anakonda898

https://blog.dnevnik.hr/anakonda898

ponedjeljak, 03.01.2011.

FRANCUSKA (PARIZ)

Francuska Republika (fra. République Française), je država u zapadnoj Europi. Graniči s Belgijom, Luksemburgom, Njemačkom, Švicarskom, Italijom, Monakom, Andorom i Španjolskom.

Francuska je jedna od zemalja osnivačica Europske Unije

Povijest [uredi]
Podrobniji članak o temi: Povijest Francuske


Granice današnje Francuske podudaraju se s drevnom Galijom, koju su nastanjivali Gali, keltski narod.

Galiju su osvojili Rimljani u 1. stoljeću pr. n. e., pa su Gali usvojili romanski jezik i kulturu.

Kršćanstvo se ukorijenilo u Galiji u 2. i 3. stoljeću naše ere. Istočne granice Galije uz Rajnu osvojila su germanska plemena u 4. stoljeću, prvenstveno Franci, od kojih dolazi staro ime zemlje, "Francie".

Iako se osnutak francuskog kraljevstva obično smješta u 5. stoljeće, Francuska se kao zasebna zemlja prepoznaje od 9. stoljeća, kad se franačko kraljevstvo Karla Velikog podijelilo Verdunskim sporazumom iz 843. na tri dijela. Istočni dio je bio začetak današnje Njemačke, zapadni Francuske, a srednji Italije.

Nasljednici Karla Velikog vladali su Francuskom do 987. godine, kad je vojvoda Hugo Capet okrunjen za kralja Francuske. Na prijestolju su se u sljedećih osamsto godina izmijenile tri dinastije: Capet, Valois i Bourbon. Kraljevstvo je ukinuto 1792. godine, kad je Francuska revolucija (1789. - 1794.) uspostavila republiku.

U napoleonskim ratovima (1803.-1815.) Francuska je osvojila veći dio Europe i postala carstvo, ali zatim je vraćena u stare granice. U 19. stoljeću su se izmjenjivala razna državna uređenja, da bi se od Francusko-pruskog rata (1870.) ustalila republika.

Francuska je tijekom 19. i 20. stoljeća izgubila brojne kolonije, bogatstvo i vodeći položaj među državama svijeta.

U Prvom i Drugom svjetskom ratu bila je na strani pobjednika.

Od 1958. godine Francuska je stabilna predsjednička demokracija poznata kao Peta Republika.

Poslijeratno zbližavanje Francuske i Njemačke bilo je ključno za ekonomsku integraciju Europe, pa je u siječnju 1999. godine uveden euro. Danas se Francuska zalaže za još veće političko, vojno i sigurnosno ujedinjenje Europe.

Francuska je jedna od pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a.

Politika [uredi]
Podrobniji članak o temi: Politika Francuske


Ustav Pete Republike usvojen je općim referendumom 28. rujna 1958. godine. Dao je mnogo veće ovlasti izvršnoj vlasti u odnosu na Parlament. Predsjednik se izravno bira na pet godina. Predsjednik imenuje predsjednika vlade, predsjeda kabinetom, zapovijeda oružanim snagama i sklapa državne sporazume.

Assemblée Nationale (francuski parlament) je glavno zakonodavno tijelo. Svi se zastupnici izravno biraju na pet godina. Postoji i Senat, gdje senatore bira izborni odbor na devet godina, a svake tri godine bira se jedna trećina Senata. Senat ima ograničene zakonodavne ovlasti, a u slučaju neslaganja između dva doma, Parlament ima posljednju riječ. Vlada ima jak utjecaj na određivanje dnevnog reda Parlamenta.

Pokrajine [uredi]
Podrobniji članak o temi: Pokrajine Francuske


Francuska ima 26 pokrajina (régions, jednina région):

Elzas (Alsace)
Akvitanija (Aquitaine)
Auvergne
Donja Normandija (Basse-Normandie)
Burgundija (Bourgogne)
Bretanja (Bretagne)
Centre
Champagne-Ardenne
Korzika (Corse)
Franche-Comté
Gornja Normandija (Haute-Normandie)
Île-de-France
Languedoc-Roussillon
Limousin
Lorraine
Pireneji-Jug (Midi-Pyrénées)
Nord-Pas-de-Calais
Regija Loire (Pays-de-la-Loire)
Pikardija (Picardie)
Poitou-Charentes
Provansa-Alpe-Azurna obala (Provence-Alpes-Côte d'Azur)
Rona-Alpe (Rhône-Alpes)
Prekomorski departmani (Départements d'outre mer - DOM); svaki je od njih istodobno i departman i pokrajina:
Gvadalupa (Guadeloupe)
Martinik (Martinique)
Francuska Gijana (Guyane Française)
Reunion (La Réunion)
NAPOMENA: hrvatska su imena preuzeta iz pojmovnika Eurovoc.

Pokrajine se zatim dijele na sto departmana (départements), koji se opet dijele na 342 okruga (arrondissements). Osim toga, Francuska ima i dva teritorijalna kolektiva (Mayotte, Sveti Petar i Mikelon) i četiri prekomorske zemlje i teritorija (Francuska Polinezija, Francuski južni i antarktički teritoriji, Nova Kaledonija, Wallis i Futuna).

Francuska kontrolira i brojne otočiće u Indijskom i Tihom oceanu, uključujući Bassas da India, otok Clipperton, otok Europa, otok Glorioso, otok Juan de Nova, otok Tromelin.

Zemljopis [uredi]
Podrobniji članak o temi: Zemljopis Francuske


Francuska ima raznolik reljef, od obalnih nizina na sjeveru i zapadu, gdje Francusku oplakuje Sjeverno more i Atlantski ocean, do gorskih lanaca na jugu (Pireneji) i jugoistoku (Alpe). Najviši vrh je Mont Blanc (4807 m) na Alpama, dugo godina navođen i kao najviši vrh Europe.

Između tih ekstrema nalaze se gorja Središnji masiv i planine Vosgesi, kao i široka poriječja Loire, Rone, Garonne i Seine.

Dvije Francuske obale međusobno se jako razlikuju. Na sredozemnoj obali, počevši od talijanske granice, nižu se rtovi, uvale i mali poluotoci - krajolik koji je od Azurne obale stvorio jedno od najuglednijih turističkih područja u Francuskoj. Dalje, prema zapadu, obala postaje ravna i pjeskovita, s prostranim Lionskim zaljevom u kojemu se nalazi delta Rhone. Na Atlantskoj se strani otvara veliki Biskajski zaljev, čiji sjeverni dio pripada Francuskoj. Tu je obala niska i ravna, krajolikom prevladavaju pješčani sprudovi, sve do dubokih estuarija Gironde i Loire, gdje ima stjenovitih dijelova obale, a pred njom su otoci. Visok i "iskrzan" poluotok Bretagna, izložen jakim strujama i vjetrovima, proteže se između Atlantskog oceana i kanala La Manche. Duž La Manchea nižu se dijelovi obale s visokim strmim brdima, dok je na sjeveroistoku obala niska i pjeskovita.

Gospodarstvo [uredi]
Podrobniji članak o temi: Gospodarstvo Francuske


Francusko gospodarstvo se sastoji od razvijenog privatnog poduzetništva i znatnog ali opadajućeg državnog vlasništva.

Velike površine obradive zemlje, primjena najnovije tehnologije i subvencije učinile su Francusku vodećom poljoprivrednom silom Zapadne Europe.

Vlada i dalje vrši znatan utjecaj na ključne segmente infrastrukture. Ima većinsko vlasništvo u željezničkim, energetskim, zrakoplovnim i telekomunikacijskim tvrtkama.

Od početka 1990-ih država postupno prodaje svoje udjele u France Telecom, Air France i osiguravajućim, bankovnim i vojnim segmentima.

Francuska je zajedno s 11 drugih članica Europske Unije uvela euro 1. siječnja 1999. godine.

Euro je početkom 2002. godine posve zamijenio francuski franak.

Dominantno političko, gospodarsko, znanstveno i kulturno središte Francuske je Pariz, a u usporedni s njim ostali su gradovi mali. Uzrok leži u povijesnim događajima, u političkom centralizmu i pogodnom geografskom položaju.

Francusko gospodarstvo šesto je po veličini u svijetu, a četvrti je po redu svjetski izvoznik, što je čini jednom od najbogatijih zemalja svijeta čiji stanovnici ostvaruju vrlo visok brutto nacionalni dohodak. Jedna je od osnivača Europske unije, a po veličini teritorija, njezina je najveća članica. Francuska je također jedna od osnivačica Ujedinjenih naroda, te jedna od pet stalnih članica Vijeća sigurnosti, što potvrđuje njeno veliko političko značenje u svijetu. Uz to, jedna je od 8 svjetski priznatih nuklearnih sila, kao i jedna od članica NATO saveza.

Stanovništvo [uredi]
Stanovništvo Francuske broji oko 61 milijun, a prosječna gustoća naseljenosti je 110 stanovnika po km2. Najgušće su naseljeni dijelovi oko Pariza, velikih luka, industrijskih regija, a najmanje planinska područja. Danas 70,8% stanovništva radi u tercijarnim djelatnostima (najviše u turizmu), samo 4,3% u moderniziranoj poljoprivrednoj proizvodnji, a ostalih 24,9% u sekundarnom sektoru. Privredni razvoj i potreba za radnom snagom doveli su do useljavanja znatnog broja stanovništva iz drugih europskih država i francuskih prekomorskih kolonija. Uz to, veliki je mortalitet, a slab natalitet, pa Francuska daje najmanji broj iseljenika, a prima najveći broj useljenika.

Tri četvrtine stanovništva Francuske žive u gradovima.

Sastav stanovništva Francuske relativno je homogen, mada su današnji Francuzi nastali miješanjem više naroda.

Velika većina stanovnika su politički Francuzi, unutar kojih razlikujemo etničke Francuze, i njima više ili manje srodne narode koji se bore za svoj etnički identitet, među ovima su, viz.: Franko-Provansalci, Okcitanci, Katalonci, Baski pa i keltski Bretonci. Najaktivniji su Korzikanci čiji je najpoznatiji pripadnik Napoleon Bonaparte, rođen 1769. u Ajacciu. Alzašani i Lorenci, germanskog su porijekla.

Nisu se doskora znali točni podaci o manjinama, jer je pojam "etnička manjina" gotovo nepoznat u Francuskoj. Naime, još od Francuske revolucije država primjenjuje "zakon tla" (droit du sol), koji kaže da su prebivalište i etnički identitet nerazdvojni, tj. onaj tko živi u Francuskoj automatski je Francuz. Etničke manjine su kroz povijest asimilirane na sve načine, i to vrlo uspješno.

Tek je nedavno, i to pod pritiskom Europske Unije, Francuska dala iole važnija prava etničkim manjinama.

Službeni jezik je francuski, ali postoji više lokalnih jezika: baskijski, bretonski, katalonski, korzički, flamanski, njemački (elzaški), okcitanski. Francuska vlada i školstvo tek su odnedavno dopustili njihovo korištenje. Regionalni se jezici danas uče u nekim školama, ali francuski ostaje jedini službeni jezik, kako na lokalnoj tako i na državnoj razini.




Religije [uredi]
Podrobniji članak o temi: Religije Francuske


Glavna religija u Francuskoj je katoličanstvo. Više od 80% stanovnika se izjašnjava kao katolici, ali to je zapravo samo tradicionalna vjerska pripadnost, jer najveći dio ljudi uopće ne drži katoličkih obreda, s obzirom da je Francuska još od Francuske revolucije vrlo svjetovna zemlja. Ipak, u njoj se nalazi Lourdes, možda najslavnije katoličko mjesto hodočašća na svijetu.

Islam se u zadnjih pedeset godina jako proširio Francuskom zbog muslimanskih doseljenika iz bivših kolonija u sjevernoj Africi. Danas oko 5% stanovništva Francuske prakticira islam.

Protestantizam se znatno smanjio nakon progona u 16. i 17. stoljeću, pa protestanti danas čine samo 2% stanovništva.

Židovi čine samo 1% stanovništva, ali to je čak jedna trećina ukupnog broja Židova u Europi. Židovska je zajednica oduvijek igrala vrlo važnu ulogu u Francuskoj, kako gospodarski tako i kulturno.

Kultura [uredi]
Podrobniji članak o temi: Kultura Francuske
Podrobniji članak o temi: Francuska umjetnost
Francuska je svijetu dala ogroman doprinos u kulturi. U 17. i 18. stoljeću je njezin kulturni utjecaj bio toliki da je francuski bio lingua franca Europe, kao danas engleski.

Među nebrojenim velikanima i genijima, spomenimo samo nekolicinu:

arhitekt Le Corbusier
izumitelj André-Gustave Citroën
filozofi Calvin, Descartes, Pascal, Sartre i Rousseau, Voltaire
fizičar Becquerel
kemičari Lavoisier, bračni par Marie i Pierre Curie
kipar Rodin
književnici Prudhomme, Lamartine, La Fontaine, Dumas, Dumas, de Saint-Exupéry, Verne, Rousseau, Camus, Gide, Stendhal, Flaubert, France, Ionesco, Nostradamus, Rabelais, Hugo, Balzac, Baudelaire, Rimbaud, Zola, Prévert, Moličre i Proust
redatelji Truffaut i Godard
skladatelji Debussy, Berlioz, Ravel i Bizet
slikari Braque, Cézanne, Corot, Courbet, Degas, Delacroix, Duchamp, Gauguin, Manet, Matisse, Monet, Renoir i Toulouse-Lautrec


PARIZ

Pariz (fra. Paris [pa�i]) je glavni i najveći grad Francuske. Smješten je na obalama rijeke Seine u sjevernoj Francuskoj, u središtu pokrajine Île-de-France, također poznate kao "Pariška regija" (fra. Région parisienne). Stanovništvo grada Pariza, u svojim od 1860. uvelike nepromijenjenim granicama, procijenjuje se na 2 167 994 (siječanj 2006.)[3], ali metropolitansko područje (aire urbaine) naseljava više od 11 milijuna stanovnika,[4] kao najnaseljenije metropolitansko područje u Eurozoni.

Kao važno naselje tijekom više od dva milenija, Pariz je danas jedan od vodećih svjetskih poslovnih i kulturnih središta, s utjecajima na politiku, obrazovanje, zabavu, masovne medije, modu, znanost i umjetnost, što sve doprinosi statusu Pariza kao jednog od globalnih gradova.[5] U skladu s procjenama iz 2005., pariško gradsko područje najveća je europska gradska ekonomija,[6] i peta u svijetu u popisu svjetskih gradova prema BDP-u.[7]

Pariz i Pariška Regija, s 533,6 milijardi eura u 2007., proizvode više od četvrtine bruto domaćeg proizvoda Francuske.[8] U Pariškoj regiji, sjedište je 37 od 500 najprofitabilnijih kompanija na svijetu,[9] smještenih u nekoliko poslovnih četvrti, među kojima i La Défense, najvećoj namjenski izgrađenoj poslovnoj četvrti u Europi.[10] U Parizu također imaju sjedište mnoge međunarodne organizacije, kao UNESCO, Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), Međunarodna Trgovačka Komora (ICC), i neformalni Pariški klub.

Pariz jedna je od najpopularnijih turističkih destinacija na svijetu, s 45 milijuna posjetitelja svake godine u Pariškoj regiji, od čega 60% stranih turista,[11] koje u Pariz privlače brojne znamenitosti i atrakcije.

Etimologija [uredi]
Naziv Pariz potječe od naziva izvornih stanovnika, galskog plemena poznatog kao "Parisijci". Grad je bio nazivan Lutecija (ili potpuno Lutecija Parisiorum) za vrijeme rimske okupacije od prvog do šestog stoljeća, ali za vrijeme vladavine Julijana Apostate (360. – 363.) grad je preimenovan u Paris.[12]

Drugi smatraju da naziv plemena Parisijaca potječe od keltsko-galske riječi parisio, što znači "ljudi koji rade" ili "obrtnici".[13] Od ranog 20. stoljeća, Pariz je bio poznat kao "Paname" u francuskom slengu, naziv koji se među mladima ponovo udomaćio u novije vrijeme.

Pariz ima mnogo nadimaka, od kojih je najpoznatiji "La Ville-Lumiere" (doslovno, "Svijetli grad"; iako najčešće prevedeno kao "Grad svjetlosti" ili "Grad svjetala"),[14] kojeg duguje čuvenosti grada kao središta obrazovanja i nauke i ranoj upotrebi javne rasvjete.

Stanovnici Pariza na hrvatskome nazivaju se "Parižani", i na francuskome Parisiens ([pa�izj[]). Parižani često se pogrdno nazivaju Parigots ([pa�iao]), izraz prvi puta upotrijebljen 1900.,[15] od stanovnika izvan Pariške regije, ali danas omiljen i među samim Parižanima.

POVJEST

Najraniji arheološki znakovi permanentnog ljudskog naseljavanja pariškog područja datiraju oko 4200. pr. Kr.[16] Parisijci, podpleme keltskih Senona, poznati kao lađari i trgovci, naselili su područje kraj rijeke Seine od oko 250. pr. Kr. Rimljani su osvojili pariški bazen 52. pr. Kr.,[16] s permanentnim naseljem do kraja stoljeća na lijevoj obali, brdu Sainte Genevieve i otoku Île de la Cité. Galsko-rimski grad izvorno je nazivan "Lutecija", ali naziv je kasnije galiciran u Lutece. Tijekom slijedećih stoljeća znatno se proširio, prerastavši u napredan grad s forumom, palačama, kupatilima, hramovima, teatrima i amfiteatrom.[17] Pad Rimskog carstva i germanske invazije u petom stoljeću, označili su za Pariz početak perioda opadanja. Do 400., Lutece, tada uvelike napušten od svojih stanovnika, bio je skoro samo garnizon utaboren u užurbano utvrđenom središnjem otoku.[16] Pri kraju rimske okupacije grad je ponovo nazvan imenom "Pariz". Franački kralj Klodvig I. ustanovio je Pariz kao svoju prijestolnicu 508.

Srednji vijek do 19. stoljeća [uredi]

Tvrđava Louvre u rukopisu francuske iluminacije "Veoma sretni sati vojvode od Berryja" (Tres Riches Heures du Duc de Berry), iz ranog 15, stoljeća.Kuga je stigla u Pariz 1348., s najmanje 800 mrtvih dnevno, u doba kada je Pariz imao oko 200 000 stanovnika.[18] Također i 1466., 40 000 ljudi je umrlo od kuge u Parizu.[19] Pariz je izgubio svoju poziciju sjedišta Francuskog kraljevstva za vrijeme okupacije od Burgundijaca, tada Engleskih saveznika, u doba stogodišnjeg rata, kada je Henrik VI okrunjen za francuskog kralja 1431., naslov koji je izgubio kada je Karlo VII vratio grad Francuskoj 1436. Premda je Pariz ponovo postao prijestolnicom, francuski vladari boravili su u Dolini Loare.[20] 1528., kralj Franjo I, premjestio je centar moći iz Doline Loare natrag u Pariz. U doba francuskih vjerskih ratova, Pariz je bio uporište francuske katoličke lige. Kolovoza 1572., za vrijeme vladavine Karla IX, dok su se u gradu nalazili mnogi protestantski plemići radi vjenčanja Henrika od Navarre, budućeg kralja Henrika IV, za Margaretu Valois, dogodio se pokolj Hugenota na dan svetog Bartolomeja, koji je počevši od 24. kolovoza, kroz cijelu zemlju potrajao nekoliko dana.[21] Za vrijeme Fronde, Parižani su se pobunili te je kraljevska familija je napustila grad (1648). Kralj Luj XIV 1682. trajno je premjestio kraljevski dvor u Versailles. Stotinu godina kasnije, Pariz je bio glavna pozornica Francuske revolucije, s padom Bastille 14. srpnja, 1789. i ukidanjem monarhije rujna 1792.[22]

Devetnaesto stoljeće [uredi]
31. ožujka 1814., nakon šestodnevne kampanje koja je vidjela poraz Napoleona, Pariz je okupirala Rusija, kao prva strana sila u 400 godina.[23] Kozačke i Kalmičke konjičke jedinice u ruskoj službi ušle su u grad. Parižani su se pobunili protiv monarhije za vrijeme julske revolucije 1830., te je kralj Karlo X bio je prisiljen napustiti tron. Francuska revolucija 1848. dokrajčila je ustavnu monarhiju Luja Filipa, i otvorila put ka stvaranju druge republike.

Industrijska revolucija, Drugo Francusko Carstvo i Belle Époque omogućili su Parizu najveći razvoj u svojoj povijesti. Od 1840-ih, željeznički transport doveo je do toka migranata bez presedana, privučenih zaposlenjima u novim industrijama. Grad je prošao golemo obnavljanje pod Napoleonom III i njegovim prefektom Haussmannom koji je porušio cijele četvrti uskih srednjovjekovnih ulica radi stvaranja mreže širokih avenija i neoklasičnih fasada modernog Pariza. Taj program "Haussmannizacije" učinio je grad ljepšim i zdravijim za svoje stanovnike, iako je imao dodatnu prednost mogućnosti upotrebe vatrenog oružja i konjičkih juriša u slučaju budućih pobuna i revolucija, dok bi standardna pobunjenička taktika barikada postala zastarjelom.[24]


Svjetska izložba u Parizu 1889.Epidemije kolere pogodile su stanovništvo Pariza 1832. i 1849., samo od epidemije 1832. umrlo je 20 000 od tadašnjih 650 000 stanovnika Pariza. Grad je također bio znatno pogođen opsadom na kraju Francusko-pruskog rata (1870. – 1871.): u kaosu uzrokovanom padom vlade Napoelona III, novoutemeljena Pariška komuna mnoga je gradska adminstrativna središta (i gradske arhive) zapalila, dok je 20 000 Parižana ubijeno u borbama između komune i vladinih snaga, što je ostalo poznato kao semaine sanglante (krvavi tjedan).[25]

Pariz se brzo oporavio od tih događaja radi organizacije čuvenih svjetskih izložbi s kraja devetnaestog stoljeća.[26] Eiffelov toranj bio je izgrađen 1889. za svjetsku izložbu stogodišnjice francuske revolucije, kao "privremeni" prikaz vještine ahitektonskog inženjeringa, ali ostao je najviša građevina na svijetu do 1930., te je najpoznatija znamenitost grada. Povodom svjetske izložbe 1900., otvorena je prva linija pariškog metroa. Svjetske izložbe u Parizu također su učvrstile status grada u industriji turizma i kao atraktivne lokacije za međunarodne izložbe tehnologije i trgovine.[26]

Dvadeseto stoljeće [uredi]
Za vrijeme prvog svjetskog rata, Pariz je bio pošteđen njemačke invazije francusko-britanskom pobjedom u prvoj bitci na Marni 1914., ali bio je na prvoj liniji ratnih napora. 1918. - 1919. bio je pozornica savezničkih pobjedničkih parada i mirovnih pregovora. U međuratnom periodu Pariz je bio poznat po svojim kulturnim i umjetničkim društvima i noćnom životu. Grad je postao mjestom okupljanja umjetnika iz cijelog svijeta, od izbjeglog ruskog skladatelja Stravinskog i španjolskih slikara Picassa i Dalíja, do američkog pisca Hemingwaya.[27]

14. lipnja, 1940., pet tjedana nakon početka bitke za Francusku, Paris je pao pod njemačku okupaciju, koja se zadržala do oslobođenja Pariza kolovoza 1944. nakon ustanka pokreta otpora, dva i pol mjeseca nakon nakon invazije Normandije.[28] Središnji Pariz drugi svjetski rat prošao je uglavnom neoštećen, jer nije bilo strateških ciljeva za savezničke bombardere (željezničke su stanice u centralnom Parizu terminali, dok su glavne tvornice locirane u predgrađima). Također, njemački general Dietrich von Choltitz nije izvršio Hitlerovo naređenje o uništavanju svih pariških znamenitosti prije njemačkog povlačenja.[29]


Oslobođenje Pariza 1944.U poratnom periodu, Pariz je doživio najveći razvoj od Belle Époque. Predgrađa su se znatno proširila, s izgradnjom velikih radničkih naselja poznatih kao cités i početkom izgradnje poslovne četvrti La Défense. Opsežna mreža podzemne željeznice (RER) izgrađena je kao dopuna metrou na usluzi udaljenim predgrađima, dok je razvijena i mreža auto-cesta usmjerenih na brzu cestu Périphérique oko središta grada.[30][31][32]

Od 1970-ih, mnoga unutarnja predgrađa Pariza (posebno na sjeveru i istoku) doživjela su deindustrijalizaciju, te su nekad prosperitetni cités postepeno postali geta za imigrante i oaze nezaposlenosti.[33][34] U isto vrijeme, grad Pariz (unutar auto-ceste Périphérique), zapadna i južna predgrađa uspješno su promjenili svoju ekonomsku bazu iz tradicionalne proizvodnje u visokovrijedne usluge i visokotehnološku proizvodnju, stvarajući veliko blagostanje svojim stanovnicima, čiji je prihod po glavi među najvećima u Europi.[35][36][37] Sukladno produbljavanje društvenih razlika izmedu ta dva područja dovelo je do povremenih nemira od polovine 1980-ih, kao nemiri 2005., koji su uglavnom bili koncentrirani oko sjeveroistočnih predgrađa. [38]

Dvadesetprvo stoljeće [uredi]
S namjerom ublažavanja socijalnih tenzija u unutarnjim predgrađima i revitalizacije metropolitanske ekonomije Pariza, u tijeku je nekoliko projekata. Ured državnog sekretara za razvoj regije glavnog grada otvoren je pri vladi Francuske ožujka 2008. Državni sekretar Christian Blanc zadužen je za nadgledanje projekta predsjednika Nicolasa Sarkozyja za stvaranjem integrirane metropolitanske uprave "Velikog Pariza" (Grand Paris), kao i produženja mreže podzemne željeznice radi novog porasta stanovništa u Parizu i predgrađima, i raznih ekonomskih razvojnih projekata kao poticaj metropolitanskoj ekonomiji, među kojima stvaranje vrhunskog tehnološkog i naučnog klastera i univerzitetskog kampusa na platou Saclay u južnim predgrađima.


La DéfenseUsporedno, predsjednik Sarkozy također je 2008. pokrenuo međunarodni urbanistički i arhitektonski natječaj za budući razvoj Pariza. Deset grupa arhitekata, urbanista, geografa i pejzažnih arhitekata ponuditi će svoje vizije izgradnje metropole Pariza 21. stoljeća u eri Protokola iz Kyota i izraditi buduću dijagnozu Pariza i predgrađa koja će definirati budući razvoj u Velikom Parizu idućih 40 godina. Cilj nije samo izgraditi ekološki održivi metropolis, već i integrirati okolna predgrađa sa središnjim Parizom kroz opsežna urbana planiranja i simbolične arhitektonske projekte.

U međuvremenu, u nastojanjima poticanja globalnog ekonomskog imidža Pariza, odobrena je od 2006. izgradnja nekoliko nebodera (300 metarski ili viši) u poslovnoj četvrti La Défense, predviđenih za dovršenje ranih 2010-ih. Pariške vlasti također su objavile da planiraju odobriti izgradnju nebodera unutar središta grada ublažavanjem limita na visinu zgrada prvi puta nakon izgradnje tornja Montparnasse ranih 1970-ih.

Zemljopis [uredi]

Pariz snimljen iz satelita SPOT.Glavni članak: Topografija Pariza

Pariz je lociran na luku rijeke Seine i sadrži dva otoka, Île Saint-Louis i veći Île de la Cité, koji tvore nastariji dio grada. Ukupno, grad je relativno ravničarski, i najniža elevacija je 35 m nadmorske visine. Pariz ima nekoliko istaknutih brda, od kojih je s 130 m najviši Montmartre.[39]

Pariz, bez vanjskih parkova Bois de Boulogne i Bois de Vincennes, pokriva oval površine 86,928 km˛. Posljednje veće proširenje gradskog teritorija 1860., nije mu podarilo samo svoj suvremeni izgled već je i kreiralo dvadeset arondismana (gradskih općina). Od 1860. gradsko područje od 78 km˛ neznatno je 1920-ih prošireno na 86,9 km˛. 1929., parkovi Bois de Boulogne i Bois de Vincennes službeno su pripojeni gradu što je gradsko područje povećalo na sadašnjih 105,39 km˛.[40]

Klima [uredi]
Pariz ima oceansku klimu (Köppenova klasifikacija klime Cfb) i pod utjecajem je sjevernoatlantske struje, što u grad rijetko donosi ekstremno visoke ili niske temperature, kao val vrućine 2003., ili val hladnoće 2006.

Pariz ima vruća i ugodna ljeta s prosječnim visokim temperaturama od 25 °C i niskim od 15 °C. Zime su hladne, ali temperatura je oko 3 °C do 8 °C, te se rijetko spušta ispod nule. Proljeće i jesen ima blage do povremeno vruće dane i hladne večeri. Kiša pada kroz godinu, i premda Pariz nije osobito kišovit grad, poznat je po iznenadnim pljuskovima. Prosječne godišnje padaline su 642 mm s laganom kišom ravnomjerno raspoređenom kroz godinu. Snijeg je rijedak, ali ponekad je moguć lakši snijeg ili mećava bez nakupljanja. Najviša ikada zabilježena temperatura je 40,4 °C 28. srpnja, 1948., dok je najniža -23,9 °C zabilježena 10. prosinca, 1879.[

- 13:01 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.