris je pao pod njemačku okupaciju, koja se zadržala do oslobođenja Pariza kolovoza 1944. nakon ustanka pokreta otpora, dva i pol mjeseca nakon nakon invazije Normandije.[28] Središnji Pariz drugi svjetski rat prošao je uglavnom neoštećen, jer nije bilo strateških ciljeva za savezničke bombardere (željezničke su stanice u centralnom Parizu terminali, dok su glavne tvornice locirane u predgrađima). Također, njemački general Dietrich von Choltitz nije izvršio Hitlerovo naređenje o uništavanju svih pariških znamenitosti prije njemačkog povlačenja.[29]
Oslobođenje Pariza 1944.U poratnom periodu, Pariz je doživio najveći razvoj od Belle Époque. Predgrađa su se znatno proširila, s izgradnjom velikih radničkih naselja poznatih kao cités i početkom izgradnje poslovne četvrti La Défense. Opsežna mreža podzemne željeznice (RER) izgrađena je kao dopuna metrou na usluzi udaljenim predgrađima, dok je razvijena i mreža auto-cesta usmjerenih na brzu cestu Périphérique oko središta grada.[30][31][32]
Od 1970-ih, mnoga unutarnja predgrađa Pariza (posebno na sjeveru i istoku) doživjela su deindustrijalizaciju, te su nekad prosperitetni cités postepeno postali geta za imigrante i oaze nezaposlenosti.[33][34] U isto vrijeme, grad Pariz (unutar auto-ceste Périphérique), zapadna i južna predgrađa uspješno su promjenili svoju ekonomsku bazu iz tradicionalne proizvodnje u visokovrijedne usluge i visokotehnološku proizvodnju, stvarajući veliko blagostanje svojim stanovnicima, čiji je prihod po glavi među najvećima u Europi.[35][36][37] Sukladno produbljavanje društvenih razlika izmedu ta dva područja dovelo je do povremenih nemira od polovine 1980-ih, kao nemiri 2005., koji su uglavnom bili koncentrirani oko sjeveroistočnih predgrađa. [38]
Dvadesetprvo stoljeće [uredi]
S namjerom ublažavanja socijalnih tenzija u unutarnjim predgrađima i revitalizacije metropolitanske ekonomije Pariza, u tijeku je nekoliko projekata. Ured državnog sekretara za razvoj regije glavnog grada otvoren je pri vladi Francuske ožujka 2008. Državni sekretar Christian Blanc zadužen je za nadgledanje projekta predsjednika Nicolasa Sarkozyja za stvaranjem integrirane metropolitanske uprave "Velikog Pariza" (Grand Paris), kao i produženja mreže podzemne željeznice radi novog porasta stanovništa u Parizu i predgrađima, i raznih ekonomskih razvojnih projekata kao poticaj metropolitanskoj ekonomiji, među kojima stvaranje vrhunskog tehnološkog i naučnog klastera i univerzitetskog kampusa na platou Saclay u južnim predgrađima.
La DéfenseUsporedno, predsjednik Sarkozy također je 2008. pokrenuo međunarodni urbanistički i arhitektonski natječaj za budući razvoj Pariza. Deset grupa arhitekata, urbanista, geografa i pejzažnih arhitekata ponuditi će svoje vizije izgradnje metropole Pariza 21. stoljeća u eri Protokola iz Kyota i izraditi buduću dijagnozu Pariza i predgrađa koja će definirati budući razvoj u Velikom Parizu idućih 40 godina. Cilj nije samo izgraditi ekološki održivi metropolis, već i integrirati okolna predgrađa sa središnjim Parizom kroz opsežna urbana planiranja i simbolične arhitektonske projekte.
U međuvremenu, u nastojanjima poticanja globalnog ekonomskog imidža Pariza, odobrena je od 2006. izgradnja nekoliko nebodera (300 metarski ili viši) u poslovnoj četvrti La Défense, predviđenih za dovršenje ranih 2010-ih. Pariške vlasti također su objavile da planiraju odobriti izgradnju nebodera unutar središta grada ublažavanjem limita na visinu zgrada prvi puta nakon izgradnje tornja Montparnasse ranih 1970-ih.
Zemljopis [uredi]
Pariz snimljen iz satelita SPOT.Glavni članak: Topografija Pariza
Pariz je lociran na luku rijeke Seine i sadrži dva otoka, Île Saint-Louis i veći Île de la Cité, koji tvore nastariji dio grada. Ukupno, grad je relativno ravničarski, i najniža elevacija je 35 m nadmorske visine. Pariz ima nekoliko istaknutih brda, od kojih je s 130 m najviši Montmartre.[39]
Pariz, bez vanjskih parkova Bois de Boulogne i Bois de Vincennes, pokriva oval površine 86,928 km˛. Posljednje veće proširenje gradskog teritorija 1860., nije mu podarilo samo svoj suvremeni izgled već je i kreiralo dvadeset arondismana (gradskih općina). Od 1860. gradsko područje od 78 km˛ neznatno je 1920-ih prošireno na 86,9 km˛. 1929., parkovi Bois de Boulogne i Bois de Vincennes službeno su pripojeni gradu što je gradsko područje povećalo na sadašnjih 105,39 km˛.[40]
Klima [uredi]
Pariz ima oceansku klimu (Köppenova klasifikacija klime Cfb) i pod utjecajem je sjevernoatlantske struje, što u grad rijetko donosi ekstremno visoke ili niske temperature, kao val vrućine 2003., ili val hladnoće 2006.
Pariz ima vruća i ugodna ljeta s prosječnim visokim temperaturama od 25 °C i niskim od 15 °C. Zime su hladne, ali temperatura je oko 3 °C do 8 °C, te se rijetko spušta ispod nule. Proljeće i jesen ima blage do povremeno vruće dane i hladne večeri. Kiša pada kroz godinu, i premda Pariz nije osobito kišovit grad, poznat je po iznenadnim pljuskovima. Prosječne godišnje padaline su 642 mm s laganom kišom ravnomjerno raspoređenom kroz godinu. Snijeg je rijedak, ali ponekad je moguć lakši snijeg ili mećava bez nakupljanja. Najviša ikada zabilježena temperatura je 40,4 °C 28. srpnja, 1948., dok je najniža -23,9 °C zabilježena 10. prosinca, 1879.[
- 13:01 -
TURSKA(ANKARA)
Republika Turska (Türkiye Cumhuriyeti) je euroazijska država smještena u jugoistočnoj Europi (istočna Tračka) i jugozapadnom dijelu Azije (Mala Azija). Turska graniči na istoku s Gruzijom, Armenijom, Azerbajdžanom i Iranom, na jugu s Irakom i Sirijom, te na zapadu s Grčkom, Bugarskom. Sredozemno more i Cipar nalaze se na jugu, Egejsko more i otoci na zapadu, te Crno more na sjeveru. Europski i azijski dio turske dijeli Mramorno more, te tjesnaci Bospor i Dardaneli.
Zbog položaja države na dva kontinenta, turska kultura je jedinstven spoj istočnjačkih i zapadnjačkih običaja i tradicija. Položaj zemlje između Europe na zapadu, središnje Azije na istoku, Rusije na sjeveru i Bliskog istoka na jugu, dao je Turskoj i veliku stratešku važnost.
Turska je demokratska, sekularna, unitarna, ustavna republika čiji je politički sustav 1923. utemeljio Mustafa Kemal Atatürk, nakon propasti Osmanskog Carstva poslije Prvog svjetskog rata. Od tada se politika države počela okretati zapadu, tako da je Turska danas članica mnogih zapadnih organizacija kao što su Vijeće Europe, NATO, OECD i OSCE. Turska je 2005. počela pregovore za članstvo u Europskoj uniji. Istovremeno država održava i pojačava svoje političke i gospodarske odnose s istočnjačkim zemljama.
Povijest Anatolije prije dolaska Turaka
Poluotok Mala Azija koji čini veći dio teritorija današnje Turske je jedno od najstarijih stalno naseljenih područja svijeta. Ovdje pronađena naselja iz razdoblja mlađeg kamenog doba (Çatalhöyük, Çayönü, Nevali Cori, Hacilar, Göbekli Tepe i Mersin) smatraju se jednim od najranijih ljudskih naselja na svijetu.[1]
Celsiusova knjižnica u Efezu iz 135. godine
Dalyan,TurskaHetitsko carstvo bilo je prvo veliko carstvo na ovom području, a trajalo je od 18. do 13. stoljeća pr. Kr. Kasnije utjecaj su stekli Frigijci koji su bili indoeuropski narod i čije carstvo su u 7. stoljeću pr. Kr. uništili Kimerijci. Najznačajnije države nasljednice Frigije bile Lidija, Karija i Likija. Jezici kojima su govorili Lidijci i Likijci bili su u osnovi indoeuropski, ali s mnogo neindoeuropskih elemenata koje su pokupili tijekom hetitskog i helenskog razdoblja.
Negdje oko 1200. pr. Kr. na zapadnoj obali Anatolije naselila su se grčka plemena. Ovo cijelo područje je u 6. i 5. st. pr. Kr. osvojilo perzijsko Ahemenidsko Carstvo. Kasnije je 334. pr. Kr. ovo područje osvojio Aleksandar Veliki. Anatolija je zatim podijeljena u veliki broj manjih grčkih država, kao što su Bitinija, Kapadokija, Pergam i Pont. Sva ova carstva pokorio je Rim do sredine prvog stoljeća pr. Kr. Godine 324., rimski car Konstantin I. Veliki izabrao je Bizantion za novi glavni grad Rimskog Carstva (kasniji Carigrad). Nakon pada Zapadnog rimskog carstva Carigrad je postao glavni grad Bizantskog carstva.
Turci i Osmansko Carstvo [uredi]
Podrobniji članak o temi: Osmansko Carstvo
Osmansko Carstvo na vrhuncu moći (oko 1680.)
Plava džamija je jedan od najpoznatijih primjera osmanske arhitektureU 10. stoljeću Turci Seldžuci koji su živjeli sjeverno od Kaspijskog i Aralskog jezera počeli su se seliti u istočna područja Anatolije. Seldžuci su bili ogranak Turaka Ouza, a Anatolija je postala njihova domovina nakon bitke kod Malazgirta 1071. godine. Tom pobjedom počinje uspon anatolijskog seldžuskog sultanata (Sultanat Rum) koji je bio zasebni dio velikog Seldžuskog carstva koje je pokrivalo područje središnje Azije, Irana, Anatolije i jugozapadne Azije.[2]
Godine 1243. Mongoli pobijeđuju Seldžuke, a njihovo carstvo se počinje raspadati. Turska Anatolija tada biva podijeljena u više manjih nezavisnih država zvanih gazi emirati. Do 1300. gazi emirati osvajaju većinu anatolijskih područja tada već oslabljenog Bizantskog Carstva. U to vrijeme počinje se izdizati gazi emirat kojeg je vodio Osman I. (po njemu je nazvano Osmansko Carstvo) koji proširuje svoju državu sve do granica s Bizantom.
Osmansko je Carstvo tijekom svoje 623 godine duge povijesti imalo doticaja i sa zapadnim i s istočnim kulturama. U 16. i 17. stoljeću carstvo je bila najjača politička sila na svijetu koja se brzo širila prema središnjoj Europi preko Balkana. Uz vrlo jak utjecaj koji je carstvo imalo na promjene kopnenih granica u Europi, veliki značaj imalo je i na moru. Carstvo je bilo jedno od nekoliko sila koje se borilo za kontrolu nad Sredozemljem, a uz to često se sukobljavalo i s portugalskom flotom u Indijskom oceanu, pokušavajući obraniti svoju dominaciju nad trgovačkim pravcima između istočne Azije i zapadne Europe. Važnost ovih pravaca opada otkrivanjem Rta dobre nade 1488. godine.
U prvoj polovici 19. stoljeća počinje opadati utjecaj carstva, a konačan udarac dobiva porazom u Prvom svjetskom ratu u koji je ušla u savezu s Njemačkom. Francuska i Velika Britanija prije su obećale stvaranje armenske države u istočnom dijelu Anatolije, što je osmanska vlast vidjela kao udar na teritorijalni integritet zemlje. Pod izgovorom preseljenja, veliki broj Armenaca je ubijen ili je umro od iscrpljenosti u sirijskoj pustinji. Sveukupno je između 1915. i 1917. ubijeno 1,5 milijun Armenaca. Turska vlada i danas službeno poriče genocid nad Armencima.
Nakon rata sile Antante podijelile su teritorij carstva sporazumom u Sčvresu 1920. godine. Osmansko Carstvo izgubilo je sve teritorije izuzev Anatolije i Tračke. Teritorij današnje Turske podijeljen je u više dijelova. Grčkoj je obećana Smirna (današnji 0zmir) i dio zapadne Anatolije, Italija je trebala dobiti područje Adane, a Francuskoj je uz Siriju trebala pripasti i Kilikija. U istočnom dijelu današnje Turske gdje se nalaze gradovi Kars, Ardahan i Erzurum trebala je biti osnovana armenska država. Južno i istočno od Eufrata trebala je biti stvorena autonomna kurdska regija. Svi ovi planovi na kraju nisu ostvareni.
Osnivanje republike [uredi]
Mustafa Kemal Atatürk, osnivač i prvi predsjednik Republike TurskeMustafa Kemal-paša organizira 19. svibnja 1919. politički i vojni ustanak protiv ovih planova. Posebno su 1920. vođene žestoke borbe s Grčkom. Rat je završen 9. rujna 1922. zauzimanjem Smirne koja je tada većinski bila naseljena Grcima. Turska pobjeda rezultirala je tzv. maloazijskom katastrofom, u kojoj su mnogi Grci i Turci ostali bez svojih domova.
Nakon pobjede Turaka, 24. srpnja 1923. sporazumom iz Lausanne promijenjen je prijašnji sporazum iz Sčvresa. Ovim ugovorom uspostavljene su današnje granice Turske. U isto vrijeme izvršena je i izmjena stanovništva s Grčkom. Nakon što su sve strane snage napustile Anatoliju, Mustafa Kemal je 29. listopada 1923. proglasio republiku.
Za vrijeme svoga mandata Mustafa Kemal je pokrenuo niz političkih i društvenih reformi diljem zemlje, koje su pretvorili Tursku u modernu, sekularnu i europski orijentiranu državu. Smjernice njegove politike danas se nazivaju kemalizmom. Između ostalog 1922. ukinut je sultanat, a 3. ožujka 1924. i kalifat. Iste godine ukinut je šerijatski zakon, a 1925. provedena je odjevna reforma kojom je zabranjen fes (tradicionalno tursko muško pokrivalo za glavu), te veo za žene, a uvedeno je skupno obrazovanje za oba spola. Godine 1926. islamski kalendar zamijenjen je gregorijanskim, a uveden je i metrički sustav.
Idućih godina cijeli pravosudni sustav promijenjen je po uzoru na europske zemlje. Uvedena je monogamija, a 1928. provodi se sekularizacija i reforma pisma u kojoj je arapsko pismo zamijenjeno latinicom. Ovim reformama je 1930. uvedeno pravo glasa ženama, a od 1934. daje im se i pravo sudjelovanja na izborima. Provedena je i reforma imena građana u kojoj su svima dodijeljena prezimena. Turski parlament je Mustafi Kemalu dodijelio prezime „Atatürk“ (otac Turaka) koje je proglašeno posebnim prezimenom kojeg je nosio samo on. Manji broj Atatürkovih reformi je nakon njegove smrti ukinut, kao npr. reforma kojom je u džamijama umjesto na arapskom molitva uvedena na turskom.
Nakon Atatürkove smrti 1938., predsjednik Turske je postao njegov bliski suradnik Ismet Inönü. Inönü je nastavio modernizaciju Turske, a na vanjskopolitičkom planu pokušao je održati neutralnost. Godine 1939., Turskoj je pripojena Republika Hataj koja je postala turska pokrajina.
Nakon Drugog svjetskog rata [uredi]
Za vrijeme Drugog svjetskog rata Turska je očuvala svoju vanjskopolitičku neutralnost. U rat na strani saveznika ulazi tek simbolički 23. veljače 1945. Iste godine potpisuje povelju UN-a. Godine 1946. u Turskoj je uvedeno višestranačje. Demokratska stranka (DP) je pod vodstvom Adnana Menderesa na izborima 1950. osvojila većinu u parlamentu. Time je završena vladavina Republikanske narodne stranke (CHP) koja je trajala od osnivanja republike.
An1tkabir - Atatürkov mauzolej u AnkariIzbijanjem sukoba između istoka i zapada, te pokušajem utjecaja SSSR-a na Tursku, završeno je razdoblje politike neutralnosti za Tursku. Godine 1950. Turska sudjeluje kao dio UN-ovog kontingenta u Korejskom ratu, a 1952. ulazi u NATO.
Godine 1960. premijer Menderes donosi zakon koji mu omogućuje ukidanje opozicije. Vojska tada organizira državni udar i uhićuje premijera i druge političare, koji su nakon suđenja obješeni u rujnu 1961. na otoku 0mral1. Nakon što je vojska iste godine uvela novi ustav, vratila je vlast narodu. Inönü je postao premijer i vladao je od 1961. do 1965. godine. U to vrijeme Turska postaje pridružena članica EEZ-a. To razdoblje obilježava i neefikasnost vlade i jačanje ljevičarskih i desničarskih terorističkih aktivnosti, što je dovelo do gospodarskog pada. Godine 1971. vlast ponovo uzima vojska koja uvodi represivne mjere za stanovništvo.
Nakon dugog niza godina međuetničkog nasilja na Cipru, Grci organiziraju vojni udar u srpnju 1974. u kojem je svrgnut predsjednik Makarios III. i postavljen grčki nacionalist Nikos Sampson kao diktator. Turska se tada odlučuje za vojnu intervenciju na Cipru kojom zauzima sjeverni dio otoka. Devet godina kasnije na tom području uspostavljena je Turska Republika Sjeverni Cipar koju je dosad priznala jedino Turska.
Vojska 12. rujna 1980. treći put oduzima moć civilno izabranoj vladi. Uzrok je bila politička i gospodarska nestabilnost zemlje u 1970-ima, kao i teroristički napadi ekstremne ljevice i desnice. Vojska je pod generalom Kenanom Evrenom uvela ratno pravo u zemlji i zabranila sve političke stranke. Hunta se prije snažno protivila kurdskim separatistima i lijevoj opoziciji. Dana 7. studenog 1982. vojska je predstavila novi ustav koji je prihvaćen referendumom.
Od sredine 1980-ih najvažnijim unutarnjim problemom zemlje smatra se sukob s Kurdima. Turska je dotad vodila politiku asimilacije koja je rezultirala potiskivanjem kurdske kulture i identiteta. Kao reakcija na ovu politiku 1978. je osnovana Kurdska radnička partija (PKK) s Abdullahom Öcalanom na čelu. Stranka je 1984. počela oružani sukob na jugoistoku Turske s ciljem osnivanja socijalističke države Kurdistan. Do 2007. godine u sukobima između turske vojske i PKK-a poginulo je oko 40.000 osoba.
Bülent Ecevit s Georgeom W. Bushem u Bijeloj kući 16. siječnja 2002.U veljači 1998. turska tajna služba (MIT) uhvatila je Abdullaha Öcalana u Keniji i dovela ga u Tursku gdje je osuđen na smrtnu kaznu (koja je ukinućem smrtne kazne promijenjena u doživotni zatvor). Tada je PKK proglasio prekid vatre koji je prekršen 2004. godine.
Recep Tayyip Erdo an s Georgeom W. Bushem u Bijeloj kući 8. lipnja 2005.Za vrijeme mandata premijera Ecevita (1999.–2002.) uvedene su nove reforme građanskog prava sa sveukupnim povećanjem ljudskih prava (kao što su npr. pravo na okupljanja i prosvjede). Ove reforme su kasnije nastavljene, a dovele su između ostalog i do ukinuća smrtne kazne, zabrane mučenja i uvođenja kulturnih sloboda kurdskom stanovništvu. Danas je dopuštena i upotreba kurdskih dijalekata u školstvu, kao i prijenos radijskih i televizijskih kanala na kurdskom. Turska državna televizija danas osim na turskom emitira i na kurdskom, arapskom, bošnjačkom i drugim jezicima.
U studenom 2003. Al-Kaida je izvela više bombaških napada u Istanbulu, čiji ciljevi su bile sinagoge, britanski konzulat i britanska banka HSBC. U napadima je poginulo 60 osoba. Od 2004. ponovo su izbili sukobi između turskih oružanih snaga i PKK-a.
Turska je, nakon 40 godina pokušavanja približavanja, 3. listopada 2005. započela pregovore o članstvu u Europskoj uniji.
Zemljopis [uredi]
Položaj [uredi]
Položaj TurskeTurska se zemljopisno proteže na dva kontinenta. Anatolija, azijski dio države, zauzima oko 97% površine Turske. Europski dio koji se nalazi u istočnoj Tračkoj zauzima oko 3% površine države (23.623 km˛).
Sveukupne granice Turske dugačke su 9.850 km, od čega 7.200 km zauzimaju morske granice. Na zapadu Turska izlazi na Egejsko more, na jugu ima izlaz na Sredozemno more, te na sjeveru na Crno more. Na kopnu Turska graniči s osam zemalja sa sveukupnom dužinom kopnenih granica od 2.648 km. Na sjeverozapadu graniči s Grčkom (206 km granice) i Bugarskom (240 km), na sjeveroistoku s Gruzijom (252 km), Armenijom (268 km), Azerbajdžanom (eksklavom i autonomnom republikom Nahičevan, 9 km), na istoku s Iranom (499 km) te na jugu s Irakom (352 km) i Sirijom (822 km). Nedaleko od obale Turske nalazi se i Cipar koji je politički podijeljen na međunarodno priznatu Republiku Cipar i samo od Turske priznatu Tursku Republiku Sjeverni Cipar.
Sjever Turske je jedno od sezmički najaktivnijih područja na svijetu s vrlo čestim potresima. Od većih gradova posebno je potresima ugrožen Istanbul.
Reljef [uredi]
1. Mramorna regija, 2. Središnja Anatolija, 3. Egejska regija, 4. Sredozemna regija, 5. Crnomorska regija, 6. Jugoistočna Anatolija, 7. Istočna Anatolija
Krajolik zapadno od AnkareTurska je zemljopisno podijeljena u sedam regija. To su: Mramorna regija, Egejska regija, Crnomorska regija, Središnja Anatolija, Sredozemna regija, Istočna Anatolija i Jugoistočna Anatolija. Ove regije se znatno razlikuju po vegetaciji i klimatskim uvjetima.
Tračka se nalazi zapadno od Bospora na europskoj strani zemlje. Na tračkoj strani rijeka Marica (Meriç) tvori granicu s Grčkom. Istočno od Bospora nalazi se Mramorna regija. Mramorno more dijeli Europu od Azije, te Egejsko more od Crnog mora. Na izlazu na Sredozemno more nalazi se tjesnac Dardaneli dugačak 60 km. Na Bosporu se nalazi Istanbul koji je najveći turski grad. Ova brežuljkasta regija koja je gospodarsko središte Turske prekrivena je šumama i grmovitim biljem. Poljoprivreda u tom području je naročito razvijena. Nedaleko od grada Bursa nalazi se planina Uluda koja je popularno turističko odredište.
U Egejskoj regiji je također vrlo razvijena poljoprivreda. Iznimno brdoviti krajolik proteže se uzduž zapadne obale od Çanakkalea do Bodruma. Obalno područje je jedno od turistički najrazvijenijih u Turskoj. Uz čemprese i masline ovdje se uzgaja i vinova loza. U ovoj regiji nalaze se mnogi gradovi iz starogrčkog razdoblja, kao npr. Troja, Asos, Pergamon, Efez, Priena, Milet, Didima i Euromos.
Crnomorska regija zauzima sjeverno obalno područje Turske. Ovu regiju karakterizira blaga i vlažna klima. Planinsko područje ove regije prekriveno je šumama. Na ovom vrlo plodnom tlu uzgajaju se čaj, duhan, kukuruz i lješnjaci.
Regija Središnje Anatolije obuhvaća visoravan u unutrašnjoj Anatoliji. Ovdje se nalazi slano jezero Tuz Gölü, te planine koje dosežu do 3.900 metara. Na istoku se nalazi Kapadokija koja je poznata po zadivljujućim crkvama i nastambama u visokim planinskim predjelima. Unutrašnjom Anatolijom dominiraju stepe, a to područje se smatra jednim od najsuših predjela Anatolije. Zbog toga poljoprivreda u tom dijelu zemlje nije toliko razvijena. Klimu ove regije karakteriziraju vruća i suha ljeta s hladnim noćima. Zimi temperatura zna pasti i ispod 20°C.
Regija Sredozemnog mora proteže se od planina Taurus na sjeveru do planina Amanos na istoku. U ovoj regiji pretežito se uzgajaju citrusi, banane, rajčice, kikiriki i pamuk.
Jugoistočna Anatolija je najstarija kulturna regija Turske. Proteže se od planina Taurus. Ovdje se nalaze rijeke Eufrat (F1rat) i Tigris (Dicle). Najzastupljenije poljoprivredne kulture su pšenica, ječam, vinova loza, masline i pistacija.
Najviši vrhovi
Veliki Ararat (Büyük A r1 Da 1) – 5165 m
Buzul Da 1 – 4116 m
Süphan Da 1 – 4058 m
Mali Ararat (Küçük A r1 Da 1) – 3925 m
Kaçkar Da 1 – 3932 m
Erciyes Da 1 – 3917 m
Najveće rijeke
K1z1l1rmak 1355 km
Eufrat (F1rat)
Sakarya
Murat i Karasu
Tigris (Dicle)
Seyhan
Ceyhan
Göksu
Büyük Menderes
Jezera
Van Gölü 3713 km˛
Tuz Gölü 1500 km˛ (Slano jezero)
Beyşehir Gölü 656 km˛
E ridir Gölü 468 km˛
Akşehir Gölü 353 km˛
0znik Gölü 298 km˛
Otoci
Gökçeada 279 km˛
Marmara Adas1 117 km˛
Bozcaada 36 km˛
Uzunada 25 km˛
Alibey 23 km˛
Paşaliman1 21 km˛
Avşar 21 km˛
Politička podjela [uredi]
Podrobniji članak o temi: Turske pokrajine
AnkaraK1rklareliEdirneTekirda ÇanakkaleBal1kesirBursaYalovaIstanbulKocaeliSakaryaDüzceZonguldakBoluBilecikEskişehirKütahyaManisa0zmirAyd1nMu laDenizliBurdurUşakAfyonIspartaAntalyaKonyaMersinKaramanAksarayK1rşehirK1r1kkaleÇank1r1KarabükBart1nKastamonuSinopÇorumYozgatNevşehirNi deAdanaHatayOsmaniyeK. MaraşKayseriSivasTokatAmasyaSamsunOrduGiresunErzincanMalatyaGaziantepKilisŞanl1urfaAd1yamanGümüşhaneTrabzonRizeBayburtErzurumArtvinArdahanKarsA r1I d1rTunceliElaz1 Diyarbak1rMardinBatmanSiirtŞ1rnakBitlisBingölMuşVanHakkariPolitički je teritorij Turske podijeljen na 81 pokrajinu. Iako su ove pokrajine radi potreba popisa stanovništva grupirane u već navedene regije, te regije nemaju nikakvu upravnu funkciju. Na čelu svake pokrajine (il) nalazi se namjesnik tj. valija (vali). U prošlosti su se pokrajine nazivale vilajetima (vilayet).
Pokrajine su podijeljene u okruge (ilçeler). Broj okruga je različit u svakoj pokrajini. U središnjem okrugu (merkez ilçe) nalazi se upravno središte pokrajine (il merkezi). Pokrajine većinom nose imena svojih glavnih gradova, a iznimke su Hatay (glavni grad je Antakya), Kocaeli (0zmit) i Sakarya (Adapazar1).
Sveukupno 18 pokrajina imaju više od milijun stanovnika, a 21 pokrajina ima između pola milijuna i milijun stanovnika. Samo u dvije pokrajine živi ispod 100.000 stanovnika.
Pet najnapučenijih pokrajine u Turskoj su: Istanbul (12.573.836 st.), Ankara (4.466.756 st.), 0zmir (3.739.353 st.), Bursa (2.439.876 st.) i Adana (2.006.650 st.).
Stanovništvo [uredi]
Turkinja i dječak iz Carigrada, 1873. godinePrema popisu stanovništva iz 2000. godine Turska je imala 67.844.903 stanovnika, ili 87 stanovnika/km˛. Od toga je 10 milijuna živjelo na europskom, a 58 milijuna na azijskom dijelu države.
Etničke skupine [uredi]
Zbog toga što se u Turskoj ne izvodi etnički popis stanovništva nego samo opredijeljenje po jeziku, teško je odrediti njen etnički sastav, jer neke manjine govore uglavnom turskim jezikom.
Posebno je teško odrediti ukupan broj pripadnika kurdske i Zaza etničke skupine, budući da su one najsnažnije bile pogođene politikom asimilacije. Podaci o broju pripadnika pojidine etničke skupine snažno variraju od izvora do izvora. Stanovništvo Turske danas čine slijedeće etničke skupine: od 77%[3] do 81%[4] Turci, od 15% do 20% Kurdi, od 2% do 3% Zaza, 2% Arapi, 1% Albanci, 0,5% Čerkezi, 0,5 % Gruzi, te pripadnici ostalih etničkih skupina kao što su Abhazi, Aramejci, Armenci, Bošnjaci, Bugari, Grci, Lazi, Čečeni i drugi.
Pripadnici ostalih turkijskih naroda se također prema popisu stanovništva smatraju Turcima. Procjenjuje se da danas u Turskoj uz osmanske Turke živi i oko 2 do 5 milijuna Krimskih Tatara i Tatara, od 0,5 do 2 milijuna Azera, oko 200.000 Mesketinskih Turaka, oko 100.000 Tahtac1ja, oko 60.000 Karapapaka, između 14.000 i 20.000 Gagauza, oko 2.000 Uzbeka, te oko 1.000 Kazaha, Kirgiza, Kumica, Turkmena i 500 Ujgura.
Jezici [uredi]
Nacionalni i jedini službeni jezik Turske je turski jezik, koji je materinski jezik za preko 80% stanovništva zemlje, a kao drugi jezik govori ga od 10 do 15% stanovništva. Time je ovo najgovoreniji jezik u državi.
Uz turski u zemlji se govori i oko 20-ak drugih jezika iz pet različitih jezičnih porodica. Manjinski jezici s najvećim brojem govornika su:
kurmandži ili sjevernokurdski s oko 10 milijuna govornika (indoeuropski jezik indoiranske skupine)
zazaki s između 1,2 i 2 milijuna govornika (indoeuropski jezik indoiranske skupine)
arapski (sjevernomezopatamijski arapski) s oko milijun govornika (afrazijski jezik semitske skupine
azerski s oko 550.000 govornika u Turskoj (turkijski jezik oguske skupine)
kabardinski ili istočnočerkeski s oko 550.000 govornika u Turskoj (zapadnokavkaski jezik)
adigejski ili zapadnočerkeski sa skoro 300.000 govornika (zapadnokavkaski jezik)
bugarski (pomački) s oko 300.000 govornika u Turskoj (indoeuropski jezik slavenske skupine)
Atatürk predstavlja novu tursku abecedu 1928. godineOko 40.000 građana Turske govori armenski, a oko 4.000 grčki kao materinski jezik. Ova dva jezika bila su u prošlosti snažno rasprostranjena u Turskoj, budući da je početkom 20. stoljeća na području današnje Turske živjelo oko dva milijuna Armenaca i 1,5 milijuna Grka. Također u prošlosti su se na području Turske govorili i neki jezici koji danas praktički i nemaju govornika.
Od manjinskih indoeuropskih jezika značajan broj govornika imaju albanski (oko 15.000), romski (25.000) i domarski (30.000) jezik. Od kartvelskih jezika značajan broj govornika imaju gruzijski (40.000) i lazijski (30.000) jezik. Uz kabardinski i adigejski jezik, od zapadnokavkaskih jezika u Turskoj se govori i abhaski (5.000) te abaski (10.000) jezik.
Danas u Turskoj žive i male zajednice govornika raznih turkijskih jezika kao što su turkmenski, kazaški, kirgijski, uzbečki, ujgurski, kumički i krimski tatarski, te nekoliko stotina govornika kavkaskih jezika, kao što su čečenski, lakski i lezgijski, kao i određeni broj govornika osetskog i perzijskog koji spadaju pod iranske jezike.
Turski u Turskoj [uredi]
Standardni jezik zemlje je tzv. istanbulski turski, koji se koristi u medijima i u školstvu. Također postoje mnoge dijalektalne razlike u jeziku diljem zemlje i izvan nje. Istraživanje turskih dijalekata provodi nekoliko sveučilišta i institucija, a najznačajnija je Turska jezična udruga (Türk Dil Kurumu) koja je službeno regulatorno tijelo zaduženo za turski jezik od 1932. godine. Službeni jezik Osmanskog Carstva bio je osmanski turski koji se bitno razlikovao od govornog turskog jezika. Tijekom Atatürkove jezične reforme uklonjene su mnoge perzijske i arapske posuđenice koje su se koristile u službenom jeziku, a arabicu je zamijenila latinica. U tom razdoblju znatno je porasla i pismenost, koja je dotad među običnim stanovništvom bila rijetka.
Religija [uredi]
Selimija u Odrinu je jedna od najistaknutijih povijesnih džamija u TurskojIslam je religija s najviše sljedbenika u Turskoj, u kojoj se oko 99% stanovništva izjašnjava kao muslimani.[5] Između 80 i 85% muslimana su suniti, a ostalih 15 do 20% čine većinom šijitski Aleviti[6]. Danas u Turskoj živi i oko 125.000 kršćana (0,2%)[7] i 23.000 židova (0,04%). Početkom 20. stoljeća kršćani su činili oko 20% stanovništva u zemlji (većinom su to bili Armenci i Grci), a broj židova 1923. bio je 100.000. U Turskoj živi i malena zajednica Jazida, koji su etnički većinom Kurdi.
Diljem Turske postoje mnoga judaistička i kršćanska svetišta i povijesno važna mjesta za ove religije, tako da su diljem zemlje još aktivne mnoge povijesne džamije, crkve i sinagoge. Hanefijsko učenje sunitskog islama većinom organizira država kroz Direktorat vjerskih poslova (Diyanet 0şleri Başkanl1 1) koji kontrolira sve džamije i vjerske službenike (imame).
Turska je prema ustavu sekularna država bez državne religije. Od osnivanja republike u Turskoj postoji snažna tradicija sekularizma koji je izgrađen prema francuskom modelu laicizma. Ustav zemlje osigurava vjerske slobode svima, a vjerske zajednice su stavljene pod zaštitu države. Zakonom je zabranjeno nošenje bilo kakve odjeće povezane s vjerom (kao hidžab) u javnim ustanovama, školama ili fakultetima.
Politički ustroj [uredi]
Turska je svjetovna parlamentarna republika osnovana na načelu diobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i pravosudnu. Ustav je vrhovni zakon države.
Predsjednik [uredi]
Unutrašnjost turskog medžlisa u AnkariPredsjednik je šef države i izabire se najmanje dvotrećinskom većinom Velike turske narodne skupštine, poznatije kao medžlis, na jednokratni, sedmogodišnji mandat. Da bi bio podoban za ovu funkciju, kandidat mora biti turski državljanin stariji od 40 godina, mora biti podoban za izbor u VTNS, te mora imati visoku stručnu spremu. Predsjednik predsjedava Nacionalnim vijećem za sigurnost i predstavlja ured Vrhovnog zapovjednika. U vrijeme rata, šef glavnog stožera vrši funkciju vrhovnog zapovjednika u ime predsjednika. Predsjednik je ovlašten proglašavati zakone ili ih slati natrag u parlament na ponovno razmatranje, raspisivati javne referendume, raspisivati parlamentarne izbore, imenovati premijera ili prihvatiti njegovu ostavku; ratificirati i objavljivati međunarodne sporazume itd.
Izvršna vlast [uredi]
Izvršna vlast je u rukama predsjednika i Vijeća ministara, kojim predsjedava premijer. Premijera imenuje predsjednik odabirom između članova Velike turske narodne skupštine, te kandidira ministre, čije imenovanje mora odobriti Velika turska narodna skupština. Na premijerov prijedlog predsjednik razrješava ministre dužnosti i imenuje nove. U roku od tjedan dana od formiranja novog Vijeća ministara, premijer ili jedan od ministara predstavlja Vladin program pred Velikom turskom narodnom skupštinom, nakon čega se izglasava povjerenje. Prije općih izbora, ministri pravosuđa, unutarnjih poslova i komunikacija moraju se povući iz kabineta, a imenuju se neovisni i neutralni (bez političkih veza) ministri. Vijeće ministara izdaje pravila o primjeni zakona i ostalim pitanjima, uz uvjet da se ne kose s postojećim zakonima, koje tada provjerava Državno vijeće. Velika turska narodna skupština može raspustiti parlament izglasavanjem nepovjerenja.
Zakonodavna vlast [uredi]
Prema ustavu iz 1982., zakonodavna vlast pripada Velikoj turskoj narodnoj skupštini, koja zasjeda u Ankari. To je jednodomno tijelo s 550 mjesta koje se bira po sustavu proporcionalne zastupljenosti općim pravom glasa odraslih, na petogodišnji mandat. U Skupštini su zastupljene samo stranke koje su sakupile više od 10 posto glasova u zemlji. Velika turska nacionalna skupština donosi, mijenja, dopunjava i opoziva zakone; nadgleda rad Vijeća ministara i ovlašćuje ga da izdaje odluke o posebnim pitanjima koje imaju snagu zakona; ratificira međunarodne sporazume i odluke vezane uz tiskanje novca, objave ratnog stanja, te sudjelovanje državnih oružanih snaga u operacijama u inozemstvu; odlučuje o pitanjima vezanim uz odobravanje amnestija i pomilovanja itd.
Pravosuđe [uredi]
Ustavom iz 1982. proglašena je neovisnost državnih sudova i sudaca. Turska ima jedinstveni pravni sustav građanskih i vojnih sudova, od kojih svaki ima prizivni sud sa sjedištem u Ankari. Ustavni sud preispituje ustavnost zakona i odluka sa snagom zakona, kao i pravila procedure Velike turske nacionalne skupštine. Njegove se odluke odmah objavljuju u Službenom listu, te su obvezujuće za sve, uključujući zakonodavnu i izvršnu vlast. Suce imenuje predsjednik. Visoki prizivni sud je posljednji stupanj preispitivanja odluka i presuda koje su donijeli sudovi. Suce bira Vrhovno vijeće sudaca i tužitelja. Državno vijeće je najviši upravni tribunal. Tri četvrtine sudaca imenuje Vrhovno vijeće sudaca i tužitelja, a jednu četvrtinu predsjednik. Ustavom iz 1982. propisano je uspostavljanje sudova za sigurnost koji se bave napadima na nacionalni i teritorijalni integritet Turske, demokratski poredak, napade na unutarnju i vanjsku sigurnost države itd. Tu je još i mnogo manjih građanskih i vojnih sudova.
Međunarodni odnosi [uredi]
Roosevelt, 0nönü i Churchill na drugoj konferenciji u Kairu održanoj u prosincu 1943. godineTurska je jedna od osnivačica Ujedinjenih naroda (1945.), Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (1961.), Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi (1973.), te Skupine 20 industrijski razvijenih zemalja (1999.).
Od osnivanja turske republike, glavna tema turske vanjske politike su odnosi s Europom i zapadom općenito. Turska je bila jedna od osnivačica Vijeća Europe 1949., a 1963. postala je pridružena članica Europske ekonomske zajednice. Nakon višegodišnjih pregovora, Turska se 1987. prijavila za stalno članstvo u EEZ-u. Godine 1992., postala je pridruženi član Zapadnoeuropske unije, a 3. listopada 2005. počela je službene pregovore o članstvu u Europskoj uniji. Smatra se da će ovi pregovori biti problematični i dugotrajni zbog brojnih nesuglasica u određenim pitanjima. Prvenstveno se to odnosi na odnos Turske sa Ciprom koji je član EU-a i s kojim Turska nema službene odnose, nego samo s Turskom Republikom Sjeverni Cipar koju ne priznaje nitko osim Turske.
Turska je 2005. godine počela pregovore s EU o članstvuDrugi važan faktor vanjske politike Turske je odnos sa SAD-om. Zbog moguće prijetnje SSSR-a, Turska 1952. ulazi u NATO čime se počinju razvijati bliski bilateralni odnosi s Washingtonom. Čak i nakon Hladnog rata ovi odnosi su zadržani zbog blizine Turske nestabilnom Arapskom svijetu. Turska je važan saveznik SAD-a zbog dobrih odnosa s Izraelom, te zbog blizine NATO-vih baza u Turskoj sa sirijskom i iračkom granicom. U zamjenu za potporu vanjskoj politici SAD-a, Turska je primila značajnu političku, gospodarsku i diplomatsku pomoć.
Nakon stjecanja nezavisnosti turkijskih država koje su bile članice SSSR-a, Turska je proširila svoj politički i gospodarski utjecaj i na te zemlje s kojima dijeli kulturno i jezično naslijeđe.[8] Jedan od važnijih rezultata ovih odnosa je završetak vrijednog plinovoda koji vodi iz Bakua u Azerbejdžanu do turske luke Ceyhan.
Od zemalja s kojima graniči Turska ima najlošije odnose s Armenijom. Granica s tom državom zatvorena je otkad je Armenija okupirala Gorski Karabah u Azerbajdžanu. Odnosi s tom državom su napeti i zbog povijesnih nesuglasica o armenskom genocidu koji se dogodio zadnjih dana Osmanskog Carstva.
Vojska [uredi]
KC-135R-CRAG Stratotanker Turskog ratnog zrakoplovstva opskrbljuje gorivom lovac F-16 napravljen u TurskojTurske oružane snage sastoje se od kopnene vojske, mornarice i zrakoplovstva. U mirnodopsko vrijeme žandarmerija i obalna straža funkcioniraju kao dio Ministarstva unutarnjih poslova, dok su u ratno vrijeme podređeni vojsci i funkcioniraju kao dio oružanih snaga.[9]
Po broju su turske oružane snage druge u NATO-u, nakon snaga SAD-a. Sveukupno oružano osoblje turske vojske čini 1.043.550 pripadnika.[10] Svaki sposoban heteroseksualni muškarac s turskim državljanstvom obvezan je služiti vojni rok u razdoblju od tri tjedna pa do petnaest mjeseci. Dužina vojnog roka ovisi o obrazovanju i mjestu rada. Homoseksualci mogu biti izuzeti od služenja vojnog roka na vlastiti zahtjev.[11]
Turska sudjeluje u mirovnim i ostalim misijama UN-a i NATO-a od 1950-ih. To uključuje misije u Somaliji i bivšoj Jugoslaviji, kao i sudjelovanje u Zaljevskom ratu. Turska ima stalnu vojsku od 36.000 vojnika u Turskoj Republici Sjeverni Cipar, a njeni vojnici služe i u Afganistanu kao dio ISAF-a. Godine 2006., Turska je poslala svoje snage u mirovnu misiju u Libanon, nakon izraelskog napada.
Na čelu vojnih snaga nalazi se general kojeg imenuje predsjednik, a koji je odgovoran premijeru. Vijeće ministara odgovorno je parlamentu za nacionalnu sigurnost i pripremu oružanih snaga za obranu zemlje. Odluku o slanju vojske u druge zemlje donosi parlament.
Tradicionalno turska vojska ima snažan utjecaj na politiku zemlje, te smatra sebe čuvarom sekularne demokracije u zemlji. Tijekom povijesti vojska je nekoliko puta srušila izabranu vlast zbog vjerovanja da vlast odstupa od Atatürkovih načela koja su sadržana u ustavu zemlje.
Gospodarstvo [uredi]
Financijska četvrt Levent u IstanbuluVeći dio republikanskog razdoblja u povijest Turske, država je imala snažan utjecaj na gospodarstvo. U 1980-ima premijer Özal je započeo reforme kojima je gospodarstvo postalo više tržišno orijentirano. Reforme su omogućile ubrzani rast gospodarstva, ali taj rast su često remetile financijske krize od kojih su najznačajnije one 1994., 1999.[12] i 2001.[13] godine. Između 1981. i 2003. prosječni godišnji rast BDP-a bio je 4%.[14] Veliki i rastući deficit javnog sektora, te neadekvatne reforme rezultirale su visokom inflacijom, korupcijom u svim sferama gospodarstva i slabljenjem bankarskog sektora.[15]
Financijska četvrt Maslak u IstanbuluNakon krize 2001., tadašnji ministar financija Kemal Derviş pokrenuo je reforme zbog kojih je inflacija pala na jednoznamenkaste brojeve, a investicije su porasle i nezaposlenost je pala. Prognoze MMF-a za 2008. govore o očekivanoj inflaciji od 6%[16] u Turskoj. Prema časopisu Forbes Istanbul je s 35 milijardera (stanje 2008.) četvrti grad u svijetu, nakon Moskve, New Yorka i Londona.
Od 1970-ih uloženi su mnogi napori u jačanju i diverzificiranju gospodarstva. U tome je vrlo važan bio Jugoistočno anatolijski projekt (Güneydo u Anadolu Projesi ili GAP) čiji je cilj bio iskorištavanje vode Eufrata i Tigrisa za navodnjavanje i proizvodnju hidroelektrične energije. Iako su se projektu snažno protivili Sirija i Irak, te kurdski separatisti, danas projekt ima devet brana i osam hidroelektričnih centrala. Cilj ovog projekta je pretvaranje suhog tla u jugoistočnoj Turskoj u plodno zemljište.
Prosječna stopa rasta BDP-a između 2002. i 2007. bila je 7,4%[17] što čini Tursku jednom od najbrže rastućih gospodarstava u svijetu. Dok su u prošlosti gospodarstvom dominirale poljoprivredne aktivnosti, danas najveći značaj imaju razvijeni industrijski kompleksi i razvijeni sektor usluga. Godine 2007., poljoprivreda je činila 8,9% BDP-a, dok je industrija činila 30,8%, a sektor usluga 59,3% BDP-a[18]. Turizam čini vrlo važan dio turskog gospodarstva. Godine 2007. u Turskoj je bilo 27.214.988 posjetitelja koji su turskom gospodarstvu ostvarili 18,5 milijardi USD prihoda.[19]
Turski sportski automobil EtoxTurska ima veliku i rastuću automobilsku industriju. Godine 2006. u Turskoj je proizvedeno 1.024.987[20] motornih vozila što je čini šestim europskim proizvođačem motornih vozila. Nakon što je kronična inflacija stavljena pod kontrolu, uvedena je nova valuta kako bi se izbrisali podsjetnici na nestabilno gospodarstvo. 1. siječnja 2005. stara turska lira zamijenjena je novom turskom lirom na čijim novčanicama je maknuto šest nula (1 YTL= 1.000.000 TL).[21] Nezaposlenost je 2005. iznosila 10,3%.[22]
Trgovački partneri (2005.)
Izvoz (%) Uvoz (%)
Njemačka 13 Njemačka 12
Ujedinjeno Kraljevstvo 8 Rusija 11
Italija 8 Italija 7
SAD 7 Kina 6
Francuska 5 Francuska 5
Španjolska 4 SAD 5
Irak 4 Ujedinjeno Kraljevstvo 4
ostale države 52 ostale države 51
sve EU zemlje zajedno 52 sve EU zemlje zajedno 42
Izvor: bfai[23]
Infrastruktura [uredi]
Zbog važnog zemljopisnog položaja koji Tursku stavlja na križanje putova između Europe i Azije, promet je važan izvor prihoda za državu. Uz cestovne, pomorske, zračne i željezničke prijevozne usluge, važan dio prometa čine i razni cijevovodi. U međunarodnom prijevozu roba i putnika, Turska je 1999. zaradila 1,2 milijarde eura.
Tuzemni prijevoz roba i putnika vrši se gotovo isključivo cestovnim prometom. Sa stranim zemljama robni prijevoz obavlja se obično pomorskim putem, dok se putnički prijevoz velikim dijelom vrši zračnim putem.
Godine 2000., sektor komunikacija i prometa činio je oko 14% ukuonog BDP-a države. 27,3% svih javnih investicija ide u ovaj sektor.
Cestovni promet [uredi]
Mreža E-cesta u TurskojUkupna dužina cestovne mreže u Turskoj je 413.724 km. Od ovoga 62.000 km čine ruralne ceste, 350.000 km čine tzv. seoske ceste, a 1.800 km su autoceste. Mreža autocesta je trenutno pod izgradnjom. Najvažniji prometni pravci su autocesta od Istanbula do Ankare (O-4), te O-52 od Adane do Gaziantepa. Druge važne autoceste su oko Izmira (O-31 i O-32), te u južnom dijelu zemlje (Mersin, 0skenderun, Pozant1). Trenutno su u izgradnji autoceste od 0zmira do Manise, te pravci Adana-Ankara i Gaziantep-Şanl1urfa.
Dolmuşi u BodrumuKao što je spomenuto, najveći dio prijevoza roba (89,2%) i putnika (95%) odvija se cestovnim putem. Za putovanja po zemlji najpopularniji su autobusi. Sigurnost u prometu još nije dosegla razinu većine europskih zemalje, tako da godišnje postoji veliki broj poginulh na cestama.
U gradovima je javni prijevoz organiziran obično autobusima. Zbog nedovoljno razvijenog javnog prijevoza razvili su se tzv. zajednički taksiji (dolmuş). Ovi mali autobusi kreću samo ako su popunjena sva putnička mjesta, a kreću se obično već zacrtanim pravcima. Uz dolmuşe u mnogim gradovima je organizirana redovna taksi služba.
Željeznički promet [uredi]
Mavi Ekspres koji vozi od Istanbula do Adane
Brzi vlak.Željeznička mreža u Turskoj nije dovoljno razvijena, jer se više pozornosti posvećivalo cestovnoj mreži. Veći dio tračnica datira iz 19. i početka 20. stoljeća. Od ukupne dužine od 10.500 km tračnica, samo je 20% elektificirano. Željeznica čini oko 10% ukupnog prometa u zemlji (stanje 1999.). Vlakovi su česti samo na ruti između Istanbula i Ankare, dok drugdje putnički vlakovi voze jedanput ili dvaput na dan. Iako su putovanja vlakom sporija u usporedbi s razvijenom autobusnom mrežom, komfor je daleko veći u vlakovima.
Trenutno je pri završetku izgradnja visokobrzinske tračnice između Istanbula i Ankare na kojoj bi vlakovi mogli postizati brzinu do 250 km/h. U fazi izgradnje je i visokobrzinska tračnica između Ankare i Konye. Do 2010. trebala bi biti izgrađena i visokobrzinska veza željeznicom s Bugarskom. Ovim modelom pruge planira se povezati i Ankara i Izmir, te Ankara i Sivas, pa Sivas i Kars. U Istanbulu je u fazi izgradnje projekt Marmaray kojim će se željezničkim putem Azija i Europa povezati tunelom. Završetkom tog projekta teoretski će se moći putovati od Londona do Ankare vlakom.
Zračni promet [uredi]
Turkish Airlines Boeing 737-800Državni avioprijevoznik je Turkish Airlines (Türk Hava Yollar1 THY) koji je osnovan 1933. i koji je do 1990-ih ima monopol u turskom zračnom prijevozu. Danas privatne zrakopolovne kompanije (kao Atlasjet, Fly Air, MNG Air, Onur Air, SunExpress) drže oko 33% tržišnog udjela u zračnom prijevozu.
Sveukupno Turska ima preko 117[24] zračnih luka, od čega 15 međunarodnih. Najvažnija zračna luka je Međunarodna zračna luka Atatürk koja se nalazi u europskom dijelu Istanbula i koja ima promet od 23 milijuna putnika (stanje 2007.). Na azijskoj strani grada nalazi se manja zračna luka Sabiha Gökçen koja također ima veliki promet. Za potrebe turizma važna je zračna luka u Antalyi s prometom od oko 17 milijuna putnika (stanje 2007.). Druge velike zračne luke nalaze se u Izmiru i Ankari.
Pomorski promet [uredi]
S dužinom obale od 8.333 km i s 156 luka, Turska ima veliki potencijal u brodskom prijevozu. Ukupna tonaža turske trgovačke flote je 10.444.163 DWT. Lokalni pomorski promet posebno je razvijen u Istanbulu, gdje vožnja od europske do azijske strane grada traje između 20 i 40 minuta.
Najvažnije luke na Sredozemnom moru su 0skenderun, Mersin i Antalya. Na Egejskom moru važna luka je 0zmir, dok su na Mramornom moru velike luke Gemlik, Istanbul i 0zmit. Crnomorske luke Turske su Hopa, Samsun, Trabzon i Zonguldak.
Cjevovodi [uredi]
Prvi cjevovod za transport sirove nafte i naftnih derivata pušten je u promet 1966. između Batmana i Dörtyola. Godine 1977. pušten je u promet važan naftovod između Iraka i Turske ukupne dužine od 981 km (od čega 641 km na teritoriju Turske). Ovaj naftovod nije bio funkcionalan od 1990. do 1997. zbog rata i embarga.
Od 2002. u funkciji je plinovod Blue Stream koji ide kroz Crno more, od Novorosijska do Samsuna, te onda do Ankare.
Naftovod Baku-Tiflis-Ceyhan dostavlja naftu iz središnje Azije i Kavkaza preko Turske do zapadne Europe. Ovaj naftovod dugačak 1760 km ima kapacitet od milijun barela godišnje. Paralelno uz ovaj naftovod ide i Južnokavkaski plinovod koji vodi od Bakua preko Tiflisa do Erzuruma. Ovaj plinovod dugačak je 690 km i ima kapacitet od sedam milijardi kubičnih metara plina.
Trenutno se između Ceyhana u Turskoj i Haife u Izraelu planira gradnja cjevovoda Med Stream kojim bi se transportirala električna energija, prirodni plin, sirova nafta i voda.
Telekomunikacije [uredi]
Jedini pružatelj usluge fiksne telefonske linije u Turskoj je Türk-Telekom. Dok sektor fiksne telefonije stagnira, sektor mobilne telefonije ubrzano raste. Broj korisnika mobilnih telefona je porastao s 17,1 milijuna 2001. godine, na 43,6 milijuna 2005. godine. Međunarodne veze odvijaju se između ostalog i optičkim kabelima ispod Sredozemnog i Crnog mora.
Internetska domena za Tursku je .tr. Uz ovu veliki broj internetskih stranica koristi i domene .com ili .com.tr. Za dodjelu IP-a i naziva zaduženo je Tehničko sveučilište Bliskog istoka (ODTÜ). Infrastruktura za širokopojasni internet je trenutno u izgradnji. Prema službenim statistikama iz 2005. godine, 12,75% stanovništva ima osobno računalo, a 8,66% kućanstava ima pristup internetu.
Kultura [uredi]
Stranica iz zbirke pjesama Dîvân-1 Fuzűlî, iz 16. stoljećaKultura današnje Turske spoj je mnogih kultura, od kojih su najviše utjecaja imale kulture staroturkijskih naroda središnje Azije i Sibira, te kulture Osmanskog Carstva koja je bila pod utjecajem bizantske, perzijske, arapske, kavkaske i kurdske kulture. Od osnivanja republike za vrijeme Atatürka, u tursku kulturu prodiru snažni europski utjecaji. Glavno kulturno središte države je Istanbul.
Neki od najznačajnijih predstavnika moderne turske umjetnosti su filmski redatelj Y1lmaz Güney (Zlatna palma 1982. za film „Put“), pjesnici Orhan Veli i Nâz1m Hikmet, te pisci Yaşar Kemal, Orhan Pamuk (Nobelova nagrada za književnost 2006.) i Aziz Nesin.
Međunarodno poznati turski pop glazbenici su Sezen Aksu, Tarkan i Mustafa Sandal.
ANKARA
Ankara (do 1930. Angora), glavni grad republike Turske.
Povijest [uredi]
Od 1919. godine Angora je sjedište narodne vlade Mustafe Kemal-paše Atatürka koji je poveo rat za oslobađanje turskih teritorija. 1923. godine Kemal paša proglašava Angoru za glavni grad Turske. 1930. godine Angora mjenja ime u Ankaru.
Grad se sastoji od starog, sjevernog dijela, koji je sačuvao srednjovjekovno-istočnjački izgled i od modernog južnog dijela koji je podignut uglavnom nakon 1924. godine.
Znamenitosti [uredi]
U Ankari se nalazi Mauzolej turskog generala i državnika Mustafe Kemala Atatürka. Mauzolej je monumentalni spomenik sagrađen 1953. godine, u kome se nalazi Atatürkov grob. U kompleksu mauzoleja se nalazi i grob njegovog velikog suradnika i nasljednika Ismeta Inenija.
- 12:55 -
NJEMČKA (BERLIN)
Savezna Republika Njemačka (njem.: Bundesrepublik Deutschland, alemanski: Bundesrepublik Ditschlĺnd Austro-bavarski: Bundesrepublik Deitschlĺnd, niskonjemački: Bundesrepublik Düütschland, ripuarijski njemački: Bundesrepublik Dütschland) je država u srednjoj Europi. Na sjeveru graniči sa Sjevernim morem, Danskom i Baltikom, na istoku s Poljskom i Češkom, na jugu s Austrijom i Švicarskom, a na zapadu s Francuskom, Luksemburgom, Belgijom i Nizozemskom.
Njemačka je demokratska parlamentarna savezna država, koja se sastoji od 16 saveznih država (njem. Bundesländer) i tri samostalna grada pokrajine. Glavni grad je Berlin i u njemu su smješteni parlament (Bundestag) i vlada (Regierung). Ujedinjena je kao država za vrijeme Francusko-pruskog rata 1870./'71.
Njemačka je jedna od najrazvijenijih država svijeta i jedna od osnivačkih članica Europske Unije. Članica je i Ujedinjenih naroda, NATO-a, skupine G8 i G4. Najveća je europska zemlja po broju stanovnika te ima najsnažnije europsko gospodarstvo
Povijest [uredi]
Podrobniji članak o temi: Povijest Njemačke
O ranoj njemačkoj povijesti, zna se iz arheoloških nalazišta i zapisa o bitkama s Rimskim Carstvom[2]. Germanska plemena širila su se iz Skandinavije prema jugu u 1. stoljeću pr. Kr. Sukobljavali su se s Rimljanima, o čemu je pisao Tacit u knjizi Germania. Oko 260. godine, germanska plemena, probila su rimsku granicu (Limes Germanicus) i širili su se na području današnje Njemačke[3].
Prvi Reich - poznat kroz veći dio svoje povijesti kao Sveto Rimsko Carstvo njemačke narodnosti - potekao je 843. godine iz podjele karolinškog kraljevstva (koje je 25. prosinca 800. zasnovao Karlo Veliki), točnije iz države Istočne Franačke, nastale nakon podjele Franačkog Carstva 843.godine. Prvi Reich se održao u raznim oblicima do 1806. godine, kad je nestao zbog Napoleonskih ratova
BERLIN
Berlin (izgovor [¶]) je najveći i glavni grad Njemačke s 3.392.026 stanovnika i nakon Londona drugi najveći grad Europske unije. Prije Drugog svjetskog rata imao je 4,5 milijuna stanovnika, a u vrijeme Hladnog rata od 1949. do 1990. bio je podijeljen na Istočni Berlin i Zapadni Berlin.
Berlin je smješten na rijekama Spree i Havel na sjeveroistoku Njemačke. Jedna je od 16 njemačkih saveznih pokrajina, sa svih strana okružen pokrajinom Brandenburg
Političko uređenje [uredi]
Savezna pokrajina [uredi]
Danom njemačkog ujedinjenja 3. listopada 1990. godine jedinstveni Berlin postao je jedna od 16 njemačkih saveznih pokrajina i jedna od tri savezne pokrajine koja je ujedno i grad (uz Hamburg i Bremen).
Bivši Zapadni Berlin bio je de facto enklava Zapadne Njemačke unutar Istočne Njemačke i imao je neke ovlasti savezne pokrajine, ali je formalno i vojno ostao pod upravom zapadnih saveznika; SAD-a, Velike Britanije i Francuske, i de jure nije bio dio Zapadne Njemačke. Istočni Berlin je od 1949. do 1990. godine bio glavni grad Istočne Njemačke, što je bilo protivno dogovoru četiriju savezničkih sila.
Berlinom upravlja Senat Berlina koji se sastoji od gradonačelnika i 8 senatora koji imaju zastupnički status. Gradonačelnik je predstavnik države Berlin. Zakonodavnu vlast u gradu-pokrajini vrši Zastupnički dom (Abgeordnetenhaus).
Gradski okruzi [uredi]
Berlin je podijeljen na 12 okruga.
Povijest [uredi]
Prvi doseljenici [uredi]
Oko 720. godine dva slavenska plemena naselila su berlinsko područje. Haveljani su se naselili kraj rijeke Havel s glavnom naseobinom Brenabor, kasnije nazvanom Brandenburg. Bliže rijeci Spree u današnjem gradskom okrugu Köpenick, naselili su se Šprevani.
Haveljani oko 750. osnovali drugo mjesto pored rijeke Havel, bliže današnjem Berlinu, pod imenom Spandow (današnji Spandau). Spandau i Köpenick, oko 825. zaštićeni zidinama, ostali su glavna naselja u području današnjeg Berlina sve do 11. stoljeća.
Berlin i Kölln [uredi]
Berlin je jedan od najmlađih europskih gradova, osnovan u 12. stoljeću. Grad se isprva sastojao od dva naselja, Berlina i Köllna, na obje strane rijeke Spree u današnjem okrugu Mitte. Kölln se prvi put spominje u dokumentima 28. listopada 1237. godine, a Berlin 1244. Gradsko središte izgorjelo je 1830. godine kada je uništen velik broj spisa iz tadašnjeg vremena.
Dva su naselja 1307. stvorila trgovačku uniju i sudjelovala u Hanzi. Gradovi su ostali odvojeni, ali ujedinjeni sve do 1709. kada su s prigradskim naseljima Friedrichswerder, Dorotheenstadt i Friedrichstadt uključeni u novostvoreni jedinstveni Berlin koji je tada imao 60.000 stanovnika.
Unter den Linden, Sveučilište Humboldt, okrug Mitte, 2003. Pruska [uredi]
Krunjenjem kneza Fridrika III. za pruskog kralja pod imenom Fridrik I. Berlin je dobio status glavnog grada Pruske. Značaj Berlina rastao je jačanjem Pruske koja je postala europska sila.
Weimarska Republika i Treći Reich [uredi]
Broj stanovnika Berlina naglo je porastao tijekom 19. stoljeća, osobito kada je postao prijestolnica Njemačkog Carstva (1871.). Berlin je ostao glavnim gradom Njemačke i u doba Weimarske Republike (1919. – 1933.) te nakon dolaska Nacista na vlast.
Nacistički diktator Adolf Hitler smatrao je Berlin inferiornim u odnosu na druge velike europske prijestolnice i imao je velike planove za njegovu preobrazbu. Uz zgradu Reichstaga planirana je izgradnja Velike dvorane za 170.000 ljudi koja je trebala biti visoka 250 m i sedam puta veća od Bazilike sv. Petra u Rimu. Planirana je i Avenija pobjede široka 120 metara i dugačka 56 km na kojoj se trebao izgraditi i novi željeznički kolodvor, a pored njega i velika zračna luka. Danas je iz nacističkog razdoblja u Berlinu preostalo samo nekoliko građevina: zračna luka Tempelhof, zgrada Ministarstva zrakoplovstva (danas Ministarstvo financija), Olimpijski stadion i ulična rasvjeta na nekoliko mjesta u gradu. Hitlerov ured kancelara uništile su sovjetske trupe, a ostaci su poslužili u izgradnji sovjetskog memorijalnog centra u Treptovskom parku.
Podijeljeni grad [uredi]
Pred kraj Drugog svjetskog rata, Berlin je bio unišen 70% zahvaljujući savezničim radarima i uličnim borbama. Zbog toga nazvan je „Vremenskom nulom“ što je značilo novi početak za grad. Berlin je podjeljen u četiri zone od strane Saveznika, Londonskim protokolom (1944.) Četiri zone su nadzirali: SAD, Velika Britanija, Francuska i SSSR.
Berlinski sovjetski sektor, Istočni Berlin, je postao glavni grad Istočne Njemačke, koja je formirana iz Sovjetske okupacijske zone u listopadu 1949. Zapadna Njemačka je osnovana 23. lipnja 1949. iz američkih, britanskih, i francuskih zona, glavni grad je bio u Bonnu. 13. kolovoza 1961. napravljen je Berlinski zid, razdvojivši Zapadni Berlin od Istočnog i ostatka Njemačke.
Šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, Berlin je bio centar europskih studentskih prosvjeda.
Ponovno ujedinjenje [uredi]
Berlinski zid je pao 9. studenog 1989. Tijekom ponovnog ujedinjenja Njemačke 3. listopada 1990., zid je skoro potpuno srušen. Ostali su mali dijelovi, koji najviše služe kao podsjetnici i turističke atrakcije. Njemački Bundestag je u lipnju 1991. izglasao odluku da se glavni grad Njemačke Bonn, preseli u Berlin. Berlin je ponovo postao glavni grad Njemačke. Ministarstva i vladina administracija preselili su se u Berlin 1997./1998
- 12:50 -
KOMARAC
Komarci (Culicidae) su porodica kukaca koja je svrstana u red dvokrilaca.
Porodica ima oko 40 rodova i obuhvaća oko 31.000 vrsta. Razvili su se prije oko 170 milijuna godina
Rasprostranjenost [uredi]
Komarci nastanjuju sva područja na svijetu, osim polarnih područja, pustinja i područja viših od 1500 metara N/m, ali najčešće u blizini vode, neovisno o njenoj veličini i kvaliteti. No, različite vrste žive u vrlo različitim područjima.
Veliki su od 0,3 do 2 cm. Zbog svoje male građe u mogućnosti su naseliti vrlo nepristupačna staništa. Imaju usko tijelo, grbava prsa, vitke noge. Spada u opasnije štetočine jer prenosi malariju, groznicu i druge bolesti. Ženke komarca nakon oplodnje moraju sisati krv jer za izgradnju jajašaca trebaju proteine. Inače se oba spola hrane nektarom i sokovima voća, koji ne sadrže protein.
Građa tijela [uredi]
Glava - usni organi, osjetila, složene oči i ticala
Prsa - noge i krila - organi za kretanje
Zadak - organi za probavu, izlučivanje i razmnožavanje
Spolni život [uredi]
Čim se izlegu, odrasli mužjaci nakon kratkog vremena formiraju svoj novi roj. Roj je kod komaraca skupina mužjaka koji se vrtložno kreću gore dolje. U takav novoformirani roj komaraca ulijeće ženka i oplođuje se sa odabranim partnerom. Kod pojedinih vrsti komaraca oplodnja se odvija u zraku, ali ipak većina vrsti za oplodnju izabere neko mirno skrovito mjesto.
Let [uredi]
Proučavajući let komaraca znanstvenici su utvrdili da postoje tri različita leta komaraca: migratorni, apetitivni i konzumatorni let.
Rojenje [uredi]
Rojenje je vrlo specifično ponašanje kukaca i njihov je način opstanka i širenja vrste. Za rojenje svakoj zajednici kukaca potrebno je uskladiti neke od uvijeta, a kod komaraca su: stanje aktivnosti komarca, prostorni odnosi, svjetlost, vjetar, zvuk, zajednica različitih vrsta komaraca te temperatura i vlažnost. Stanje aktivnosti je najznačajniji uvjet komaraca da formiraju roj.
Nova vrsta u Hrvatskoj [uredi]
Aedes albopictus (Skuse, 1894.), odnosno azijski tigrasti komarac, vrsta je komaraca čije se širenje u svijetu pažljivo prati u otprilike posljednjih dvadesetak godina. Azijski tigrasti komarac prisutan je i u Hrvatskoj otprilike od 2004. godine. Vrlo se naglo širi i prilagođava novim prostorima, zdravstveno značajan kao molestant – napasnik i kao potencijalni prijenosnik različitih arbovirusa i parazita, azijski tigrasti komarac izaziva zabrinutost svih javnozdravstvenih i znanstvenih ustanova.
Zimovanje [uredi]
Kukci nepogriješivo predosjećaju dolazak zimskih dana prije svega kraćim trajanjem dnevne svjetlosti, nižih noćnih i dnevnih temperatura i slično, ovisno o vrsti. Većina vrsta komaraca zimu prezimljuje u stadiju jajašaca. Ženka zadnje generacije prije zime mora pomno odabrati mjesto polaganja zimskih jaja koja moraju osim vremenskih neprilika biti sačuvana i od eventualnih neprijatelja.
- 12:46 -
MAJMUN
Majmun je naziv za pojedine životinjske vrste iz sisarskog reda primata. Red primata se dijeli na dvije grupe: u prvu grupu se ubrajaju svi polumajmuni (Prosimii), a u drugu pravi majmuni, čovjekoliki majmuni i ljudi (Anthropoidea). Termin „majmun“ obuhvata prave i čovjekolike majmune, ali nije pogrešno tim terminom obuhvatiti i polumajmune (lemure i avetnjake), jer sam termin ne označava monofiletsku grupu. Ako se posmatra u širem smislu riječi, majmun bi bila oznaka za bilo koju vrstu primata, izuzev čovjeka i njegovih neposrednih predaka.Imaju mnoge slicnosti sa covjekom pa zato ih i zovu covjekoliki majmuni jer nemaju rep,imaju istu krvnu grupu,slicno razvice...
Sakati majmuni
Vitkostasi i sakati majmuni (Colobinae) predstavljaju potporodicu porodice psolikih majmuna podijeljenu na 10 rodova s ukupno 60 vrsta. U ovoj potporodici su, između ostalih, i sjeverni crno-bijeli gvereza koji nalikuje na američkoga smrdljivca , dugorepi nosan, te Hanumanovi languri koje u Indiji smatraju svetim.
Neke klasifikacije dijele vitkostase u dva tribusa, dok ih druge dijele u tri skupine. Obje klasifikacije stavljaju dva afrička roda Colobus i Piliocolobus u jednu skupinu, a oba su roda prepoznatljiva po tome što imaju krnji palac. Razne azijske rodove smještaju u jednu ili dvije preostale skupine. Analiza DNK potvrđuje da azijske vrste tvore dvije različite skupine, od kojih jedna obuhvaća langure, a u drugoj su vrste s čudnim nosevima. Međutim, postoje naznake da Hanumanovi languri nisu blisko povezani ni s jednom od njih
Čovjekoliki majmuni
Hominoidea, čovjekoliki majmuni ili ňpice[2][3], odnosno hominoidi. Prema danas prihvaćenom klasifikacijskom sustavu, postoje dvije porodice hominoida:
porodica Hylobatidae u kojoj su 4 roda i 13 vrsta gibona, među koje spadaju bjeloruki burmanski gibon i siamang, a koji se zajednički nazivaju malim čovjekolikim majmunima.
porodica Hominidae koja se sastoji od orangutana, gorila, čimpanza i čovjeka, pod zajedničkim nazivom veliki čovjekoliki majmuni ili hominidi. Hominidi obuhvaćaju dvije zasebne vrste čimpanza (bonobo Pan paniscus i običnu čimpanzu Pan troglodytes), dvije vrste gorila (zapadni gorila, Gorilla gorilla i istočni gorila, Gorilla grauen), te dvije vrste orangutana (borneanski orangutan, Pongo pygmaeus, i sumatranski orangutan, Pongo abelii).
S izuzetkom gorila i ljudi, svi čovjekoliki majmuni spretni su penjači po stablima. Najbolje ih opisuje riječ svežderi, budući im se prehrana sastoji od plodova, sjemena trave i, u većini slučajeva, određenih količina mesa i beskralježnjaka — bilo kao lovine ili jedenja njihovih strvina — te svega ostalog što se može pronaći i lako probaviti. Žive u Africi i Aziji, ali ljudi su se rasprostranili po svim dijelovima svijeta.
Većina čovjekolikih majmuna ili opica spada među rijetke ili ugrožene vrste. Glavna opasnost za većinu ugroženih vrsta je nestajanje tropskih prašuma, mada neke populacije još dodatno ugrožava i lov zbog njihova mesa (engl. bushmeat).
Terminologija—prijašnja i sadašnja [uredi]
"Ňpica"[3] (jopac, prasl. opica, rus. ópica, stčeš. op, češ. opice, steng. apa, eng. ape, stnjem. affo, njem. Affe, nizoz. aap, velš. epa, skr. kapi) riječ je nepoznata podrijetla, možda onomatopeja glasanja. Izraz ima dugu povijest neispravnog korištenja. Najranije značenje jest bezrepi (stoga krajnje sličan čovjeku) ne-ljudski primat, ali s razvojem zoološkog znanja postalo je jasno da se bezrepost javlja i kod mnogih drugih i napovezanih vrsta.
Do prije nekoliko desetljeća mislilo se da su ljudi znatno različiti od ostalih opica ili čovjekolikih majmuna (pa čak i od velikih čovjekolikih majmuna), tako da i danas mnogi misle da izraz "opice" ili "čovjekoliki majmuni" uopće ne obuhvaća ljude. Mnogi biolozi drže da je sasvim netočno razmišljati o čovjekolikim majmunima ili opicama u biološkom smislu, a ne uvrstiti među njih i ljude. Izraz "ne-ljudski čovjekoliki majmuni" ili "ne-ljudski veliki čovjekoliki majmuni" koristi se sve češće kako bi se istaknula monofiletska veza između ljudi i ostalih opica ili čovjekolikih majmuna kad se govori samo o ne-ljudskim vrstama.
Povijest taksonomije hominoida [uredi]
Povijest taksonomije hominoida pomalo je zbunjujuća i složena. Imena podskupina mijenjaju svoja značenja kako s vremenom novi dokazi, proistekli iz otkrića novih okamina i uspoređivanja anatomije i sekvencija DNK, unose promjene u shvaćanja veza među hominoidima. Priča o taksonomiji hominoida priča je o postupnom spuštanju čovječje vrste s njezina posebnog položaja u taksonomiji na jednu od grana ravnopravnih s ostalim granama. To pokazuje sve veći utjecaj kladistike (znanosti o klasificiranju živih bića strogo prema podrijetlu) na taksonomiju.
Do 2006. godine imamo osam rodova hominoida. To su četiri roda velikih čovjekolikih majmuna (Homo (ljudi), Pan (čimpanze), Gorilla (gorile) i Pongo (orangutani)), i četiri roda gibona (Hylobates, Hoolock, Nomascus i Symphalangus).
1758. godine je Carl Linné, oslanjajući se na izvješća iz druge i treće ruke, bio stavio i drugu vrstu u rod Homo zajedno s H. sapiensom: Homo troglodytes ("špiljski čovjek"). Nejasno je na koju se životinju taj nazivodnosio, jer Linné nije imao niti jedan primjerak na koji bi se pozivao, pa prema tome niti precizan opis. Linné je orangutanu dao naziv Simia satyrus ("majmun satir"). Stavio je tri roda Homo, Simia i Lemur u porodicu Primates.
Naziv troglodytes za čimpanzu je koristio Blumenbach 1775. godine, ali ga je premjestio u rod Simia. Orangutana je u rod Pongo premjestio 1799. godine Lacépčde.
Linnéovo svrstavanje ljudi među primate zajedno s majmunima i opicama (čovjekolikim majmunima) predstravljalo je problem onim ljudima koji su poricali bliske veze ljudi s ostalim pripadnicima životinjskog carstva. Linnéov luteranski nadbiskup okrivio ga je za "bezbožnost." U pismu Johannu Georgu Gmellinu napisanom 25. veljače 1747. godine, Linné piše:
Neugodno mi je što moram svrstati ljude među primate, ali čovjek sam sebe dobro poznaje. Nemojmo se igrati riječima. Meni je svejedno koje ćemo ime koristiti. Ali ja najozbiljnije očekujem od tebe i čitava svijeta općenito razlikovanje ljudi od simia na temelju prirodoslovnih načela. Za druga ja ne znam. Da mi ih bar netko može pokazati! Ako nazovem čovjeka simiom ili obrnuto, sve ću teologe okrenuti protiv sebe. A možda bi i trebalo, po pravilima struke.[4]
Dakle, Johann Friedrich Blumenbach je u prvom izdanju svojega Prirodoslovnog priručnika (1779.) predložio podjelu primata na Quadrumana (od lat. quattuor četiri , i manus ruke, to jest majmuni i opice) i Bimana ("koji imaju dvije ruke", to jest ljudi). To su razdvajanje prihvatili i drugi prirodoslovci, napose Georges Cuvier. Neki su to razdvajanje uzdigli na razinu reda.
Međutim, mnoge sličnosti između ljudi i ostalih primata — a posebno velikih čovjekolikih majmuna — jasno su pokazivale da to razdvajanje nema znanstvenog smisla. Charles Darwin je u Podrijetlu čovjeka pisao:
Većina prirodoslovaca koji su razmatrali cjelokupno ustrojstvo čovjekova tijela, uključivši njegove duhovne sposobnosti, povela se za Blumenbachom i Cuvierom te čovjeka uvrstila u zaseban red pod nazivom Bimana (dvoruki), jednake vrijednosti kao redovi Quadrumana (četverorukaši), Carnivora (mesojedi), itd. U posljednje vrijeme neki naši najbolji prirodoslovci vratili su se mišljenju koje je prvi predložio Linnaeus, tako važnom zbog njegove pronicavosti, i čovjeka su smjestili u isti red s četverorukašima (Quadrumana) pod nazivom Primates (primati). Opravdanost toga zaključka mora se priznati ponajprije ako imamo na pameti upravo iznesene primjedbe o razmjerno maloj važnosti jako razvijenog mozga u čovjeka za njegovu klasifikaciju; te da jako izražene razlike između ljudske lubanje i lubanje u majmuna četverorukaša (što su u posljednje vrijeme osobito isticali Bischoff, Aeby i drugi) očito potječu od toga što su im se mozgovi različito razvijali. Usto, moramo se prisjetiti da su gotovo sve druge važnije razlike između čovjeka i četverorukaša očito prilagodbene naravi i da su poglavito u svezi s uspravnim položajem tijela; tako je s ustrojstvom njegove šake, stopala i zdjelice, sa zakrivljenošću njegove kralježnice i položajem glave.[5]
Promjene u taksonomiji [uredi]
Do otprilike 1960. godine, hominoidi su obično bili dijeljeni na dvije porodice: ljudi i njihovi izumrli srodnici stavljani su u Hominidae, ostali čovjekoliki majmuni u Pongidae.[6]
U 1960-ima su na taksonomiju primijenjene tehnike molekularne biologije. Goodman je u svojoj imunološkoj studiji serumskih bjelančevina 1964. predložio podjelu hominoida na tri porodice, s ne-ljudskim čovjekolikim majmunima stavljenima u Pongidae, a malim čovjekolikim majmunima (gibonima) u Hylobatidae.[7] Ta je trihotomija hominoidskih porodica, međutim, potaknula znanstvenike na razmišljanje koja je od tih porodica prva specijalirala iz zajedničkoga hominoidnog pretka.
Unutar natporodice Hominoidea, giboni su egzoskupina (engl. outgroup): što znači da su ostali hominoidi povezaniji jedni s drugima negoli bilo koji od njih s gibonima. Zbog toga su ostali veliki čovjekoliki majmuni smješteni u porodicu Hominidae zajedno s ljudima, spuštanjem dotadašnje porodice Pongidae u potporodicu; porodica Hominidae sad je sadržavala potporodice Homininae i Ponginae. Potom je opet trostruko cijepanje u potporodici Ponginae navelo znanstvenike na pitanje koji je od ta tri roda najslabije povezan s ostalima.
Istraživanja su pokazala da su orangutani egzoskupina, ali usporedba ljudi s tri ostala roda hominida pokazala je da su afrički čovjekoliki majmuni (čimpanze i gorile) povezaniji jedni s drugima negoli ikoji od njih s orangutanima. Ovo je dovelo do postavljanja afričkih čovjekolikih majmuna u potporodicu Homininae, što je stvorilo još jedno trostruko razdvajanje. Ovakvu klasifikaciju prvi je predložio M. Goodman 1974. godine[8]
Pokušavajući razriješiti trihotomiju Homininae, neki su autori predlagali podjelu potporodica Homininae na tribuse Gorillini (afrički čovjekoliki majmuni) i Hominini (ljudi).
Međutim, uspoređivanja DNK pružaju uvjerljiv dokaz da unutar potporodice Homininae, gorile predstavljaju egzoskupinu. Odatle se dalo zaključiti da bi čimpanze trebale biti u skupini Hominini zajedno s ljudima. Takvu je klasifikaciju prvi predložio (premda za rang niže) M. Goodman et al. 1990. godine. (Vidjeti Evolucijska genetika čovjeka).
Kasnije usporedbe DNK razdijelile su gibonski rod Hylobates u četiri roda: Hylobates, Hoolock, Nomascus, i Symphalangus.[
- 12:42 -
PJETAO
Pijetao (turski: horoz) je naziv za mužjaka od kokoške. Pijetao je poligaman mužjak, obično se drži sa više kokošaka zajedno (haremsko držanje). Čuvar je područja gdje kokoške legu jaja i spreman je da napadne ostale pijetlove koji se približe njegovoj teritoriji. Preko dana obično sjedi na visokom mjestu (metar iznad zemlje), da bi imao što bolji pregled.
Pijetlovi kao simbol se često pojavljuju u umjetnosti, naročito u heraldici.
Kukurikanje [uredi]
Pijetlovi su poznati po svom kukurikanju koje se onomatopejski na bosanskom jeziku izražava kao Kukuriku. Kukurikanje je specifično za ranu zoru, odnosno izlazak sunca. Na drugim jezicima kukurikanje se onomatopejski drukčije označuje pa tako imamo: albanski kikiriku, arapski kookookoo-koo, bugarski :C:C@83C, katalonski Co-co-ro-co, kineski goh-geh-goh-goh, hrvatski ku-ku-ri-ku, češki kykyrikí, danski kykeliky, engleski cock-a-doodle-do, holandski kukeleku, esperanto kokeriko, estonski kukeleegu, farski kakkulárakó, filipinski Tik-ti-la-ok, finski kukkokiekuu, francuski cocorico, njemački kikeriki, grčki kikiriku, hebrejski ku-ku-ri-ku, mađarski kukurikú, indonežanski kukuruyuk, italijanski chicchirichě, japanski ko-ke kokkoh, korejski k'ok'iyo, litvanski ka-ka-rie-ku, latvijski ki-ke-ri-gk, malteški ku-ku-ri-ku, norveški kykkeliky, perzijski ququliqu, poljski kukuryku, portugalski Có có ró có, rumunski cucurigu, ruski :C-:0-@5-:C, srpski ku-ku-ri-ku, slovački kikirikí, slovenski kikiriki, španski cucurucucu, svahili KokoRikoo koo, švedski kuckeliku, tamilski ko-ka-ra-ko, turski üü-ürü-üüü, urdu kuk roo kroon, vijetnamski ň-ó-o-o.
Također pogledajte [uredi]
Borbe pijetlova
Preuzeto sa: "http://bs.wikipedia.org/wiki/Pijetao"
- 12:41 -
SKAKAVAC
Skakavci (također i jd. šaška, skákavica, prug), naziv za većinu pripadnika reda ravnokrilaca)[1] (Caelifera) su podred srednjih do velikih (najčešće duljine između 1 i 7,5 cm) kukaca karakterističnih po izrazito dugim i snažnim stražnjim nogama koje im omogućuju skakanje (po čemu su nazvani) na udaljenosti i 20 puta veće od njihove duljine .
Tijelo im je usko (bočno stisnuto), nitasta ticala kratka, oči velike. U ustima imaju dvije vilice prilagođene za kidanje i žvakanje. Leđna pločica prvog prsnog kolutića im je povećana i strši kao štit preko srednjeg dijela tijela. Prednja krila su uska i kruta, stražnja su šira i elastičnija. Lete najčešće samo na male udaljenosti i obično pritom proizvode štropotavi šum. Timpanalni organi (organi sluha) smješteni su u prvom kolutiću zatka. Skakavci proizvode čegrtanje stridulacijskim organima tako da povlače nazubljenu izbočinu stražnjih bedara preko izbočenih rebara prednjih krila. U nekih vrsta čegrtati mogu i ženke, samo tiše. Ženke su veće od mužjaka.
Prehrana [uredi]
Hrane se različitim dijelovima biljaka. Ako se jako razmnože mogu prouzročiti štetu.
Ličinke [uredi]
Ženka kratkom leglicom polaže jaja u rupicu koju iskopa u zemlji. Jaja u zemlji prezimljuju, a razvijaju se tek kad zatopli. Izležene ličinke izlaze iz zemlje, i odmah nalikuju odraslima (samo što su sitne i nemaju krila). Hrane se biljem. Postupno (s oko 5 presvlačenja) se preobražavaju u odraslog skakavca.
Rasprostranjenost [uredi]
Rašireni su po cijelom svijetu osim hladnih područja oko sjevernog i južnog pola. Najčešće nastanjuju polja i livade. Neke su vrste migratorne.
Vrste [uredi]
Postoji više od 11 000 vrsta. Najveća vrsta Tropidacris cristata ima tijelo dugo 12 cm, a promjer krila 23 cm. Najpoznatija porodica pravi skakavci (Acrididae) u Hrvatskoj je zastupljena sa 70 vrsta. Porodice Pyrgomprphoidae, Tridactylidae, Tetrigidae su zastupljene manjim brojem vrsta.[
- 12:39 -
MRAV
Mravi (lat. Formicidae) su porodica kukaca koja živi u velikim zadružnim zajednicama. Pripadaju redu opnokrilaca, dio su nadporodice žalčara (Aculeatoidea) iz podreda utegnutozačanih (Apocrita). Uz krilate mužjake i ženke ima mnogo više jedinki koje su beskrilne, spolno zakržljale ženke. Svi imaju otrovnu žlijezdu koja uglavnom izlučuje mravlju kiselinu. Kiselinu ispuštaju s pomoću žalca, a ako ga nemaju, načine najprije čeljustima ranu, pa je pošpricaju tom izlučinom. Po veličini glave te prema poslovima među njima se često razlikuju "radnici" i "vojnici
Sistematika [uredi]
U porodicu mrava se ubraja 16 podporodica s 296 poznatih rodova, u koje spada ukupno 12 445[1] do sada opisanih vrsta mrava. Kako sigurno postoji još puno vrsta koje nisu poznate, entomolozi procjenjuju ukupan broj vrsta na oko 15 000.
Najpoznatije su vrste: šumski mrav (Formica rufa), veliki mravalj (Camponotus herculeanus), drvotočni mrav (Lasius fuliginosus), livadni mrav (Lasius flavus), crveni amazonac (Polyergus rufescens).[2]
Evolucija [uredi]
Do sada najstariji nalaz mrava je nađen uhvaćen i sačuvan u jantaru što dokazuje, da su u vrijeme prije oko 92 milijuna godina oni već nastanjivali zemlju. Kako ti fosilni nalazi već dokazuju postojanje više različitih rodova, to znači da je u to vrijeme već ova porodica prošla kroz određeno razdoblje evolucije. Stoga se pretpostavlja da su se prvi mravi pojavili u razdoblju krede prije oko 130 milijuna godina.
Opis mravinjaka [uredi]
Kolonija mrava (koja može brojiti oko 20 milijuna mrava) može imati jednu (monogine) ili nekoliko (poligine) matica. Svi mravi iz jednog mravinjaka tvore tijesno povezanu zajednicu, međusobno se raspoznaju po mirisu. Prema mravima iz drugih mravinjaka većina se mravljih vrsta odnosi neprijateljski.
Ljeti se pojave krilate spolne životinje koje izlijeću iz mravinjaka u rojevima i u letu se pare. Nakon toga mužjaci uginu, a ženkama otpadnu krila te ih radnici odnesu natrag u mravinjake da nose jajašca ili one osnuju s dijelom "radnika" nove mravinjake. Ženke za vrijeme parenja pohrane sjemene stanice mužjaka u posebnom dijelu svojega spolnog sustava i one dostaju za oplođivanje jajašaca tijekom cijelog njihova života. Ženke mravi dožive i 15 godina. "Radnici" brižljivo njeguju ličinke.[3]
Mravi komuniciraju dodirom ticala, a svoj mravinjak mogu pronaći pomoću mirisa.[4] U mravinjacima mravi održavaju najveću čistoću. Ne spremaju hranu za zimu, već se zavuku u dublje dijelove, gdje svi zajedno ukočeni prezime.
Rasprostranjenost i raznolikost [uredi]
Regija Broj
vrsta [5]
Neotropik 2162
Nearktik 580
Europa 180
Afrika 2500
Azija 2080
Melanezija 275
Australija 985
Polinezija 42
Mravi se mogu naći na svim kontinentima osim Antarktika. U Srednjoj Europi živi 161 vrsta mrava razvrstanih u 28 rodova, dok najveći dio vrsta mrava živi u tropskim i suptropskim područjima.
Prirodni neprijatelji mrava [uredi]
Mravima se u Europi hrane ptice (posebno veliki djetlić, zelena žuna, crna žuna), gušteri, manje zmije, vodozemci, kukci (npr. mravlji lav), paučnjaci, pa i divlje svinje, a mravojedima (koji žive u Srednjoj i Južnoj Americi) su uz termite mravi glavna hrana
- 12:36 -
PLAKTONA
Plankton je naziv grčkog porijekla i označava zajednicu živih organizama koji plutaju i ne raspolažu vidljivim sposobnostima za kretanje. Njihovo gibanje ovisi o gibanju vode. Organizme koji plutaju u vodi ali mogu plivati i suprotno od vodenih strujanja naziva se još i nektonima
Životni okoliš [uredi]
Plankton je prisutan u gotovo svim vodama na Zemlji. Međutim, u većini morskih područja je prisutnost hranjivih tvari zanemariva, pa otuda je i količina planktona u njima vrlo mala i stoga se smatraju ekološkim pustinjama. Ako se u vodama stajaćicama ili rijekama nađe pretjerana količina hranjivih tvari, može se dogoditi da to dovede do suprotnog rezultata, naime, da fosfati, kao ograničavajući faktor prehrane planktona postane dominantan (kao otpadni produkt umjetnog gnojenja poljoprivrednih površina dospijeva oborinskom vodom u slatkovodne resurse na kopnu), i dovede do svoje suprotnosti i "zaguši" prirodnu cirkulaciju između planktona, vode i fosfata pa otuda i svi živi organizmi u vodi (i plankton) izgube neophodan kisik i uguše se. Slatkovodni plankton naziva se limnoplankton, a morski haliplankton.
Veličina [uredi]
Plankton postoji u svim mogućim oblicima i veličinama. Posebno sitni organizmi (4-40µm) ubrajaju se u nanoplankton. Najmanji oblici su bakterije, u jednu žličicu vode stalo bi ih 2 milijuna. Ali i veći predstavnici fitoplanktona su manji od presjeka ljudske kose. I zooplanktona ima sićušnih, ali i takvih koji mogu imati i do 9 metara, kao, recimo neke vrste meduza koje ne mogu aktivno plivati, nego samo plutaju sa strujom, i ubrajaju se isto u plankton.
Razlikuju se:
bakterijski plankton
fitoplankton (biljni plankton)
zooplankton (životinjski plankton)
Zooplankton [uredi]
Prema dosadašnjim saznanjima, najveći dio životinjske biomase čini vrsta odnosno porodica kopepoda. Bez planktona arktičkih voda ne bi mogli postojati veliki kitovi usani , kao primjerice plavi kitovi ili kitovi perajari , njhova prehrambena podloga je upravo zooplankton kojeg "filtriraju" svojim usima . Velika jata riba također se hrane masom planktona.
Fitoplankton [uredi]
Jednostanične alge kremenjašice čine najveći dio mase fitoplanktona. Prema novijim istraživanjima, čini se da je apsolutno najveća količina ugljičnog dioksida vezana u biljnom planktonu, a ne, kao što se ranije smatralo, u tropskim šumama.
Životinje koje filtriraju plankton [uredi]
Plavi kit
Kit perajar
Kitopsina Rhincodon typus
Divovska psina
Flamingo
- 12:32 -
OSA
Ose (Vespidae) su porodica kukaca iz reda opnokrilaca (Hymenoptera). U odnosu na svrstavanje ove porodice u sistematiku kukaca ne postoji jedinstveni stav znanstvene zajednice, pa ju tako dio zajednice [1]svratsva u natporodicu žalčara, dok ju dijelovi zajednice svrstavaju u takson pod istim imenom. Porodica se sastoji od gotovo 5.000 vrsta, od kojih oko 100 živi u Srednjoj Europi. Način života različitih vrsta je različit. Vrste iz potporodica Polistinae i Vespinae su zadružne dok su vrste iz potporodica Eumeninae, Euparagiinae i Masarinae samotarke.
Općenito [uredi]
To su srednje veliki opnokrilci najčešće upozoravajućih crno žutih boja. Imaju vitko i glatko tijelo, a usni organi su im preobraženi za lizanje i griženje. Za razliku od pčele ose ima drugačiji žalac kojim mogu ubosti i nekoliko puta.
Nastambe zadružnih osa nazivaju se osinjacima, a grade ih na drveću, zapuštenim kućama i barakama, u tlu, na stabiljkama biljaka a samo neke vrste ih pune medom. Društvene ose grade gnijezda od sažvakanih biljnih vlakana koje je nakon njihove prerade nalik na papir. Iz tog materijala grade stanice koje spajaju u saće. Ukoliko naprave više redova takvog saća sve zajedno omataju lisnatom ovojnicom dok samo s donje strane ostavljaju mali otvor za ulaz.
U umjerenom području samo sparena ženka ose koja preživi zimu ispod kamenja, mahovine i sl. u proljeće osniva osinjak i sama podiže prvu generaciju potomstva. Njezini potomci kasnije grade i proširuju osinjak u kom hrane ličinke. Tijekom ljeta javljaju se i nešto veće radilice koje nose neoplođena jajašca iz kojih se kasnije rađaju mužjaci.
U tropskim krajevima ose žive u zajednicama koje se zimi ne raspadaju, već imaju trajne nastambe - osinjake. Ose koje žive u tim krajevima roje se (dijele) poput pčele medarice.
Samotarke grade svoja gnijezda u pijesku, na bilju, od gline ili sažvakanog biljnog materijala, i same podižu potomstvo.
Prehrana osa [uredi]
Hrane se slatkim tvarima i medom koji neke vrste skupljaju i čuvaju u saću. Ličinke hrane bjelančevinama sažvakanog ulovljenog plijena poput gusjenica, pauka, pčela, lisnih ušiju i ostalih kukaca koje uspiju uhvatiti. Ličinke izlučuju bistru tekućinu s velikim postotkom aminokiselina čime se zatim hrane odrasle jedinke (sastav aminokiselina razlikuje se od vrste do vrste) jer odrasle ose ne mogu probaviti bjelančevine [2].
Žalac i ubod [uredi]
Za razliku od pčele osa ima drugačiji žalac kojim može ubosti i nekoliko puta. Žalac ose potpuno gladak je poput igle. Ubod ose može biti bolan, a zbog veće količine ispušteog otrova mogu se javiti i alergijske reakcije. Osobe alergične na ubod ose trebaju mjesto uboda tretirati čistom vodom i što prije se javiti najbližem lječniku zbog stručne pomoći.
Vrste osa [uredi]
Neke poznatije vrste osa:
Galska osa (Polistes gallicus) - gradi male osinjake od jednog otvorenog sata na tavanima, pod crjepovima, ispod kamena i sličnim zaštićenim mjestima.
Šumska osa (Dolichovespula silvestris)
Obična osa (Vespula vulgaris, ponekad i Paravespula vulgaris) - gradi velika gnijezda, slična stršljenovim, ali ispod zemlje.
Europski stršljen (Vespa crabo
- 12:30 -
PAPIGA ARA
Papige, papagaji (ponekad i prave papige) (Psittacidae) porodica su ptica iz reda papigašica. U ovu porodicu ubraja se najveći dio vrsta iz ovog reda, iznimka su samo kakadui, iako se u novije vrijeme u zasebnu porodicu (Strigopidae) svrstava kea (s više podvrsta), kaka, tankokljuni nestor i kakapo[1], koje nastanjuju samo Novi Zeland.
Mnogo vrsta spada u ovu porodicu, koja je jedna od dvije "tradicionalne" porodice reda Psittaciformes. Druga porodica je Cacatuidae (kakadui). Pravi papagaji su rasprostranjeniji od kakadua, i nastanjuju Južnu i Centralnu Ameriku, južni dio Sjeverne Amerike, Afriku, Madagaskar, Južnu i Jugoistočnu Aziju, Australiju i Polineziju. Staništa su, u principu, nizijske tropske i subtropske šume i šumski predjeli; ponegdje u planinskim šumama i otvorenim travnatim staništima. Smatra se da se porodica pravih papagaja dijeli na dvije potporodice: Psittacinae (obične papige) i Loriinae (loriji).
Izgled i ponašanje [uredi]
Pionus chalcopterusPrave papige razlikuju se od kakadua nedostatkom kukmice koju mogu uspraviti, što je odlika svih kakadua. Umjesto toga, niz vrsta pravih papiga može uspraviti perje na zatiljku i/ili vratu. Boja perja ovih ptica jako varira, od jednobojnih zagasito smeđih, pa do vrlo živih i sjajnih boja. Većina vrsta je uglavnom zelene boje s mrljama izraženih boja, svijetložute, crvene ili plave. Druge su većinom bijele i žute, a nekoliko ih je i plave boje. Sve vrste ove porodice imaju tzv. "Dyckovu teksturu", strukturni element pera na kojem se lomi svjetlost[2] Pored toga, nemaju žučni mjehur, a karotida je vrlo jednostavne građe.
Mužjaci i ženke su obično slični po izgledu, ali postoje neke značajne iznimke. Papagaji se dosta razlikuju po veličini, od malih patuljastih papagaja teških oko 10 gr, do odraslih mužjaka kakapoa (koji se danas uglavnom ne svrstava u ovu porodicu) težine i do 3 kg (300 puta veći). Mnogo se razlikuju i po obliku i veličini. Mogu biti dugi od 9 do 100 cm. Dok su neki graciozni, drugi su maleni i zdepasti. Iako postoji nekoliko netipičnih vrsta, poput australskog nadzemnog papagaja, za kojeg se smatra da voli samoću, većina papagaja su društvene ptice koje se obično mogu vidjeti u parovima, u porodičnim grupama ili u manjim jatima. Mnoge vrste papagaja zajedno i spavaju.
Izuzetno su vokalne ptice, s uglavnom grubim i nemelodičnim glasovima. U zatočeništvu neke vrste postaju vješte u vokalnom izražavanju. Prvenstveno se hrane plodovima, sjemnjem, pupoljcima, nektarom i peludom; ponekada jedu i kukce.
Pri šepurenju neki papagaji koriste fluorescentno perje da bi privukli partnere. Jaja 1 do 8, zavisi od vrste. Inkubacija traje 17-35 dana. Gnijezdo je obično u dupljama drveća, nekada u rupama litica, zemlji ili termitištima. Neke vrste se gnijezde zajedno u visokoj travi ili u gnijezdima od grančica. Veliki broj vrsta je monogaman.
Potporodice i neke poznatije vrste [uredi]
Loriji
Crni lori (Chalcopsitta atra)
Papuanski lori (Charmosyna papou)
Patuljasti lori (Charmosyna wilheminae)
Ljubičastokruni lori (Glossopsitta porphyrocephala)
Zelenoleđi lori (Trichoglossus haematodus)
Krljuštogrli lori (Trichoglossus cholorolepidotus)
Stefanov lori (Vini stepheni)
Plavoprugi lori (Eos reticulata)
Ukupno 54 vrste u 12 rodova.
Obične papige
Hijacintna ara (Anodorhynchus hyacinthinus)
Carska amazona (Amazona imperialis)
Crvenorepa amazona (Amazona brasiliensis)
Tukumanska amazona (Amazona tucumana)
Ljubičastoprsa amazona (Amazona vinacea)
Tamaulipska amazona (Amazona viridigenalis)
Modro-žuta ara (Ara ararauna)
Modrogrla ara (Ara glaucogularis)
Zelenokrila ara (Ara chloropterus)
Zelena ara (Ara ambiguus)
Crveno-modra ara (Ara macao)
Crni papagaj (Coracopsis nigra)
Australska papiga Melopsittacus undulates)
Plavokrili papagaj (Neophema chrysostoma)
Penant (Platycercus elegans)
Crvena rozela (Platycercus eximus)
Žako (Psittacus erithacus)
Mala aleksandra (Psittacula krameri)
Ukupno 265 vrsta u 57 rodova.
- 12:29 -
MORSKI KONJIC
Morski konjici (Hippocampus) su stanovnici mora nesvakidašnjeg oblika, izgleda kao šahovska figura. To su ribe iz nadrazreda koštunjača, porodice šiljogubaca (Syngnathidae). Pliva uspravno i može umaknuti svojim neprijateljima tako što će poprimiti boju podvodnog bilja. Morski su konjici ljupki stanovnici toplijih mora, u vodi ravnomjerno lebde, pri čemu ih uspravnima drži leđna peraja. Postoji 35 vrsta morskih konjica, od 2,5 cm velike patuljaste vrste do 25 cm velikoga malajskoga morskoga konjica.
Životni prostor [uredi]
Morskog konjica nalazimo obično na morskom dnu obraslom morskom travom, u toplim plitkim vodama. Međutim neke vrste više vole blatna i pjeskovita područja, druge opet nalazimo na koraljima, spužvama te na korijenju mangrove. U svakom slučaju nailazimo na morskog konjica u blizini morskih struja, gdje im je osigurana dovoljna količina njihove glavne hrane-planktona. Da ih struje ne bi odnijele, dugim se repom ovijaju oko najbliže biljke. Repovi su posebno prikladni za hvatanje.
Hrana i način prehrane [uredi]
Morski konjici stalno jedu. Hrane se planktonom ili drugim vrlo malim morskim životinjama kao što su ribice. Morski konjici mogu pomicati jedno oko neovisno o drugome tako da mogu pratiti kretanje manjih morskih životinja u svojoj okolini, a da pritom ne odaju svoju nazočnost. Kad utvrde da im je plijen dostupan, hitro ga zgrabe ili ga s udaljenosti od 3 centimetra jednostavno usišu.
Morski konjic odvraća pozornost svojih neprijatelja dugim kožnim nitima te zaštitnom bojom kojom oponaša morske biljke među kojima živi.
Razmnožavanje [uredi]
Nakon dugog i bučnog udvaranja-više dana se pokazuje, često mijenja boju te uvrtanjem glave proizvodi plješčuće šumove-odložit će ženka jajašca u trbušnu vrećicu mužjaka. Mužjak je zatim odgovoran za održavanje mrijesta. Nakon oplodnje jajašca u trbušnoj vrećici ostaju sve dok se ne razviju u ličinke. Za razliku od drugih životinja mužjak proizvodi i posebnu hranidbenu tekućinu za embrije. Na kraju razdoblja sazrijavanja mužjak ispušta mladunce da slobodno plivaju u moru. U tropskim vodama pare se tijekom cijelog ljeta,u hladnijim vodama u proljeće i ljeti. Vrijeme parenja se poklapa s punim mjesecom.
Inkubacija jajašca: obično 14 do 28 dana, ovisno o temperaturi vode
Broj mladunaca: oko 50, ovisno o vrsti
Rasprostranjenost [uredi]
Živi duž obale Indonezije do Australije, atlantske obale Europe, Afrike i Sjeverne Amerike te u Sredozemlju i Jadranskom moru. Neke vrste žive i u vodama na pacifičkoj obali Amerike.
- 12:27 -
VILIN KONJIĆ
Ovo je jedan od nešto manje poznatih simbola koji se koriste u Feng Shui-u. Također nema određeno mjesto na koje ga je potrebno postaviti da bi djelovao. Možete ga koristiti bez straha da ćete u nečemu pogriješiti, jer pravila određujete sami.
Vilin konjic je simbol prosperiteta, sreće, snage, promjene, mudrosti, mira, harmonije i čistoće.
Povezan je s našom podsviješću i snovima. Pomaže nam osvijestiti svoje skrivene misli i motive, obrasce ponašanja, koji utječu na naš život i doživljaj života bez da na njih možemo utjecati. Jednom kada ih osvijestimo, njihova moć nad nama nestaje, jer smo tada u stanju svjesno i aktivno djelovati na vlastiti način razmišljanja i ponašanja.
Sposobnost da uočimo loše obrasce i učinimo tu promjenu u načinu razmišljanja i ponašanja ukazuje da smo mudri, ali i snažne volje. A promjena na bolje, na koncu nam donosi sreću, čiji temelj se nalazi u miru, koji osjećamo u sebi kada smo postigli harmoniju i ravnotežu.
Odatle i vjerovanje da vidjeti Vilinog konjica u prirodi donosi sreću i nove spoznaje, nove početke. No on nam može ukazivati i da je trenutak prilagoditi se situaciji i pratiti struju, ne ići glavom kroz zid.
Kinezi vjeruju da je Vilin konjic manifestacija Zmaja, njegova duša u današnjem svijetu. A znamo da je Zmaj simbol najviše sreće. Zanimljivo je i to da se Vilin konjic na engleskom zove " Dragonfly", što opet ukazuje na Zmaja.
Jeste li kada promatrali Vilinog konjica u letu? Njegove kretnje vrlo su nježne i graciozne. U stanju je proizvoljno mijenjati smjer letenja u sekundi. Čak po potrebi leti prema natrag. Sam prizor Vilinog konjica u letu stvara mir i spokoj, te umiruje emocije
- 12:25 -
PACOV
Pacov (Rattus) ili štakor je rod mišolikih glodara srednje veličine (iznad 12 cm) i mase (do 500g). Ovaj rod sadrži pedesetak vrsta poteklih sa teritorija Azije, a čiji je areal rasprostranjenja Stari svet. Dve najpoznatije, makar što se značaja za čovekove populacije tiče, su:
putnički, crni ili norveški pacov (Rattus norvegicus)
mrki pacov (Rattus rattus).
Pacovi često žive na staništima blizu ljudskih naselja, ili u naseljima i domovima ljudi, usled obilja hrane. Šteta koju ponekad čine ljudskim zalihama hrane su primarni uzrok nazivanja pacova štetočinama i povod brojnih deratizacija. Podatak da je izazivač (crne) kuge bakterija Yersinia pestis, koja živi u buvama parazitima crnog pacova, i da pacovi mogu biti prenosioci još nekoliko ljudskih parazita, čini pacove i higijenskim problemom stanovništva, posebno u velikim gradovima. I pored generalno prisutnog negativnog stava o pacovima, brojni su ljudi koji ih uzgajaju kao kućne ljubimce
Životinja iz roda Rattus, glodar, štetočina i prenosilac mnogih bolesti. Tepa mu se sa packe. Inače poprilično inteligentan za familiju glodara. Značenje u govoru ukazuje na svu relativnost različitih kultura.
1. U Kini je pacov prvi znak zodijaka. Ljudi koji su pacovi u horoskopu se smatraju kreativnim, iskrenim, darežljivim, ambicioznim i hitrog temperamenta. U Indiji postoji čak pacovski hram - Karni Mata.
2. U zapadnoj kulturi pacovi imaju generalno negativno značenje kao poročne, nečiste, parazitske životinje koja krade hranu i širi zaraze. Ipak, drže ih i kao kućne ljubimce, koje vlasnici smatraju čiste, inteligentne i raspoložene za igru.
- 12:23 -
MRAVOJED
Mravojedi (lat. Myrmecophagidae) porodica viših sisavaca iz reda krezubica. Porodica obuhvaća samo četiri vrste podijeljene u tri roda, i jedina je porodica podroda Vermilingua. Životni prostor im se prostire Srednjom i Južnom Amerikom.
Opis [uredi]
Za razliku od ljenivca, druge porodice reda krezubica, oni uopće nemaju zube već samo dugačku njušku u obliku surle koja završava malenim ustima s vrlo dugačkim jezikom. Vrste se veličinom međusobno značajno razlikuju. Dok je dvoprsti mravojed težak samo oko 250 grama, veliki mravojed može čak i premašiti 30 kilograma, i zajedno s repom biti dug i više od dva metra.
Na prednjim nogama sve vrste imaju upadljivo dugačke i vrlo oštre kandže. Njima se koriste za otvaranje mravinjaka i termitnjaka, i za obranu od grabežljivaca. Broj kandži je različit. Dok dvoprsti mravojed ima dvije, veliki mravojed ih ima tri a obje vrste roda Tamandua imaju po četiri. Kandže na stražnjim nogama su daleko manje izražene.
Sve vrste imaju duge repove koji se ponešto razlikuju. Rep velikog mravojeda je obrastao dugom dlakom i djeluje čupavo. Ostale vrste imaju kratku dlaku na repovima koji su s donje strane goli. Goli dio repa je prilagodba funkciji koju ima kod tih vrsta da im služi za prihvaćanje za grane, kao "peti ekstremitet".
Oči su im male i niti jedna vrsta ne vidi dobro, no zato imaju vrlo dobro razvijeno osjetilo mirisa. Ušima se služe kao drugim vrlo dobro razvijenim osjetilom, obje vrste roda Tamandua.
Način života [uredi]
Kao što se razlikuju veličinom i razvijenošću osjetila, mravojedi i nastanjuju različiti životni okoliš. Maleni dvoprsti mravojed živi isključivo na drveću, i hrani se mravima koji također žive na drveću, nastanjujući pretežno šume odnosno šumovita područja. Veliki mravojed se kreće samo po tlu i najrađe se zadržava na savanama, dok su obje vrste tamandua prilagođene i životu na stablima ali i tlu.
Ishrana [uredi]
Kao što im ime govori, mravojedi se hrane gotovo isključivo mravima i termitima. Kandžama otvaraju mravinjake i termitnjake, te svojim dugačkim (veliki mravojed ima jezik dug 60 cm) jezikom prevučenim ljepljivom slinom, skupljaju kukce iz nastambi. Nakon što progutaju kukce, vrlo mišićav ulazni dio želuca ih zdrobi. U zatočeništvu, jedu i ponuđeno voće.
Razmnožavanje [uredi]
O razmnožavanju mravojeda ne zna se puno. Nakon skotnosti od 120 do 190 dana, ženka koti samo jedno mladunče. Slijedećih mjeseci majka mladunče nosi na leđima. Dvoprsti mravojed ponekad ostavi mladunče na zaštićenim račvama grane i sama odlazi u potragu za hranom. Veliki mravojed postaje spolno zreo u dobi od dvije do tri godine, a za druge vrste nije poznato. Isto tako, nije poznat ni očeikavani životni vijek mravojeda u divljini.
Ugroženost [uredi]
Mravojede se ne smatra ugroženim, jer žive na vrlo velikim područjima, a pored toga nisu ovisni o isključivo jednoj vrsti hrane, tako da ih se smatra nezahtjevnim. Jedino je veliki mravojed uvršten u popis UICN kao ugrožen.
Sistematika [uredi]
Porodica se dijeli na tri roda s ukupno četiri vrste:
Dvoprsti mravojed (Ciclopes didactyla), jedina vrsta roda Ciclopes,
Veliki mravojed (Myrmecophaga tridactyla), jedina vrsta roda Myrmecophaga
Četveroprsti mravojedi s dvije vrste, sjeverni i južni, iz roda Tamandua, što je inače i često drugo ime ovih mravojeda
- 12:19 -
ČIMPANZA
Čimpanze (Pan) su rod iz porodice Hominidae. U taj rod spadaju dvije vrste. Obična čimpanza (Pan troglodytes), koja dalje ima tri podvrste (zapadnoafrička čimpanza (Pan t. verus), centralnoafrička čimpanza (Pan t. troglodytes) i istočnoafrička čimpanza (Pan t. schweinfurtii)) i bonobo (Pan paniscus) ili, kako su ga nekada nazivali, vitka ili patuljasta čimpanza.
Dok se sve tri podvrste čimpanza sreću u velikim dijelovima Afrike, područje na kojem živi bonobo je ograničeno na jedan mali dio Konga. Obje vrste se smatraju ugroženim.
Srodnost s ljudima [uredi]
Čimpanze su najbliži srodnici ljudima i genetički su vrlo bliski. Genetička istraživanja dovela su do zaključka, da su se evolucijski putovi čimpanza i ljudi razdvojili prije oko 6 milijuna godina. Prema najnovijim istraživanjima, nasljedni materijal čimpanza i ljudi se podudara oko 98,7%.
Ponašanje [uredi]
Čimpanze su svežderi i hrane se pretežno voćem, lišćem i povremeno malim kralježnjacima, ali (osim bonobo) povremeno love druge majmune koje zatim trgaju i jedu. Unutar grupe, mužjaci imaju relativno visoki potencijal agresije. Ovo je potrebno radi formiranja jasne hijerarhije za obranu od zvijeri, prije svega leoparda koji ih jako ugrožava. Agresija mužjaka zna se ponekad usmjeriti i na ženke, međutim ta agresija nikada ne rezultira ozljedama. Ženke imaju menstrualni ciklus od 35 dana i mogu, nakon najmanje trogodišnjeg dojenja mladunca, ostati skotne tijekom cijele godine. Skotnost traje sedam do osam mjeseci. Odnos između majke i dojenčadi i mladunaca je obilježen nježnošću, brigom i strpljenjem.
- 09:42 -
ŠTAKOR
Smeđi štakor, sivi štakor, kanalski štakor ili štakor selac (Rattus norvegicus) je jedna od najpoznatijih vrsta štakora. Tijela dužine do 25 cm, sivi ili smeđi štakor je jedan od najvećih predstavnika mišolikih glodavaca. Mužjak prosječno teži 350 g, a ženka 250 g. Ovaj se glodavac podrijetlom iz sjeverne Kine rasprostranio na sve kontinente izuzev Antarktike što ga čini najuspješnijim siNaziv [uredi]
Iako se ne može sa sigurnošću reći odakle dvojno ime Rattus norvegicus (norveški štakor), budući da vrsta ne potječe iz Norveške, smatra se da je za pogrešku zaslužan engleski prirodoslovac John Berkenhout. On je u svom djelu "Crtice prirodoslovlja u Velikoj Britaniji" upotrijebio taj naziv vjerujući da je vrsta migrirala u Englesku preko norveških brodova 1728. U to doba u Norveškoj nije zabilježen niti jedan štakor.
Tijekom 20. stoljeća se zadržala teza da smeđi štakor potječe iz središnje Azije i Kine.
Fizička obilježja [uredi]
Dlaka smeđeg štakora je gruba, a krzno obično smeđe ili tamno-sivo, dok je na strani trbuha svijetlo-sivo ili svijetlo-smeđe. Maksimalne je dužine 25 cm, s repom iste duljine. Masa odrasle jedinke varira od prosječnih 350 g za mužjake do oko 250 g za ženke, no vrlo velika jedinka može doseći i do 500 g. Svjedočenja o štakorima mase veće od 1 kg su vjerojatno posljedica neznanja i zamjene s drugim većim glodavcima.
Smeđi štakori imaju precizan sluh, osjetljiv na ultrazvuk, i posjeduju visoko razvijen osjet njuha. Frekvencija srčanog ritma im je obično između 300 i 400 otkucaja u minuti, a frekvencija disanja oko 100 udisaja u minuti. Vid pigmentiranog štakora je izrazito slab, kao u čovjeka s oko -5 dioptrija, dok albino jedinke (koje nemaju melanina u očima) zbog većeg rasapa svjetla imaju dvostruko slabiji vid. Smeđi štakori su diskromati slijepi na crvenu i zelenu boju, pa im je zasićnost slike isto slaba. No zahvaljujući specijalnim perceptorima na plavu boju imaju sposobnost gledanja dijela valnih duljina u ultraljubičastom spektru.
Način života [uredi]
Smeđi štakor je obično aktivan noću. Dobar je plivač (na površini vode i ispod nje), ali za razliku od crnog štakora slab penjač. Dobri su kopači i često grade složene sustave jazbina. Istraživanje iz 2007. je otkrilo da smeđi štakori imaju metakogniciju, svijest o vlastitim procesima mišljenja, koja se dosada smatrala svojstvenom samo čovjeku i nekim primatima.
Komunikacija [uredi]
Štakori su društvene životinje i često cijuču tijekom igre.Smeđi štakori imaju sposobnost glasanja pomoću ultrazvuka. Mladi koriste različite vrste ultrazvučnih doziva kako bi usmjerili materinske instinkte, ali i regulirali majčine kretnje u gnijezdu. Štakor star 7 dana se glasa ultrazvukom u blizini svakog drugog štakora, no već sa 14 dana smanji glasanje ako osjeti prisutnost odraslog mužjaka. Odrasli štakori također emitiraju ultrazvuk kao obrambeni odgovor, ali na druge opasnosti poput grabežljivca. Ženke se glasaju i tijekom parenja. Frekvencija i dužina tih glasanja ovisi o spolu i reproduktivnom statusu životinje.
Kad se međusobno zaigraju, tijekom škakljanja, prije parenja ili prije nego prime opijum (u laboratorijskim uvjetima), štakori emitiraju kratke ultrazvučne zvukove. Takvo glasanje, poznato i kao cijuk, se dovodi u vezu sa smijehom kao izrazom pozitivnih emocija ali i nagradom u kondicioniranju. Međutim, starenjem težnja štakora da se smije sve više opada. Valja napomenuti da je i cijuk previsokih frekvencija da bi ga zamijetili bez posebne opreme.
Prehrana [uredi]
Smeđi štakor je pravi svejed i nije suviše izbirljiv po pitanju hrane, iako žitarice zauzimaju značajan udio u njegovoj prehrani. Način potrage za hranom je specifičan za svaku populaciju štakora, te ovisi o okolini i izvoru hrane. Poznati primjeri su populacija u blizini mrijestilišta u Zapadnoj Virginiji koja lovi isključivo ribu, kolonije uz rijeku Po koje rone i jedu mekušce, te štakori na otoku Norderoog koji hvataju vrapce i patke. Takva praksa demonstrira stupanj društvenog učenja vrste.
Razmnožavanje i životni ciklus [uredi]
4 dana staro leglo štakoraSmeđi štakor se u odgovarajućim uvjetima može pariti bez obzira na doba godine, a ženka je sposobna na do 5 legla godišnje. Trudnoća s do 14 mladih (uobičajeno 7) traje samo 21 dan. Za vrijeme dojenja, ženka pokazuje majčinsko ponašanje u 24-satnom ciklusu, tijekom kojega će više vremena posvetiti manjim nego većim pomlatcima.
Maksimalni vijek života je 3 godine, iako ga rijetke jedinke dostignu. Procijenjena godišnja smrtnost od čak 95% uzrokovana je grabežljivcima i konfliktima s drugim vrstama. Smeđi štakor obitava kao dio veće hijerarhijski ustrojene skupine, u jazbini ili drugom podzemnom sustavu poput kanalizacije ili podruma. Tijekom nestašice hrane, štakori na nižem društvenom stupnju prvi umiru. Ako je uništen veći dio populacije, preostali štakori privremeno povećavaju frekvenciju parenja i tako brzo obnavljaju svoju staru brojnost.
savcem na Zemlji nakon čovjeka
- 09:36 -
DIVLJE PRASE
Divlja svinja je bliski rođak domaće svinje, živi u čoporima uglavnom oko vlažnih šuma. To je krupna divljač koja se dosta lovi kod nas jer je veoma brojna. Za tu brojnost je zaslužan veći broj mladih u leglu i nedostatak prirodnih neprijatelja. Izuzetno brzo trči a dobar je i plivač. Po načinu ishrane spada u svaštojede, što znači da će pored hrane biljnog porekla pojesti životinje koje uspiju uhvatiti, pa će čak jesti i lešine.
Osobine [uredi]
Odrasli primjerci mogu biti visoki od 90-100 cm, a dugački od 120-160 cm. Masa im varira u zavisnosti od godišnjih doba i može da pređe 200 kg kod vepra, dok krmače mogu biti teže od 150 kg. Zubi, očnjaci, su tako postavljeni u vilici da se donji, sjekači, uvijek preklapaju sa gornjim, brusačima, i na taj način se oštre. Pravu trofejnu vrijednost očnjaci kod veprova dostižu tek u petoj godini. Divlja svinja ima boju krzna smeđe boje, tako da se uklapa u okolinu. Mladi, kada se oprase, imaju karakteristične uzdužne pruge koje im ostaju do drugog mjeseca.
Razmnožavanje [uredi]
Ženke postaju polno zrele sa 10 mjeseci, a mužjaci koji mjesec kasnije. Međutim, ne pare se prije navršenih 18 meseci, osim ako nije došlo do poremećaja prirodne ravnoteže. Period tjeranja divlje svinje se odvija od polovine novembra do početka februara. U tom periodu može da dođe do borbi između mužjaka, jer glavna ženka obilježi teritoriju na više mjesta i to je znak da će sve ženke iz čopora biti u tjeranju za dvije sedmice. Poslije borbi sa drugim mužjacima, najjači vepar ostaje sa čoporom oko mjesec dana i za to vrijeme upari sve ženke iz čopora. Poslije tog perioda se vraća usamljeničkom životu.
- 09:32 -
KLAUN BOTIJA
Klaun botia je slatkovodna riba, u prošlosti svrstavana u rod Cobitis i u rod Botia, a danas je jedini predstavnik roda Chromabotia. U prirodi se nalazi u vodama Indonezije, ostrva Borneo i Sumatre. Popularna je vrsta akvarijumskih riba, kako zbog svog zanimljivog izgleda i zapanjujuće inteligencije, tako i zbog korisnih prehrambenih navika.
Tijelo ribe je horizontalno izduženo, glava velika, a usta obrubljena brčićima. Boja tijela varira od svjetle pa do crvenkaste nijanse narančaste. Narančasto tijelo vertikalno sijeku tri debele, crne pruge. Prva pruga pruža se od vrha glave, prelazi preko oka i spaja sa istom prugom s druge strane. Druga, deblja pruga omotava se oko tijela ribe, u predjelu grudi, između glave i leđnog pereja. Posljednja pruga obuhvata leđno peraje i ostatak tijela, sve do repnog peraja. Razlikovanje spolova je vrlo teško - jedina sigurna odlika ženki je širi trbuh. Zanimljivo je da ove ribe posjeduju oštru bodljicu skrivenu u predjelu ispod očiju. Upravo zbog te bodljice ne preporučuje se transport ribe u običnim kesicama, već ili u u nekoliko kesica ili bolje u čvrstoj posudi.
Traži besprijekornu čistu i kisikom bogatu vodu, a kako dolaze iz brzih rijeka i potoka, drago im je i jako strujanje vode. Temperatura može da se kreće između 25 i 30°C. Njihovi sustanari ne smiju biti agresivne ribe, inače će početi odbijati hranu i povući se. Pri lošim akvarijumskim uslovima ili naglom mijenjanju hemizma vode prilikom useljavanja u akvarijum za očekivati je da obole od ihtioftirijaze (bolest koja se prepoznaje po bijelim tačkicama). Baš poput paleatusa koji svojim ponašanjem indiciraju nedostatak kisika u vodi, klaun botije predstavljaju odlične pokazatelje lošeg kvaliteta vode.
Klaun botia je riba dna, a po pitanju ishrane nije izbirljiva. Omnivor je i prirodi se hrani puževima, malim beskičmenjacima, larvama insekata, crvićima, slatkovodnim račićima i biljnom hranom. U akvarijumu joj je omiljena hrana namijenjenja mesojedima i razne vsrte sušenih crvića. U akvarijum je unesena kada se otkrila njena sklonost da jede puževe tako što ih jednostavno isisa iz kućice, što ju je učinilo vrlo popularnom i u akvaristici korisnom ribom. Njihovu neugodnu naviku predstavlja bušenje listova širokolisnih biljaka, što se može u nekoj mjeri spriječiti ako im se ponudi kuhano zeljasto povrće. Pri hranjenju i uzbuđenju proizvode interesantne kliktajuće zvukove.
Klaun botije su vrlo društvene jatašice i u akvarijumu se moraju držati u grupi od najmanje šest primjeraka. Usamljene ribe će se osjećati nesigurno, skrivati se i odbijati hranu, te na kraju uginuti. Jato čine razigrane jedinke, među kojima postoji složeni društveni odnos. Ribe će se plašljivo sakrivati u šupljinama između kamenja i panjeva, u uglovima kad ovih nema, ako u akvarijumu nema dovoljno bilja i sjenovitih mjesta. Klaun botije su nevjerovatno inteligentne: pomno prate pokrete drugih riba u akvarijumu i oponašaju ih. Vlasnike će iznenaditi i načinom na koji spavaju - spavaju zajedno na dnu, nepomično ležeći okrenute na bok, zbog čega se mogu činiti mrtvima.
U akvarijumu nisu nikada izmriještene i zbog toga ne postoje varijeti ove vrste.
Ljudi neupoznati sa ovom interesantnom ribom uglavnom je kupuju kada imaju problema sa puževima. Budući vlasnici moraju biti spremni ovim jatašicama omogućiti akvarijum pristojne zapremine, sa obzirom na to da klaun botije u akvarijumskim uslovima narastu u do 30 cm i u prosjeku žive 20 godina.
- 09:30 -
GAVRAN
Obični gavran (lat. Corvus corax) je vrsta ptica iz porodice vrana. Dužinom tijela većom od 60 cm je najveća vrana, ali i najveća vrsta podreda pjevica na svijetuObični gavran je dužinom tijela koja može biti i do 64 cm, težinom između 1 i 1,5 kg te rasponom krila od 1,20 m značajno veći od svih drugih europskih članova porodice vrana. Jednobojno je crn, a pokrovna pera, naročito na krilima, imaju metali sjaj. Upadljiv klinasti oblik repa je posebno vidljiv u letu i po njemu ga se već izdaleka može razlikovati od vrlo slične vrste crnih vrana (Corvus corone). Kljun mu je snažan, i lagano zakrivljen prema dolje.
U letu se glasno glasaju zvukom koji liči na šuplje korrk ili korkh. Gavran može vrlo dobro oponašati i glasove drugih vrsta. Može iznimno dobro imitirati ljudski govor.
Rasprostranjenost [uredi]
Gavrani žive u velikim područjima holarktika. Nastanjuje područja na jug do Magreba, Irana i sjeverne Indije, kao i do srednje Amerike. U Europi, Glasanje [uredi]
Gavrani se glasaju velikim brojem različitih glasova, nekim od njih se dozivaju, a neke koriste za sporazumijevanje. Koji od dvije vrste glasanja koriste za sporazumijevanje još uvijek je predmet rasprava i studija. Pored toga, opaženo je i da gavrani reagiraju na dozivanja odnosno glasanje drugih vrsta. Pretpostavlja se, da je to ponašanje naučeno, jer se regionalno razlikuje.
sjevernoj Americi i na sjeveru Kine postoje velika područja gdje iposljedica ljudskog progona, nema. No, u Europu se ponovo vraća. Osim toga, gavrana nema niti u dijelovima središnje Azije i u najsjevernijim dijelovima Sibira.
Ova vrsta živi u šumama i planinama, ali i na otvorenom prostoru i na obalama.
Gavrani su nekada nastanjivali cijelu Europu. U 19. stoljeću bio je proglašen "štetočinom", i počeo je progon, tako da ga već oko 1900te više nije bilo u velikim dijelovima. Smanjivanje područja u kojima je živio nastavilo se sve do Drugog svjetskog rata. Tek u zadnjim desetljećima dolazi do oporavljanja i povratka gavrana u područja i krajeve gdje je već bio istrijebljen. Ponegdje, kao na primjer u Belgiji, Nizozemskoj i nekim dijelovima Njemačke gavrani su ponovo naseljeni 1970tih i 1980ih.
Način života i ponašanje [uredi]
Obični gavrani su stanarice. U vrijeme "udvaranja" koje je kod gavrana zimi, može ih se vidjeti kako u paru u letu izvode akrobacije. Okrugla gnijezda grade na stijenama ili stablima, a u novije vrijeme sve češće na dalekovodima. Ove ptice žive u trajnim parovima, a isto gnijezdo koriste više godina. Na četiri do šest jaja pretežno leži ženka, ali nakon što se ptiči izlegu, hrane ih i brinu o njima oba roditelja.
Prehrana [uredi]
Obični gavrani su tipični svežderi. Jedu žitarice i drugo sjemenje svih vrsta, a vrlo rado jedu kukuruz. Osim toga, aktivno lovi malene životinje kao miševe, "krade" jaja i ptiče iz gnijezda drugih ptica ali jede i strvinu. Naročito mlade ptice, prije spolne zrelosti, često cijelu godinu žive na smetištima.
Ostalo [uredi]
Obični gavranObični gavrani spadaju među najinteligentnije ptice. Pokusima je dokazano da je sposoban unaprijed planirati komplicirane aktivnosti. Kod skrivanja hrane, pokazuje kako izvrsnu sposobnost pamćenja, tako i sposobnost predviđanja ponašanja drugih. Čini se da gavran zna, da je skrivena hrana sigurna samo ako ga pri skrivanju nitko nije vidio.
Gavrana se može pripitomiti. U takvim slučajevima, njegova iznimno velika sposobnost oponašanja glasova dovodi do toga, da "razgovara" s "vlasnikom".
Gavran u europskoj kulturi [uredi]
Gavran je kao izrazito pametna, socijalna i visoko prilagodljiva životinja bio oduvijek predmet legendi i folklora. Različite kulture nose i različite legende o gavranu.
Poznata je i poema Gavran američkog književnika Edgara Allana Poa.
Gavran, najpoznatija poema Edgara Allana Poea. Tamna poema koja govori o izgubljenoj ljubavi. Prvi put je izdana 29. siječnja 1845., a po izdanju donijela mu je svjetsku slavu.
WikIzvor ima izvorni tekst na temu: Gavran (poema)
Interpretecija [uredi]
Ova pjesma je arhetip Poevih melankoličnih pjesama čiji je središnji motiv neprežaljeni gubitak voljene osobe i nesmirljiva bol nanesena nemilosrdnošću vremenskog tijeka stvarnosti. Ona pjeva o Ljepoti i o tuzi koju Ljepota neizbježno u senzibilnom ljudskom biću pobuđuje.
Za Poea, nema ljepše, poetičnije teme za pjesmu od „preuranjene smrti voljene djevojke". Logika njegovog zaključivanja je sljedeća: Ljepota kao jedina legitimna provincija pjesništva u svom vrhunaravnom obliku neizbježno iz ljudske duše iznuđuje suze, odnosno u njoj pobuđuje Tugu, melankoliju. Od tu krenuvši, on postavlja slijedeće pitanje: „Od svih melankoličnih tema, koja je po univerzalnom shvaćanju čovječanstva najmelankoličnija?“ Jedan, i samo jedan odgovor mu se pritom nametnuo: Smrt. Sada, njega kao pjesnika, zanima kada je ova od svih tema najmelankoličnija, istovremeno i najviše poetična? Tada kada se najbliže veže uz ideju Ljepote, glasi njegov odgovor. Iz ovog, i iz još nekoliko sporednih argumenata, on dolazi do zaključka, dedukcijom, da je najpoetičnija od svih pjesničkih tema smrt prelijepe žene i također, nalazi izvan svake sumnje, da su za njeno izgovaranje najprikladnije usne nesretnog i njene prisutnosti uskraćenog ljubavnika.
Pjesma započinje prisjećanjem pjesnika na jednu davnu, sjetnu prosinačku noć, kada je za stolom sjedivši, polu-pospan proučavao stare, neobične spise u nadi da će tako iz svog srca odagnati tugu za neprežaljenim gubitkom ljubavi svog života: djevom besprijekorne ljepote, kojoj anđeli nadjenuše ime Lenora, bezimenoj zauvijek u svijetu smrtnika. Upravo ovo nastojanje pripovjedača da zaboravi svoju preminulu ljubavnicu i njegova nemogućnost, točnije njegova sklonost samoranjavanju i perverzno naslađivanje u upornom odbijanju istog nastojanja, predstavlja samu srž i dinamiku cijele poeme.
Ono što obavija pjesmu mističnošću je dijelom scenografija: otuđenost doma u romantičarskoj nigdjezemlji, kontrast olujne noći i mirnoće koja vlada u prostoriji-boravištu učenjaka, te ponajviše pojava i neobično ponašanje ptice simbola – Gavrana. Isprva, pripovjedač je ispunjen strahom na prve zvuke muklih udaraca po vratima – možda zbog štiva koje je stajalo pred njim, i u kojem je tražio više od bijega od svojeg sjećanja na izgubljenu draganu? Da još uvijek sluti njen povratak jasno je naznačeno njegovim mračnom hodniku upućenim šapatom: „Lenora“. Nije li to bio strah na divlju pomisao da bi se to upravo njezin duh mogao nalaziti pred njegovim vratima? Nadalje, pjesnik nam aludira na Hadsko porijeklo mračne ptice u stihu „Kako te na žalu zovu hadske noći otkud stiže?", a time i zlokobnih namjera same ptičurine. Da će on (gavran) zauzeti dominantnu ulogu, naslućeno je njegovim slijetanjem na mramorno poprsje boginje Palade izvan pjesnikova dohvata, čime je jasno istaknut kontrast crno-bijelo, odnosno slutnja da će svjetloću razuma (Palada=Atena) progutati crnoća noći. Da nije riječ o običnoj ptici, jasno nam govori veoma zgodan, ali posve slučajan, iako neobičan gavranov odgovor na glasno izrečene pjesnikove misli: "Svi me druzi ostaviše, Otići će i on kao nade što me ostaviše". Tad će Gavran "Nikad više".
Ta mističnost svoj vrhunac doživljava u zadnje dvije strofe pjesme, gdje se gavrana uspoređuje sa „zloduhom, što sniva, spava“ i istovremeno se razotkriva dotad skrivena, ali dijelom naslućivana, alegoričnost pjesme u stihovima „Iz mog srca kljun svoj vadi, nek ti trag se ovdje zbriše!" „Reče Gavran: "Nikad više". Za primijeti je, da riječi „iz mog srca kljun svoj vadi“ predstavljaju prvu metaforu u cijeloj pjesmi i zajedno sa odgovorom „Nikad više“ potiču čitatelja da preispita svoje dosadašnje poimanje pjesme i potraži dublji moralni sadržaj. Tek se u zadnjoj strofi naznačuje da je gavran zapravo simbol tugujućeg i nejenjavajućeg prisjećanja, kako svojim vlastitim riječima tumači Poe.
Zanimljivosti [uredi]
Po vlastitim riječima Edgara Poea, pjesma je napisana od kraja prema početku, potpuno programatski, a ipak vrhunskim umjetničkim majstorstvom. Krenuvši od dužine pjesme, teme, zatima motiva, odredio je refren kao glavnu stilsku figuru i odlučio se za "Nevermore" = "Nikad više".
Gavrani (lat. Corvus) su rod velikih ptica. Sve su ili potpuno crne, ili uglavnim crne s bijelim ili sivim mrljama. Veličina im se kreće od relativno male čavke (Corvus monedula koja je još uvijek veća od većine vrapčarki) do velikog običnog gavrana sjeverne polutke i Corvus crassirostris s visočja Etiopije. Ptice ovog roda nastanjuju sve kontinente s izuzetkom Južne Amerike i Antarktike, i brojih udaljenih i oceanskih otoka.
Ovaj rod obuhvaća 42 vrste. Veči članovi roda u govornom jeziku često se nazivaju "gavranima", a manje vrste "vranama". To nema nikakvu biološku podlogu, jer ne postoji nikakva taksonomska podjela u tom smislu.
U Europi iz ovog roda žive obični gavrani, dvije podvrste vrana: siva i crna vrana, te gačac (Corvus frugilegus) i čavka (Corvus monedula).
Ptice iz ovog roda imaju specifičan način glasanja[1], koji se u hrvatskom naziva "graktanje", i često se koristi u svakodnevnom govoru.
Sadržaj [pokaži]
1 Sistematika
2 Ponašanje
2.1 Glasanje
2.2 Inteligencija
3 Ljudi i gavrani
4 Vrste
5 Vanjske poveznice
5.1 Izvori
Sistematika [uredi]
Ovaj rod je prvi opisao Carl Linné u svom radu Systema Naturae iz 18. stoljeća.[2] Porijeko imena je latinski corvus što znači "(crn kao) gavran".[3]. Specifičnom vrstom za rod smatra se obični gavran (Corvus cornix); u istom djelu navode se i vrana (C. corone), crna vrana (C. cornix), gačac (C. frugilegus) i čavka (C. monedula). Izvorno, u tom rodu je bila i svraka pod lat. imenom C.pica, dok nije kasnije izdvojena u zaseban rod. Danas rod obuhvaća najmanje 42 recentne i najmanje 14 izumrlih vrsta
- 09:26 -
BODLJIKAVO PRASE
Bodljikavo prase je vrsta glodara
Opis
Veliki glodar tupe glave i dugih bodlji na zadnjem delu tela i repu. Bodlje su duge i do 40 cm i pretstavljaju debele, očvrsle dlake bele boje sa tamnim prstenovima. Glava i prednji deo tela prekriveni su, naročito na leđima, dugim, uspravnim i debelim dlakama. Noge su mu kratke i snažne, na prstima ima čvrste kandže. Telo mu je dugačko do 70 cm, rep do 12, a težinom tela dostiže i 15 kilograma. Noćna je životinja. Za vreme zime uglavnom miruje. Kada se nađe u opasnosti, nakostreši bodlje na telu i repu, trese ih i tako stvara šuštav zvuk. Skriva se u pukotinama i šupljinama među kamenjem i živi usamljeno.
[uredi] Stanište
Živi u suvim i kamenitim predelima, na planinskim obroncima pokrivenim žbunjem, a često je i uz obrađene površine. U Evropi živi u jugozapadnoj Italiji, na Siciliji i u Albaniji. Rasprostanjen je u velikim područjima zapadne Afrike.
[uredi] Razmnožavanje
Početkom leta okoti do četiri mladunca koja za dva meseca postaju samostalni.
[uredi] Literatura
Životinjsko carstvo: album-bojanka za 250 sličica; autor teksta Eugen Draganović; Beograd (2004)
- 09:22 -
NOJ
Noj (lat. Struthio camelus) je vrsta ptica iz reda nojevki i najveća je danas živuća ptica na Zemlji. Danas obitava još samo u Africi južno od Sahare. Ranije je živio i u zapadnoj Aziji. To je ptica koja je zbog svog perja, mesa i kože oduvjek bila značajna za ljude. To je dovelo do toga, da je danas istrijebljena u mnogim područjima u kojima je ranije živjela
Obilježja [uredi]
Mužjaci noja su visoki između 210 i 275 cm a teški su od 100 do 130 kg, a ponekad čak i do 150 kg. Ženke su manje, visoke su 175 do 190 cm a teže 90 do 100 kg.
Perje mužjaka, koje nazivaju i pijetlovima, je crno. Jedino perje krila i repa je bijelo. Ženke, odnosno kako njih zovu kokoši, imaju nasuprot tome perje neugledne boje tla. Jedino je perje krila i repa i kod njih svjetlije, i sivobijele je boje. Perje mladunaca potsjeća na perje ženke, samo se kod njih još ne ističe razlika u boji perja krila i repa u odnosu na trup. Gole noge i vrat su im, ovisno o podvrste, sive, sivkasto-plavkaste ili lagano ružičaste. U vrijeme parenja koža mužjaka sjaji posebno intenzivno.Vrat noja je dugačak i pretežno gol, dok im je glava u odnosu na tijelo relativno malena, ali su im zato oči s promjerom od 5 cm najveće od svih kopnenih kralježnjaka.
Zdjelica noja je ventralno zatvorena stidnom kosti (Symphysis pubica). Kod svih drugih ptica, osim kod nojevki to nije slučaj. Kod njih je zdjelica građena od tri međusobno povezane kosti između kojih je veliki otvor koji zatvaraju vezivno i mišićno tkivo. Noj ima vrlo duge noge sa snažnom muskulaturom. On u punom trku dosiže brzinu od oko 70 km/h, dok brzinom od 50 km/h može trčati oko pola sata. Kao prilagodbu brzom trčanju, stopalo noja se razvilo na način da ima samo dva prsta, što je jedinstveno kod ptica. Pored trčanja, noge su noju po potrebi i vrlo efikasno obrambeno oružje. Oba prsta imaju kandže pri čemu je kandža na unutrašnjem, većem prstu, duga i do 10 cm.
Krila noja su vrlo velika, no kao i kod svih nojevki nisu prilagođena letenju. Težina noja je daleko iznad one koja bi mu još dozvolila da se podigne u zrak. Umjesto toga, krila služe noju za udvaranje, davanje sjene i održavanje ravnoteže pri trčanju.
Glas [uredi]
Glasanje mužjaka noja podsjeća na riku lava. Duboki glas koji zvuči kao "bu bu buuuuu huuu" se ponavlja više puta. Mužjaci se učestalo tako glasaju u razdoblju udvaranja kao i kod borbe oko dokazivanja dominantnosti jedinke na određenom području. Osim toga, pripadnici oba spola su u stanju glasati se zviždavim, frktavim i režećim glasovima. Samo njihovi pilići se javljaju melodičnim glasovima koji služe privlačenju roditeljske pažnje.
Rasprostranjenost i životni okoliš [uredi]
Prirodno područje rasprostranjenosti nojeva je Afrika, a naročito njen istočni i južni dio. Izumrli su na Arapskom poluotoku, u zapadnoj Aziji kao i u Africi, sjeverno od Sahare.
Nojevi žive na otvorenim područjima kao što su savane i pustinje. Prednost daju okolišu s kratkom travom i s ne previsokim drvećem. Uopće ne žive na područjima gdje trava raste više od jednog metra. Povremeno ulaze u grmovita područja, ali se u njima ne zadržavaju jer ih grmlje ometa u kretanju a i zaklanja im vidik. Za stalno zadržavanje im nisu pogodne niti prave pustinje bez vegetacije, ali na svojim putovanjima prelaze preko njih bez problema. Svoju potrebu za vodom pokrivaju hranom, pa im stoga nije potreban pristup vodi, a i duga sušna razdoblja im ne smetaju.
Danas u Australiji živi više stotina nojeva koji su pobjegli s farmi za uzgoj, i sad žive u divljini
Aktivnosti [uredi]
Nojevi su dnevne ptice, a najaktivniji su u sumrak. U razdobljima kad nema dovoljno hrane, poduzimaju daleka putovanja, a tada mogu putovati i oko podneva, kad su vrućine najveće. Noću miruju i pritom vrat obično drže uspravno, ali zatvaraju oči. Samo u kratkotrajnim razdobljima dubokog sna polažu glavu na leđno perje ili na tlo.
Socijalno ponašanje [uredi]
Osim u razdoblju parenja i podizanja mladih, nojevi žive u labavim skupinama koje čine dvije, ponekad pet a povremeno i 100 ili više jedinki. U pustinjskim područjima, oko vode se znaju okupiti i grupe od više stotina nojeva. Ove su zajednice vrlo labave, jedinke se okupljaju i razilaze sasvim proizvoljno. Često se mogu sresti i pojedinačno. Uprkos toga, kad su u grupi, postoji vrlo jasna hijerarhija. Mjesto na ljestvici se najčešće utvrđuje prijetećim glasanjem i ponašanjem. Pri tome uspravljaju perje krila i repa, a vrat drže potpuno uspravno. Ptica koja je niža na ljestvici pokazuje svoju podređenost savijanjem vrata i držanjem glave vrlo nisko, dok mu perje krila i repa također spuštaju prema dole. Prepirke oko mjesta na hijerarhijskoj ljestvici rijetko završavaju kratkom borbom.
U vrijeme razmnožavanja, ove labave grupe se raspadaju, a spolno zreli mužjaci počinju s okupljanjem harema.
Ishrana [uredi]
Nojevi su pretežno biljožderi, no povremeno jedu i kukce kao i manje životinje. Hrane se pretežno zrnjem, travama, lišćem i voćem. Kukci, gusjenice i skakavci su samo usputni dodatak. Prednost daju hrani koju mogu pokutiti s tla. Hranu dobro iskorištavaju crijevom dugim 14 metara. Kako bi potpomogli probavu, gutaju pijesak i kamenčiće (gastrolit), a skloni su gutanju i drugih predmeta koji bi mogli koristiti istom cilju. Tako su u želucima nojeva nađeni novčići, čavli i slični predmeti.
Neprijatelji [uredi]
Najvažniji neprijatelji nojeva su lavovi, leopardi i gepardi. Nojevi se potpomažu okupljanjem u grupe, kako bi lakše opazili neprijatelja. Time se smanjuje opasnost svake pojedine jedinke da bude odabrana kao plijen, a svaki član grupe tako ima više vremena za hranjenje. U savanama nojevi se često priključuju krdima zebri i gazela jer i te su životinje na oprezu od istih neprijatelja.
Rašireno je vjerovanje, da noj u slučaju opasnosti gura glavu u pijesak. Noj se može u slučaju opasnosti spasiti brzim bijegom, a dobro ciljanim udarcem noge može ubiti lava ili čovjeka. Međutim, u vrijeme ležanja na jajima, oni u slučaju opasnosti legnu na tlo i ravno ispruže vrat. Tako priljubljen uz tlo, vrat i glava mu se iz daljine ne vide, pa se misli da je to ponašanje dovelo do nastajanja ove legende o nojevima.
Razmnožavanje [uredi]
Vrijeme parenja je u raznim područjima Afrike vrlo različito. U savanama Afrike pada u vrijeme suše između lipnja i listopada. Za razliku od toga, u suhim područjima kao, recimo, u pustinji Namib, vrijeme razmnožavanja traje cijelu godinu.
Mužjaci u vrijeme parenja postaju teritorijalni. Brane svoje područje koje je veliko između 2 i 15 km˛, a druge mužjake tjeraju s tog "svog" područja, dok ženke dočekuju udvaranjem.
Iako mogu postojati i monogamni parovi, mužjak u pravilu ima čitav harem. Pri tome, jedna ženka je "glavna", i to se po ponašanju prepoznaje, dok su ostale ženke niže rangirane. Glavna ženka ostaje s mužjakom više godina. Niže rangirane ženke su najčešće vrlo mlade.
Mužjak se prvo pari s glavnom ženkom, a nakon toga s ostalim. Parenju prethodi udvaranje pri čemu mužjak širi i pokazuje krila izmjenično ih podižući i spuštajući. Istovremeno, napuše svoj obojeni vrat i njiše glavom lijevo-desno. Tako se producirajući, prilazi ženki udarajući nogama o tlo. Ženka pokazuje svoju spremnost za parenje spuštajući krila i glavu prema tlu u pozi potčinjavanja. Nakon parenja, glavna ženka odabire jedno od gnijezda koje je mužjak ranije pripremio, grebući nogama još prije toga više plitkih jama u tlu promjera od oko tri metra.
Ostale ženke legu jaja u gnijezdo koje je glavna ženka odabrala, a nakon toga ih glavna ženka protjeruje. One nakon toga obično odlaze u područje drugog mužjaka s kojim se također pari, i cijela se procedura ponavlja.
Glavna ženka obično izleže osam, a rijetko više, i do dvanaet jaja. Ostale ženke legu svaka po dva do pet jaja. U tim zajedničkim gnijezdima se na kraju skupi i do 80 jaja. Ona su sjajno bijela, teška i do 1.900 grama s promjerom od 15 cm, a njihov sadržaj odgovara sadržaju 24 kokošjih jaja. Time su to među najvećim jajima na svijetu, ali u poređenju s veličinom tijela, spadaju u najmanja.
Samo glavna ženka ostaje s mužjakom i samo oni zajedno brinu za leglo. Kako ptica svojim tijelom može pokriti najviše dvadeset jaja, glavna ženka miče višak jaja iz gnijezda jaja drugih ženki. Svoja jaja smješta u sredinu gnijezda, uspijeva ih veličinom i težinom razlikovati od jaja drugih ženki. Iako daje prednost svojim jajima, u gnijezdu ostaje prostora za jošdeset do petnaest jaja drugih ženki. Uz to, glavna ženka na taj način dodatno štiti svoja jaja, jer ako netko napadne gnijezdo, uzima jaja s ruba.
Ženka obično leži na jajima po danu, a mužjak noću. Brojni grabežljivci u tom razdoblju pokušavaju odmamiti ptice s gnijezda. To su prije svega šakali, hijene, i Neophron percnopterus najmanja vrsta iz porodice jastrebovki, potporodice lešinara starog svijeta (Aegypiinae) koja živi u Africi. Oni razbijaju nojevo jaje uz pomoć kamena koji bacaju na njega iz zraka. Samo oko 10% jaja se uspijeva izvaliti.
Pilići izlaze iz jaja nakon šest tjedana sa svijetlo smeđim paperjem. Roditelji nastavljaju brinuti o njima štiteći ih raširenim krilima od sunca ili kiše.U dobi od tri dana pilići napuštaju gnijezdo i svuda slijede roditelje. Ponekad se dva para sretnu, i tada si uzajamno prijete i često i bore. Pobjednički par zatim preuzima piliće pobijeđenog para i dalje brine o njima. Na taj način, jedan snažan par uspijeva preuzeti mladunce svih parova koje sretne.Jednom prilikom primijećen je par koji je vodio 380 pilića. Slično kao što se jaja podređenih ženki koriste za povećanje sigurnosti vlastitih, i na ovaj se način povećava vjerojatnoća da će u slučaju napada grabežljivca, oteto pile biti jedno od tuđih pilića.
U dobi od tri mjeseca, pilići umjesto paperja dobivaju mladenačko perje. Nakon godinu dana, dosežu veličinu roditelja, no samo oko 15% izleženih pilića doživi tu starost. Ženke su spolno zrele s dvije, a mužjaci s tri do četiri godine. Očekivani život im je oko 30 do 40 godina, dok u zoološkom vrtu žive i do 50 godina.
Noj i čovjek [uredi]
Odnos čovjeka i noja star je najmanje 5.000 godina. Staroegipatska kao i mezopotamska umjernost pokazuju, da su nojeva pera već u ta davna vremena bila korištena kao nakit. Posebnost nojevog perja je njegova simetrija. Niti su s obje strane osovine jednako dugačke.
Dalje od toga seže odnos prema noju u mnogim religijama Afrike gdje je postao dio rituala, priča i legendi. Nojeva jaja imaju i praktičnu korist za narode Khoisan (izgovor kojsan) koji ih koriste kao posudu za piće ili od ljuske izrađuju ogrlice i narukvice.
Kad je u 18. stoljeću nojevo perje došlo u Europi u modu kao ukras na šeširima bogatih dama, počeo je lov na ove ptice u takvoj mjeri, da je došlo u opasnost postojanje vrste. Noj je u tom razdoblju u zapadnoj Aziji, sjevernoj i južnoj Africi do zadnjeg istrijebljen. Tek u 19. stoljeću se počelo s uzgojem nojeva, jer su u prirodi postali pre rijetki da bi se lov još isplatio. Prve su farme nastale u južnoj Africi 1838. Tijekom druge polovine 20. stoljeća se otvara sve više farmi za njihov uzgoj u Europi i sjevernoj Americi.
Danas nojevo perje nema više gotovo nikakvu ulogu u njegovu uzgoju. Uzgaja ga se prije svega zbog njegove pivo-plavkaste kože. Meso noja ima specifičan okus koji podsjeća na okus govedine i bizonovog mesa. Osim toga, ima vrlo malo holesterola. Ne može se peći jer pri tome postaje žilavo, ali je jako dobro za pripremu u sosovima ili pečenje u foliji. Dodavanje snažnih začina kao i slatkih okusa kao što su med i ingver pojačavaju vlastiti okus nojevog mesa.
Tek u novije se vrijeme noj koristi za jahanje ili vuču kao turistička atrakcija. To, međutim, nigdje ne postoji kao kulturna tradicija
- 09:18 -
SOM
Som (Silurus glanis) je riba iz porodice Siluridae. Ima izduženo tijelo, široko i zdepasto na prednjem dijelu lagano je spljošteno na stražnjem dijelu u razini repne peraje. Koža nema ljuski, a prekrivena je sa sluzi koja daje somu ljepljiv izgled. Glava mu je velika i masivna, uzdužno spljoštena a završava široko rasječenim ustima, sa 6 brkova, 2 dugačka na gornjoj čeljusti i 4 nešto kraća na donjoj čeljusti. Visoko postavljeno oko maleno je što navodi na noćni život. Dugačka analna peraja završava na razini repne peraje od koje je odvojena samo malenim izreskom. Tijelo je sive boje išarano tamnijim mrljama na leđima i bokovima dok je trbuh svjetlije boje.
Stanište i ponašanje [uredi]
Somu se izgleda sviđaju mirne i duboke vode kao i spore i pravilne riječne vodene struje. Postavlja se na dubokim i zakrčenim mjestima kao što su obale, zaštitni kameni zidovi, vrtlozi, jarci usred voda, potopljena stabla, stjenoviti nasipi, nabačeno kamenje gradilišta.
Kao i za sve druge ribe, temperatura vode pokreće mu biološki ritam. Zimi je voda hladna pa mu je prehrambena aktivnost malena. Sa zatopljenjem vode u travnju i svibnju skraćuje se probavni režim. Osobito je za ženke važno snabdjeti proeteinima organizam prije reprodukcije. No na kraju tog prirodnog cilkusa koji ga sili da potroši uskladištenu eneregiju, somu se ponovno otvara tek koji raste do sredine ljeta. Od rujna, a osobito u listopadu, postupno opadanje žive u toplomjeru obavještava ga da je vrijeme za uskladištenje masti za zimu koju provodi ukopan u mulj u najdubljim područjima rijeka gdje su veoma spore vodene struje.
Način hranjenja [uredi]
U mladsoti jede plankton a kad odraste vrlo se brzo prilagođava prehrani grabežljivica. Ozbiljan oportunist, som se hrani i ribama i rakovima, školjkama i vodenim puževima. Ne oklijeva na površini ugrabiti i progutati žabe, glodavce i vodene ptice. O somu se čuju maštovite priče koje ga prikazuju kao čudovište sposobno prožderati sve na što naiđe. No premda ima velika usta za hvatanje veoma velikog plijena, dosta mu usko ždrijelo sprječava njegovo gutanje.
Razmnožavanje [uredi]
Som se razmnožava između svibnja i srpnja kada temperatura vode dostigne otprilike 20 stupnjeva. Mrijesti se u plitkim zonama, češće među korijenima obalnih stabala. Ženka izbacuje otprilike 30.000 jajašaca po kilogramu težine, u gnijezdo koje prethodno pripravi mužjak.
Inkubacija traje desetak dana tijekom kojih samo mužjak čuva i štiti jajašca. Nakon izlaska iz jaja, mlađ, dužine od 7 do 8 mm, razbježi se i sakrije u okolnu vegetaciju. Mladi somovi će sa svoje strane postići spolnu zrelost nakon 5 do 6 godina života.
Strani nazivi [uredi]
Sheat-fish (engleski); Wels, Waller (njemački); siluro (talijanski); sum (poljski); silure (francuski); A>< (ruski).
- 09:17 -
PASTRVA
Potočna pastrva (Salmo trutta m. fario Linnaeus, 1758.) je najbliži srodnik morske pastrve, koja živi u morima sjeverne i sjeverozapadne Europe i koja tijekom mrijesta migrira duboko u kontinentalne vode, gdje se mrijesti.
Tijelo potočne pastrve je vretenasto prilagođeno brzim vodenim maticama u kojima živi. U ovisnosti od sredine u kojoj živi tijelo je više ili manje bočno spljošteno i visoko s dobro razvijenom repnom drškom.
Boja tijela je promjenjiva, varira od zelenkaste do smeđe, što prvenstveno ovisi o sredini u kojoj živi. Na bočnim stranama te na leđima se nalaze pjege. S gornje strane i u gornjoj polovici bočne strane crne, a ispod bočne linije su crvene sa bijelim obrubom. Mlade ribe imaju na bokovima 6 do 9 poprečnih traka. Postižu dužinu 20-40 cm i tjelesnu masu do 1 kg. Maksimalna dužina je nešto preko 50 cm i masa 5-7 kg.
Stanište i ponašanje [uredi]
Potočna pastrva obitava u hladnim, kisikom bogatim planinskim rijekama i potocima, od Pirinejskog poluotoka pa sve do Skandinavije na sjeveru i Urala na istoku. Široko je rasprostranjena u Hrvatskoj i BiH.
Način hranjenja [uredi]
Potočna pastrva je grabežljivica i hrani se svim manjim organizmima koji žive u vodi, od larvi vodenih kukaca pa do manjih riba.
Razmožavanje [uredi]
Mrijesti se od rujna do veljače. Ženka polaže oko 1000 do 1200 jaja po kilogramu tjelesne mase. Ikra je crvenkaste boje, promjera 4-5 mm. U zavisnosti od temperature inkubacija jaja traje 2 do 4 mjeseca.
Strani nazivi [uredi]
Brown trout (engleski); Bachforelle (njemački); Salmo trutta (talijanski); Pstrąg potokowy (poljski); Salmo trutta (francuski); C<60 (ruski).
- 09:14 -
SRDELA
Srdela (lat. Sardina pilchardus) je morska riba iz porodice haringi (Clupeidae). U Hrvatskoj je još poznata kao sardina, srđela, šardela, a ponegdje kao štijavica ili žir
Opis [uredi]
Srdela je riba izdužena tijela koje je na bokovima spljošteno. Gornji dio tijela je modrozelenkast, a prema donjem boja prelazi u srebrnastu. Uzduž bokova se proteže modra boja. Na bokovima ima nekoliko crnih mrlja, a na škržnim preklopcima urez nalik na zvijezdu. Tijelo joj je prekriveno povelikim ljuskama. Srdela naraste najviše do 25 cm duljine i 8 dkg težine, dok je prosječna težina oko 3 dkg.
Rasprostranjenost [uredi]
Srdela se može naći u istočnom dijelu Atlantika između Islanda i Senegala. Uobičajena je riba u Sredozemnom moru, pogotovo na zapadu Sredozemlja, Jadranu i Crnom moru.
Pelagijska je riba, što znači da je stalno u pokretu tako da nema stalna boravišta ili dubine na kojima živi. Njena koncetracija u Jadranu je najveća oko zapadne obale Istre, lošinjski arhipelag, istočno od otoka Olib, vanjska strana Dugog otoka, Paklinski otoci, Vis i Palagruža, te južni kraj obale Pelješca i otoci Mljet i Lastovo.
Način života i ishrana [uredi]
Srdela se u pravilu kreće u jatima (plovama), nema stalno prebivalište, ali se ponajviše zadržava iznad ljušturastog, koraljastog i kamenitog dna ili onog obraslog algama. Hrani se planktonom i ostalim sitnim morskim organizmima.
Razmnožavanje [uredi]
Srdele se mrijeste u hladnijim zimskim mjesecima kad se povlače dalje od obale u dubinu mora. Ispuštaju ogromne količine jajašaca koja plutaju površinom mora. U tim mjesecima ih je teško loviti
Gospodarska vrijednost
Srdela se smatra kraljicom riba. Spada u plave ribe i bogata je nezasićenim aminokiselinama omega-3 i omega-6 pa je vrlo zdrava. Ukusnog je mesa, lako probavljiva, bogata bjelančevinama, ugljikohidratima, mastima, vitaminima, posebice vitaminima A, D i E te mineralima. Vrlo je tražena jer je među najjeftinijim ribama koje se mogu nabaviti svježe. Često se konzervira, a tako konzerviranu u Hrvatskoj je nazivaju sardina. U primorskim krajevima se usoljava a tako usoljena velika je poslastica. Najčešće se lovi mrežama plivaricama. Zauzima oko 60 posto cjelokupnog izlova ribe na Jadranu
- 09:12 -
GUSKA
Guske (lat. Anserinae), potporodica ptica, pripada porodici pataka, Anatidae, redu Anseriformes[1], za koje se ravnopravno koriste, ovisno o literaturi, hrvatski nazivi patkarice ili guščarice.
Sastoji se od pet ili 6 rodova:
Anser
Branta
Cereopsis
Chen, ponekad u Anser
Cnemiornis, novozelandske guske
Coscoroba
Cygnu
- 09:11 -
PATKA
Divlja patka (lat. Anas platyrhynchos), poznata i kao gluhara, vrsta je patke koja nastanjuje umjerena i subtropska područja Sjeverne Amerike, Europe, Azije i Australije. Vjerojatno najbolje poznata od svih pataka, pomogla je u uzgajanju brojnih domesticiranih pataka
Izgled i ponašanje [uredi]
Mužjak divlje patke na glavi i vratu ima tamnozeleno perje metalnog sjaja s bijelim prstenom na dnu. Prsa su mu smeđe boje, a trbuh i donja strana krila svijetlosivi. Kratko repno perje je bijelo. Dva srednja repna pera zavinuta su u kovrčice. Kljun je žut i sa strane nazubljen.
Ženka je pokrivena neuglednim svijetlosmeđim i tamnosmeđim perjem koje ima zaštitnu ulogu. Narančaste kratke noge među prstima imaju široke plivaće kožice.
Vrlo brzo leti i dobro pliva. Naraste do 58 centimetara u duljinu. Nastanjuje gusto obrasle obale vodotoka i jezera, bara i močvara, a zimi je uz obrasle obale ušća rijeka. Hrani se biljnom hranom, ali jede i vodene kukce, žabe i ribe.
Razmnožavanje [uredi]
Na tlu uz vodu gradi gnijezdo u zaklonu, često u području stabla ili u duplji. Ženka snese do 13 svijetlozelenkastih jaja na kojima sjedi i kasnije se brine za male potrkušce. Živi u čitavoj Europi, a samo najsjevernija područja zimi napušta i seli u susjedna južnija. Česta je ptica, lovi se i umjetno uzgaja.
Patke (lat. Anatidae) su porodica ptica u redu patkarica. Ova porodica obuhvaća između 7 i 10 potporodica (ovisi o autorima sistematike), gotovo 50 rodova i oko 150 vrsta. U ovu porodicu svrstane su i poznate potporodice kao prave patke (Anatinae), gušćarice (Anserinae) i rod gušćarica, labudovi (Cygnus).
Patke, guske i labudovi su malene do velike ptice izdužena tijela. Krila su kratka i šiljasta, a podupiru ih snažni mišići. Vrat je obično dug, ali ovo varira među vrstama. Noge su kratke i snažne i postavljene daleko odostraga. Kljunovi većine vrsta su ravni što je više ili manje izraženo. Njihovo perje je nepropusno za vodu. Mnoge patke pokazuju spolni dimorfizam, sa svjetlijim mužjacima i tamnijim ženkama. Labudovi, guske i patke zviždovke ne pokazuju nikakav spolni dimorfizam. Patke su vokalne ptice koje prave razne zvukove poput kvakanja i skiktanja što ovisi o vrsti; ženke često imaju dublji glas od mužjaka.
Patke su uglavnom biljojedi kao odrasli i hrane se raznim vodenim biljakma, iako neke vrste jedu ribu, školjke i slične životinje. Vrste roda Mergus se hrane ribama i imaju nazubljen kljun. Kod mnogih vrsta mladunci se također hrane raznim beskralježnjacima, ali postanu biljojedi kad odrastu.
Rasprostranjenost [uredi]
Ova porodica ima kozmopolitsku rasprostranjenost, i nastanjuje sve kontinente osim Antarktika. Također nastanjuju skoro sve otoke. Mnoge se vrste sele.
Odnos s ljudima [uredi]
Pored kokoški (Galliformes), vjerojatno niti jedna druga grupa ptica nema tako brojne i raznovrsne odnose s ljudima. Neke od njih su pripitomljene, a mnoge se love zbog hrane i rekreacije. Pet je vrsta izumrlo od 1600-te.
- 09:07 -
RIBA KLAUN
MORSKA RIBA KLAUN
Riba klaun je idealna za pocetnike u morskoj akvaristici,Hrane se algama,a ako se drze u akvariju hrane se peleticima,listicima i zivom hranom.Ribi klaun odgovara temperatura od 10-32 C,jaka svijetlost i bistra cista voda.Najbolje ih je drzati u grupama sto neznaci da nemogu zivjeti same.U prirodi zive do 10 god,a u zatocenistvu dozive i do 18 god.Narastu maksimalno do 10 cm.
- 09:04 -
RIS
Risovi (lat. Lynx) su rod iz porodice mačaka (Felidae). To su srednje velike mačke dugih nogu, velikih ušiju s čuperkom na vrhu i kratkim repom. Sve vrste imaju manje ili više izražene "brade", čuperke duže dlake, na obrazima.
Ovaj rod čine četiri vrste:
Obični ris (Lynx lynx)
Kanadski ris (Lynx canadensis)
Pirenejski ris (Lynx pardinus)
Crveni ris (Lynx rufus)
U starijoj literaturi se može sresti da su sve ove četiri vrste obuhvaćene u jednoj, i nazivala se "sjeverni ris".
Pustinjski ris, često nazvan i karakal, se ponekad svrstava u ovaj rod. On, međutim, pripada u jedan sasvim drugi rod.
Opis [uredi]
Odrasli risovi su teški od 15 do 30 kilograma. Obični ris je znatno veći od ostalih vrsta risova. Risovi su mačke srednje veličine, dugih nogu i velikih ušiju sa čupercima na vrhovima i kratkim repom. Boja tijela je od svijetle smeđe do sive, a povremeno imaju tamnosmeđe pjege, naročito na nogama.
Uglavnom žive samotnjačkim životom, iako, ponekad, nekoliko risova živi zajedno. Sezona parenja je u kasnu zimu i ženke obično donose na svijet od 2 do 4 mladunca godišnje. Gestacija traje oko 70 dana. Majka se brine za mlade oko godinu dana, a poslije toga su samostalni.
Hrane se pticama, malim sisavcima i ribama, ali i većim sisavcima poput ovaca i koza. Risovi obično love na tlu.
- 09:03 -
MORSKA ZVIJEZDA
Zvijezda ubojica-predator!
One su jedne od najstrašnijih zvjerki koje mogu "šetati" koraljnim akvarijem. Šteta može biti enormno velika kada se u morskom akvariju nađe "loša" zvijezda. Neke od njih su skrivene, žive skrovite pod kamenjem tokom dana, a onda kada padne noć kreću u svoj ubilački pohod.
U prošlom postu o zvijezdama prikazala sam miroljubive zvjezdače, koje nisu štetne, koje su dobrodošle u morskom koraljnom akvariju, a u ovom idu one koje je bolje izbjegavati.
Morske zvijezde obuhvataju oko 1.700 vrsta. Često su vrlo živih boja. Različitih su veličina od nekoliko cm do 1m.Imaju 5 pari polnih organa po jedan na svakom kraku. Neke vrste se razmnožavaju pri populaciji , a neke vrste mreštenjem.
Grabljivice su koje se hrane uglavnom školjkama. Neke vrste napadaju druge bodljokošce npr. morske krastavce. Zvijezda nazvana kruna od perja hrani se biljnim materijalom
Preuzeto sa: "http://bs.wikipedia.org/wiki/Morske_zvijezde"
- 09:02 -
POLARNI MEDVJED
Sjeverni, bijeli ili polarni medvjed (Ursus maritimus) je životinja koja svojom veličinom izaziva strahopoštovanje, zajedno s mrkim medvjedom i američkim crnim medvjedom (često nazvanim grizli). Treća je najveća kopnena zvijer na svijetu. Žućkastobijelom bojom krzna odlično je prilagođen svojoj okolini
Osnovne značajke [uredi]
Visina do ramena: 1,4 - 1.7 metara
Visina u uspravnom položaju: 2,7 - 3,7 metra
Dužina tijela: 2,5 - 3.3 metra
Težina: mužjaci 450-1100 kg, ženke 200-350 kg (do 500 kg pred okot)
Zaštita vrste: Sjeverni medvjed je danas zaštićena vrsta.
Krzno im je obično bijele boje, no ljeti često dobije žućkast do blijedo smeđi ton. Dlake nemaju pigment kako bi sunčeve zrake mogle prodrijeti do kože koja je crna. Kao prilagodbu na svoj okoliš, za dodatnu zaštitu od hladnoće imaju sloj masnoće debeo i do 10 cm.
Prehrana i lov [uredi]
Najčešći način prehrane sjevernog medvjeda je lov, a njihov glavni plijen su tuljani. Kako se tuljani neprestano sele, da bi došao do hrane mora ih tražiti. Čeka ih kod otvora za zrak ili im se oprezno prikrada dok leže na snijegu i griju se na suncu. Daleko najčešći plijen su tuljanovi mladunci jer ih medvjed lako pronalazi čak i pod snijegom u koji su ih zakopale njihove majke. Medvjed ubija tuljana snažnim udarcem po glavi, a od plijena iskoristiti samo iznutrice, kožu i masnoću. U kasno ljeto i početkom jeseni sjeverni medvjedi se zadržavaju na obalama gdje traže uginule kitove i morževe. Za ljetnih mjeseci hrane se bobicama i pokojim glodavcem.
Način života [uredi]
Sjeverni medvjed živi na područjima oko sjevernog pola pokrivenim vječnim snijegom i ledom. Najviše vole područja s većim otvorenim vodenim površinama i širim obalnim područjima. To su životinje koje pretežno žive samotnjački i aktivne su tijekom čitave godine. Neobično su uporne, a u potrazi za hranom mogu provesti veći dio dana. Vrlo su spretne, pa se mogu uspeti na okomite ledene stijene i preskočiti do četiri metra široke raspukline u ledu.
Sjeverni su medvjedi odlični plivači koji se bacaju u vodu naglavce poput pasa. Mogu plivati brzinom od više desetaka kilometara na sat. Otvorenim očima i zatvorenim nosnicama rone ispod površine vode gdje izdrže i više od dvije minute
Razmnožavanje
Početkom proljeća počinju medvjeđa udvaranja koja su najintenzivnija u travnju. Tada mužjaci kreću u duge potrage za ženkama koje u to vrijeme više nemaju mladunčad. Ženka samo jednom u tri godine donosi mlade na svijet napuštajući prethodno mladunce iz prijašnjeg legla.
Medvjedica je plodna samo tjedan dana. Od parenja do koćenja u pravilu prođe oko osam mjeseci. To se, međutim ne može smatrati razdobljem skotnosti. Oplođena jajašca se smještaju u stijenku maternice tek negdje krajem kolovoza ili rujna. To je prirodna zaštita ženke koja će, ako hrane tijekom ljeta nije bilo dovoljno da njeno tijelo stvori dovoljno zaliha za rađanje i podizanje mladunaca, jajašca resorbiraju i "trudnoća" se prekida. Kako do koćenja dolazi između studenog i siječnja, stvarna skotnost traje zapravo samo dva do tri mjeseca.
U studenom i prosincu medvjedice će u snijegu ili u zemlji iskopati neku vrstu brloga. Većinom biraju mjesta na južnim padinama na koje sjeverni vjetar nanosi više snijega. U tim brlozima skotne ženke provode najviše vremena. (To se kod ove vrste medvjeda naziva zimsko mirovanje, jer nema obilježja tipična za zimski san.) Pod utjecajem toplog ženkinog daha zamrznut će se sniježne stijenke brloga i poslužiti kao toplinska izolacija.
Mladunci dolaze na svijet slijepi i gluhi s vrlo finim, gotovo nježnim krznom. Ženka koti jedno do četvoro mladunaca. Obično su teški između 400 i 900 grama. Tijekom prva dva mjeseca koje provode s majkom u brlogu, dosegnu težinu od 10 do 15 kilograma, a krzno im postaje sve gušće.
Majka ih doji jednu i pol do dvije i pol godine i u tom razdoblju uče od majke kako loviti. U surovim arktičkim uvjetima, ove prve godine preživi tek oko 50% mladunaca. Spolnu zrelost dosižu tek u starosti od pet do šest godina. Nakon dvadesete godine starosti, plodnost ženki značajno opada. U prirodi, očekivani životni vijek im je 25 do 30 godina, dok u zatočeništvu uz brigu čovjeka mogu doživjeti i 45 godina
- 08:57 -
RAK
Rakovi (Crustacea) su razred člankonožaca, većinom morskih i slatkovodnih životinja, samo manji broj vrsta živi na kopnu. Različite su veličine, od mikroskopski sitnih (promjera oko 0,1 mm) do golemih, npr. japanskoj golemoj rakovici (Macrocheira kaempferi) su noge dulje od 1,5 m.
Građa tijela [uredi]
Tijelo im je člankovito, izgrađeno od većeg broja kolutića, među kojima se razlikuju kolutići glave, prsa i zatka. Od ostalih se člankonožaca razlikuju po tome što dišu škrgama. Najčešće imaju dva para ticala koja služe kao osjetilni organi, ali i za kretanje i pridržavanje. U škrgonožaca (Branchiopoda) i tankoljuskara (Leptostraca) tijelo se sastoji od triju dijelova: glave, prsiju i zatka. U ostalih je skupina glava srasla s prsnim segmentima u glavopršnjak. Trbušni segmenti su odijeljeni te svaki, osim posljednjega, nosi par nogu. U nametničkih oblika noge su zakržljale, prvi i drugi par pretvoreni su u ticala i služe kao osjetila za opip i miris. U pričvršćenih (sesilnih) vrsta prva dva para nogu pretvorena su u organ za pričvršćivanje, a ostala tri para ekstremiteta na glavi služe za prihvaćanje i drobljenje hrane. Tijelo rakova je zaštićeno hitinskim oklopom koji, očvrsnut kalcijevim karbonatom i fosfatom, čini jak vanjski kostur (egzoskelet). Oklop prilikom presvlačenja rakovi odbacuju i zamjenjuju novim. Rakovi, osobito kopneni, imaju veliku moć regeneracije izgubljenih dijelova, a u viših rakova postoji mogućnost samoosakaćivanja npr. odbacivanja nogu ako su za njih uhvaćeni. Duljina života u rakova je različita, od nekoliko mjeseci do više od 50 godina (jastog).
Prehrana [uredi]
Rakovi se hrane sitnim životinjama ili životinjskim ostatcima u raspadanju (čistači vode), neki se hrane i biljem.
Razvoj [uredi]
Osim nekoliko izuzetaka rađanja živih mladunaca, rakovi se legu iz jaja. Većinom zaštićuju potomstvo; ženka nosi oplođena jaja na trbušnim nožicama. Vrlo su plodni: ženka jastoga ispusti do 9 000 jaja, a neke vrste i do 2 milijuna. Iz jajeta se razvije ličinka nauplij, a iz nje naprednija ličinka zoea. Presvlačenjem ličinka mijenja oblik i približava se obliku odrasla raka.
Sistematika [uredi]
Oko 50 000 opisanih vrsta dijeli se u dvije skupine: niži raci (Entomostraca) i viši raci (Malacostraca). Zajedničko je obilježje viših rakova jednak broj segmenata. Niži rakovi, su podijeljeni u podrazrede: listonošci (Branchiopoda ili Phylopoda), dvoljušturci (Ostracoda), veslonošci (Copepoda), škrgorepci (Branchiura) i vitičari (Cirripedia).[1]
- 08:56 -
JAGUAR
Jaguar (Panthera onca) je zvijer iz porodice mačaka. Živi diljem Južne Amerike, a rasprostranjen je sve do Patagonije na krajnjem jugu kontinenta. Bio je neko vrijeme prilično uobičajen i u južnim državama SAD-a. Jaguar je najveća američka divlja mačka. U slobodnoj je prirodi vrlo rijedak jer su ga ljudi lovili radi njegova iznimno lijepog krzna, tako da je gotovo istrebljen.
Osnovne značajke [uredi]
Veličina:
Visina: 68 - 76 cm
Dužina: 112 - 185 cm, rep 45 - 75 cm
Težina: Mužjaci 55 - 100 kg, ženke 45 - 90 kg
Razmnožavanje
Spolna zrelost: s 3 godine
Vrijeme parenja: u tropskim krajevima tijekom čitavog ljeta, a na rubovima njeznih životnih prostora na početku jeseni
Trajanje bređosti: 93 - 110 dana
Broj mladunaca: 1 - 4
Način života
Ponašanje: samotnjački lovac, osim u vrijeme parenja
Hrana: sisavci koji žive na tlu, domaće životinje, ribe, žabe, kornjače i manji aligatori
Životni vijek: u zarobljeništvu do 22 godine
Srodne vrste: Tigar, Leopard i snježni leopard.
Jaguar i čovjek [uredi]
U prošlosti su Jaguari živjeli na širokom području od Arizone do Argentine, no zbog bezobzirnog lova njihov se broj u većini područja znatno smanjio na samo nekoliko desetaka primjeka, a ponegdje su čak gotovo istrebljeni. U mnogim zemljama njihov se broj smanjio zbog sječe šuma i uređenja pašnjaka za domaće životinje te gradnje novih naselja. U gornjem dijelu doline rijeke Orinoco u Venezueli navodno se još često susreću, ali u drugim im krajevima prjeti izumiranje. U cijeloj Argentini prema nekim procjenama živi još samo 200 Jaguara i ako bi se taj trend nastavio ostala bi samo velika skupina tih životinja u zoološkim vrtovima. Jaguare prati loš glas da napadaju ljude, što je nedokazano. Prema pričanju jednog lovca jaguar ga je pratio kilometrima u šumu a zatim je nestao isto tako nečujno kao što je i došao. Predpostavlja se da ga je životinja samo željela "ispratiti" iz svog područja, jer da ga je htjela ubiti imala je dovoljno mogućnosti.
- 08:52 -
PANDA
Veliki panda je sisavac uobičajeno kvalificiran u porodicu medvjeda, Ursidae, iz središnje i južne Kine. On je istovremeno i jedina vrsta (Ailuropoda melanoleuca) roda Auliropoda. Njegovo glavno jelo je bambus, ali može jesti i drugu hranu, kao med. Veliki panda je jedan od najugroženijih životinja na Zemlji: otprilike 1.600 panda živi u divljini i nekih 160 je u ustanovama kao što je ZOO prema spisima od 2004
Općenito [uredi]
Veliki panda živi u planinskim regijama poput Sečuana i Tibeta. Simbol je Word Wildlife Funda (WWO). Jede lišće, živeći skoro uvijek na bambusu. Panda je poznata po tome što jede jaja, ponekad ribu, i neke insekte zajedno sa bambusom. To su potrebni izvori bjelančevina.
Veliki pande su vrlo ugrožena vrsta. Ubiti pandu je u Kini bilo kažnjivo smrću do 1997., otkada je kazna 20 godina zatvora.
Obilježja [uredi]
Veliki panda dosegne veličinu od 120 do 150 cm, a rep mu je, kao i kod drugih medvjeda malen, dug samo oko 12 cm. Težina odrasle životinje kreće se od 75 do 160 kg. Građa tijela mu je kao kod drugih medvjeda, no potpuno odudara izraženo kontrastno crno-bijelo obojenim krznom.
Obojenost [uredi]
Temeljna boja njihovog gustog, vunastog krzna je bijela, a noge su im crne. Crno prednjih nogu produžava se preko ramena i tvori pojas oko prednjeg dijela tijela. Pored toga, crne su im uške i područje oko očiju, a ponekad i vršak repa.
Nije točno poznat razlog tako upadljive obojenosti panda. Kao mogući razlozi razmatraju se zastrašujuće djelovanje na neprijatelje, bolja termoregulacija, ili bolje skrivanje.
Druga obilježja [uredi]
Glava pande čini se krupnijom od glava drugih medvjeda zbog izraženije lične kosti i snažnije muskulature za žvakanje. Kao većina medvjeda, ima 42 zuba, ali su mu pretkutnjaci i kutnjaci veći i širi nego kod drugih vrsta ove porodice, što je prilagodba specifičnoj prehrani. Još jedna specifičnost ove vrste je i "lažni palac", izraslina kojom pridržava bambus dok jede. Penis velikog pande dug je oko 3 cm[1].
Životni prostor [uredi]
Veliki pande žive na području od još samo oko 5.900 km2. To su gustom šumom obrasli suptropski obronci sjeveroistočnih brdovitih područja Kine. Ljeti žive na visinama između 2.700 i 4.000 m N/m, dok se zimi spuštaju na niža područja, oko 800 m N/m. Klima njihovog životnog prostora generalno je vlažna s puno padavina, ljeta su svježa a zime hladne.
Način života Velike pande žive prije svega na tlu, no dobro se penju i izvrsni su plivači. Za razliku od drugih medvjeda, ne mogu se uspraviti na stražnje noge. Jedu uglavnom sjedeći, tako da im prednje šape ostaju slobodne za dohvaćanje i držanje hrane. Aktivni su uglavnom u sumrak i noću, a danju spavaju u šupljim stablima, pukotinama u stijenama ili špiljama.
Veliki pande su samotnjaci. Teritorij ženki velik je oko 30 do 40 hektara, i brane ga od drugih ženki. Mužjaci su fleksibilniji i nemaju svoje teritorije. Često se preklapaju kako s teritorijem ženki, tako i s područjima drugih mužjaka. No, uprkos tome, veliki pande se ipak izbjegavaju. Na svojim lutanjima, obilježavaju stabla grebanjem i urinom.
Za razliku od drugih medvjeda, ne spavaju zimski san. Umjesto toga, zimi silaze u niža područja koja su u to vrijeme nešto toplija od njihovih ljetnih staništa (vidi članak djelomična selica).
Velike pande su od svih medvjeda najizraženiji biljojedi, i usprkos uvriježenog mišljenja, ne hrane se isključivo bambusovim izdancima, iako im je to glavni izvor hrane. No kako bambusi nisu bogati hranjivim tvarima, a pandin probavni sustav nije idealno prilagođen takvoj hrani, kako bi pokrili potrebu za hranjivom, moraju dnevno pojesti 10 do 20 kg bambusa. Pored bambusa, jedu i neke druge biljke (encijane, irise, vučac (Lycium europaeum) šafrane) a u manjoj mjeri gusjenice i malene kralježnjake.
Probavni sustav velikih panda pokazuju, iako ne idealno, neke prilagodbe svojoj pretežno biljnoj hrani. Jednjak im je prevučen rožnatim slojem, želudac ima debele stijenke i potsjeća na mišićavi želudac ptica. Površina debelog crijeva im je dosta veća od one drugih medvjeda, a nemaju slijepo crijevo.
Razdoblje parenja velikih panda je od ožujka do svibnja. Inače samotnjačke životinje, u to vrijeme se sreću u parovima. Pri tome može doći do borbi između mužjaka odo prava na parenje. Kao i kod drugih medvjeda, i kod velikih pandi nidacija je odgođena.
Većina koćenja pada u kolovoz ili rujan, a veličina okota je jedno ili dva mladunca, rijetko tri. Novorođene pande su vrlo sitne, teški su od 90 do najviše 130 grama.
Veliki panda ima neobičnu šaku, s palcem i 5 prstiju; palac je zapravo neka promjenjena kost. Veliki panda ima kratak rep, oko 15 cm dug. Udomljen može živjeti 20-30 godina
- 08:46 -
VRANA
Vrane (lat. Corvidae) su porodica ptica koje žive širom svijeta i sastavljene su od 23 roda [1][2] i preko 120 vrsta. Od toga rod gavrana (Corvus) uključuje više od jedne trećine ukupnog broja vrsta ove porodice.
Opis [uredi]
Vrane su velike do vrlo velike vrapčarke snažne građe, sa snažnim nogama, a kod svih vrsta osim jedne postoje dlakicama pokrivene nosnice. Mnoge vrane umjerenih područja su uglavnom crne ili plave; međutim, neke su crno-bijele, neke imaju plavoljubičast odsjaj a mnoge tropske vrste su jarkih boja. Spolovi su vrlo slični po boji i veličini. U ovu porodicu spadaju najveće vrapčarke.
Najmanja vrana je Aphelocoma nana, sa težinom od 40 gramai dužinom od 21,5 cm. Najveća je gavran, težak 1400 grama i dug 65 cm.
U ovoj porodici najinteligentnije od svih ptica[3][4] pokazale su da imaju svijest o sebi pomoću testa s ogledalom (svraka) i izrade alata (gavrani), sposobnosti koje su do nedugo pripisivane isključivo ljudima i nekim višim sisavcima.
Prirodna hrana mnogih vrana se sastoji od beskralježnjaka, ptića, malenih sisavaca, bobica, voća, sjemenja i strvina. Međutim, mnoge su se vrste odlično priagodile životu u gradovima i ishrani koja uključuje i hljeb, špagete i ostalu hranu koju ljudi bace.
Razmnožavanje [uredi]
Partnerske veze su kod vrana veoma jake i čak doživotne kod nekih vrsta. Mužjak i ženka grade veliko gnijezdo zajedno na drveću ili drugom pogodnom mjestu. Mužjak također hrani ženku tokom inkubacije. Gnijezdo se sastoji od grančica prekrivenih travom i korom drveta. Ženke nesu između 3 i 10 jaja, obično između 4 i 7. Jaja su obično zelenkaste boje sa smeđim pjegama. Kad se izlegnu, mladi ostanu u gnijezdu 6-10 tjedana, ovisno o vrsti.
Rasprostranjenost [uredi]
Vrane nastanjuju gotovo cijeli svijet. Izuzetak su jedino krajnji jug Južne Amerike i polarnih područja [5]. Većina vrsta živi u tropskim dijelovima Južne i Srednje Amerike, južne Azije i Euroazije, dok u Africi, Australaziji i Sjevernoj Americi živi u svakoj manje od po 10 vrsta. Rod gavrana je s pet vrsta i jednom podvrstom ponovo naselio Australiju u relativno nedavnoj geološkoj povijesti.
Sistematika [uredi]
Rodovi s brojem vrsta [uredi]
Platylophus - 1 vrsta
Platysmurus - 1 vrsta
Gymnorhinus - 1 vrsta
Cyanocitta - 2 vrste
Aphelocoma - 5 vrsta
Cyanolyca - 9 vrsta
Cyanocorax - 17 vrsta
Calocitta - 2 vrste
Garrulus - 3 vrste
Perisoreus - 3 vrste
Urocissa - 5 vrsta
Cissa - 3 vrste
Cyanopica - 1 vrsta
Dendrocitta - 6 vrsta
Crypsirina - 2 vrste
Temnurus - 1 vrsta
Pica - 3 vrste
Zavattariornis - 1 vrsta
Podoces - 4 vrste
Nucifraga - 2 vrste
Pyrrhocorax - 2 vrste
Ptilostomus - 1 vrsta
Corvus - 42 vrste
- 08:45 -
LASTAVICA
Lastavice (lat. Hirundinidae) su porodica ptica koja pripada redu vrapčarki (Passeriformes). Dio su podreda pjevica (Passeres). Ova porodica se sastoji od dvije potporodice: Pseudochelidoninae i Hirundininae.
Lastavice su kozmopolitska grupa ptica i nastanjuju sve kontinente osim Antarktika. Smatra se da potiču iz Afrike, jer tamo živi najviše vrsta. Također se pojavljuju na mnogim otocima. Karakteristika ovih ptica je njihova prilagođenost lovu za hranom u letu: kukce hvataju u zraku. Tijelo im je vitko, a krila uska. Kljun je kratak, a grkljan mogu široko otvoriti. Porodica obuhvaća 75 vrsta.
Lastavice su selice. Oblik repa im je vrlo specifičan i po njemu su dobili ime razni predmeti, pa i leptir lastin rep. Nekoliko vrsta je postalo ranjivo zbog ljudskih aktivnosti na njihovim područjima, ali su mnoge druge imale koristi od promjene okoliša i sada žive i blizu ljudi
Izgled i ponašanje [uredi]
Sve lastavice imaju sličan oblik tijela, ali se on razlikuje od onog drugih vrapčarki. Prilagodile su se lovljenju insekata u letu razvivši vitko tijelo sa dugim šiljatim krilima, što omogućava lako manevriranje i izdržljivost, kao i česte periode jedrenja. Takav oblik tijela im omogućava vrlo efikasan let, sa 50-75% manjom potrošnjom energije od vrapčarki iste veličine. Obično lete brzinom od 30-40 km na sat, ali mogu dostići brzinu i od 50-65 km na sat.
Kao i nesrodne čiope i legnjevi, koji love na sličan način, imaju kratke kljunove, ali snažnu vilicu i širok grkljan. Tijelo je dugo 10-24 cm, a težina im je 10-60 grama. Na krilima imaju devet primarnih letnih pera. Rep se sastoji od 12 pera i može biti račvast ili četvrtast. Dug rep povećava mogućnost manevrisanja i dužina mu se može razlikovati među spolovima. Ženke obične lastavice biraju mužjake sa dužim repom.
Noge su kratke, a stopala više prilagođena stajanju nego hodanju, jer su prednji prsti djelomično spojeni pri bazi. Nožni mišići ptica roda Pseudochelidon su snažnije ali robustnije od onih ostalih lastavica.
Najčešća boja perja je tamnoplava ili tamnozelena odozgo i bijela ili prugasta odozdo, često sa crvenim šarama. Vrste koje kopaju ili žive na suhim ili planinskim područjima često su smeđe boje. Postoji malen ili nikakav spolni dimorfizam. Monogamne su. Polažu oko 5 jaja u umjerenim predijelima, a dva ili tri u tropima. Bijele su boje, kod nekih bregunica sa pjegama
Rasprostranjenost [uredi]
Lastavice nastanjuju sve kontinente osim Antarktika. Jedna se vrsta pojavljuje na tihooceanskim otocima, a druga na Mauricijusu u Indijskom oceanu. Mnoge imaju nevjerojatnu rasprostranjenost poput obične lastavice, koja se razmnožava na većini Sjeverne hemisfere i zimuje na većini Južne.
Prilagodile su se mnogim staništima. Često ih se viđa oko vode, ali mogu se naći i na travnjacima, savanama, močvarama, magrovim šumama i šikarama, od nivoa mora do alpskih područja. Mnoge žive na farmama, pa čak i u gradovima. Vrste koje nastanjuju umjerene regije migriraju za zime kada populacije insekata jako opadnu. Tropske vrste uglavnom ne migriraju, ali ima nekih koje prave kraće selidbe. Aristotel je smatrao da laste, rode pa čak i lunje hiberniraju tokom zime.
Rodovi [uredi]
Potporodica Pseudochelidoninae:
Pseudochelidon
Potporodica Hirundininae:
Alopochelidon
Atticora
Cheramoeca
Delichon
Haplochelidon
Hirundo
Neochelidon
Notiochelidon
Petrochelidon
Phedina
Progne
Psalidoprocne
Pseudhirundo
Riparia
Stelgidopteryx
Tachycineta
- 08:42 -
RODA
Bijela roda (lat. Ciconia ciconia) je ptica iz porodice roda (Ciconiidae) koja ima dug i crven kljun. Ima dug vrat i duge, crvene i tanke noge. Perje joj je bijele boje, a na krilima se nalazi nešto dugog i crnog perja. Ženka i mužjak ne razlikuju se s obojenošću. Staništa su joj područja uz močvare, poplavne livade i vlažne šume. Let joj je spor. Glasa se klepetanjem. Hrani se različitim malim životinjama, kao što su kukci, svime onim što može uloviti. U travnju ili svibnju savija veliko gnijezdo, u krošnji stabla ili na krovovima kuća. Najčešće ima pet jaja. Oba roditelja sjede na jajima i brinu se o mladima. Živi u srednjoj i istočnoj Europi
- 08:41 -
PAUK
Pauci (Araneae) je najpoznatija i najbrojnija grupa (oko 40 000 vrsta) paukolikih životinja za koju je karakteristično da imaju posebne paučinaste žlijezde. Tijelo im je izgrađeno od dva dijela, prosome i opistosome. Dijelovi su spojeni uskim dijelom zvanim drška (pedicel). Ekstremiteti su prisutni na prosomi. Većinom su kopnene životinje (u pojedinačnim slučajevima mogu sekundarno prijeći na život u vodi), veličine od 0,4 mm pa i do 10 cm. Rasprostranjeni su svugdje gdje ima kukaca, a posebno u tropskim predjelima. Većina pauka su mesojedi i hrane se različitim kukcima koje hvataju u mreže ispletene od paučine
Vanjska anatomija [uredi]
Tijelo je podjeljeno na dva dijela spojena drškom. To su:
prosoma koja je podijeljena na dijelove i na kojoj se nalazi 6 pari ekstremiteta, oči i dijelovi usta:
opistosoma koja nije podijeljena na dijelove i nema ekstremitete već se na njenom zadnjem dijelu, s trbušne strane nalazi 2-3 para paučinastih bradavica na kojima se nalazi veliki broj (i do 300) otvora paučinastih žlijezda; na trbušnoj strani nalazi se i spolni otvor kao i plućni otvori.
Prvi par ekstremiteta su helicere (kliješta), kao kod svih paukolikih životinja (Chelicerata) i nalaze se iznad i ispred usta od kojih su odvojene rostrumom (gornja usna). Pomoću njih pauci hvataju plijen, a zatim ga ubadaju čvrstom, zašiljenom kandžicom. Blizu vrha kandžice nalazi se otvor otrovne žlijezde koji paralizira i usmrćuje plijen.
Drugi par ekstremiteta na prosomi su pedipalpi, smješteni su bočno od usta. Kod ženki se ovaj par ekstremiteta ne razlikuje znatno od ostalih nogu za hodanje, dok kod mužjaka ima ulogu kopulatornog organa u parenju. Pedipalpi su građeni od 6 članaka (coxa, trochanter, femur, patella, tibia, tarsus).
Ostala četiri para ekstremiteta su noge za hodanje i svaki se sastoji od po 7 članaka (coxa, trochanter, femur, patella, tibia, metatarsus, tarsus), a završava sa po 2-3 kandžice. Pauci koji na opistozomi imaju poseban organ za ispredanje paučine, tzv. cribellum, imaju istovremeno i na zadnjim nogama dva reda povijenih bodlji nazvanih calamistrum. Oba ova specijalizirana organa, cribellum i calamistrum, se kod odraslih mužjaka gube ili ostaju u zakržljalom obliku.
Oči pripadaju tipu jednostavnih očiju, ocela, kao kod kukaca. Najčešće pauci imaju po osam očiju raspoređenih u dva poprečna niza po četiri, a rjeđe 2, 4 ili 6 oka smještena bliže prednjoj ivici. Postoje i vrste kod kojih je po cijeloj površini glave raspoređen veći broj očiju, kao i one koje nemaju oči (špiljske vrste). U paučjim očima se nalazi tvar tapetum, koja reflektira svjetlost tako da im oči svijetle u mraku. Vrste koje love plijen tako što trče za njim imaju bolje razvijene oči od onih koje plijen love mrežom. Raspored očiju kao i njihov broj su taksonomske osobine.
Probavni sustav [uredi]
Probavni sustav počinje ustima koja su prilagođena uzimanju tekuće hrane pa shodno tome probava počinje izvan tijela. Pauk u plijen ubrizgava otrov koji ga paralizira, a zatim na njegovo tijelo ispušta izlučevinu iz pljuvačnih žlijezda. Izlučevina pretvara tijelo plijena u polutečnu smjesu koju, tzv. želucem za sisanje usisava. Želudac za sisanje je dio prednjeg crijeva specifične građe, prilagođen za usisavanje tekuće hrane. Usna šupljina i ždrijelo čine cijev za vođenje tekuće hrane do jednjaka, koji je također cjevast i proteže se do želuca. Na gornjem dijelu ždrijela nalaze se dlačice koje spriječavaju da u jednjak dospiju čvrste čestice hrane. Prednje crijevo obloženo je kutikulom (to naznačuje ektodermalno podrijetlo) koja je posebno zadebljala u želucu. Želudac je obložen snažnim mišićima koji svojim kontrakcijama imitira rad sisaljke, koji zajedno sa sličnim pokretima usne šupljine i ždrijela usisava hranu. Nakon želuca se nastavlja srednje crijevo koje je bez kutikule jer je endodermalnog porijekla. Srednje crijevo je jako razgranato u mnogobrojne divertikulume u kojima se obavlja glavno probavljanje hrane. Zadnje crijevo, obloženo kutikulom i ektodermalnog podrijetla kao i prednje, ima dobro razvijen omotač od mišića. Od mjesta spajanja srednjeg i zadnjeg crijeva proteže se proširenje s kojeg se odvaja kratka cijev (rectum) koja vodi do analnog otvora.
Dišni sustav [uredi]
Pauci dišu pomoću dvije vrste organa:
Listolika pluća su vrećastog oblika i predstavljaju uvrate tjelesnog zida, plućne vrećice, koje se k vanjskoj sredini otvaraju pukotinastim otvorima; sa zida plućne vrećice polazi niz listolikih izraslina koje su zapravo jako spljošteni vrećasti nabori tjelesnog zida. Primitivni pauci (npr. tarantule) imaju dva para ovih pluća dok druge vrste posjeduju samo jedan par.
Dušnice su sustav razgranatih cjevčica koje se nalaze po čitavom tijelu i obložene su kutikulom koja je spiralno zadebljala; počinju otvorima, stigmama. Smatra se da su nastale preobrazbom listolikih pluća.
Veličina [uredi]
Pauci mogu biti različitih veličina. Najmanji pauk, Patu digua iz Bornea je dug 0.37 mm. Najveći pauci su tarantule. Neke tarantule su duge 9 cm, a noge su im duge 2.5 cm.
Pauk i čovjek [uredi]
Ugriz pauka [uredi]
Većina pauka ugrize čovjeka u samoobrani. Ugriz pauka u 99% slučajeva je bezopasan, iako nekada može izazvati nekrozu, otrovati žrtvu ili čak smrt žrtve. Otrovanje ugrizom pauka, odnosno paukovim otrovom, naziva se arahnidizam, araneidizam ili araneizam. Čovjek se s paukom najčešće susretne tijekom obavljanja poljoprivrednih radova, kampiranja, čuvanja stoke... Ugriz pauka je obično lagan, a kod nekih slučajeva javlja se oštra bol na mjestu ugriza. U 20. stoljeću bilo je oko 100 slučajeva ugriza pauka,[
- 08:38 -
BIZON
Bizon (lat. Bison) je rod goveda (Bovinae) iz porodice šupljorožaca (Bovidae) kratkih nogu, široka čela sa snažnim i prema gore savinutim rogovima, te vrlo razvijena prednjeg dijela tijela obrasla dugom, jednoliko tamnosmeđom dlakom. Živi u krdima, mužjaci narastu do 3.5 m dužine i 2 m u visini ramena, a teži od 800 do 1000 kg.
Bizon je potomak vrste Bison occidentalis koja se u velikim krdima, u potrazi za ispašom, kretala velikim azijskim ravnicama te je prije milijun godina prešla iz Azije u Ameriku. I američki i europski bizon nekoć su bili vrlo rasprostranjeni, no početkom 18. stoljeća započinje njihovo istrebljivanje zbog ukusna mesa i kože, a već u 19. stoljeću lovci su ih gotovo istrijebili. Danas je bizon zakonom zaštićen i brojčano se povećava.
U Europi slobodno živi samo u Beloveškoj šumi (Bjelorusija) i na Kavkazu.
U sjevernoj Americi su se divovska krda bizona procjenjivala na 60 milijuna životinja, a danas su gotovo potpuno uništena. Sve što je ostalo od šumskoga bizona (Bison bison athabascae), podvrste bizona, je dvjestotinjak životinja blizu Velikog robovskog jezera (Great Slave Lake), u zabačenom dijelu nacionalnog parka Wood Buffalo u Kanadi.
- 08:36 -
LISICA
Lisica je ime za 27 vrsta pasa srednje veličine, koji imaju tijelo pokriveno te karakterističan gusti rep ili tzv. "četku". Najpoznatija vrsta lisice je crvena lisica, raširena na cijelom kontinentu Europe. Prisutna je i u popularnoj kulturi i u folkloru, osobito kod ljudi koji obožavaju lisice, bez obzira na državnost, kulturnu grupu i pleme. Neke su vrste lisica, kao što je falklandska otočna lisica, poznata i kao warrah, izumrl
Etimologija [uredi]
U modernom engleskom jeziku, engleski naziv fox dolazi od riječi fox u staroengleskom jeziku, što je izvedenica od staronjemačke riječi *fukh - odnosno u njemačkom jeziku Fuchs, od gotskog jezika fauho, u staronorveškom jeziku foa i u nizozemskom jeziku vos. U indoeuropskim prajezicima upotrebljavao se izraz *puke - "rep" (u Sanskrtu izraz puccha za "rep"). Psi (mužjaci lisica) dosegnu težinu od 5,9 kilograma, dok ženke (lije) teže malo manje od mužjaka lisica, 5,2 kilograma.
Karakteristike [uredi]
Na slobodi lisice dožive 2 do 3 godine, a u zatočeništvu od 8 do 10 godina, no ima i slučajeva u kojima su lisice u zatočeništvu živjele i preko 10 godina. One su izrazito nedruštvene (to jest, žive samotnjački) i vrijeme uglavnom provode uz svoju obitelj[1], za razliku od ostalih vrsta pasa kao što su sivi vuk, šakal i domaći pas. Lisice imaju dugo vitko tijelo te tipični gusti i meki rep. Ostale psihičke karakteristike odnose se na lisičino stanište za koje je prilagođeno i njezino tijelo. Za primjer, pustinjska lisica (te ostale lisice koje žive u pustinjama), zvana i fenek, ima duge uši (koje joj koriste da dobro može čuti kukce kojima se hrani, jer ima slabo razvijeno osjetilo vida), duge oko 12 cm te kratko tijelo pokriveno krznom koje ima boju vrlo sličnu pijesku u pustinji. Arktička lisica živi u polarnim područjima, pa zato ima kratke uši te nešto duže tijelo od feneka koje je pokriveno bijelim krznom. Crvene lisice imaju vitko i dugo tijelo pokriveno narančasto-smeđkastim krznom i gustim repom koji je na vrhu bijele boje. Unatoč mnogim mišljenjima ljudi, lisice obično nisu radne životinje koje imaju mehaničku snagu. Lisičina uobičajena prehrana sastoji se od manjih sisavaca (najčešće glodavaca kao što je vjeverica), ptica, zečeva, miševa itd, no ona često jede gotovo sve, kao što su otpaci, jer katkad dolazi u gradove[2] ili u sela zbog peradi, kao što to slično čini i vuk, a to uglavnom lisica čini zimi. Na dan pojede 1 kilogram hrane. Kad lovi kunića, lisica ima neobičan način lova jer ga zbuni "skakanjem", a kad lovi miša, rabi također neobičnu tehniku koja se naziva mišjim skokom.[1] Takvim tehnikama lova lisicu se često smatra "zaigranom". Lisica se dodatno hrani skakavcima, a od voća hrani se šumskim voćem (vidi dio Prehrana). Često uzrokuje bjesnoću. Lisica je divlja životinja i ne može biti kućni ljubimac, no jedna vrsta lisice, koja se zove siva lisica je odomaćena (pripitomljena) u Rusiji prije gotovo 45 godina. Ona nalikuje domaćem psu i mački te ostalim domaćim životinjama po:
kovrčastom repu
većim ušima koje najviše nalikuju psećim
boji krzna
Lisičin prirodni životni prostor čini 1200 hektara, a njezin životni teritorij uz ljude (uz naseljena mjesta) čini 100 hektara.[3] Lisica ima tijelo dugo oko 70 centimetara i rep dug otprilike 30 centimetara[4], a visoka je obično 40 do 50 centimetara.
Klasifikacija [uredi]
Alopex -- Arktička lisica
Cerdocyon -- Vrsta lisice koja jede rakove
Chrysocyon -- Maned wolf (u engleskom jeziku), aguara guazú ("velika lisica", u gvaranskom jeziku) i zorro rojizo ("crvenkasta lisica, u španjolskom jeziku)
Dusicyon -- Warrah, falklandska otočna lisica koja je izumrla
Lycalopex -- endemska lisica Brazila
Otocyon -- lisica koja jede šišmiše
Urocyon
Vulpes -- crvena lisica, pustinjska lisica, kama i druge vrste
Prehrana i stanište [uredi]
Lisičina prehrana sastoji se od glodavaca, kukaca, crva, voća, ribe, ptica, jaja i ostalih vrsta manjih životinja. Lisica je najaktivnija noću, pa tada lakše lovi i glodavce i ptice koji su, kao i lisica, isključivo aktivni noću. U određena doba godine lisica se hrani i biljnom hranom.
Lisica je česta šumska životinja i živi u gotovo cijelom svijetu, poglavito u Europi i Sjevernoj Americi pa je tamo najčešća, no česta životinja je i u Euroaziji, Sjevernoj Africi, Indiji (u Ladakhu, Himalaji i Džanmu, Kašmiru, Rajasthanu i Gujaratu), Kini, Japanu i u Australiji.
Glasanje i sporazumijevanje [uredi]
"Wow-Wow-Wow"
Ovakvim glasanjem lisica stvara buku.
"Alarmsko glasanje"
Ovakvim glasanjem odrasla lisica upozorava svoje mladunce na opasnost. U to se uključuju lisici iznenadni zvukovi i njoj također nepoznati, no dovoljno zastrašujući.
Režanje
Režanje lisica nalikuje na sukob i agresivnost. Zapravo, mlade lisice često reže u igri gdje u igri tako razvijaju vještine odrasle lisice. Za vrijeme parenja ženka se glasa lavežom, a mužjak zavijanjem. Lisica se može sporazumijevati i međusobnim dodirivanjem repova koja je najčešće radnja ženki
- 08:35 -
DEGU
U zadnjih godinu i nešto, koliko se družim s ovim živinama, nakupio sam određenu kolićinu podataka, koje bi ovom prilikom podijelio s ostatkom foruma. Dio je iz literature, ali veći dio sam imao prilike provjeriti .
Dakle, što je Degu?
Degue nazivaju još i čileanske ili pustinjske vjeverice. Nastojim izbjegavati taj izraz jer često dovodi do pogrešnih očekivanja. Degu spada u red dvojezubaca, zajedno s činčilama, zečevima. Prije ih se svrstavalo u isti red s glodavcima, ali su ih kasnije počeli gledati kao poseban red. Po najnovijem ih se ponovo pokušava „vratiti“ među glodavce. Uglavnom, njihova taksonomija nije baš sasvim jednoznačno definirana i u različitoj literaturi moguće je naiči na različite podatke.
Oblikom tijela su slični miševima, samo mnogo veći, nešto veće glave i manje zašiljene njuške. Teže oko 150 do 200 grama. Imaju vrlo snažne stražnje noge s 4 prsta, koja završavaju oštrim noktima. Na prednjim nogama također imaju zakržljao peti prst, što novi vlasnici često pogrešno pripišu ozljedi ili deformaciji. Rep im je gol, s busenom krzna na vrhu. Ima funkciju obrane od grabežjivaca, i u slučaju snažnijeg povlačenja, posebnim sustavom mišića se odvaja od ostatka tijela, uz minimalno krvarenje. Zapravo slično kao kod guštera, samo što im ne naraste novi. Tijelo im je prekriveno gustim mekim krznom, ravnomijerno raspoređene žute i crne dlake, koja im u kombinaciji daje smeđu nijansu. Trbuh im je prekriven svijetlim, gotovo bijelim krznom, koje dobro reflektira dio UV spektra, na koje im je oko posebno osjetljivo. Kao i svim drugim srodnicima, imaju velike sjekutiće koji kontinuirano rastu i moraju ih trošiti glodanjem hrane ili tvrdih predmeta. Prirodno su žute boje zbog reakcije enzima koje imaju u slini s klorofilom iz hrane. Ženke imaju produženu uretralnu cijev, što znatno komplicira prepoznavanje spolova (da, cure imaju onu stvar koju obično samo dečki imaju, praktično, ne?).
beba degu
Prirodno im je stanište u Južnoj Americi, vrlo su česti u Čileu, gdje često žive u vrlo teškim uvjetima, na dosta velikim nadmorskim visinama (i preko 2500 m) na obroncima Anda, hraneći se rijetkom suhom travom i sjemenkama. Zbog takvog načina života, nisu naviknuti na hranu bogatu hranjivim tvarima, pa im prehrana bogata mastima i šečerima dovodi do oštečenja jetre i šečerne bolesti. Zbog toga su u Europu uvezeni kao pokusne životinje za istraživanje dijabetesa. Tek kasnije ih se počinje držati i kao ljubimce. U domovini ih smatraju štetočinama jer se znaju počastiti usjevima.
Degue još nazivaju čileanskim vjevericama jer ponašanjem podsjećaju na vjeverice. Iako žive u rupama ili podzemnim jazbinama, mnogo vremena provode tražeći hranu, koju nose i čuvaju u jazbinama. Dobri su penjači, brzo trče, mogu skočiti i do metar u daljinu, preko pola u visinu.
Jedna od vrlo karakterističnih osobina im je iznimna društvenost. Žive u zajednicama koje međusobno dijele nastambu, zajedno traže hranu, spavaju na gomili i međusobno se griju, upozoravaju se na opasnost, brinu o mladima... Zanimljiv mi je bio podatak da sve ženke mlade smiještaju zajedno, i čitava zajednica brine o njima, ne vodeći računa tko je čiji. Jazbine im čini složeni niz kanala s više ulaza kako bi lakše pobjegli mogućem predatoru, te niz prostorija različitih namjena, od čuvanja hrane, spavanja, obavljanja nužde do čuvanja mladih. Zajednički ih kopa cijela kolonija, formirajući lanac, u kojem svaki degu iskopanu zemlju baca onom iza njega. U kamenitim područjima, gdje ne mogu kopati jazbine, mogu preživjeti i u pukotinama u stijenama, ili se skrivajući ispod kamenja. Dok degui koji žive pod zemljom najčešće stvaraju zajednice s jednim mužjakom i 4-5 ženki, oni nadzemno živući se udružuju u mnogo brojnije skupine (i preko dvadeset jedinki). Kreću se „na mahove“, trčeći nekoliko sekundi brzinom oko 17 km/h, nakon čega se umire, osmotre okolicu, i ponovo potrće. Na taj način su manje vidljivi predatorima i u isto vrijeme imaju bolji pregled nad okolinom. Dobro prihvačaju i druge životinje, činčilama dopuštaju da žive u njihovim jazbinama, te se griju uz njihovo debelo krzno.
Kako bi mogli funkcionirati u zajednici, razvili su vrlo složen sustav glasova, od upozorenja na opasnost, poziva na parenje, izražavanja prijateljstva, prijetnje, poziva mladima, poziva mladih ženki...
U slućaju da jedan degu opazi potencijalnu opasnost, proizvest će glasni zvuk, na kojeg će ostali reagirati bijegom u najbližu rupu. Kada se sretnu dva poznata degua, počet će si prijateljski „cvrkutati“ i na taj način izraziti dobre namjere. Nakon parenja, mužjak će se sve u okolini obavijestiti o svojim podvizima dvadeset minutnim neprekidnim glasnim cijukanjem (srećom rijetko to rade, tako da buka nije problem).
Iznimno su znatiželjni i inteligentni. Iako je kod životinja često teško razlikovati inteligenciju od urođenih nagona, u ljudskom okruženju jasno se vidi prilagodba ponašanju koje nikako nije tipično. Za razliku od većine životinja, degu nikad ne spava (svaka sličnost s poznatom parolom slučajna), barem ne na način na koji mi spavamo. Neovisno o smjeni dana i noći, oni prolaze kroz višesatne periode pune budnosti, kada skupljaju hranu, istražuju, kopaju... te periode kada se skupe i zajedno drijemaju na gomili poluzatvorenih očiju, ali uvijek svjesni okoline i spremni reagirati na potencijalnu opasnost. Vodu ne vole, ali se održavaju čistima kupanjem u pijesku, ćeškanjem (slično kao kada se pas ćeše stražnjom nogom, samo ubrzano) te međusobnim timarenjem. Imaju točno određenu hijerarhiju u zajednici, prema kojoj se određuje redoslijed jedenja (alfa mužjak prvi jede, ostali čekaju da on završi), tko dobiva ženke... Svaka jedinka u zajednici ima svoju hrpu grančica, kamenja i sličnih predmeta koje donese pred jazbinu. Velićina iste označava status te jedinke u skupini. U koliko se netko odluči popeti na njegovo mjesto, pokušat će mu uzeti njegovu hrpu.
U prirodi rijetko dožive 2 godine jer predstavljaju glavni izvor hrane mnogim pticama, ali uz čovjeka uz pravilnu njegu redovito dožive 6 godina.
Zbog svoje prirodne radoznalosti, inteligencije i društvenosti, degu se vrlo lako privikava na ljudsko okruženje. Ako se radi s njima, lako će naučiti raznorazne "trikove". Moji se najčešće odazivaju na na poziv, ali mnogo više motivacije pokazuju na šuškanje vrečice s hranom. Također dosta dobro razumiju gestikulaciju, tako da im se da objasniti kada se očekuje od njih da uđu u kavez, vrate se u sobu, popnu u krilo i slično. Ipak, ono što im daje poseban šarm je njihova tvrdoglavost, svojeglavost i neovisnost, zbog kojih uvijek ostaje neki dojam da se ipak radi o divljim zvijerima.
Koliko lako savladavali trikove koje ih se nauči, toliko će još lakše sami naučiti razne trikove, koji ponekad i nisu poželjni. Tako su moji degui već prvi put kad sam ih pronio stanom zapamtili gdje ima još neistraženog prostora, naučili kako otvoriti vrata koja su ostala odškrinuta, kako se sakriti iza vrata kada netko prolazi i šmugnuti dok otvara vrata, i uglavnom, bili su potpuno nemogući dok nisu uspjeli istražiti većinu stana. Još uvijek se zna dogoditi da ga baka unatoć trojim zatvorenim vratima nađe kako njuška po njenoj sobi. Vještinu krađe slatkiša također su doveli do savršenstva. Znaju po desetak minuta sjediti na stolu i čekati da okrenem glavu i u tom trenu ugrabiti nešto sa stola. Ponekad ipak malo pretjeraju, pa sam tako nekoliko puta ganjao po sobi živinu s čitavom tablom čokolade. Druga taktika koju primjenjuju je žicanje. Znaju skočiti u krilo, stati na stražnje noge i ostati u toj pozi dok god ne dobiju nešto za jesti.
Ovisno o trenutnom raspoloženju, na želje vlasnika reagiraju na bitno drugačiji način. Kada su gladni žedni ili umorni, bez problema će sami uči u kavez, ili će dopustiit da ih se primi i vrati. S druge strane, kada ne žele biti zatvoreni, na isti poziv će se razbježati i izbjegavati vlasnika dok se ne predomisle i odluče da bi ipak u kavez. Da se ne radi samo o slučajnosti, uvjerio sam se kada mi je jednom deguica pobjegla u spavaću sobu. Sat vremena sam ju neuspješno molio da se vrati, dok je ona trčala od rupe do rupe i bahato me gledala. Na kraju sam odustao i otišao spavati. Međutim, ona je usred noći ožednila, pa mi se popela na krevet i počela šetati po meni dok se nisam digao, vratio je u kavez i dao joj piti. Raspoznaju razne ljude i na svakoga drugačije reagiraju. Prema vlasniku će često imati puno povjerenje, ukučane će podnositi, dok će nepoznatim ljudima pristupati vrlo oprezno, s dozom straha.
Ipak, treba napomenuti da s njima treba malo više strpljenja nego s nekim drugim vrstama. Recimo, trebalo mi je preko pola godine da sa svojima uspostavim povjerenje.
Za razliku od mnogih životinja, degui nemaju običaj gristi, čak niti kada su uplašeni. Znaju grickati čovjeka iz znatiželje, ali vrlo nježno, bez namjere da ozlijede.
Za smještaj im je potreban malo veći kavez (oni za hrčke su definitivno premali). Moji imaju 40×60 širine i 50 cm visine kavez. Kavez mora obavezno biti metalan, najbolje s metalnim dnom, jer imaju vrlo jake zube i plastiku u jednom danu progrizu. U kavezu je dobro staviti "police" raznik visina, kao i grane po kojima se mogu penjati. Od drveta im ne treba davati orah, badem, kao niti crnogorično drvo bogato smolama. Idealno je drvo voča.
Dno kaveza najbolje je prekriti piljevinom. Nikako ne smiju biti ostavljeni da hodaju po metalnim prečkama jer će vremenom razviti upalu kože na stopalima. U kut im se može staviti i zdjelica s pijeskom u koju će obavljati nuždu (ponekad ju prenamijene u mjesto za zakopavanje hrane, ali uglavnom shvate čemu služi). Također im je potrebna posuda za vodu ista kakva se stavlja hrčcima i sličnim životinjama. Hranu im nije preporučljivo davati u jednu zdjelicu, jer će, ma u kakvom izobilju živjeli, onaj koji se smatra dominantnim inzistirati da on prvi jede, pa će nastati tučnjava. Davanjem u dvije odvojene hrpe, tučnjava oko hrane će se bitno smanjiti (ali ne i izbječi, izgleda da uživaju u tome).
Mnogi degui vole kolut za trčanje. Preporučam svakako onu "punu" izvedbu (dakle, koji nema prečke), jer se na njima može ozlijediti.
Voda im škodi krznu i koži, tako da ih se ne smije prati. Nekoliko puta tjedno treba im dati posudicu s pijeskom za činčile, u kojem će se okupati. Također vole imati nekakvu krpicu kojom se mogu pokriti.
Ipak, koliko god im velik kavez dali, degui će biti najsretniji ako ih se redovito pušta iz kaveza. Iako se vole zavlačiti u rupe (tipa iza ormara, kreveta...), i vjerojatno će posvojiti neki mračni kutak koji će smatrati svojom jazbinom, za razliku od nekih glodavaca, nemoju običaj ostati danima negdje skriveni, nego će ih radoznalost natjerati da izađu i istraže okolinu. Jednom kada se naviknu na okoliš, redovito će koristiti sobu za istrčavanje, skakanje po stvarima, igru, izležavanje ispod radijatora, na TV-u i sličnim toplim mjestima...
Zbog njihove društvenosti, degua nikada nebi trebalo držati samoga. U nedostatku društva svoje vrste, lako padnu u depresiju. Može se držati muško-muške, žensko-ženske ili miješane parove. Jedino nije preporučljivo držati više mužjaka na malo ženki, jer će doči do tučnjave. Inače se degui jako brzo vežu jedan za drugoga i postaju nerazdvojni. Zajedno spavaju, igraju se, kradu... Normalno je da ponekad dođe do odmjeravanja snaga, naguravanja, šamaranja šapama... pogotovo kada još nije uspostavljen jasan odnos snaga. Takve stvari je najbolje pustiti da sami riješe. Ozbiljnijom tučnjavom se smatra tek kada pokušaju ugristi jedan drugoga (događa se kada se dečki tuku oko cure).
Spol je ponekad malo teže razlikovati jer nije očito kao kod ljudi recimo.
Tako sam ja htio dvije cure, kad sam došao doma bio vujeren da su mu prodali dva dečka, i na kraju ispalo da je jedan od dečkiju trudan
Ipak, kada se zna na što paziti, moguće je sa sigurnošću odrediti. Mužjaci naime imaju veči razmak između analnog otvora i spolovila, glatku kožu između, uz vidljiv nabor koji se proteže paralelno, od analnog otvora do spolovila. Kod ženki je razmak između analnog otvora i uretralne cijevi manji, a odmah ispod uretralne cijevi nalazi se polukružno zadebljanje koje ju okružuje, i koje skriva otvor rodnice.
U prirodi im je doba parenja početkom zime, mlade nose 3 mjeseca, i u proljeće ih donose na svijet. Navodno u zarobljeništvu mogu i do četitri puta godišnje imati mlade, no taj podatak ipak ne kanim provjeravati
Mladi se rađaju vrlo razvijeni, odmah po porodu gledaju, hodaju, glasaju se i prekriveni su krznom. Već nakon nekoliko dana mogu početi jesti suhu hranu. I mužjaci i ženke zajednički se brinu za mlade i nema opasnosti da bi im mužjak naudio.
Degua nikad ne treba pokušati uhvatiti odozgor. Kao što sam spomenuo, njihov glavni predator su ptice, tako da će takvu kretnju "iz zraka" instinktivno shvatiti kao prijetnju i pobječi. Najbolje je pustiti de gua da se sam popne na ruku, a ako to ne ide, uhvatiti ga od ispod. Također, ne vole kada ih se drži zatvorene u ruci. Najbolje ih je držati na otvorenom dlanu i pustiti da se slobodno sjeste ili šeču kako im paše. Često se vole zavuči u rukav. Problem je što imaju iznimno oštre nokte, pa mogu izgrebati ako ih se nepravilno uhvati, pa se uplaše da će pasti i počnu se penjati. Još s vremena na vrijeme izgledam kao da držim čopor mačaka u kući. Kao što sam spomenuo, ne treba im dirati rep jer je sklon otpadanju. Zapravo, ne otpada čitav rep, nego se samo koža s određenog dijela (ovisno koji dio repa je uhvačen) skine poput rukavice. Ispod ostaje praktički gola kost i nekoliko krvnih žilica. Dolazi do umjerenog krvarenja koje se nakon nekog vremena zaustavi. Tijekom nekoliko dana taj goli dio se sasuši, kao da ispuca po dužini
Što se hranjenja tiće, već sam spomenuo da imaju sklonost dijabetesu i zakazivanju jetre ako ih se neodgovarajuće hrani. Uglavnom, nezdravo im je sve bogato mastima ili uljikohidratima, žitarice, orašasti plodovi, suncokret, kukuruz, voče... Takve stvari treba izbjegavati ili im eventualno davati u minimalnim kolićinama (jednom tjedno 2-3 zrna suncokreta, komadić sušene banane ili nešto tome slično), iako ih apsolutno obožavaju jesti i iskoristit će svaku priliku da užicaju ili ukradu nešto slatko. Glavna hrana treba im biti sijeno i posebna mješavina zadegue ili činčile (s time da ja i iz te kupovne hrane još povadim grožđice, sušene banane, šipak i slično i to im dajem kao poslasticu). neki savjetuju miješanje s hranom za zamorce, ali čini mi se da u njoj ima previše grožđica i sličnih stvari.
Ipak, degu nije baš ljubimac za svakoga. Kao što sam već spomenuo, radi se o svojeglavoj životinji koja zahtijeva određenu kolićinu strpljenja i ne trpi baš maženje po rukama kao recimo zamorci ili hrčci. Više ostaje na "daj mi nešto fino za jesti, počeškaj me iza uha, i odoh ja dalje raditi štetu po kući" odnosu. oko prehrane treba biti jako pažljiv kako nebi došlo do razvoja bolesti. Također, žive duže od prosječnog glodavca, tako da su dosta veća odgovornost. Zbog svega toga, ne čine mi se kao životinje koje bi se mogle povjeriti maloj djeci na brigu.
Nadalje jednom pušteni iz kaveza, skloni su napraviti određenu kolićinu nereda. Izmet im je krajnje neofenzivan, suhe kuglice bez ikakvog mirisa, neatraktivne bakterijama, no trebat će ipak češće usisati iza njih. Također, žice im ne smiju biti na dohvat zuba, tako da treba biti spreman na malo preuređivanja ako se žice od računala, struje i slično držalo na podu. Ponekad su skloni krađi stvari, što može varirati od slatkog do pomalo iritantnog. Nekidan sam u njigovom brlogu našao nekoliko šrafcigera, posudicu za sol, par olovaka, bateriju, stranicu iz skripte i još nekoliko stvari koje sam tražio danima.
- 08:10 -
BUBAMARA
Bubamare ili božje ovčice (lat. Coccinellidae) porodica su kukaca, a predstavnici su joj vrste Adalia bipunctata, sedmotočkasta bubamara (Coccinella septempunctata), Anatis ocellata i Exochomus quadripustulatus. Bubamare se hrane biljnim štetnicima (lisne uši), a njezine ličinke, čiji razvoj traje 3 do 5 tjedana, dnevno pojedu 20 do 30 lisnih ušiju. Na istočnoj crnomorskoj obali Turske postoji i predatorska vrsta Serangium parcesetosum, koja se koristila za suzbijanje štetnika. Bubamare žive na lišću zelenih biljaka, a u zimi ih često nalazimo u velikom broju ispod suhe kore drveća. Samo u srednjoj Europi ima ih oko 80 vrsta. Kad je bubamara u opasnosti brani se tzv. refleksnim krvarenjem, tj. ispušta krv (hemolimfu) iz nožnih zglobova. Ta "krv" sadrži vrlo neugodnu tvar (kokcinelin) koja odbija većinu ptica i mrava.
Osovne značajke [uredi]
Veličina [uredi]
Dužina: 1,5 mm - 12 mm
Boje: žive boje, od narančaste, crvene ili žute u kombinaciji s crnom bojom.
Krila: Prednji kraj krila tvori pokrilje, a stražnjim krilima leti.
Razmnožavanje [uredi]
Vrijeme parenja: proljeće i ljeto
Broj jajašaca: 3 - 300, ovisno o vrsti
Trajanje inkubacije: 5 - 8 dana
Način života [uredi]
Ponašanje: prezimljuje u skupinama
Hrana: pretežno lisne uši
Životni vijek: oko godinu dana
Životni prostor [uredi]
Iako žive posvuda u svijetu, najviše su zastupljene na područjima umjerene klime u Europi i Sjevernoj Americi. Mnogo rjeđe ih nalazimo u tropskim kišnim šumama, koje su domovina mnogih vrsta kukaca. U osobito velikom broju nalazimo ih na površinama koje je čovjek već promijenio, kao na primjer u zapuštenim vrtovima, zaštićenim nasadima i neobrađenim površinama, gdje ima mnogo kopriva i ostalog samoniklog bilja. Jer ondje u izobilju ima biljnih uši koje su bubamarama glavna hrana. U Južnoj Africi postoje neke rijetke vrste bubamara koje su isključivo biljožderi. Tek prije kratkog vremena u Europi su osnovane farme za uzgoj bubamara kako bi se vrtlare potaknulo da umjesto kemijskih sredstva u borbi protiv nametnika koriste njih.
Hrana [uredi]
Većina bubamara hrani se isključivo lisnim ušima. To su mali nezaštićeni kukci koji uništavaju vrtno bilje i voćke. Neke bubamare jedu i grinje crvenog pauka koji se također ubraja u štetnike. Lisne se uši kreću vrlo polagano i ne mogu se braniti tako da bubamarama nisu potrebne nikakve sposobnosti da ih ulove. Ličinke bubamara koje jedu mnogo više nego odrasli kukci katkad će pojesti i manje primjerke svoje vrste.
Razvojni ciklus [uredi]
Većina bubamara pari se u proljeće i ljeto. Ženka zatim polaže jaja (3-300 ovisno o vrsti) na peteljke listova blizu kolonija biljnih uši. Ličinke (dvotočkaste) božje ovčice izlaze iz jaja nakon 5-8 dana. Tijekom sljedećih 10-15 dana mogu pojesti 350-400 biljnih uši. Nakon toga se zakukulje tako da se krajem tijela pričvrste na list ili grančicu a stadij kukuljice traje nekoliko dana. Cjelokupni razvojni ciklus traje od 4-7 tjedana tako da se tijekom ljeta može razviti više generacija. Sedmopjega bubamara (Coccinella septempunctata) najčešća je vrsta bubamare u našim krajevima. Često prezimljuje na hladnim mjestima u kućama.
- 07:58 -
BUMBAR
Bumbari (Bombinae), su kukci opnokrilci iz porodice pčela (Apidae). Karakterističan predstavnik je bumbar zemni - Bombus Terrestris.
Bumbari, kao i pčele su zadružni kukci. Vrsta bumbara postoji oko dvije stotine. Mjesto osnutka gnijezda ovisi o vrsti bumbara
Kolonija [uredi]
Koloniju u proljeće započinje oplođena kraljica koja se probudila iz zimskog sna. Kraljica prvo liježe jaja iz kojih se izlijegu radilice koje se potom brinu za kraljicu i koloniju. Veličina kolonije može doseći promijer od 120 mm - veličine otprilike jedne jabuke.
Na kraju ljeta kraljice liježu neoplođena jaja iz kojih se razviju trutovi. Trutovi su karakteristični po tome što nemaju žalca. Oni opraše novo izlegle kraljice. Trutovi su potpuno neovisni o samoj koloniji, oni žive sami.
Za razliku od pčela, kod bumbara novooplođene kraljice ne odlaze već ostaju u matičnom gnijezdu i pomažu održavanju istoga. Odlaze tek kada se temperature spuste i započinju svoj zimski san - hibernaciju.
Prve jače hladnoće ubijaju staru kraljicu, sve radilice i neovisne trutove.
Slijedeće proljeće započinje novi životni ciklus.
Oprašivanje [uredi]
Bumbari se kao oprašivači vrlo uspješno koriste za oprašivanje zatvorenih nasada. U Nizozemskoj se kao takvi koriste od 1988. godine. 2004. godine broj prodanih kolonija koje su uzgojene za tu namjenu raste na 1.000.000,00. U staklenicima su se bumbari pokazali kao nezamjenjiv oprašivač bolji i od pčela koje kod porasta temperature staklenike shvate i brane kao svoju košnicu.
Vrste bumbara [uredi]
Bombus terrestris
Bombus lapidarius
Bombus lucorum
Bombus pascuorum
Bombus hortorum
Bombus pratorum
Posebnosti [uredi]
Bumbari su jedini kukci koji mogu regulirati svoju vlastitu temperaturu.
Bumbari su najbolji prirodni oprašivači u zatvorenim staklenicima
- 07:57 -
MAGARAC (TOVAR)
Domaći magarci (Equus asinus asinus), su domaće životinje rasprostranjene cijelim svijetom. Njihov izvorni oblik je afrički magarac (Equus asinus), dok azijski magarac, (Equus hemionus), nije nikad domesticiran.
Obilježja [uredi]
Za razliku od domaćih konja, kopita magarca prilagođena su kamenoj, neravnoj podlozi. Daju im siguran oslonac, ali nisu pogodni za brzo trčanje. No, magarci svejedno mogu, u iznimnim slučajevima, postići brzinu do 50 km/h. Magarci vode porijeklo iz suhih područja. Radi toga, kopita teško podnose vlažnu klimu Srednje Europe i sklona su pucanju i stvaranju dubokih pukotina u kopitu gdje može doći do truljenja. Dobra i redovna kontrola kopita je zbog toga od životne važnosti za magarce. Boja krzna im je siva ili smeđa do crne, ponekad crvenkasta. Pored toga, magarci mogu biti i šareni. Potpuno bijeli magarci su vrlo rijetki (otok Asinara pored Sicilije, austrougarski albino ili barokni magarac). Noge su im ponekad zebrasto prugaste, a trbuh bijel, kao i područja oko očiju i gubice. Većina magaraca imaju uspravne grive i rep koji završava velikom kićankom. Uške su im puno veće nego kod konja.
Ovisno o rasi, visina u ramenima im je između 90 i 160 cm, a spolno zreli su u dobi od 2 do 2,5 godine. Parenje je moguće tijekom cijele godine, no u pravilu se odvija u proljeće. Nakon gestacije od 12 do 14 mjeseci, dolazi na svijet obično jedno mladunče, no ponekad se rađaju blizanci. Sišu oko 6 do 9 mjeseci. Magarci su u pravilu dugovječniji od konja i mogu biti i stariji od 40 godina.
Posebnosti [uredi]
Pored vanjskih razlika između domaćih magaraca i konja, razlikuju se i osobinama koje na prvi pogled nisu vidljive. U lumbalnom dijelu kralješnice imaju 5 a ne 6 kralješaka kao konji. Magarci imaju 31 par kromosoma, konji ih imaju 32. Tjelesna temperatura magaraca je nešto niža, prosječno je 37°C, a kod konja je između 37,5 do 38,2°C. Vrijeme gestacije je kod magaraca duže nego kod konja i u prosjeku traje 365 do 370 dana, dok je to kod konja 330 dana.
Divlji magarci i podivljali domaći magarci [uredi]
Kao i kod konja, i kod magaraca treba razlikovati divlje magarce od podivljalih domaćih magaraca. Ranije je afrički magarac u više podvrsta nastanjivao područja od Sjeverne Afrike sve do Prednje Azije, danas živi još samo nekoliko stotina jedinki na sjeveroistoku Afrike (Etiopija, Eritreja, Somalija i Sudan).
Podivljali magarci žive u mnogim područjima svijeta. Žive i u područjima koja nastanjuju i pravi divlji magarci koje se smatra kritično ugroženim. To daje razloga za brigu da će se ove skupine pomiješati, i uništiti genetsku čistoću divljih magaraca. U unutrašnjosti Australije živi oko milijun i pol podivljanih domaćih magaraca, na jugozapadu SADa ih je oko 6.000 koji se tu nazivaju burros (španjolski magarac). Kao povijesni simbol, tamo su zaštićeni, no to rješenje je sporno, jer se vjeruje da zaštita magaraca dovodi do smanjivanja broja američkih muflona zbog međusobne konkurencije hrane i vode. Jedna od rijetkih populacija podivljanih magaraca u Europi živi na sjeveru Cipra. Obojeni su tamnosmeđe do crno, i često imaju zebrasto prugaste noge. Značajno su veći od drugih tek nedugo podivljalih magaraca.
Domesticiranje [uredi]
Novija DNK istraživanja potvrđuju ranije teorije o filogenezi magaraca, da svi današnji domaći magarci potječu od afričkog magarca. Magarac je domesticiran puno prije konja i bio je prva životinja koju je čovjek imao za nošenje tereta. Već 4000 godina pr. Kr. u dolini Nila u Egiptu je nubijski divlji magarac bio odomaćen. Ubrzo nakon toga, uslijedilo je odomaćivanje magarca i u Mezopotamiji. Već u vrijeme klasičnog starog vijeka magarci stižu u Europu. Etruščani su imali domaćeg magarca, koji je do njih stigao, vjerojatno, iz Male Azije. U Grčku je stigao oko 1000 godina pr. Kr..
Magarce se u početku koristilo kao jahaću i teretnu životinju. Kasnije ih zamjenjuju konji koji su brži i snažniji. Nakon toga, magarci se gotovo gube iz predaje starih kultura. Njegovo kasnije korištenje prije svega za prijenos tereta rezultat je njegove veće izdržljivosti. Magarac može izdržati bez vode i hrane puno duže nego konj. Sjeverno od Alpi domaći magarac se pojavljuje tek u rimsko vrijeme.
Pored navedenog, ljudi su domaće magarce koristili i za prehranu, korišteno je i mlijeko magarica, a korištena je i njihova koža. U Srednjem vijeku smatralo se, da je koža magaraca naročito dobra za dobivanje pergamenta.
Simbolično i mitološko značenje [uredi]
U basnama i bajkama magarac je tvrdoglava, često i glupa životinja. Tu je porijeklo i danas korištene riječi "magarac" u pogrdnom smislu. U alegoriji o Buridanovom magarcu magarac ugiba od gladi, jer se ispred dva jednako dobra stoga sijena ne može odlučiti, iz kojeg bi jeo.
U područjima Sjeverne Afrike i Mezopotamije magarci, i divlji i odomaćeni, bili su štovani kao božanstva
- 07:54 -
KAMELEON
Kameleoni (Chamaeleonidae) su porodica životinja iz reda ljuskaša. Opisano je oko 160 različitih vrsta, koje se dijele u dvije potporodice. Gotovo sve vrste su ugrožene u svojim prirodnim staništima, zbog čega su pod zaštitom Washingtonskog sporazuma o zaštiti vrsta.
Građa tijela [uredi]
Oblik tijela kameleona može značajno varirati. Zbog toga je prilično teško točno odrediti neke vrste. Naime, oblik im se mijenja, ovisno o starosti i spolu. Čvrste odrednice su uglavnom "rogovi" i izrasline na njuški. Tako postoje vrste s vrlo malenim izraslinama na njuškama (Calumma nasutum) kao i vrste kod kojih su te izrasline vrlo velike (Calumma parsonii). Za prepoznavanje pripadnika iste vrste te su izrasline nezaobilazne. Pored toga, postoje i različiti tipovi rogova. Tako ih vrsta Chamaeleo quadricornis gracilior može imati čak do šest, dok vrsta Chamaeleo johnstoni ima samo tri.
Sljedeća osobina im je kožni zalistak smješten uz stražnji dio glave (okcipitalni zalistak). Te zaliske životinja širi kako bi izgledala veća. Time bi trebali zastrašiti potencijalne predatore.
Karakteristični su im i različite krijeste. To su izrasline koje svojim oblikom potsjećaju na češalj, a pojavljuju se na leđima, trbuhu i grlu. Krijesta na leđima može biti različita. To mogu biti čunjaste ljuske, bodlje ili leđno "jedro" koje potsjeća na leđnu peraju, kao kod vrste Chamaeleo cristatus. Značajne odlike koje se koriste za razlikovanje su trbušna i grlena krijesta.
Slijedeća osobina im je "šljem" na glavi. Može biti visok i do 8 cm. Glavna funkcija mu je promjena siluete do mjere da ga se ne prepoznaje kao kameleona.
Kao što su im različite navedene odlike, razlikuju se i veličinom tijela, pri čemu su mužjaci obično veći. Najveći je Furcifer oustalet koji može doseći ukupnu dužinu od oko 68 cm, dok je Brookesia minima najmanji kameleon, dug je samo 3,5 cm.
Čitava građa tijela pravih kameleona prilagođena je životu na drveću, iako neke vrste žive gotovo isključivo na tlu. Oblikom tijela često imitiraju razne oblike biljki. Pravi kameleoni često izgledom liče na list, terestrični na staro drvo ili opalo lišće. Stopala su im se preoblikovala u kliješta kojima uspijevaju čvrsto obuhvatiti svaku granu. Neke vrste imaju dodatno još i kandže što omogućuje još sigurnije hvatanje. Stopala su posebno građena: svako stopalo ima pet prstiju, ali su po dva odnosno tri sraštena, tako da pretstavljaju dva kraka kliješta. Podrška kretanju po drveću je i rep prilagođen prihvaćanju za granu, a imaju ga samo pravi kameleoni. Važnost repa vidljiv je i po tome, što su izgubili sposobnost ostalih guštera da odbace rep i regeneriraju ga (autotomija). Za razliku od kameleona koji žive na drveću, kod terestričnih rep nije značajan. Služi samo za naslanjanje.
Kao posebnost treba spomenuti, da u slučaju pada sa stabla napušu pluća i time "omekšaju" pad.
Oči: Uz ostale posebnosti, oči kameleona su vrlo tipične. Smatra ih se vrlo razvijenim i puno su bolje od ljudskih. Rožnicu i druge dijelove oka prekriva ljuskasti kapak dijelom srašten s očnom jabučicom. Nizom prilagodbi vid kameleona je izuzetno izoštren, a jedino oni mogu pokretati svako oko zasebno. Oči su smeštene tako, da se vidna polja ne preklapaju u jednu sliku, nego nastaju dvije slike. Danas se još ne zna kako životinja obrađuje te dvije slike. Neobična pokretljivost očiju osigurana je kompleksnim mišićnim aparatom. Zbog ispupčenosti očiju iz glave, ukupno vidno polje kameleona je 342°, dakle samo 18° im je u "mrtvom kutu", što je samo jedan dio leđa.
Uobičajeno korištenje očiju slijedi čvrsi uzorak, i jednak je kod svih vrsta kameleona:
Prvo istraži okolinu svakim okom zasebno.
Kad pronađe plijen, fokusira ga s oba oka.
Izbacivanje kameleonovog jezika s tipičnim ispupčenim očimaJezik: Još jedna u životinjskom svijetu jedinstvena osobina kameleona je njihov jezik. Jezik je uvučen u grlenu vrećicu i povezan s jezičnom kosti. Nije smotan, nego ga se može usporediti s kratkom gumenom trakom. Vrh vrlo dugog i mišićavog jezika je zadebljan i podijeljen na dva dijela. Premrežen je sekretom koji nije ljepljiv, nego potpomaže stvaranju velike površinske napetosti koja drži plijen uz jezik. Kada se dovoljno približi plijenu, izbacuje jezik do plijena, što traje jednu desetinku sekunde, tako da plijen ne može pobjeći.
Izbacivanje jezika dijeli se na 5 faza:
plijen se fiksira i ispituje njegova veličina, oblik, vrsta i udaljenost,
polako otvara usta, priprema jezik za izbacivanje i gura ga malo prema naprijed,
izbacuje jezik,
plijen je uhvaćen,
plijen se jezikom privlači ustima kojima ga drži, dok se jezik vraća u grlenu vrećicu. Nakon toga guta čitav plijen u jednom komadu.
Jezik koriste i za pijenje vode.
Rasprostranjenost [uredi]
Kameleoni prvobitno potječu iz istočne Afrike, no svoju su raznovrsnost razvili ponajviše u zapadnoj Africi i na Madagaskaru. Danas ga se može naći na cijelom afričkom kontinentu, naročito na Madagaskaru i području sredozemlja, ali i u Indiji, Sri Lanki i Turskoj zajedno s Arapskim poluotokom. No najveća koncentracija kameleona, kako brojem vrsta tako i brojnošću populacije je Afrika (osim sjeverne Afrike) i Madagaskar.
Stanište [uredi]
Staništa kameleona su različita. Većina vrsta pravih kameleona su stanovnici grmlja i stabala. Građa tijela im je dobro prilagođena takvom načinu života. No i unutar te potporodice ima vrsta koje žive na tlu. Pored toga, kameleoni su se prilagodili i različitim ekološkim područjima. Tako nastanjuju oaze u Sahari, ali i obronke Mount Kenye, do granice snijega.
Hrana i razmnožavanje [uredi]
Kameleoni se hrane kukcima, a veće vrste jedu i male kralježnjake. Pored toga, hrane se i manjim vrstama iste porodice. Kod nekih vrsta je primijećeno da rado jedu i voće i povrće.
Kao i drugi gmazovi, većina kameleona leže jaja prosječno oko 4 tjedna nakon oplodnje, što znači da su oviparni. No, postoje i vrste koje donose na svijet potpuno razvijene mladunce, što se naziva ovoviviparnost. Ta je pojava naročito česta kod vrsta koje žive u hladnijim područjima gdje tlo ne daje dovoljnu toplinu koju jaja trebaju da bi se iz jaja ravili mladunci.
Prije odlaganja jaja ženka obično siđe s drveta kako bi iskopala rupu (obično između 10 i 30 cm duboku), gdje će nakon toga položiti svoja jaja. Kada završi s lijeganjem, zatrpava jaja i napušta mjesto. Dok manje vrste poput Brookesie liježu 2-4 jaja, veći kameleoni poput Chamaeleo calyptratusa liježu u rasponu od 80-100 jaja. Mladi se izlegnu 4-12 mjeseci kasnije, ovisno o vrsti kameleona. Vjeruje se da je jajima Calumme parsonii potrebno i do 2 godine da se izlegnu jaja.
Mijenjanje boje [uredi]
Jedno od vrlo značajnih obilježja kameleona, do mjere da su postali sinonim za prevrtljivost, je njihova (iako ne samo njihova) osobina da mogu mijenjati boju kože.
Svaka vrsta ima određeni broj boja. Unutar tog spektra mogu pokazati različite tonove i uzorke. Taj proces (ovisno o vrsti i situaciji) odvija se različitom brzinom. Najbrže mijenjaju boju u slučaju opasnosti ili u borbi sa suparnikom. Tako je kod vrste chameleo calyptratus izmjerena promjena boje od neutralne do borbene za manje od 6 sekundi. Danas se često tvrdi da mijenjanje boje služi prikrivanju. No, to je samo dijelom točno. Kameleoni koriste boju prije svega za komunikaciju. Time pripadnicima iste vrste pokazuju svoje raspoloženje i osjećaje, koje dodatno potvrđuju govorom tijela
- 07:52 -
HOBOTNICA
Hobotnica (Octopus vulgaris) je mekušac iz razreda glavonožaca. Ima 8 krakova s kojima može dostići duljinu i do 3 metra. Hobotnica je odlično prilagođena životu lovca, ali i plijena, jer ima tajno oružje. U tjelesnim naborima krije vrećicu s crnilom koje ispušta kad želi zbuniti svoje neprijatelje. Nevjerojatno ljupka hobotnica izgleda kao gomoljasta glava s osam nogu, no njezino vrećasto tijelo krije iznimno dobro razvijen mozak i živčani sustav, zbog čega je hobotnica iznenađujuće inteligentna morska životinja
Način življenja [uredi]
Hobotnica je važan stanovnik morskog dna gdje živi na stjenovitim obalama i većinu vremena provodi u rupama ili raspuklinama stijena u plitkoj vodi. Katkad krakovima prenosi kamenje i gradi neku vrstu "utvrde" na morskom dnu. Hobotnica se kreće plivajući ili pužući po dnu na vrhovima krakova, a pri bijegu se kreće unatrag. Po mogućnosti se povlači uvijek u isto sklonište. Sklonište se prepoznaje po uredno naslaganom većem i manjem kamenju ispred rupe. Mužjaka se od ženke razlikuje po nešto većim prianjalkama.
Danju hobotnica većinu vremena provodi u svom skrovištu i pritom promatra okolinu. Njezine velike oči s kapcima prilagođene su prigušenom svjetlu pod vodom pa mogu razaznati gibanja i prepoznati strukture.
Hobotnica je osjetljiva na hladnoću i zbog toga ih mnogo ugiba zimi u plitkim predjelima uz obalu zbog niskih temperatura mora. Hobotnica zamočena u slatku vodu ugiba za nekoliko sekundi.
Prehrana i način lova [uredi]
Kao većina podvodnih lovaca izlazi i hobotnica iz svojeg skrovišta tek kad se smrači te odlazi u potragu za hranom. Njezina omiljena hrana su rakovi, rakovice i školjkaši. Iako je hobotnica odličan plivač, najčešće svoj plijen lovi primjenjujući lukavstvo. Može mijenjati boju tijela i tako se prilagoditi okolini. Ležeći maskirana na morskom dnu promatrat će okolinu i jurnuti na neopreznog "prolaznika" te ga omamiti svojim nervnim otrovom. Njezini dugi i snažni krakovi rastezljivi su i opremljeni s dva reda prianjalki, kojima hobotnica može čvrsto držati i sklizak plijen.
Ako je njezina žrtva neki mekušac s tvrdom ljušturom, hobotnica će razbiti ljušturu svojim "papagajskim kljunom" tj. čeljustima sličnim kljunu. Kad želi uloviti neki mnogo opasniji plijen, kao što je naprimjer hlap, služi se lukavijom metodom. Najprije u vodu ispusti oblak crnila i tako smanji vidljivost, a zatom se kroz taj oblak oprezno približi hlapu i zgrabi ga sa stražnje strane kako ovaj ne bi mogao upotrijebiti svoja kliješta za obranu.
Neprijatelji i obrana [uredi]
U neprijatelje hobotnice ubrajaju se ugori, dupini i morski psi, kojima je ona česta hrana. Ako je moguće, hobotnica će im pobjeći najvećom mogućom brzinom pomoću svog "mlaznog pogona" te izbaciti crnilo. Hobotnica osim toga ima sposobnost da se provuče kroz vrlo male otvore kroz koje je neprijatelji ne mogu slijediti pa ostaju zbunjeni ispred njenog skloništa.
Svojom sposobnošću da se bojom u potpunosti prilagodi okolini hobotnica, međutim, već unaprijed sprečava da je netko otkrije. Ona pigmente boje u svojoj koži može rasporediti po želji, može ih na nekim mjestima zgusnuti, na nekima razrijediti te oblikovati pruge i uzorke koji su u skladu s okolinom.
Najučinkovitija obrambena metoda jest ona ista koju koristi i u lovu. Ako je netko slijedi, ispustit će hobotnica u vodu velik oblak crnila. Istodobno ispušta i tvar koja umrtvljuje osjetilo mirisa protivnika tako da je on više neće biti u stanju pronaći.
Mora se spomenuti i 'otrovni zub' koji se nalazi u središtu gdje izrastaju krakovi, ispod hobotnice. Ribolovci paze da taj zub uklone kada ulove hobotnicu da ne nastradaju.
Razmnožavanje [uredi]
Hobotnice koje se pare izgledaju kao da se drže za ruke. No u stvarnosti mužjak pomoću posebnog kraka, koji se naziva hektokotilus, uštrcava spermafore (sjemene vrećice) u otvor plašta ženke kako bi oplodio jajašca. Tjedan dana kasnije ženka polaže jajašca u obliku grozdastih nakupina, oblaže ih želetinoznom masom i pričvršćuje za stijenu. Tijekom četiri do šest tjedana, koliko je potrebno da se iz jaja izlegu larve, čuva jajašca, često ih dodiruje i čisti te im dovodi svježu vodu. Ta briga za mrijest može je stajati i života jer za to vrijeme ništa ne jede pa može u potpunosti izgubiti snagu i uginuti.
Iz jaja će se izleći ličinke duge samo 3 mm,koje izgledaju kao minijaturne hobotnice. Zajedno s planktonom plutaju neko vrijeme u vodi da bi se kasnije spustile na morsko dno, gdje brzo rastu.
- 07:33 -
MIŠ
Osobine [uredi]
Tijelo im je dužine između 4,5 i 12,5 cm, a rep je obično jednako dug kao i tijelo. Prosječno su teški oko 30 grama. Neki miševi su u ljudskom uzgoju dosegli i 60 grama. Divlji miševi imaju siva ili smeđa leđa, a na trbušnoj strani svjetlije sivo ili smeđe, nerijetko i bijelo krzno. U uzgoju su u međuvremenu postignute nebrojene varijacije boja. Rep je pokriven vrlo finom dlakom, tako da se na prvi pogled čini gol.
Anatomija i građa [uredi]
Zahvaljujući činjenici da čovjek i miš dijele čak 99% gena, kao i onima o sličnosti razvoja embrija, simptomima mnogih bolesti i zajedničkih oblika poremećaja i ponašanja, nije čudno da miš kao jedan od glavnih modelnih organizama dobiva još važniju ulogu. Miševi postaju bitni sudionici u otkrivanju tajni ljudskog genoma. Miševi su mali glodavci koji imaju potrebu stalno uzimati hranu.
Povijest [uredi]
Miševi su ljudima poznati iz davnina. Odavno su prepoznati kao velike štetočine i prava napast gdje god se nasele.
Miševi kao hrana [uredi]
Miševi kao hrana u prirodi služe mnogim životinjskim vrstama. Tako se danas kod uzgoja upotrebljavaju kao hrana za kućne zmije i ostale životinje.
Miševi kao kućni ljubimci [uredi]
Prednosti miševa kao kućnih ljubimaca su:
Nisu skupi u nabavi i održavanju
Ne zahtijevaju skupu opremu
Zabavni su i društveni kao pripitomljene životinje
Mane miševa kao kućnih ljubimaca su:
Mogućnost prijenosa zaraze
Noćna životinja
Kratak životni vijek
- 07:31 -
nedjelja, 02.01.2011.
PTICA NIMFA
Nimfa (Nymphicus hollandicus) je najmanji pripadnik porodice kakadua i endemična vrsta Australije. Cijenjene su kao kućni ljubimci u cijelom svijetu i uglavnom ih je lako održavati. Kao kavezne ptice su na drugom mjestu po popularnosti, odmah iza tigrica.
Jedini pripadnik roda Nymphicus, nimfa se prije smatrala ćubastim papagajem ili malenim kakaduom. Međutim, novija istraživanja pokazuju da nimfa pripada jednoj potporodici kakadua, Calyptorhynchinae. Zato se sada smatraju najmanjim kakaduima. Nastanjuju unutrašnost Australije, a staništa su im močvare i šikare
Prepoznatljiva uspravna ćuba nimfi pokazuje raspoloženje jedinke. Uspravna je kada je nimfa uzbuđena ili uplašena, lagano nakrivljena kada je opuštena, a spuštena blizu glave kada je agresivna ili se sprema za obranu. Također je spuštena ali viri prema van kada nimfa pokušava izgledati primamljivo. Za razliku od većine kakadua, ona ima duga repna pera koja čine otprilike pola njihove dužine. Sa dužinom od 300-330 mm najmanji je kakadu i najsličniji papigama.
"Normalni" ili "Divlji" tip nimfe je uglavnom sive boje sa upadljivim bijelim prugama na rubovima krila. Lice mužjaka je žuto ili bijelo, dok je lice ženke uglavnom sivo ili svijetlosivo, a oba spola imaju narančast krug na području gdje su uši, za koje se često kaže da su "obrazi". Ova narančasta boja je jača kod mužjaka a slabija kod ženki.
Rasprostranjenost [uredi]
Nimfe potiču iz Australije gdje se mogu naći uglavnom u suhim ili polusuhim prostorima, ali uvijek blizu vode. Ova nomadska ptica će se seliti na mjesta gdje ima vode i hrane. Obično se vide u parovima ili jatima. Ponekada ih se skupi stotine oko jednog pojilišta. Na žalost farmera, često jedu i usjeve. Ne žive na jugozapadu i jugoistoku Australije, duboko u zapadnoaustralskim pustinjama i na poluotoku Cape York. Jedina su vrsta kakadua koji se ponekada mogu razmnožavati na kraju prve godine života.
Dužina života [uredi]
Dužina života nimfi u zatočeništvu je uglavnom 15-20 godina, iako neki autori to smanjuju na samo 10-15 godina, a zabilježena je jedna jedinka koja je bila stara 36 godina. Ishrana i vježbanje, baš kao i kod ljudi, su često važni faktori koji određuju koliko će nimfa živjeti.
U zatočeništvu [uredi]
Nimfe se uglavnom smatraju dobrim kućnim ljubimcima zbog lijepog ponašanja, iako ne postoji garancija za ovo. Kao i kod većine drugih kućnih ljubimaca, način na koji su ptice odgajane i održavane ima efekta na ponašanje u odrasloj dobi. Neke ptice su veoma društvene, dok druge mogu biti plahe i povlačiti se u kut kaveza kada im se približi nepoznata osoba. Ako je vlasnik strpljiv i često je u kontaktu s njima nimfe se pripitomi lako u odnosu na neke druge vrste papiga.
- 21:49 -
PTICA KUKAVICA
Kukavice su red u razredu ptica.
Red ima jednu porodicu a tradicionalno su joj pripisivane i porodice hoacina koja ima samo jednu vrstu hoacin, i turakoa s oko 23 vrste. Turakoi imaju najčešće vrlo šareno perje i uglavnom žive u šumama Afrike. Ove druge dvije porodice danas se vode kao samostalni redovi Opisthocomiformes [1] i Musophagiformes [2].
U porodici pravih kukavica ima oko 140 vrsta, od kojih više od 50 parazitiraju gnijezdadrugih ptica. To su uglavnom srednje velike ptice koje se najčešće zadržavaju u šumovitim područjima, kao i onim obraslim grmljem. Mužjaci i ženke se često veličinom i težinom jako razlikuju.
Sistematika kukavica [uredi]
Red: Kukavice (Cuculiformes)
potporodice:
Phaenicophaeinae s 14 rodova;
Neomorphinae, s 5 rodova;
Cuculinae, s 13 rodova;
Cozzyzinae, s 4 roda;
Crotophaginae (ani), s dva roda, a jedna je i američka kukavica ani i
Centropodinae, s jednim rodom.
- 21:46 -
VJEVERICA
Vjeverice je zajednički naziv za životinje iz porodice Sciuridae, iz reda glodavaca.
Tipičan predstavnik ove porodice su vjeverice sa dugačkim repom, koje naseljavaju Europu, Aziju i Amerike. Također, u porodici Sciuridae je i leteća vjeverica, koja naseljava Afriku
- 21:44 -
MEDUZA
Meduze su morfološki oblik unutar dva razreda žarnjaka, režnjaka i obrubnjaka. Oba razreda su dio koljena žarnjaka. Meduzama se, dakle, naziva samo jedan životni stadij tih životinja tijekom kojeg vodi slobodno plivajući način života.
Drugi morfološki oblik ova dva razreda su polipi i razmnožavaju se bespolno, pupanjem. To je sesilni oblik života režnjaka (Scyphoza) i obrubnjaka (Hydrozoa). Prema latinskim imenima, morfološki oblici ova dva razreda nazivaju se skifomeduze i skifopolipi odnosno hidromeduze i hidropolipi. Iako meduze žive najčešće u moru, postoje i vrste koje žive u boćatim i slatkim vodama. Jedna vrsta porijeklom iz istočne Azije, od 1880. pojavljuje se i u europskim rijekama.
Meduze nastanjuju svjetska mora već duže od pola milijarde godina
Osobine [uredi]
Izgled meduza podsjeća na zvono, kišobran ili klobuk, a rjeđe na disk. Obod meduze može imati nabrani obrub nazvan velum što služi kao jedna od glavnih osobina pomoću kojih se razlikuju skifomeduze od hidromeduza.
Tijelo meduza građeno je od dva sloja stanica:
ektodermni, vanjski dio, i
endodermni, unutrašnji dio.
Između ova dva sloja nalazi se želatinozna masa, t.zv. mezogleja. To je masa u kojoj nema stanica a povezuje ova dva sloja, te im istovremeno daje i određenu čvrstoću. U unutrašnjosti je šupljina sa samo jednim otvorom koji je istovremeno usni i analni. Oko tog otvora je niz lovki, koji se ponavlja i na obodu tijela meduze.
I vanjski i unutrašnji sloj tijela meduze građen je od epitelno-mišićnih stanica, koje nisu prave epitelne ali niti prave mišićnestanice, a imaju ulogu i jednih i drugih. Sastoje se od jednog proširenog dijela koji ima ulogu epitelnog, i na njega nastavljenog izduženog dijela s ulogom mišićnog vlakna.
Kontrakcija mišićnih vlakana vanjskog sloja izaziva izduživanje i skraćivanje tijela i lovki, dok kontrakcije unutrašnjeg sloja izaziva skupljanje i širenje tijela. Ovi pokreti su im dovoljni da se kreću lebdeći u vodi, ispupčenom stranom okrenutom u smjeru kretanja. Pri tome kreću koso prema gore, da bi se nakon toga pustile mirno da tonu prema dole. Krećući se na taj način, one dosižu brzinu od oko devet km/h.
Kod meduza se prvi put pojavljuje živčani sustav i to u najjednostavnijem obliku. To je t.zv. "mrežasti živčani sustav" sastavljen od živčanih stanica u obliku zvijezde, koje su međusobno povezane u mrežu. Kada se meduzi dotakne jedna lovka, zgrči se cijelo tijelo, jer se nadražaj mrežom prenosi cijelim tijelom.
Većina meduza imaju duge lovke koje su "opremljene" žarnim stanicama. One se koriste za lov, ali i za obranu. Žarne stanice luče otrovni sadržaj. Dodirne li se Cnidrocil, nastavak žarne stanice, žarna čahura ona pukne i pod pritiskom od 150 bara izbacuje žarnu nit koja na svom kraju ima harpunasti završetak. Istovremeno, na taj način u tkivo koje ju je dodirnulo, prenosi otrov sadržan u žarnoj stanici. Ovo je jedna od najbržih reakcija poznatih u čitavom životinjskom svijetu. Kad je otrov izbačen, meduza odbacuje iskorištenu žarnu čahuru, i gradi novu.
Divovske meduze, kao Stomolophus nomurai, mogu doseći promjer klobuka i veći od 2 metra a težinu i iznad 200 kg. No, tijelo meduza sadrži čak 99% vode.
Razmnožavanje i smjena generacija [uredi]
Meduze su životni oblik koji ima odvojene spolove i spolno se razmnožava. Spolovi se međusobno morfološki ne razlikuju. Razlika se ogleda na način, da muške jedinke "proizvode" spermije, a ženske jajne stanice. Nakon izbacivanja jednih i drugih stanica iz tijela meduza, oplodnja se odvija u vodi. Iz oplođenog jajašca razvija se trepetljikava ličinka, planula. Nakon nekog vremena ova ličinka pada na dno mora, pričvrsti se za podlogu, i iz nje se razvija polip.
Osim osnovne građe tijela, polip se od meduze razlikuje svim drugim svojstvima:
obliku - polip ima oblik cilindra;
načinom života - jednim svojim krajem pričvršćen je za podlogu i vodi sesilni život;
načinom razmnožavanja - polipi se razmnožavaju bespolno, pupanjem, meduze se razmnožavaju spolno.
To je bio razlog zbog kojega su zoolozipolipe sve do druge polovine 19. stoljeća nazivali biljnim životinjama, ili Zoophita.
Kod ovih životinja dolazi do "smjene generacija". Meduze stvaraju spolne stanice koje se stapaju u vodi i razvija se u ličinku koja neko vrijeme živi kao plankton. Zatim se spušta na dno i prelazi u oblik polipa iz kojeg se zatim, nespolnim putem, razvijaju meduze (slika gore desno).
Opasnost [uredi]
Otrov iz lovki meduza kod čovjeka izaziva bol sličnu opeklini, crvenilo kože ili plikove, osip i otok. Ako se ne tretira, djelovanje se može uporediti s opeklinom, od čega još mjesecima ostaje vidna promjena pigmentacije pa čak i ožiljak. Otrov nekih vrsta može izazvati poteškoće s disanjem, povraćanje ili čak gubitak svijesti. Posebno je opasno djelovanje otrova australske morske ose, koje može izazvati i smrt čovjeka.
Mjere prve pomoći [uredi]
Nakon susreta s meduzom, treba po mogućnosti sačuvati mir i pažljivo otresti životinju te izaći iz vode. Ljudi koji pomažu pogođenom trebaju ga smiriti da se izbjegne nepotrebno kretanje a time i dodatno utrljavanje žarnog otrova u tijelo.
Mjesto koje je bilo u dodiru s meduzom treba ispirati slanom vodom, kako bi se lovke isprale. Ne smije ih se nikako pokušati odstraniti golim prstima. Osim toga, kožu se ne smije trljati, jer bi se time izazvalo daljnje pucanje žarnih stanica.
Kad se odstrane sve lovke, treba deaktivirati preostale žarne čahure. U tu se svrhu preporučuje korištenje običnog octa. Treba ga sipati na pogođeno mjesto i ostaviti da djeluje. On će svojim osmotskim djelovanjem spriječiti daljnje pucanje žarnih čahura. Ako nema pri ruci octa, može poslužiti urin ili limunov sok. U svakom slučaju, nikako ne koristiti slatku vodu ili alkohol.
Porijeklo imena [uredi]
Meduze su dobile ime po priči iz grčke mitologije o Meduzi, jednoj od tri Gorgone, krilate sestre-aveti, kćerke Forkisove. Meduza je bila vrlo lijepa, dok se nije zamjerila božici Ateni koja je njenu do tada prekrasnu kosu pretvorila u zmije otrovnice
- 21:42 -
PČELA
Prave pčele (Apinae) potporodica su kukaca, iz reda opnokrilaca, porodice pčela (Apidae), bliski srodnici bumbara, a dalji osa i mrava.
Na svijetu ima približno 20 000 vrsta pčela na svim kontinentima osim Antarktike. Hrane se nektarom kao izvorom energije, te peludom, kao izvorom proteina
Izgled [uredi]
Na glavi se nalazi par ticalai sa svake strane po jedno složeno oko. S donje strane glave nalazi se usni organ prilagođen uzimanju nektara iz plodnice cvijeta. Prsa čine tri odvojena kolutića. Na svakom se s donje strane nalazi po jedan par nogu. Na drugom i trećem kolutiću nalazi po jedan par krila za letenje, pri čemu je drugi par krila manji. Kod nekih vrsta, krila su toliko mala da je nemoguće letjeti. Prednji par nogu pčeli služi za održavanje i čišćenje tijela. Stražnji par nogu je specifične građe, u mala udubljenja (košarice) koje pčele skupljaju pelud ili propolis.
Vrste pčela [uredi]
Na svijetu ima približno oko 20 000 vrsta pčela gotovo na svim kontinentima. Najčešća je vrsta pčela medarica (apis mellifera), podrijetlom iz Afrike. Naselila se u Mediteranske zemlje i Europu prije nego što se nastanila u Aziji, Australiji i Sjevernoj Americi
Europske podvrste pčele medarice [uredi]
Kranjska pčela (apis mellifica var. carnica Pollm) ili siva pčela ili "domaća pčela", crnog tijela obraslog sivkastosrebrnastim dlačicama pripada grupi tamnih pčela. Radilice imaju izuzetan nagon za sakupljanje hrane u prirodi. Matica je vrlo plodna (2 000 jajašaca dnevno) i otporna na bolesti. Postoji više podvrsta: alpska, panonska i sredozemna (poj. autori nazivaju je i "jadranska").
Talijanska pčela (apis meliffica var. ligustica), pčela je Apeninskog poluotoka, žućkaste boje, navikla je na dugotrajne paše i blagu klimu. Vrlo je blage ćudi, slabo izražena nagona za rojenjem. Zajednica se snažno razvija tijekom ljeta i jeseni, matica je vrlo plodna. Često se zalijeće u tuđe košnice tako da nije omiljena kod svih pčelara. Zbog života u blagoj klimi održava leglo do kasnih jesenskih dana, zimuje u vrlo brojnim i jakim zajednicama pri cemu troši mnogo hrane. Odlikuje ju slabiji instinkt za sakupljanje propolisa i nektara, međutim ima odličnu sposobnost korištenja slabih paša.
Kavkaska pčela (apis mellifica var. caucasica), porijeklom je iz Gruzijskog gorja, vanjštinom pomalo sliči na kranjsku pčelu. Ima duže rilce i marljivi je radnik na svim pčelinjim pašama, odlično se brani od uljeza ali je sklona zalijetanju u tuđe košnice - grabeži. Sporo se razvija u proljeće. Razlikuju se dvije vrste: siva i žuta. Posjeduje slab rojevni nagon, brzo se prilagođava novim pašama. Ima veliku sposobnost prikupljanja propolisa.
Tamna europska pčela (apis mellifica var. mellifica L.) najviše se uzgaja u Njemačkoj. Krupne je građe sa zatupljenim zatkom, kratkog jezika i tamnosive gotovo crne boje. Otporna je na duge i hladne zime pa se održala još u Sjevernoj i Južnoj Americi kao i Sibiru. Tijekom sezone se razvija u zajednice srednje snage, razvoj zajednice traje dugo u jesen pa zimuje u jakim, brojnim društvima. Prinosi propolisa su umjereni, otporna je na bolesti a med unosi slabije od Talijanske i sive Kranjske pčele.
Ostale vrste pčela [uredi]
Melipona anthidioides, česta u Brazilu, je malena tropska pčela koja nema žalac. Obično grade gnijezda u šupljem drveću. U gnijezdu takve zajednice nalazi se samo jedna matica - ženka. Saće grade vodoravno, a stanice saća u kojima se razvijaju ličinke radilice napune peludom i medom u koje zatim matica nosi jajašca. Nakon što matica u njih snese jajašca takve stanice saća zatvore poklopčićem od voska. Izvan takvog plodišnog prostora, radilice prave spremišta za med nepravilnog bačvastog oblika.
*Patuljasta pčela (Apis florea F.), podrijetlom je iz Indije. Osobina ove vrste je da gradi jednostruko saće na otvorenom prostoru, obično na nekom stablu. Specifičnost njezinog saća je u tome da ova pčela gradi ćelije raznih veličina za: radiličko saće, trutovsko i matičnjake koji imaju oblik žira. Zajednica ima jak obrambeni mehanizam, razmnožava se rojenjem, a posebnost vrste je i da u nestanku paše napušta gnijezdo u potrazi za novom jačom pašom koja zajednici osigurava dovoljne količine hrane.
*Divovska pčela (Apis dorsata) izgrađuje jednostruko saće na kojem živi. Sve ćelije saća gradi jednakih dimenzija jer nema razlike u veličini između radilica i matica. Dubina ćelija saća je do 34 mm. Radilice su dvostruko veće od europske medonosne kranjske pčele. Živi na otvorenom pa je prema tome prilagodila način života. Obrambeni mehanizmi kod ove pčele su posebno izraženi i odlično čuva svoje leglo. Stare zajednice dijele se na nove manje zajednice, rojevni nagon je kod te vrste vrlo slab. U slučajevima nestanka ili slabljenja paše, napušta gnijezdo i seli na područje bogatije hranom.
*Afrikanizirana pčela je pčela nastala u sklopu projekta Brazilske vlade kako bi se dobila medonosna pčela sposobna da i u tropskoj klimi uspješno oprašuje floru te da pritom sakupi što veće količine meda.
Solitarne pčele [uredi]
Solitarne pčele ili pčele samice za razliku od medonosnih pčela ne prikupljaju veće količine meda u svoje nastambe. One žive usamljenički život tako da svaka ženka radi svoje gnijezdo u tlu ili u nekom pogodnom mjestu u kojem gradi zemljane komore za polaganje jaja i odgajanje larvi. Zbog nedostatka zaliha hrane izlaze i lete na nižim temperaturama od medonosne pčele.
Oprašivanje [uredi]
Pčele su najbrojniji oprašivači cvjetova na zemlji. Pretpostavlja se da trećina ljudske hrane ovisi o njihovu oprašivanju. To je jedini kukac - životinja koji proizvodi hranu koju jedu i ljudi. Pčelama je med zaliha za duge zimske mjesece. Kod jakih dobro razvijenih zajednica nalazi se ukupno 50 000 - 80 000 pčela što ovisi o košnici, a obavljaju svoje zadatke ovisno o starosti. Mlade pčele do 21 dana života uglavnom se brinu oko izgradnje saća, čišćenja košnica, hranjenja ličinki iz kojih će se razviti novi naraštaji pčelinje zajednice u kojoj žive.
Većina pčela ima elektrostatski naboj koji povećava apsorpciju peluda. Pelud i nektar tvore masu koja je najčešće viskozna, ali može i biti kruta. Ta masa je sferoidnog oblika te pohranjena u male ćelije u kojima se i jajašca nalaze.
Rojenje pčela [uredi]
Rojenje je dijeljenje jedne u dvije nove i međusobno potpuno neovisne zajednice. Kako bi pčele pokrenule u rojenje potrebni su neki od preduvijeta kao što su: pogodna temperatura i medenje medonosnog bilja.
Uzroci rojenja [uredi]
Stješnjeno leglo
Blokada matice u zalijeganju
Prevelik broj mladih pčela u zajednici
Nemoućnost izlučivanja voska i gradnje saća
Nedostatna ventilacija
Višak matične mliječi
Nasljedna osobina matice
Stara matica
Radilice se počinju hraniti matičnom mliječi
Umjetno rojenje [uredi]
Za namjensko razrojavanje pčelar može upotrijebiti i umjetno razrojavanje pomoću oduzimanja okvira s mladim pčelama i nove matice pazeći pritom da ne oslabi postojeće zajednice. Prednosti umjetnog razrojavanja su da pčelar vrši ravnomjerno rasterećenje pčela na svim zajednicama pritom ne gubeći bitno na prinosu meda. Umjetna razrojavanja vrše se od sredine travnja do početka kolovoza.
Zanimljivosti [uredi]
Pčela radilica u sezoni živi 30-45 dana
Matica živi i do sedam godina a dnevno izlegne jajašaca do tri svoje težine
Pčele med proizvode na isti način najmanje 150 milijuna godina.
Pri sakupljanju nektara i peludnog praha pčela posjeti dnevno oko 1 000 cvijetova
Jaka i zdrava pčelinja zajednica u tijeku jednog dana može oprašiti do 3 000 000 cvijetova
U košnici ovisno o tipu i veličini jedna pčelinja zajednica broji od 20 000 - 80 000 pčela
Znanstvenici odavno znaju da su pčele društvena bića, ali sad su otkrili da u društvu rado i popiju. Čini se da pčele, baš kao i ljudi, najviše vole jaka alkoholna pića. Kad im je ponuđen izbor između najače moguće šećerne otopine i 80 postotnog alkohola, pčelice su stale u red za šankom. "Čak smo ih uspjeli nagovoriti da popiju čisti etanol", rekao je Charles Abramson sa sveučilišta Oklahoma. "To, koliko znam, ne bi napravilo niti jedno drugo živo biće, čak ni student. "Znanstvenici pretpostavljaju da pčele, koje imaju vrlo razvijene društvene strukture, liječe svoje alkoholičare, baš kao i ljudi. One svoje prijestupnike izoliraju. Istraživači sad ispituju lijekove kojima bi mogli liječiti pčelinje poroke.
To je jedini kukac na svijetu koji proizvodi hranu koju jedu i ljudi.
Sve pčele proizvode dobar i zdrav med. Loš med rezultat je industrijskog načina punjenja ili lošeg i needuciranog pčelara
Med pčele medarice jedna od najsigurnijih hrana – većina opasnih bakterija uopće ne mogu živjeti u medu
- 21:40 -
PAPIGA TIGRICA
Papiga tigrica porijeklom je iz Australije, latinsko ime joj je Melopsittacus undulatus. To je najrasprostranjenija vrsta, a postoje i dvije podvrste Melopsittacus undulatus intermedius pretežno živi u sjevernim dijelovima Australije, dok Melopsittacus undulatus palliceps nastanjuje zapadne dijelove kontinenta.
U prirodi tigrice žive u većim jatima, društvene su, pa se i gnijezde u velikom grupama, za vrijeme australskog ljeta. Gnijezde se u suhim deblima stabala u kojima dube rupe od 15 do 40 cm, s ulazom širokim 4 do 6 cm. Gnijezda ne popunjavaju nikakvim materijalom, dno gnijezda je uvijek zaobljeno, jaja se nalaze u najdubljem mjestu, pa su sva stalno zagrijavana za vrijeme ležanja ženke. Ženka obično snese 4 do 8 bijelih jaja, svakog drugog dana. Inkubacija traje 18 dana, a mladi se izvale svakog drugog dana i napuštaju gnijezdo oko 31. dana. Izvode više legla u jednoj sezoni, zavisno od uroda trava, čijim se sjemenjem hrane.
Papiga tigrica u prirodi dugačka je između 15 i 20 cm, zelene boje perja, ima dugačak šiljat rep plave boje, sjajno žutu masku s 6 sitnih crnih točaka na vratu, te plavim orisom na obrazu. Crne i žute šare na gornjim dijelovima glave i tijela podsječaju na šare tigra i dobija se dojam valovitosti.
Prvi primjerak papige tigrice prikazan je u londonskom muzeju 1831. godine, a prvi par tigrica donio je u Englesku 1840. god. John Gould, koji je napisao knjugu "Ptice Australije", pošto je prošao cijelu Australiju sa svojom suprugom.
Papigu tigricu u Engleskoj zovu Budgerigars. To je kombinacija grčke i latinske riječi, što doslovno znači "dobra hraniteljica".
Pripitomljavanje papiga tigrica počelo je u prvoj polovici prošlog stoljeća. U kratkomvremenu postale su omiljeni kućni ljubimci.
Tokom godina uzgoja - domestifikacije, pojavio se znatan broj mutacija. Mutacije se nisu javila samo radi promjene životnih uvijeta, već su rezultat selekcije, a ne smijemo zaboraviti da je priroda glavni faktor koji omogućuje pojavu mutacija.
Prve muatcije kod papiga tigrica zabilježene su 1872. god. u Belgiji i 1875. god. u Njemačkoj. U Belgiji se 1879. god. javlja mutacija lutino (samo ženke), ali se uskorogubi. U Engleskoj se lutino pojavio 1884. god. ali se nije održao. Plava boja prvi putaprikazana je 1910. god. Potom se pojavljuje u Francuskoj i Njemačkoj 1921. god. Naučenjaci su, proučavajući zelenu, žutu i plavu boju, predvidjeli pojavu bijele tigrice, što se dogodilo 1920. god.
Prije pojave žute i plave boje, utvrđeno je da zelena boja pokazuje jasne razlike. Utvrđeno je postojanje tamnog faktora, koji okreće svijetli u tamno zeleni i maslinasti. Ovi faktori su definirani kao, svijetli, srednji i tamni. Ako u uzgoju imamo prisutan samo svijetlifaktor, nikako nećemo dobiti tamno zelene, maslinaste, kobalt i mauve.
- 21:38 -
MAMUTI
Mamuti (lat.: Mammuthus) su izumrli rod životinja iz porodice surlaša (Proboscidea), u koju spadaju i slonovi.
Mamuti su imali duge zakrivljene kljove, odnosno gustu dlaku (u pojedinim vrstama). Tijekom diluvijalnog razdoblja nastanjivali su sjeverne dijelove svijeta - Europu, Aziju i Sjevernu Ameriku.
Iako se pridjev "mamutski" koristi za neuobičajenu veličinu, mamuti nisu bili bitno veći od modernih slonova.
Smatra se da su evoluirali od azijskih slonova prije 4,8 milijuna godina. Izumrli su prije otprilike 10000 godina, dok su tragovi endemske patuljaste vrste u Kaliforniji zabilježeni prije 2000 godina.
O razlozima izumiranjamamuta ne postoji znanstveni konsenzus. Neki ga smatraju posljedicom klimatskih promjena, dok drugi navode istrebljenje od strane čovjeka
- 21:37 -
DABAR
Dabar je vodena i kopnena životinjska vrsta i najveći glodavac sjeverne polutke. Masivne i zdepaste je građe, izvrstan plivač i ronilac što mu omogućava građa tijela. Dužina tijela dosegne do 1 metar, visina u hrptu je do 30 cm, a rep je širok i plosnat dužine do 30 cm. Težina odrasle jedinke je 20 – 30 kg. Boja dlake je tamnokestenjasta do sivkasta, na trbuhu je svjetlija dlaka.
Dabar je tipični monogam. Spolna zrelost nastupa sa 2,5 godine starosti kada se mladi dabrovi odvajaju od roditelja i zasnivaju novu obitelj. Pari se od siječnja do ožujka, a parenje se odvija se u vodi. Gravidnost traje prosječno 105 dana, a mladi dolaze na svijet od travnja do lipnja. Ima jednu generaciju godišnje. Ženka okoti 1 – 5 mladih.
Dabar živi na vodotocima i vodenim površinama obraslim bogatom močvarnom vegetacijom zeljastih i drvenastih vrsta. Osnovni stanišni uvjet za dabra je stalna i dovoljno duboka voda (min. 30 cm). Ukoliko nastanjuje manji vodotok koji ponekad postaje previše plitak, na njemu izgradi branu kako bi osigurao dovoljnu razinu vode i zaštitio ulaz u nastambu. Dabar je isključivi biljojed, ljeti se hrani sočnim zeljastim biljem koje nalazi u vodi ili neposredno na obali. Koristi za hranu preko 300 zeljastih i drvenastih biljnih vrsta.
Europski dabar nekada je nastanjivao sve prikladne vodotokove i vodene površine od sjevera do juga europskog kopna, no početkom 20. stoljeća ostao je i opstao samo na četiri odvojena lokaliteta, u južnoj Norveškoj, na rijeci Labi u Njemačkoj i Poljskoj, na donjem toku rijeke Rone u Francuskoj i u Rusiji.
Zahvaljujući akcijama povratka dabra na nekadašnja staništa diljem Europe početkom novog tisućljeća dabar je ponovno rasprostranjen na širem prostoru i u relativno dobrom brojnom stanju. Prema podacima za 2000. godinu u populacija europskog dabra kreće se od 600 – 650.000 dabrova.
U Hrvatskoj je dabar nestao krajem 19. stoljeća, a ponovno je vraćen od 1996. - 1998. godine u okviru projekta "Dabar u Hrvatskoj".
- 21:36 -
KOALA
Koala (lat. Phascolarctos cinereus) ili crnonosi medvjedak je sisavac tobolčar koji živi u Australiji visoko u krošnjama eukaliptusovog drveća. Iako koala izgleda kao maleni plišani medvjed te se ponekad naziva i koala medvjedić, on u stvari nije nikakav medvjed, već sisavac tobolčar. Unatoč zakonskoj zaštiti, ipak je vrlo ugrožena vrsta jer neprestano gubi životni prostor zbog čestih požara kao i zbog širenja ljudskih naselja i gradnje prometnica unutar područja koja nastanjuje koala.
Osnovne značajke [uredi]
Veličina: do 85 cm
Težina: mužjaci do 11 kg, ženke 8 kg
Životni vijek: 15-20 godina
Koala je životinjica sivog krzna, ponekad s malo bijelog. Ima veliki crni gumasti nos i velike dlakave uši. Koala ima dugačke ruke i kratke noge sa vrlo dugim i oštrim kljovama za lako penjanje i držanje na drveću. Gotovo nema repa.
Hrana: biljojedi su i hrane se lišćem određenih vrsta eukaliptusa
Stanište [uredi]
Koala živi gotovo isključivo u gornjim dijelovima krošanja posebnih vrsta eukaliptusovog drveća, čije je lišće njegova gotovo jedina hrana. Svojim snažnim nogama čvrsto obuhvaća drvo, pri čemu će se oštre pandže zariti u koru. Koala je životinja koja je aktivna noću, pa dane provodi spavajući na granama. Noću se penje na više grane, gdje pažljivo bira lišće koje jede. Silazi s drveta vrlo rijetko, najčešće samo da promijeni stablo jer je na dotadašnjem pojeo lišće kojim se hrani. Koala sjedne u rašlje drveta i tako spava većim dijelom dana, čak po 18 sati. Kreće se i hrani uglavnom tijekom noći. Jako je izbirljiv u hrani i jede samo lišće određenih vrsta eukaliptusa. Tekućinu dobiva iz lišća i zato vrlo rijetko pije vodu.
Hrana i prehrambene navike [uredi]
Tijekom evolucije kod koala su se razvili džepovi u obrazima, koji mu koriste kod žvakanja hrane. Dugo i uporno žvače listove, kako bi razbio stanične stijenke i time olakšao probavu, a i omogućio korištenje vode iz listova. Listovi eukaliptusa su vrlo otrovni. Bilja je taj otrov razvila kako bi se obranila od raznih nametnika. Probavni sustav mu je prilagođen toj teško probavljivoj hrani niste energetske vrijednosti koja je uz to čak i otrovna. Imaju neobično dugačko slijepo crijevo (do 2,5 m) Tu pomažu bakterije u probavi staničnih stijenki i omogućuju jedan oblik vrenja. Uz to, vrlo polagani metabolizamomogućuje, da se hrana dugo zadržava u probavnom traktu te da se iz nje izvuče maksimum energije. Istovremeno, spori metabolizam iziskuje i manju količinu potrebne energije, tako da je ta potreba kod koale niža nego kod drugih biljoždera.
Koala jede lišće samo oko sedamdesetak vrsta eukaliptusa od oko 700 poznatih vrsta. No, ovisno o staništu, može se dogoditi da ima na raspolaganju samo 5-10 vrsta jestivih. Kod odabira listova, daje prednost starijim, jer sadrže manje otrova od mladih listova. U određenoj mjeri podnosi taj otrov, no njegova visoka koncentracija može i za njega biti opasna.
Koala u snuKoale mogu pojesti tako velike količine lišća na dan (prosječno 500-1000 g) da im često ponestane hrane. Zbog toga treba poduzimati mjere za njihov transport na područja u kojima ima dovoljno hrane. Glavna poteškoća pri držanju koala u rezervatima ili u zoološkim vrtovima izvan Australije sastoji se u pronalasku dovoljnih količina eukaliptusovog lišća prave vrste.
Razmnožavanje [uredi]
Koale se pare noću visoko u krošnjama drveća, pri čemu se snažno glasaju. Koale se pare između prosinca i ožujka, a 35 dana nakon toga doći će na svijet samo jedno mladunče. Ono teži samo 0,3 g, slijepo je i još nije obraslo krznom. Instinktivno će kroz majčino krzno pronaći put do njezina tobolca, koji se za razliku od drugih tobolčara otvara s donje strane prema straga. U tobolcu će se mladunac koale čvrsto prihvatiti za sisu i sisati majčino mlijeko. Nakon oko 22 tjedna otvara oči i počinje izvirivati iz tobolca. U tom razdoblju mu kao dodatna hrana služi smjesa koju nazivaju "pap" i zapravo je naročita vrsta izmeta koju majka izlučuje upravo u tu svrhu. U toj smesi su bakterije neophodne mladuncu za probavu čvrste hrane. Ovo je najopasnije razdoblje u razvoju mladunca, jer ne uspiju svi prebroditi taj prijelaz s majčinog mlijeka na otrovnu hranu. Ženka nosi mladunče u tobolcu sve dok ne naraste da se može samo držati, a onda samo izlazi iz tobolca i penje se na njena leđa gdje ostaje dok ne odraste.
U dobi od šest mjeseci mladi će koala prvi put napustiti tobolac i popeti se na majčina leđa, gdje će se čvrsto prihvatiti za njezino krzno. Tri mjeseca kasnije bit će već potpuno odrastao i moći će se samostalno hraniti. Mladi koale ostaju sa svojim majkama sve do dolaska na svijet novog mladunca, kada ga majka otjera, i mladunac mora otići u potragu za vlastitim revirom. Ako se dogodi da majka nema novog mladunca, dozvoljava ranijem mladuncu da ostane uz nju do dobi od oko 3 godine. Spolnu zrelost mužjaci dostižu s 3 do 4 godine, dok ženke s 2 do 3 godine.
Povijest i sadašnjost [uredi]
Koale su se vjerojatno prvi put pojavile u Australiji u vrijeme kad se Australija počela kretati prema sjeveru, polagano se odvajajući od Antarktike, prije nekih 45 milijuna godina. Najstariji fosili koala pronađeni u Australiji stari su preko 25 milijuna godina. Kako se klima mijenjala i Australija postala suhi kontinent, u prilagođavanju vegetacije razvilo se i eukaliptus drvo (Gum Tree) i koale su preživjele zaviseći o njemu za prebivanje a osobito za prehranu.
Domorodci su, vjeruje se, došli u Australiju prije 60 tisuća godina ili više. Koale su, kao i ostale australske životinje i ptice vrlo važan dio domorodačke kulture i pojavljuju se u mnogim domorodačkim legendama i mitovima. Iako su bile važan dio domorodačke prehrane, koale su živjele u vrlo velikim broju do dolaska Europljana 1788. godine. Prvi Europljanin koji je opisao koalu je John Price. On ih je opisao u svom putovanju kroz Blue Mountains nedaleko od Sydneya, 1789. godine. Godine 1798. dano im je znanstveno ime: Phacsolarctos cinereus, što znači "pepeljasto sivi medvjedić". S vremenom je otkriveno da koale nisu medvjedi, već članovi posebne grupe sisavaca nazvani tobolčari. Danas većina tobolčara živi u Australiji i dijelovima Nove Gvineje.
Koala, vjeruje se da na Domorodačkom jeziku, ili barem u većini od njih, jer u Australiji ih postoji nekoliko stotina, znači ne piti. No postoji i vjerovanje da je naziv izvorno nastao od europskih doseljenika, od rijeci: cullewine, koolewong, colo, colah, kaola. Koala, karbro, boorabee i goribun.
Kako su se nove kolonije širile i počelo masovno krčenje šuma za poljoprivredu, uništavalo se prebivalište i izvor prehrane životinjskog i ptičjeg carstva. Europski došljaci vidjeli su u koali izvor krzna za bogato europsko tržište i u godinama sve do 1930. milijuni koala su ubijeni radi krzna.
Već godine 1924. koale su iskorijenjene u Južnoj Australiji, opasno ugrožene u Novom Južnom Walesu a procijenjeno je da samo oko 500 jedinki još živi u Viktoriji. U međuvremenu lov na koale prešao je sjeverno u Queensland. 1919. godine Queenslandska vlada je proglasila šestomjesečnu otvorenu sezonu lova na koale i samo u tom vremenu ubijen je 1 milijun jedinki. Iako je sezona službeno ostala zatvorena sve do 1927. godine, kad je sezona ponovo otvorena, preko 800.000 koala je ubijeno samo u jednom mjesecu. Zgroženost javnosti prema pokolju natjerao je vlade u svim australskim državama da do kraja 1930ih godina proglase koale zaštićenom vrstom. Nažalost, takav zakon nije donesen i za drvo eukaliptusa, o kojem koale ovise, te se rušenjem tog drveća nastavila opasnost koja prijeti koalama.
Danas su u svim državama ostavljeni zaštićeni dijelovi šuma za kolonije koala. U tome prednjači država Viktorija, koja je prva potpuno zaštitila koale, njihove naseobine i prehranu. Koale su se oporavile i postale jedan od simbola Australije i pored klokana prateća slika uz ime Australija.
- 21:35 -
MERKAT
Merkat (lat. Suricata suricatta) je sisavac iz porodice mungosa.
Živi u pustinji Kalahari na jugu Afrike. Mužjaci su teški oko 730 grama, a ženke su nešto lakše. Mužjaci narastu do 35 cm duljine, a ženke oko 25 cm (bez repa, koji je obično dug između 17 i 25 cm).
Prehrana [uredi]
Uglavnom se hrane kukcima, no znaju jesti i manje sisavce, guštere, zmije i jaja. Budući da su donekle imuni na otrove zmija i škorpiona nemaju problema u lovu na njih. Kako nemaju masne rezerve, pomoću kojih bi čuvali energiju prisiljeni su svakodnevno loviti.
Parenje [uredi]
Merkati spolno sazrijevaju sa otprilike godinu dana, a mogu se razmnožavati tijekom cijele godine. Najčešće mladunce donose na svijet tijekom ljetnih mjeseci. Graviditet traje 11 tjedana, a najčešće su u leglu četri mladunca, koji se rađaju gluhi i slijepi. Iz jazbine izlaze nakon otprilike tri tjedna, a sa šest tjedana se samostalno hrane, dakako uz pomoć starijih jedinki.
Ponašanje [uredi]
Merkati žive u kolonijama koje najčešće broje oko 30 jedinki. Žive u podzemnim jazbinama, koje su povezane tunelima i imaju više izlaza. Na čelu kolonije je alfa par, koji jedini ima mladunce, a vrlo često se iz kolonije protjeruju ženke, koje mogu predstavljati prijetnju alfa ženki. Protjerane ženke kasnije formiraju nove kolonije s mužjacima, koji su doživjeli sličnu sudbinu. Socijalna struktura kolonija merkata jedna je od složenijih u životinjskom svijetu, a jedinke su međusobno čvrsto povezane. Takvo se ponašanje najbolje vidi u čuvanju kolonije od grabljivaca, pri čemu pojedine jedinke "drže stražu" i na taj način štite ostatak kolonije.
Dobavljeno iz "http://hr.wikipedia.org/wiki/Merkat"
- 21:34 -
PAPAGAJ
Porijeklo imena [uredi]
Naziv Psittaciformes je izvedeno iz antičkog Psittacus/Sittacus, koji potiče od Staroindijskog zbirnog naziva. Naziv je stigao zajedno s prvim uvozom papagaja u Evropu u vrijeme Aleksandra Velikog. Drugi nazivi, kao što su kakadu i ara, su isto tako zbirni nazivi i potiču ili iz jezika zemlje porijekla životinje ili su u geografskom odnosu s porijeklom (Amazonska papiga). Međutim, porijeklo imena papiga nije jasno.
Sistematika [uredi]
Kako rasporediti papige unutar reda je jednako sporno kao i kod velikog broja dugih grupa ptica, odnosno, postoji veliki broj jednakovrijednih prijedloga. U redu postoji tačno 350 vrsta s oko 850 podvrsta. Pretežno žive u tropskim i suptropskim područjima gdje, ako je to na južnoj polutci, nastanjuju kopno do krajnjih južnih područja. Papige koje žive u tim područjima, naročito u Australiji i Južnoj Americi, na odgovarajući način su prilagođene hladnoći.
Papige se hrane pretežno biljnom hranom kao što su voće, sjemenke, cvijeće, lišće, kora i korjenje uz dodatak neke količine hrane životinjskog porijekla, prije svega insekata i njihovih larvi, a koliki je taj dio, ovisi o vrsti papiga. Čini se, da bez problema podnose određenu količinu biljnih otrova koji su sadržani u hrani. Gotovo sve vrste papiga se gnijezde u dupljama, prije svega u stablima, ali i u zemlji i termitnjacima. Jedna vrsta njeguje zajedničko gniježđenje.
Osobine [uredi]
Osobine zajedničke svim papigama su stopalo prilagođeno penjanju, dva prsta su okrenuta prema naprijed a dva prema natrag, te papagajski kljun. Dva kraća prsta, I i II su orijentirani prema sredini tijela ptice, a oba duža prsta, III i IV, prema van.
Veliki broj vrsta papiga prinosi hranu stopalom do kljuna, što je kod drugih vrsta ptica rijedak izuzetak. Drugo vrlo važno obilježje papiga je njihov kljun. Prilagođen je velikom broju raznih aktivnosti. One mogu svojim kljunom grickati, slamati ljuske, držati, rasjeći, piti nektar....Papige koje se hrane nektarom, kao lori, imaju jezik oblikovan poput kista koji dobro služi uzimanju tekućine.
Historija razvoja [uredi]
Fosili papagajki su nađeni prije svega u Evropi, no to govori više o arheološkoj istraženosti područja, nego o njihovoj rasprostranjenosti tokom geoloških razdoblja. Prve poznate papagajke koje su sigurno preci papiga nađeni su u Njemačkoj a potiču iz eocena. To su bile životinje veličine tigrica i već su imale papagajsko stopalo, ali su umjesto papagajskog kljuna još imale kljun prilagođen sjemenju. Dokazi o postojanju prvih "pravih" papiga potiču iz miocena, a nađeni su u Francuskoj. Ali podroban tok njihove evolucije je u velikoj mjeri još uvijek nejasan.
Siva papiga Historija držanja papiga u zatočeništvu [uredi]
Psittacula kramenJoš od vremena antike je poznato, da su neke vrste papiga, kao sive papige, u Evropi držane u zatočeništvu. U srednjem vijeku su papige držane na dvorovima kao luksuzne životinje, a s razdobljem velikih otkrića sve više životinja stiže u Evropu kao domaće životinje gdje držanje papiga postaje statusni simbol i razvija se u hobi. Profesionalni uzgoj papiga u zatočeništvu počinje se polagano razvijati od kraja 19. vijeka a širi se i kao hobi u širim slojevima pučanstva. To je dovelo do komercijalnog masovnog uzgoja papiga kao i ponude raznih potrepština, kao što su hrana, gajbice, knjige, časopisi ali i specijalna veterinarska ponuda. Danas živi oko 50 miliona papiga u zatočeništvu, dijelom i, na žalost, u uvjetima koji nisu primjereni. Broj papiga svih vrsta zajedno koje žive slobodno, procjenjuje se isto tako na oko 50 miliona jedinki.
Neke vrste papiga su uništenjem njihovih staništa i izlovom za prodaju već istrijebljene, a druge su kratko pred tim. Zato držanje i trgovina papigama podliježe propisima o zaštiti vrsta.
No, postoji i suprotni trend, širenje papiga koje su pobjegle ili su namjerno puštene iz zatočeništva. Neke vrste su uspjele izgraditi stabilne populacije u njima potpuno stranom okolišu, najčešće u gradovima. Najbolje su to uspjele Psittacula kramen i Myiopsitta monachus
- 21:31 -
ZMAJ
Zmaj je u mnogim svjetskim mitologijama čudovište nalik golemoj zmijiili kakvom drugom gmazu, s magičnim osobinama. Mitološka stvorenja koja posjeduju slične osobine vrlo se često pojavljuju u različitim svjetskim kulturama.
Pregled [uredi]
Različita bića koja se sada nazivaju zmajevima vjerojatno ne potječu iz samo jednog mita, ali su spontano uključeni u mitologiju brojnih kultura diljem svijeta. Obično su prikazivani kao bića nalik zmijama ili gmazovima koja se izležu iz jaja, a imaju izdužena tijela prekrivena ljuskama; gotovo uvijek su prikazivani s velikim očima, a često (ali ne uvijek) i s krilima i kako rigaju vatru.
Iako se zmajevi (ili zmajolika stvorenja) često pojavljuju u legendama širom svijeta, različite kulture drugačije ih zamišljaju i prikazuju. Kineski zmajevi (Pojednostavljeni kineski: ™; Tradicionalni kineski: Ť), i općenito zmajevi u mitologiji dalekog istoka smatraju se dobrim stvorenjima, dok su oni iz europske mitologije većinom zla stvorenja (iako postoje i iznimke). Zli se zmajevi također pojavljuju i u perzijskoj mitologiji i ostalim kulturama.
Zmajevi su imali veliku duhovnu važnost u različitim religijama. U mnogim istočnim kulturama i indijanskim plemenima zmajevi su bili, a u nekim kulturama još uvijek i jesu, štovani kao predstavnici sila prirode i svemira. Povezivani su s mudrošću - često su smatrani mudrijima od ljudi - i dugovječnošću. Obično se smatralo da posjeduju neku vrstu magije ili neke druge nadnaravne moći, a često su povezivani i s vrelima, kišom i rijekama. U mitovima nekih kultura čak imaju i dar govora.
Zmajevi su danas veoma popularni likovi u fantastičnim romanima i video igrama.
Simbolika [uredi]
U srednjem su vijeku zmajevi često bili simboli napuštanja vjere i izdaje, ali i ljutnje i zavisti, a s vremenom su postali i simbol velikih katastrofa. Također, bili su i simbol neovisnosti, vodstva i snage. Mnogi su zmajevi predstavljali i mudrost; ubijanje zmaja nije samo samo davalo pristup njegovom blagu, nego je značilo i da je junak savladao i najlukavije od svih stvorenja. U nekim kulturama, a posebno u kineskoj, ili u okolici Himalaje, smatra se da zmajevi donose sreću.
Joseph Campbell je u dokumentarcu Moć mitova (The Power of Myth) zmajeve opisao kao simbol božanskog zato što predstavljaju spoj Neba i Zemlje: obličje zmije (zemlja) i ptice (zrak, nebo).
Istočna Azija [uredi]
U nekim dijelovima Azije zmaj je simbol sreće ili zdravlja, a ponekad ih se čak i štuje. Azijski su zmajevi smatrani mitskim vladarima vremena, a posebno kiše i vode. Oni su najstariji i najpovoljniji simbol u kineskoj mitologiji i Feng Shuiu. Utjelovljuje mudrost, dobru sreću, snagu, plodnost, hrabrost, božanstvenost, vodstvo, blagonaklonost i prosvjetljenje. On je energičan, odlučan, optimističan inteligentan i uspješan.[1]
U Kini te u Japanu i Koreji, Modri zmaj predstavlja proljeće te element drva, a ujedno je i čuvar Istoka. Zmajevi iz kineske mitologije veći su dio vremena živjeli pod vodom, a ljudi su ponekad nudili rižu kao dar zmajevima. Kineski zmajevi nisu prikazivani s krilima kao europski zato što se vjerovalo da oni mogu letjeti pomoću magije.
Žuti zmaj (Huang long) s po pet pandži na svakom stopalu je pak simbolizirao carski autoritet u Kini, a posredno i kineski narod. Kinezi često koriste termin "Lung Tik Chuan Ren" što u prijevodu znači Potomci Zmaja kod izražavanja pripadnosti narodu. Nazvati cara Zmajevim Licem, smatra se najvećim komplimentom.
Kineski zmaj prikazuje se s glavom kamile, rogovima jelena, vatrenim očima, dugačkom bradom, ušima krave, tigrovim šapama, orlovim pandžama, dugim, zavojitim vratom, trbuhom žabe i perajama šarana.
--------------------------------------------------------------------------------
Grb Senja
Zastava Walesa
Zmaj, jedan od simbola Ljubljane
- 21:30 -
NOSOROG
Nosorozi (Rhinocerotidae) su porodica neparnoprstaša (Perissodactyla) u kojoj je pet vrsta. Žive u Osobine [uredi]
Značajno obilježje nosoroga su rogovi koje imaju na nosu. ovisno o vrsti, imaju jedan ili dva roga, ali su nađeni i neki fosilni nosorozi koji nisu imali rog. Prednji rog raste iz nosne kosti, dok se stražnji (ako postoji) nadovezuje na prednji dio lubanje. Iako je vrlo čvrst, ovaj rog nije od koštane tvari, nego je od aglutiniranog keratina, jedne vrste proteina koji se nalazi i u dlakama. U nekim istočnoazijskim kulturama postoji uvjerenje, da smrvljeni rog nosoroga ima ljekovita svojstva, što je razlog za ubijanje nosoroga i uzimanje njihovih rogova. Do sada najveći poznati rog bio je dug 1,58 m.
Nosorozi imaju masivno tijelo i kratke, debele noge. Svaka noga ima tri prsta koji svaki završava širokim kopitom. Koža mu je debela i siva ili smeđa. Kod azijskih vrsta koža na početku vrata i nogu je jako naborana, tako da životinja izgleda kao da je oklopljena. Nosorozi imaju vrlo loš vid, no taj nedostatak nadoknađuju izvrsnim njuhom i jako dobrim sluhom. Mužjaci nemaju mošnje a testisi su im smješteni unutar tijela.
Način života [uredi]
Nosorozi su samotnjaci, ali ih se povremeno u savanama može sresti i u manjim krdima. Ako se neka ženka tjera, može doći do borbe između mužjaka. Pobjednik se vrlo upadljivo udvara ženki: u to ponašanje spada obilježavanje teritorije urinom i izmetom, a nakon toga "love" jedno drugo, da bi se na kraju parili. Razdoblje skotnosti traje 15 do 18 mjeseci, nakon čega se rađa mladunče koje s majkom ostaje do dvije i pol godine. Ako u tom razdoblju na svijet dođe još jedan mladunac, majka će starijeg bar privremeno potjerati od sebe na neko vrijeme.
Nosorozi danju spavaju, a aktivni su u sumrak i noću. Vrlo su plahi i izbjegavaju blizinu ljudi. No ako se osjećaju ugroženi, napadaju. Iako njihovi napadi nisu precizni, zbog njihove snage i opasnih rogova može doći do teških ozljeda. Nosorog u punom trku može doseći brzinu od 45 km/h.
Nosoroge često prate ptice iz porodice Buphagus (red Passeriformes) ili Ardeidae (red Ciconiiformes) sjedeći na njihovoj koži i čisteći ju od parazita. U rijetkim slučajevima mladi nosorog može stradati od velikih mačaka, dok odrasli osim čovjekanemaju drugih neprijatelja
Africi i Aziji
- 21:28 -
SLON
Slonovi (lat. Elephantidae od elefantus) su porodica viših sisavaca. Svi su, bez izuzetaka, biljožderi i hrane se prije svega travama i lišćem, ali u slučaju nedostatka te hrane, jedu i granje grmlje, koru i sličnu hranu.
Slonovi su najveći kopneni sisavci koji danas žive na zemlji. Kod rođenja, mladunče može težiti i do 100 kg. Skotnost slonice traje 20 do 22 mjeseca i najduža je od svih kopnenih sisavaca. Mogu živjeti do 70 godina. Najveći slon je ubijen 1974. u južnoj Angoli i bio je težak 12.240 kg
Podjela [uredi]
Danas žive još samo tri vrste surlaša:
afrički slon (Loxodonta africana)
šumski slon (Loxodonta cyclotis)
azijski slon (Elephas maximus)
Manji broj znanstvenika koji se bave kriptozoologijom a zanimaju ih slonovi, predlažu
patuljastog slona (Loxodonta pumilio)
kao još jednu, zasebnu vrstu. Međutim, znanstvenici nisu prihvatili taj prijedlog, bar za sada još ne. Ta vrsta živi, prema njihovom mišljenju, uz šumskog slona u tropskim kišnim šumama (Gabon, Kongo, Kamerun).
U Africi žive četiri odvojene populacije slonova: u savanama istočne i južne Afrike, u zapadnoj Africi na sjeveru Namiba (pustinja i istoimeni nacionalni park u Namibiji) i u tropskim kišnim šumama centralne Afrike.
Status šumskog slona kao zasebne vrste dokazan je uz pomoć DNK. Ali iz kuta gledanja zaštite vrsta, ovo priznavanje zasebnosti je problematično, jer slonova kost šumskih slonova nije zaštićena od trgovine, pa su izloženi progonu.
Druge grupe surlaša, mamuti, mastodontii Deinotherien su izumrli. Svi danas živući surlaši su jako ugroženi. S jedne strane, njihova se prirodna staništa neprekidno smanjuju, a s druge, sve do nedugo su bili žestoko lovljeni zbog dragocjenosti slonove kosti od koje su građene njihove kljove.
Rasprostranjenost [uredi]
Afrički slon je ranije živio na čitavom afričkom kontinentu, dok je danas sjeverna granica njegovih obitavališta jug Sudana. Južno od tog područja živi svuda, ali samo u zaštićenim područjima nacionalnih parkova; no u njima su se populacije tako snažno povećale, da dolazi u pitanje "izdržljivost" okoliša. To je posebno dramatično izraženo u nacionalnom parku Čobe u Bocvani: umjesto 5.000 slonova koliko bi priroda parka mogla podnijeti, u međuvremenu živi 25.000 životinja.
Šumski slon živi u kišnim šumama zapadne Afrike, među ostalim u Kamerunu, DR Kongu i Srednjoafričkoj Republici.
Područje gdje živi azijski slon širi se čitavim područjem jugoistočne Azije kao i Indijskog potkontinenta.
Način ishrane [uredi]
Slonovi su biljojedi. Jedu vegetaciju kao što je lišće, korijenje, kora drveta, trava i voće. Tijekom kišnih razdoblja jedu travu i bilje slično papirusu i biljku zvanu "mačji rep". Tijekom sušnog razdoblja jedu lišće skupljeno s trnovitih stabala.
Močvare su zadnje mjesto gdje će ići tražiti hranu jer močvarna vegetacija sadrži malo hranjivih tvari. Umirući slonovi su često nađeni u ovim područjima zbog toga što je ova vegetacija mekša, a starim slonovima često nedostaju zubi.
Afrički slon jede oko 150 kg trave, grančica, kore drveta, korijenja i voća na dan. Kako bi pojeo toliku količin hrane on mora provesti tri četvrtine svog vremena hraneći se.
Slonovi imaju neobične zube. Zamjenjuju se onima koji niknu pozadi, a ne ispod istrošenog zuba. Šest nizova zuba se izmjeni na svakoj čeljusti, iako se uvijek koriste samo 4 zuba gornje i donje čeljusti. U vrijeme kada je već šesti zub otprilike do pola istrošen, slon ne može dobro žvakati hranu, ali je tada već starac. Slonovi spadaju u rijetke sisavce koji žive kao čovjek, dovoljno dugo da bi ih zahvatio proces starenja.
Gospodarska primjena [uredi]
Slona se koristi kao radnu životinju, ali koristilo ga se i za izvršenje smrtne kazne, kao što je primjerice gnječenje slonom
- 21:27 -
NILSKI KONJ
Nilski konj (lat. Hippopotamus amphibius), primjerenije vodenkonj ili vodeni konj, je kljovaš koji živi samo u Africi.
Opis [uredi]
Tijelo mu je pokriveno tamnosmeđom, gotovo golom kožom s rijetkim debelim dlakama. Hrani se uglavnom biljem i živi u čoporima. Danju pliva u vodi, a noću traga za hranom po kopnu. Rijedak je i ugrožen, te je poslije malaričnog komarca najubojitija afrička životinja jer podiže čamce, pa se ljudi utope.
Prehrana [uredi]
Prehrambene navike nilskog konja nisu samo konzumacija biljaka, već i mesa.(National geo.) Znanstvenici NG-a kamerama su pratili čopor, te jedinke nilskog konja, i otkrili su da noću, pogotovo kada su sušna razdoblja, nilski konji jedu strvine drugih životinja, a zabilježeno je da umjesto "oplakivanja" člana čopora, istoga zapravo jedu
- 21:25 -
LEPTIR
Leptiri (Lepidoptera) su red kukaca s dva para krila obraslih ljuskastim dlačicama Izgled [uredi]
U leptira je često spolno dvoličje koje je izraženo u veličini, obojenosti, krilima i ticalima. Mužjaci su obično šereniji i življih boja.
U nekih leptira pojavljuju se znatne razlike u boji prema godišnjem dobu (sezonsko dvoličje).
Potpuno razvijeni leptiri hrane se najviše nektarom, rijetko peludom, a nekima je probavilo zakržljalo pa se i ne hrane.
Tijelo im je dlakavo, glava slabo pokretljiva. Sastavljene oči su polukuglaste, a često imaju i dva jednostavna oka. Ticala su im sastavljena od mnogo članaka, a mogu biti: nitasta, četinasta, pilasta, češljasta, perasta i kijačasta. Prsni kolutići su stopljeni. Noge su im slabašne, a prednje su smanjena u noge za čišćenje. Zadak se sastoji od 6 do 7 kolutića.
Prednja krila obično su veća od stražnjih. Bez krila, leptiri mogu biti dugi između 3 mm i 7 cm. Najveći među njima, vrste Ornithoptera alexandrae mogu imati raspon krila i veći od 30 cm. Najmanjim leptirom se smatra patuljasti moljac s rasponom krila od svega dva milimetra, dok najveću površinu krila ima Attacus atlas L. iz Jugoistočne Azije. [1]
Attacus atlas Životni ciklus [uredi]
Gusjenice najčešće žive na bilju i hrane se biljem.U jajetu, koje je prvi razvojni oblik leptira razvija se mlada gusjenica. Ličinke leptira su gusjenice s usnim organima za grizenje, većinom žive na kopnu, a neke u vodi. Hrane se uglavnom raznim biljnim dijelovima. Na glavi imaju kratka ticala i 4 do 6 jednostavnih očiju. Uz prave noge imaju obično 5 pari panoga (na 3. do 6. i na zadnjem začanom kolutiću). Za leptire je karakteristična potpuna preobrazba (holometabolija) pa između ličinačkog stadija i odrasle jedinke prolaze stadij kukuljice. Prije nego što se zakukulje, gusjenice se pričvrste na zaštićenu mjestu ili ispredu svilen zapredak, te se preobraze u slobodnu ili češće zastrtu kukuljicu. Kukuljica se doima mirnom, međutim u unutrašnjosti se odvijaju velike promjene, organi gusjenice se razgrađuju, a izgrađuju se unutrašnji organi leptira. Kad se odrasli leptir izvuče iz zapretka najprije raširi krila da se osuše. Nakon toga je spreman za let. Potpuno razvijeni leptiri žive obično samo kratko vrijeme, ali neki mogu i prezimiti.
Klasifikacija [uredi]
Leptiri se klasificiraju na nekoliko načina.
Prema načinu na koji su tijekom leta spojena prednja i stražnja krila dijele se na: Jugatae (krila su spojena izbočinom prednjih krila) i Frenatae (krila su spojena aparatom na stražnjim krilima). Jugatea obuhvaćaju primitivne porodice kao što su: Micropterigidae, Eriocraniidae i Hepialidae dok u Frenatae spadaju svi ostali noćni i danji leptiri.
Prema rasporedu rebara na krilima se razlikuju: Homoneura (podjednak izgled prednjih i stražnjih krila i podjednak broj rebara) i Heteroneura (različit oblik i broj rebara na prednjim i stražnjim krilima).
S obzirom na broj spolnih otvora u ženki porodice se klasificiraju u Monotrysia (jedan spolni otvor) ili Ditrysia (dva spolna otvora).
Najčešće korištena klasifikacija koristi tradicionalnu podjelu na Macrolepidoptera (velioki danji i noćni leptiri) i Microlepidoptera (mali noćni leptiri). Neki istraživači smatraju da se Lepidoptera dijele na 50 dok drugi spominju čak 120 porodica leptira.[2]
Vrste [uredi]
Poznato je više od 150 000 vrsta, a u Srednjoj Europi živi više od 4 000 vrsta. Veće porodice su: bijelci (Pieridae), četni prelci ili prelci povorkaši (Thaumetopoeidae), debeloglavci (Hespriidae), grbice (Geometridae), gubari (Lymantriidae), ivanjske ptičice (Zygaenidae), kvočke (Lasciocampidae), lastinrepci (Papilionidae), ljiljci (Sphingidae), medonjice (Arctiidae), moljci (Tineidae), okaši (Satyridae), plavci (Lycaenidae), prelci (Saturniidae), sovice (Noctuidae), staklokrilci (Aegeriidae (Sesiidae)), svilci (Bombycidae), šarenci (Nymphalidae).
U Hrvatskoj je zabilježeno oko 3 000 vrsta leptira, od kojih je 186 danjih. Zakonom o zaštiti prirode zaštićeni su: lastin rep (Papilio machaon), prugasto jedarce (Iphiclides podalirius), apolon ili crvenooki parnasovac (Parnassius apollo), velika prelijevalica (Apatura iris), mala prelijevalica (Apatura ilia) i veliki topolnjak (Limenitis populi). [3]
Rasprostranjenost [uredi]
Žive na svim kontinentima osim Antarktike, a mnoge vrste su akutno ugrožene. Kako su hladnokrvne životinje, žive u područjima do 2 000 m nadmorske visine, a ponekad i još više, na toplim brdskim obroncima.
Evolucija [uredi]
Zbog nježne tjelesne građe postoji vrlo malo paleontoloških ostataka leptira pa se do spoznaja o njihovoj evoluciji dolazi posredno, preko ostataka drugih životinjskih skupina ili proučavanjem evolucije biljnih vrsta s kojima su zbog načina života leptiri usko povezani. Najstariji poznati fosil (Archaeolepis mane) je star oko 190 milijuna godina.[4] Pretpostavlja se da su se razvijali tijekom dugog razdoblja od 300 milijuna godina, a najstariji oblici vjerojatno su se pojavili krajem paleozoika kada su već postojali uvjeti života pogodni za leptire.
Prirodni neprijatelji [uredi]
Najčešći prirodni neprijatelji dnevnih leptira su ptice, noćnih šišmiši. Muhe legu jaja na gusjenice, a ose najeznice polažu jaja u gusjenicu ili kukuljicu. Tijelo gusjenice ili kukuljice služi kao hrana ličinkama parazitske muhe ili ose. Grabežljive životinje i paraziti održavaju prirodnu ravnotežu i sprječavaju da se leptiri previše namnože i da njihove gusjnice nanesu preveliku štetu biljkama hraniteljicama
koje se prekrivaju poput crjepova
- 21:12 -
IGUANA
Iguane su rod gmazova čiji pripadnici nastanjuju tropske oblasti Kariba, Srednje i Južne Amerike. Rod iguana obuhvaća dvije vrste — Iguana iguana (zelena iguana) i Iguana delicatissima (mala iguana). Zelena iguana je rasprostranjenija i može se naći od južnog Brazila pa sve do Meksika i Floride i u dijelu doline Rio Grandea. Zelena iguana se često drži i kao kućni ljubimac.
Broj vrsta [uredi]
Zbog velikih razlika u izgledu (iguane u Peruu su često plave ; u Kostarici - crvene ; u drugim oblastima crne, pa čak i ljubičaste) od njihove prve klasifikacije (Line, 1758.) pa do danas relativno je skoro "otkriveno" čak sedamnaest vrsta iguana. Na kraju se ispostavilo da su sve osim vrste Iguana delicatissima, zapravo inačice zelene iguane.
Osobine [uredi]
Iguane mogu dostići dužinu od 1,5 m i težinu od 10 kg. Veći primjerci su zabilježeni ali oni su prilično rijetki. Zabilježeno je da je jedna zelena iguana, držana kao ljubimac, doživjela 69 godina, inače žive od 20-35 godina.
Zelene iguane imaju red šiljaka na leđima, koji služe kao sredstvo za odvraćanje grabljivica. Repovima mogu zadati jake udarce, a u slučaju da ih velika grabljivica uhvati za rep, jedan njegov dio može se odlomiti bez većih posljedica, kako bi iguana pobjegla. Rep se relativno brzo regenerira. Iguane imaju veoma dobro razvijen podvaljak koji im pomaže u održavanju tjelesne temperature.
Zelene iguane imaju dobar vid, no samo kad pri dobroj osvjetljenosti. One posjeduju i ćelije koje im omogućavaju vidjeti ultraljubičastu svjetlost.
Zelene iguane imaju i fotosenzitivni organ na vrhu tijela koji se često naziva i treće oko. Iako se naziva okom, ono ne može stvoriti jasnu sliku već iguane pomoću njega mogu detektirati promjene u osvjetljenju tj. sjene koje možda prave grabežljivci iznad njih.
Iguane imaju zube na unutrašnjoj strani vilice pa ih je nekad na manjim primjercima teško uočiti. Njihovi zubi mogu probiti ljudsku kožu.
Iguane su prvenstveno biljojedi.
Ponašanje [uredi]
Kada su uplašene, zelene iguane pokušavaju pobjeći. Ako je u blizini vodena površina, one će pokušati zaroniti. Ranjene iguane su agresivnije od neozljeđenih. Inače iguane vole ležati na suncu i nisu agresivne.
Iguane kućni ljubimci [uredi]
Iguana delicatissimaIguane mogu biti prilično poslušne i lako se dresirati da izađu vani u „WC" (kada je toplo) ili pak priviknuti se na pražnjenje na posebnom mjestu.
Razvijanje „društvenih" tj. osobnih odnosa sa iguanama traje više godina. Poslije pet do deset godina, iguane mogu izraziti vezanost pa čak i izraženu anksioznost zbog razdvojenosti.
Rijetki su veterinari koji znaju liječiti iguane
- 21:11 -
KOBRA
Kobre su zmije otrovnice iz porodice guja (Elapidae). To je zbirni naziv za čitav niz raznih vrsta zTjelesna građa [uredi]
Veličina im se kreće od približno 60 cm pa sve do 5 m, ali najčešći su odrasli primjerci od 2 m. Ove su zmije možda najpoznatije po tome što mogu raširiti svoj vrat tako da oblikuju savršeni klobuk.
Stanište [uredi]
Prirodno stanište im je poprilično raznoliko te neke vrste žive u pustinjama a druge u tropskim kišnim šumama i drugim staništima u Africi i Aziji. Vrlo često žive u blizini ljudskih naselja te tako često dolazi do međusobnog kontakta gdje nisu rijetki opasni ugrizi.
Otrovnost [uredi]
Sinajska pustinjska kobraUsprkos svojoj velikoj i zloglasnoj reputaciji, ugriz kobre rijetko završava smrću ugrizene osobe. Neka istraživanja ukazuju da je čak oko 50 % ugriza bez otrova, to su tzv. "suhi ugrizi". Ugriz je smrtonosan u samo 10 % slučajeva, ali se opasnost razlikuje od vrste do vrste. Neke su vrste mnogo opasnije od drugih. Zubi su im relativno mali te ponekad ne omogućuju efektivno uštrcavanje otrova. Primjerice, kraljevske kobre duge 5 metra imaju otrovne zube duge svega 1 cm dok poskok dug jedva 1 m ima otrovne zube jednake veličine. Također, kobrin ugriz je vrlo spor u usporedbi s munjevitim ugrizima drugih opasnih zmija otrovnica, poglavito ljutica kao sto su naš poskok i riđovka. Ipak, svaki ugriz treba shvatiti vrlo ozbiljno (kao potencijalno smrtonosan) te što hitnije potražiti lječnićku pomoć. Smrt od ugriza (ako je ugriz smrtonosan) najčešće nastupa u roku od 2-6 sati, ali ako je otrov ubrizgan direktno u venu ona može nastupiti u manje od jednog sata.
Najpoznatije vrste [uredi]
U području južne i jugoistočne Azije živi kraljevska kobra (Ophiophagus hannah) koja je najveća zmija otrovnica na svijetu. Nisu rijetki primjerci duljine 4,5 m, a rekordna veličina je 5,7 m. Pošto živi isključivo u šumskim područjima, rijetko dolazi u doticaj sa čovjekom, tako da je broj ugriza ove zmije vrlo mali. Najčešće budu ugrizeni krotitelji zmija u Burmi i Tajlandu koji za svoje predstave koriste ove zmije. Iako joj otrov nije naročito toksičan, te je po svojoj snazi znatno slabiji od brojnih drugih zmija, ugriz je vrlo opasan, jer zmija ugrizom izluči veliku količinu otrova. Zabilježen je slučaj kada je kraljevska kobra ugrizla slona u kožni nabor na vrhu surle, pa je slon za nekoliko sati uginuo. Ove se zmije hrane isključivo drugim zmijama pa se i zbog toga na latinskom zovu zmijožderi.
Iako ljudi često stradaju od Indijske kobre (Naja naja) broj ugriza je relativno mali u odnosu na brojnost populacije kobri i ljudske populacije. Razlog tome je što se kobra smatra utjelovljenjem nekih indijskih božanstava, pa mnogi ljudi paze da kobrama ne smetaju i ne naude. Čak se negdje (primjerice, u mjestu Shigali) održavaju festivali sa zmijama. Ljudi prije takvih događaja sakupljaju kobre i nakon festivala brižljivo ih vraćaju na mjesto na kojem su ih našli.
Zbog posebne građe otrovnih zubi neke kobre mogu štrcati otrov na udaljenost i do 2 metara i tako se braniti od napadača. Otrov ima jako nadražujuće djelovanje na oči i, ako ga se odmah ne ispere, može dovesti do trajne slijepoće. Posebno su po toj osobini poznate četiri vrste afričkih kobri, to su : crnovrata kobra (Naja nigricollis), mozambička kobra (Naja mossambica), crvena kobra (Naja pallida) i južnoafrička kobra pljuvačica (Hemachatus haemachatus). Također neke vrste azijskih kobri poput malezijske kobre pljuvačice (Naja sputatrix) također mogu štrcati otrov.
Oko boga RaPoznata je i glasovita Egipatska kobra (Naja haje) koja posjeduje jedan od najsnažnijih otrova od svih kobri,te je njezin ugriz često smrtonosan. Vjeruje se da je egipatska kraljica Kleopatra počinila samoubojstvo ili je bila ubijena ugrizom ove zmije. Ova je kobra također u vrijeme staroga Egipta bila simbol Dolnjeg Egipta a zvala se Uadžit i predstavljala je vatreno oko boga Ra.
Popis kobra [uredi]
Prave kobre (Naja)
Kraljevska kobra (Ophiophagus hannahkeiper)
Južnoafrička kobra pljuvačica (Hemachatus haemachatus)
Aspidelaps
Vodene kobre (Boulengerina)
Harlekinske kobre (Homoroselaps)
Šumske kobre (Pseudohaje)
Pustinjske kobre (Walterinnesiamija iz te porodice, svrstanih inače u razne rodove
- 21:07 -
ANAKONDA
Anakonde (Eunectes) su rod zmija iz porodice kržljonoški. Žive u kišnim šumama Južne Amerike.
Vrste [uredi]
Eunectes murinus, Velika anakonda
Eunectus notaeus, žuta anakonda
Eunectus beniensis, beni anakonda
Eunectus deschauenseei
Kada se govori o "anakondi", najčešće se misli na veliku anakondu, čije stanište je uglavnom područje Amazone. Najčešće naraste u dužinu do 7 m. U rijetkim, iznimnim slučajevima, ona može biti duga i 8-9 m i težiti više od 150 kg, no u pravilu su značajno kraće. Nisu duže od mrežastih pitona (Python reticulatus), ali su znatno deblje i teže od njega, pa ih se stoga smatra najvećom i najtežom zmijom na svijetu.
Žuta anakonda (poznata i pod nazivom paragvajska anakonda) dosiže najveću dužinu od 4,50 m i u međuvremenu ju se može sresti i u terarijima u Europi.
Anakonde žive semiakvatički, što znači da ih se može sresti u močvarnim područjima, ali i u potocima i rijekama. U Brazilu ju se može sresti bilo gdje, čak i u blizini velikih gradova (Sao Paolo). Love sve što nije dovoljno brzo da pobjegne. Plijen su joj glodavci, ptice, manje kornjače, pa čak i vodenprasci i mali do srednje veliki kajmani. Jednako tako velik dio njihove hrane su i neke ribe, čak i neke snažno oklopljene vrste somova.
- 21:05 -
DINOSAURI
Dinosauri su prapovijesne životinje koje su nastale prije otprilike 230.000.000 godina, a izumrle prije oko 65.000.000 godina. Bili su najbrojnija životinjska skupina u mezozoiku, koji se dijeli na trijas, juru i kredu. Riječ dinosauria dolazi iz grčkog, a znači strašni gušter. U vrijeme dinosaura klima je bila blaga i topla, a visokih planina je bilo manje nego danas.
Osim kopnenih, postojali su i morski i leteći dinosauri, što ide u prilog teoriji o spoju dinosaura i ptica. Dinosauri su živjeli pretežno u prostranim plodnim ravnicama kroz koje su tekle velike spore rijeke. Za vrijeme dinosaura nije postojala trava.
Neki dinosauri su, uz kitove, najveće životinje koje su ikad postojale na Zemlji. Diplodok se smatra najvećim dinosaurom. Dug je 25 metara, te ima dug vrat i malu glavu. Postoje indikacije da su ipak veći supersaur i ultrasaur, no do danas nije nađen velik broj njihovih fosila. Mamenčisaurov vrat je bio dug 11 metara.
Najmanji je dinosaur kompsognatus, veličine purana, dug 75-91 cm, a težak 3 kg. ).[2]
Od mesoždera se kao najomraženiji ističe tiranosaur, dug 15 metara i sa zubima od kojih su neki dugi 20 cm. Postoje dokazi da je veći mesožder karharodontosaur, ali je ovaj daleko omraženiji. Premda je prikazan kao zastrašujuć lovac, postoje indikacije da je spor i nespretan, pa čak i da je strvinar. Tome u prilog ide brzina jednaka čovjekovoj i slab vid, kao i mišljenje da mu je trebalo nekoliko sekundi da pokrene glavu za 45 stupnjeva.
Prehrana [uredi]
Biljožderi [uredi]
Dinosauri biljožderi su imali tupe zube koji su bili prilagođeni teško probavljivoj biljnoj hrani. Imali su i veći probavni sustav od mesoždera. Neki biljožderi su, kao današnje ptice gutali stijene (gastroliti) koje bi im se zaglavila u želucu, da bi se lakše usitnila hrana. Neki dinosauri biljožderi su: iguanadon, diplodokid, supersaur, triceratops, ultrasaur, seismosaur, brahiosaur i mnogi drugi.
Mesožderi [uredi]
Dinosauri mesožderi su imali jako duge noge, dobar vid i osjetilo sluha kako bi mogli uloviti plijen. Također su imali jako oštre zube kako bi ubili i rastrgali plijen. Neki mesožderi su bili kanibali, jeli su pripadnike svoje vrste. Nekoliko fosila dinosaura pronađeno je sa fosilom neke životinje unutar tijela. Neki mesožderi su: kompsognatus, tiranosaur, alosaur, albertosaur i mnogi drugi.
Okamenjeni tragovi dinosaura na plaži u blizini Rovinja. Svežderi [uredi]
Samo nekoliko nama poznatih dinosaura su svežderi, kao ornithomimus i oviraptor koji su jeli biljke, jaja, kukce... Dosta biljoždera kad jede biljke slučajno proguta kukce ili neke druge male životinje.[3]
Razmnožavanje [uredi]
Malo toga se zna o razmnožavanju dinosaura. Poznato je da su se dinosauri razmnožavali jako rano, čak sa osam godina. Dinosaur bi oplodio jaje i položio ga pod ženku. Jaja su bila okrugla i izdužena, slična jajima gmazova, ptica i primitivnih sisavaca. Najveće jaje dinosaura je ono hipselosaurovo. [4] Pronađeno je u Francuskoj 1869. Bilo je dugo 30 cm, 25 cm široko, obujma 2 l i teško 7 kg. Neki znanstvenici su utvrdili da su ženke imale proširenu cijev koja je služila za polaganje jaja.
Evolucija [uredi]
Eoraptor lunensis
Rekonstrukcija arhaeopteriksa, dokaz spoja dinosaura i pticaEvolucija dinosaura počinje u trijasu, prije skoro 250 000 000 godina, kada se od primitivnih tekodonta počinje razvijati dinosaur i neke druge grupe arhosaurija. Najstariji poznati predstavnik dinosaura ili je Eoraptor lunensis - što znači jutarnji kradljivac. Pronađen je u Argentini 1991. Pronašao ga je Paul Sereno, paleontolog iz Chicaga. Njegova starost se procjenjuje na oko 235 000 000 godina. Od tog vremena dinosauri počinju naglu ekspanziju i zauzimaju sve dijelove tadašnjeg kopna. Harry Seeley je 1887. podijelio dinosaure na dvije velike grupe:
Saurischia, sa karličnim pojasom kao kod gmazova (pubis je uperen prema naprijed).
Ornitischia, sa karličnim pojasom kao kod ptica (pubis je okrenut unazad).[5]
Obje skupine daju niz ogranaka koji zauzimaju sva kopnena staništa i potiskuju sisavce, te im onemogućuju daljnji razvitak. Sisavci su se pojavili, približno, kad i prvi dinosauri i od tada nisu nimalo napredovali čitavih 170 000 000 godina, sve dok dinosauri nisu izumrli. U razdoblju jure, a možda još i u trijasu, Saurischia daje ogranak iz koga nastaju prve ptice. Dalje usavršavanje dinosaura trajalo je i tijekom razdoblja krede kada su bili na vrhuncu svog razvoja, a onda misteriozno nestaju ostavljajući za sobom jedino ptice kao najprilagođeniju grupu celurosaurija.
Rasprostranjenost fosila [uredi]
Kad su se pojavili prvi dinosauri, vjerojatno je postojao superkontinent Pangea u čiji su sastav ulazili današnji kontinenti. Kad se Pangea počela raspadati na današnje kontinente, dinosauri su bili naseljeni na svim njezinioim dijelovima. [6]Zato se njihovi fosili mogu naći na svim kontinentima, čak i na Antarktici. Fosili kopnenih dinosaura se teže nalaze, jer poslije smrti dinosaur je morao upasti u vodu da bi mu se tijelo fosiliziralo.
Otkriće [uredi]
Okamenjeni dinosaur
Jaja dinosauraRobert Plot, engleski prirodoslovac, otkrio je 1667. prvu kost dinosaura. Tada su ljudi mislili da je svijet nepromjenljiv. Znanstvenici su smatrali da se radi o kosti nekoga slona ili čak diva. 145 godina poslije, žena engleskog liječnika, Mantella, nalazi ogromne zube u hrpi kamenja. Mantell je skupio toliko fosila da je svoju kuću pretvorio u muzej. Vidjeli su te velike zube i nisu znali odrediti kome pripadaju. Njegovi pomagači, znanstvenici, zaključili su da se radi o velikim sisavcima. Mantell je primijetio da ti ogromni zubi nalikuju zubima južnoameričkih leguanima (Iguanidae). Pomislio je da su to zubi fosilnog guštera kojeg je nazvao iguanodon, što znači "leguanov zub". Znanstvenici su mislili da je riječ o zubima nekog krokodila ili nosoroga.
Konačno, 1841. godine, veliki stručnjak Richard Owen prvi put potvrđuje da je riječ o davno nestalim gmazovima. Nazvao ih je dinosauri što na grčkom znači "strašni gušteri". Od tada su dinosauri popularni. 1861. u pješčanim stijenama Bavarske je pronađen fosil praptice nazvane Archaeopteryx što znači "staro krilo". Ptica je imala obilježja dinosaura, a živjela je prije oko 100 milijuna godina. Dosta ljudi vjeruje da je arheopteriks dokaz veze ptica i dinosaura. [7] Preko 100 kostura dinosaura Coelophzis iz donjeg trijasa nađeno je u Novom Meksiku. To je trenutno najveći broj dinosaura nađenih zajedno.
Neotkrivene tajne [uredi]
Mnogi misle da su dinosauri hladnokrvni gmazovi, ali postoje neke indikacije da su bili toplokrvni, slični više pticama, nego gmazovima. Također se ne zna koje su boje bili, a neki znanstvenici smatraju da su bili zeleni i smeđi, kao današnji gmazovi. [8] Znanstvenici ne mogu odrediti kojeg je spola fosil dinosaura ni kako su se glasali dinosauri. [9]
Izumiranje [uredi]
Otkad su dinosauri otkriveni mnogi znanstvenici se pitaju zašto su dinosauri izumrli u Kredi. To još nije otkriveno, a postoje brojne teorije o njihovu izumiranju. Nestanak dinosaura, drugih krupnih mezozoičkih gmazova i 65% tadašnjeg živog svijeta, dovodi se u vezu sa padom ogromnog asteroida koji je prije 65 000 000 godina pao na poluotok Jucatan u Meksiku [10] Jedna od teorija je i da su dinosauri izumrli jer su se uzdigle visoke planine i došlo je do promjena u klimi kojima se nisu mogli prilagoditi. Postoje također nagađanja da su gusjenice pojele sve biljke, pa tako dinosauri biljojedi nisu imali što jesti. Nagađa se i da su dinosauri izumrli jer nije bilo dovoljno ženki za razmnožavanje. Zbunjujuća je činjenica da su preživjeli neki organizmi vrlo bliski dinosaurima, kao što su i njihovi primitivniji srodnici krokodili i evolucijski potomci ptice.
U popularnoj kulturi [uredi]
Jurski parkDo 1960-ih godina dinosauri su zamišljani kao veliki gmazovi koji usamljeno hodaju po močvari i vuku svoje duge repove. Zatim se došlo do indikacija da su sličniji pticama nego gmazovima. U animiranim filmovima dinosauri se najčešće dijele na dobre i zle, koji se međusobno bore. Kao dobri su prikazani biljožderi - diplodok i srodnici, triceratops, stegosaur, parasaurolopus i sl. Zli su tiranosaur, alosaur i srodnici.
Sama pojava dinosaura mesoždera (poput tiranosaura) izaziva veliki strah, pa se dobiva savršen lik za horor film. To je iskorišteno u filmu Jurski park, gdje oživljeni tiranosaur dospjeva na slobodu i ljude gleda kao hranu. Dinosauri se također pojavljuju u filmu iz 2009. Ledeno doba 3: Dinosauri dolaze, gdje već postojećim likovima dolaze dinosauri.
Dinosauri i Biblija [uredi]
Dinosauri su izumrli oko 60 milijuna godina prije pojave čovjeka. Prema tome se zaključuje da se čovjek nikad nije mogao sresti sa njima. Međutim, u Bibliji se 34 puta spominju bića slična dinosaurima koja su živjela u vrijeme kad je stvarana Biblija (oko 1450. p. n. e. do oko 100. god.). [11] Knjizi o Jobu 40,15-24 je opisana životinja imena Behemot. Behemot se hrani poput goveda, ima snažna bedra, velik rep te snažne kosti i zglobove, jako sliči dinosauru. Piše da je "prvijenac Božjeg stvaranja", jer je izgledom i veličinom nadmašio druge životinje. Prema povijesnim zapisima, dinosaure su zvali različitim imenima, pa čak i "zmajevima". U Knjizi o Jobu 40,25 i dalje se nalazi opis Levijatana, životinje velikih udova, sa dvostrukih oklopom od ljusaka. Spominje se i da mu vatra izlazi iz usta. Dalje piše: "U šiji leži sva snaga njegova, a ispred njega užas se prostire. Kad se uspravi, zastrepe valovi i prema morskoj uzmiču pučini". U Americi u 19. st. ljudi su nailazili na otiske stopala malih dinosaura koji su nalikovali otiscima ptičjih stopala. Ljudi su ih povezivali sa biblijskom pričom o Potopu, i nazivali su ih "Noini gavrani".
- 21:03 -
ŽIRAFA
Žirafa (lat. Giraffa camelopardalis) je sisavac iz reda parnoprstaša podreda preživača. To je najviša živuća životinja na Zemlji. Za razliku od srodnika okapija ("šumska žirafOsobine [uredi]
Mužjaci dosegnu visinu i do 5,50 m, a težinu do 900 kilograma, dok im je visina u ramenima između 2,0 i 3,5 m. Ženke su u pravilu nešto niže i lakše. Vrat žirafa je iznimno dug iako ima samo 7 vratnih kralježaka kao i većina drugih sisavaca, no kod žirafe su oni vrlo izduženi. Taj dugi vrat je poseban izazov za krvotok životinje, jer mozak im mora biti pouzdano snabdijevan s dovoljnom količinom krvi. Zbog toga je srce žirafe izuzetno snažno. Teži oko 12 kilograma, a u jednoj minuti može "prepumpati" do 60 litara krvi i održava krvni pritisak tri puta viši od čovjekovog. Jezik im je također iznimno dug, i do 45 cm, mišićav i pogodan za obuhvaćanje i trganje listova s grana.
3 žirafe pred šumarkomKrzno im je prošarano tamnim pjegama koje se ističu prema svjetlijoj osnovnoj boji. Oblik i boja tih pjega se razlikuju od podvrste do podvrste. Donja strana tijela, kao i unutrašnji dio bedara je svjetliji i nema pjege.
Na glavama žirafa oba spola su dva roščića, a u rijetkim slučajevima iza tog, raste još jedan par roščića. Osim toga, neke žirafe imaju između očiju koštanu izraslinu vrlo slično strukturiranu kao rogovi.
Žirafe su i brzi trkači, mogu postići i brzinu od 55 km/h, što znači da su na kraće udaljenosti brže i od trkaćih konja. Dugačke noge mogu nositi žirafe samo na tvrdoj podlozi pa zato izbjegavaju močvarna područja, dok im rijeke predstavljaju nepremostivu prepreku.
Rasprostranjenost [uredi]
Žirafe nastanjuju afričke savane. Danas žive još samo južno od Sahare i to prije svega u travnatim savanama istočne i južne Afrike. Populacije sjeverno od Sahare su ljudi istrijebili još davno. U vrijeme ranog starog vijeka žirafe su živjele u dolini Nila, a oko 7. stoljeća nastanjivale su još i ravnice uz obale Maroka i Alžira. Tijekom 20. stoljeća žirafe su nestale i iz mnogih drugih područja gdje su do tada živjele.
Žirafa jede s tla (crtež iz knjige "Život životinja" Brehma)
Glava žirafe Način života [uredi]
Građa i fiziologija tijela žirafe omogućuje joj način ishrane brstenjem lišća s visokih krošnji drveća, prije svega akacija. Žirafa obuhvati granu jezikom, a zatim usnama ubire listove. Jezik i njuška su joj tako oblikovani, da se usprkos vrlo gustom i oštrom trnju akacije ne ozlijede. Žirafa pojede dnevno oko 30 kg hrane, i za to joj treba 16 do 20 sati. Potrebu za vodom pokrivaju uglavnom hranom, tako da mogu provesti više tjedana bez pijenja. Kad ipak moraju piti, rašire prednje noge kako bi mogle glavom doseći vodu. Isti je postupak neophodan ako uzimaju hranu s tla, što rade vrlo rijetko i samo u izuzetno nepovoljnim prehrambenim okolnostima.
Žirafe žive samotnjački ili u labavim grupama. Pri tome socijalno ponašanje ovisi o spolu, ženke se okupljaju u krda od 4 pa do 32 jedinke, ali se pri tom životinje neprekidno odvajaju od jedne i priključuju drugoj skupini. Prije spolne zrelosti, mladi mužjaci formiraju vlastite skupine. Kad spolno sazriju, postaju samotnjaci. Ako se sretu dva mužjaka, često dolazi do ritualiziranih dvoboja, pri čemu mužjaci stoje jedan do drugog, i uzajamno udaraju glavom vrat onog drugog. U vrijeme parenja te borbe postaju puno agresivnije i dobivaju na žestini dok jedan od suparnika ne izgubi svijest.
Skotnost traje 14-15 mjeseci, a u pravilu se rađa samo jedno mladunče. Porod se odvija stojeći, tako da mladunče pada na tlo s visine od oko 2 metra, što nije sasvim bezopasno. Odmah nakon rođenja, mladunče je visoko 1,80 m i ima oko 50 kilograma. Unutar jednog sata već čvrsto stoje na nogama, a za koji sat već hodaju. Majka se s mladuncem prikljućuje krdu tek nakon dva do tri tjedna.
Mladunče ostaje s majkom oko godinu i pol. Sa četiri godine postaje spolno zrelo, a punu veličinu dosiže tek s oko 6 godina. U divljini doživljavaju 25, a u zatočeništvu 35 godina.
Od zvijeri se uspješno brane udarcima svojih dugih prednjih nogu s kopitima. Zbog njihove veličine ali i spremnosti na obranu, rijetki su napadi na njih. Ali mladunci su često žrtve lavova, hijena i divljih pasa. Usprkos majčinoj zaštiti, samo 25-50% mladunaca uspiju odrasti.
Podvrste [uredi]
Rasprostranjenost pojedinih podvrstaPrema uzorku pjega i područjima u kojem žive, žirafe se dijele na osam do devet podvrsta:
G. c. camelopardalis, istočni Sudan, zapadna Etiopija
G. c. peralta, ranije cijela zapadna Afrika, danas još samo u Čadu
G. c. antiquorum, zapadni Sudan, Srednjoafrička Republika
G. c. reticulata, sjeverna Kenija, južna Somalija
G. c. rothschildi, Uganda
G. c. tippelskirchi, južna Kenija, Tanzanija
G. c. thornicrofti, Zambija; njihov status je sporan
G. c. angolensis, Namibija, Bocvana
G. c. giraffa, Južna Afrika, Zimbabve, Mozambia"), ona živi u afričkim savanama i zaštićena je vrsta
- 21:01 -
DIVOKOZA
Divokoza (Rupicapra rupicapra) pripada sisarima (Mammalia), Papkarima (Artiodactyla), i to šupljorošcima (Bovidae). Može narasti do 80 cm visine, a u dužinu do 130 cm, a jači mužjaci teški su više od 40 kg. Ženke su nešto manje i lakše. Prirodni neprijatelj im je vuk, a za mlade opasnost može predstavljati i orao. Divokoze mogu živjeti do 20 godina.
Izgled [uredi]
Boja dlake zimi je tamnosiva, skoro crna, dužine do 12 cm, a ljeti žučkastocrvena dužine do 3 cm. Glava je blijede boje, sa tamnom prugom oko očiju i gubice. Od potiljka do repa proteže se tamnija pruga. Boje mužjaka su gotovo uvijek nešto tamnije od ženki. Imaju rogove ali su oni kod kod mužjaka jači, duži i povijeniji nego kod ženki. Za mužjaka je karakterisitčna i kičica na trbuhu i jači i deblji vrat. Rogovi rastu svake godine za određenu dužinu i nikada ne otpadaju. Starost jedinke možemo odrediti brojem godova na rogu koji su izraženi. U prve četiri godine prirast roga je veliki, a zatim opada ali je i dalje vidljiv. Divokoze vole mir i napuštaju uznemirena lovišta. U lovištu je vrlo oprezna i brzo osjeća prisustvo opasnosti, pri čemu pravi uzbunu za ostale jedinke glasnim piskom.
Ishrana [uredi]
Divokoza je u hrani izuzetno skromna životinja. Hrani se planinskim travama i mladim lišćem grmolikih biljaka, zimi pupoljcima, suhim vlatima trave, kupinama i malinama, koje nakon hranjenja preživa. Vrlo rado uzima so koja joj se mora redovno iznosti.
Ima odlično razvijeno osjetilo njuha, vidi dobro ali reaguje tek na pokret.
Razmnožavanje [uredi]
Parenje divokoza počinje u novembru i traje do sredine decembra, kad najveći mužjak nastoji otjerati sve potencijalne konkurente i skupiti u krdo što više ženki, ponekad služeći se i svojim rogovima. Ženka se jari u maju i junu i jare (jedno rijetko dvoje) brzo u stanju da prate majku. Jare doji majčino mlijeko oko šest mjeseci. Roščići mu rastu već u prvoj godini a spolno sazrjevaju u trećoj godini. Ženke žive sa mladuncima i mlađim mužjacima u krdima. Odrasli mužjaci su izdvojeni i žive pojedinačno a krdu prilaze samo u vrijeme parenja. Ženke i mužjaci su polno zreli u trećoj godini ali mužjaci moraju da dostignu potpunu fizičku zrelost da bi se mogli boriti za ženku.
Preuzeto sa: "http://bs.wikipedia.org/wiki/Divokoza"
- 21:00 -
ANTILOPA
Antilopa je naziv za mnoge vrste parnoprstaša iz porodice šupljorožaca. Rogovi antilopa se ne granaju i šuplji su. Potječu iz Afrike i manjim dijelom iz Azije, a nijedna vrsta nije iz Sjeverne i Južne Amerike. Nekada je pojam antilipa bio vrlo širok i odnosio se na šupljorošce, koji nisu goveda, ovce, bizoni i koze.
Naziv antilopa prvi je upotrijebio Eustahije iz Antiohije oko 336. godine. On je za antilopu rekao, da je predivna životinja, koja se nalazi uz rijeku Eufrat, vrlo je divlja i neukrotiva, može rogovima rušiti stabla.
Postoji 91 vrsta antilopa, koje većinom potječu iz Afrike. Antilope su svrstane u 30 rodova. Potporodice antilopa su: Alcelaphinae, Antilopinae, Hippotraginae, Reducinae, Cephalophinae, Pantholopinae, Aepycerotinae i mnoge vrste iz potporodice Bovinae.
Većina antilopa živi u Africi, ali postoje i antilope na Arapskom poluotoku, Indiji, Rusiji i jugoistočnoj Aziji. Mnoge vrste antilopa unesene su u države izvan svog areala, pogotovo u SAD, radi egzotičnog lova. Velik broj antilopa živi u Teksasu, gdje im odgovara klima. Antilope žive u različitim staništima, najčešće u savanama. Ima vrsta koje žive u šumama, pustinjama, polumočvarnim područjima, stjenovitim područjima ili hladnim krajevima Rusije. Vrste koje žive u šumama i šikarama, stalno su na tom području, dok se ostale antilope sele u velikim migracijama u potrazi za travom i kišom. Vrste antilopa poput gazela i gnua, imaju vrlo impresivne masovne migracije po čemu su rekorderi među sisavcima.
Sve antilope su parnoprstaši, preživači; mužjaci, a ponekad i ženke imaju rogove. Razlike u visini i težini između vrsta antilopa velike su. Raspon visina je od 20 cm do 180 cm, a raspon težina od 1 kg do 950 kg. Većina antilopa može brzo trčati, a neke se mogu i vrlo spretno penjati po stijenama. Neke se propinju i stoje samo na dvije noge, kako bi dohvatile lišće drveća. Većina antilopa može skočiti visoko u zrak. Boja krzna najčešće je smeđa, ponekad imaju šare ili su jednobojne. Gazele imaju bijele stražnjice. Neke vrste imaju velike pruge po sredini tijela.
Imaju razvijena osjetila vida, njuha i sluha kako bi na vrijeme uočili predatore. Mogu vidjeti na daleke udaljenosti. Imaju sustav komunikacije unutar vrste. Mužjaci su veći od ženki i imaju duže rogove. Kod nekih vrsta ženke su teže. Ženke nekih vrsta nemaju rogove. U pojedinim vrstama, mužjaci se rogovima bore za ženke. Te borbe više su ritualne, nego opasne
- 20:58 -
ANTILOPA
Antilopa je naziv za mnoge vrste parnoprstaša iz porodice šupljorožaca. Rogovi antilopa se ne granaju i šuplji su. Potječu iz Afrike i manjim dijelom iz Azije, a nijedna vrsta nije iz Sjeverne i Južne Amerike. Nekada je pojam antilipa bio vrlo širok i odnosio se na šupljorošce, koji nisu goveda, ovce, bizoni i koze.
Naziv antilopa prvi je upotrijebio Eustahije iz Antiohije oko 336. godine. On je za antilopu rekao, da je predivna životinja, koja se nalazi uz rijeku Eufrat, vrlo je divlja i neukrotiva, može rogovima rušiti stabla.
Postoji 91 vrsta antilopa, koje većinom potječu iz Afrike. Antilope su svrstane u 30 rodova. Potporodice antilopa su: Alcelaphinae, Antilopinae, Hippotraginae, Reducinae, Cephalophinae, Pantholopinae, Aepycerotinae i mnoge vrste iz potporodice Bovinae.
Većina antilopa živi u Africi, ali postoje i antilope na Arapskom poluotoku, Indiji, Rusiji i jugoistočnoj Aziji. Mnoge vrste antilopa unesene su u države izvan svog areala, pogotovo u SAD, radi egzotičnog lova. Velik broj antilopa živi u Teksasu, gdje im odgovara klima. Antilope žive u različitim staništima, najčešće u savanama. Ima vrsta koje žive u šumama, pustinjama, polumočvarnim područjima, stjenovitim područjima ili hladnim krajevima Rusije. Vrste koje žive u šumama i šikarama, stalno su na tom području, dok se ostale antilope sele u velikim migracijama u potrazi za travom i kišom. Vrste antilopa poput gazela i gnua, imaju vrlo impresivne masovne migracije po čemu su rekorderi među sisavcima.
Sve antilope su parnoprstaši, preživači; mužjaci, a ponekad i ženke imaju rogove. Razlike u visini i težini između vrsta antilopa velike su. Raspon visina je od 20 cm do 180 cm, a raspon težina od 1 kg do 950 kg. Većina antilopa može brzo trčati, a neke se mogu i vrlo spretno penjati po stijenama. Neke se propinju i stoje samo na dvije noge, kako bi dohvatile lišće drveća. Većina antilopa može skočiti visoko u zrak. Boja krzna najčešće je smeđa, ponekad imaju šare ili su jednobojne. Gazele imaju bijele stražnjice. Neke vrste imaju velike pruge po sredini tijela.
Imaju razvijena osjetila vida, njuha i sluha kako bi na vrijeme uočili predatore. Mogu vidjeti na daleke udaljenosti. Imaju sustav komunikacije unutar vrste. Mužjaci su veći od ženki i imaju duže rogove. Kod nekih vrsta ženke su teže. Ženke nekih vrsta nemaju rogove. U pojedinim vrstama, mužjaci se rogovima bore za ženke. Te borbe više su ritualne, nego opasne
- 20:58 -
GORILA
Gorile su stanovnici tropskih kišnih šuma i brdskih kišnih šuma u središnjem dijelu Afrike. Zapadni nizinski gorila (Gorilla gorilla gorilla) živi na području koje se prostire od jugoistoka Nigerije preko Ekvatorske Gvineje i Gabona do Republike Kongo. Istočni nizinski gorila nastanjuje istočni dio Demokratske Republike Kongo. Brdski gorile žive na obroncima vulkana Virunga i brdima Bwindi u graničnom području između Ugande, Ruande, Zaira i Demokratske Republike Konga.
Opis [uredi]
Uspravljeni, gorile mogu doseći visinu do 1,75 m, no stvarna dužina tijela im je nešto veća, jer stoje uvijek malo povijenih koljena. Raspon ruku im nadmašuje dužinu tijela i iznosi do 2,75 m. Između spolova postoje značajne razlike u težini. Dok su ženke teške između 70 i 90 kg, mužjaci zanju težiti i do 275 kg, dok dobro hranjeni gorile u zatočeništvu mogu imati čak i 350 kg.
Boja krzna je uglavnom crna, a s godinama se kod starijih mužjaka krzno na leđima oboji srebrno sivkasto. Po tom obilježju ih se često naziva i "srebrnoleđi" mužjak. Krzno brdskih gorila ima duže svilenkaste dlake od dlake nizinskih gorila. Kao i svi čovjekoliki majmuni, ni gorila nema rep. Gorile su robustno građeni, a lice i uške nemaju dlaku. Luk iznad očiju im je vrlo izražen.
Odrasli mužjak Način života [uredi]
Gorile su dnevne šumske životinje. Nizinski gorile žive u tropskim kišnim šumama, dok brdski gorile žive uglavnom u sekundarnim šumama. Brdski gorile žive na tlu, dok se nizinski gorile, čak i teški mužjaci, često u potrazi za hranom penju na drveće i do 20 m visoko. Na tlu se kreću na sva četiri ekstremiteta, oslanjajući se pri tome na srednje članke prstiju prednih ekstremiteta. Navečer si za spavanje grade gnijezda od granja i lišća, svako veče novo, što traje jedva nešto duže od 5 minuta. Ta gnijezda brdski gorile grade na tlu, a nizinski na stablima. Osnovni oblik zajedničkog življenja gorila je grupa od jednog mužjaka i nekoliko ženki s podmlatkom. Međutim, ponekad se sreću i grupe s dva ili više mužjaka. Prosječno velika grupa broji oko 10 do 15 jedinki, ali sreću se i grupe od dvije jedinke, ali i takve sa 30. Ako u grupi živi više od jednog mužjaka, samo jedan ima ulogu vođe i jedino on ima pravo na parenje.
Grupe se ponašaju vrlo fleksibilno. Često se privremeno razdvajaju u potrazi za hranom. Za razliku od ostalih vrsta primata, grupu napuštaju i mužjaci i ženke, i stvaraju nove grupe. Jednom osnovane, grupe su vrlo dugovječne, a ponekad dolazi do borbe između mužjaka za položaj vođe. Ako pobijedi novi mužjak, ubija svu djecu svog prethodnika. Biološka korist tog infanticida može biti činjenica da ženke koje doje ne mogu ostati skotne, ali nakon smrti mladunca su vrlo brzo ponovo plodne.
Ženka s mladuncem (Zoo Hannover)Teritorijalno ponašanje nije izraženo. Više grupa može tražiti hranu na istom području, ali izbjegavaju direktan međusobni kontakt. Kako im se hrana sastoji uglavnom od lišća, potrage nisu duge niti daleke. S jedne strane jer lišća ima dovoljno, a s druge jer je prehrambena vrijednost lišća vrlo niska, pa su prisiljeni na duga razdoblja mirovanja. Gorile vladaju nizom glasova, vrištavih i mumljavih, koji služe za javljanje položaja članovima svoje grupe, ali i obavještavanju drugih grupa o svom položaju, no mogu izražavati i agresivnost. Za gorile je tipično "bubnjanje" šakama po grudima. Ranije se vjerovalo da to rade samo stariji mužjaci, dok je danas poznato, da to prakticiraju svi članovi društva gorila. To vjerojatno služi kao označavanje mjesta gdje se nalaze ili kao ritualizirani pozdrav.
Poput čimpanza, i gorile jedu bodljikavo lišće koje sadrži trpke tvari da se riješe neugodnih crijevnih parazita. Velike količine tog lišća gutaju nesažvakane, kako bi sa crijeva "ostrugali" parazite.
Ishrana [uredi]
Od svih čovjekolikih majmuna gorile su najizraženiji biljožderi. Njihova glavna hrana je lišće, a ovisno o sezoni, voće jedu u vrlo različitim količinama. Odrasla životinja treba oko 25 kg dnevno. Životinjski dodatak hrani su samo kukci a i to najčešće nehotice i nesvjesno, kad se oni nađu na lišću kojeg gorila pojede. Obzirom da su veliki, veći dio svog aktivnog razdoblja provode hraneći se.
Razmnožavanje [uredi]
Brdski gorilaGorile u prirodi nemaju određeno razdoblje razmnožavanja. Ženka svakih 3,5 do 4,5 godine koti najčešće samo jednog mladunca. Skotnost traje oko 8,5 do 9 mjeseci pa tako uz ljude imaju najduže vrijeme trudnoće. Mladunčad se rađa teška oko 2 kg, ali se brže razvija od, recimo, ljudskih beba. S tri mjeseca već pužu, a nakon toga više godina "jašu" na majčinim leđima. U dobi između dvije i četiri godine prestaju sisati, a spolnu zrelost dosežu ženke u osmoj, a mužjaci u desetoj godini. Očekivani životni vijek im je oko 50 godina (kad su na skrbi ljudima, mogu doživjeti i 54 godine).
Gorile i ljudi [uredi]
Vjerojatno prvo spominjanje gorila potiče od jednog admirala Kartage, Hanna, no njegov je prevodioc time opisao jedno pigmejsko pleme niskog rasta. Tek 1847. je prvi put opisao jedan američki misionar i novu vrstu tada, po kartaškom admiralu, nazvao Hanno.
Sve tri podvrste gorila su uvrštene na crvenu listu IUCNa. Procjenjuje se, da u prirodi živi još oko 100.000 do 150.000 jedinki.
Najbrojniji su zapadni nizinski gorile, čija populacija se procjenjuje na oko 90.000 do 100.000 jedinki. Istočnih nizinskih gorila danas živi u prirodi još najviše 15.000, dok je najugroženiji brdski gorila. Još samo 400 do 700 jedinki živi na obroncima Virunga vulkana i Bwindi planina na granici između Ugande, Ruande, Zaira Demokratske Republike Konga.
Odrasli gorile nemaju prirodnih neprijatelja, samo ponekad uspije leopardu da ugrabi nekog mladunca. najveća opasnost za životinje je krčenje šuma čime se neprekidno smanjuje njihov životni prostor. Uz to, građanski rat u Demokratskoj Republici Kongo je jako otežao provođenje mjera zaštite ove vrste.
Brojni zoološki vrtovi imaju gorile, no to su uvijek samo nizinski gorile. Nakon desetljeća poteškoća, danas uspijeva razmnožavanje gorila koji žive u zatočeništvu. Najpoznatiji zoo-gorila je bio jedan albino mužjak u zoološkom vrtu Barcelone koji je uginuo 2003. a bio je jedina poznata albino gorila. Najpoznatiji znanstvenik koji se bavio proučavanjem gorila bila je Dian Fossey.
- 20:53 -
SOVA
Snježnasova (lat. Bubo scandiacus) je krupna vrsta sove iz porodice pravihsova (Strigidae). Nastanjuju tundre sjevernih dijelova Euroazije i Sjeverne Amerike. Tijekom zime, snježne sove naseljavaju široki krug Kanade, Grenland i veći dio sjeverne Euroazije.
Opis [uredi]
Ova krupnasova je veoma lako uočljiva. Mužjaci su nešto manji od ženki. Duga je od 53 do 65 centimetara sa rasponom krila od 145—157 centimetara. Ženke su u prosjeku duge 63, a mužjaci 58 centimetara. Odrasle jedinke teže između 1,6 i 2,5 kilograma.
Odrasli mužjaci su bijele boje čime se odlično stapaju s okolinom, dok ženke i mlade ptice imaju tamne pjege i poprečne pruge tamnih nijansi na bijelom perju. Snježne sove imaju gusto perje s nogama prekrivenim dugim bijelim perjem koje ih štiti od hladne sjeverne klime. Oči su joj zlatnožute boje, a crni kljun je prekriven paperjem.
Snježne sove love danju, za razliku od ostalih vrstasova. Ako ne uhvate plijen dok lete, trčat će za njim da bi ga zaskočili. Na plijen se obrušavaju sa visine, s ispruženim kandžama. Hrane se malim sisavcima, poput miševa, i drugim glodavcima, osobito leminzima, a mogući plijen uključuju i bijeli zečevi. U priobalnim dijelovima ponekad love i ribu, pa čak i druge ptice. Zbog niske hranjive vrijednosti plijena, snježne sove će pojesti i strvinu. Grabežljivac i lovac danju koji se hrani strvinama. Bijele je boje poput snijega zimi.
Razmnožavanje [uredi]
Tijekom parenja mužjaci proizvode glasne "hu" zvukove koji privlače ženke. Mogu se čuti nekoliko kilometara kroz tundru. Oglašavaju se šištanjem i zvukom, koji je sličan lajanju. Grade gnijezda na zemlji u obliku male rupe.
Razmnožavanje traje tijekom svibnja, i leglo broji od 5 do 14 jaja. Ženka obično polaže jaja u razmaku od dva dana. Roditelji podjednako hrane sve ptiće i brinu se o njima. Da bi mladi preživjeli, svakodnevno su potrebna oko dva leminga
- 20:51 -
TULJAN
Bajkalski tuljan - nerpa (Phoca sibirica) živi u Bajkalskom jezeru kao zaštićena endemska vrsta. Jedan je od najmanjih vrsta tuljana. Odrasle nerpe narastu do 1,3 m, a masa im je između 60 i 70 kg. Sivu boju upotpunjuje žuto krzno na trbuhu. Imaju čunjast oblik tijela, a noge su im preobražene u peraje. Poznati su kao brzi plivači, koji odlično rone, te ispod vode mogu stajati najviše 60 minuta.
Prehrana [uredi]
Hrane se uglavnom životinjama iz Bajkalskog jezera, ponajviše endemskom ribom golomjankom (Cemphorus baicalensis). U lov idu noću, jer golomjanke tada izlaze na 100 metara ispod površine.
Zanimljivosti [uredi]
U vrijeme kada se Bajkal počinje zamrzavati, nerpe probijaju otvore za disanje u ledu, te ih cijelo ledeno razdoblje održavaju otvorenima.
Nerpe znaju biti udaljene od ostalih tuljana i po nekoliko kilometara, ali to im ne smeta jer su dosta samotne.
U Bajkalu živi oko 55 do 65 tisuća tuljana.
Još uvijek nije poznato kako je nerpa dospjela u Bajkalsko jezero, jer su njeni srodnici, arktički tuljani, više od 3000 kilometara sjevernije.
Najveći problem za opstanak nerpi u Bajkalu je krivolov, zbog njihova vrijednog krzna od kojeg se izrađuju šubare i čizme.
Nerpa i vrsta tuljana u ruskom jezeru Ladoga su jedine dvije vrste slatkovodnih tuljana.
Dobavljeno iz "http://hr.wikipedia.org/wiki/Bajkalski_tuljan"
- 20:50 -
MORSKI PAS
Morski psi (Selachimorpha) su kralježnjaci iz razreda hrskavičnjača. Dio su nadreda Selachimorpha. Pripadaju i u grupu elasmobranches, to jest riba čiji škržni otvori su u obliku proreza te, zajedno sa ražama, drhtuljama, listovima i sličnim životinjama čine podrazred Elasmobranchii.
Morski psi su mesožderi, a hrane se svime što je u blizini. Plivaju brzo, ali, za razliku od većine riba, nemaju riblji mjehur, pa moraju stalno plivati. Karnivorski morski psi uglavnom ne napadaju zubima, no većina morskih pasa tijekom života izgubi mnogo zubiju; neki morski psi tijekom života izgube 30, 000 zubiju.
Veliki su od dvadesetak centimetara (pas pigmej) pa do 18 metara (gorostasna psina), iako postoje i nepotvrđeni izvještaji o gorostasnim psinama dugim čak 21 metar. Razmnožavaju se na tri načina: leženjem jaja (oviparnost), rađanjem živih mladunaca (viviparnost) ili na način da se mladi morski psi razvijaju iz jaja, ali u tijelu majke, tako da se rađaju razvijeni (ovoviviparnost). Na ovoviparni način također se rađaju neke raže
- 20:47 -
ŽABA
Žabe
Žabe ili bezrepci pripadaju vodozemcima, a razlikuju se od drugih vodozemaca po tome što nemaju rep. Tijelo im je zdepasto, pokriveno glatkom, golom i mekanom kožom.
Izgled [uredi]
Mužjaci nekih vrsta imaju sa strane usta zvučne mjehure (rezonatore) za pojačavanje glasa. Kralježnica žaba sastoji se od 9 kralježaka i koštanoga prutića trtične kosti (urostila). Rebara nemaju. Stražnje su im noge prilagođene za skakanje i plivanje, te su mnogo dulje i snažnije od prednjih. Četiri prsta na prednjim nogama su slobodna, a pet prstiju stražnjih nogu spojeno je plivaćom kožicom. Otrovne žabe su živih boja. Otrov može usmrtiti manjeg grabežljivca ako je pojede, a neke žabe sadržavaju toliko otrova da čak mogu usmrtiti čovjeka. Indijanci se služe njihovim otrovom za koplja i strelice.
Razvoj [uredi]
Faze u razvoju punoglavcaNajveći broj žaba polaže tisuće jaja u vodi, gdje se uglavnom jaja i oplođuju jer žabe nemaju organe za parenje. U vodi žive i završavaju metamorfozu ličinke zvane punoglavci. Preobrazba iz punoglavca u odraslu žabu traje 2 do 4 mjeseca. Hrane se mušicama, komarcima, i drugim kukcima, njihovim ličinkama i crvolikim beskralježnjacima. Žive u vodi ili u samoj njezinoj blizini, a neke vrste po vlažnim livadama i listopadnim šumama. Hladno i suho doba godine provode zakopane u mulju. [1]
Žlijezde [uredi]
Žlijezde u koži žabe nalaze se u epidermalonom sloju koji se naziva usmina. Usmina je ispunjena vezivnim tkivom, a u njoj se nalaze kromatofori, mišićna vlakna i žlijezde. Dvije vrste žlijezda se nalaze kod "prave žabe" (Rana species), a to su sluzne (mukozne) i zrnate žlijezde.
Pigment [uredi]
Pigmentne stanice kod žabe nazivaju se kromatofori. Oni sadrže razna pigmentna zrnca, različitih boja: žute, crvene, smeđe. Zbog tih raznih boja kromatofori se zajednički nazivaju alanofori.
Škrge [uredi]
Nemaju unutarnje ni vanjske škrge. One se nalaze isključivo u postembrionalnom razvoju, u stadiju punoglavca, na vanjskoj strani životinje, kao privjesci, a služe kao opskrba krvlju s kisikom. Krv pritom iz srca ulazi u škrge, koje se sastoje od mnogo krvnih žilica, tu se vrši izmjena plinova te se kisik veže na respiratorne pigmente (hemocijanin) u krvi i tako prenosi tijelom.
Vrste [uredi]
Najpoznatije su vrste: žuti mukač (Bomina variegata), crveni mukač (Bomina bombina), češnjača (Pelobates fuscus), obična krastača (Bufo bufo), zelena krastača (Bufo viridis), gatalinka (Hyla arborea)[2], grčka žaba (Rana graeca), močvarna smeđa žaba (Rana arvalis).
Galerija [uredi]
- 20:41 -
ORAO
Orlovi su porodica ptica kojih ima u Evroaziji i Africi. Dvije vrste orlova najraširenije su u Sjevernoj Americi i Meksiku.
Opis [uredi]
Orlovi se uglavnom hrane većim životinjama (ponekad i manjim), ali neke vrste se hrane isključivo ribom. Orlovi mogu katkad biti i strvinari. Gnijezde se na planinskim liticama
- 20:39 -
JEŽ
Ježevi
Ježevi (Erinaceidae) su porodica sisavaca. Najpoznatiji pretstavnici porodice koji žive u Europi su tamnoprsi (Erinaceus europaeus) i bjeloprsi ježevi (Erinaceus concolor). Porodica obuhvaća ukupno 25 vrsta, podijeljenih u dvije potporodice, prave ježeve i štakorske rovke ili, kako ih još često nazivaju gimnure, koji nemaju bodlje. Mjesto ježeva u sistematici je još uvijek sporno. Razmatra se, da li ih se treba i dalje svrstavati u kukcojede, ili im dodijeliti vlastiti red, koji bi se zvao Erinaceomorpha na temelju pripadnosti grupi viših sisavaca. Novija istraživanja čine sve vjerojatnijom prvu, dosadašnju varijantu.
Građa tijela [uredi]
Ježevi su male do srednje velike životinje i imaju vrlo sličnu građu tijela. Dužina tijela im se kreće između 10 i 45 centimetara. Najveća je malajska štakorska rovka (Echinosorex gymnura) koja može težiti do 2 kg, dok mala štakorska rovka teži samo od 20 do 80 grama. Dužina repa im je različita, dok štakorske rovke imaju dugi rep, pravi ježevi imaju uglavnom samo malene batrljice.
Udovi ježeva su kratki i nisu specijalizirani. Kao i kod drugih kukcojeda, i kod ježeva palčevi im nisu nasuprotni, a prsti završavaju s po pet prstiju s oštrim kandžama. Jedini izutetak su četiri vrste ježeva iz roda Atelerix koji svi žive u Africi i na stražnjim nogama imaju samo četiri prsta. Štakorske rovke imaju nešto duže stražnje noge od pravih ježeva, kako bi im to omogućilo veću brzinu u bijegu.
Krzno [uredi]
Krzno ježeva je najčešće neupadljivo smeđe ili sive boje. Pravi ježevi imaju kao vrlo učinkovitu obranu na leđima i bokovima bodlje (tamnoprsi jež ih ima oko 6 do 8 tisuća). Bodlje su preoblikovana dlaka, i iznutra su šuplje. Svaka bodlja ima poseban mišić (Musculus arrestor pili) koji upravlja njenim položajem. Kad su ugroženi, sklupčaju se u kuglu. To zahtijeva kompleksnu "suradnju" brojnih mišića, između ostalih Musculus caudo-dorsalis koji se proteže od korijena repa pa duž leđa i uspravlja bodlje, i Musculus sphincter cuculi koji drži zivotinju sklupčanom i tako skriva nezaštićene dijelove tijela, jer pravi ježevi nemaju bodlje na trbuhu, licu i udovima. Ti dijelovi tijela pokriveni su samo krznom bez bodlji.
Sklupčani pravi ježZa razliku od ove potporodice, druga potporodica, štakorske rovke, nemaju bodlje, a zbog uglavnom dugog i golog repa izgledom potsjećaju na rovke (Soricidae). Krzno im je sivosmeđe do crno, a ovisno o vrsti može biti svilenkasno ili grubo. Njihova obranbena strategija je bijeg.
Glava i zubi [uredi]
Lubanja ježeva je izdužena i plosnata. Vrat im je kratak, a na izduženoj, pokretljivoj njušci imaju osjetilne dlake. U usporedbi s drugim kukcojedima imaju relativno velike oči i uške. U potrazi za hranom najvažnija osjetila su im njuh i sluh, dok vid ima u tome manje važnu ulogu. Moždani dio lubanje je relativno mali, pa je i mozak jednostavno građen, a u odnosu na tjelesnu masu malen, ali je dio zadužen za vrednovanje mirisa dobro razvijen.
Zubi su im šiljasti i oštri, dobro prilagođeni njihovom načinu prehrane. Sve vrste imaju relativno puno zubi, kod nekih vrsta se zadržalo 44 zuba, što je bio prvobitni broj zuba viših sisavaca. Prednji sjekutić je često veći od slijedećih, gornji kutnjaci imaju četiri kvržice, dok su stražnji često reducirani.
Probavni sustav i sustav za razmnožavanje [uredi]
Probavni sustav im je vrlo jednostavno građen. Nemaju slijepo crijevo, a crijevo im je jednostavna i vrlo kratka cijev, u usporedbi s dužinom tijela. Testisi mužjaka su im izvan trbušne šupljine u kožnom naboru koji potsjeća na mošnje, a maternica ima dva "roga".
Rasprostranjenost i okoliš [uredi]
Ježevi su aktivni pretežno u sumrak i noćuRasprostranjenost ježeva ograničena je na stari svijet, žive u Europi, Africi i dijelovima Azije. Nema ih u Americi niti u Australiji. Dok pravi ježevi nastanjuju područja od britanskih otoka i Pirenejskog poluotoka sve do južne Afrike odnosno Koreje i Indije, štakorske rovke žive samo u Jugoistočnoj Aziji.
Ježevi žive u vrlo različitim staništima. Pravi ježevi vole suha područja, može ih se sresti u rijetkim šumama, na travnjacima i livadama, ali i na kultiviranim područjima, kao i na zelenim površinama u gradovima. Neki rod (taksonomija)ovi su čak izraziti stanovnici stepa i pustinja. Za razliku od njih, štakorske rovke daju prednost vlažnim staništima, i najčešći su u kišnim šumama.
Način života [uredi]
Općenito [uredi]
Ježevi su u prvom redu stanovnici tla. Neke vrste mogu se penjati, i ponekad se zadržavaju na grmovima, ali hranu uglavnom taže na tlu. Neke vrste zbog bržeg napredovanja utabaju prave "staze" u gustom podrastu. Neke vrste vrlo dobro plivaju, a najmanje jedna vrsta, malajska štakorska rovka (Echinosorex gymnura), odlazi u potragu za hranom i u vodu.
Pravi ježevi uglavnom kopaju vlastite brloge koje koriste za odmaranje. Brlozi u pravilu imaju dva ulaza, skrivena u gustoj vegetaciji, a obloženi su često suhim biljkama. Za razliku od njih, štakorske rovke uglavnom ne kopaju tunele nego se skrivaju između stijena, u korijenju stabala ili jamama u zemlji.
Socijalno ponašanje i vrijeme aktivnosti [uredi]
Ježevo mladunče na dlanuOsim u vrijeme parenja, ježevi su uglavnom samotnjaci i reagiraju agresivno na druge pripadnike svoje vrste. Osim nekoliko vrsta štakorskih rovki za koje je poznato da traže hranu i po danu, svi ostali ježevi su aktivni u sumrak i noću.
U hladnijim područjima ježevi "spavaju" zimski san, dok stanovnici toplih područja u sušnom razdoblju zapadaju u stanje ukočenosti, nazvano torpor.
Hrana [uredi]
Hrana ove skupine životinja su u prvom redu beskralješnjaci (kukci i njihove larve kao i kolutićavci), no jedu i male kralježnjake kao i strvinu. U manjoj mjeri jedu i biljni materijal kao korijenje i voće.
Pogrešna je tvrdnja, da pravi ježevi rezervu hrane nabadaju na svoje bodlje. Ponekad se dogovi da se na njihovim leđnim bodljana nađe koji list ili voćka, ali životinje se time ne hrane. Ovaj nepotrebni teret nađe se nenamjerno na tim mjestima, a ne trude se pretjerano riješiti se toga.
Sistematika [uredi]
Vanjska sistematika [uredi]
Mjesto ježeva u sistematici spada u najspornija pitanja u sistematici sisavaca. Dugo vremena ih se svrstavalo u red kukcojeda (Insectivora), u koji se uz ježeve ubrajaju i krtice (Talpidae), rovke (Soricidae) i brazdozubi tenreci (Solenodontidae), kao i jedna izumrla porodica, karipske rovke (Nesophontidae). Ovaj red je uvijek bio definiran s relativno malo zajedničkih osobitosti, i pojedine grupe su se neprekidno uključivale ili isključivale iz njega.
Od početka 21. stoljeća napravljeno je nekoliko molekularnogenetičkih istraživanja mitohondrijskih gena prema kojima ježevi nisu blisko srodni s ostalim kukcožderima, nego da ježevi tvore vlastiti red (Erinaceomorpha). Ova istraživanja stavila su ježeve u samu osnovu viših sisavaca, i u njima vidjela sestrinsku grupu svim ostalim višim sisavcima.
Međutim, postoji i kritika ovih istraživanja. Upravo mitohondrijske sekvence DNK kod ovih životinja su prošle vrlo brzu evoluciju s visokom stopom mutacije tako da se zbog toga genetički više razlikuju od najbližih srodnika nego što se ovi razlikuju od dalje udaljenih vrsta. Analize koje su slijedile, između ostalih nuklearnih gena [1], ali i mitohondrijskih gena [2] ponovo su potvrdile pripadnost ježeva skupini kukcoždera.
Prema ovim istraživanjima, najbliži srodnici ježeva su rovke, tako da iz tih analiza proizlazi slijedeći kladogram
- 20:36 -
KROKODIL
KROKODIL
Krokodili (Crocodilia) su red tropskih grabežljivaca. Uz ptice, to su jedini do danas preživjeli "potomci" velike grupe gmazova, Archosaura. Prema tome, njihovi i danas živući najbliži srodnici su ptice. Njihovo je srodstvo dokazivo cijelim nizom osobina, ali prije svega građom sistema krvotoka. Zbog koštanog oklopa, krokodile nazivaju i oklopljenim gušterima.
Svi danas živući krokodili žive u rijekama i jezerima tropa i suptropskoh područja, jedino Crocodylus porosus može živjeti i u moru, a često se pojavljuje uz obale različitih otoka. Kao prilagodbu životnom okolišu, ove životinje jako dobro plivaju i prikrivaju se u vodi tako, da miruju uronjeni u vodu pri čemu iz vode izviruju jedino oči i nosnice.
Osobine [uredi]
Građa tijela kao i fiziologija današnjih krokodila je izrazito prilagođena životu u vodi. Tu spada vodoravno spljošteno tijelo s uglavnom isto spljoštenom gubicom, dok im je rep spljošten postrano, a krokodili ga koriste uglavnom kao kormilo. Ovisno o vrsti, tijelo im može biti dugo od 1,20 pa do 7 m, a nađeni su fosili dugi i do 12 metara. Krokodili rastu cijelog života.
Glava [uredi]
Lubanja im je izdužena, a oči su tijekom evolucije pomaknute visoko prema vrhu lubanje. Na očima imaju tri kapka, gornji, donji i migavicu. Nosnice, smještene na vrhu gubice povezane su sistemom kanala sa dušnikom, tako da mogu disati i punih ustiju, a kad su pod vodom, mogu ih, kao i ušni otvor, hermetički zatvoriti. Većina krokodila ima relativno široku gubicu koja omogućuje raznovrsnu prehranu. Jedina iznimka su gavijali koji se hrane pretežno ribama i imaju izrazito usku i izduženu gubicu.
Lubanja krokodila je kompaktna. Njen jedini pokretni dio je donja čeljust. Na gornjoj strani gubice i stražnjem dijelu glave su kosti lubanje sraštene s kožom koja je neposredno iznad njih, između kože i kostiju tvori se vapnenasti sloj, "Crusta calcarea".
Čunjasti zubi imaju samo jedan vrh i tekodontni su, smješteni su u udubljenjima gornje i donje čeljusti. Ovisno o vrsti, broj, oblik i dužina zubi variraju. Kad imaju zatvorenu gubicu, kod aligatora su zubi donje čeljusti smješteni unutar reda zubiju gornje čeljusti, dok kod pravih krokodila četvrti zub donje čeljusti ulazi u udubljenje u gornjoj čeljusti i izvana je vidljiv. Krokodili redovno mijenjaju zube, pri čemu se "zamjenski zubi" razvijaju u šupljinama "aktivnih zubi". Svaki zub se zamijeni u roku od dvije godine, pri čemu se prednji mijenjaju češće od stražnjih.
Oklop [uredi]
Krokodili su ime "oklopljeni gušteri" dobili po svom ljuskastom oklopu koji je, naročito na leđima, ojačan koštanim pločama. Pri tome se završni sloj kože, epiderma, sastoji od različitog broja slojeva kolagenskih vlakana. U najranijim razdobljima života životinje ona ima dva do tri takva sloja, a tijekom života se pod njih slažu novi, tako da kod jednog odraslog američkog aligatora mogu biti i do 24 takva sloja jedan ispod drugog. Krokodili ne mijenjaju "košuljice" kao neki drugi reptili. Vanjski sloj se obnavlja samo jednostavnim trošenjem ribanjem.
Rožnate leđne ljuske sastoje se od crepasto složenih rožnatih pločica koje se nazivaju leđni štit. Ispod tog štita smještene su koštane ploče, čiji broj variira zavisno o vrsti od četiri do deset takvih ploča, uvijek složenih uzdužno. I na šiji životinje su ispod rožnatih ljuski ovakve pločice smještene koštane pločice i pri tome tvore uzorak tipičan za pojedinu vrstu. I trbuh životinje prekriven je takvim štitom, no gotovo kod ni jedne vrste taj štit nije podložen koštanim pločicama. Leđne i trbušne rožnate ljuske tvore na repu prstenove koji od korijena repa imaju dva reda ljuskavih zubaca, koji se prema kraju približavaju i pred krajem repa prelaze u jedan red tih zubaca. Ova zaštita je to snažnije razvijena što je vrsta manja. S veličinom vrste zaštita je slabija, jer je životinja zaštićena već svojom veličinom.
Način života [uredi]
Okoliš [uredi]
Odozgor prema dole: glava američkog aligatora (Alligator mississippiensis), niskog krokodila (Crocodylus niloticus) i indijskog gavijala (Gavialis gangeticus)Sve danas živuće vrste prilagođene su građom tijela i načinom života semiakvatičnom životu, pri čemu životinje velik dio života provode u vodi. Uz samo jednu iznimku (Crocodylus porosus), svi krokodili žive pretežno u slatkoj vodi, no može ih se sresti u bočatoj vodi kao i u slanoj vodi u blizini morske obale. Pri tome, neke vrste daju prednost otvorenim vodana jezera i većih rijeka, dok druge biraju potoke i žive u obalnom podrastu. Nastanjuju tropska područja, uz izuzetak dvije vrste aligatora koji žive u sjevernijim područjima, ali samo tamo, gdje su blage zime. Uz ova svojstva, njihova pojavnost zavisi i o količini moguće lovine, povoljnih mjesta za polaganje jaja, veličini konkurencije ali i o izlovu kojem su izloženi.
Lov i prehrana [uredi]
Svi krokodili su mesožderi. Gotovo sve vrste love bilo koji plijen koji mogu uhvatiti ali i obzirom na veličinu savladati. Vrlo malo vrsta su specijalizirani samo na određene vrste plijena. To su samo vrste s uskim gubicama i zubima poput vrše (gavijali i australski krokodil) koji su se specijalizirali za lov na ribe. Mlade životinje i manje vrste love pretežno kukce, žabe i male sisavce, dok odrasle životinje velikih vrsta love sve što mogu uhvatiti. Nije rijetkost niti kanibalizam prije svega mladih jedinki iste vrste. Uprkos svom tromom izgledu, krokodili reagiraju iznimno brzo, a vrlo su okretni i na suhom.
Parenje i socijalno ponašanje [uredi]
Krokodili polažu jaja u gnijezda. Razlikuju se dva osnovna tipa gnijezda:
brežuljkasta gnijezda ženka slaže od biljnog materijala koji kasnije procesom truljenja "proizvodi" potrebnu toplinu za valjenje jaja,
jamasta gnijezda su jame koje ženka iskapa, a prekriva ih biljnim materijalom.
Ženka krokodila polaže između 20 i 80 jaja u tako pripremljena gnijezda. Razvoj mladunaca zavisi o temperaturi (zavisnost spola o temperaturi u leglu) u leglu. Njihova jaja nemaju spolne kromosome, pa se zbog toga iz svakog jaja potencijalno mogu razviti jedinke oba spola. Ako jaja sazrijevaju pri temperaturi od oko 30°Celziusa, iz jaja se vale ženke, no ako je temperatura u gnijezdu oko 34° iz jaja će se izvaliti isključivo mužjaci. Ako su jaja položena na raznim dubinama gnijezda, velika je vjerojatnoća da će se izvaliti mladunci različitog spola.
Kad odrastu, korokodili nemaju prirodnih neprijatelja, ali njihove mladunce ugrožavaju ptice, varani, ili čak i pripadnici iste vrste. Tako se procjenjuje, da oko 90% krokodila stradava u mladenačkom razdoblju, ili čak još kao embrio. Čitav niz grabežljivaca dolazi u obzir kao mogući neprijatelji krokodila u tom vrlo ranom razdoblju njihovog života. Pored toga, embriji mogu uginuti i zbog loših klimatskih uvjeta kao i ako se u gnijezdu razviju gljivice. Kod velikog broja vrsta krokodila ženke ostaju pored gnijezda i štite ga od pljačkaša. Neposredno pred valjenje, mladunci se javljaju kreketavim glasovima, i tada majka pomaže mladuncima otkapajući gnijezdo. Uzima ih u gubicu, nosi ih do vode i još neko vrijeme ostaje uz mladunce štiteći ih od grabežljivaca ali i od pripadnika vlastite vrste
- 20:33 -
LABUD
Labudovi
Labudovima (lat. Cybnini) se nazivaju dva roda ptica iz reda patkarica. Unutar reda patkarica, labudovi su dio potporodice gušćarica.
Perje labudova je ili potpuno bijelo, ili je mješavina crnog i bijelog, pri čemu bijela varijanta može ponekad imati crne vrškove krila. Crni labudovi su jedina crna vrsta labudova. Imaju bijele vrškove krila i izraženo crveno obojene kljunove. Mužjaci i ženke su uvijek vrlo slični, bez spolnog dimorfizma.
Labudovi se od gusaka u užem smislu razlikuju još dužim vratom koji im omogućuje pretraživanje dna dubljih voda, i veličinom tijela koje ih čini najvećim vodenim pticama. Raspon krila im može doseći dva metra, a mogu težiti 15 kilograma. Suprotno krilima, noge su im relativno kratke, tako da labudovi na tlu djeluju prilično nespretno. No zato imaju vrlo snažne letne mišiće pa mogu preletjeti i više od tisuću kilometara do svojih gnjezdišta na sjeveru.
Oba roditelja zajedno brinu o mladuncima. Ostaju s njima do godine dana.
Navodi o životnom vijeku labudova su vrlo različiti. Kreću se od 19 pa do 50 godina, a dijelom i puno više od toga.
Vrste [uredi]
Pravi labudovi (Cygnus )
Crni labud (C. atratus )
Crnovrati labud (C. melanocoryphus )
Grbavi labud (C. olor)
Labud trubač (C. buccinator )
Labud zviždač (C. columbianus )
Patuljasti labud (C. bewickii )
Labud pjevač (C. cygnus )
† Novozelandski labud (C. sumnerensis )
Coscoroba labudovi (Coscoroba)
Coscoroba labud (C.coscoroba)
Labudovi i čovjek [uredi]
Labudovi su često nadahnjivali ljudsku maštu. O tome svjedoči pojam labuđi pjev kao i bajka "Ružno pače". U toj bajci, kao i inače u europskoj mitologiji labud simbolizira zrelost i dovršenost, a u umjetnosti se često koristi kao alegorija za čistoću
- 20:31 -
PAUN
Paunovi
Paunovi (Pavo) su rod ptica koji uključuje dvije vrste. Ovaj rod nazivaju i Azijski paun.
Afrički kongoanski paun pripada rodu Afropavo, ne pripada paunovima.
Opis [uredi]
Paun se često prikazuje i najpoznatiji je kao mužjak, koji ima ogromni rep s mnoštvo perja dugog nešto više od 3 metra, koji je raznih boja. Ženka je neugledna te je smeđe boje, no neke imaju sive te smeđe tonove perja.
U paunove spadaju dvije vrste:
Indijski paun, Pavo cristatus (iz Azije)
Zeleni paun, Pavo muticus (iz Azije)
Indijski paun uobičajeno stanište nalazi u Indijskom potkotinentu. Mužjak indijskog pauna nacionalna je ptica Indije. Zeleni paun živi u Burmi i na indonezijskom otoku Javi. Ponekad se zeleni paun naziva i nijemi paun.
Indijski paun prema nekim autorima nema podvrsta, dok zeleni paun ima 3 podvrste: Pavo muticus spicifer, Pavo muticus imperator i nominatni Pavo muticus muticus.[1]Obje vrste su se razvile alopatrijski. Čovjek ih obje uzgaja u zatočeništvu, čak i daleko od izvornih staništa
- 20:29 -
DEVE
DEVE
Deve (lat. Camelidae) su porodica sisavaca iz reda parnoprstaša (Artiodactyla), i jedina su danas još živuća porodica podreda Tylopoda. Porodicu se može podijeliti u dvije osnovne skupine, deve starog svijeta (Camelus) s dvije vrste, jednogrbom (dromedarom) i dvogrbom devom (baktrijskom devom), i deve novog svijeta s dvije vrste koje žive u divljini, gvanako (Lama guanacoe) i vikunja (Vicugna vicugna).
Općenito [uredi]
Deve su generalno velike životinje obilježene dugim, tankim vratom, malom glavom i relativno dugačkim, vitkim nogama. U odnosu na veličinu, postoje značajne razlike između deva starog svijeta i deva novog svijeta. Dok su vrste iz novog svijeta teške između 35 i 150 kg, deve starog svijeta teže od 300 pa do 700 kg.
Naziv podreda, Tylopoda, potječe od građe stopala ovih životinja (prijevod je, od prilike, "žuljevito stopalo"). Suprotno većini drugih parnoprstaša koji se oslanjaju na vrhove prstiju "obučene" u kopito, deve dodiruju tlo predzadnjim i zadnjim člancima prstiju. Nemaju kopita nego samo savijene nokte koji štite samo prednji rub stopala. Prsti se oslanjaju na elastične "jastučiće" od vezivnog tkiva koji tvore široko žuljevito stopalo. Po dva prsta (treći i četvrti) čine središnju os, dok su ostali prsti potpuno zakržljali. Suprotno od većine drugih parnoprstaša, deve se kreću izmjenično podižući lijevi odnosno desni par noge istovremeno, zbog čega se u hodu izraženo ljujaju.
Lubanje deva su plosnate i izdužene, i nemaju rogove. Gornja usna im je rascijepljena, a nosnice mogu zatvoriti. Imaju 30 do 34 zuba. U svakoj polovici gornje čeljusti imaju po jedan sjekutić oblikom sličan očnjaku, a ukupno 6 sjekutića lopatastog oblika u donjoj čeljusti istureno je prema van. Do kutnjaka imaju prazninu koju se naziva dijastema.
Probavni sustav [uredi]
Iako deve nisu svrstane u podred preživača, preživaju i kao i preživači imaju želudac s više odjeljaka što služi boljoj probavi, no razvio se najvjerojatnije nezavisno od želuca preživača. Želudac deva ima samo tri dijela. U dva preodjeljka imaju žlijezde koje nedostaju preživačima, i nakon toga pravi želudac.
Prilagodba ekstremnim životnim uvjetima [uredi]
Kako deve žive pretežno u sušnim područjima, kod njih se razvio niz prilagodbi za bolje korištenje vode. Urin im je vrlo koncentriran, a i izmet je gušći nego kod drugih sisavaca. Njihova posebnost je i ovalni oblik eritrocita. Takav oblik omogućuje devama uzimanje velikih količina vode bez opasnosti od razvodnjavanja organizma, a devama novog svijeta omogućuje život u razrijeđenom zraku na velikim visinama i iznad 5000 metara nadmorske visine jer njihovi eritrociti imaju veći afinitet prema kisiku.
Tjelesna temperatura deva može varirati više nego kod većine drugih sisavaca. Razlika može biti oko 6 - 8°C što bitno smanjuje znojenje. Pored toga, podnose vanjsku temperaturu od -29° do +38°C.
Značajno obilježje deva starog svijeta su njihove grbe. Suprotno raširenom vjerovanju, one nisu namijenjene spremanju vode, nego služe za zalihu masti, i mogu prihvatiti do 40 litara. Za vrijeme dužih kretanja pustinjom, gotovo uopće ne nalaze hranu. Tada njihove grbe gube oblik i počinju ličiti na mlitave vreće. Uz to, dok druge životinje raspodjeljuju masne zalihe u čitavom tijelu, masnoća skupljena u grbama deva dobro ih štiti i od snažnog podnevnog sunca.
Rasprostranjenost i okoliš [uredi]
Deve starog svijeta potječu, vjerojatno, iz Azije - jednogrbe s područja Arabije, a dvogrbe iz Središnje Azije, no kao "korisne" domaće životinje ljudi su ih doveli svuda gdje su ih mogli koristiti. Tako ih se može naći u Sjevernoj Africi, pa čak i veliki broj podivljalih u Australiji. Životni prostor su im stepe, polupustinje i pustinje. Deve novog svijeta uglavnom nastanjuju visoka planinska područja u zapadnim i južnim dijelovima Južne Amerike gdje žive na suhim, otvorenim područjima do visine od 5700 metara iznad morske razine.
Način života [uredi]
Kao i ostale deve, gvanako isto živi u skupinama Socijalno ponašanje i prehrana [uredi]
Deve su dnevno aktivne životinje i u prirodi žive u haremskim skupinama koje se sastoje od jednog mužjaka, više ženki i njihovog zajedničkog potomstva. Mladi mužjaci, protjerani iz skupine u kojoj su došli na svijet u vrijeme spolnog sazrijevanja, tvore grupe samaca. Može doći do vrlo žestokih, ogorčenih borbi između dva mužjaka oko vodeće uloge u haremskoj skupini.
Deve su biljojedi koji se hrane pretežno travama. Deve starog svijeta su naročito poznate i po tome da mogu jesti i trnovito bilje kao i takvo s visokom koncentracijom soli.
Razmnožavanje [uredi]
Nakon gestacije od 360 pa do 440 dana ženka koti u pravilu jedno mladunče. Mladunci su potrkušci i već nakon najkraćeg vremena samostalno hoda. Prestaje sisati u dobi od godinu dana, a spolno su zreli nakon dvije do tri godine. Deve novog svijeta doživljavaju do 28 godina, dok one iz starog svijeta žive 40 do 50 godina
- 20:26 -
KLOKAN
Klokani
Klokani (Macropodidae) su porodica iz reda Diprodontia, i svakako su, uz koale, najpoznatiji tobolčari i tipični pretstavnici životinja Australije. Ovu porodicu inač Opis [uredi]
Ne odgovaraju sve vrste uobičajenoj predodžbi o klokanima. Upadljiva osobina gotovo svih vrsta su izraženo veliki stražnji udovi, značajno veći od prednjih. Samo klokani penjaši, koji su se prilagodili životu na drveću i ne kreću se više skačući, imaju stražnje i prednje udove podjednako dugačke. Rep im je dugačak, mišićav i najčešće obrastao dlakom, a životinje ga koriste kao oslonac, gotovo kao petu nogu, ili za održavanje ravnoteže. U građi tijela većina vrsta iz ove porodice su slične, ali se veličinom vrlo razlikuju, od vrsta iz roda Lagorchestas koje često teže samo od jednog do dva kilograma, pa do velikog crvenog klokana koji dosižu tjelesnu težinu do 90 kg.
Glava im je relativno mala i izdužena s velikim ušima. Kao sve vrste iz reda diprodontia i životinje iz porodice klokana imaju povećana dva donja sjekutića koji kod zagrizanja dolaze do tvrdog mjesta na nepcu iza gornjih sjekutića. Takav ugriz omogućuje im da i tvrd biljni materijal mogu odgristi, a sličan oblik zubi postoji i kod nekih parnoprstaša. Nemaju očnjake, ili su im sasvim zakržljali. Kutnjaci im ne rastu svi istovremeno. Kad se prednji istroše i ispadnu, rastu slijedeći i pomiču se u ustima prema naprijed.
Prednje noge imaju pet prstiju i služe uzimanju hrane ili podupiranju. Na stražnjim nogama nemaju prvi prst, drugi i treći su srašteni i čine jedan, najsnažniji, dok je peti srednje velik. Kao i kod svih drugih tobolčara, mužjaci klokana imaju, kad je životinja uspravna, skrotum iznad penisa.
Rasprostranjenost [uredi]
Klokani žive u Australiji, Novoj Gvineji, Tasmaniji i nekim otocima pored njih.
Način života [uredi]
Klokani nastanjuju vrlo različite okoliše. Pored obitavanja u stepama, neke vrste žive u planinama, dok klokani penjaši nastanjuju stabla i žive u krošnjama. Općenito, oni su aktivniji noću, no neke se jedinke mogu sredti i po danu. Mnoge vrste žive u skupinama bez vidljivih socijalnih struktura.
Kretanje [uredi]
Klokani imaju dva načina kretanja, ovisno o brzini koju žele postići. Kod veće brzine, skaču samo stražnjim nogama a rep ostaje u zraku i služi održavanju ravnoteže. Na taj način dosižu brzinu od 50 km/h a ovakvi skokovi kod velikih vrsta često dosižu dužinu i do 9 m. Kad se polako kreću, klokani se koriste s "pet udova": dok se oslanja na prednje noge i rep, povlači stražnje prema naprijed; kad se osloni na njih, prednje noge i rep pomiče prema naprijed. Skokovi su kod velikih brzina vrlo efikasan način kretanja. Zahvaljujući vrlo elastičnim trakama mišića, mogu bez veće potrošnje energije brzo napredovati, što je u suhoj klimi i ponekad škrtoj raspoloživoj hrani vrlo značajno. Pri maloj brzini njihov način kretanja ima značajno veću potrošnju energije. Klokani se ne mogu kretati unatrag.
Klokani penjaši ne skaču, ali se dobro penju.
Ženka jednog od klokana penjaša u krošnji Hrana [uredi]
Klokani su biljožderi koji se hrane raznim biljkama, ovisno što u njihovom okolišu raste. Često koriste jednake biološke niše koje na drugim kontinentima naseljavaju parnoprstaši, a i probavni sustav im se konvergentno razvio. Mikroorganizmi u višedjelnom želucu pomažu kod probave teško probavljive hrane, a ponekad pojedenu hranu ponovo žvaču. To je omogućilo, da klokani mogu preživjeti i u područjima s vrlo škrtom vegetacijom.
Razmnožavanje [uredi]
Ženke klokana imaju dobro razvijen tobolac s otvorom prema naprijed i u kojem se nalaze četiri dojke. Ženka na svijet donosi samo jedno (vrlo rijetko dva) mladunče. Kod mnogih vrsta dolazi do "odgođenog koćenja": neposredno nakon što okoti jedno mladunče, ženka se ponovo pari. No taj embrio "miruje" dok prethodni mladunac definitivno ne napusti tobolac. Tek tada se dalje razvija i dolazi na svijet. Smisao toga bi mogao biti da, ako u surovom okolišu mladunac ugine ili ga majka iz nekog razloga mora napustiti, novi mladunac može vrlo brzo doći na svijet.
Kao općenito kod svih tobolčara, i kod klokana se mladunci kote nakon vrlo kratkog razdoblja skotnosti (20 do 40 dana) i u odnosu na mladunčad viših sisavaca su jako nerazvijeni. Mladunac se rađa dug samo oko 2 cm i težak manje od jednog grama. Mora samostalno prepuzati put od porođajnog kanala do majčinog tobolca, ući u njega i uhvatiti se ustima za bradavicu majčine dojke koju ne ispušta idućih dva do tri mjeseca. U dobi od 6 mjeseci prvi put izlazi iz tobolca, a sa osam su preveliki da bi ulazili u njega. No, mladunci sišu do starosti od godine dana zavlačeći glavu u tobolac, u kojem se u pravilu već prisisan na drugoj dojci, nalazi novi mladunac. Majka za svako od svojih dvoje mladunaca luči drugačije mlijeko, primjereno starosti određenog mladunca.
U Australiji mladunce svih tobolčara nazivaju "Joeys".
e nazivaju još i pravi klokani.
- 20:24 -
VUKOVI
Sivi vukOsobine [uredi]
Veličina i težina vukova se jako razlikuje jer nastanjuju vrlo velika i različita područja.
Najveći vukovi (žive u šumskim područjima Latvije, bjelorusije, Aljaske i Kanade) dosežu dužinu tijela (od vrha njuške do početka repa) do 160 cm, a rep je dugačak još do 52 cm. U ramenima je visok oko 80 cm a mogu doseći težinu do 80 kg.
Najmanji vukovi žive na Bliskom Istoku i na Arapskom poluotoku. Dužina tijela im je oko 80 cm, težina 20 kg a rep je dug oko 29 cm.
Ženke su oko 2 do 12% manje od mužjaka i 20 do 25% lakše od njih.
Rasprostranjenost [uredi]
Arapski vukDo početka razvitka poljoprivrede i stočarstva vuk je bio najrasprostranjenija zvijer na zemlji. Bio je rasprostranjen u cijeloj Europi i Aziji sve do sjeverne Afrike kao u sjevernoj Americi. U velikim dijelovima tog nekada divovskog područja rasprostranjenosti, a naročito u zapadnoj Europi i sjevernoj Americi, ljudi su ga gotovo iskorijenili. U istočnoj Europi, na Balkanu, u Kanadi, Sibiru, Mongoliji i u manjoj mjeri u Iranu još postoje veće međusobno povezane populacije vukova. Inače, može ga se sresti još samo u malim, međusobno izoliranim zajednicama koje obuhvaćaju i manje od 100 životinja.
Životni prostor [uredi]
Vukovi žive u velikom broju najrazličitijih okoliša. Zahvaljujući svojoj velikoj prilagodljivosti, uspijevaju živjeti u ledenim područjima Arktika, kao i u pustinjama sjeverne Amerike i centralne Azije. Većina vukova nastanjuju travnata područja i šume. Danas je poznat prije svega kao šumska životinja, ali to je posljedica činjenice, da ga je čovjek vrlo davno istisnuo s otvorenih područja. Svi čopori imaju teritorije čija veličina često ovisi o količini plijena ili terenu. Veličina teritorija može biti između dvadesetak do par tisuća kilometara i često varira zbog migracije plijena. Čopor će često obilaziti svoj teritorij i ponovno ga obilježavati, ponajviše alfa par. Teritorij obično obilježavaju urinom i izmetom premda to često čine i uz pomoć žlijezdi na šapama te lizanjem ili trljanjem tijela o obližnja drveća i kamenje. Time daju drugim vukovima na znanje da određeno područje pripada njima (to također mogu i činiti zavijanjem). Vukovi su jako zaštitnički nastrojeni što se teritorija tiče ali sukobi čopora nisu česti jer se obično međusobno izbjegavaju. Ipak, ako nepoznati vuk upadne na njihov teritorij čopor će ga odmah otjerati ili ubiti.
Način života [uredi]
Ponašanje i socijalna organizacija [uredi]
Na vrhu svakog čopora je par alfi, mužjak i ženka. Odmah ispod njih po zapovijednom lancu je beta, a najniži vuk je omega.
Sporazumijevanje [uredi]
Vukovi se sporazumijevaju govorom tijela, mirisom i ponekad zvukovima, a najčešće koriste rep i uši.
Kad vuk želi pokazati svoju nadmoć ukočit će sebe i rep. Uši će mu biti uspravne i usmjerene prema naprijed, krzno će se malo nakosriješiti, a rep podići. Zuriti će u poniznog vuka, a može i pokušati stati preko njega tako da ponizni vuk leži na zemlji dok je dominantni nad njim. Ljutom vuku će nakostriješiti krzno na vratu i leđima, počet će režati, uši će mu biti uspravne, a usne će mu se podići pokazujući očnjake. Može se i pognuti tako da bude u položaju za skok i napad. Uplašeni vuk će se pokušati učiniti što manjim i tako izgledati kao manja prijetnja. Skupit će se, uši će priljubiti uz vrat i podviti rep te početi cviliti. Veseli će vuk mahati repom kao pas i isplaziti jezik. Zaigrani vuk će podići rep preko leđa i mahati njime te se nakloniti, prednjim dijelom pri zemlji. Ovako se često ponašaju i psi pri igri. Pokoran vuk će se ponašati kao i uplašeni i lizati dominantnog vuka oko gubice (što je rep podvijeniji i što je vuk skučeniji to je veća pokornost), a najveći prikaz pokornosti je kada vuk izlaže svoj ranjivi vrat i trbuh tako da legne na leđa i noge privije uz tijelo. Obično i cvili.
Američki bizon se brani od čopora vukova Razmnožavanje [uredi]
Iako se ponekad može u divljini sresti jednog usamljenog vuka, normalan društveni život vukova odvija se u čoporu. Vučji čopor se u pravilu sastoji od roditeljskog para i njihovih potomaka, dakle, riječ je o obitelji. Vukovi (za razliku od domaćih pasa) spolno sazrijevaju tek s dvije godine i za to vrijeme ostaju s roditeljima. Prošlogodišnji mladunci pomažu roditeljima u podizanju sljedeće generacije mladunaca. U normalnim uvjetima, u jesen se vučji čopor sastoji od roditeljskog para, njihovih mladunaca iz prethodne kao i mladunaca iz te godine. S dosizanjem spolne zrelosti, mladi vukovi u pravilu napuštaju teritorij svojih roditelja i kreću u potragu za vlastitim područjem. Roditelji su uvijek dominantni u odnosu na svoj podmladak, pa obično i nema puno borbi oko dominacije. Do parenja između srodnika u pravilu ne dolazi, čak i kad ne postoji drugi seksualni partner. Pri tome, mužjak je taj koji odbija parenje.
Razdoblje skotnosti je oko šezdeset dana, a u jednom leglu je u pravilu između troje i sedam (ponekad se dogodi i četrnaest) mladunaca.
Ishrana [uredi]
Osnovu vučje hrane čine veliki biljožderi, pri tome lovi onu vrstu koja je najčešća u području na kojem živi. Na sjevernim dijelovima područja na kojem su rasprostranjeni pretežno love u čoporu sobove, irvase, srne ili neku drugu jelensku divljač. U njihovu lovinu u istočnoj Europi spadaju i divlje svinje. Redovno love i male glodavce te dvojezupce kao što su zečevi, kunići, krtice i miševi. U slučaju nestašice divljači, vukovi će jesti i strvinu kao i otpatke.
vitamine i neophodne elemente u tragovima vukovi ne dobijaju isključivo hraneći se biljožderima, nego i sami jedu biljnu hranu. U vrlo kvalitetnu hranu za vukove ubraja se razno bobičasto voće koje raste na njihovom području, kao i listovi nekog bilja i trave.
Poslovična proždrljivost vukova spada u područje bajki i legendi. Prema aktuelnim istraživanjima, godišnja potreba jednog vuka za hranom kreće se između 500 i 800 kg po pojedincu. U prosjeku, vuk jede oko 2 kg dnevno, ali se pri tome mora uzeti u obzir i duža razdoblja u kojima vukovi ne uspiju uloviti ništa. Izuzetno, vuk može pojesti odjednom i do 10 kg mesa, ali on iza toga, na drugom mjestu, dio tog mesa povrati i zakopa ga kao zalihu. Mladi vukovi često jedu kukce.
Čovjek i vuk [uredi]
Domesticiranje vuka [uredi]
Sibirski haskiDanas je dokazano da domaći pas potječe od vuka. Genetička istraživanja su pokazala da se tzv. "pra-pas" odvojio od vuka još prije više od 100.000 godina.
Jedna pretpostavka je, da se vuk priključio čovjeku prije oko 14.000 godina kako bi se hranio ostatcima ljudske hrane. S vremenom je postao pitomiji, a ljudi su spoznali moguću korist od njih (tzv. torf-pas). Prema drugoj pretpostavci, vuk je u početku služio kao izvor mesa, prije nego se spoznalo da kao domaća životinja može biti koristan i na drugi način.
Kod nekih pasmina domaćih pasa se srodnost s vukom još jako dobro može vidjeti. Psi pratipa (grupa 5 u FCI kasifikaciji) kao što su samojed, sibirski haski, aljaški malamut, kanaanski pas i akita inu pokazuju i danas svojim izgledom srodnost s vukom, kao što je šiljasta njuška, šiljaste i uspravne uši i četvrtasta građa tijela. i neke druge pasmine, kao recimo njemački ovčar pokazuju još određenu sličnost s vukom. Ali mišljenja da to dokazuje njihovu bližu srodnost s vukovima spada u područje mitova.
Tijekom 20. stoljeća su u Češkoj, Nizozemskoj i Italiji rađeni pokusi s uzgojnim križanjem nekih psećih pasmina s vukom. U međuvremenu se ti pokusi smatraju neuspjehom, jer je kod križanaca u većini slučajeva dolazilo do dominantnog izbijanja vučjih osobina, kao što je plašljivost, neprilagodljivost življenju uz čovjeka u urbanim uvjetima.
Odnos čovjeka prema vuku [uredi]
Poštovanje
Veliki broj naroda koji su živjeli od lova su u vuku vidjeli ravnopravnog ili čak nadmoćnog konkurenta čijoj su se spretnosti i izdržljivosti divili i štovali ih. Imena koja su česta u sjevernoj Europi a potječu od naziva "vuk" (Wolf, Wolfgang, Wolfhard) podsjećaju na štovanje vuka prisutno u kulturama naroda lovaca. Osim toga, smatralo se da određeni dijelovi vučjeg tijela imaju i ljekovita svojstva.
Vuk kao čovjekov neprijatelj
Nasuprot navedenom, u tzv. sjedilačkim kulturama se vuk smatrao neprijateljem koji ubija korisne životinje. Od srednjeg vijeka pa sve do ranog razdoblja novog vremena je odnos čovjeka prema vuku bivao sve više određen strahovima i demoniziranjem vukova. Snažno širenje naselja i poljoprivrednih površina i držanje stoke na otvorenom, kao i naročito, sve do 19. stoljeća raširena, šumska ispaša goveda, ovaca, svinja i konja, dovodila je do velikih gubitaka tih životinja od vukova. Iako su sigurno mnoga izviješća o gubitcima bila neumjereno pretjerana, a dio gubitaka su sigurno izazvali i psi-skitnice, stvarni gubitci kod takvog načina stočarenja su za seljake bili značajni. Ovoj prehrambenoj konkurenciji između čovjeka i vuka, ubrzo se pridružila i konkurencija u lovu.
Ovakav odnos prema vuku doveo je u zapadnoj i srednjoj Europi do besprimjernih progona, čiji cilj je bio, neovisno o mogućim posljedicama, potpuno istrijebljenje vukova. Vuk je tako, između ostalog, istrijebljen u Velikoj Britaniji (zadnji vuk ubijen 1743.), Danskoj (1772) i Njemačkoj (1904). U južnoj i istočnoj Europi je postojala puno veća tolerancija prema vuku (kao i drugim velikim zvijerima). I tu su, nakon značajnijih šteta, organizirani progoni vukova, ali njihov cilj nikada nije bio uništenje cijele populacije.
Napadi na čovjeka
Dok su gubici stoke koji se pripisuju vukovina nesporni, napadi na čovjeka nikada nisu dokazani. Sigurni dokazi da je zdravi vuk napao čovjeka nikada nisu podastrti, niti u sjevernoj Americi, niti u Europi.
Ugroženost i zaštita [uredi]
U vrijeme kad je vuk u velikim dijelovima Europe bio već iskorijenjen(19. stoljeće), živio je u Mađarskoj, Galiciji, Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni, Srbiji, Rumunjskoj, Poljskoj, Rusiji i Skandinaviji.
U velikim dijelovima svijeta gdje (još) živi, vukove i danas aktivno progone. Međutim, sve više se jača spoznaja, da vuk ne predstavlja opasnost ni za čovjeka niti za poljoprivredu. Prihvaća se spoznaja, da u okviru zaštite okolišatreba zaštititi i vuka kao dobrodošli sastavni dio faune.
U Europi je vuk zaštićen s tri međudržavna dogovora:
Washingtonskim sporazumom o zaštiti vrsta (CITES, Convention on International Trade in Endangered Species of Wild Fauna and Flora)
Bernskom konvencijom i
FFH-smjernicama (Fauna-Flora-Habitat-Richtlinie).
Sva tri dokumenta predviđaju zaštitu i zabranu trgovine živim vukovima kao i dijelovima njihovog tijela, kao i zaštitu njihove životne sredine te sadrže i obavezu da zemlje koje su potpisnici na odgovarajući način to pitanje riješe i svojim nacionalnim zakonodavstvom.
Vukovi u Hrvatskoj [uredi]
Prema najnovijoj procjeni Državnog zavoda za zaštitu prirode iz rujna 2007. godine, u Hrvatskoj živi od 180 do 230 jedinki vuka, tj. u prosjeku 205 jedinki, raspoređenih u 50-ak čopora.[1]
Prema kriterijima Svjetske zaklade za zaštitu prirode (IUCN), vukovi su na Crvenoj listi sisavaca u Hrvatskoj, dakle na popisu ugroženih vrsta. Vukovi u Hrvatskoj stalno su prisutni na području Gorskoga kotara, Like i Dalmacije, odnosno na području veličine 17 468 km2 ili na 32,4% ukupne površine kopnenoga dijela Hrvatske. Područje na kojemu se vukovi povremeno pojavljuju, su područja oko Dinarida. Na području Istre (osim Ćićarije i Učke), kontinentalne i nizinske Hrvatske vukova nema. Praćenjem smrtnosti vukova na području cijele Hrvatske u razdoblju od 1986. do 2006. zabilježeno je smrtno stradanje 144 vukova. Glavni uzrok smrtnosti vukova je čovjek, 83%, gdje kao uzrok prevladava odstrjel (47%), pa stradanje od prometa (34%), dok su drugi ljudski uzroci sporadični. Smrtnost izazvana prirodnim uzrocima zastupljena je sa 7%, od čega bolesti prevladavaju (6%), dok je smrtnost izazvana od drugih vukova zastupljena s 1%.
Vuk u mitovima i književnosti [uredi]
Dvojaki karakter odnosa ljudi prema vuku koji je bio istovremeno štovan ali je i ulijevao strah, odrazio se u mnogim mitovima, bajkama i basnama kao i književnim djelima. U tu grupu spadaju i vjerovanja u vukodlake. U mnogim kulturama, među ostalim neka sjevernoamerička indijanska plemena kao i Turkmeni i Mongoli, se vuka smatra totemom.
Uzbeci i Huni izvode porijeklo svojih naroda od vuka, a stari Turci su vučicu smatrali svojom pramajkom.
Prema rimskoj mitologiji je Romula i Rema dojila vučica. Slično vjerovanje je postojalo i u Slovačkoj, a i Kira, osnivača Perzijskog carstva je, prema vjerovanju, othranila vučica.
U književnosti se vuk pojavljuje u basnama, kao kod Ezopa i bajkama, kao u Crvenkapici braće Grimm.
U suvremenoj književnosti poznate su priče o vukovima Rudyard Kiplinga (Knjiga o džungli) i Jack Londona (Zov divljine, Bijeli očnjak). U djelu Hermanna Hessea Stepski vuk on se pojavljuje kao simbol usamljenika.
- 20:21 -
ZEC
Zečevi
Zečevi ili dvojezupci (lat. Lagomorpha) su red iz nadreda Euarchontoglires viših sisavaca.
Ovaj životinjski red je raširen gotovo na cijelom svijetu. Prvobitno ih nije bilo na jugu Južne Amerike, Madagaskaru, otocima Jugoistočne Azije, Australije i na prostoru Oceanije. Pod ljudskim utjecajem danas su (naročito divlji kunići i poljski zečevi) rašireni i na tim prostorima.
To su male do srednje velike životinje s kratkim repom ili sasvim bez njega. Površno gledano, njihovo zubalo jako podsjeća na ono kakvo imaju glodavci. Međutim, za razliku od njih, oni imaju i drugi par sjekutića. Istina, nisu potpuno razvijeni, imaju oblik gotovo četvrtastih stupića i skriveni su iza prvog, većeg para. Kao i glodavci, između sjekutića i kutnjaka imaju prazninu, jer nemaju očnjake. Zubi su im prevučeni caklinom, nemaju korijen i rastu im cijelog života. Između nosnica i ustiju imaju osjetilnu jamicu, od koje potječe naziv deformacije koja se ponekad javlja kod ljudi, zečja usna
- 20:19 -
HRČAK
Hrčci
Hrčci (Cricetinae) su glodavci aktivni pretežno u sumrak. To je potporodica porodice Cricetidae iz reda glodavaca. U prirodi Europe živi jedino poljski, ili europski hrčak. Kao kućne životinje drže se pretežno zlatni hrčci i različite druge patuljaste vrste.
Rasprostranjeni su u Europi i Aziji. Imaju relativno malo (u odnosu na druge glodavce) vrsta, poznato je samo 18 vrsta svrstanih u sedam rodova. Najveći dio vrsta živi u stepama i polupustinjama Mongolije.
Neke sistematike ih ne razvrstavaju kao samostalnu potporodicu, nego ju smatraju tribusom potporodice Arvicolinae. Suprotno tome, ponekad se i rod Calomyscus svrstava u ovu grupu, međutim, oni nisu pravi hrčci.
Naziv "patuljasti hrčak" nije oznaka za neku jedinstvenu grupu unutar skupine hrčaka.
Neke vrste hrčaka [uredi]
Mesocricetus auratus, Sirijski ili Zlatni hrčak
Phodopus sungorus, Campbell - Ruski hrčak
Cricetulus griseus, Kineski hrčak
Phodopus sungorus, Bijeli ruski hrčak (Sibirski
- 20:16 -
LEOPARD
Leopard (Panthera pardus) životinja je iz porodice mačaka. Leopardi su ugrožena vrsta, a žive u Africi i Aziji.
Osobine [uredi]
Veličina i težina leoparda je unutar vrlo velikog područja na kojem su rasprostranjeni vrlo različita. Tako su leopardi na jugu Afrike teški između 20 i 30 kg, dok oni koji žive na sjeveru Afrike mogu biti i teži od 60 kg. U ramenima su visoki 70 do 80 cm, a pri tome su mužjaci znatno veći od ženki.
Leopard ima srednje dugačke, snažne noge koje završavaju šapama velike površine. Oči imaju, kao i sve mačke, usmjerene prema naprijed, a uške su mu okruglaste.
Izgled krzna [uredi]
Obilježje leopardovog krzna su "rozete". To su manje-više pravilno prstenasto jedna do druge složene mrlje, u čijoj je sredini boja malo tamnija od osnovne boje krzna. Rozete su složene u redovima, naročito duž leđa. Na prsima i grlu su umjesto rozeta pjege složene jedna do druge, tako da podsjećaju na ogrlicu. Na gornjoj strani repa se rozete nastavljaju njegovom sredinom. Prema kraju repa rozete su sve manje izražene i ponekad se mogu spojiti u više poprečnih pruga. Donji dio repa je prema kraju sve svjetliji, ponekad sve do bijele boje. Trbuh i unutrašnja strana bedara također nema rozete te je bijele, žućkasto bijele ili sivkasto bijele boje. Vanjska strana nogu prekrivena je pjegama iste boje kao i rozete, koje su prema šapama sve manje. Glava i gornja strana vrata su također prekrivene pjegama.
Crna pantera [uredi]
Na većim visinama i u kišnim šumama se nerijetko može naići na crnu panteru. Kod njih je izražena crna boja krzna, koja se nasljeđuje recesivnim genom, što je pojava koja se naziva melanizam. To znači da ova nasljedna osobina može biti prisutna i kod jednog standardno obojenog leoparda, ali i da u jednom leglu može biti i standardno obojenih mladunaca i malih crnih pantera.
Osjetila [uredi]
Ušne školjke su im okruglaste, a sluh je izuzetno dobro razvijen. Leopardi čuju i vrlo visoke frekvencije (do 45.000 herca) koje ljudsko uho ne može registrirati.
Oči su im usmjerene prema naprijed, no dovoljno razmaknute da im to omogućuje izvrstan prostorni vid. Kod dnevne svjetlosti vid leoparda je otprilike jednak ljudskom, ali u mraku je pet do šest puta bolji: leopardi mogu svoje okrugle zjenice jako raširiti, tako da i slabo svjetlo još uvijek može doći do oka. Osim toga leopard, kao i sve mačke, ima mrežnicu prevučenu reflektirajućim slojem koji se naziva Tapetum lucidum, a služi da reflektiranjem pojačava primljeno svjetlo.
I osjetilo mirisa je kod leoparda izvanredno razvijeno.
Područja povijesno nastanjena leopardima Područja nastanjivanja i brojno stanje [uredi]
U povijesno vrijeme leopard je nastanjivao cijelu Afriku s obje strane Sahare, kao i velike dijelove Azije. U Africi živi kako u središnjim dijelovima u tropskim šumama, tako i u brdima, savanama i polupustinjama od Maroka pa sve do Rta Dobre nade na krajnjem jugu. Leopard izbjegava samo velika, vrlo suha područja, pa ih tako nema u Sahari niti u najsušim dijelovima Namiba.
U Aziji leopard nastanjuje crnogorične šume uz Amur, kao i tropska područja Indije i Jugoistočne Azije. Živi od Anatolije, Arabije i Izraela pa sve do otoka Jave. Nema ga na Sumatri, kao niti u bezvodnim središnjim pustinjama Azije. Mislilo se da ga nema ni na Borneu, ali je tamo 2007. godine otkrivena potpuno nova vrsta leoparda, Neofelis diardi. Sjeverna granica njihovih staništa danas ide od Kavkaza preko sjevernog Irana, Afganistana i Kašmira duž Himalaja, sve do Amura u istočnom Sibiru.
U pretpovijesnom vremenu leopard je živio i u srednjoj Europi, no tu je nestao već krajem ledenog doba.
Od svih pet vrsta velikih mačaka, leopard živi na najvećem području, što je s vremenom dovelo do razvoja brojnih podvrsta.
Leopard je izumro u velikom broju područja. Tu spadaju Maroko, Sinajski poluotok i otok Zanzibar. U području Amura i na Kavkazu izumiranje leoparda vjerojatno više nije moguće zaustaviti. Na Arapskom poluotoku prema procjenama živi još oko dvadeset jedinki. Slično mali broj jedinki živi još u Anatoliji i Palestini. Na Šri Lanki je zbog smanjenja broja jedinki genetska raznolikost toliko smanjena, da ih se vjerojatno više neće moći spasiti. Na Kavkazu živi još oko 50 jedinki za čiju zaštitu se ulažu veliki napori. U Iranu i Turkmenistanu živi još koja stotina jedinki perzijskog leoparda, a u Pakistanu i Bangladešu su isto tako vrlo rijetki. U Kini je preživio još samo u nekoliko izoliranih područja. U Indiji broj leoparda je procijenjen na oko 14.000.
Danas većina leoparda živi u Africi, južno od Sahare. Tu se broj procjenjuje na oko 700.000 jedinki, od čega samo u DR Kongu navodno živi oko 226.000. Međutim, neki stručnjaci sumnjaju u ispravnost tih procjena. Prema njima, u Africi u prirodi živi još samo oko 233.000 leoparda
- 20:12 -
MAČKA
Mačke
Mačke (Felidae) je naziv za porodicu životinja iz reda zvijeri (Carnivora) unutar natporodice mačkolikih životinja (Feloidea).
Svojim je habitusom većina vrsta iz te porodice vrlo slična široko rasprostranjenoj i općepoznatoj domaćoj mački: imaju gipko tijelo, meko krzno, kratka lica i relativno malene lubanje. Uši su im uspravne, šiljaste do zaobljene, a mačke ih mogu okretati u raznim pravcima. Kao kod svih zvijeri, oči su im okrenute prema naprijed da bi mogle vidjeti prostorno, što je vrlo važno za sposobnost procjene udaljenosti od lovine. Razlike u veličini mačaka vrlo su velike: dužine tijela varira im od 30 cm pa sve do 200 cm
Oči [uredi]
U odnosu na veličinu lubanje, mačke imaju relativno velike oči. Zjenice imaju velike mogućnosti širenja i skupljanja, ovisno o količini svjetla u okolini. Vrste malih mačaka imaju okomite zjenice, a velikih okrugle. U tami se zjenice mogu ekstremno raširiti, pa su u stanju još relativno dobro vidjeti i u vrlo mračnoj sredini. Vidno polje mačaka je 200-220°. Prema zjenicama se može vidjeti raspoloženje mačaka: ako su široko otvorene, ona se osjeća ugrožena i u obrambenom je raspoloženju; vrlo stisnute zjenice znače da je agresivna.
Osjetilne dlake [uredi]
Osjetilne dlake (zool. vibrise) obilježavaju mačke kao pretežno noćne životinje. Tu vrstu dlaka mačke imaju posebno na njuški (tzv. brkovi), ali i iznad očiju te u pazuhu prednjih šapa. Vibracije zraka pokreću te dlake, pa prema smjeru i snazi zračnih vibracija mačke mogu preko posebnih osjetilnih stanica u korijenu dlaka ugrubo "vidjeti" okolinu i u najvećem mraku. Te su dlake potpuno razvijene kod tek okoćenog mačjeg podmlatka, što govori o važnosti osjetila opipa koji one pružaju toj životinjskoj porodici.
Jezik - osjetilo okusa [uredi]
Raspoznavanje okusa mora kod mačaka biti brzo i točno, jer one ne mogu žvakati hranu. Prepoznavanje okusa neophodno je radi određivanja pokvarene ili neužitne hrane. Mačji je jezik hrapav jer je pokriven papilama. Papile smještene po uzdužnoj sredini jezika imaju male šiljke okrenute prema tijelu. Ti šiljci služe za češljanje dlake, skidanje mesa s kostiju lovine, ali su posebno važni u njezi novorođenčadi. Lizanjem majka potiče krvotok mladunaca. Papile na prednjem dijelu jezika služe za određivanje okusa, kiselog, slanog i gorkog. Osim toga, jezik služi i kao svojevrsna žlica kod pijenja vode.
Zubalo [uredi]
Gornja i donja čeljust čvrsto su povezane zglobom koji ne dozvoljava druge pokrete osim otvaranja i zatvaranja. Zubalo ima 30 zubi i dijastemu. Ona omogućuje da očnjaci, kod zatvaranja gornje i donje čeljusti, prođu jedni pored drugih. Očnjaci, ili zubi-hvatači, služe za hvatanje i držanje lovine. Zubi-koljači služe za odgrizanje komada mesa koje mačka zatim bez žvakanja guta. Koljače tvore zadnji predni kutnjak i prvi kutnjak. Rubovi su im oštro nazubljeni i kod ugriza se mimoilaze.
Pandže [uredi]
Mačke imaju po pet prstiju na prednjim i četiri na zadnjim šapama. Osim geparda, plosnatoglave mačke i mačke ribara, sve ostale mačke imaju pandže koje su u pravilu uvučene i zaštićene u jastučićima na šapama. Samo kad je potrebno, mačke ih korištenjem određenih mišića izvlače iz zaštitnih jastučića, i to zato da ostanu oštri i da ne otupe kod hoda. Nehotično izvlačenje pandži sprečavaju tetive s unutrašnje strane prstiju. Osjećaj opipa na šapama je vrlo dobro izražen; to je razlog zašto mačke često i šapama istražuju nepoznati predmet.
Rep [uredi]
Sve mačke imaju rep. On im koristi za održavanje ravnoteže, ali i za sporazumijevanje unutar vrste. Kod nekih vrsta, kao npr. kod risa, rep je vrlo kratak.
Rasprostranjenost [uredi]
Mačke žive na svim kontinentima osim na Antarktiku. Međutim, važno je reći da su ih u Australiju i Oceaniju sa sobom donijeli naseljenici. To je naročit problem za lokalnu faunu, koja do tada nije poznavala mačke, pa im se nije mogla prilagoditi.
Socijalno ponašanje [uredi]
Većina su mačjih vrsta samotnjaci. Mužjaci i ženke sreću se samo u razdoblju parenja, a nakon toga se razilaze. Značajna iznimka su lavovi, koji žive u većim čoporima, a i mužjaci geparda ponekad formiraju manje skupine koje zajedno idu u lov.
Prehrana [uredi]
Mačke se hrane gotovo isključivo mesom, dok je puno drugih zvijeri u skupini svejeda. Mačke su vrlo specijalizirane zvijeri, i uglavnom su lovci iz zasjede. Jedino gepard može slijediti plijen na duže staze. Mačke u slobodnoj prirodi preferiraju živu lovinu, a samo izuzetno jedu strvinu
- 20:09 -
KORNACE
Kornjače
Kornjače (stručno Testudines ranije i Testudinata, Chelonia) postoje već duže od 250 milijuna godina. Na Zemlji ima više oko 300 različitih vrsta, od čega sedam morskih, 180 vrsta živi u slatkoj vodi, a ostatak živi na kopnu. Kornjače se ubrajaju u gmazove i bile su na Zemlji još prije nego što su se razvili veliki dinosauri. Sposobnost prilagođavanja kornjača, čiji su najbliži srodnici krokodili i ptice, osigurala im je postojanje do današnjih dana
Rasprostranjenost [uredi]
Uz iznimku polarnih područja, kornjače žive na svim kontinentima, u pustinjama morima, rijekama, močvarama i na kopnu, a najviše ih ima u područjima umjerene klime i tropa. Pogotovo su brojne vrste u Sjevernoj Americi i Jugoistočnoj Aziji.
Obilježja [uredi]
Oklop: sve kornjače se odlikuju koštanim oklopom koji je u životinjskom svijetu jedinstven. Sastoji se od leđnog (karapaks) i trbušnog (plastron) dijela, koji su međusobno spojeni svojevrsnim koštanim "mostom". U svom donjem dijelu oklop je masivne koštane građe, koji se razvio od kralježnice, rebara i karličnih kostiju. Preko tog koštanog sloja nalazi se sloj kože. Kod kornjača s tzv. mekim oklopom je taj sloj kožast, dok se kod ostalih vrsta preko kože razvio tipičan pločasti oklop građen od keratina. Ploče se dijele na grupe (leđne, postrane, rubne, repne itd., ovisno na kojem dijelu se nalaze), ali se vrlo često događa da se neki primjerak izleže s nekim abnormalnostima tih pločica. To se događa kako u prirodi tako i u uzgoju, a čini se, da su uzrok neki uvjeti u razdoblju inkubacije jaja.
Prehrana: Suvremene kornjače nemaju zube. Raspolažu snažnim "aparatom" za hranjenje koji se razvio od čeljusnih kostiju. Fosilne kornjače još imaju zube, ali su se tijekom evolucije izgubili a zamijenjeni su preoblikovanim čeljustima. Kao i svi drugi gmazovi ni kornjače ne žvaču hranu nego čeljustima otkidaju komade, pomažući si pri tome prednjim udovima.
Kretanje: I na kopnu i u vodi kornjače se kreću za gmazove tipično krivudavo. Pri tome se oslanjaju na oklop što im u vodi smanjuje potrošnju energije. Na kopnu njihovo kretanje često djeluje vrlo nespretno. Morskovodnice su razvile među gmazovima jedinstven način kretanja. Mašu prednjim udovima koji su se razvili tako da jako podsjećaju na peraje. Na taj način pod vodom postižu dosta veliku brzinu uz optimalnu potrošnju energije, što im omogućuje prevaljivanje velikih udaljenosti. I udovi kopnenih i slatkovodnih kornjača pokazuju da su se prilagodili svom životnom prostoru. Tako se kod većine može utvrditi povezanost s vodom jer imaju manje ili više izražene plivaće kožice.
Veličina: Pored velikog broja vrsta čija se veličina kreće između 10 i 30 centimetara, tu su još i morske kornjače, i divovske kornjače s otočja Galápagos i sa Sejšela čija dužina oklopa može doseći i više od metra.
Osjetila:
Kornjače vide jako dobro, a u mraku bolje nego ljudi. I bolje razlikuju boje od ljudi jer, kao i svi gmazovi, imaju četiri receptora za vid. Kretanjem očnih jabučica postiže i prostorno i panoramsko vidno polje.
Naročito im je izraženo osjetilo mirisa. Kad se vidi kornjaču kako izraženo "pumpa" vratom, to ne znači da je zapuhana od napora, nego da upravo "njuška" jer se njen organ njuha nalazi u grlu. Mirisom raspoznaje jestivu hranu a i prepoznaje tlo u koje može zakopati svoja jaja.
Kornjače nemaju vanjsko uho. Ne čuju ni približno tako dobro kao ljudi. Umjesto toga, osjete duboke vibracije u svojoj okolini.
Glasanje: Osim tijekom parenja, kornjače su uglavnom nijeme. Iznimka je reakcija na strah: uvlači glavu u oklop i pritom ispušta siktav glas koji podsjeća na frktanje. Uzrok tog zvuka je naglo izbacivanje zraka iz pluća. Kad traže mjesto pogodno za polaganje jaja, ženke se glasaju slično kao mužjaci tijekom parenja. Taj glas nalikuje stenjanju.
Inteligencija: Spoznajne sposobnosti kornjača mogu se mjeriti s onima drugih gmazova. Tako pamte mjesta s hranom, kao i putove za bijeg. Imaju izražen i osjećaj za orijentaciju, ali ne tako dobro razvijen kao sisavci.
Dužina života: Kornjače mogu živjeti vrlo dugo. Divovske kornjače s otočja Galápagos mogu doživjeti i više od 200 godina. Neke američke kornjače žive duže od 100 godina i zbog toga ih nazivaju Metuzalemima među životinjama. Neki primjerci su dokazano doživjeli starost od 180 godina.
Način života [uredi]
Tipični dan jedne kornjače sastoji se od potrage za hranom i, kod gotovo svih vrsta, izlaganja suncu. Ovo zadnje služi reguliranju tjelesne temperature kao i prihvaćanju UV-zračenja . Za gmazove najvažniji dio spektra je UVB jer pomoću njega se vrši sinteza D3 vitamina. U klimatski umjerenom području pa sve tamo do pustinjskog godišnja doba određuju životni ritam kornjača. One se zimi zakopavaju ili već prema vrsti traže sklonište pod vodom, gdje iduće mjesece provode dijelom ukočene, "smrznute". Neke se vrste jednako tako povlače i za vrijeme velikih ljetnih vrućina.
Prehrana: Kornjače mogu biti biljožderi kao i mesožderi. Međutim, svima je zajednička potreba za hranom bogatom kalcijem koju trebaju za gradnju oklopa. Da bi mogle resorbirati kalcij, kornjače trebaju vitamin D3. Do danas se ne raspolaže detaljiranim spoznajama o tome, kako kornjače uspijevaju "pokriti" svoju veliku potrebu za vitaminom D3.
Kornjačica neposredno prije valjenjaRazmnožavanje: Razika između spolova može se relativno lako utvrditi. Spolni otvor se kod ženki uvijek nalazi bliže oklopu nego kod mužjaka. Dok neke vrste kornjača izvan razdoblja parenja veći dio godine provode odvojeno po spolovima u različitim ekološkim nišama, u vrijeme parenja nalaze put jedni do drugih. Kod vrsta koje žive u području umjerene klime vrijeme parenja je u proljeće i u jesen. Kod vrsta koje žive u tropskim i subtropskim područjima, vrijeme parenja ovisi o vlažnosti zraka, što jako otežava uzgoj u kontroliranim uvjetima izvan tih klimatskih područja. Nakon oplodnje, ženka ostaje plodna više godina, čime se može objasniti velika uspješnost kornjača kod naseljavanja novih životnih prostora (na pr. otočje Galápagos)
Polaganje jaja slijedi nekoliko tjedana nakon oplodnje, ili, u umjerenim klimatskim područjima, u proljeće. Njihova jaja se svojim osobinama značajno razlikuju od vrste do vrste. I broj jaja je jako različit. Od samo tri jaja kod jedne vrste, pa sve do više od 100 jaja kod morskih kornjača . Polaganje jaja se događa isključivo na kopnu. Kad skotna ženka pronađe odgovarajuće mjesto, iskapa jamu i u nju polaže jaja. Zatim zatrpava leglo zemljom, pijeskom ili biljnim materijalom.
Kod gotovo svih vrsta kornjača temperatura u leglu za vrijeme inkubacije određuje spol mladunaca. Ta okolnost se pokazala značajnom kod umjetnog uzgoja koji se provodi u cilju očuvanja pojedinih vrsta kornjača. Nakon što se izvale iz jaja, kornjačice ostaju u leglu dok u potpunosti ne potroše zalihu hrane iz žumanjca prije nego što počmu s grebanjem prema površini. Na najsjevernijoj granici rasprostranjenosti kornjača, mladunci koji se izlegu u kasno ljeto i iznenadi ih rani početak zime, ostaju zakopani u leglu do proljeća. Majke ne pružaju nikakvu pomoć u valjenju ili uzgoju mladunaca. Do spolne zrelosti prolazi puno godina. Spolna zrelost kornjače ne ovisi o njenoj starosti nego o veličini.
Neprijatelji [uredi]
Neprijatelji kornjača su različiti od vrste do vrste, a jako ovise i o njenoj starosti. Dok su legla kao i tek izležene kornjačice bespomoćno izloženi na milost i nemilost čak rakovima i pticama, za ozbiljno ugrožavanje odrasle kornjače potreban je netko velik i snažan kao krokodil. Kornjače ozbiljno ugrožavaju i ljudi. U nekim dijelovima ljudi jedu morske, slatkovodne i kopnene kornjače. Osim toga, ljudi pljačkaju i jedu i kornjačina jaja. Danas je to gotovo posvuda krivolov, no populacije se, zbog dugog razdoblja do spolne zrelosti, sporo oporavljaju pa se neke vrste nalaze na rubu izumiranja. Pored toga, u nekim kulturama se još i danas od kornjačevine (ploče leđnog dijela oklopa) izrađuju različiti upotrebni i ukrasni predmeti.
- 20:06 -
RIBE
Ribe
Ribe (Pisces) su hladnokrvne životinje iz skupine kralježnjaka koje žive gotovo isključivo u vodi i dišu uz pomoć škrga. Naročito dobro osjetilo koje je razvijeno kod riba jest osjetilo bočne linije. Oko polovina svih kralježnjaka su ribe, a najstariji poznati fosili su stari 450 milijuna godina. Procvat su doživjele u geološkom razdoblju devon, koji se zbog toga naziva doba riba. Dijele se na besčeljuste i čeljustouste, koje se zatim opet dijele na hrskavičnjače (Chondrichthyes) (u koje se između ostalih ubrajaju morski psi i ražovke), i koštunjače (Osteichthyes) koje obuhvaćaju sve ostale ribe. Skupina koštunjača daleko je najbrojnija vrsta. Nekada su postojale i ribe oklopnjače (Placodermi) i bodljikavi morski psi (Acanthodii), ali su izumrli. Danas na svijetu postoji oko 28,000 vrsta riba.
Dijele se i na: morske i slatkovodne, iako postoje i međuoblici. Ribe su široko rasprostranjene u gotovo svim vodenim ekosistemima na Zemlji. Nađene su na visokoplaninskim potocima i jezerima pasve do najvećih okeanskih dubina.
Znanost koja se bOblik [uredi]
Lampanyctodes hectoris
(1) - operculum (škržni zaklopac), (2) i (5) - bočna pruga, (3) - prva leđna peraja, (4) - druga leđna peraja, (6) - repna peraja, (7) - analna peraja, (8) - photophores, (9) - trbušna peraja, (10) - prsna perajaOblik tijela riba je, prema načinu života, vrlo različit, često uvjetovan okolišem u kojem obitava, kao i načinom života. Brzi plivači imaju tijelo koje liči na torpedo, ribe koje žive na dnu su spljoštene, a one koje žive uz koraljne grebene i u šumama morske trave su bočno spljoštene. I veličine odraslih riba jako variraju ovisno o vrsti. Tako postoje vrste jedva veće od jednog centimetra, pa do oko 18 m.
Građa kostiju [uredi]
Kostur se sastoji od hrskavice (hrskavičnjače) ili kostiju (koštunjače). Na lubanji imaju škržni kostur koji ima od pet do sedam škržnih lukova od kojih je prednji preoblikovan u donju čeljust. Kralježnica im je povezana s lubanjom. U mišićnom tkivu koštunjače imaju riblje kosti koje su zapravo okoštalo vezivno tkivo. Za upravljanje i plivanje im služe peraje koje su sve pojačane (osim tzv. "masnih peraja" nekih vrsta koje im se nalaze između leđne i repne peraje) zrakasto raspoređenim tankim kostima. Imaju po par prsnih i trbušnih peraja, koje su povezane s ramenim i bočnim pojasom. Neparne peraje, leđna, repna i analna, su povezane s kralježnicom
avi ribama zove se ihtiologija.
- 20:03 -
PANTERA
Crna pantera
Crna pantera je leopard (Panthera pardus) ili ponekad jaguar (Panthera once), čije je krzno crne boje umjesto, kao obično kod tih životinja, zlatno žute boje prošarano crnim rozetama. U odgovarajućim svjetlosnim uvjetima se mogu razaznati šare na krznu.
Pantere nisu nikakva zasebna vrsta, nego je riječ o pojavi koja se zove melanizam. Može se pojaviti i kod pume kao i kod još nekih životinja iz porodice mačaka, no panterama se nazivaju samo crni primjerci velikih mačaka.
- 20:00 -
PINGVINI
Pingvini
Pingvini (lat. Spheniscidae) su grupa ptica koje ne mogu letjeti, a žive na južnoj polutki. To je jedina porodica unutar reda Sphenisciformes, podrazreda ptica Neognathae. Pingvine obuhvaća šest rodova sa 17 ili 20 vrsta, što ovisi od autora. Smatra se vjerojatnim da su im, razvojno gledano, sestrinske grupe plijenori (Gaviiformes) i bubnjavke (Procellariiformes). Vrlo ih je lako razlikovati od svih ostalih ptica. Izvrsno su se prilagodile životu u moru, a djelomično i ekstremno hladnim područjima zemlje. Oni ne mogu letjeti, ali odlično plivaju velikom brzinom.
Anatomija i fizički izgled [uredi]
Pingvini su vrlo dobro prilagođeni životu u vodi. Njihova krila su se preoblikovala u "peraje" za ronjenje i plivanje, i ne koriste ih za letenje. U vodi su stoga izuzetno okretni. U njihovom glatkom perju se nalazi sloj zraka koji ih štiti od hladnoće, ali i pomaže pri ronjenju. Većina vrsta je samo neznatno teža od težine vode koju istiskuju svojim tijelom, pa im je zbog toga relativno lako roniti. Pod vodom mogu doseći brzinu od 5 do 10 kilometara na sat, no neke vrste mogu plivati brže, do 36 kilometara na sat. Uron im može trajati i do 20 minuta. Prilikom brzog plivanja veslaju krilima. Zapravo, noge koriste kao vesla jer su im prsti spojeni kožom, a potisak postižu krilima.[1] Kada plivaju lagano, koriste samo noge.
U divljini, pingvini najčešće dožive oko 20 godina (minimalno 15 godina), no neke vrste pingvina žive i nešto više.
Visina pingvina, što ovisi od vrste, može biti od oko 40 cm pa do 120 cm. Najviša vrsta pingvina je carski pingvin (Aptenodytes forsteri), čije su odrasle jedinke visoke oko 1,1 m i teške uglavnom oko 35 kg[2], obično oko 40 kg, te zbog toga spadaju među najveće članove podrazreda Neognathae. Najmanja vrsta je patuljasti pingvin (Eudyptula minor) , koji je visok do 43 cm i težak oko 1 kg, te najviše može težiti do 1,5 kg. Obično u hladnijim krajevima žive veći, a u umjerenim i toplijim područjima manji pingvini, što se poklapa s Bergmanovim pravilom, kao i veličina i težina pingvina.
Neki prapovijesni pingvini bili su jako veliki. Oni su bili teški ili visoki kao čovjek. Njihova staništa nisu bila ograničena samo na Antarktik, već su nastanjivali prostrana podantarktička područja. Fosili koji su 2007. godine nađeni u Peruu, govore o vrsti pingvina koji je bio visok oko 1,5 m s kljunom veličine od oko 30 cm i koji predstavlja najvišu do sada poznatu vrstu pingvina na svijetu.[3] Fosili su nađeni u pustinji Atacama. Otkriveni fosili su stari oko 36.000 godina i datiraju iz jednog od najtoplijih razdoblja u posljednjih 65 milijuna godina.[4] Razlike u veličini i težini različitih vrsta pingvina su značajne, no građa tijela i perja je, suprotno tome, unutar porodice vrlo homogeno.
Građa [uredi]
Zbijeno tijelo s uskim, ali snažnim krilima koja su im se oblikovala na način, da ih ptice koriste kao peraje i čini ih vrlo dobro prilagođenim životu u vodi.
Humboldtski pingvin pod vodomZa razliku od drugih ptica koje ne lete (nojevke), pingvini imaju na prsna kosti izraženo visoko oblikovan greben na koji se veže snažna letna muskulatura. Zbog otpora vode kod plivanja pod vodom potrebno je jednako toliko energije za spuštanje kao i za podizanje krila u zraku. Radi toga imaju pingvini veću površinu lopatica od svih drugih ptica, jer se na njih "prihvaćaju" mišići koji pokreću krila. Kosti nadlaktice i podlaktice su u laktu kruto sraštene u ravnoj crti što krilima preoblikovanim u peraje daje veću čvrstoću. Kosti, koje su inače kod drugih ptica šuplje, kod pingvina su guste i teške jer im nije potrebno smanjenje težine radi letenja, a cjevaste kosti su im ispunjene gustom, uljnatom koštanom srži.
Bedrene kosti su im vrlo kratke, zglobovi koljena kruti, a noge jako pomaknute prema natrag što uzrokuje njihov neobičan, gegav uspravan hod na kopnu. Stopala na kojima imaju plivaće kožice su relativno kratka, pa ptice na kopnu stoje na petama pri čemu im kruta repna pera služe kao potporanj. Rep im je vrlo smanjen. Kod drugih ptica koje rone, rep služi kao "kormilo", dok su kod pingvina tu ulogu preuzele noge.
Većina pingvina nema dugačak kljun, ali je zato vrlo snažan. Iznimka su veliki pingvini (Aptenodytes), čiji je kljun, vjerojatno zbog prilagođavanja na plijen koji su brze ribe, dugačak, vitak i lagano savijen prema dolje. Pingvini provedu pola svog života u vodi, a pola na kopnu, dok po nekim izvorima provedu čak 75% života u vodi.[5]Neke vrste napuštaju vodu samo radi parenja i u vrijeme mitarenja.
Reguliranje topline [uredi]
U svom okolišu su pingvini izloženi dijelom ekstremnim klimatskim uvjetima. Tome su se prilagodili raznim anatomskim osobinama.
Za toplinsku izolaciju imaju prvo i do tri centimetra debeli sloj masnoće iznad koje su složena tri reda vodonepropusnog, gusto međusobno prepletenog i po cijelom tijelu ravnomjerno raspoređenog perja. Dijelova kože na kojem ne raste perje, Apterin, koje imaju gotovo sve druge ptice, pingvini uopće nemaju. Jedina iznimka su neke tropske vrste koje nemaju perje na licu. Zrak koji se zadržava u slojevima perja također efikasno služi u vodi za sprečavanje gubitka topline.
Pored toga, pingvini imaju vrlo dobro razvijen sistem "prijenosa topline" u perajama i nogama. Arterijska krv koja dolazi u ekstremitete velikim dijelom prenosi toplinu na venoznu krv koja se iz njih ohlađena kreće prema tijelu i grije ju prije nego što uđe u njega, tako da se gubitak topline smanjuje na minimum.
S druge strane, što možda iznenađuje, neke vrste koje su se udomaćile u tropskim vodama, imaju problema s pregrijavanjem. Kako bi to spriječili, razvili su peraje koje u odnosu na tijelo imaju veću površinu nego kod drugih vrsta kako bi se povečala površina preko koje se može rashladiti krv. Osim toga, neke vrste nemaju perje na licu, tako da se brže rashlade u sjeni koju aktivno traže.
Perje [uredi]
Zlatouhi pingvin (Eudyptes chrysocome)Boja perja kod gotovo svih vrsta je na leđnoj strani tamno plavosivo koje se prelijeva u crno, dok im je boja s donje, trbušne strane bijela. Smatra se, da im je boja takva, kako bi se pri pogledu odozgo stopili s tamnom bojom dubokog mora, dok su s trbušne strane bijeli, kako bi pri pogledu odozdo prema gore odakle dopire i svjetlost, ponovo bili manje uočljivi u odnosu na osvijetljenu vodu. Gotovo svi pingvini iz potporodice Eudyptes imaju na glavi narandžasto-žuti ukras koji je vrlo upadljiv. Mlade životinje su uglavnom pokrivene jednobojnim paperjem, sivim ili smeđim, a samo neke vrste imaju bijele bokove i trbuh.
Najčešće nakon sezone gniježđenja i podizanja mladunaca, kod pingvina nastupa mitarenje, zamjena perja. U tom razdoblju, koje, ovisno o vrsti, može trajati od dva do šest tjedana, ptice troše svoje masne rezerve dvostruko brže nego ranije. Kod vrsta žutonogi pingvin (Pygoscelis papua) i galapagoških pingvina (Spheniscus mendiculus) razdoblje mitarenja nije određeno i može biti u bilo koje vrijeme između dvije sezone gniježđenja. Ptice koje se ne gnijezde, obično se mitare ranije nego oni pripadnici iste vrste koji se gnijezde.
Vid i sluh [uredi]
Oči pingvina su građene da omoguće oštar vid pod vodom. Rožnica im je ekstremno ravna, tako da su ptice na kopnu lagano kratkovidne. Kod vrsta koje duboko rone, kao što su carski pingvini, su osim toga pupile krajnje rastezljive tako da se oči mogu vrlo brzo prilagoditi na različitu količinu svjetlosti prisutnu na površini vode, pa zatim na stotinjak metara dubine. Prema sastavu pigmenta se smatra da pingvini bolje vide u plavom nego u crvenom dijelu svjetlosnog spektra, te da vjerojatno vide i ultraljubičasto svjetlo. Kako se crveni dio svjetlosnog spektra filtrira i gubi već u gornjim sloju vode, ovo svojstvo se može razumjeti kao evolucijska prilagodba uvjetima života pingvina.
Kao većina drugih ptica, niti pingvini nemaju vanjskih struktura uha. Kod ronjenja, posebno snažna pera ih vodonepropusno zatvaraju. Kod velikih pingvina je osim toga rub vanjskog uha tako povećan, da se može zatvoriti i tako zaštititi unutrašnje i srednje uho od oštećenja do kojih može dovesti pritisak kod ronjenja na veće dubine.
Pingvini se na kopnu međusobno sporazumijevaju glasanjem zvukovima koji podsjećaju na zvuk trube. Neki puštaju glasove poput magarećeg revenja, pa se jedna vrsta i zove magareći pingvin. Međutim, pod vodom pingvini ne puštaju glasove. Nije jasno, da li se ne glasaju da ne upozore grabežljivce na svoju prisutnost, ili kako ne bi prestrašili potencijalnu lovinu.
Prirodni neprijatelji i otimanje mladunca [uredi]
Najveći prirodni neprijatelji pingvina su neke morske životinje, poput morskih leoparda, morskih pasa i orki. Morski leopard je usamljen lovac, ali veoma efikasno lovi pingvine goneći ih oko ledenih santi. Kada pingvini poskaču u vodu, morski leopard obično promatra ispod ledenog brijega gdje ga pingvini ne vide, i kada se voda zapjenuši, morski leopard ih hvata. Ako ulovi jednog i pojede, on se obično povlači i ostala grupa pingvina mogu nastaviti kretanje po vodi. Procjenjuje se da godišnje od morskih leoparda strada oko 5% svih Adelijskih pingvina. Vjerojatno zbog ove i drugih opasnosti u vodi, pingvini ne mogu skakati u vodu i postoji velika mogućnost da stoje mnogo vremena na rubu ledenog brijega ili obali. Kad jedan od grupe pingvina skoči u vodu, svi ostali pingvini poskaču za njim.
Ukoliko su mladunci ili jaja nebranjeni, lako postaju plijen galebova i pomornika. Odrasli pingvini se od ovih grabljivaca brane svojih snažnim kljunom. Pingvini se ne boje ljudi, pa im lako prilaze. Ako se pingvinu, mužjaku ili ženci, dogodi da izgubi mladunče ili jaje, ponekad se dogodi da pokuša ukrasti mladunče neke druge jedinke. U znanosti nije potpuno jasno zašto se to događa, tj. "zašto bi roditelj odgajao i ulagao u tuđeg mladunca", jer se ne na neki način ne uklapa u teoriju evolucije. Neke pretpostavke su, međutim, načinjene da objasne ovo čudno ponašanje. Odgajanje mladunca bi povećalo iskustvo otimača u odgajanju, čime bi se povećala vjerojatnost da i u budućnosti ima mladunce. Zbog naizgled uspješne reprodukcije, jedinka će biti uspješnija pri pronalaženju jedinke za parenje u narednoj sezoni parenja. Otimanje može dovesti i do udruživanja sa otetim mladuncem koje joj može pomoći u narednim sezonama parenja. Međutim, očigledna je i realna opasnost od povrjeđivanja od strane pravog roditelja za vrijeme pokušaja otmice, ali i trošenje energije i truda oko mladunčeta koje je "ukradeno" od drugog pingvina. Na taj način, nije sigurno da li je ovakvo ponašanje zaista evolucijska prednost ili jednostavno greška kod jedinki koje ne prepoznaju svoje mladunče.
Odnos između ljudi i pingvina [uredi]
Pingvini su vrlo popularni kod ljudi, uglavnom zbog svog uspravnog, kao ljudskog, položaja i zbog gegajućeg načina hoda. Također, ljudi vole pingvine jer ih se pingvini ne boje, za razliku od većine ptica. Pingvini su se često znali prikazivati u crtanim filmovima kao da nose frak, zbog posebne boje njihovog perja. U skorije vrijeme je snimljeno nekoliko dugometražnih crtanih filmova o pingvinima, poput Ples malog pingvina (eng. Happy feet) i Pravi surferi (eng. Surf's Up). Logo operativnog sistema "Linux" je pingvin, Tuks.
Ljudi u svrhu prehrane prikupljaju jaja, koja su veoma ukusna, dok meso pingvina nije za jelo.[6] Ipak, pingvini se ne boje čovjeka i istraživači im lako prilaze. Razlog je vjerojatno povijesno slabo prisustvo čovjeka kao grabežljivca u predjelima njihovih staništa. Pingvini uglavnom čuvaju udaljenost od oko tri metra, što je i granica koja se turistima obično nalaže da ne prelaze; ako pingvini sami, međutim, priđu bliže, što se često događa, nema potrebe za udaljavanjem.
Prehrana pigvina [uredi]
Ogrličasti pingvin sa svojim mladuncem sivkaste bojeHrane se uglavnom ribom, lignjama, rakovima, ali i drugim sitnim morskim životinjama, krilom i sl. Obično se pingvini koji žive bliže Južnom polu hrane krilom, dok se sjevernije nastanjeni hrane više ribom. Plijen hvataju kljunom i gutaju ga cijelog, čim ga uhvate u vodi.
Ako su u vodi, pingvini mogu utažiti žeđ vodom iz uhvaćenog plijena ili pijući male količine morske, slane, vode; pomoću takozvane slane žlijezde (supraorbitalne glandule) tik iznad očiju uklanjaju višak soli iz krvi.[7][8][9]. Sol se izbacuje kao koncentrizirana tečnost kroz nosnice. Ovo je prilagođenost uobičajena za morske organizme, pa samim tim i za morske ptice poput pingvina. Kada su na kopnu, vodu mogu dobiti jedući malo snijega.[1]
Rasprostranjenost [uredi]
Pingvini žive u otvorenim morima južne polutke. Naročito su česti u obalnim vodama Antarktika, Novog Zelanda, južne Australije, Južne Afrike, Falklandima smještenim ispred istočnih obala Južne Amerike ali i na zapadnoj obali sve do Perua kao i na Galapagoskim otocima u blizini ekvatora. Kako pingvini vole hladnije predjele, u tropskim područjima se pojavljuju samo ako postoje hladne morske struje. To je slučaj s Humboldtovom strujom uz zapadnu obalu Južne Amerike kao i s Benguelskom strujom duž zapadne obale Afrike koja dopire sve do ekvatora.
Većina vrsta živi između 45. i 60. stupnja južne zemljopisne širine. Najveći broj jedinki živi uz Antarktik i na obližnjim otocima.
Životni okoliš [uredi]
Pravi životni prostor pingvina je otvoreno more, čemu su izvanredno prilagođeni. Na kopno dolaze samo radi gniježdenja. Tu žive na stjenovitim obalama južnih kontinenata, hladnim šumama umjerenih područja, podtropskim pješčanim plažama, područjima ohlađene lave na kojima gotovo uopće nema vegetacije, subantarktičkim travnjacima ali čak i na ledu Antarktika. Dok tropske vrste ostaju na svom području, druge vrste odlaze i više stotina kilometara daleko od oceana kako bi došle u područja gdje legu mladunce
- 19:57 -
PSI
Psi
Psi (Canidae) su porodica unutar natporodice psolikih životinja. U tu porodicu pripadaju lisice, razne vrste poznate pod imenom "šakali", kojoti, vukovi, ali i domaći psi. Danas su rasprostranjeni na svim kontinentima, ali ih prvobitno nije bilo u Australiji, na Novom Zelandu, Novoj Gvineji, Madagaskaru i Antarktici. Međutim, danas su gotovo svuda udomaćeni, i to uz pomoć čovjeka.
Psi su se razvili uIzgled i građa tijela [uredi]
Građom tijela psi se na prvi pogled ne razlikuju bitno od mačaka. Svi psi su manji rastom od velikih mačaka. Tijelo im je vitko, a glava malena, izbočena njuška je tupa. Trup im je udubljen u slabinama, a noge visoke s malim šapama. Canidae imaju na stražnjim nogama po četiri potpuno razvijena prsta kao i četiri (Lycaon) odnosno pet (Canis, Cyon, Icticyon, Otocyon) prstiju na prednjim šapama. Snažne pandže ne mogu uvući u šape, pa su tupe. Rep im nije dugačak, a često je obrastao čupavom dlakom.
Imaju 42 zuba, pri tome uvijek po četiri pretkutnjaka s obje strane i u gornjoj i u donjoj vilici. Prema tome, potpuna zubna formula izgleda ovako:
3.1.4.2
3.1.4.3
Formula prvih "mliječnih" zubi je: 3 1 3. Još mladi, članovi ove porodice nemaju kutnjake, dok kao odrasli imaju po dva u gornjoj i tri u donjoj čeljusti sa svake strane[1].
Imaju krupne oči, a uši su im zašiljene i veće nego mačje. Ženke imaju brojne sise na prsima i trbuhu. Plodniji su od mačaka, i najčešće imaju četiri pa do devet mladunaca, iako su poznati i iznimni slučajevi od 18 pa i 23 mladunca u jednom okotu.
Ponašanje [uredi]
Jedva je moguće donijeti zaključke o ponašanju ove porodice koje bi bilo zajedničko svim vrstama, jer se pojedini rodovi i vrste previše međusobno razlikuju. Na primjer, sve vrste ove porodice su po definiciji mesojedi i stoga svi imaju nagon lova i ubijanja, no on se značajno razlikuje već između vukova i domaćih pasa[2].
Razlike u ponašanju između na primjer vukova i lisica izražene su već kod mladunaca u dobi između četvrtog i petog tjedna starosti. Zoolog Erik Zimen je promatrajući mladunce opazio, da mladi lisičići komade hrane prvo uzmu, i u okolici zakopaju, a tek nakon toga počnu s jelom; mladi vučići pak prvo pojedu koliko god mogu, i tek nakon toga počinju zakapati ostatke hrane[3]
Kao slično ponašanje kod svih Kanida Michael W. Fox opisuje uvod u socijalni susret pripadnika iste vrste. Susret počinje uzajamnim njušenjem genitalnog i analnog područja, kao dijelom i ušiju, njuške i analne žlijezde. Njušenje područja repne žlijezde opaženo je samo kod crvenih, arktičkih i sivih lisica, rjeđe kod prerijskih vukova, a nikada kod domaćih pasa, jer oni vrlo rijetko uopće imaju repnu žlijezdu[4].
Dijelom su prepoznati isti obrasci ponašanja i između različitih vrsta; tako Fox opisuje uspješan poziv na igru između chihuahue i prerijskog vuka, uzajamno pokazivanje podređenosti između mladih kojota i vukova, kao i trenuci igre odraslog vuka i odrasle crvene lisice
oligocenu na području Sjeverne Amerike od životinje koja je bila veličine lisice a i potsjećala je na nju, samo što je još mogla uvlačiti pandže.
- 19:50 -
MEDVJED
Medvjedi (Ursidae) su porodica sisavaca iz reda zvijeri (Carnivora). Ranije ih se nazivalo "velikim medvjedima" ili još i "pravim medvjedima", da bi ih tako razlikovali od rakuna (Procyonidae) koje su nazivali "malim medvjedima". Jedna vrsta iz te porodice, mrki medvjed, je najveća divlja životinja i grabežljivac na hrvatskom tlu.
Osobine
Građom tijela, sve vrste medvjeda su međusobno vrlo slične. Tijela su im zbijena, glave okrugle a udovi relativno kratki i vrlo snažni. Oči su male, a uške okruglaste i uspravne. U izduženoj njuški imaju, ovisno o vrsti, 40 ili 42 zuba. Noge završavaju s pet prstiju s kandžama koje ne mogu uvući. Hodaju na tabanima koji su uglavnom dlakavi, osim kod vrsta koje se često penju na drveće, kao kod sunčevog medvjeda čiji su tabani goli. Rep im je samo maleni patrljak. Krzno im je dosta dugačko i jednobojno, smeđe, crno ili bijelo. Iznimka je veliki panda (čije svrstavanje u ovu porodicu još nije općeprihvaćeno, vidi [1]) koji ima vrlo uočljive crno bijele šare. Svijetle šare na prsima ili licu se mogu pojaviti kod više vrsta.
Tjelesna težina im se kreće od 25 pa do 1200 kg, pri čemu su mužjaci uvijek osjetno teži od ženki. Dužina tijela im je između 100 i 330cm. Mogu biti visoki do čak 350 centimetara kada se usprave na stražnje noge.
Rasprostranjenost i životni prostor
Medvjedi danas žive u Euroaziji i Americi, pri čemu u Južnoj Americi nastanjuju samo njen sjeverozapadni dio. U zapadnoj i srednjoj Europi postoje još samo reliktni ostaci. Danas u Africi više nema medvjeda. Populacija mrkih medvjeda koja je nekad živjela na planinama Atlas izumrla je u 19. stoljeću. Kao porodica, nemaju neke određene zahtjeve u odnosu na stanište. Žive od polarnih područja preko travnjaka sve do tropskih šuma. Jedino u pravilu izbjegavaju sušna područja.
Medvjed naočar (Tremarctos ornatus)Način života
Svi su medvjedi samotnjaci, a aktivni su u sumrak i noću (jedina iznimka su bijeli medvjedi). Spavaju uglavnom u špiljama, šupljim stablima ili jamama u tlu. Obično se kreću polako, no ako zatreba, mogu trčati i do 50 km/h. Medvjedi su u pravilu dobri penjači (naročito sunčev medvjed), a i izvrsno plivaju.
Neke vrste hladne, zimske mjesece provode u zimskom mirovanju. To nije pravi zimski san. značajno im se usporava disanje i broj otkucaja srca, ali im se tjelesna temperatura tek neznatno snižava pa se relativno lako bude. Tijekom kasnog ljeta i jeseni, skupljaju zalihu masnoća, da bi se za zimu povukli u zimsko sklonište.
Hrana
Medvjedi su oportuni svežderi koji se, već prema godišnjem dobu, u različitim omjerima hrane biljnom i životinjskom hranom. Voće i drugi dijelovi biljki su kod većine vrsta najveći dio prehrane koju samo dopunjavaju kukcima, njihovim larvama i malim kralježnjacima kao ribama ili glodavcima. Ponekad ubiju i neku veću životinju do veličine jelena, a povremeno, ako se pruži prilika, i stoku. Odmak od ove šeme su samo velike pande koje se hrane gotovo isključivo bambusom i bijeli medvjedi koji su jedini pretežni mesožderi u ovoj grupi.
Razmnožavanje
Bijeli medvjed (Ursus maritimus)Svakih jednu do četiri godine ženka donosi na svijet mladunce. Većina rođenja mladunaca događa se u zimskim mjesecima, između studenog i veljače, u vrijeme zimskog mirovanja ženke. No, parenje se kod većine vrsta odvija mjesecima ranije. Kod većine vrsta je dokazano da se oplođeno jajašce mjesecima zadržava u uterusu prije nego što dođe do nidacije.
Stvarno razdoblje skotnosti je 60 do 70 dana što je vrlo kratko, pa su mladunci (1 do 4) vrlo maleni. Najčešće se kote dva mladunca. Kod medvjeda je najveća razlika između težine majke i težine okota od svih viših sisavaca. O mladuncima se brine isključivo majka, koja je u tom razdoblju izrazito agresivna i napada gotovo svakog uljeza u svoj teritorij, od mužjaka vlastite vrste do čovjeka. Mladunci prestaju sisati u dobi od tri do devet mjeseci. S majkom ostaju najmanje do iduće jeseni, ali najčešće do 18 ili 24 mjeseca. Spolnu zrelost dosežu u starosti između tri i šest godina, a proces rasta često završava tek u dobi sa 10 do 11 godina.
Medvjedi su relativno dugovječne životinje. U prirodi žive 20 do 30 godina, a kad ljudi brinu o njima, mogu doživjeti i 50 godina.
Ljudi i medvjedi
Mjesečev medvjed (Ursus thibetanus)Vjerojatno zbog njihove veličine i snage, medvjedi su dobili značajno mjesto u mitologijama i kultovima mnogih naroda. Poznat je kultni status medvjeda kod mnogih naroda još od kamenog doba. Bogove u liku medvjeda su imali mnogi narodi, a iz mnogih mitova se može razaznati štovanje ovih životinja. U heraldici su prisutni brojni stilizirani likovi medvjeda, a postoje i bajke koje pričaju o medvjedima.
Istovremeno sa štovanjem, odvija se i lov na medvjede iz najrazličitijih razloga.S jedne strane, mnogi dijelovi tijela medvjeda ljudi koriste. Meso se jede, krzno se prerađuje za izradu odjeće, pokrivača ili pokrovnih dijelova štakora, a zubi i kandže se koriste kao ukrasi. Osim toga, često se pojedinim dijelovima tijela medvjeda pripisuju različita ljekovita svojstva. Tako je u kineskoj medicini posebno značajna žučna tekućina mjesečevog medvjeda.
Postojao je još jedan razlog za lov na medvjede. Koristilo ih se kao izvor zarade organiziranjem prividnih borbi medvjeda i ljudi, pravih borbi medvjeda i pasa, obučavalo ih se da "plešu" kako bi zabavljali ljude i slično. Još i danas ih se drži širom svijeta u nekim privatnim zoološkim vrtovima često u zastrašujuće lošim uvjetima.
Treći je razlog za ubijanje medvjeda bio, da ga se često doživljava kao prehrambenog konkurenta ili potencijalnu opasnost za ljude. Medvjedi često ubiju stoku na ispaši, pljačkaju košnice i ribnjake, pa ih se i radi toga progoni. No, stvarni razmjeri šteta su često preuveličani, jer su medvjedi plahe zivotinje i obično izbjegavaju blizinu ljudi. Međutim, ako imaju mladunce i osjete se ugroženim, ili su ranjeni, mogu napasti čovjeka, a to najčešće završi pogubno za ljude. Neprovocirani napadi su vrlo rijetki, ali ipak godišnje stradava više ljudi od udaraca šapom i ugriza medvjeda.
Iz tih razloga, ali u novije vrijeme i zbog uništavanja nihovih prirodnih staništa gradnjom naselja, mnoge su vrste postale vrlo rijetke ili su iz nekih područja potpuno nestali. U dijelu SADa s najvećim ljudskim aktivnostima, zapadnoj i srednjoj Europi postoje još samo relikti mrkih medvjeda dok su u sjevernoj Africi i Meksiku potpuno izumrli. I sunčev medvjed a naročito veliki panda su ugrožene vrste.
- 19:46 -
ORKA
Opis [uredi]
Mužjaci su dugi više od 9 m; donji dio tijela je bijel, gornji crn s prugama iznad očiju. Kit ubojica lovi u malim skupinama, izvrstan je plivač, napada dupine, pingvine, tuljane, pa čak i druge kitove. Može plivati brzinom čak od 30 km/h.
Kit ubojica najveća je morska pliskavica; čim se rodi, dugačak je dva metra. Mužjaci obično narastu od 6,5 do 8 metara i teže do 6 tona. Ženke su manje, dugačke su od 5,7 do 7 metara i teške oko 5 tona. Ima zaobljene peraje, a gubica mu nije zašiljena kao u ostalih dupina.
Kitovi ubojice strašni su lovci. Svojim velikim zubima otkidaju komade mesa žrtve i proždiru ih bez žvakanja. Kitovi ubojice loveći dolaze sve do obale gdje često napadaju tuljane. Također, love nekoliko vrsta ptica, primjerice pingvine. Morževe, morske vidre i bijeli medvjede rijetko love.
Razmnožavanje [uredi]
Ženke su spolno zrele s oko 15 godina. Trudnoća traje od 15 do 18 meseci. Rađaju otprilike na svakih pet godina, u bilo koje doba godine. Majke mlade doje sve dok ne napune dvije godine, ali s godinu dana mladi se počinju hraniti čvrstom hranom. Ženke se pare sve dok ne napune oko 40 godina. Obično ženke dožive 50 godina, dok u nekim slučajevima mogu doživjeti starost od 80 pa čak i do 90 godina. Mužjaci žive kraće, oko 45 godina.
- 19:45 -
KONJ
Domaći konj
Konj (Equus caballus) je veliki četveronožni sisavac, pripadnik roda Equus. Konji su odavno bili jedna od najvažnijih domaćih životinja koja se uzgaja u vrlo velikom broju raznih pasmina, a živi širom svijeta.
Taksonomski, domaći konji su domesticirani oblik divljih konja (Equus ferus), i zajedno s magarcima i zebrama spadaju u porodicu konja (Equidae), u red neparnoprstaša.
Konji se razlikuju građom i veličinom tijela, kao i krznom i njegovom bojom. Ovisno o svrsi uzgoja, dijele se na tri osnovna tipa, hladnokrvne, toplokrvne i punokrvne konje. U hladnokrvne se ubrajaju u pravilu konji čija tjelesna težina prelazi 800 kg. Te pasmine korištene su uglavnom za rad u polju, rudnicima ili za šumske poslove. Toplokrvni su, suprotno prvima, tipični jahači konji jer su lakše građe i pokretljiviji. Pored toga, oni su dobri dresurni i skakači konji. Punokrvni su prije svega sportski konji, uglavnom su vrlo osjetljivi, a u trku dosežu i do 70 km/h (Vršna brzina; najveća prosječna brzina na udaljenost od 160 km iznosi oko 12-20 km/h[1]).
Polukrvnim konjima nazivaju se mješanci toplokrvnih i punokrvnih konja. Nazivi hladnokrvni, toplokrvni i punokrvni ne potiču od topline ili količine krvi konja, nego označavaju njihov temperament. Tako su hladnokrvni konji obično vrlo pitomi i snažni, i s mirom podnose puno toga, dok se punokrvne općenito smatra "ludim", razdražljivim i ni izdaleka se njima ne može tako jednostavno upravljati kao s hladnokrvnim.
Konji se u hodu oslanjaju samo na treći, srednji nožni prst. Ostali prsti su im zakržljali. Oči konja su smještene postrano na glavi, što im omogućuje vidno polje od gotovo punog kruga (350°). No, ono što se događa neposredno ispred njihovog nosa ili straga, konji primjećuju tek ako okrenu glavu. Konji nisu slijepi za boje, ali ne razlikuju ih baš dobro. Ne ralikuju smeđu od zelene i sive, ali boje kao što su bijela, crvena, žuta i plava vide jako dobro.
Imaju vrlo pokretljive ušne školjke i mogu ih okrenuti u bilo kojem smjeru. Okretanjem prema naprijed, konj pokazuje pažnju i znatiželju, no ako ih okrene prema natrag i priljubi uz glavu, to je upozorenje i pokazuje agresivnost ili strah. Ako uši mlitavo vise u stranu to je znak da se ne osjeća dobro ili je umoran, no može biti i znak potčinjavanja kao i opuštenosti. Ako su mu pri tome oči poluzatvorene, to može značiti i zadovoljstvo. Uši usmjerene prema natrag znak su nelagode, a kod jahanja, pažljivosti.
Radi zaštite od grabežljivaca u prvobitnom okolišu, konji su razvili različite boje. Jedna od najranijih je svijetli ton smeđe boje. Tipični pretstavnici konja te boje su norveški fjordski konji, koje uz to odlikuje i uočljiva tamna pruga duž mjesta gdje izrasta griva.
Veličina, starost, razmnožavanje Ovisno o pasmini, domaći konji dosižu visinu u "ramenima" između 60 i 210 cm. Konji visine do 146,5 cm nazivaju se poni, a oni visoki do 145-148 cm su mali konji[2]. Težina ponija i velikih konja kreće se od 90 kg pa do 1200 kg. Tjelesno odraslim konj se može smatrati u dobi od tri do šest godina, poniji ranije, veliki konji kasnije. Veliki konji mogu doživjeti oko 30 godina, dok poniji mogu živjeti i do 50 godina. Najveća dokazana starost jednog velikog konja je 62 godine[3]. Očekivani životni vijek konja uveliko zavisi o pasmini, uvjetima života i načinu korištenja životinje.
Kobile su spolno zrele s 12 do 18, a ždrijepci u dobi između 12 i 20 mjeseci. Kod svih konja skotnost traje točno 330 dana (11 mjeseci). Ciklus parenja počinje u proljeće, a vrhunac doseže u ljetnim mjesecima. Ako životinje žive u štalama i hrani ih se intenzivno, moguće je postići skotnost i zimi. Kobile su plodne samo svakih 21 do 24 dana. Nakon skotnosti od oko 11 mjeseci, kobila donosi na svijet ždrijebe, koje odmah nakon toga pokušava ustati. Ovo je kod konja koji žive na slobodi izuzetno važno, jer inače je ugroženo od zvijeri.
Porijeklo [uredi]
Divlji konji, oblik od kojeg potiču današnji domaći konji, su domesticirani prvi put u centralnoj Aziji, vjerojatno oko 3000 godina p.n.e., a neki autori smatraju, da je to bilo još u 5. tisućljeću p.n.e. Postoje različite teorije o tome, kada i gdje je čovjek prvi put koristio konja. Zadnja istraživanja, koja se temelje na uspoređivanju mitohondrijskog DNK današnjih domaćih konja i fosila izumrlih vrsta, upućuju na odgovor, da se domesticiranje konja odvijalo na više mjesta, nezavisno jedno od drugih. Bitna indicija za takav zaključak je širina genetičkih varijacija, koja je u obje testirane skupine bila jednako velika. Da se domesticiranje odvilo samo na jednom mjestu, kod domaćih konja bi se mogla očekivati puno manja širina genetičkih varijacija. Pored toga, testovima je utvđeno da su neke izumrle vrste bliže srodne današnjim vrstama, nego što su neke vrste domaćih konja međusobno srodne.
Istraživanja mitohondrijskog DNK, provedena 2002. pokazala su, da je domesticirano najmanje 77 osnovnih tipova kobila u različitim područjima zemlje nezavisno jedno od drugog, što je bitno više nego kod drugih vrsta domaćih životinja
- 19:40 -
KIT
Plavi kit (lat. Balaenoptera musculus) spada u porodicu brazdastih kitova koji su dio podreda kitova usana. On je sisavac potpuno prilagođen stalnom životu u vodi, i najveća danas na Zemlji živuća životinja.
Osobine [uredi]
Plavi kitovi su prosječno dugački oko 26 m, a populacija koja živi na južnoj polutki je u pravilu krupnija od one koja živi na sjevernoj polutki. Pojedine životinje su često dugačke oko 30 m, a najveći znanstvenom metodom izmjereni plavi kit bio je dugačak 33,58 m)[1]. Plavi kitovi mogu težiti do 200 tona. Oni su najveći ikad živući organizmi na kugli zemaljskoj prema sadašnjim saznanjima.
Plavi kit je hidrodinamičke, vitke građe i plavo-sive je boje. Leđna peraja mu je u odnosu na tijelo sićušna, i dosiže visinu od jedva 30-tak centimetara. U ustima ima sa svake strane 300-400 usi (izrasline građene od keratina, tvari od kojih su građeni nokti i kosa). Usi su mu crne boje i dugačke između 50 i 100cm a služe filtriranju planktona iz ogromnih količina morske vode koju uzima u usta i odmah, filtriranu, jezikom istiskuje iz usta. Srce u odrasle jedinke je teško oko jedne tone, a njegova aorta je tako velika da bi kroz njih čovjek mogao plivati.
1966. je opisan patuljasti plavi kit (B. m. brevicauda) kao njegova podvrsta. Smatra se da doseže najviše 24 m, jer mu je dio tijela iza leđne peraje nešto kraći. Međutim, neki zoolozi sumnjaju u stvarno postojanje te podvrste i konkretni primjerak smatraju samo relativno mladom životinjom.
Rasprostranjenost [uredi]
Plavi, ili kako ga još zovu, plavetni kit, pojavljuje se u svim svjetskim morima, krećući se od visokih do niskih zemljopisnih širina i natrag. Zimu provode u umjerenim i subtropskim morima, a ljeto u polarnim. Nekada je oko 90% svih plavih kitova živjelo na južnoj polutki. Smatra se dokazanim, da plavi kitovi nikada ne prelaze ekvator, i da oni sa sjeverne ostaju uvijek na sjevernoj, i obratno, jednako tako, populacija s južne ne dolazi na sjevernu polutku.
Način života [uredi]
Kao svi kitovi usani i plavi se kit hrani planktonom koji filtrira iz morske vode. Pri tome, prednost daje sićušnim račićima. Lovi pretežno na dubini od stotinjak metara. Procjenjuje se, da tijekom ljetnih mjeseci, kada se jedino hrani, jedan plavi kit dnevno pojede oko 40 milijuna račića u ukupnoj težini od oko tri i pol tone. Tijekom zimskih mjeseci uopće ne jede i živi od svojih masnih rezervi. Plivanjem postiže brzinu do 30 km/sat.
Ženka s mladuncem pri zaranjanjuŽenka plavog kita skotna je 11 mjeseci, a mladunče se rađa dugačko oko 7 m i bude teško oko 2,5 tone. Radi poroda, ženka odlazi u područja umjerene ili subtropske klime. Ovo zato, jer tek rođeni mladunac još nema naslagu masnoće neophodne za zaštitu od hladnoće polarnih mora. Dojenje mladunca traje 6-7 mjeseci, i za to vrijeme naraste do oko 13 m i dobije odgovarajući sloj masnog tkiva pa može slijediti majku u sjevernija, hranidbena područja. Nevjerojatno je da majka svo to vrijeme ne jede, a doji dnevno i do 100 litara (neki stručnjaci vjeruju da količina mlijeka koje mladunče siše iznosi do 150 litara) vrlo masnog mlijeka koristeći pri tome isključivo vlastite zalihe masnog tkiva.
Očekivani životni vijek plavih kitova je oko 80 godina.
Lov na kitove i njihova zaštita [uredi]
Dok se u ranijim stoljećima plave kitove nije lovilo zbog njihove brzine i težine, od sredine 19. stoljeća ih se počelo redovno loviti. Tijekom 20. stoljeća izlovljeno je oko 350.000 plavih kitova. Na južnoj polutki nastala su prava naselja za lovce i prerađivače kitova koja su za vrijeme sezone lova na kitove kipila od života i užurbanog rada. Izvan sezone, naselja bi opustjela. Posljedica takvog intenzivnog izlova bio je veliki pad ulova nakon 1930. godine, jer plavih kitova gotovo da više nije ni bilo. Pa ipak, tek 1966. su stupile na snagu međunarodne odredbe o zaštiti.
Prije razdoblja velikog lova na kitove, svjetskim morima plivalo je oko 200.000 jedinki plavog kita, od čega gotovo 90% u južnim morima. Danas, uprkos zaštiti koja sad traje već gotovo 40 godina, ukupna populacija te vrste broji samo nekoliko tisuća jedinki. Točan obuhvat populacije je vrlo teško utvrditi. Kako do sada nije primijećen oporavak brojnog stanja tih kitova, neki stručnjaci smatraju da je ukupna populacija premala da bi mogla ponovo narasti˙(vidi genetsko usko grlo).
- 19:13 -
DUPIN
Dobri dupin
Dobri dupin (lat. Tursiops truncatus) je vrsta dupina koja živi i u Jadranu. Dupini se ubrajaju u najpoznatije i najomiljenije morske sisavce, a dobri dupin je vjerojatno najbolje poznata i jedna od najrasprostranjenijih vrsta u skupini dupina.
Red kitovi (Cetacea) dijeli se u tri skupine koje se međusobno bitno razlikuju. U prvu, prastaru skupina spadaju vrste poznate samo po fosilnim ostacima. To su prakitovi (Achaeoceti). Kod nas su fosilni ostaci kitova pronađeni kod Susedgrada i Vrapča u blizini Zagreba. Najpoznatiji od njih je Mesocetus Agrami ili zagrebački kitovac. Osim ovog kita opisane su i dvije vrste fosilnih dupina - Platanista croatica iz Susedgrada i Delphinapterus sp. iz Vrapča. U recentne ili danas živuće kitove spadaju dvije međusobno vrlo različite skupine. To su kitovi usani (Mysticeti) u koju spada svega desetak vrsta, a neki od njih su najveće ikad živuće životinje na Zemlji kao npr. plavetni kit (Balaenoptera musculus) dug i do 30 metara. Upravo ovu skupinu uobičajeno nazivamo kitovima. Treća skupina su kitovi zubani (Odontoceti). Kod ove skupine zubi su razvijeni u različitom obliku i broju, od svega nekoliko pa do više stotina, a služe im za hvatanje plijena. U kitove zubane pripada i porodica Delphinidae – dupini. S obzirom na tradicionalna imena koja svoje porijeklo imaju u davnoj prošlosti moguće je da imena nekih zubana unesu zabunu kako se radi o kitovima usanima (npr. kit ubojica kojeg danas sve češće zovemo orka).
Dobri dupin ima izduženi hidrodinamični oblik tijela, a boja varira od tamno plave do smeđe-sive na leđima, preko svijetlo sive na bokovima i bijele na trbuhu, koja može poprimiti i ružičastu nijansu tijekom ljeta kad je temperatura mora viša. Odrasli dobri dupini dugački su od 2 do 4 metra, a težina se može kretati između 100 i 500 kg. Odrasle jedinke populacije koja naseljava Jadran dosižu najveću dužinu od oko 3 metra. Dobri dupini, sa svojim čelično-plavim leđima i njuškama kojima kao da se smiješe, vrlo su inteligentne i društvene životinje
Rasprostranjenost [uredi]
Opažanja i bilježenje pojavljivanja kitova u Jadranu datiraju od sredine 19. stoljeća pa i ranije. Koliko nam je poznato do sada je u Jadranu zabilježeno opažanje ukupno deset ili jedanaest vrsta kitova. No od svih njih samo su dvije vrste dupina – dobri dupin (Tursiops truncatus) i kratkokljuni obični dupin (Delphinus delphis) – naše zavičajne vrste, vrste koje su se u Jadranu razmnožavale i koje su se mogle često susresti. Na žalost, danas se taj broj još smanjuje jer se obični dupin smatra regionalno izumrlom vrstom u sjevernom Jadranu. Ostale vrste većinom su stanovnici Mediterana koji u Jadran povremeno zalutaju. Stoga je većina naših susreta na moru upravo s dobrim dupinima. Mediteranske vrste koje se češće susreću u Jadranu su prugasti dupin (Stenella coeruleoalba), danas najbrojnija vrsta u cijelom Mediteranu, glavati dupin (Grampus griseus) te veliki kit (Balaenoptera physalus), drugi po veličini i ujedno jedan od najbržih kitova.
Obični dupin, kao što mu i ime upućuje, široko je rasprostranjen u morima i oceanima tropskog, suptropskog i umjerenog pojasa. Naseljava oceane i otvorena mora, a zalazi i u priobalne i pliće vode. U Mediteranu su češće prisutni u priobalnim područjima, iako obitavaju i u otvorenim vodama. Hrane se raznolikim plijenom koji uglavnom uključuje manje vrste plave ribe, te neke vrste pridnenih riba, glavonošce i rakove. Obični dupini često love, putuju i borave u velikim skupinama. Nekada su bili rasprostranjeni u cijelom Mediteranu, te su se smatrali i najbrojnijom vrstom dupina u Mediteranu, no brojnost im je u značajnom opadanju, a veća populacija danas postoji još samo u Alboranskom moru . Razlozi tako značajnom smanjenju broja nisu u potpunosti poznati no mogu se naslutiti. Prema povijesnim podacima za Jadransko more, poznato je da je obični dupin bio najbrojnija vrsta dupina u Jadranu. Krajem 19. i tijekom 20. stoljeća državna uprava i udruge ribara poduzimaju brojne akcije za uništavanje dupina u Jadranu. No sve kampanje provođene do 50tih godina prošlog stoljeća po svom opsegu i značenju nisu imale većeg utjecaja na stanje populacije. Nažalost, sredinom 50ih Ministarstvo ribarstva Narodne republike Hrvatske, te nakon toga Udruženje morskog ribarstva Jugoslavije započinju do tada najopsežniju kampanju uništavanja dupina, a za svakog ubijenog dupina isplaćivana je nagrada. Rijetki dostupni podaci upućuju da su uglavnom lovljene manje vrste, odnosno baš obični dupini. Tako je tijekom 50ih u svega nekoliko godina u hrvatskom dijelu Jadrana ubijeno preko 800 dupina! Naravno, potpuno je nemoguće procijeniti koji je još broj smrtno ranjenih životinja pobjegao te poslije uginuo. Uzmemo li u obzir činjenicu da dupini imaju mladunce svakih nekoliko godina, te da svaki mladunac ne doživljava spolnu zrelost, postaje jasno da se od takvog desetkovanja dupini nisu nikada oporavili. Daljnje smanjenje brojnosti uzrokovano je pogoršanjem uvjeta okoliša prije svega pod utjecajem ljudske djelatnosti, zagađenja, uznemiravanja i smanjenja količine raspoloživog plijena. Na to upućuje i činjenica da podataka o opažanjima običnih dupina u hrvatskom dijelu Jadrana tijekom posljednjih 25 godina gotovo da i nema. Isti uzroci doveli su i do značajnog pada njihove brojnosti u cijelom Mediteranu.
Druga vrsta dupina, koja još naseljava cijeli Jadran i češće se susreće na moru, su dobri dupini. Izuzetna prilagodljivost i oportunističnost omogućila im je naseljavanje gotovo svih oceana i mora tropskog, suptropskog i umjerenog pojasa. Staništa u kojima žive dobri dupini su raznolika. Općenito, naseljavaju dublja područja mora i oceana, te priobalne i pliće vode, riječna ušća, zaljeve, lagune, estuarije, a ulaze čak i u rijeke. S obzirom na različitost staništa koja naseljavaju, poznata su dva ekotipa dobrih dupina – pučinski, veći, vezan za otvoreni ocean te priobalni, koji je manji i pokazuje vezanost (rezidentnost) području u kojem obitava tvoreći zajednice različitih veličina. Priobalni ekotip jedini je prisutan u Mediteranu i Jadranu, a populacija je razdijeljena u relativno male zajednice duž obale. Dobri dupini hrane se pretežno pridnenom ribom, manjim pelagičkim vrstama plave ribe te u manjoj mjeri glavonošcima i rakovima
Jedina za sada poznata rezidentna zajednica dobrih dupina u Jadranskom moru obitava u području Kvarnerića, te je predmet opsežnog znanstvenog istraživanja koje je započeto još 1987. godine. Kako istraživanje traje neprekidno već 17 godina ti dupini su danas jedna od najbolje istraženih skupina u cijelom Mediteranu a prikupljene informacije o njihovom životu mogu nam poslužiti kao dobra ilustracija kako žive i drugdje u Jadranu. U vodama Cresa i Lošinja najčešće se susreću skupine od dvije ili tri životinje, no u skupini se mogu naći i po 30-40 životinja. Ipak tolike skupine su rijetkost
Osnovne značajke [uredi]
Dužina: do 3,6 metara
Težina: 150-500 kg
Životni vijek: do 50 godina
Zaštita vrste: Prema Pravilniku o zaštiti pojedinih vrsta sisavaca (Mammalia) (Narodne novine br. 31 od 9. svibnja 1995. g.) u Hrvatskoj su proglašeni posebno zaštićenom životinjskom vrstom kitovi (Cetacea), i to:
dobri dupin (Tursiops truncatus);
mali (obični) dupin (Delphiunus delphis);
sve ostale vrste kitova koji se zateknu u Jadranu
Za razliku od riba, dupini udišu zrak te moraju izlaziti na površinu svakih nekoliko minuta da bi udahnuli. Nosni otvor se nalazi na gornjoj strani glave i prekriven je mišićem koji omogućuje potpuno zatvaranje nosnica prilikom urona. Dobri dupini u potrazi za ribom obično ostaju pod morem 4-5 minuta. Najduže trajanje urona koje je izmjereno u Hrvatskoj je trajalo 6 minuta i 55 sekundi.
Razmnožavanje [uredi]
Mladi se kote većinom tijekom ljeta, no čini se da su u ovom području okoti sinkronizirani i događaju se svake druge godine. Ženka, nakon dvanaest mjeseci skotnosti, koti jedno mladunče, koje doji godinu dana i duže, a mladunac ostaje s majkom i po nekoliko godina. Majka i mladunče su u bliskom kontaktu sve dok se mladunac nije sposoban brinuti za sebe. Mužjaci nisu aktivno uključeni u odgajanje mladih. Spolnu zrelost dobri dupini dostižu s desetak godina, nakon čega ženka može imati mlado svakih 4 do 6 godina. Dobri dupini mogu živjeti i preko 50 godina.
Dva, a katkad čak i više dupina, služe kao "babice" te pomažu majci i štite je od napada morskih pasa privučenih krvlju koja istječe pri porodu. Mladunac se rađa na zadak jer bi se inače ugušio u vodi. Nakon poroda čitava ta skupina gurka mladunca na morsku površinu kako bi prvi put udahnuo zrak. Dupini su kod poroda veoma ovisni o toj pomoći svojih srodnika.
Takvu pomoć pružaju i u slučaju ozlijeđenog dupina. Na njegovo zdvojno zapomaganje žure ostali dupini odmah u pomoć, podupiru ga i iznose na površinu vode da pravodobno dođe do zraka.
Majka doji mladunca najmanje 16 mjeseci, tako da tek svake dvije do tri godine donosi na svijet novog mladunca. Vjerovatno se svaki put pari s nekim drugim mužjakom. Mladunac postaje potpuno samostalan nakon godinu i pol, a spolnu zrelost dostiže tek sa 6 godina.
Način života [uredi]
Dupini su vrlo društvene životinje i žive u skupinama različite veličine i različitog sastava: to mogu biti životinje istog spola ili mužjaci i ženke zajedno sa svojim mladuncima. Pomažu si u lovu, kod poroda i bolesti. Njihovo prijateljsko i lojalno ponašanje za dupine je od životne važnosti.
Dupini se međusobno sporazumijevaju raznim zvukovima. Nije poznato koliko je razvijen njihov "jezik", ali je sigurno da se oni prepoznaju i da međusobno "razgovaraju".
Hrana i način lova [uredi]
Glavnu hranu dupina sačinjavaju različite vrste riba, glavonošci, mekušci pa i rakovi. Međutim, najčešće love ribe različitih veličina. Svoj način lova prilagođuju vrsti plijena koja im je u tom trenutku na raspolaganju. U području Lošinja dupini provode većinu svog vremena u potrazi za hranom, koju je često teško pronaći u dovoljnim količinama. U lovu i potrazi za hranom ostaju pod vodom oko 2-3 minute, ali u slučaju potrebe mogu ostati pod vodom i preko 6 minuta.
Zvuk ima ogromnu važnost u životu dupina. Koriste ga za traženje i hvatanje plijena, za komunikaciju s ostalima i za dobivanje akustične karte njihovog okoliša. Slušanje i analiza zvukova dupina predstavlja odlično sredstvo za istraživanje. Zvuci koje proizvode pružaju nam informacije o njihovoj aktivnosti ispod površine ili načinu hranjenja čak i kad nije moguće direktno promatrati njihovo ponašanje. Također zvuk je i jedan od zagađivača životnog prostora dupina jer se većina zvukova koje proizvode čamci, gliseri ili brodovi, posebno oni uzrokovani okretanjem propelera, preklapaju sa frekvencijama koje koriste dupini. To uzrokuje uznemiravanje tijekom njihovih dnevnih aktivnosti, ponekad prisiljavajući dupine da napuste najomiljenija područja za hranjenje i razmnožavanje. Zato je važno poštivati pravila ponašanja u blizini dupina.
Kad naiđu na veliko jato riba, skupi ih se na stotine i love zajedno, glasno se sporazumijevajući. Kad im se dupini približe, ribe pokušavaju pobjeći u raznim smjerovima, no dupini se međusobno "dovikuju" dajući si upute. Na taj način će ih stjerati u gusto jato koje bježi prema površini. No to je zamka, jer ih ondje opet čekaju dupini. Pretpostavlja se da ih pritom svojim glasanjem dodatno plaše.
Ako ribe plivaju na otvorenom moru pojedinačno ili u jatima, tada dupini love danju. U doba kad su takva jata rjeđa, dupini se upuštaju u noćni lov na razne mekušce i ribe koje žive na dnu mora. Čini se da dupine u lovu uvijek predvodi jedan član jata te da se pri traženju riba koriste svojim eholokacijskim sustavom.
Dobri dupini su zbog svoje prehrane često u izravnoj konkurenciji s ribarima. Dupini su poznati po svojoj znatiželji, zbog čega se ponekad zapliću u mreže, pogotovo mreže stajaćice. To je često uzrok prerane smrti ovih životinja.
Dobri dupini nastanjuju gotovo sva mora i oceane diljem svijeta. Međutim ne postoji potpuna procjena broja jedinki u svijetu. U Sredozemlju trenutni broj se procjenjuje na manje od 10.000 jedinki. Zagađenje, prekomjerni izlov ribe i uništavanje staništa, ne smanjuju samo broj ovih dupina već uništavaju i smanjuju područja gdje bi mogli živjeti.
- 19:09 -
JELEN
Rasprostranjenost [uredi]
Rasprostranjen je u Europi najčešće u šumskim kompleksima većih vodotoka - Dunava, Save, Drave te brdskim i planinskim šumama Mađarske, Rumunjske, Češke, Slovačke, Hrvatske, Slovenije, Njemačke, Austrije, a u manjem broju i u Poljskoj, europskom dijelu Rusije, Norveškoj, Švedskoj, Španjolskoj, Francuskoj i Danskoj. Vrlo su brojni u Hrvatskoj na području Baranje i Slavonije te Gorskog kotara, na Balkanu u Vojvodini te u Sloveniji uz poplavne nizine triju velikih rijeka do granice šuma u Slovenskim Alpama.
Opis izgleda [uredi]
Ima skladan oblik tijela, u grebenu viši nego u križima, visoke snažne noge dokazuju, da je građen za dugo i ustrajno trčanje. Oblik i veličina rogova ukazuju na prilagodbu za kretanje na otvorenim prostorima, pa time i neprikladnošću za kretanje u sredini obrasloj gustom vegetacijom. Duljina tijela jelena iznosi 225-275 cm, visina u grebenu 120-150 cm. Rep je dugačak 20-25 cm. Tjelesna težina kreće se u rasponu od 125 do 300 kg, a kod košute od 70 do 130 kg. Snažna građa mišića i tetiva omogućava mu brzi bijeg te skok i do 12 m u duljinu i 3.5 m u visinu. Kreće se korakom, kasom ili trkom. Zubna formula je I 0/4, CI/0, P3/3, M 3/3 dakle ukupno ima 34 zuba a od toga 22 mliječna. Zamjena mliječnih zubi završava se između 30. i 34. mjeseca. Od proljeća do jeseni boja dlake jelena je rđavo crvena, a na trbuhu bjelkasta. Zimska dlaka je dulja, gušća, tamnosmeđe do smeđe-sive boje. Stražnjica je bjelkasta do žutocrvena i obrubljena tamnosmeđom duljom dlakom. Mužjak na vratu ima dulju dlaku tj. grivu koju nema ženka. Jelen ima rogove, a košuta samo u iznimnim slučajevima. Oba spola imaju suzište, duboku udubinu ispod oka. Na korijenu repa u mužjaka nalazi se mirisna žlijezda. Ženka takvu žlijezdu ima na čelu a kod oba spola mirisno mjesto se nalazi na vanjskoj strani skočnog zgloba. Rog ima istu funkciju i značaj kao i rog srnjaka. Jelenji rog sastoji se od istih dijelova kao i srnjakov samo ima više parožaka. Ruža na rogu se naziva vijenac, a osim toga se na jelenjem rogu razvija kruna a iznad nadočnjaka umetak koji se naziva ledenjak. Sva osjetila su u ove životinje odlično razvijena i premda ima astigmatično građeno oko puno bolje razlikuje predmete u okolini od srne.
Ponašanje [uredi]
Po ponašanju jelen je životinja sumraka, ali je aktivan i u vrijeme sunčeve svjetlosti. Na njegovu aktivnost djeluju duljina trajanja osvjetljenja i intenzitet sunčeve svjetlosti. Ako je svjetlost kraća i slabija aktivniji je po danu, a za jakog sunca je aktivan u noćnim satima. U ponašanju je uočljiv jaki socijalni nagon, tako da košute gotovo cijelu godinu žive u krdima dok je jelen distanciraniji. Stariji jeleni su osim socijalnom udaljeni i grupnom razdaljinom, tako da postoji dva tipa krda, čvrsto krdo košuta sa teladi i jednogodišnjim i dvogodišnjim jelenima i slabo povezana krda u kojima se nalaze jeleni različitih starosti. Jako stari mužjaci žive samotničkim životom. Odnos prema staništu je takav da se može prilagoditi i relativno malenom prostoru iako je migracija osnovna karakteristika jelena. Ovim životinjama je duboko usađen nagon za sezonsko seljenje, ljeti u više, a zimi u niže predjele. Danas se međutim više ne sele kao nekada kad su im glavni selidbeni putovi bili duž tokova velikih rijeka. Jeleni se također sele i zbog parenja, godišnjeg doba i slično. Mužjaci se glasaju rikom a u opasnosti bauču dubljim tonom. Za vrijeme parenja ženke se oglašavaju sa "ah" i "ang" a ranjene životinje ispuštaju kratki glas sličan rikanju. Tijekom 24 sata u 5-7 navrata traži hranu i za to mu je potrebno vrijeme od 7-10 sati. U prehrani jelena razlikujemo ove kategorije hrane: mekanu, žilavu, tvrdu te balastne tvari. Osim vode za piće potrebna im je i voda za kaljužanje te sol.
Razmnožavanje [uredi]
Parenje se u nizini odvija u 8. i 9. mjesecu a u planinama u 9. i 10. mjesecu. Tek se u sezoni parenja mužjaci približavaju ženkama te dolaze na "rikališta" na kojima se međusobno bore za pravo na parenje. Tijekom borbi mogu izgubiti čak do 30 kg. S obzirom na to da žive u poligamiji parenje predstavlja napor koji uz prethodne borbe i neuzimanje hrane može dovesti do takve iscrpljenosti da mužjak može uginuti preko zime. U prirodi je omjer spolova 1:1. Trudnoća košute traje 33-34 tjedna, a pred porod se izdvaja iz krda te se teli u 5. ili 6. mjesecu i obično oteli jedno ili rjeđe dva mladunca. Događa se da jedno ugine kao zametak ili nešto kasnije. Tek rođeno tele teško je 7 do 12 kg. Košuta ima 4 sise, i kada tele toliko ojača da može slijediti majku, košuta se vraća u krdo. Tele postaje samostalno sa 9 do 11 mjeseci a spolna zrelost nastupa najranije sa 16 mjeseci. Od prirodnih neprijatelja jelenu prijete vuk i medvjed a nejakoj teladi ris. Životni vijek jelena je 15 do 20 godina a iznimno 25, rast mužjaka se završava sa 8 do 9 godina, a košute sa 3 do 4 godine
- 19:07 -
TIGAR
Tigar (Panthera tigris) je najveća i najjača mačka na svijetu. Živi u azijskim džunglama, u Sibiru i jugoistočnoj Aziji. Pripada carstvu sisavaca.
Osobine [uredi]
Poznato je devet podvrsta ove vrste (od kojih je jedna pouzdano, a dvije su vjerojatno istrijebljene) koje su međusobno vrlo slične, ali se značajno razlikuju veličinom i težinom. Najmanja podvrsta živi u Indoneziji. Dug je 140 cm a rep mu je još oko 60 cm. Mužjaci teže 120 kg a ženke oko 90 kg. Sibirski tigar je bitno veći. Dužina tijela može biti čak i 3 metra. Rep je dug 90 cm, a može doseći težinu od 400 kg (ženka 300 kg). Time je sibirski tigar, nakon medvjeda najveći kopneni grabežljivac.
Rasprostranjenost [uredi]
Tigar živi od Indije na istok do Kine i Jugoistočne Azije, a prema sjeveru do Amura i dalje do istočnoSibira. Od otoka u Jugoistočnoj Aziji danas živi još samo na Sumatri, dok je na drugim velikim indonezijskim otocima istrijebljen.
Nekada je živio i zapadno od Indije, preko prednje Azije do Turske, no tu je najvjerojatnije istrijebljen još od 1970-ih godina prošlog stoljeća.
Tigrovi su prije svega šumske životinje, jer im je za lov prikradanjem potreban šumski podrast.
Podvrste [uredi]
Sibirski tigar, Amurski ili Usurski tigar (P. t. altaica) je daleko najveća podrvsta, i nekada je živio na području istočnog Sibira, Mandžurije i Koreje. Zbog masivnog lova, broj im je na graničnim kinesko-ruskim i kinesko-korejskim područjima bio samo oko 150 jedinki. U međuvremenu se, zahvaljujući mjerama zaštite, broj ponovo popeo na oko 500 jedinki, no još ga se smatra vrlo ugroženim.
Tigrova čeljustJužnokineski tigar (P. t. amoyensis) je podvrsta koja je nekada živjela na cijelom području Kine, dok danas u prirodi živi još samo oko 40 jedinki u planinskom području Guandonga. Vrlo je vjerojatno, da je to sljedeća podvrsta osuđena na izumiranje; kad bi mjere zaštite i uspjele, upitno je je li tako malena populacija još sposobna da se obnovi (vidi genetičko usko grlo). Tek kasno se počelo s programom uzgoja u zoološkim vrtovima, tako da se teško može računati s uspjehom, jer i životinje za uzgoj potječu iz iste, genetički vrlo ograničene populacije.
Balijski tigar (P. t. balica) je živio endemski na otoku Baliju i intenzivnim lovom kao i uništavanjem staništa istrijebljen je još 1940-ih godina prošlog stoljeća.
Indokineski tigar (P. t. corbetti) nastanjuje kopnene dijelove Jugoistočne Azije; postoji još oko 1.500 jedinki koje su gotovo sve u Kambodži i Laosu. U drugim državama ovog područja su već istrijebljenji ili su neposredno pred istrijebljenjem.
Malajski tigar (P. t. jacksoni) je ranije smatran indokineskim tigrom. Tek 2004. je genetičkom analizom utvrđeno, da je riječ o zasebnoj podvrsti. Živi na području malajskog poluotoka i pred izumiranjem je.
Sumatranski tigar (P. t. sumatrae) je jedina otočna podvrsta koja je do danas preživjela. U brdskim područjima Sumatre živi još oko 500 jedinki. To je od svih živućih podvsta rastom najmanja.
Javanski tigar (P. t. sondaica) je živio na Javi, najgušće naseljenom otoku Indonezije. Jedna jedinka je zadnji put viđena 1979. i od tada se ta podvrsta smatra izumrlom.
Ugroženost [uredi]
Par bijelih tigrova u singapurskom zoološkom vrtuTigrovi su vrlo ugrožena vrsta: broj tigrova je od 5.000 do 7.000. Zapravo, tigrova je više u zoološkim vrtovima, nego u divljini. U idućih bi nekoliko godina tigrovi u prirodi mogli izumrijeti, pa bi se mogli vidjeti samo iza ograde. Da se to ne dogodi, bengalski su tigrovi uvedeni u afričke savane. Tigrovi jedu bivole, jelene, dikobraze, zmije, žabe, miševe, a u nuždi, kad su stari i bolesni, i ljude itd.
U Hrvatskoj tigrovi, poglavito sibirski, žive u Prirodoslovnom muzeju i zoološkom vrtu grada Splita, Zoološkom vrtu u Našicama i posebnom čuvalištu sibirskih tigrova nedaleko od Križevaca
- 19:04 -
GEPARD
Osnovna boja krzna geparda je žuta, a na trbuhu je u pravilu prilično svjetlija. Krzno je posuto s velikim brojem crnih pjega, koje su puno manje od leopardovih a i ne prave rozete. Lice je malo tamnije i bez pjega, ali ima dvije crne pruge koje idu od očiju do kuta ustiju.
Zbog pjega, podsjeća doduše na leoparda, ali se svojom građom tijela značajno razlikuje od svih drugih mačaka. Gepard ima ekstremno dugačke, tanke noge i vitko tijelo oblikovano kao tijelo hrta. Glava je mala i okrugla, a rep dugačak. Na šapama ima debele, ljuskaste jastučiće, a kandže može samo uvjetno uvući. Takva građa tijela omogućuje mu da u trku dosegne brzinu od 110 km/h, puno više od bilo kojeg drugog sisavca, no tom brzinom može trčati samo oko 400 m, nakon čega se umara. To je najbrža kopnena životinja na svijetu.
Anatomija geparda je prilagođena takvoj sposobnosti. Nosnice su mu značajno proširene, tako da je ostalo malo mjesta za čeljust koja je u odnosu na druge mačke značajno manja, ap je time i to njegovo "oružje" relativno slabo. I srce, pluća kao i bronhije su mu proporcionalno jako povećani.
Dužina geparda od njuške do kraja trupa doseže 150 cm, rep mu je oko 70 cm, a u ramenima je visok oko 80 cm. Uprkos tom relativno velikom tijelu, težina mu je uglavnom najviše 60 kg. Kraljevski gepard .Kao još jedna podvrsta geparda se dugo smatrao kraljevski gepard (A. j. rex), u čije se postojanje nije baš vjerovalo sve do 1975. Kod njega su se pjege spojile u uzdužne pruge. U međuvremenu je dokazano da nije riječ o podvrsti nego o jednoj rijetkoj mutaciji koja se nasljeđuje jednim recesivnim genom. U jednom se leglu mogu naći normalno pjegasti kao i kraljevski gepardi. Kraljevske geparde se može sresti u cijeloj Africi, iako su još uvijek velika rijetkost. Ali se čini, da su zadnjih desetljeća sve češći. Biolozi sa zanimanjem prate taj razvoj jer ukazuje na porast genetičkog diverziteta geparda.
- 18:57 -
UPOZNAJMO SE SA LAVOM
Lav (Panthera leo) životinjska je vrsta iz porodice mačaka. Za razliku od drugih mačaka, lavovi žive u čoporima. Lako ga je prepoznati po grivi koju imaju mužjaci, a danas žive u Africi kao i u nekim područjima Azije.
Za razliku od drugih, uglavnom samotnjačkih, velikih mačaka, lavovi žive u čoporu. On se satoji prije svega od ženki koje su međusobno sve u srodstvu. Veličina područja koje je "njihovo" kao i količina potencijalne lovine određuju veličinu čopora koji može imati od 3 do 30 pripadnika. U čoporu su, najčešće, od jednog do tri odrasla mužjaka koji su hijerarhijski nadređeni ženkama. Područje čopora može biti veliko od 20 do 400 km˛. Njegove "granice" se obilježavaju izmetom i urinom, a i glasnom rikom, koja konkurentima daje do znanja da je područje zauzeto.
Mladi mužjaci ostaju u čoporu dvije, eventualno tri godine, dok ne dosegnu spolnu zrelost. Nakon toga, čopor ih otjera.
Nakon protjerivanja iz čopora u kojem je rođen, mladi mužjak najčešće godinama skita i obično se pridruži drugim mužjacima koji isto tako skitaju. Pri tome veza između mužjaka koji mogu ali i ne moraju biti u srodstvu postaje vrlo snažna. Ovakvi nomadi prelaze velike udaljenosti i pri tome ne poštuju granice područja drugih čopora, ali sami ne zasnivaju svoje područje. Kako lavovi kao pojedinci nemaju baš uspjeha u lovu, najčešće se hrane strvinom koju otmu drugim uspješnim lovcima.
Ako takav "nomad" u svojim lutanjima naiđe na čopor koji predvodi neki stari ili slab mužjak, dolazi do borbe između njih. Te su borbe u pravilu nemilosrdne, i u krajnjem slučaju mogu završiti i smrću jednog od rivala. Ako stari vođa čopora izgubi borbu, sad on dalje živi samotnjački, a često i ugine od posljedica borbe.
Ako iz borbe novi mužjak izađe kao pobjednik, u pravilu dolazi do infanticida, što znači da ubije svu mladunčad svog prethodnika u čoporu. Time postiže, da se ženke vrlo brzo nakon gubitka mladunaca ponovo tjeraju. Suprotno mužjacima, ženke provode čitav svoj život u čoporu u kojem su se okotile, što znači da su ženke jednog čopora sve u međusobnom srodstvu.
Razmnožavanje [uredi]
Lavovi dosežu socijalnu zrelost s dvije do tri godine, a fiziološku sa 18 mjeseci. Da bi utvrdio da li je ženka spremna za parenje, mužjak lava koristi Jakobsonov organ. Tijekom tog procesa, mužjak zadigne gornju usnu, lagano otvori usta i intenzivno udiše zrak kako bi što bolje mogao odrediti osobine mirisa ženke.
Parenje
Lavlja mladunčadI ako ima položaj na vrhu ljestvice čopora, mužjak se može pariti sa ženkom samo uz njen pristanak. Ona svoju spremnost pokazuje na način, da legne trbuhom na zemlju i savije rep u stranu. Za vrijeme kopulacije mužjak zubima drži ženku za šiju. Zbog tog ugriza u šiju ženka je instinktivno potpuno mirna. Ako ženka pristaje na kopulaciju, oni se pare svakih oko 20 minuta, a kopulacija traje tridesetak sekundi. Nakon oko pet dana, prestaje spremnost ženke za parenje. Prema spremnosti ženke na parenje, promatrač može procijeniti mužjakov položaj u čoporu i pretpostaviti vjerojatnoću da ga uskoro smijeni drugi mužjak na mjestu vođe.
Nakon razdoblja skotnosti od oko četiri mjeseca, lavica se sklanja iz čopora i na skrivenom mjestu koti do četiri slijepa mladunca, teške oko 1,5 kg i velike oko 50 cm. Mladunci ostaju u skrovištu šest do osam tjedana i za to vrijeme samo majka brine o njima. Ako je skrovište postrani od lovišta čopora, ženka lovi sama. Pri tome se može dogoditi, da mladunci i do 48 sati ostanu sami u skrovištu. U tom su razdoblju mladunci vrlo ugroženi, posebno od hijena, ali i drugih grabežljivaca. Po isteku najviše osam tjedana, majka odvodi mladunce do čopora, i vrlo rijetko pri tome može biti problema s prihvaćanjem mladunaca od strane čopora.
Od trenutka dolaska u čopor, mladunci više ne sišu samo svoju majku, sve lavice koje trenutno doje dozvoljavaju svim mladuncima u čoporu sisanje. S oko šest mjeseci mladunčad se odvikava od sisanja, ali ostaje uz majku još oko dvije godine.
Očekivani životni vijek lavova je od četrnaest do dvadeset godina. Ali u pravilu samo ženke doživljavaju tu starost. Mužjaci puno ranije bivaju protjerani sa svog položaja vođe čopora od mlađih mužjaka, ne nalaze novi čopor i često uginu od gladi. Vrlo često u prirodi ne žive duže od sedam godina. Međutim u zoološkim vrtovima su zabilježeni slučajevi da su mužjaci doživjeli i 34 godine.
Prehrana [uredi]
Azijski lav u Bristolskom zoološkom vrtuŽrtve lavova su najčešće mlade ili bolesne životinje. Love najčešće u mraku ili u ranim jutarnjim satima dok je još svježe. Kako lavovi nisu baš ustrajni niti brzi trkači (najviše 60 km/h, a i to samo na kratke staze), jedina mogućnost za uspješan lov im je suradnja. Otprilike samo svaki peti pokušaj lova završava uspješno. Uobičajena lovina lavova su antilope, gazele, gnu antilope, bivoli i zebre, ali ponekad i zečevi, ptice a prema prilici i ribe. U nekim područjima su lavovi razvili i lov na netipične životinje. Tako u NP Chobe (Bocvana) redovno love slonove u Savutiju, a u Linyantiju vodene konje.
Mladi lavovi kreću u lov s majkom već u starosti od tri mjeseca, ali tek u dobi od dvije godine se može reći da su naučili tehniku lova. To je prije svega prikradanje i suradnja. Lavice okruže lovinu i prikradaju joj se često i više stotina metara koristeći vrlo spretno sve prednosti terena na kojem se nalaze. Pri tome odlično međusobno sudjeluju tjerajući lovinu prema zasjedi u kojoj su druge lavice. Što su bliže lovini, to više paze na zaklon u prikradanju. Kad stignu do razdaljine od oko 30 m, lavice kreću u napad s nekoliko skokova. Pri tome skokovi su dugi oko 6 m, a lovinu ubijaju ugrizom u grlo ili šiju. Međutim, vrlo često i guše žrtvu tako, da dok nekoliko lavica drži lovinu, jedna uhvati njušku žrtve u svoju gubicu i tako joj zatvori dovod zraka.
Mužjaci rijetko sudjeluju u lovu, i to samo ako se radi o netipično velikoj lovini. Kad lov završi uspješno, do izražaja dolazi ljestvica važnosti u čoporu. Prvo jede mužjak, pa zatim najvažnije ženke, i na kraju mladunci. Uz lešinu, često dolazi do borbe oko utvrđivanja mjesta na ljestvici čopora, pri kojim se često dogodi da neki članovi čopora zadobiju i prave rane.
Lavovi često jedu i strvinu. Mužjaci koji su otjerani iz čopora se često, silom prilika, orijentiraju na takvu prehranu. Pri tome, vrlo grubo otjeraju leoparde ili geparde od njihove upravo ubijene lovine. Često i pjegavim hijenama otmu lovinu, a ne obrnuto, kao što se ranije pretpostavljalo.
- 18:54 -
UPOZNAJMO SE SA ŽIVOTINJAMA
Puma
Puma je nekada živjela u većem dijelu Sjeverne, Centralne i Južne Amerike. Ona je jedan od najrasprostranjenijih sisavac Amerike, ali je nestala sa većine svojih nekadašnjih staništa u posljednih 500 godina. Poznata je i kao kuguar, planinski lav, panter Floride i crveni tigar.
Odrasle pume su jednobojne žutosmeđe boje sa svijetlijom dlakom na grudima, trbuhu i unutrašnoj strani nogu. Ova jednobojnost omogućava kamufliranje i i često odgovara boji jelena koje lovi. Mačići pume su tufnasti što pomaže u njihovom skrivanju u sjenci jazbina.
Najveća opasnost koja pumama prijeti je nestanak, i uništavanje životnih staništa. Druge opasnosti uključuju parenje u srodstvu, nedovoljan broj velike lovine, bolesti i zagađenost okoline. Institucionalna ograničenja i loš imidž u javnosti takođe prijete opstanku puma.
Puma s Floride se nekada mogla vidijeti širom jugoistočnih Sjedinjenih Država, ali je nestala s većine svojih staništa do kraja dvadesetih godina prošlog stoljeća. Florida je bila jedna od prvih država koja je ponudila zakonsku zaštitu pantera i danas je dom jedinoj poznatoj preostaloj populaciji u istočnom dijelu Sjeverne Amerike koja broji samo 30-50 jedinki ograničenih u isjeckanim dijelovima staništa.
Zdravstveni problemi koji pogađaju tako male populacije obuhvaćaju nedostatak neophodnog raznovrsnog genetskog materijala, izloženost bolestima kućnih ljubimaca, kao što je mačji HIV, i probleme koje izaziva loša ishrana kao što su anemija i razvoj parazita.
Preostalo stanište pantera na Floridi je isprekidano poljoprivredom, naseobinama i putevima. Neke od šuma najvažnijih za njihov opstanak su u vlasništvu ljudi neprijateljski raspoloženih prema očuvanju ove vrste
- 18:29 -
