subota, 12.03.2011.
saturn
Hidrologija (grčki: Y´Áo»ołą±, Y´ÉÁ+›ołos, Hydrologia, "znanost o vodi"), znanost o vodi, njenim fizikalnim svojstvima i pojavljivanju u prirodi. Ona označava zajedno i hidrološki ciklus i vodna bogatstva.
Područja hidrologije uključuju Oceanologija i hidrologiju kopna. Hidrologija kopna se opet djeli na slijedeće grane: Hidrometeorologija, Potamologija ili hidrografija, Limnologija, Glaciologija tj. Kriologija i Hidrogeologija.
Hidrološko istraživanje korisno je ne samo što nam omogućuje bolje razumijevanje svijeta u kojem živimo, nego i zato što nam dopušta uvid u područja znanosti koja se bave okolinom.
Saturn je splošten na polovima i proširen na ekvatoru pa ima oblik elipsoida. Razlika između ekvatorskog i polarnog promjera je čak 10% (120, 536 km prema 108 728 km), što je posljedica brze rotacije planeta. Drugi plinoviti planeti (Jupiter, Uran, Neptun) su također splošteni, ali ne toliko kao Saturn. Prosječna gustoća Saturna je 697 kg/m3 zbog čega je jedini planet u Sunčevom sustavu čija je prosječna gustoća manja od gustoće vode.
Jedan Saturnov obilazak oko Sunca traje 29,35 godina, dok jedan okretaj oko osi traje u prosjeku 10 sati, 39 minuta i 25 sekundi.
Atmosfera [uredi]
Saturn nema jasno izražene pojaseve kao Jupiter, barem ne u vidljivom dijelu spektra. Razlog tome je sloj sumaglice koji nam zastire pogled u dubinu. Fotografije u infracrvenom svjetlu pokazuju pojaseve mnogo izraženijim. Saturnova atmosfera uglavnom se sastoji od vodika (93%) i helija (5%), uz nešto ostalih spojeva.
Pjege u atmosferi Saturna traju po nekoliko mjeseci. Svemirski teleskop Hubble je 1990. godine snimio na Saturnovom ekvatoru ogromni bijeli oval kojeg nije bilo u vrijeme prolaska letjelica Voyager. Uspoređivanjem sa starim zabilješkama, utvrđeno je da su slične pojave opažene 1876, 1903, 1933, i 1960. godine, otprilike uvijek u isto doba Saturnove godine, sredinom Saturnovog ljeta na sjevernoj polutci. Kasnije su promatrane i neke manje oluje.
Vjetrovi na ekvatoru pušu prema istoku, a dosežu brzine od 500 m/s. Brzina vjetrova opada s približavanjem polovima, pa na širinama iznad 35° vjetrovi pušu u oba smjera. Sloj u kojem pušu vjetrovi debeo je najmanje 2000 km, a simetrija koja je uočena između sjeverne i južne polutke sugerira da bi se vjetrovi mogli spajati negdje u unutrašnjosti.
Dok je Voyager 2 bio iza Saturna, njegovi radio-signali su na putu prema Zemlji prošli kroz gornje slojeve atmosfere, što je omogućilo mjerenje gustoće i temperature tih slojeva. Najniža temperatura, od 82 K, su izmjerena na razini s tlakom od 7000 Pa. Na 10 000 Pa, temperature ispod sjevernog pola su bile oko 10 K niže od onih na umjerenim širinama.
Svojstva unutrašnjosti planeta [uredi]
Saturnova unutrašnjost je slična Jupiterovoj i sastoji se od kameno-ledene jezgre, 20 puta veće mase od Zemljine. Na jezgru se nastavlja sloj metalnog vodika iznad kojeg je sloj molekularnog vodika. Metalni vodik, nazvan tako zbog svojstava koje vodik poprima pri velikom tlaku, je mnogo dublje nego što je to slučaj kod masivnijeg Jupitera. Saturn je po sastavu 75% vodik i 25% helij, s tragovima vode, metana i amonijaka. Taj sastav približno odgovara sastavu prvotnog oblaka od kojeg je i nastao Sunčev sustav.
Saturnova unutrašnjost je vruća, temperature u središtu su čak 12 000 K, pa Saturn, kao i Jupiter i Neptun, više energije zrači u svemir nego što je prima od Sunca. Ravnotežna temperatura (ona koju bi imao da ga grije samo Sunce) za Saturn iznosi 90 K, ali je stvarna temperatura njegovih vanjskih dijelova 95 - 105 K.
Veća temperatura se može objasniti Kelvin-Helmholtzovim mehanizmom (potencijalna energija gravitacijskog polja sažimanjem prelazi u toplinsku), što ipak nije dostatno objašnjenje za svu proizvedenu energiju. Prema mjerenjima Voyagera 1, samo 7% volumena Saturna čine atomi helija (vodik prevladava), za razliku od 11% kod Jupitera. S obzirom da modeli predviđaju podjednake omjere kod oba planeta pretpostavlja se da helij polako tone prema središtu, te da je to uzrok veće temperature. Kapljice helija padanjem kroz atmosferu stvaraju trenje kojim se oslobađa toplina.
Magnetosfera [uredi]
Saturn, kao i ostali plinoviti divovi, ima jako magnetsko polje koje se proteže do udaljenosti oko 20 do 35 Saturnovih polumjera. Ipak, Saturnovo polje je neusporedivo slabije od Jupiterovog prvenstveno zbog manje količine vodljivog materijala ("metalni" vodik je mnogo dublje), pa je na rubovima planeta po jačini otprilike jednako magnetskom polju na površini Zemlje. Os magnetskog polja se gotovo poklapa s osi rotacije planeta (kut je manji od 1°).
Volumen Saturnove magnetosfere znatno se mijenja s intenzitetom sunčevog vjetra, a i rep Jupiterove magnetosfere znatno utječe na Saturnovo magnetsko polje. Radio-emisije sa Saturna utihnule su između posjeta Voyagera 1 (studeni 1980.) i Voyagera 2 (kolovoz 1981.), što bi mogla biti posljedica ulaska Saturna u Jupiterovu magnetosferu (iako nema izravnih dokaza).
Na Saturnovo magnetsko polje utječe i njegov satelit Diona. Pozitivni ioni vodika i kisika (H+ i O+) nastali nakon razbijanja molekula vode izbijenih s površine Dione i Tetisa čine unutarnji torus koji se proteže do udaljenosti od 400 000 km od središta Saturna. Na unutarnji torus se nastavlja područje plazme koje se proteže do udaljenosti od 1 000 000 km.
Kao i na Zemlji, međudjelovanje magnetosfere, atmosfere i sunčevog vjetra stvara veličanstveno polarno svjetlo.
Saturnovi prstenovi [uredi]
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Saturnovi prstenovi
Saturnovi prsteni (izvor: NASA)
Izgled Saturna i prstenova u vrijeme opozicija 2001.-2029.
Saturn je karakterističan po svojim prstenovima, koji su lako vidljivi i kroz mali teleskop. Poznati su još od vremena kad je Galileo Galilej prvi upotrijebio teleskop u astronomske svrhe. Prstenovi su označavani slovima abecede, prema redoslijedu otkrivanja. Sastoje se od silikatnih stijena, željeznog oksida i leda. Prostiru se od 6 630 km do 120 700 km iznad Saturnovog ekvatora.
Prstenovi nisu jedno tijelo. Još je James Clerk Maxwell 1857. godine dokazao da prstenovi ne mogu biti jedno tijelo, već bezbroj samostalnih čestica, što je kasnije dokazano spektroskopskim mjerenjima. Pomoću Dopplerovog efekta je potvrđeno da se čestice bliže Saturnu gibaju brže od onih daljih. Čestice prstenova su raznih veličina: od 100-metarskih tijela do mikrometarske prašine. Vjerojatno postoji i nekoliko tijela veličine par kilometara. Prstenovi su građeni od leda i nešto kamenja, pa imaju vrlo visok albedo (oko 0,7).
Saturnovi prstenovi su vrlo tanki. Iako su široki preko 250 000 km, nisu deblji od 1,5 km, pa bi sa sav njihov materijal mogao komprimirati u tijelo promjera 100 km.
Kroz teleskop se najbolje vide prstenovi A, B i C. Pukotina između dva najizraženija prstena (A i B) se zove Cassinijeva pukotina, a mnogo slabije izražena pukotina na vanjskom rubu A-prstena je dobila ime Enckeova pukotina. Pukotine su zapravo orbite s nepovoljnim rezonancijama u odnosu na Saturnove satelite, dakle imaju isto porijeklo kao i Kirkwoodove zone u asteroidnom pojasu.
Dolazak Voyagera 1 i 2 donio je nove spoznaje o prstenovima. Fotografije ovih dvaju letjelica su pokazale da se prstenovi sastoje od čak stotinjak tisuća manjih prstenčića. Čak su u Cassinijevoj pukotini pronađena 4 prstenčića. Otkrivena su i četiri nova veća prstena: slabašan prsten unutar prstena C nazvan je D prsten dok je prstenu iza prstena A pridruženo slovo F. Iza F prstena su pronađena još dva slabija prstena: G i E.
Zvijezda Delta Škorpiona (Djubba) prošla je (iz perspektive Voyagera 2) iza F-prstena, pa je praćenje treperenja ove zvijezde omogućilo određivanje detaljne strukture prstena F i to čak s 1000 puta boljom rezolucijom (razlučivosti oko 100 m) nego što je bilo moguće ostvariti Voyagerovom kamerom. U F-prstenu su otkrivena i područja gdje se prsten sastoji od više međusobno isprepletenih niti, što se smatra utjecajem satelita Prometej.
Osim toga, uočene su i prolazne strukture u B-prstenu, zapravo valovi gustoće uzrokovane prolaskom nekih od Saturnovih satelita.
Voyagerove fotografije su otkrile i tajanstvene "žbice", koje se okreću oko Saturna kao kruto tijelo (prstenovi se okreću nezavisno jedan od drugoga). Porijeklo im nije objašnjeno, ali se smatra da su vezane uz magnetsko polje Saturna, jer imaju period rotacije kao i magnetsko polje (10 h 39 min.). Dok se Voyager približavao Saturnu, žbice su izgledale tamnije od prstenova, no kasnije su iz drugog su kuta izgledale svjetlije. Svojstvo čestica u žbicama da bolje raspršuju svjetlost u smjeru suprotnom od izvora svjetlosti pokazuje da se radi o vrlo finoj prašini.
Postoji veza između saturnovih prstenova i satelita. Neki od satelita su "pastirski", t.j. čuvaju prstenove, a neki su odgovorni za nastanak pukotina u prstenovima. Atlas, Prometej (Prometheus) i Pandora su pastirski sateliti. Pandora i Prometej "čuvaju" prsten F, a Pan se nalazi u Enckeovoj pukotini.
Saturn i njegovi prstenovi najbolje se vide kada se Saturn nalazi u skoroj opoziciji. Prstenovi prividno nestaju ukoliko njihova ravnina siječe Zemlju u vrijeme promatranja.
Trenutno postoje dvije teorije o tome kako su prstenovi nastali. Prva teorija je teorija o raspalom mjesecu, koju je postavio Édouard Roche i nastala je u 19. stoljeću. Teorija se oslanja na postulatu da je jedan od Saturnovih prirodnih satelita upao u nisku orbitu, ispod tzv. Rocheove granice, tako da su ga rastrgale Saturnove plimne sile. Jedna varijacija ove teorije je da se mjesec raspao nakon sudara sa kometom. Druga teorija oslanja se na postulatu da su prsteni tu od nastanka planeta, te su ostatak materije od originalne nebularne tvari od koje je Saturn nastao. Ova teorija danas nije šire prihvaćena jer se smatra da prsteni tijekom milijuna godina postanu nestabilni, te da su zbog toga nedavna tvorevina.
Saturnov prsten E je vrlo teško vidljiv čak i najboljim teleskopima. Širina mu je kao udaljenost između Zemlje i Mjeseca.
Prirodni sateliti [uredi]
Pogledati: Saturnovi prirodni sateliti
Saturn ima 33 poznata satelita od kojih 30 imaju imena. Broj satelita vjerojatno nije potpun jer Saturnovi prstenovi smetaju u njihovom otkrivanju sa Zemlje.
Svi veći sateliti, osim Febe i Hiperiona imaju sinkronu rotaciju. Feba uz to ima retrogradnu te vrlo nagnutu putanju, pa se sumnja da je zarobljeni asteroid. Hiperion je jedino tijelo u Sunčevu Sustavu za koje se zna da ima kaotičnu rotaciju. Mnogi sateliti su u međusobnoj rezonanciji: Mimas - Tetida (1:2), Encelad - Diona (1:2) i Titan - Hiperion (3:4).
Trideset Saturnovih satelita su, po udaljenosti od Saturna: Pan, Atlas, Prometej, Pandora, Epimetej, Jan, Mimas, Encelad, Tetida, Telesto, Kalipso, Diona, Helena, Reja, Titan, Hiperion, Japet, Kiviuq, Ijiraq, Feba, Paaliaq, Skadi, Albiorix, Erriapo, Siarnaq, Tarvos, Mundilfari, Suttung, Thyrm, Ymir i S/2003S1.
Saturnovi prirodni sateliti podijeljeni su u skupine, koje nose ime po najistaknutijem satelitu:
* Skupina Jan koje sačinjava: Jan, Mimas, Encelad, Tetida, Diona, Reja, Titan, Hiperion
* Skupina Siarnaq : Kiviuq, Ijiraq, Paaliaq, Albiorix, Erriapo, Siarnaq i Tarvos
* Skupina Feba : Feba, Skadi, S/2003S1, Mundilfari, Suttung, Thyrm i Ymir
Povijest istraživanja [uredi]
Slika letjelice Pioneer 11
Slika letjelice Cassini-Huygens
Saturn je, zbog svog sjaja, poznat još od pretpovijesti. Galileo Galilej je, 1610. godine, prvi usmjerio teleskop prema njemu. Zbog nesavršenosti prvih teleskopa, Galileo nije prepoznao prstenove, već je mislio da se radi o tri tijela. Posebno se zakompliciralo promatranje u vrijeme prolaska Zemlje kroz ravninu prstenova, kada su oni prividno nestali (jer su vrlo tanki), što je zbunilo Galilea. Tek je 1659. godine danski astronom Christiaan Huygens u Saturnovom neobičnom obliku prepoznao prstenove. Huygens je objasnio da je njihovo nestajanje i mijenjanje uzrokovano promjenom nagiba orbite Zemlje prema Saturnu tijekom njihovih ophoda oko Sunca.
Talijanski astronom Giovanni Domenico Cassini je 1675. otkrio pukotinu između u prstenovima, pa se ta pukotina između prstenova A i B danas naziva po njemu Cassinijevom pukotinom. I drugi razmaci između prstenova nose imena po astronomima koji su ih otkrili ili sudjelovali u istraživanju Saturna (Guerin, Huygens, Maxwell, Encke).
Saturn su do sada posjetile 4 letjelice: Pioneer 11 (1979)., Voyager 1 (1980.), Voyager 2 (1981.) te Cassini-Huygens. Letjelica Cassini ušla je 1. srpnja 2004. u orbitu oko Saturna i počela 4-godišnju misiju istraživanja Saturna, njegovih prstenova, magnetosfere i satelita. Cassini nosi sondu Huygens koja će početkom 2005. biti bačena u atmosferu Saturnovog najvećeg satelita Titana.
- 20:30 -
hidrologika
Hidrologija (grčki: Y´Áo»ołą±, Y´ÉÁ+›ołos, Hydrologia, "znanost o vodi"), znanost o vodi, njenim fizikalnim svojstvima i pojavljivanju u prirodi. Ona označava zajedno i hidrološki ciklus i vodna bogatstva.
Područja hidrologije uključuju Oceanologija i hidrologiju kopna. Hidrologija kopna se opet djeli na slijedeće grane: Hidrometeorologija, Potamologija ili hidrografija, Limnologija, Glaciologija tj. Kriologija i Hidrogeologija.
Hidrološko istraživanje korisno je ne samo što nam omogućuje bolje razumijevanje svijeta u kojem živimo, nego i zato što nam dopušta uvid u područja znanosti koja se bave okolinom.
Hidrologija (grčki: Y´Áo»ołą±, Y´ÉÁ+›ołos, Hydrologia, "znanost o vodi"), znanost o vodi, njenim fizikalnim svojstvima i pojavljivanju u prirodi. Ona označava zajedno i hidrološki ciklus i vodna bogatstva.
Područja hidrologije uključuju Oceanologija i hidrologiju kopna. Hidrologija kopna se opet djeli na slijedeće grane: Hidrometeorologija, Potamologija ili hidrografija, Limnologija, Glaciologija tj. Kriologija i Hidrogeologija.
Hidrološko istraživanje korisno je ne samo što nam omogućuje bolje razumijevanje svijeta u kojem živimo, nego i zato što nam dopušta uvid u područja znanosti koja se bave okolinom.
- 20:27 -
egipatska mitologija
Egipatska mitologija se zasniva na totemizmu - vjerovanju u svete životinje. Karakteriziraju je božanstva s ljudskim tijelom i glavom životinje, s tim da postoje iznimke. Jedna od glavnih dijelova religije drevnog Egipta jeste vjerovanje u zagrobni život, čemu svjedoči velik broj pronađenih grobnica, među kojima su piramide najveće, zatim velik broj mumija, statua, ali i brojna božanstva povezana sa zagrobnim životom. Većina bogova ima ankh, sveti znak života.
Egipćani su se klanjali bogovima, štovali ih i prinosili im žrtve. Smatrali su ih gospodarima svijeta. Vjerovali su u tisuće bogova. Tako je bilo uvijek, osim za razdoblja Amarne. Po naredbi faraona Ekhnatona, hramovi su zatvoreni, a izgrađen je novi grad - Amarna. U Amarni su štovali Atona - Sunčev disk. Prikazima starih bogova uništavana su lica. Za vrijeme invazija Grka, Thoth je povezivan sa Hermesom. Tijekom vladavine Rimljana, uvedeno je kršćanstvo, te su hramovi zatvoreni. Izdana je naredba da se zabrani štovanje poganskih bogova. Tada je Egipat preživio sve, osim gubitka svojih bogova.
Prema egipatskoj mitologiji, prvotno je postojao ocean Nun, koji se spominje kao i bog. Iz njega je izronio brežuljak. Ali postoje 3 mita o nastanku bogova iz Nuna. Prvi potječe iz Heliopolisa, Grada Sunca, te govori da je na početku iz Nuna rođen bog Sunca. Izvorni mit kaže da je to Atum, ali je poslije u mitu spominjan Ra. U Novom kraljevstvu, mit govori da je Amon-Ra bog Sunca. Bog Sunca je ispljunuo Šua i Tefnut, blizance, a iz njegovog oka je nastala Hathor. Drugi mit dolazi iz Memfisa, gdje se vjerovalo da je stvoritelj svega i Atumov otac Ptah, bog umjetnika. Treći mit, iz Hermopolisa, kaže da je na početku postojao i ocean Nun, i bog Nun. Bog Nun imao je ženu Naunet, a oboje su bili vodene sile. Uz njih su bili još neki bogovi, a važniji su Amon i Amaunet. Amon u ovom mitu nije Sunce, već život.
Izgled svemira [uredi]
Egipćani su vjerovali da svemir čine bogovi koji su personifikacije elemenata prirode. Geb je Zemlja, on leži dolje. Na njemu je Šu, zrak, koji razdvaja Geba od Nut, neba. Nutino tijelo je nebo, a njime se kreću Sunce, Mjesec i zvijezde. Ocean Nun je oko Geba te predstavlja sva mora, a nalazi se i na nebu pa je nebo plavo. Većina drugih bogova živi na nebu, dok Oziris sa mrtvima živi u podzemlju - Duat. Rijeka Nil je sveta rijeka, a njezin bog je Hapy, personifikacija vode i obilja. Set je vladar pustinja koje okružuju dolinu Nila.
Zagrobni život [uredi]
Egipćani su vjerovali u život poslije smrti. To vjerovanje potječe iz sage o Izidi i Ozirisu. Oni su vladali Egiptom na početku. Njihov brat Set bio je ljubomoran na njih, pa je skovao urotu. Postoje tri inačice mita o tome kako se Set riješio Ozirisa - prva kaže da se pretvorio u krokodila, druga da se pretvorio u vodenkonja, a treća, Plutarhova verzija, kaže da je Oziris žrtva urote. Set je ubio Ozirisa, i nastala je smrt. Anubis i Izida su ipak oživjeli Ozirisa, koji je postao vladar carstva mrtvih. Kad bi čovjek umro, njegova bi duša došla u podzemlje - Duat, gdje bi mu se sudilo. Duši bi postavili mnoga pitanja i naveli grijehe. Anubis bi stajao kraj vage i motrio srce i pero koje simbolizira Ma'at, božicu pravde i istine. Ako bi duša prošla, Thoth bi to zabilježio, a Horus bi dušu odveo Ozirisu, do kojeg su stajale Izida i Neftis. Pokojnik bi uživao u pogrebnom životu, a mogao se pridružiti posadi Ra, koji je svakog dana putovao nebom donoseći ljudima svjetlost i toplinu. Postojale su posebne Knjige mrtvih i čarolije koje su svećenici čitali pri izvođenju obreda. Pokojnika bi mumificirali i položili u grobnicu.
Povezivanje s grčkom mitologijom [uredi]
Grčka i egipatska mitologija imaju mnogo zajedničkog. Na primjer, Nun je u Grcima bio Pont ili Okean, bog mora. Amon, egipatski kralj bogova tijekom Novog kraljevstva, Grcima je bio Zeus. Neitin grčki pandan je Atena. Grci su smatrali da su Thoth i Anubis jednaki Hermesu, pa je nastao Hermanubis. Oziris je izjednačen s Dionizom, a Set s Tifonom. Hathor je Grcima nimfa Io, a Izida Demetra. Grcima su, doduše, bogovi životinjskih glava bili bizarni i neobični, ali su neke prihvatili.
Važniji egipatski bogovi [uredi]
Velika sfinga u Gizi
* Nun - ocean prema heliopoliskom mitu, bog prema hermopoliskom mitu.
* Ra - bog Sunca, ima glavu orla, u Starom i Srednjem kraljevstvu kralj bogova.
* Amon-Ra - spoj Ra i Amona, boga Tebe, staroga grada.
* Amaunet - prva Amonova žena, nastala iz Nuna.
* Mut - božica majčinstva, druga Amonova žena.
* Khonsu - bog Mjeseca, zajedno sa svojim roditeljima Amonom i Mut zaštitnik Tebe.
* Khepri - bog jutarnjeg Sunca, skarabej.
* Atum - bog zalazećeg Sunca, ovnova glava, spoj s Raom (Ra-Atum).
* Šu - bog zraka.
* Tefnut - božica vode, kiše i vlage, lavlja glava.
* Hathor - božica-krava, "oko boga Ra", zaštitnica mrtvih.
* Geb - bog Zemlje i vegetacije.
* Nut - božica neba, majka zvijezda i bogova.
* Oziris - potomak Nut i Geba, njihov najstariji sin, bog plodnosti.
* Izida - božica ljubavi, braka i života, Ozirisova žena.
* Set - bog glave vuka, vladar pustinja.
* Neftis - božica noći i grobnica, Setova žena, Ozirisova ljubavnica.
* Anubis - bog-šakal, prvotno kralj podzemlja, nezakoniti Ozirisov sin.
* Horus - bog-sokol, postoje dva Horusa - sokol i bog ljudskog tijela i sokolove glave.
* Četiri Horusova sina - četiri boga, štite kanope i mumije, pomažu im moćne božice.
Ankh, sveti znak života
* Thoth - bog-ibis, zaštitnik pisara, bog Mjeseca.
* Sekhmet - božica-lavica, ratnica, okrutna i osvetoljubiva.
* Seshat - božica pisanja, mudrosti i znanosti, zapisničarka bogova.
* Neit - božica rata, drevna sjverna božica, vlada lukom i strijelom, "Majka Bogova".
* Tawaret - božica-vodenkonj, zaštitnica djece i trudnica.
* Hapy - bog Nila i vode, daje plodnost Zemlji, važniji seljacima od samog Ra.
* Ma'at - božica istine, pravde i svemirskog reda, smatrana faraonovom sestrom, nadgledava rad cijelog svemira.
* Sobek - bog-krokodil, bog plodnosti, skriven u močvari.
* Selkis - božica škorpiona i liječenja, zaštitnica mumija i faraona.
* Bes - bog veselja i plesa, čudni patuljak, pratitelj Tawaret.
* Ptah - bog umjetnosti, prema memfiskoj mitologiji, stvoritelj neba i Zemlje, Atumov otac.
* Hnum - bog-ovan, lončar, stvorio je ljude na svom lončarskom kolu.
* Min - bog plodnosti muškaraca i erekcije, "Bik Svoje Majke".
* Huh - bog nebeske vječnosti i beskonačnosti, jedan od stvoritelja svijeta, uz Nuna i Amona.
* Kek - bog tame, stvoritelj svemira.
* Apop - kobra, dijete Neit, neprijateljica Ra.
* Ammut - čudovište od više dijelova, proždire zle ljude.
* Dvije dame - sestre blizanke, Wadjet i Nekhbenet.
* Sfinga - čudovište ljudske glave i lavljeg tijela, premda može imati glavu ovna, poznata je Velika sfinga u Gizi.
* Feniks - sveta čarobna dvospolna ptica, spominje se i u Kini.
* Heket - božica-žaba, znak života i plodnosti.
* Meretseger - božica-kobra, zaštitnica Doline kraljeva u Tebi.
- 20:23 -
jupiter
Jupiter je peti planet od Sunca i najveći planet u Sunčevu sustavu. Jupiter je udaljen 5.20 AU ili 778,330,000 km od Sunca, ima promjer 142,984 km i masu 1.900e27 kg. Do sada su pronađena 63 prirodna satelita (mjeseca) koji kruže oko Jupitera, a otkriveni su i planetarni prsteni.
Jupiter je četvrto najsjajnije nebesko tijelo, nakon Sunca, Mjeseca i Venere. Jupiter ima 2.5 puta veću masu od ukupne mase ostalih osam planeta u Sunčevom sustavu.
Jupiter je dobio ime po vrhovnom bogu starih Rimljana, kojeg su Grci zvali Zeus. Vidi Jupiter.
Po uzoru na stara češka imena planeta, kajkavci su jedno vrijeme upotrebljavali ime Kraljomoć (Kralyomoch po starom kajkavskom pravopisu)
Fizička svojstva [uredi]
Atmosfera [uredi]
Jupiterova atmosfera sastoji se od gustih slojeva oblaka čija visina seže do 1000 kilometara. Slojevi oblaka dijele se u tri glavne skupine koji se međusobno razlikuju po boji. Na vrhu atmosfere se nalaze crveni oblaci čiji sastav je mješavina leda i vode. Kristali amonij-hidrosulfida čine bijele i smeđe oblake koji su u središnjem dijelu atmosfere. Dno atmosfere pokrivaju plavičasti oblaci koji svoju boju zahvaljuju kristalima amonijakovog leda. Općenito se može reći da je atmosfera ovoga diva među planetima sunčeva sustava sastavljena od 75 % vodika i 23 % helija. Ostatak otpada na vodenu paru, metan, amonijak i slične kemijske spojeve.
Najzanimljiviji fenomen vezan za jupiterovu atmosferu je takozvana Velika crvena pjega. To je područje eliptičnog oblika u jupiterovoj atmosferi čija je veličina otprilike 12 000 x 25 000 km. Velika crvena pjega je u stvari velika oluja koja traje već stoljećima. Vjetrovi koji pušu unutra same oluje mogu premašiti 600 km/h.
Nije samo područje velike crvene pjege aktivno u jupiterovoj atmosferi. Cijela atmosfera je vrlo turbulentna i aktivna. Prosječna brzina vjetra u gornjim slojevima jupiterove atmosfere je 500 km/h.
Svojstva unutrašnjosti planeta [uredi]
Mjerenja gravitacijskog polja ukazuju na postojanje značajne koncentracije stjenovitog i ledenog materijala u Jupiterovoj unutrašnjosti, vjerojatno jezgre mase 10 do 15 puta veće od Zemlje. Tlak u unutrašnjosti Jupitera dostiže više desetaka milijuna bara.
Na moguću kameno-ledenu jezgru nastavlja se debeli sloj metalnog vodika. Naime, pri tlaku od oko 2 × 1011 Pa, vodik prelazi u metalno tekuće stanje. To je stanje pri kojem su molekule vodika tako gusto složene da pojedine atome susjedna molekula privlači jednako kao i atom partner u istoj molekuli. Posljedica toga je razbijanje molekula. Pored toga događa se da i elektrone u ljuskama privlače susjedne jezgre, pa dolazi do ionizacije (odvajanja elektrona od jezgri). Vodik postaje vrlo vodljiv (slično metalima), pa se zato ovo stanje zove metalni tekući vodik. Ovaj sloj vjerojatno sadrži i primjese helija i raznog leda. Postojanje metalnog vodika je dokazano u laboratorijima na Zemlji 1996. godine.
Na sloj metalnog vodika se u blagom prijelazu nastavlja sloj vodika i helija u molekularnom obliku koji iz tekućeg stanja (dublji slojevi) prelazi u plinovito (bliže površini). Atmosfera koju vidimo je samo vanjski dio ovog sloja. Ovaj sloj sadrži i manje količine vode, ugljik dioksida, metana i drugih jednostavnih spojeva.
Jupiter je po sastavu 90% vodik i 10% helij (po masenom udjelu), s tragovima vode, metana i amonijaka. Taj sastav približno odgovara i sastavu prvotnog oblaka od kojeg je i nastao Sunčev sustav.
Jupiterova unutrašnjost je vrlo vruća, temperature u središtu su čak 20 000 K, pa Jupiter 1.5 puta više energije zrači u svemir nego što je prima od Sunca. Ravnotežna temperatura (ona koju bi imao da ga grije samo Sunce) za Jupiter iznosi 140 K, ali je stvarna temperatura njegovih vanjskih dijelova oko 160 K. To se objašnjava Kelvin-Helmholtzovim mehanizmom (potencijalna energija gravitacijskog polja sažimanjem prelazi u unutarnju energiju). Za opaženu količinu energije bi bilo dovoljno da se Jupiter sažme za 1 mm godišnje.
Postoji neopravdano mišljenje da Jupiteru nedostaje samo malo mase da bi postao zvijezda. Iako velik, Jupiter je po dimenzijama vrlo daleko od zvijezda ili smeđih patuljaka. Trebala bi mu 80 puta veća masa da u njegovu središtu započnu nuklearne reakcije.
Orbita [uredi]
Jupiter svoju stazu oko Sunca obiđe za 11.87 godina. Zbog eliptičnosti putanje udaljenost između Jupitera i Sunca varira od 4.95 do 5.5 AJ.
Rotacija [uredi]
Jedan Jupiterov dan traje 9 sati i 50 minuta. Zbog te brze rotacije na Jupiteru nastaju snažna vrtloženja i turbulencije u atmosferi. Periodi rotacije se razlikuju od sloja do sloja zbog različitih atmosferskih gibanja.
Magnetosfera [uredi]
1955. godine otkrivena je radio-emisija s Jupitera, što je upućivalo na jako magnetsko polje. Jako magnetsko polje Jupitera posljedica je debelog sloja metalnog vodika i brze rotacije. Magnetska je os priklonjena za 11° prema osi rotacije.
U atmosferi, ono iznosi oko 10-3 T (4000 puta jače od Zemljinog). Jupiterovo magnetsko polje je oko 100 puta veće od Zemljinog. Proteže se nekoliko milijuna kilometara u smjeru Sunca i čak oko 650 milijuna km u suprotnom pravcu, te doseže i do Saturnove putanje. Magnetsko polje stvara jake struje visoko-energetskih čestica koje su 10 puta jače od onih u Van Allenovim pojasima.
Ono obuhvaća i putanje Jupiterovih satelita, pa se time djelomično objašnjava velika vulkanska aktivnost na Iou. Između Jupitera i Ioa izmjerena je električna struja jakosti 5 milijuna Ampera (5 MA). Naelektrizirane čestice ubrzane do vrlo velikih brzina udaraju u Iovu površinu i izbijaju atome s površine. Izbijeni atomi čine Iov Torus, veliki prstenasti oblak električki nabijenih čestica oko Iove putanje.
Jupiterovo magnetsko polje uzrokuje i polarnu svjetlost.
Jupiterovi prstenovi [uredi]
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Jupiterovi prstenovi
Galileo Orbiter pred Jupiterom
Godine 1979 letjelica Voyager je otkrila Jupiterove prstene. Prsteni se uglavnom sastoje od mikrometarskih čestica prašine, a prostiru se sve do površine planeta. Najbliži Jupiteru je Halo prsten, širok oko 20 000 km, koji ima oblik torusa. Na Halo se nastavlja 7 000 km široki glavni prsten. Unutar glavnog prstena se nalaze i Jupiterovi sateliti Metida i Adrasteja. Smatra se da su ova dva satelita izvor materijala (udari meteorita izbacuju krhotine u svemir) za glavni pojas, dok su druga dva mala unutarnja satelita - Amalteju i Tebu - izvori materijala za vrlo rijetke Amalthea Gossamer (unutar Amaltejine putanje) i Thebe Gossamer (između putanja Amalteje i Tebe) prstene koji se nastavljaju na glavni prsten.
Prirodni sateliti [uredi]
Jupiter i galilejanski sateliti
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Jupiterovi prirodni sateliti
Prema dosadašnjim saznanjima oko Jupitera kruže 63 prirodna satelita (mjeseca). Zbog velikog broja prirodnih satelita, postoji podjela po sljedećim skupinama:
* Amaltea
* Galilejanski sateliti (Io, Europa, Ganimed, Kalisto)
* Temisto
* Himalia
* Ananke
* Karme
* Pasifaja
Ovo razdvajanje po skupinama napravljeno je po svojstvima nebeskih tijela kao i po svojstvima njihovih orbita. Na primjer galilejanski sateliti su veliki i nalik su malim planetima, dok su sateliti iz skupine Ananke ili iz skupine Amaltea mala tijela nepravilnog oblika i asteroidnog podrijetla.
Povijest istraživanja [uredi]
Jupiter i Ganimed (dolje lijevo) foto: Voyager 1, izvor: NASA/JPL)
Zbog svoje vidljivosti golom oku na noćnom nebu Jupiter je bio poznat u antičkim vremenima. Godine 1610. Galileo Galilej pomoću teleskopa otkriva četiri prirodna satelita koji su prozvani: Io, Europa, Ganimed i Kalisto. Ovu grupu priodnih satelita nazivamo galilejanskim satelitima. Sa Zemlje je do sada poslano 5 sondi, koje su bile uspješne u svom cilju.
Prva sonda koja je uspjela stići do Jupitera bila je međuplanetarna sonda Pioneer 10. Poslala je prve slike niske rezolucije. Pioneer 10 je također vratila i telemetrijske podatke o magnetosferi i atmosferi Jupitera.
Sonde iz porodice Voyager (Voyager 1 i Voyager 2) svojim preletom pokraj Jupitera opremljene boljim kamerama i instrumentima nego sonde Pioneer, poslale su slike i telemetrijske podatke na zemlju 1979. godine, što je pridonijelo proširenju znanja o planetu Jupiter, otkrivši slijedeće:
* orbitalne prstene koje opasuju planet slične onima oko Saturna, ali manje izražene
* nove satelite koje nisu bile opaženi prije, na primjer grupu satelita u porodici Amaltea koji su u niskoj orbiti iznad Jupitera i koji imaju promjer manji od 200km
- 20:08 -
mjesec
Disambig.svg Ovo je glavno značenje pojma Mjesec. Za druga značenja, pogledajte Mjesec (razdvojba).
Mjesec Lune nb.jpg
Mjesec
Otkriće
Otkrio -
Datum otkrića -
Privremena oznaka -
Matični planet Zemlja
Grupa satelita -
Orbitalni elementi
Ekscentricitet (e) 0.0549
Prosječna udaljenost 384,467 km (0.00257 AJ)
Periapsis (P) 363,104 km (0.0024 AJ)
Apoapsis (A) 405,696 km (0.0027 AJ)
Orbitalni period (P) 27 d, 7 h, 43 min
orbitalna brzina maks.: 1.076 km/s
prosjek.: 1.023 km/s
min.: 0.964 km/s
Inklinacija (i) prema -
- ekliptici 1,5424 °
- ekvatoru planeta
Fizičke osobine
Srednji promjer 3.476 km
Površina 37.900.000 km˛
Masa 7,348 x 1022 kg
Volumen 2,197 1010 kmł
Gustoća 3,34 g/cmł
Gravitacija na površini 1,62 m/s˛ (0,1667 (g)
Apsolutna magnituda -12.74
Albedo 0,07
Prosječna površinska
temperatura >100 do <400 K
Atmosferski pritisak 3 x 10-10 Pa
Nagib osi 60 ° 41 '
Mjesec ( lat. Luna) je Zemljin prirodni satelit i ujedno najbliže nebesko tijelo, udaljeno u prosjeku 384400 km, tako da svjetlost s Mjeseca na Zemlju stiže za 1,25 sekunda. Mjesec se kreće oko Zemlje po eliptičnoj stazi srednjom brzinom od 1,02 km/s, i prelazi dnevni luk od 13 stupnjeva i 10 minuta. Mjesečeva staza podliježe jakim temperaturnim vibracijama koje uzrokuje Sunce, pa se nagib staze prema ekliptici u toku 173 dana mijenja od 5 stupnjeva do 5 stupnjeva i 18 minuta. Mjesec je čvrsto nebesko tijelo promjera 3473,3 km, te je po površini 14 puta, po obujmu 50 puta, a po masi 80 puta manje od Zemlje. Ubrzanje sile teže je na Mjesecu 6 puta manje nego na Zemlji. Mjesec se oko Zemlje obrne za 27 dana, 7 sati i 11,5 sekunda (siderički mjesec). Zbog stalnog mijenjanja položaja prema Suncu i Zemlji različito je osvijetljen, pa se sa Zemlje mogu uočiti četiri faze:
* Mlađak
* Prva četvrt (vidljiv noću)
* Pun Mjesec (Uštap)
* Zadnja četvrt (vidljiv ujutro)
Vrijeme od 29 dana, 12 sati, 44 minute i 3 sekunde između uzastopnog ponavljanja Mjesečevih faza nazvano je sinodičkim mjesecom. Za opširniji članak pogledajte: mjesečeve mijene
Uzajamni položaji Sunca, Mjeseca i Zemlje dovode do pomrčine Sunca i Mjeseca. Potpune pomrčine se koriste u kozmičkoj geodeziji za vezivanje kontinentalnih trigonometrijskih mreža, koje pomažu u stvaranju jedinstvenog svjetskog znanstvenog sustava. U istu svrhu se koriste i pojave okultacija zvijezda (kad Mjesec tokom svojeg kretanja sakrije neke zvijezde). Privlačna sila Mjeseca, a u manjoj mjeri i Sunca (lunisolarni utjecaj), uzrokuje na Zemlji plimu i oseku mora i jezera, kao i "disanje" Zemljine kore što je 3 puta slabije od plime i oseke. Utjecaj mjeseca na ljude i druga bića je još uvijek nerazjašnjen, ali je sigurno da se kukci orijentiraju pomoću Mjeseca.
Libracija
Smatra se da je Mjesec nastao prije nekih 4,5 milijarda godina, nakon udara kometa. Prilikom udara, izbačena je velika količina materijala u Zemljinu orbitu koja je oblikovala Mjesec. Mjesec je i reljefno vrlo zanimljivo nebesko tijelo. Prvi je crtež Mjeseca napravio Galilej 1609. godine. Najniža područja Mjeseca su ogromne sive površine koje se ponekad mogu zapaziti i golim okom. Te ravnice je Giovanni Riccioli (1598-1671.) nazvao morima 1651. godine, iako u njima nema vode.
14. studenog 2009. službeno je potvrđeno da je na Mjesecu nađena voda. Ova mora nisu jednolične ravnice, jer se u njima uočavaju nabori, koji ponekad sliče na zidove, dugačke po nekoliko stotina kilometara, i pukotine, koje sliče na riječna korita. Po rubovima ravnica protežu se veliki planinski vijenci, koji nose imena planina na Zemlji (Alpe, Apenini, Pireneji, itd.). Najviša točka Mjeseca nalazi se na planinama Leibniz, koje su na Mjesečevom južnom polu, gdje neki vrhovi dosežu i 9.000 metara. Osim planinskih lanaca, na Mjesecu se mogu vidjeti i krateri ili vrtače, koji opet nose imena po najpoznatijim svjetskim znanstvenicima. Najdublji je Newtonov (Isaac Newton), oko 7.250 m. Ti krateri su vrlo velikog promjera (do 300 km). Iako im rubovi izgledaju strmi, oni su vrlo malog nagiba. To otkriće pripada Nijemcu Josefu Hopmannu, koji je izumio specijalne metode istraživanja pomoću dužina sjena. Nekih 30 tisuća kratera je otkriveno na Mjesecu. Jedan od njih nosi čak i ime našeg Ruđera Boškovića. Kod pojedinih kratera su vidljive i uzdužne široke svijetle pruge (Kopernikov krater), za koje se smatra da su naslage pepela ili vulkanske materije nastale u vrijeme hlađenja Mjeseca. Ovi krateri su nastali udaranjem mnogih tijela (asteroida) u Mjesec. Na Mjesecu nema erozije pa se još uvijek vide.
Plimne sile Zemlje su Mjesec s vremenom toliko usporila da se njegova okretna brzina prilagodila njegovoj vremenskoj stazi. To znači da se Mjesec okrene samo jedanput oko svoje osi u toku okretanja oko Zemlje. Zbog toga se sa Zemlje može vidjeti samo jedna strana Mjeseca. 1959. godine je sovjetska letjelica/sonda Lunik (C==8:) obišla Mjesec i dvjema fotokamerama ga snimila s daljine od 60 tisuća kilometara. Na osnovi tih fotografija, Sovjetska akademija znanosti je sastavila i izdala prvi atlas dijela Mjesečeve površine koji se ne vidi sa Zemlje. Mjesec također vremenski usporava brzinu kruženja Zemlje, tako da taj usporavajući utjecaj produžuje godišnje dan na Zemlji za 20 mikrosekunda. Pritom se energija kruženja Zemlje pretvara u toplinsku energiju i impuls okreta se prenosi na Mjesec, čije se kretanje godišnje udaljuje za 4 centimetra od Zemlje. Ova pojava je utvrđena laserskim mjerenjima 1995. godine.
Svojstva Mjesečeve atmosfere [uredi]
* tlak 3 × 10-13 kPa
* helij 25%
* neon 25%
* vodik 23%
* argon 20%
* tragovi metana, amonijaka i ugljičnog dioksida
Sastav Mjesečeve kore [uredi]
* kisik 43%
* silicij 21%
* aluminij 10%
* kalcij 9%
* željezo 9%
* magnezij 5%
* titan 2%
* nikal 0,6%
* natrij 0,3%
* krom 0,2%
* kalij 0,1%
* mangan 0,1%
* sumpor 0,1%
* fosfor 500Ĺ10-6
* ugljik 100Ĺ10-6
* dušik 100Ĺ10-6
* vodik 50Ĺ10-6
* helij 20Ĺ10-6
Vlasnička prava [uredi]
Povelje o svemiru (Outer Space Treaty) zabranjuju državama koje su ratificirale navedene povelje, pravo na posjedovanje nebeskih tijela kao što je Mjesec. Ugovor UN-a koji je stupio na snagu 11. srpnja 1984. godine vrijedi samo za države koje su ratificirale ili pristupile poveljama, tako i za privatne osobe koje su državljani tih zemalja. Hrvatska nije potpisnica, niti je pristupila navedenim poveljama, te nije preuzela obveznost jugoslavenskih ratifikacijskih instrumenata za svoje područje i svoje državljane.
Usprkos tome, Dennis M. Hope je 1980. godine prijavio svoja vlasnička prava na Mjesec u gruntovnici San Francisca. Kako se nitko nije usprotivio tom njegovom potezu u vremenu od osam godina, koliko je vrijeme žalbe, Hope je osnovao Lunar Embassy legal, pravni ured, koji ima pravo prodaje parcela na Mjesecu. UN i Međunarodna astronomska zajednica smatraju taj njegov potez prijevarom.
Vanjske poveznice [uredi]
* Astronomska sekcija Fizikalnog društva Split - Mjesec
* Skice pojedinih kratera na Mjesecu
- 20:05 -
zemlja
Zemlja je planet na kojem živi čovjek i jedini nama poznati planet na kojem postoji život. Ona je treći planet po udaljenosti od Sunca i najveći terestrički planet u Sunčevu sustavu. Planet Zemlja ima jedan prirodni satelit, Mjesec. Smatra se da je Zemlja nastala prije otprilike 4.6 milijardi godina.
Fizička svojstva [uredi]
Slojevi atmosfere i promjene temperature i tlaka s visinom
Atmosfera [uredi]
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Zemljina atmosfera
Zemljina atmosfera sastoji se od više slojeva, a proteže se više stotina kilometara iznad površine. Sastavljena je od 78% dušika, 21% kisika, 1% argona, te nešto vodene pare, ugljikovog dioksida i drugih plinova.
Slojevi atmosfere:
* troposfera je najdonji i najgušći dio atmosfere u kojem se događaju sve vremenske pojave. U ovom sloju temperatura opada s visinom. Sadrži velike količine vodene pare.
* stratosfera sadrži ozon koji nas štiti od štetnog zračenja iz svemira. Temperatura je u nižim slojevima stratosfere stalna, a u višim slojevima raste. Vjetrovi koji pušu u stratosferi dostižu brzine od nekoliko stotina km/h.
* mezosfera je sloj u kojemu dolazi do naglog pada temperature.
* ionosfera (termosfera) sadrži ione, električki nabijene čestice. U ovom se sloju pod utjecajem sunčevog vjetra stvara polarna svjetlost. Temperatura raste, sve do visine 400 km.
* egzosfera je prijelazno područje prema vakuumu. Ovo je sloj s vrlo razrijeđenim plinom, prostire se iznad 400 km visine.
Prijelazna područja između slojeva atmosfere su tropopauza, stratopauza i mezopauza.
Biosfera [uredi]
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Život
Koliko je do sada poznato, Zemlja je jedino mjesto na kojem postoji život. Životni oblici čine biosferu planeta. Smatra se da je razvoj biosfere na Zemlji započeo prije otprilike 3.5 milijardi godina. Životne zajednice (biomi) nastanjuju gotovo cijelu površinu Zemlje, od vrlo rijetko nastanjenih arktičkih i antarktičkih područja, do gusto naseljenih područja oko ekvatora.
Hidrosfera [uredi]
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Ocean
Zemlja je jedini planet u Sunčevom sustavu na čijoj površini ima tekuće vode. Voda pokriva 71% Zemljine površine. Najveći dio vodenih površina su morske (97%), a manji dio čini slatka voda (3%). Tekuća voda održava se na površini Zemlje zahvaljujući spoju odgovarajućih pogodnih uvjeta: orbite oko Sunca, vulkanizma, gravitacije, efekta staklenika, magnetskog polja i atmosfere bogate kisikom.
Zemljina orbita nalazi se izvan područja u kojem je dovoljno toplo da bi se održala tekuća voda. Bez malog efekta staklenika koji zadržava toplinu u atmosferi, voda na Zemlji bi se zaledila. Paleontološki nalazi upućuju na razdoblje u Zemljinoj povijesti u kojem je privremeno nestao efekt staklenika, a površina se smrznula tijekom 10 do 100 milijuna godina.
Na planetima poput Venere vodena para se pod utjecajem ultraljubičastog svjetla razlaže na vodik i kisik, vodik se ionizira i (djelovanjem sunčevog vjetra) odlazi iz vanjskih slojeva atmosfere. Oslobođeni kisik se veže u mineralne spojeve na površini. Ovaj proces je spor, ali se smatra da je glavni razlog zbog kojega na Veneri nema vode. Na Zemlji ozonski omotač apsorbira većinu ultraljubičastog zračenja u višim slojevima atmosfere i smanjuje opisani proces. Osim toga, magnetosfera štiti ionosferu od izravnog utjecaja sunčevog vjetra.
Vulkanski procesi stalno izbacuju vodenu paru iz unutrašnjosti. Procijenjeno je da minerali u Zemljinom plaštu sadrže 10 puta više vode nego je ima u oceanima, iako većina nje nikada neće biti oslobođena.
Reljef [uredi]
Reljef su sva uzvišenja i udubljenja na Zemlji. Reljef može biti planinski tamo gdje su planine, nizinski tamo gdje su nizine i primorski tamo gdje je more. Reljef se oblikuje erupcijama vulkana, potresima, puhanjem vjetra, udaranjem valova, prolazom ledenjaka kroz dolinu...
Unutrašnjost [uredi]
Sastav Zemlje Željezo 34.6%
Kisik 29.5%
Silicij 15.2%
Magnezij 12.7%
Nikal 2.4%
Sumpor 1.9%
Titanij 0.05%
Slično kao i kod drugih terestričkih planeta, unutrašnjost Zemlje je podijeljena u više slojeva:
* vanjska kruta kora
* tekući omotač (plašt)
* tekuća vanjska jezgra
* unutrašnja kruta jezgra
Kora [uredi]
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Zemljina kora
Kora je vanjski sloj Zemlje, dubine 5 do 35 km. Sastavljena je od silikatnih stijena. Razlikujemo dva tipa kore: kontinetska (34,5% površine) i oceanska (59,5%), a spominje se još i prijelazni tip kore (6%). Na granici kore i omotača nalazi se Moho-sloj, poznat i kao Mohorovičićev diskontinuitet prema hrvatskom znanstveniku Andriji Mohorovičiću. Materijal iz unutrašnjosti stalno izlazi na površinu kroz vulkanske otvore i pukotine na oceanskom dnu. Većina Zemljine površine je mlađa od 100 milijuna godina, dok su najstariji dijelovi kore stari 4.4 milijarde godina.
Plašt [uredi]
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Zemljin plašt
Ispod kore, do dubine 2900 km nalazi se omotač. Sastoji se od spojeva bogatih željezom i magnezijem. S dubinom raste i tlak, a s tlakom se mijenja i točka taljenja. Stijene u višim slojevima nalaze se u polurastopljenom, plastičnom stanju, a u većim dubinama su krute. Materijal se kreće ("teče") vrlo sporo zbog visoke viskoznosti.
Jezgra [uredi]
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Zemljina jezgra
Kako je prosječna gustoća Zemlje 5515 kg/m3, a gustoća materijala na površini samo oko 3000 kg/mł, očito se gušći materijal mora nalaziti u jezgri. U vrijeme nastajanja Zemlje, prije oko 4,5 milijardi godina, Zemlja je većinom bila rastaÉena. U procesu koji nazivamo planetarna diferencijacija teži elementi su potonuli prema središtu, a lakši su se skupili uz površinu. Zato je jezgra sastavljena uglavnom od željeza (80%), nikla i silicija.
Jezgru dijelimo u dva dijela, unutrašnju krutu jezgru polumjera oko 1250 km i vanjsku rastaljenu jezgru koja se pruža do polumjera 3500 km. Smatra se da je unutrašnja jezgra u kristalnom obliku, a vanjska sastavljena od tekućeg željeza i nikla. Smatra se da strujanje ovog rastopljenog metala (i miješanje koje nastaje zbog Zemljine rotacije) stvara zemljino magnetsko polje.
Orbita [uredi]
Rotacija [uredi]
Zemlja se okreće oko svoje osi (rotacija ili gibanje) od zapada prema istoku, te joj je za jedan puni obrtaj potrebno 24 sata, vremenski razmak koji se naziva Sunčevim danom. Rotaciju Zemlje nije moguće osjetiti. Svaka Zemljina točka (osim sjevernog i južnog pola) sudjeluje u rotaciji Zemlje odnosno opisuje krugove oko Zemljine osi. Pritom najveće krugove prave točke na ekvatoru, koje se ujedno i najbrže kreću (1674 km na sat).
Zbog rotacije događa se izmjenjivanje dana, noći i dnevne topline te Sunce stoga osvjetljava samo jedan dio Zemlje
Magnetosfera [uredi]
Zemljopis [uredi]
Površina Zemlje je 510.065.284 km2, od čega na kopno otpada samo 148.939.063 km2 (29 % ukupne površine), a ostalo na vodu.
Najveći kontinent je Azija koja zauzima 44.309.978 km2 (30 % ukupne kopnene površine). Najveća država svijeta je Rusija koja zauzima oko 12 % površine kopna.
- 20:04 -
sunce
Sunce je središnja zvijezda našeg planetarnog sustava - sunčevog sustava. Osim Zemlje i drugih planeta, oko Sunca kruže i asteroidi, kometi, meteoroidi, trans-neptunski objekti u Kuiperovom pojasu i čestice prašine. Živim bićima pruža svjetlost i toplinu na Zemlji.
Fizičke karakteristike [uredi]
Sunce je zvijezda glavnog niza (pogledati Hertzsprung-Russellov dijagram), spektralnog tipa G2, što znači da je nešto veća i toplija od prosječne zvijezde, no nedovoljno velika da bi pripadala tzv. "divovima". Životni vijek zvijezda ovog spektralnog tipa je oko 10 milijardi godina, a budući da je Sunce staro oko 5 milijardi godina, nalazi se u sredini svog životnog ciklusa.
U središtu Sunca u termonuklearnim reakcijama (nuklearna fuzija) vodik se pretvara u helij. Svake sekunde u nuklearnim reakcijama sudjeluje 3,8 x 1038 protona (vodikovih jezgri). Oslobođena energija biva izračena sa sunčeve površine u obliku elektromagnetskog zračenja i neutrina, te manjim dijelom kao kinetička i toplinska energija čestica sunčevog vjetra i energija sunčevog magnetskog polja.
Zbog ekstremno visokih temperatura, tvar je u obliku plazme. Posljedica toga je da Sunce ne rotira kao čvrsto tijelo. Brzina rotacije je veća na ekvatoru, nego u blizini polova, zbog čega dolazi do iskrivljenja silnica magnetskog polja, erupcija plina sa sunčeve površine i stvaranja sunčevih pjega i prominencija (protuberanci). Ove pojave nazivamo sunčevom aktivnošću.
Sunce
Osnovni podaci:
Promjer 1 392 000 km
Masa 1,9891 x 1030 kg
Prosječna gustoća 1,411 g/cm3
Površinska temperatura 5780 K
Vrijeme obilaska oko središta galaktike 2,2 x 108 godina
Kemijski sastav:
Vodik 73,46 %
Helij 24,58 %
Kisik 0,77 %
Ugljik 0,29 %
Željezo 0,16 %
Neon 0,12 %
Dušik 0,09 %
Silicij 0,07 %
Magnezij 0,05 %
Sumpor 0,04 %
Sunčev ciklus [uredi]
Promjene koje opažamo na Suncu i nazivamo sunčeva aktivnost odvijaju se periodično u cikusima prosječne duljine 11 godina. Ciklusi variraju u duljini, između 8 i 15 godina. Ove promjene obuhvaćaju:
* količinu izračene energije
* brojnost i raspored pjega
* brojnost sunčevih baklji
* oblik i veličinu korone
Vremenski period najveće aktivnosti naziva se sunčev maksimum. Može trajati nekoliko godina, ovisno o aktivnosti pjega i baklji. Postoje i dulja periodička razdoblja sunčeve aktivnosti. U povijesti je poznat Maunderov minimum, razdoblje u drugoj polovici 17. st. tijekom kojega je broj sunčevih pjega bio izuzetno malen. Zbio se istovremeno s periodom hladnih godina, nazvanog malo ledeno doba. Nije sasvim jasno da li su klimatske promjene bile uzrokovane ekstremno niskom sunčevom aktivnošću.
Sastav Sunca [uredi]
Sunce dijelimo na veći broj slojeva, prema uvjetima koji u njima vladaju. Granice među njima nisu jasno ocrtane i postoje prijelazna područja. Sunce nema čvrstu površinu, pa se kao granicu na kojoj počinje atmosfera uzima najviši sloj koji je još uvijek optički neproziran.
Također, Sunce ne možemo točno ograničiti jer njegov gušći dio prelazi u rjeđu atmosferu, a iza nje se daleko prostire područje u kojem djeluje sunčev vjetar.
Jezgra [uredi]
Do četvrtine polumjera Sunca prostire se jezgra, područje visoke temperature, oko 15,6 milijuna K i tlaka 1016 Pa. U takvim uvjetima odvija se fuzija vodika u helij. Spajanjem 4 protona (jezgre atoma vodika) nastaje jedna jezgra atoma helija (2 protona i 2 neutrona), pri čemu se oslobađaju subatomske čestice i energija u obliku gama-zračenja.
Fotosfera [uredi]
Prividnu površinu Sunca nazivamo još i fotosferom. Ovdje se temperature kreću oko 6000 K. Vrući plin izvire iz unutrašnjosti na površinu, zbog čega nam se čini da površina ima granulastu (zrnatu) strukturu. Granule su promjera oko 1000 km, u stalnom su pokretu (poput vrenja vode) i vrijeme trajanja im je nekoliko minuta. Ponekada nastaju tzv. supergranule promjera 30 000 km i vremena života 24 h.
Prominencija u sunčevoj kromosferi
Baklje u sunčevoj kromosferi
Kromosfera [uredi]
Kromosfera je niži sloj sunčeve atmosfere, proteže se iznad fotosfere do visine oko 10 000 km. Znatno je rjeđa od fotosfere i nepravilnog oblika. Sa Zemlje se primjećuje samo za vrijeme potpune pomrčine Sunca. Porastom visine gustoća atmosfere opada, ali se povećava temperatura. Ove promjene gustoće i temperature izražene su u prijelaznom području između kromosfere i korone
U kromosferi se događaju izboji plina stvarajući efekte koje nazivamo prominencije i baklje.
Prominencije (protuberance) su oblaci ili mlazovi usijanog plina izbačenog u vis. Mogu se uzdići do visine 150 000 km iznad fotosfere, kroz kromosferu i koronu. Gušće su od okolne tvari i dostižu temperaturu oko 20 000 K. Na sličan način dolazi do pojave baklji, mlazova plina koji se brzo podižu unutar kromosfere i padaju nazad. Vrijeme trajanja jedne baklje je oko 10 min.
Korona [uredi]
U višim slojevima sunčeve atmosfere, koroni, temperatura nastavlja rasti do 1 000 000 K. Nije sasvim jasno zbog čega se događa ovaj porast temperature. Pretpostavka je da ga stvaraju strujanja plina pod utjecajem magnetskog polja.
Vanjski dijelovi korone stalno gube masu u obliku sunčevog vjetra.
Sunčev vjetar [uredi]
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Sunčev vjetar
Sunčev (solarni) vjetar je struja čestica izbačenih velikom brzinom iz gornjih slojeva sunčeve atmosfere, uglavnom elektrona i protona. Iako je ovaj gubitak mase Sunca gotovo beznačajan i gustoća sunčevog vjetra malena, čestice se kreću velikim brzinama i izazivaju vidljive učinke na tijelima u sunčevom sustavu. Poznatiji učinci sunčevog vjetra su polarna svjetlost i usmjeravanje repa kometa suprotno od Sunca.
U blizini Zemlje zemljino magnetsko polje zarobljava čestice sunčevog vjetra i usmjerava ih prema magnetskim polovima. Budući da se čestice sunčevog vjetra kreću brzinama od više stotina km/s, pri sudaru s česticama u zemljinoj atmosferi dolazi do ioniziranja plina i pojave svjetlosti. Ova se pojava uočava u polarnim područjima, zbog čega je dobila ime polarna svjetlost ili Aurora Borealis (odnosno Aurora Australis na južnoj zemljinoj polutci). Ukoliko je sunčeva aktivnost veća, pojačano djelovanje sunčeva vjetra može dovesti do pojave polarne svjetlosti i na manjim zemljopisnim širinama. U takvim uvjetima postoji mogućnost ometanja ili čak oštećenja radio-komunikacijskih uređaja na Zemlji i umjetnim satelitima.
Kometi se prilikom dolaska u blizinu Sunca zagrijavaju, sleđena površina kometa isparava i oslobađa oblak plina i čestica prašine. Djelovanjem čestica sunčevog vjetra, oblak se oblikuje u rep kometa. Budući da sunčev vjetar dolazi iz smjera Sunca, potiskuje rep kometa u suprotnom smjeru.
- 20:03 -
zvijezde
Zvijezda je nebesko tijelo koji se sastoji od velike količine plina, većinom vodika. Zvijezda isijava svjetlost i toplinu koji nastaju u termonuklearnim reakcijama u središtu zvijezde.
Formacija i evolucija [uredi]
Stabilnost zvijezde ovisi o dvije međusobno suprotstavljene sile:
* termonuklearne reakcije nastoje raspršiti materijal zvijezde u okolni prostor
* sila gravitacije koja tome se suprotstavlja i koja nastoji zadržati masu zvijezde na okupu
Ako prevlada sila gravitacije, materijal zvijezde se sažima, pa nastaju zvijezde u kojima je materija sabijena do vrlo visokih gustoća (neutronske zvijezde, bijeli patuljci), a ako je masa zvijezde veća od određene kritične granice ili Chandrasekarova granica dolazi do beskonačnog sažimanja u fizikalni singularitet iz kojeg više ne može pobjeći čak ni svjetlost - crna rupa. Ako nadvlada prva tendencija, zvijezda može eksplodirati u silovitoj eksploziji i tako nastaje nova ili supernova. Odnos sjaja i veličine zvijezde prikazuje se Hertzsprung-Russelovim dijagramom. Prosječna galaksija sadrži oko stotinu milijardi zvijezda.
Klasifikacija [uredi]
Postoje razne klasifikacije za zvijezde, ali najpopularnija klasifikacija je ona koja je izmislila Annie Jump Cannon. Kod ove klasifikacije zvijezde se svrstavaju po sjajnosti i veličini tako da svaka klasa zvijezde dobiva obilježavajuće slovo: O,B,A,F,G,K,M poslije čega slijedi jednoznamenasti broj od 1 do 9 koja obilježava potkategoriju sjajnosti i veličine. Tako na primjer. Slovo O označava veliku sjajnu zvijezdu, dok na samom kraju slovo M su zvijezde koje su na pragu veličine dovoljne za pokretanje nuklearne fuzije. U ovoj klasifikaciji naše Sunce pripada zvijezdama G2 klase.
Imenovanje [uredi]
Radi lakšeg snalaženja na nebu i njihova pronalaženja, zvijezde su grupirane u zviježđa.
Zvijezde i mitologija [uredi]
Nuklearna fuzija i reaktivni lanci [uredi]
Proton-proton reaktivni lanac u zvijezdi [uredi]
* 1. stupanj: 2(1H + 1H ’ 2H + e+ + ˝e) (4.0 MeV + 1.0 MeV)
* 2. stupanj: 2(1H + 2H ’ 3He + ł) (5.5 MeV)
* 3. stupanj: 3He + 3He ’ 4He + 1H + 1H (12.9 MeV)
Sažeto:
41H ’ 4He + 2e+ + 2ł + 2˝e (26.7 MeV)
Ciklus ugljik-dušik-kisik [uredi]
Trostruki Alfa proces ili pretvaranje helija u ugljik [uredi]
* 1. stupanj: :4He + 4He + 92 keV ’ 8*Be
* 2. stupanj: :4He + 8*Be + 67 keV ’ 12*C
* 3. stupanj: :12*C ’ 12C + ł + 7.4 MeV
Sažeto:
34He ’ 12C + ł + 7.2 MeV
- 20:02 -
svemir
Svemir je čitav svijet što nas okružuje.
Grane znanosti koje proučavaju svemir su astronomija (znanost o zvijezdama), zatim kozmogonija i kozmologija. Dio svemira koji čine Sunce i 8 planeta koji kruže oko njega (uključujući i Zemlju) zove se Sunčev sustav.
Pretpostavlja se da je svemir star oko 13.7 milijardi godina, te da je nastao u Velikom Prasku (Big Bang). Svemir se ugrubo sastoji od galaktika (nakupina milijuna zvijezda), praznog prostora, te međuzvjezdane tvari. Galaktike su organizirane u galaktička jata i superjata.
Povezani članci [uredi]
* Kolonizacija svemira
* Astronomija
* Kozmologija
* Kozmogonija
* galaktika
* zvijezda
* Galaktički skupovi
- 20:01 -
legende (znanost)
Legenda (lat. ono što se ima pročitati, štivo) u srednjem vijeku, pobožno štivo, najčešće životopis nekog sveca, koji se čitao u crkvi ili samostanskoj blagovaonici za vrijeme jela (u našim krajevima takvi su se tekstovi obično nazivali čtenija, čtenja, štenja ). Kao književna vrsta legenda je pripovijest u prozi ili stihovima, u kojoj je jezgra povijesno-biografskih podataka (ili elemenata sa historijskom namjenom) isprepletena fantastičnim (basnoslovnim, natprirodnim, pustolovnim) pojedinostima.
Povijest [uredi]
Legenda je prastarog postanka, djelomično se poklapa sa mitom i proizlazi iz težnje da se činjenična građa, historijska tradicija ili prvotni oblik nekog prikaza preobrazi i obogati sadržajima fantazijsko-emocionalne vrijednosti. Stare predaje o osnucima naselja, seobama, ratnim pohodima, katastrofama, uglednim vođama i vladarima, mudrim državnicima i zakonodavcima, pustolovnim pomorcima, glasovitim ljepoticama, junačkim borcima, smjelim buntovnicima itd., književno su se staložile i legendama kojima su protkane Ilijada, Odiseja, Mahabharata, Ramayana, egipatske Sinuheove zgode, židovske Pentateuh, babilonski ep o Gilgamešu, budistička Tripitaka, perzijska Zend-Avesta, kineska Shu-king, Vergilova Eneida, Ovidijeve Metamorfoze i druge.
S pobjedom kršćanstva, legende se počinju stvarati oko ličnosti i događaja religioznog značaja: mučenika, pustinjaka, svetaca, misionara, crkvenog prelata, vladara, osnivanja crkava i samostana itd. Prve kršćanske hagiografske legende pojavljuju se već na prijelazu u srednji vijek (Djela Apostolska, Djela Mučenika, svetačke biografije Atanasija, Jeronima, Grgura iz Toursa). Na osnovi antičkih prisjećanja koje je podržavao studij klasičnih pisaca, stvaraju se motivi kršćanskog kruga preoblikovani i prilagođeni mentalitetu srednjovjekovnog čovjeka (Aleksandar Veliki, pad Troje, Orfej, Kleopatra, Tizba, Antiob, Trajan, Dioklecijan i drugi) Narodna predaja čuva i umnožava građu legendi oko predstavnika feudalno-viteškog društva (Karlo Veliki, Roland, Fridrik Barbarossa, Arthur, Tristan, Lancelot, Hamlet, Grizelda, Izolda, Genoveva i drugi), dok križarski ratovi prenose na Zapad, zajedno s ostalim kulturnim elemntima Istoka, i blago njihovih legendi (Budin život, priča o Sakuntali, motivi iz Pančanatre, Tisuću i jedne noći i drugi). Neki legendarni motivi tvore široke cikluse (vitezovi Okruglog stola, Sveti gral), dok se neki povezuju u jedinstvene spjevove (Edda, Pjesma o Nibelunzima).
Među zbirkama legendi iz kasnijeg srednjeg vijeka posebno mjesto zauzima Zlatna legenda (Legenda Aurea), čiji je autor genoveški biskup Jacobus de Voragine (oko 1230-1298); ona se stoljećima širila u bezbrojnim prijevodima i preradbama, a neki likovi i motivi te zbirke nadahnuli su mnoga kasnija književna djela kao i likovna ostvarenja (čarobnjak Kristijan, sv. Juraj, sveti Kristofor, božji čovjek Aleksije i drugi). Iz istog vremena (13. stoljeće) potječe zbirka o rimskoj povijesti Gesta Romanorum, koja je bila glavno vrelo pseudoantičke, a donekle i orijentalne legende u kasnom srednjem vijeku. Poseban krug legendi stvoren je oko života Franje Asiškoga i njegove braće (Legenda trium sociorum, Fioreti, Ferenczlegenda). Legendarna građa dobrim je dijelom nadahnula i prva velika djela talijanske književnosti (Danteova Božanstvena komedija, Boccacciov Dekameron).
Kako pokazuju naši glagolski i ćirilični rukopisi od 13. stoljeća nadalje, naša je stara literatura prihvatila, ponajviše iz bizantinskih i latinskih vrela, ali i preko usmene predaje, velik broj srednjovjekovnih, biblijskih, svetačkih, pseudoantičkih, viteških i orijentalnih legendi. Osobito bogat krug legendi splela je narodna mašta oko osoba i događaja iz vlastite povijesti pretočivši ih u pjesmu, pripovijetku i andegdotu Legednardne motive sadržavaju mnoga djela naše starije literature počevši od Zoranićevih Planina Barakovićeve Vile Slovinke i Gundulićeva Osmana do Kačićeva Razgovora. Hagiografske legende u prozi i u stihovima, među kojima ima i domaćih, sačinjavaju glavnu građu mnogih hrvatskih rukopisnih i tiskanih spisa kao što su: Žića sv. Otaca (oko 1400), Cvet vsake mudrosti (15. stoljeće), Transit sv. Jeronima (Senj 1508), Mirakuli slavne Dive Marije (Senj 1507-1509), Libro od mnozijeh razloga, Divkovićeve Besjede (1616), Kožičićeva Žitija rimskih arhijereov i cesarov, razna Zrcala, Korizmenjaci, Čudesa itd. Premda je legenda proživjela svoje zlatno razdoblje u srednjem vijeku, ona ostaje i dalje motiv književnih nadahnuća.
U svakidašnjem govoru riječ „legenda“ obično označava izmišljen ili nepouzdan povijesni ili fantazijom iskrivljeni događaj, ali pridjev legendaran označava i nešto što je znamenito, dostojno da bi bilo ovjekovječeno legendom (legendaran junak, legendaran pothvat).
- 19:59 -
mitovi
Mitologija je znanost koja proučava priče fantastičnog sadržaja u kojima su junaci bogovi, polubogovi, heroji i slično. Te priče bilježi mit, legenda, tradicija, usmena predaja i drugo.
Pored toga, mitologijom se naziva i skup mitova neke religije, etničke skupine ili geografskih cjelina.
Mitološka priča je simbol, odnosno, skup simboličnih slika proizašlih iz ljudske psihe. Predstavljena je kroz simbole, jer drugačije nije ni moguće, zato što prenosi istinsku poruku koju se riječima ne može objasniti. Mitologija je točka susreta poznatog i nepoznatog, odnosno, ljudske svijesti i podsvijesti. Ona je ljudima nekada služila kao vodič kroz životna iskušenja i životne izazove. Uz ritual i umjetnost, mitologija je činila religijsku cjelinu i ova tri elementa, ako su odvojena, gube na moći svoje poruke. Dio mitova bavi se tematikom sazrijevanja pojedinaca - prijelaz iz djetinjstva i adolescencije (psihološke ovisnosti) u samoodgovornu i neovisnu odraslu osobu. Mitologija je nekoć, kroz svoju univerzalnu poruku, dovodila ljude u sklad sa svijetom u kojem žive.
Druge priče u mitologiji obično objašnjavaju postanak svemira, prirodne fenomene i, općenito, sve pojave za koje ne postoji jednostavno i logično objašnjenje. Nemaju svi mitovi potrebu da objašnjavaju nepoznato. Postoje i mitovi koji također sadrže natprirodne pojave i događaje, ali su to puno jednostavnije i kraće priče koje se jednostavno prenose usmenom predajom s generacije na generaciju.
Mitologija, dakle, predstavlja skup priča, možda nekim dijelom i istinitih, dijelom legendarnih, a najvećim dijelom metaforičkih ili simboličkih, te se u njima tom "izmišljenom" stvarnošću pokušava predočiti ono ljudima neshvatljivo. Mitologija je metafora stvarnosti koju su koristile generacije čovječanstva s namjerom da poduče, prenesu mudrost ili jednostavno dadu odgovor na „ono nešto nepoznato.“ Iz tog razloga lako je zamijetiti da je mitologija često utjelovljivala i narodnu ili već pripadajuću religiju stanovništva. S obzirom da je mitologija jednako kao i religija u to doba često igrala ulogu koju danas zauzima znanost, ne možemo o njoj više pričati kao o znanosti, s obzirom da ne posjeduje nikakve znanstvene metode, ali može se govoriti o njenom utjecaju na razvoj čovjekovog razmišljanja.
Religija i mitologija [uredi]
Likovi u mitološkim pričama najčešće su i religijski, pa su mitologija i religija raznih naroda usko povezani.
Na temelju mitološke priče nastaje religija, institucionalizirana vjera. Religija uzima mitološku priču i čini od nje dogmu, odnosno religijsku sliku koju se ne smije preispitivati. Tako se mitološku priču, koja je izvorno poetičnog i fluidnog karaktera, pretvara u doslovnu činjenicu ili pak povijesni događaj. Na temelju tako institucionalizirane religije nastaju ljudske civilizacije vođene njihovom vjerskom zajednicom.
Dok se mitološku priču živi punim plućima, odnosno dok njeni simboli koriste slike koje odgovaraju suvremenom načinu življenja, suvremenim problemima ljudskoga života, te se priče ili slike nipošto ne smatraju "mitologijom" nego "činjenicom". Drugim riječima, najbolja definicija mitologije u našem svijetu jest "religija drugih naroda, ali nikako moja religija". Ovakav odbojan stav prema mitologiji dolazi iz uobičajenog shvaćanja utemeljenog u 19. stoljeću među autorima "demitologizatorima" koji su mitologiju definirali kao nešto lažno, neistinito, izmišljeno, kao fikciju ili pak pričicu za zabavu, a to nikako nije bilo prikladno za vrijeme velikog uzleta "razuma" i "stvarnog, realnog svijeta".
Može se reći kako postoje dva različita načina čitanja mitološkog teksta:
* religijski način koji od mita čini čvrstu, činjeničnu, krutu, proznu sliku, povijesni događaj.
* i umjetnički način koji mit promatra kao poeziju, pjesmu, metaforu koja se odnosi, kako na misterij univerzma, tako i na ljudski unutarnji misterij koji se ne može drugačije izreći osim putem pjesme, odnosno umjetnosti.
Moderna mitologija [uredi]
Ponajboli primjeri moderne mitologije donose popularni filmski i televizijski serijali. To su serijali Star Trek, koji je stvorio Gene Roddenberry i Star Wars, koji je osmislio George Lucas. Od književnosti se izdvaja trilogija Gospodar prstenova. Zatim su tu još i mitološke priče prikazane kroz crtane filmove Walta Disneya, kao što su Kralj lavova i Legenda o medvjedu.
Gospodar prstenova [uredi]
Gospodar prstenova daje odgovore i objašnjenja o postanku svijeta, ponešto o čovjeku i daje jednu alternativnu priču o nastanku svijeta, jedan novi uvid, nov način razmišljanja. Glavna simbolika koju priča jasno naglašava je simbolika prstena. Prsten simbolizira moć. Moć je predstavljena kao jedna od osnovnih ljudskih slabosti i najvećih kušnji koju samo rijetki i čvrsti mogu savladati. Čovjek se pred iskušenjem moći vrlo lako slomi i ubrzo moć počne kontrolirati čovjeka, a ne obratno. Upravo zbog toga, priča nam predstavlja vrlo posebne junake - male ljude, hobite. Poruka je jasna - mali je čovjek sposoban za velike stvari.
Između ostalog, ova mitološka priča pokazuje i vrijednosti zajedničkog rada i prijateljstva. Glavni junak, Frodo Baggins, koji žrtvuje svoje tijelo kako bi bio izjeden iznutra od strane prstena, nikada ne bi uspio uništiti prsten da mu nije pomogao njegov vjerni prijatelj Sam Gamgee.
Ratovi zvijezda [uredi]
Ratovi zvijezda je mitološka priča koja se također temelji na određenim simbolima ljudske podsvijesti. Prvenstveno, ono što je inovativno u ovom djelu je svemirski prostor koji nije u cijelosti obuhvaćen ljudskim saznanjima. Na taj način on podsjeća na mjesta u koja nitko prije nije kročio, poput šuma, pustinja ili špilja u starim mitovima.
Osim toga, prikazan nam je glavni junak, Anakin Skywalker, koji je, takoreći, rođen "po duhu svetom" i on predstavlja izbavitelja, mesiju, spaistelja koji će uništiti zlu silu i vratiti mir galaksiji. Ovo je itekako simbolika koja može pronaći svoje poveznice s Isusom Kristom.
U cijelosti, ova priča govori o sistemu, državnom i političkom stroju, koji se suprotstavlja čovječnosti, a to je upravo ono s čime se čovjek današnjice susreće. Hoće li sistem čovjeka lišiti njegove čovječnosti ili će čovjek uspjeti koristiti sistem u ljudske svrhe.
Novija tri nastavka govore o padu junaka za koga je prorečeno da će uništiti zlu silu koja je obuzela čitavi univerzum. U svojoj želji da spasi ženu od umiranja, zbog svoje privrženosti i nemogućnosti da se pomiri sa životom, junak pada i prelazi na ono što je simbolično nazvano Tamnom stranom sile.
Starija tri nastavka predstavljaju staru mitološku priču o junakovoj pustolovini koja će formirati njegov karakter. Priče o junacima poput ovih simboliziraju ono što se događa u svakome od nas kroz našu pojedinačnu pustolovinu života. One pomažu ljudima, kroz svoju simboliku, u transformaciji svjesnosti i omogućuju im ispunjeniji i lakše prihvatljiviji život prepun iskušenja.
George Lucas je serijal filmova Star Wars napisao inspiriran najvećim mitologom našega vremena, Josephom Campbellom i njegovim remek djelom "The Hero with a Thousand Faces". Isti je slučaj i sa Walt Disneyevim animiranim filmom The Lion King.
Mitologije po regijama [uredi]
Afrika [uredi]
Zulu mitologija
Egipatska mitologija
Azija [uredi]
Budistička mitologija - Iranska mitologija - Japanska mitologija - Kineska mitologija - Korejska mitologija - Hinduistička mitologija
Australija i Oceanija [uredi]
Melanezijska mitologija - Mikronezijska mitologija - Polinezijska mitologija - Australska mitologija
Bliski Istok [uredi]
Arapska mitologija- Kanaanska mitologija- Kršćanska mitologija- Islamska mitologija- Sumerska mitologija- Židovska mitologija
Europa [uredi]
Anglosaska mitologija - Engleska mitologija - Etrurska mitologija - Grčka mitologija - Keltska mitologija - Korzikanska mitologija - Kršćanska mitologija - Germanska mitologija - Rimska mitologija - Nordijska mitologija - Slavenska mitologija
Sjeverna Amerika [uredi]
Američka mitologija - Navaho mitologija
Srednja Amerika i Južna Amerika [uredi]
Mitologija Srednje Amerike i Južnoamerička mitologija
- 19:57 -
Lernejska Hidra (›µÁ˝±Ż± ]´Á±, Lernaía Hýdra) u grčkoj mitologiji stvorenje je sa zmijskim tijelom i mnogo zmijskih glava[1] te otrovnim dahom; Tifonov i Ehidnin potomak, odgojila ju je Hera[2]. Lernejska Hidra živjela je u Lernejskom jezeru u Argolidi, a ubio ju je Heraklo, ispunivši jedan od svojih zadataka. Etimologija [uredi]
Hidrino ime izvedeno je od grčke riječi U´ÉÁ, hydor = "voda".
Grčka riječ za strelice - toxon - prema nekim je interpretacijama mitski povezana s riječju za otrov - toxis, što bi se mitološki povezalo time da je Heraklo stvorio otrovne strelice iz Hidrine krvi.
Mitologija [uredi]
Heraklov je zadatak bio ubiti lernejsku Hidru. Stigao je do lernejskog jezera gdje je ona živjela. Prekrio je usta i nos tkaninom da ne bi udisao otrovne pare te je ispalio goruće strijele u njezin brlog da bi je izmamio. Potom se suočio s njom te joj je srpom odsjekao glavu, ali kad bi to učinio, narasle bi nove dvije.
Antonio Pollaiuolo: Heraklo i Hidra, 15. stoljeće
Apolodor[3] piše da je Heraklo shvatio da ovako ne može pobijediti Hidru te je zamolio svoga nećaka Jolaja za pomoć. On se dosjetio (možda ga je nadahnula Atena) da spale rane nakon što odsjeku glavu. Heraklo je odsjekao glavu, a Jolaj je spalio rane i to je ubilo Hidru. Jednu njezinu besmrtnu glavu postavio je ispod velika kamena na svetom putu između jezera i Eleja, a potom je umočio strelice u Hidrinu otrovnu krv i tako završio zadatak. Prema Strabonu[4] i Pauzaniju[5], rijeka Anigrus u Elidi smrdjela je jer je u njoj neki Kentaur oprao strelice zamrljane Hidrinom krvlju, stoga su sve ribe bile nejestive.
Druga inačica priče govori da je, pošto bi osjekao svaku glavu, umočio mač u Hidrinu krv i rabio njezin otrov da glave ne bi ponovno narasle. Jedna inačica priče donosi da je Hera poslala raka da mu grize noge i da ga gnjavi nadajući se da će biti uzrok njegovoj smrti. Poslije ga je postavila kao zviježđe Rak na nebu da slijedi Lava, Heraklova simbola[6].
Hera i Euristej poslije su rekli da je zadatak nevažeći jer mu je nećak pomogao te je, umjesto prvotnih deset, Heraklo morao izvršiti dvanaest zadataka.
Heraklo je poslije rabio otrovne strelice da bi ubio Kentaura Nesa. Njegova je otrovana krv na posljetku ubila i samog Herakla pošto je Nes dao Dejaniri otrovanu košulju koju je ona poklonila Heraklu bivši ljubomorna na drugu ženu.
- 19:56 -
galateja
Galateja
Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Galateja ili Galatea može značiti:
Mitologija
* Galateja (mitologija), lik iz grčke mitologije
Astronomija
* Galateja (mjesec), neptunov satelit
* 74 Galatea, asteroid
Zemljopis
* Galatea (Grčka), naselje u perfekturi Kozani, Grčka
* Galatea (Novi Zeland), naselje na sjevernom otoku Novog Zelanda
* Galatea (planina), Kanada
* Nacionalni park Galatea, Nikobari, Indija
- 19:56 -
fafnir
Fafnir je naziv jednog kovača u nordijskoj mitologiji, čiji otac je bio najmoćniji čarobnjak u Midgardu.
Imao je brata Regina, koji je također bio kovač. Imao je još jednog brata, koji je mogao mjenjati oblike. Jednog dana Odin, Loki i još neki bog s njim sišli su na zemlju. Tamo je Loki vidio ribu, kako je na obalu izvlači jedna vidra. Loki je bacio kamen i usmrtio tu vidru, potom se hvalio Odinu kako je jednim udarcem dobio dvije lovine.
Nakon nekog vremena, Odin, Loki i treći brat došli su kod tog čarobnjaka. Pokazali su mu odranu kožu vidre. Čarobnjak je prepoznao svog sina i zakleo se da ih neće pustiti, dok mu ne donesu toliko blaga da prekrije svu kožu.
Fafnir ih je svezao u okove iz kojih se nisu mogli osloboditi. Smatrali su da je pošteno, ako Loki ode i nađe toliko blaga da popuni tu kožu.
Loki je otišao i našao patuljka Endvara, koji se pretvorio u štuku, ispod jednog vodopada.
Loki ga je uhvatio i mučio, dok mu on nije izdao gdje se blago nalazi. To je bilo jedno silno blago, puno raznih dragulja i zlata. Endvar mu je rekao da će mu dati sve, ali samo da mu ostavi izvjestan prsten. Loki mu niti prstena nije htio ostaviti, te ga je patuljak prokleo, zbog toga, jer je taj prsten bio najvrijednije od sveg blaga. Ustvari, taj prsten je stvarao svo to silno blago.
Loki je donio to blago i namjeravao utajiti prsten, međutim, kada je pokrio kožu, virila je samo jedna dlaka iz brkova vidre. Čarobnjak je zahtijevao još, stoga je Loki, mada nevoljno, predao i prsten. Čarobnjak ih je pustio.
Međutim, sin čarobnjakov, taj Fafnir, bio je toliko opčinjen začaranim blagom, da je jedne noći usmrtio oca i pokrao blago. Reginu je naredio da to blago prenese u neku njegovu jazbinu.
Fafnira je to prokleto blago toliko opčinilo da bi ubio svakoga, tko god bi prošao pored njegove jazbine. Naposljetku, Fafnir se pretvorio u opakog gmaza, čuvenog zmaja Fafnira.
Njega je kasnije, napravivši u zemlji jarak, da oteče otrovna krv Fafnirova ubo u trbuh i usmrtio Sigurd, koji mu je pojeo srce i tako naučio govor ptica. Tako je čuo ptice kako govore da je Regin izdajica i da ga namjerava usmrtiti na spavanju. Sigurd je sebi uzeo to blago. To je iz Volsunge sage i Priče o Nibelunzima.
Također, u Bosni, postoje starinska, narodna predanja, slična ovom, o imenovanom zmaju u nekoj visokoj planini, gdje i obitava i čuva svoje blago.
- 19:54 -
vilenjak
Vilenjak je stvorenje koje se pojavljuje u raznim mitologijama npr. germanskoj i slavenskoj. U početku su bili zamišljeni kao mala bića i bogovi plodnosti, a izgledali su kao mladi ljudi i žene, prelijepi te su živjeli u šumama, pod zemljom, u spiljama ili u izvorima i zdencima. Bili su dugovječni ili besmrtni te su imali magične moći.
Počevši s vilenjacima J. R. R. Tolkiena (u Gospodaru Prstenova gdje mudri i besmrtni vilenjaci imaju vrlo važnu ulogu) postali su glavni likovi mnogih drugih modernih fantastičnih djela, što u književnosti što u računalnim igrama. Ljudske su visine i izgleda, samo što imaju duge šiljaste uši. Nemaju ni brade ni brkova. Besmrtni su i imaju moć nad prirodom.
Vilenjaci su mitološka bića koja donose sreću. Povezujemo ih sa srećom i djetelinom s četiri lista. Vjeruje da je vilenjak nastao iz zmaja Hydre jer vilenjake povezujemo sa vodom i srećom, a vilenjaci se rode svaki put kad netko ubere ili pojede dijetelinu s četiri lista. Djetelina je Hydrino jelo jer joj to daje snagu, a kako djetelina napuhuje, Hydra izgleda strašnije.
Sadržaj
* 1 Hrvatsko bajoslovlje
* 2 Marke iz serije Hrvatski vilinski svijet
* 3 Hrvatska topografija i vilinska staništa
* 4 Hrvatski životinjski svijet
* 5 Izvori
[uredi] Hrvatsko bajoslovlje
Uz kult vila kao nekada živu praksu na tlu Dalmacije sa središnjim likovima "vilenicama" kao konkretnim osobama, nositeljicama toga kulta u isti predodžbeni kontekst spada i djelatnost vilenjaka (vilovnjaka, vilenika) kao muških praktičara istoga kulta. [1] U hrvatskim ih djelima spominje više autora. Gradeći svoje stvaralaštvo na predajnoj baštini, te pod utjecajem grčko-rimskog mitološkog nasljeđa, predstavnici hrvatske renesansne književnosti, pjesnici: Džore Držić (1461.-1501.), Mavro Vetranović Čavčić (1482.-1576.), Marin Držić (1508.-1567.), Nikola Nalješković (1510.-1587.) i drugi obradili su i svijet vilinskih bića. [2] [3] Vladimir Mažuranić pod natuknicom "bajanje" u Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rječnik navodi: "Povrh toga kriju se u bajanju tragovi poganstva. Sve to nuka vlasti i duhovnu i svjetovnu, da sataru te pojave. I sad još možemo u tolikih pučkih predajah, u plesovih, u pjesmicah-gatalicah, pripjevih i rečanicah opaziti, kako seljački sviet pita svoju fantaziju bajkami o vilah, vilenjacih, tencih, coprnjicah i čarobijah svake vrste. (....)" [4]
"Ivana, strasna čitateljica, vjerojatno je čitala Đurđevića, i od njega izravno saznavala o Regoču. Zanimljiva je međutim leksička podudarnost koju zamjećujemo u sintagmi kojom tumači Regoča u Tumaču imena na kraju Priča i one koju nalazimo u Pravno-povjestnom rječniku. Ivana tako zapisuje: „Regoč (Regoc). Vilenik silno jak i golem, kojega pominje dubrovački pisac Đorđić u svome Marunku.“ [10: 148], dok u Vladimira Mažuranića, u sklopu natuknice Legen, nalazimo: „Mljećani pričaju (po satiri I. Gjorgjićevoj «Marunko»), o mističnom biću Regoču, vileniku silno jakom...“ [29: 588]"[5]
Raskošni slavenski mitološki svijet dakako da određuje i hrvatsko bajoslovlje (ętre imaginaires), iako se ono u znanosti rađa pod neizbježnim šeširom romantičara braće Grimm, poglavito na tragu kapitalnoga djela Jakoba Grimma Njemačka mitologija (1835). Stručnu literaturu o hrvatskom bajoslovlju utemeljio je Ivan Kukuljević-Sakcinski 1846. kada je u »Danici hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoj« tiskao studiju Bajoslovlje i crkva; Vile.
Ukupno uzevši, postoje tri vrste bića što su temeljem našega narodnog vjerovanja: vile (ali i vilovnaci u Samoboru, vilenjaci u Poljicima, Karlovcu i Samoboru, vilovnjaci u Ivanić-Gradu, koji međutim nisu muška varijanta vila, nego su posrijedi muškarci u posebnim svezama s vilama), vještice (ali i štriguni i viščuni na Braču, copernjaci u Loboru, koji su odreda muškoga roda) i vampiri (ali i pasoglavci u Lici i u Slavoniji, kao i mćra).
Ipak, ono što nas oduševljava kad je posrijedi mitski svijet narodne svijesti u Hrvata jest činjenica da hrvatsko bajoslovlje nastavlja i dan-danas živjeti kako u usmenoj predaji, pa makar »umnogome tek torzo negdašnjih bogato fabuliranih priča« (Ljiljana Marks), tako i u umjetničkoj književnosti (Ivana Brlić-Mažuranić, Vladimir Nazor, Miroslav Krleža, Ivan Goran Kovačić...), posebice u književnosti tzv. folklorne orijentacije.
[uredi] Marke iz serije Hrvatski vilinski svijet
Marke iz serije Hrvatski vilinski svijet tiču se bajoslovlja Vladimira Nazora: patuljak po imenu Pedalj Muža - Lakat Brade, koji ima »kljunast nos, velike oči, te je kratkonog i duge brade, a u ruci mu vilasto kopljice«, preuzet je iz djela Pionir Grujo, a vila Halugica, »kćerka vile pomorkinje i zemnika ribara, duge modre kose koja joj pada kao talas niza leđa, a usne joj se crvene kao kora i velike zelene oči sjaje blago kao dvije zvijezde utopljene u dubini te joj oko vrata stoji zamotani čarobni vezeni rubac«, preuzeta je iz djela Halugica.
Likovno rješenje drugog izdanja serije Hrvatski vilinski svijet dizajnerski je isto kao i prvo izdano 2003., no likovno uspjelije, jer je Sanja Rešček lica likova ovoga puta učinila znatno izražajnijima.
Marke su izdane u sutisku u arku od dvadeset maraka, a izdana je i omotnica prvoga dana (FDC). Autor je teksta objavljena u letku koji prati izdanje Nedjeljko Fabrio.[6] [7]
[uredi] Hrvatska topografija i vilinska staništa
Hrvatska topografija obiluje vilinskim staništima i nije rijetkost da i naseljena mjesta preuzmu njihovo ime pa tako imamo mjesta Vilindolac, Vilište, Vilčić, Vilenjak itd. [8]
[uredi] Hrvatski životinjski svijet
Hrvatsko se bajoslovlje nalazi i u imenima nekih hrvatskih vrsta vretenaca: bijeli vilenjak (Orthetrum albistylum), veliki vilenjak (Orthetrum cancellatum), primorski vilenjak (Orthetrum brunneum i istočni vilenjak, (Orthetrum coerulescens).[9]
- 19:53 -
vila
Vile su mitološke djevojke neobične ljepote, obdarene čarobnim moćima.[1] [2] Mitovi o vilama dio su narodnog folklora mnogih europskih naroda, a osobito su zastupljene u keltskoj i slavenskoj mitologiji.
Opisuju se kao vječno mlade djevojke s bujnom raspletenom kosom, katkad odijevene u duge bijele, prozračne haljine. Vjeruje se da žive pod zemljom ili u blizini starih brjegova, špilja i izvora.[3]
Narodne predaje razlikuju dobre vile koje pomažu ljudima te zle vile koje im nastoje naštetiti, međutim, razlika među tim dvjema skupinama ponekad je prilično nejasna.
U slavenskoj mitologiji [uredi]
U slavenskoj mitologiji, vile su natprirodna ženska bića koja obitavaju u oblacima i na planinama i plešu vilinsko kolo kraj jezera. Pomažu ljudima u nevolji, no ponekad su i osvetoljubive i zavidne, vidaju rane i bratime se s junacima.[4]
U Hrvatskoj, kao i drugdje među južnoslavenskim narodima na Balkanu, postoji intenzivan mit o vilama. U narodnim pričama i legendama, vile se opisuju kao lijepe i mlade djevojke, najčešće s krilima, no ponekad imaju i čudan tjelesni nedostatak (magareći ili kozji papci umjesto stopala i sl.).[5]
U keltskoj mitologiji [uredi]
U keltskim zemljama Irske, Škotske i Walesa vile su poznate kao Tuatha De Danann (Narod božice Dana).[6] U Irskoj ih nazivaju i Sidhe (brđani), a u Walesu Bendith y mamau (majčin blagoslov).[7]
- 19:51 -
goblin
Goblin
Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Goblini su mitološki patuljci s velikim nosom i ušima, pametni su, mrze društvo i skloni su činiti razne nepodopštine.[1] Ponekad se prikazuju u obliku životinja što reflektira njihovu životinjsku prirodu. U germanskim i nordijskim mitovima navode se kao rasa orkova. Za razliku od klasičnih orkova, goblini su nešto manji,ali i dosta okretljiviji.
U popularnoj kulturi [uredi]
Spominju se kao orci u trilogiji J. R. R. Tolkiena Gospodar prstenova, kao i u romanima J.K.Rowling o čarobnjaku Harryju Potteru. U maštovitom svijetu Harryja Pottera, goblini vrijedno rade u čarobnjačkim bankama, civilizirani su i surađuju s ljudima.
- 19:51 -
triton
Etimologija [uredi]
Tritonovo grčko ime srodno je s ostalim indoeuropskim izvedenicama koje označuju more, poput staroirske riječi triath (G trethan) = "more".
Triton, Fontana dei Fiumi, Rim
Karakteristike [uredi]
Triton je predstavljan kao čovjek s ribljim repom. Poput svoga oca, nosi trozub. Također je bio prikazivan i sa školjkom u koju je puhao poput trube da bi uzburkao valove. Njezin je zvuk bio užasan, poput rike divljih zvijeri.
Mitologija [uredi]
Grčka mitologija [uredi]
Heziod u svojoj Teogoniji govori da Triton sa svojim roditeljima živi u zlatnoj palači u morskim dubinama. Njegove su sestre Roda, Bentezikima i Kimopolijeja.
Triton je imao kćer Paladu. On je odgajao mladu Atenu, koja je vježbala ratnu vještinu s Paladom. Jednog ju je dana slučajno ubila, a Triton je Atenu protjerao iz mora.
Njegova je druga kćer Triteja, Aresova ljubavnica, a treća je zvana Kalista.
Triton ima još kćeri, koje su nazvane Tritonide, a vjerojatno su povezane s Okeanidama i Nerejidama; vjerojatno njima pripadaju i Palada i Triteja; te sinove koji izgledaju kao on, a nazivaju se Tritoni.
Rimska mitologija [uredi]
U rimskoj mitologiji također je bio poznat. Tamo je sin Neptuna i Salacije. Vergilije u svojoj Eneidi piše da je Mizen, Enejin trubadur, izazvao Tritona na natjecanje u sviranju trube. Triton ga je bacio u more zbog taštine.
Triton (grč. ¤ÁŻÄÉ˝, Tritôn) u grčkoj mitologiji bog je mora, Posejdonov i Amfitritin sin. Na slikama se predstavlja s čovječjim tijelom i ribljim repom.
- 19:49 -
ogopogo
Susreti sa Ogopogom
Još su Indijanci Okanakane vjerovali da u jezeru postoji čudovište, kojeg su zvali N´ha-a-itk, a vjerovali su da živi u spilji uz otok Rattlesnake.[1] Kada su kanuom prelazili jezero, nosili bi sac sobom psa ili pile, kako bi ga žrtvovali čudovištu i bez opasnosti proslijedili dalje.[2] Prva bjelačka viđenja Ogopoga potječu još iz vremena kolonizacije područja od strane europskih doseljenika a najuvjerljiviji susret s njim doživjela je grupa ljudi 1926. godine prilikom odmora na Okanaganskoj plaži. Svi su izjavili da su vidjeli neobično biće u jezerskoj vodi. Čak je i Bobby Carter, tada urednik kanadskih novina Vancouver Sun, napisao:
Wikicitati „Previše je uglednih ljudi vidjelo čudovište da bi se ignorirala ozbiljnost aktualnih činjenica".“
({{{2}}})
Prvi film koji je uspio koliko-toliko dokumentirati neman naziva se još i Folden Film, a snimio ga je, 1968. godine, Art Folden iz Chasea u Britanskoj Kolumbiji.[3] Snimljen sa brda iznad jezera, film prikazuje tamni objekt koji se lagano kreće ispod površine jezera blizu obale. Film je u međuvremenu pročišćen i povećan te se pokazalo da se na njemu uistinu nalazi nekakvo reptilsko morsko stvorenje dugačko nekih 20-tak metara.
Godine 1975. izvjesni je Ed Fletcher s kćerkom Diane i suputnikom pratio motornim čamcem nekakvo neobično stvorenje i snimio pet fotografija.[4]
Ogopogo je ponovo snimljen 1989. godine od strane prodavača automobila Kena Chaplina. Ken Chaplin i njegov otac Clem Chaplin su bili na jezeru i razgovarali o nemani kada su ugledali zmijoliko stvorenje kako pliva u jezeru. Životinja je viđena čak i kako udara repom te izaziva valove. Neki vjeruju da je životinja koju su Chaplinovi ugledali običan dabar, ali Ken i danas tvrdi da je tipičan dabar dugačak samo 1.2 metra, a zmijoliko stvorenje je bilo dugačko barem 4.6 metara. Par tjedana poslije Ken je došao na jezero sa ocem i kćerkom te ponovo snimio stvorenje.
Britanski zoolog Dr. Karl Shuker sugerirao je da bi životinja mogla biti slična basilosaurusu, neki kažu da bi mogao spadati u kategoriju kečiga, a pretpostavlja se i da je Ogopogo plesiosaur, reptil iz ere Mezozoika, koji je sve do danas ostao zarobljen u jezeru Okanagan.
[uredi] Potraga za Ogopogom
Godine 1999. Bill Steciuk okupio je tim entuzijasta i istraživača (Len G. Melnyk, Neal Klose, Tara Lechasseur i Jay Sinclair) koji su imali zadatak naći misteriozno zmijoliko stvorenje. Ekspedicije su izvršene u kolovozu 2000. i 2001. godine dok je treća ekspedicija (zakazana za kolovoz 2003.) obustavljena zbog požara u Nacionalnom parku Okanagan. Uz vrhunsku opremu i mnogo truda ekspedicija na jezeru nije našla Ogopoga, ali nije bila ni potpuni promašaj. Nekoliko puta radar je uhvatio objekt nalik na morsku životinju duljine 15 metara kako se brzo kreće kroz jezero. Bill Steciuk najavio je da ne odustaje od lova na Ogopogo i da će u budućnosti organizirati nove ekspedicije.
Uz Steciuka i drugi su se odvažili tražiti misteriozno čudovište. Televizijska postaja History Channel je sa svojom ekipom sredinom 2008. godine organizirano krenula u potragu za tim misterioznim bićem. Ogopoga su tražili ronioci opremljeni termovizijskim kamerama, te su ga također probali snimiti i iz zraka. Akcija je trajala do 9. studenog 2008., ali na žalost Ogopogo nije pronađen.
[uredi] Kulturni utjecaj
1990. godine u Kanadi je izdana poštanska marka sa Ogopogom.
Ogopogo je bio maskota i kodni naziv za Microsoftov Publisher 97.
2005. godine na Novom Zelandu je snimljen film inspiriran Ogopogom. Trebao je biti nazvan jednostavno "Ogopogo" ali su Aboridžini protestirali jer su smatrali da se korištenjem toga naziva ugrožava njihova religija. Film je tako završio sa naslovom "Mee-Shee: Vodeni Div".
2006. godine garage rock bend Curious Hands izdaje album naziva "Sea Monster". Jedna od pjesama na albumu zove se Ogopogo a na coveru se nalazi opis nepoznatog morskog čudovišta.
U Kanadi se ime Ogopogo koristilo za nazive brodova i kanua. Poznat je i sudski slučaj vezan uz to ime; sudski slučaj Horsley vs. MacLaren.
Opopogo je i ime nadjenuto nekolicini čudovišta u različitim RPG PC igrama.Ogopogo je naziv za morsku neman za koju se pretpostavlja da živi u jezeru Okanagan u Kanadi. Kao i rođak mu - Nessie iz jezera Loch Ness u Škotskoj - Ogopogo je danas nerazriješeni misterij, iako kriptozoolozi traže načine kako bi mu uspjeli ući u trag.
- 19:48 -
nessie
Čudovište iz Loch Nessa još zvano Nessie ili Ness (galski Niseag) je mitološko stvorenje ili grupa stvorenja za koje se vjeruje da žive u jezeru Loch Ness, dubokom čistovodnom jezeru koje se nalazi blizu grada Inverness u sjevernoj Škotskoj. U kriptozoologiji, Nessie je kategorizirana kao kriptid iz kategorije tzv. jezerskih čudovišta. Među istraživačima, najpopularnija je pretpostavka da se radi o preživjeloj vrsti pleziosaura, odnosno populaciji pleziosaura koji obitavaju u dubinama jezera.[1]
U zadnjih sedamdesetak godina uložena su velika sredstva i najmodernija tehnologija, uključujući sonare, ne bi li se otkrila neman iz jezera, ali bez konačnog rezultata.[2]
Zajedno sa Bigfootom i Jetijem je jedna od najvećih misterija kriptozoologije. Mnogi znanstvenici i stručnjaci smatraju dosad predstavljene dokaze za Nessieno postojanje ili varkom ili krivom identifikacijom.
Opis čudovišta iz Loch Nessa [uredi]
Umjetnički prikaz navodnog čudvišta iz Loch Nessa
Udruga koja vjeruje u postojanje Nessieja
Većina očevidaca opisuje Nessie kao veliku životinju sa dvije ili tri grbe što vire iz vode. Duljina joj se procjenjuje na 5 do 10 metara, iako postoje i tvrdnje o mnogo većim primjercima, ima dugi, tanki vrat, malu glavu te dugo tijelo s perajama i debelim repom.[3]
Povijest [uredi]
Legenda o čudovištu iz Loch Nessa spominje se još u srednjem vijeku. Prema životopisu svetog Kolumbana s Ione (521.-597.), napisanom u 7. stoljeću, opisuje se kako je taj svetac protjerao čudovište što je upravo bilo ubilo nekog čovjeka.[4]
Nadalje, u 16. stoljeću, Hector Boece u svojoj Povijesti Škotske piše kako je neman izjurila iz jezera, srušila okolno drveće, ubila trojicu ljudi i potom se vratila u jezero. O nemani se pisalo i tijekom 18. i 19. stoljeća, ali ne spominje se u kronikama dvorca Urquhart koji se nalazi uz jezero.[5]
Suvremena priča o čudovištu iz Loch Nessa započela je u lipnju 1930. godine, kada su tri ribiča navodno spazila neman. Ispričali su da je vidljivi dio životinje bio dug preko šest metara.
Godine 1933. proširen je i osuvremenjen put uz sjevernu obalu jezera, što je imalo za posljedicu češće prijavljivana viđenja čudovišta iz jezera. Prvo viđenje dogodilo se 14. travnja iste godine kada je bračni par Mackay iz automobila vidio ogromnu životinju kako se prevrće u vodi.[6] Nešto kasnije, 22. srpnja, bračni par Spicer, također je ispričao o viđenju životinje iz jezera o čemu su izvjestile i novine. Nakon toga, uslijedila je prva navala reportera i znatiželjnika na jezero u želji da snime navodnu neman.
- 19:47 -
kraken
Kraken
Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Slika morskog čudovišta iz 1801.
Prema mornarskim pričama, Kraken je morsko čudovište koje je u stanju potopiti svaki brod. Kraken se prvi put spominje u nordijskim legendama iz vremena Vikinga i tamo je opisivan kao zastrašujuće morsko čudovište od kojega su svi strepili. U 17-om i 18. stoljeću opisivan je kao križanac hobotnice i lignje divovskih razmjera. Mnogi su potvrdili da su vidjeli Krakena kako svojim divovskim pipcima potapa brod. Danas se Krakena više doživljava kao divovsku lignju.
U popularnoj kulturi [uredi]
Kraken (ili divovska lignja) se pojavljuje u mnogim romanima s pomorskom tematikom. Najslavniji od njih je 20.000 milja pod morem, a Kraken je inspirirao i hrvatskog ZF pisca Aleksandra Žiljka za priču "Ultramarin".
Kraken se pojavljuje u filmu Pirati s Kariba: Mrtvačeva škrinja gdje potapa nekoliko brodova. Pojavljuje se i u nastavku tog filma, Pirati s Kariba: Na kraju svijeta, ali samo kao mrtvo truplo, ubijen po naredbi Lorda Cutlera Becketta iz Istočnoindijske trgovačke kompanije.
- 19:46 -
levijatn
Levijatan (heb. ܴհٸę¸ß, "svinuta zmija"), u Bibliji, mitološka vodena neman; u kršćanskoj ikonografiji i demonologiji predstavlja predodžbu Sotone.[1] U Knjizi svete magije Abra-Melina maga naveden je kao jedan od četiri glavna demona, uz Lucifera, Sotonu i Beliala.[2] [3]
Najčešće se prikazuje kao divovski kit koji je predstavljao gospodara mora, vladao nad ljudima i bogovima te bio neranjiv. Spominje se u starozavjetnoj Knjizi o Joni (Jon 2), u kojoj se pripovijeda o Joni koji je pred Božjim gnjevom krenuo sakriti se u grad Taršiš. Međutim, Bog je izazvao oluju koja je Jonu bacila u more gdje ga je progutao Levijatan. U njegovoj utrobi proveo je tri dana i noći, nakon čega je Bog zapovjedio Levijatanu da oslobodi Jonu i ostavi na kopnu.[4] [5]
U knjizi o Jobu dan je iscrpan izgled Levijatana, dok u Psalmima 74 (Ps 74,12-14) stoji[6]:
„ A Bog je moj kralj od davnine!
Spasenje On donosi posred zemlje. Ti si svojom moći razdjelio more, ti si satro glavu vodenim nemanima. Ti si razmrskao glave Levijatanu; dao si ga za hranu krdu životinja u pustinji.
“
Također, u Psalmima 104 (Ps 104,25-26) nalaze se stihovi koji spominju Levijatana[7]:
„ Tu je more, veliko i prostrano;
u njemu vrve sitne i velike životinje bez broja. Onuda plove lađe i Levijatan kojega si načinio da se igra po njemu.
“
Još jedan spomen Levijatana nalazi se u knjizi o Izaiji (Iz 27)[8]:
„ U onaj će dan pohoditi Gospodin svojim ljutim i velikim, i jakim mačem Levijatana, hitru zmiju, i Levijatana, krivuljastu zmiju. I ubit će zmaja u moru. “
- 19:46 -
hipokamp
Hipokamp (grč. §ĹŔĂş±ĽŔÉÂ) je mitološko biće iz grčke mitologije vezano uz vodu, sluga boga mora Posejdona i nimfe Amfitrite, njegove družice.
[uredi] Opis
Hipokamp je biće polu-konj, a polu-riba. Ima tijelo i prednje noge konja na kojima su peraje, dok mu je druga polovica tijela riblja. Svijetlo je plave boje, te modre grive, očiju i ribljeg repa.
[uredi] Karakteristike
Hipokamp je zamišljen kao biće iz potrebe da se spoje dvije najvažnije uloge boga Posejdona: more i konji.
Po hipokampu je nazvan jedan dio ljudskog mozga, te je latinski naziv za morskog konjica Hippocampus.
U strateškoj računalnoj igri Age of Mythology javlja se kao biće koje služi za istraživanje mora.
[uredi] Mitologija
Na vjenčanju Posejdona i Amfitrite, bisernu kočiju u kojoj je sjedjela Amfitrita, vukla su dva hipokampa, dok je Posejdon jahao na onome desnome. Hipokampi su uvijek bili na usuzi ovima božanstvima, noseći ih u bilo koji predio njihovog golemog morskoga carstva.
- 19:44 -
zmaj
Zmaj je u mnogim svjetskim mitologijama čudovište nalik golemoj zmiji ili kakvom drugom gmazu, s magičnim osobinama. Mitološka stvorenja koja posjeduju slične osobine vrlo se često pojavljuju u različitim svjetskim kulturama.
Pregled [uredi]
Različita bića koja se sada nazivaju zmajevima vjerojatno ne potječu iz samo jednog mita, ali su spontano uključeni u mitologiju brojnih kultura diljem svijeta. Obično su prikazivani kao bića nalik zmijama ili gmazovima koja se izležu iz jaja, a imaju izdužena tijela prekrivena ljuskama; gotovo uvijek su prikazivani s velikim očima, a često (ali ne uvijek) i s krilima i kako rigaju vatru.
Iako se zmajevi (ili zmajolika stvorenja) često pojavljuju u legendama širom svijeta, različite kulture drugačije ih zamišljaju i prikazuju. Kineski zmajevi (Pojednostavljeni kineski: ™; Tradicionalni kineski: Ť), i općenito zmajevi u mitologiji dalekog istoka smatraju se dobrim stvorenjima, dok su oni iz europske mitologije većinom zla stvorenja (iako postoje i iznimke). Zli se zmajevi također pojavljuju i u perzijskoj mitologiji i ostalim kulturama.
Zmajevi su imali veliku duhovnu važnost u različitim religijama. U mnogim istočnim kulturama i indijanskim plemenima zmajevi su bili, a u nekim kulturama još uvijek i jesu, štovani kao predstavnici sila prirode i svemira. Povezivani su s mudrošću - često su smatrani mudrijima od ljudi - i dugovječnošću. Obično se smatralo da posjeduju neku vrstu magije ili neke druge nadnaravne moći, a često su povezivani i s vrelima, kišom i rijekama. U mitovima nekih kultura čak imaju i dar govora.
Zmajevi su danas veoma popularni likovi u fantastičnim romanima i video igrama.
Simbolika [uredi]
U srednjem su vijeku zmajevi često bili simboli napuštanja vjere i izdaje, ali i ljutnje i zavisti, a s vremenom su postali i simbol velikih katastrofa. Također, bili su i simbol neovisnosti, vodstva i snage. Mnogi su zmajevi predstavljali i mudrost; ubijanje zmaja nije samo samo davalo pristup njegovom blagu, nego je značilo i da je junak savladao i najlukavije od svih stvorenja. U nekim kulturama, a posebno u kineskoj, ili u okolici Himalaje, smatra se da zmajevi donose sreću.
Joseph Campbell je u dokumentarcu Moć mitova (The Power of Myth) zmajeve opisao kao simbol božanskog zato što predstavljaju spoj Neba i Zemlje: obličje zmije (zemlja) i ptice (zrak, nebo).
Istočna Azija [uredi]
U nekim dijelovima Azije zmaj je simbol sreće ili zdravlja, a ponekad ih se čak i štuje. Azijski su zmajevi smatrani mitskim vladarima vremena, a posebno kiše i vode. Oni su najstariji i najpovoljniji simbol u kineskoj mitologiji i Feng Shuiu. Utjelovljuje mudrost, dobru sreću, snagu, plodnost, hrabrost, božanstvenost, vodstvo, blagonaklonost i prosvjetljenje. On je energičan, odlučan, optimističan inteligentan i uspješan.[1]
U Kini te u Japanu i Koreji, Modri zmaj predstavlja proljeće te element drva, a ujedno je i čuvar Istoka. Zmajevi iz kineske mitologije veći su dio vremena živjeli pod vodom, a ljudi su ponekad nudili rižu kao dar zmajevima. Kineski zmajevi nisu prikazivani s krilima kao europski zato što se vjerovalo da oni mogu letjeti pomoću magije.
Žuti zmaj (Huang long) s po pet pandži na svakom stopalu je pak simbolizirao carski autoritet u Kini, a posredno i kineski narod. Kinezi često koriste termin "Lung Tik Chuan Ren" što u prijevodu znači Potomci Zmaja kod izražavanja pripadnosti narodu. Nazvati cara Zmajevim Licem, smatra se najvećim komplimentom.
Kineski zmaj prikazuje se s glavom kamile, rogovima jelena, vatrenim očima, dugačkom bradom, ušima krave, tigrovim šapama, orlovim pandžama, dugim, zavojitim vratom, trbuhom žabe i perajama šarana.
- 19:43 -
sirene
Sirene (grč. ŁµąÁ®˝, Seirżn) u grčkoj mitologiji misteriozna su bića koja imaju žensku glavu, a ptičje tijelo. Navode im se, prema raznim izvorima, sljedeća imena: Telksipia/Telksipeja/Telksiopa/Telksinoa, Molpa, Pizinoja, Partenopa, Ligeja/Ligija, Leukozija, Redna, Teles/Teleda i sl.
Etimologija
Grčko ime Sirena vjerojatno je izvedeno od seira = "uže" te bi one bile "povezivačice". Značenje riječi "sirena" kao upozoravajućeg zvuka razvilo se prema analogiji i značenjskom povezanošću s pjesmom Sirena.
[uredi] Karakteristike
U ranoj grčkoj umjetnosti Sirene su prikazivane kao ptice s velikim glavama i nogama, a katkad i s lavljom grivom. Poslije su prikazivane kao žene s ptičjim nogama te s krilima ili bez njih. Također su i prikazivane kako sviraju neko glazbalo, posebice harfu. Poznate su po neodoljivoj pjesmi zbog koje je i Odisej imao teškoća.
Poslije su Sirene počele biti prikazivane kao prekrasne žene čija su i tijela i glas bili zavodljivi ili kao polužene i poluribe, što je današnje značenje Sirena, često prikazivano u popularnoj kulturi. U mnogo je jezika riječ za Sirenu (sam hrvatski, a i španjolski, francuski, talijanski, poljski, portugalski itd.) jednaka riječi za poluženu i poluribu (eng. mermaid) što pridonosi pomutnji.
[uredi] Mitologija
[uredi] Podrijetlo
Sirena, posuda iz 6. stoljeća p.n.e.
Sirene su živjele na otoku zvanom Sirenum scopuli ili na drugim otocima, ovisno o inačicama mita, a otoci su bili okruženi kamenjem i stijenama. Sirene su pjevale svoju neodoljivu i očaravajuću pjesmu što je uzrokovalo pomorce da plove prema liticama i dožive brodolom.
Sirene su bile Ahelojeve kćeri s Terpsihorom/Melpomenom/Steropom ili pak Forkisove, prema Vergiliju i Ovidiju. Homer ne govori ništa o njihovu broju, ali kasniji su pisci spominjali od dvije do pet Sirena.
Prema nekim inačicama mita, a također i u Ovidijevim Metamorfozama bile su Perzefonine družice koje je Demetra pretvorila u čudovišna stvorenja nakon što nisu reagirale kad je Had oteo njezinu kćer Perzefonu.
Jedna inačica mita donosi da je Hera nagovorila Sirene da se natječu u pjevanju s Muzama. Muze su pobijedile, a potom su očerupale perje Sirena i od njega napravile krune.
[uredi] Viđenja
John William Waterhouse: Odisej odolijeva Sirenama, 1891.
Odisej je, kako doznajemo u Homerovoj Odiseji, pobjegao sirenama. Nakon putovanja u Had opet se vratio na Kirkin otok, a Kirka ga je upozorila na Sirene koje bi ga mogle uništiti te mu je savjetovala da ili začepi uši ili, ako baš mora čuti njihov pjev, bude privezan za jarbol, tako da ne može slijediti zvuk i tako postati nepovratno izgubljen. Potom su krenuli s Kirkina otoka.
Njegovi su ljudi začepili uši voskom, a on im je zapovjedio da ignoriraju njegova zapomaganja. On je sam bio privezan za jarbol - htio je iz znatiželje čuti pjesmu, a suborcima je rekao da mu je Kirka rekla da je mora čuti. Tako su uspjeli proći pokraj Sirena.
Jazona je upozorio Kentaur Hiron da će Orfej biti nužan u argonautskom putovanju. Naime, kad su začuli pjev Sirena, Orfej je uzeo svoju liru i svirao još ljepše od Sirena, zaglušujući njihove glasove. Jedan član posade ipak je čuo pjesmu i skočio u more, ali spasila ga je Afrodita. Nakon što je brod uspješno prošao pored Sirena, one su se same protestirajući bacile u more.
- 19:42 -
demon
Demon (grč. ´±ŻĽÉ˝, daimon) je bestjelesno mitološko biće za kojega se u staroj Grčkoj držalo da donosi inspiraciju i znanje kao posrednik između bogova i čovjeka. Kasnije se, dolaskom kršćanstva, demon počeo držati za zlo biće koje želi odvesti čovjeka na krivi put, dalje od Boga. Demone su također zvali vragovima, ili palim anđelima. Demonski zavodnici žena su se zvali incubi; muškaraca succubi. A potomke takvih incubi demona i žena se smatralo vješticama.
Etimologija [uredi]
U drevnoj Grčkoj riječ daimon (´±ŻĽÉ˝) označavala je duha općenito da bi se s vremenom počela koristiti u današnjem smislu u značenju "zlog duha".
Tradicija [uredi]
U Knjizi postanka čitamo o anđelima koji opće s "ljudskim kćerima". Mitovi drevne Grčke i Rima izvještavaju o bogovima koji se prikazuju ženama kao bikovi, ili labudovi ili zlatna kiša i u tom obliku ih oplođuju. U jednoj ranoj kršćanskoj tradiciji, filozofija ne proizlazi iz ljudskog genija nego od demonskih spletki, od palih anđela koji odaju nebeske tajne svojim ljudskim bračnim drugovima. Izvještaji sa sličnim elementima pojavljuju se u svim svjetskim kulturama. Usporedno s incubima pojavljuju se arapski djinn-i, grčki satiri, hinduistički bhut-i, samoanski hotua poro-i, keltski dusii i mnogi drugi. U jednoj epohi opsjednutoj demonima, bilo je lako demonizirati one kojih se bojimo ili ih mrzimo. Tako se govorilo da je Merlinov otac incubus. Isto se govorilo za Platona, Aleksandra Velikog, Augusta i Martina Luthera. Povremeno cijele narode - na primjer Hune ili stanovnike Cipra - njihovi neprijatelji optuže da njima gospodare demoni.
U talmudskoj tradiciji arhetipni succubus je Lilith, koju je Bog stvorio iz prašine, zajedno s Adamom. Ona je istjerana iz Raja zbog neposlušnosti - i to ne Bogu, nego Adamu. Sve otada, ona provodi svoje noći zavodeći Adamove potomke. U drevnoj iranskoj i mnogim drugim kulturama, vjerovalo se da noćne izljeve sjemena prouzročuju succubi.
Povijest [uredi]
Antička Grčka [uredi]
Vjera u demone je bila proširena u starom svijetu. O njima se mislilo više kao o prirodnim nego natprirodnim bićima. Hesiod ih često spominje. Sokrat je opisivao svoju filozofsku inspiraciju kao djelo osobnog, dobroćudnog demona. Njegova učiteljica, Diotima iz Mantineje, govori mu (u Platonovoj Gozbi) da je "Sve demonsko posrednik između Boga i smrtnika. Bog nema izravni kontakt s čovjekom." I nastavlja: "samo kroz demonsko postoji doticaj i razgovor između čovjeka i bogova, ili u budnom stanju ili u snu."
Platon, najčuveniji Sokratov učenik, pripisivao je veliku ulogu demonima: "Niti jedna ljudska priroda ojačana velikim moćima nije u stanju srediti ljudske poslove" rekao je "a da ne bude preplavljena drskošću i krivnjom..."
Ne dajemo govedu da bude gospodar goveda, ili kozi da gospodari kozama, nego smo mi nadmoćna rasa koja njima vlada. Na sličan način Bog, u svojoj ljubavi spram čovječanstva, nad nas postavlja demone, koji su nadmoćna rasa, i oni se s velikom lakoćom i užitkom za sebe, a i ništa manje za nas, brinu o nama i daju nam mir, poštovanje, red i pravdu, nikad ne zakažu i čine ljudska plemena sretnima i ujedinjenima.
On je čvrsto poricao da su demoni izvor zla, i prikazao je Erosa, čuvara seksualnih strasti kao demona, a ne boga, "koji nije ni smrtan ni besmrtan, ni dobar niti zao." Ali svi kasniji platonisti, uključujući neoplatoniste koji su snažno utjecali na kršćansku filozofiju, smatrali su da su neki demoni dobri a neki zli. Njihalo se ljuljalo. Aristotel, čuveni Platonov učenik, ozbiljno je razmatrao ideju da su snovi djelo demona. Plutarh i Porfirije smatrali su da demoni, koji nastanjuju gornji zrak, dolaze s Mjeseca.
Kršćanstvo [uredi]
Rani crkveni oci, unatoč tome što su upijali neoplatonizam iz kulture koja ih je okruživala, žudjeli su za time da se odvoje od "poganskih" sustava vjerovanja. Naučavali su da sve poganske religije štuju demone i ljude, i oboje pogrešno shvaćaju kao bogove. Kada se Sv. Pavao žalio (u Efežanima VI, 12) o zloći na visokim mjestima, on nije mislio na korumpiranost vlasti, nego na demone koji žive na visokim mjestima: Jer mi se ne borimo protiv krvi i mesa, nego protiv kneževina, protiv sila, protiv vladara svjetske tame, protiv duhovne zloće na visokim mjestima.
Otpočetka, puno se više mislilo pod pojmom demona, negoli što podrazumijeva poetska metafora o zlu u ljudskim srcima.
Sv. Augustin je bio jako uznemiren demonima. On navodi pogansko mišljenje koje je prevladavalo u njegovo doba: "Bogovi zauzimaju najviša područja, ljudi najniža, a demoni srednja područja... Oni imaju besmrtnost tijela, ali strasti su im zajedničke s ljudima." U Knjizi VIII Božje države (otpočete 413.), Augustin upija ovu drevnu tradiciju, zamjenjuje bogove Bogom, demonizira demone, tvrdeći da su svi, bez iznimke, zli. Oni nemaju nikakvih vrlina. Oni su izvor svog duhovnog i materijalnog zla. On ih zove "zračnim životinjama... koje žude nanositi zlo, kojima je potpuno tuđa pravednost, koji su natečeni od ponosa, blijedi zbog zavisti, vješti u zavođenju."
Oni mogu tvrditi da nose poruke između Boga i čovjeka, prerušavajući se u božje anđele, ali ovo držanje je zamka kojom nas pokušavaju namamiti u vlastitu propast. Oni mogu poprimiti svaki oblik, I znaju mnogo stvari - "demon" znači "znanje" na grčkom - posebice o materijalnom svijetu. Ma koliko bili inteligentni, nemaju milosti. Oni vrebaju "uhvaćene i prevarene duhove ljudi" pisao je Tertulijan "prebivaju u zraku, zvijezde su im susjedi, saobraćaju s oblacima."
Srednji vijek [uredi]
U 11. stoljeću, utjecajni bizantski teolog, filozof i sumnjivi političar, Mihael Psellus, opisao je demone ovim riječima:
"Ove životinje žive u našem vlastitom životu, koji je pun strasti, jer oni su prisutni većinom u strastima, a njihovo prebivalište je materija, a takav im je i položaj i stupanj. Iz tog razloga i oni su podložni strastima i čvrsto su uz njih vezani."
Martin Schongauer Sv. Antun okužen demonima
Neki Richalmus, opat Schoenthala, oko 1270. godine napisao je cijelu raspravu o demonima, bogatu iskustvom iz prve ruke: on vidi (ali samo kada su mu oči čvrsto zatvorene) bezbrojne zlobne demone koji zuje oko njegove glave poput zrnaca prašine - a i svih drugih ljudskih glava.
Unatoč učestalim valovima racionalističkih perzijskih, židovskih, kršćanskih i muslimanskih nazora na svijet, unatoč revolucionarnom socijalnom, političkom i filozofskom vrenju, postojanje, velik dio karaktera, pa čak i ime demona nije se izmijenilo od Hesioda do križarskih ratova.
Kuliminacija straha od demona [uredi]
Opsjednutost demonima počela je dosizati vrhunac kada je, u svojoj čuvenoj Buli iz 1484., papa Inocent VIII. objavio:
"Došlo je do naših ušiju da pripadnici oba spola ne izbjegavaju odnose sa zlim anđelima, incubima i succubima, i da uz pomoć njihovih vradžbina, i čarolija, bajanja, čini i zazivanja, guše, istrebljuju i uništavaju ženski porod."
Isto tako, oni stvaraju brojne druge nevolje. Ovom Bulom Inocentije je otpočeo sa sustavnim optuživanjem, mučenjem i smaknućima bezbrojnim "vještica" po cijeloj Europi. One su bile krive zbog, kako je to Augustin opisao, “zločinačkog miješanja s nevidljivim svijetom”.
Unatoč tome što je Bula spominjala "pripadnike oba spola", nije iznenađujuće što su smaknute bile većinom djevojke i žene.
Mnogi vodeći protestanti narednih stoljeća, unatoč svojim razlikama spram katoličke crkve, prihvatili su gotovo identične poglede. Čak i humanisti poput Desideriusa Erasmusa i Thomasa Moorea vjerovali su u vještice. "Napuštanje čarolija" rekao je Johne Wesley, utemeljitelj metodizma "je u biti napuštanje Biblije". William Blackstone, čuveni pravnik, tvrdio je u svojim Komentarima engleskih zakona (1765.):
"Nijekati mogućnost, a kamoli postojanje čarobnjaštva i vještica je izravno kontradiktorno Božjoj riječi u raznim paragrafima i Starog i Novog Zavjeta."
"Prepoznavanje" demona u čovjeku [uredi]
Papa je zadužio Kramera i Sprengera da napišu preglednu analizu, koristeći svo akademsko oružje kasnog petnaestog stoljeća. Uz pomoć iscrpnih citata iz biblije, iz djela starih i novih učenjaka, oni su stvorili Malleus Maleficarum (Malj za vještice), ispravno opisan kao jedan od najužasnijih dokumenata ljudske povijesti. Thomas Ady, u Svijeći u mraku, osudio ga je kao "skup zlobnih doktrina i izuma", "stravičnih laži i nemogućih stvari", koji služi da bi se prikrila "njihova besprimjerna okrutnost od ušiju svijeta." Ono na što se Malleus zapravo svodi je da ako si optužen za čarolije, onda si vještica. Mučenje je nepogrešivo sredstvo za demonstraciju ispravnosti optužbe. Optuženi nema nikakvih prava. Ne postoji mogućnost suočavanja s tužiteljima. Malo je pažnje poklonjeno mogućnosti da je optužba podignuta iz nečasnih motiva - recimo, zbog osvete ili ljubomore, ili pohlepe inkvizitora koji su u vlastitu korist rutinski konfiscirali imovinu optuženih. Ovaj tehnički priručnik za mučitelje također sadrži i metode kažnjavanja sračunate da oslobode demone iz tijela žrtve prije no što je proces "ispitivanja" ubije. S Malleusom u ruci, i zajamčenim papinim hrabrenjem, inkvizitori su se počeli pojavljivati po cijeloj Europi.
Inkvizitori su zapošljavali tragače za vješticama, takozvane "ubadače", koji su primali zgodnu premiju za svaku djevojku ili ženu koju bi predali na smaknuće. Nisu imali nikakva razloga da budu oprezni u svojim optužbama. Obično su tragali za "vražjim znakovima" - ogrebotinama ili madežima - koji, nakon uboda iglom niti bole niti krvare. Jednostavan trik šakom često je prikazivao iglu kako tobože duboko prodire u vještičino tijelo. Kada nije bilo "vidljivih znakova" bili su dostatni i "nevidljivi". Pod vješalima, jedan je "ubadač" priznao da je doveo do smrti dvijestotine dvadeset žena u Engleskoj i Škotskoj, za dobit od dvadeset šilinga po komadu".
Demoni danas [uredi]
U naše vrijeme, vještice i zlodusi se nalaze kao normalna pojava u dječjim pričama, istjerivanje demona se još uvijek provodi u rimokatoličkoj i drugim crkvama, a zastupnici nekog kulta još uvijek optužuju za čarobnjaštvo ritualne običaje drugih kultova. Još uvijek koristimo riječ "pandemonij" (doslovce, svi demoni). Više od pola Amerikanaca izjavljuje u anketama da "vjeruje" u postojanje Đavla, a deset posto kaže da je komuniciralo s njim, kao što je to redovito govorio i Martin Luther. U "priručniku za duhovno ratovanje" iz 1992. godine Rebecca Brown nas obavještava da pobačaj i izvanbračni seks "gotovo uvijek završe u demonskoj zarazi"; da su meditacija, joga i ratne vještine smišljene zato da bi nedužni kršćani bili zavedeni da služe demonima; i da rock muzika nije "nastala samo tako" nego da je to bio pažljivo zamišljen plan samog Sotone. Ponekad "su vaši voljeni demonski vezani i zaslijepljeni". Demonologija je još i danas dio i prateći element mnogih iskrenih religija.
Vidi još [uredi]
* Sotonizam
* Okultizam
* Demonologija
* Kršćanstvo
- 19:42 -
irski vilenjak
Irski vilenjak patuljastog rasta, odjeven u zeleno. Prema nekim legendama donosi sreću. Među korijenjem ili na sličnim mjestima sakuplja blago, a čovjeku koji ga uspije uloviti i izmamiti iz njega prisegu dovest će do tog blaga.
Irski vilenjak, za razliku od klasičnih vilenjaka, pije, psuje, ima izrazit seksualni nagon i jedino što ga veže sa klasičnim vilenjakom je besmrtnost. I u izgledu ima velike razlike. Irski vilenjak je zapravo isti kao čovjek, osim što je puno manji. On je zapravo više neka vrsta polutana, nego vilenjaka.
- 19:40 -
kiklop
Kiklop (grč. šÍş»ÉČ, Kýklôps) u grčkoj mitologiji ime je plemena divova koji imaju samo jedno oko. Najpoznatiji je Polifem. Etimologija [uredi]
Kiklopovo ime šÍş»ÉČ izvedenica je od grčkih riječi "kotač" (şÍş»żÂ) i "oko" (ÉČ). Moguće je i da je imalo značenje "kradljivac stoke" (od ie. korijena za stoku i grčkog korijena klep- za lopova i krađu).
Mitologija [uredi]
Erasmus Francisci: Kiklop, 1680.
Heziod [uredi]
Heziod u Teogoniji [1] spominje tri Kiklopa: Bronta, Steropa i Arga, Uranove i Gejine sinove. Prema Heziodu, imali su jedno oko, bijahu snažni, tvrdoglavi i žestokih emocija. S vremenom su postali sinonim za snagu i moć, pa ih se poslije smatralo kovačima jakih, moćnih oružja.
Uran se bojao njihove snage i zatvorio ih je u Tartar odakle ih je poslije oslobodio Kron. No, nakon što je Kron svrgnuo svoga oca, vratio ih je u Tartar gdje ih je čuvala Kampa, zmajoliko škorpionsko, žensko čudovište. Na posljetku ih je oslobodio Zeus[2], a oni su mu iskovali njegove munje koje su mu pomogle da svrgne Krona i ostale Titane. Arg je munjama dodao svjetlost, Bront grom, a Sterop munju.
Ovi su Kiklopi također iskovali Posejdonov trozub, Artemidin luk i strijele te Hadovu kacigu koju je dao Perzeju da uništi Meduzu. Prema Kalimahu[3], bili su Hefestovi pomoćnici u njegovoj kovačnici.
Jedna inačica mita govori da ih je ubio Apolon nakon što je Zeus ubio njegova sina Asklepije munjom koju su Kiklopi iskovali.
Homer [uredi]
Homer u Odiseji govori o Kiklopu Polifemu, sinu Toze i Posejdona[4], ali i o rasi Kiklopa[5].
Odisej[6] je sa svojim ljudima stigao na kiklopski teritorij te su naišli na veliku pećinu. Ušli su u nju i napravili gozbu jer su pronašli svakojaku hranu. Nisu znali da je pećina dom Kiklopa Polifema, jednookog diva koji se uskoro vratio. Polifem ih je zatočio u pećini blokirajući izlaz velikim kamenom koji smrtnici nisu mogli pomaknuti. Svakog je dana jeo par muškaraca, ali ubrzo je Odisej smislio kako će pobjeći.
Odisej mu je dao nerazrijeđena vina da ga napije. Kad ga je Polifem pitao kako se zove, Odisej je rekao - Nitko. Da bi mu zahvalio na vinu, Polifem je rekao da će ga posljednjega pojesti. Kad je div pijan zaspao, Odisej i njegovi ljudi pretvorili su bor u veliko koplje, koje su pripremili dok je Polifem vani čuvao svoje stado, i oslijepili ga. Polifem je jecao i zapomagao, a ostali su ga Kiklopi čuli i pitali tko mu je probo oko. On je uzvratio - Nitko. Kiklopi su otišli misleći da je poludio ili je žrtva bogova.
Polifem nalazi Galateju i Akida, luksemburška fontana
Ujutro je Polifem maknuo kamen s ulaza da bi pustio ovce na ispašu. Budući da je bio slijep, nije mogao vidjeti Odiseja i njegove ljude, ali opipao je vrhove ovaca, da ih slučajno nisu zajahali. Međutim, oni su se privezali ispod ovaca i tako pobjegli i uskočili u svoje brodovlje.
Kad su odmakli, Odisej je viknuo Polifemu svoje ime i pobjedonosno uzviknuo. Gnjevni je Polifem bacio ogromnu stijenu na njih, ali promašio je jer ih nije mogao vidjeti. Potom se pomolio svome ocu Posejdonu da ne dopusti Odiseju da se vrati na rodnu Itaku ili da samo on stigne u stranome brodu a da mu cijela posada umre.
Ovidije [uredi]
Prema Ovidiju[7], Galateja je bila morska nimfa Nereida (kći morskog boga Nereja) u koju se zaljubio sicilski Kiklop Polifem, sin boga Posejdona. No, ona je bila zaljubljena u sicilskoga mladića Akida. Ljubomorni ga je Polifem ubio gromadom u bijesu, a Galateja je njegovu krv pretvorila u istoimenu rijeka na Siciliji.
Druga inačica priče govori da je Polifem na njih poslao krdo konja od čijeg se topota tresla zemlja i uzburkalo more. Prestravljeni Akid i Galateja bacili su se u more i pretvorili u ribe da bi otišli na sigurno. Da se ne bi izgubili, povezali su se dugom plavom vrpcom. Vidjevši njihovu neizmjernu ljubav, bogovi su se sažalili i pretvorili ih u zviježđe na nebu - Ribe.
Kiklopske zidine [uredi]
Mikena - kiklopske zidine
U helenističko doba divilo se mikenskom zidarstvu te se vjerovalo da su građevine poput Mikene ili Tirina na Cipru zahtijevali toliku vještinu i snagu da su ih mogli sagraditi samo Kiklopi, stoga se nazivaju "kiklopskim zidinama".
Izvori mita [uredi]
Walter Burkert[8] objašnjava porijeklo mita o Kiklopima iz kovačkih udruženja, kad su kovači nosili povez za oko da bi spriječili iskre da im oslijepe oba oka. Kiklopi u Homerovoj Odiseji drukčiji su od onih u Heziodovoj Teogoniji te su vjerojatno kasniji dodaci grčkome panteonu i nisu povezani s umijećem kovanja. Moguće je da je Polifem izvorno bio čudovište ili slično strašno mitološko stvorenje.
Paleontolog Othenio Abel (1914.)[9] pretpostavlja da je legenda nastala na temelju prapovijesnih patuljastih slonovskih lubanja, dvostruko većih od ljudskih, a moglo ih se pronaći u Grčkoj na Kreti ili Siciliji. Moguće je da je velika središnja nosna šupljina na slonovoj lubanji interpretirana kao jedina očna duplja.
- 19:39 -
satir
Satiri (grč. ìÄĹÁżÂ, sátyros - Ł¬ÄĹÁżą, Sátyroi) u grčkoj mitologiji poluljudi su i poluživotinje koji opsjedaju šume i prate Pana ili Dioniza. Prikazivani su na različite načine, ali najčešći je prikaz satira kao mitološkog bića koje je napola jarac, a napola čovjek. Satiri, za razliku od ostalih bogova, nisu besmrtni nego su polubogovi
Satiri su prikazivani s malim jarećim rogovima, ušima, repom, a ponekad i kopitima. Poslije su prikazivani u kozjem obličju zahvaljujući povezivanju s Panom i rimskim Faunom - imali su dug kozji ili konjski rep. Odrasli su satiri prikazivani s jarećim rogovima, a mlađi s manjim koštanim kvrgama ili rožićima na glavi. Kosa im je često bila kovrčava, uši šiljate, nosovi ravni, a brade velike, a često s vinovom lozom ili bršljanom koji im je kružio oko glave. Često su nosili tris - štap ukrašen listovima i bršljanom koji je na vrhu imao češer.
Zbog svoje ljubavi prema vinu prikazivani su držeći šalice s vinom, a zbog velikog seksualnog apetita često su prikazivani s erekcijom ili u lascivnim položajima.
Mitologija [uredi]
Satirski život [uredi]
Tizian: Satirsko dijete, 1522./23.
Satiri su bili poluljudi i poluživotinje koji su pratili Dioniza[2] ili Pana[3]. Na njihovu čelu bio je Silen, božanstvo povezivano s plodnošću.
U Dionizovu kultu muški sljedbenici nazivani su satirima, a sljedbenice menadama.
U rimskoj mitologiji bili su znani kao Panes, duhovi povezani sa seoskim Panom, a miješani su i s Faunima.
Satiri su opisivani kao opasni, ali opet sramežljivi i bojažljivi. Bili su ljubitelji vina, žena i dječaka, hedonisti. Skitali su se uz glazbu aulosa, cimbala, kastanjeta, gajda te su voljeli plesati s nimfama, koje su ujedno često i proganjali. Njihov se poseban ples zvao sikinnis.
Stariji su satiri znani kao sileni, silenoi[4], a mlađi kao satyrisci. Zec je bio simbol plahog i stidljivog satira. Satirska djeca, odnosno mladi satiri bili su često prikazivani u umjetnosti.
Prmea Higinu[5], Eratosten piše da su u Gigantomahiji satiri i sileni došli jašući na magarcima koji su se uplašili stravičnih neprijatelja i glasno njakali, što je uplašilo Gigante koji su pobjegli.
William-Adolphe Bouguereau: Nimfe i Satir, 1873.
Podrijetlo [uredi]
Prema Homerskoj himni Afroditi[6], planinske nimfe Oreade su spavale sa Silenima i Hermesom, a pretpostavlja se da su satiri plod tog čina. Heziod[7] ih naziva braćom planinskih nimfa te Kuretesa, no beznačajnom i ništavnom rasom.
Strabon[8] citira Hezioda da su se Hekaterovim i Foronejevim kćerima rodile planinske nimfe i satiri te kureti (Kouretes). Prema Nonu[9] Leneju, Astraju i Maronu, trima silenima, Silenovim sinovima, rodili su se satiri.
Češća je inačica da su sinovi Hermesa i Iftime[10] ili Najada[11]. Prema Euripidu[12], Silen ih naziva svojim sinovima.
Satiri i nimfe [uredi]
Satir, rimska kopija Praksitelova djela
Satiri su bili povezani s plodnošću, a sami bjehu pohotna i razvratna bića koja su voljela žene, ali i dječake. Posebice su se zaljubljivali u nimfe koje su često promatrali i opsjedali.
Umjetnost [uredi]
Slikarstvo [uredi]
U grčkoj su umjetnosti isprva prikazivani starim i ružnim stvorenjima, posebice u radovima atičke škole, ali poslije su ih počeli prikaživati mlađima i blaženijima.
Poznat je kip, vjerojatno kopija Praksitelova djela, koji prikazuje satira koji se blaženo naslanja na stablo s frulom u ruci (na slici zdesna).
Književnost [uredi]
Satirska drama slijedila je nakon trilogije tragedija na dionizijevskim svečanostima. Te bi drame jednostavnije i veselije prišle temi, za razliku od tragedija. Eshil je bio poznat po svojim satirskim dramama, ali nisu sačuvane. Od Sofokla ostala je jedna satirska drama sačuvana u fragmentima - Tragači ili Sljednici (Ichneutae) 1907. u Egiptu. Jedina preživjela satirska drama iz 5. stoljeća p.n.e. jest Euripidov Kiklop.
Rimska satira bio je poetski esej kojim se moglo kritizirati i izrugivati. Često se povezivala s grčkom satirskom dramom, ali jedina veza je samo prevratnički duh samih satira, kao suprotnost urbanizmu i samoj civilizaciji. Etimologija je također drukčija, dolazi od latinskog satira, odnosno ranije oblika satura, ženskog roda pridjeva satur = "zasićen" (od ie. korijena *sa-t/se-t-, otud i stsl. sytJ > hrv. sit).
- 19:37 -
kappa
Kappa je rasa majmunolikih demona iz japanske mitologije, koji žive u blizini vode, najčešće nastanjuju jezera. Vole krastavce i krv. Vrlo su mudri. Koža im je žuto-zelene boje, a na vrhu glave imaju tanjuraste posude koje su ispunjene vodom. Imaju majmunska lica, ruke i noge s plivaćom kožom, a na leđima imaju oklope poput kornjača.
- 19:36 -
lamija
Lamija (grč. ›¬Ľą±, Lámia) ili Sibarida (ŁÍбÁąÂ, Súbaris) u grčkoj mitologiji bila je polužena i poluzmija, Posejdonova kći[1], koja je plašila djecu i naivne ljude.Prema Aristofanu[2], njezino grčko ime dolazi od riječi laimos = "ždrijelo" jer je proždirala ljudsku djecu.
Karakteristike [uredi]
Lamijin je gornji dio tijela bilo ljudski, a donji zmijski. Imala je kanibalski tek za djecu koji se mogao protumačiti kao erotski tek za muškarce.
Mitologija [uredi]
Prema Diodoru Sicilskom[3], Lamija je kći Posejdona i Libije, personifikacije istoimene zemlje, koju je Zeus volio. Hera ju je ili pretvorila u čudovište, ako već nije bila Hekatin potomak, ili je Hera ubila svu Lamijinu djecu osim Skile[4] pa ju je tuga pretvorila u čudovište. Smatralo[5] je se i majkom Sibile Herofile, delfijske proročice.
Na Lamiju je ljubomorna Hera bacila kletvu - nije mogla zatvoriti oči tako da je uvijek bila opsjednuta prizorom svoje mrtve djece. Zeus joj je dao dar da može izvaditi svoje oči da bi se odmorila, a potom ih poslije vratiti. Lamija je bila ljubomorna na ostale majke te je pojela njihovu djecu.
Folklor [uredi]
U modernoj grčkoj narodnoj tradiciji[6], Lamija živi sa svojim atributima. Suvremena grčka izreka Ä·Â ›¬Ľą±Â ı ñÁÎĽ±Ä± = "Lamija mete" označava neurednost, a Ě Ŕ±ą´Ż ÄĚ 'Ŕ˝ąľµ · ›¬Ľą± = "Lamija je zadavila dijete" objašanjava iznenadnu smrt mlade djece.
U modernim grčkim pričama slična je Babi Jagi. Živi u udaljenoj kući ili tornju, a hrani se ljudskim mesom te ima magične moći, posjeduje magične predmete ili zna podatke nužne junaku priče na putovanju. Junak je mora izbjeći, prevariti ili steći njezinu naklonost da bi dobio ono što treba. U nekim pričama Lamija ima kćer koja je također čarobnica i pomaže junaku te se na posljetku u nj zaljubi.
U bugarskoj i baskijskoj tradiciji te u grčkoj, Lamija se povezuje s pećinama i vlažnim, tamnim mjestima.
- 19:36 -
chupacabra
Nordijska mitologija dio je germanske mitologije (tzv. sjevernogermanska mitologija), ali je poznatija od mitologije ostalih germanskih naroda. Razlog tomu je činjenica da su narodi Skandinavije i Islanda pokršteni kasnije pa su, prema tome, duže njegovali svoja pretkršćanska vjerovanja. Zbog toga je nordijska mitologija daleko bogatija materijalom za proučavanje što je utjecalo da se danas u većini jezika termin nordijska mitologija koristi u širem smislu, za mitologiju svih germanskih naroda.
Najveći dio izvora nastao je na Islandu između 12. i 14. stoljeća na staroislandskom ili staronordijskom jeziku, a koji je u to vrijeme bez većih poteškoća bio razumljiv i u Skandinaviji.
Nordijska se mitologija razvijala do otprilike 12. st. kada je kršćanstvo iskorjenjuje, ali se i posljednja 2–3 stoljeća njezinog razvoja odigravaju u sredini u kojoj postoji određeni kršćanski utjecaj. Važna je i činjenica da gotovo svi izvori potječu iz vremena nakon pokrštavanja i da su njihovi zapisivači kršćani koji zapisuju materijal i njima samima dalek, kako u vremenskom smislu, doslovce nekoliko stoljeća, tako i u percepciji i shvaćanju toga pogleda na svijet. Tu su i česte nepodudarnosti pa čak i kontradiktornosti među izvorima. Sve su to činjenice zbog kojih nikada nećemo imati potpunu i cjelovitu sliku o nordijskoj mitologiji. No, s druge strane, ona zasigurno nikada nije ni bila cjelovita. Kao što se sjevernogermanska razlikuje od mitologija ostalih Germana, a u starijim razdobljima su te razlike bile manje od onih u kasnijim razdobljima, vrlo je vjerojatno da postoje, naravno manje, i razlike na nordijskom području. Naime, na prostoru koji zauzima približno 1.000.000 km2, u vrijeme kad se religija čuvala i prenosila usmenim putem i kad je postojalo mnogo bogova, pojedina su mjesta gajila kult različitih bogova, što potvrđuju i toponimi i arheološki nalazi. Prema tome, sasvim je vjerojatno da su pojedini mitovi na pojedinim područjima imali različitu sudbinu, čuvali su se, mijenjali ili zaboravljali.
- 19:32 -
ymir
Nordijska mitologija dio je germanske mitologije (tzv. sjevernogermanska mitologija), ali je poznatija od mitologije ostalih germanskih naroda. Razlog tomu je činjenica da su narodi Skandinavije i Islanda pokršteni kasnije pa su, prema tome, duže njegovali svoja pretkršćanska vjerovanja. Zbog toga je nordijska mitologija daleko bogatija materijalom za proučavanje što je utjecalo da se danas u većini jezika termin nordijska mitologija koristi u širem smislu, za mitologiju svih germanskih naroda.
Najveći dio izvora nastao je na Islandu između 12. i 14. stoljeća na staroislandskom ili staronordijskom jeziku, a koji je u to vrijeme bez većih poteškoća bio razumljiv i u Skandinaviji.
Nordijska se mitologija razvijala do otprilike 12. st. kada je kršćanstvo iskorjenjuje, ali se i posljednja 2–3 stoljeća njezinog razvoja odigravaju u sredini u kojoj postoji određeni kršćanski utjecaj. Važna je i činjenica da gotovo svi izvori potječu iz vremena nakon pokrštavanja i da su njihovi zapisivači kršćani koji zapisuju materijal i njima samima dalek, kako u vremenskom smislu, doslovce nekoliko stoljeća, tako i u percepciji i shvaćanju toga pogleda na svijet. Tu su i česte nepodudarnosti pa čak i kontradiktornosti među izvorima. Sve su to činjenice zbog kojih nikada nećemo imati potpunu i cjelovitu sliku o nordijskoj mitologiji. No, s druge strane, ona zasigurno nikada nije ni bila cjelovita. Kao što se sjevernogermanska razlikuje od mitologija ostalih Germana, a u starijim razdobljima su te razlike bile manje od onih u kasnijim razdobljima, vrlo je vjerojatno da postoje, naravno manje, i razlike na nordijskom području. Naime, na prostoru koji zauzima približno 1.000.000 km2, u vrijeme kad se religija čuvala i prenosila usmenim putem i kad je postojalo mnogo bogova, pojedina su mjesta gajila kult različitih bogova, što potvrđuju i toponimi i arheološki nalazi. Prema tome, sasvim je vjerojatno da su pojedini mitovi na pojedinim područjima imali različitu sudbinu, čuvali su se, mijenjali ili zaboravljali.
- 19:28 -
div
Div je mitološko stvorenje koje odlikuje velika snaga i veličina.
U nekim mitologijiama (npr. nordijskoj, starogrčkoj) divovi su primarno bića u borbi protiv bogova.
U bajkama divovi se obično prikazuju kao glupa i zla bića.
- 19:26 -
feniks
Feniks je po egipatskoj mitologiji sveto mitološko biće koje je u obliku vatrene ptice.
Govori se da živi 500, 1461 ili 12594 godina (ovisi o izvoru), feniks je muška ptica crveno-zlatne boje. Nakon kraja životnog kruga feniks izgori, a iz pepela nastane mladi feniks. Mladi feniks pepeo pretvori u jaje i šalje ga u grad Heliopolis (grčki Grad Sunca) u Egiptu. Govori se da se izliječi kad je ozljeđen, a to dokazuje njegovu besmrtnost - simbol vatre.
Još jedna osobina mu je da pomoću suza može izliječiti bilo kakvu ranu.
- 19:25 -
vukodlak
Vukodlak (slav. vlJkodlakJ), poznat i kao likantrop (grč. »Ĺş¬˝¸ÁÉŔżÂ), u mitologiji je osoba koja mijenja oblik u vuka pomoću čarolije ili kletve. Srednjovjekovni kroničar Gervase Tilburyski povezao je transformaciju s punim mjesecom, no rijetko je korištena sve do uporabe u modernim književnim djelima. Prema pučkom vjerovanju od vukodlaka se može obraniti glogovim trnom i kolcem, vatrom i prevrnutim stvarima[1], a miješavinom književnih djela i narodnih legendi stvoreno je vjerovanje da se vukodlaka može ubiti korištenjem srebrnih metaka.
Legenda o vukodlacima raširena je po Europi, ali slične predaje javljaju se i u drugim dijelovima svijeta.
Veza između vukodlaka i vampira
Prema pučkom vjerovanju vukodlak se poistovječuje s vampirom, odnosno mrtvacem koji noću ustaje iz groba, naduven i bez kostiju, u liku vuka ili kao "duplikat" u obliku leptira te napada ljude i pije im krv.[2] Vjerovalo se da se zao čovjek povampiri ili povukodlači ukoliko je umro bez svijeće ili ako je preko njega prešla neka životinja. Nekad se držalo da vukodlaci nakon smrti postaju vampiri. U Istri i Sloveniji naziva za vukodlaka i vampira je istovjetan i glasi kudlak, slično je i u Albaniji gdje se vampira naziva vrykolakas ili vurkolak.[3] Vukodlaci spadaju u skupinu legendarnih zvijeri.
[uredi] Legende o vukodlacima u Hrvatskoj
U Hrvatskoj postoji nekoliko legenda o vukodlacima. Jedna od starijih legenda je ona o psoglavu u središnjoj Istri. Psoglav je navodno živio u špiljama i hranio se ljudskim i životinjskim mesom, a imao je ljudsko tijelo i pseću glavu. Slična legenda je postojala i u Indiji (opisao ju je Marko Polo) i nekim drugim dijelovima svijeta. Legende o vukodlacima su postojale i na otoku Pašmanu.
- 19:23 -
vampir
Vampir (prasl. ëpyrL), u pučkom vjerovanju, mrtvac koji ustaje noću iz groba i siše ljudima krv[1], a također posjeduje čarobne i nadnaravne moći. Vampirom postaje zao čovjek ili onaj kome je vampir sisao krv. Skoro sve kulture i civilizacije posjeduju nekakav mit o nemrtvim krvopijnim stvorenjima ili vampirima. No, sam izraz vampir potječe sa Balkana i Istočne Europe, gdje su mitovi o vampirima bili česti i odakle su se u 18. stoljeću proširili na Zapadnu Europu.
Prva dokumentirana uporaba riječi vampir jest za osobu pod imenom Arnold Paole (vjerojatno: Arnaut Pavle?) iz sela Meduegia kod Kruševca 1725. u izvješću lokalnog liječnika Beču u vrijeme kada Austrija vlada Srbijom 1717-1739.
U prirodi postoje životinje i organizmi koji žive na tekućinama drugih životinja, od kojih je jedna i krv, te se termin vampirizam ili krvopijstvo u zoologiji koristi za naprimjer: pijavice, komarce i šišmiše.
U popularnoj kulturi termin vampirizam ili krvopijstvo koristi se kao pogrdan naziv za amoralno i bezgranično iskorištavanje pojedinaca ili društva. Isto tako vampirstvo, vampirizam, povampirenje su termini koji se rabe za demoniziranje pojedinaca ili skupina jer se vampiri prema nekim narodnim vjerovanjima smatraju demonima i oličenjem zla, jednaki Sotoni.
Riječ vampir potječe iz slavenskih jezika (hrv./srp. vampir, rus. C?K@L/upyr, polj. upior, bjelorus. C?K@/upir). Smatra se da je prvobitni oblik riječi bio upir i da se kao takav proširio s istoka prema zapadu slavenskim zemljama i Balkanom, gdje je prilagođen različitim jezicima.[2]
U engleskom jeziku riječ vampire počinje se upotrebljavati od 4. svibnja 1732. kada je London Journal objavio članak o navodnoj vampirskoj epidemiji na području oko Beograda.[3]
Podrijetlo legende [uredi]
Mitovi o krvožednim stvorenjima poput vampira postojali su još u drevnim civilizacijama Egipta, Mezopotamije, Indije i Kine[4], sudeći prema mitovima i božanstvima koja su imala vampirske karakteristike. Na području Europe mit o vampirima bio je raširen među slavenskim narodima i njihovim bliskim susjedima (Albanija, Grčka, Litva). Vjeruje se da je nastanak predaja o vampirima povezan sa slavenskim animističkim kultovima.
Vampiri u popularnoj kulturi [uredi]
Vampiri ulaze u književnost u 18. stoljeću. Prvo prozno djelo o vampirima napisao je 1813. lord Byron (The Vampyre), ali opću popularnost postižu tek nakon objave gotičkog romana Drakula Brama Stokera 1897. godine.[5] Od tada je napisan niz književnih djela o vampirima.
Na filmskom platnu vampiri se pojavljuju 1922. u kultnom njemačkom nijemom filmu redatelja Murnaua Nosferatu u kojem je zapaženu ulogu vampira ostvario glumac Max Schreck. Svjetsku popularnost ulogom grofa Drakule u nizu filmova ostvario je Bela Lugosi kao i Christopher Lee.
* Popis filmova o vampirima
* Popis knjiga o vampirima
Povezani članci [uredi]
* Vampirski šišmiši
* Elizabeta Báthory
* Vlad III. Tepeš
* Vukodlak
- 19:20 -
četvrtak, 10.03.2011.
bjelančevine
Bjelančevine ili proteini su uz vodu, najvažnije tvari u tijelu. Od prvenstvenog su značenja za rast i razvoj svih tjelesnih tkiva. Glavni su izvor tvari za izgradnju mišića, krvi, kože, kose, noktiju i unutarnjih organa, uključujuči srce i mozak. Sastavni su dijelovi svake stanice koja čini osnovu života na Zemlji.
Bjelančevine su kemijske tvari koje upravljaju svim životnim procesima stanice, osim jednog - one se ne mogu same umnažati. Građene su od dvadesetak različitih aminokiselina, međusobno povezanih poput karika u lancu. Redoslijed i broj tih karika određuje specifične karakteristike svake bjelančevine. U biosferi je broj različitih molekula bjelančevina neograničen, no u jednoj stanici neke vrste ih može biti oko tisuću. Određena smjesa različitih molekula bjelančevina upravlja svim biološkim funkcijama određene stanice i specifična je za određenu vrstu živog organizma (npr. za amarilis, krumpir, vjevericu, purana i medvjeda). Promjenom redoslijeda samo jedne karike u lancu nastati će nova bjelančevina, potpuno novih osobina. Dakle, za neku specifičnu vrstu živog bića, osnovno je odabrati redoslijed karika (aminokiselina) u lancu bjelančevina, kao i pravu smjesu za tu vrstu specifičnih bjelančevina. Tu zadaću ima DNA.
Aminokiseline u bjelančevinama mogu biti dvovrsne:
* esencijalne aminokiseline koje se ne mogu samostalno obnavljati u organizmu, pa ih moramo uzimati putem hrane.
* neesencijalne aminokiseline koje se mogu u organizmu stvoriti ili iz ugljikohidrata ili iz esencijalnih aminokiselina.
Ribosomi su "tvornice bjelančevina". U njima se povezuju karike (aminokiseline) u polipeptidski lanac molekule bjelančevine. Tako nastala bjelančevina preuzima namijenjenu joj zadaću izgradnje određenih struktura, katalizatora određenih metaboličkih procesa ili stvaratelja mehanokemijske energije potrebne, recimo, za pokretanje krila leptira.
Funkcija bjelančevina [uredi]
Proteini, ovisno o svojoj građi, provode čitav niz različitih aktivnosti unutar organizma. Prva i osnovna zadaća proteina je njihova neophodnost u procesu rasta i razvoja. Za bilo koji dio našeg tijela koji prolazi kroz proces rasta ili regeneracije, stvaraju se nove tjelesne stanice, koje trebaju proteine za svoju izgradnju i uspostavljanje odgovarajuće funkcije. Ovisno o dobi i spolu potrebe za bjelančevinama se znatno mijenjaju.
Druga velika zadaća proteina je nadomještavanje oštećenih i odumrlih stanica. Stanice koje trebaju uobičajeni nadomjestak jesu između ostalih: stanice krvi, bubrega, jetre, mišića, te naravno stanice kose, nokti, zubi i kosti.
Također, one su potrebne tijelu kako bi moglo stvoriti čitav niz enzima (molekule koje ubrzavaju biokemijske procese i zaslužne su za ovakav oblik života kakav mi poznajemo) i hormona (molekule koje omogućuju komunikaciju i usklađivanje biokemijskih procesa između različitih tkiva i organa) i protutijela (molekule koje su proizvod imunološkog sustava oragnizma i odgovorne su za obranu od stranih tvari, bakterija i virusa).
Proteini grade i veliki dio molekule hemoglobina - tvari koja prenosi kisik našim tijelom i omogućuje nam odvijanje procesa disanja u svim stanicama u kojima se taj ciklus odvija.
Bjelančevine u prehrani [uredi]
Proteini ili bjelančevine nalaze se u raznim vrstama prehrambenih namirnica. Može se gotovo reći da su u većim ili manjim količinama zastupljeni u svoj hrani osim u rafiniranim šećerima i mastima. Hrana životinjskog podrijetla poput mesa, riba, jaja (bjelanjak), mlijeka, jogurta i sira dobar su izvor proteina u kvalitativnom i kvantitativnom smislu. Biljne bjelančevine nalaze se u mahunarkama i žitaricama, grahu, leći, pšenici, riži, kukuruzu, ječmu, zobi, raži, veću količinu bjelančevina ima soja. Osim što sadrže mnogo bjelančevina, te su namirnice izvor svih esencijalnih aminokiselina.
Podjela bjelančevina [uredi]
Po složenosti [uredi]
* Jednostavne (proteini) – sastavljene samo od aminokiselina (npr.: histoni i protamini
* Složene (proteidi) – sastoje se od proteinskog (polipeptidni lanac) i neproteinskog dijela; glikoprotein, nukleoprotein, kromoprotein (hemoglobin + Fe, hemocijanin + Cu), različiti enzimi
Po vrsti [uredi]
* Strukturni – oblikuju kosti, mišiće, korijenje, listove,
* Hormoni – reguliraju metaboličke procese u organizmu (neki hormoni su proteini, neki steroidi)
* Antitijela (imunoglobulini) – obrambeni proteini
* Prijenosne bjelančevine – prenose druge tvari; naprimjer: hemoglobin prenosi O2
* Enzimi – ubrzavaju i kataliziraju kemijske reakcije u organizmu
* Fibrilni – strukturni proteini u animalnom tkivu, netopljivi u vodi; keratin (kosa), kolagen (tetive), fibroin (svila), miozin (mišići)
* Globularni – kompleksna struktura, topljivi u vodi, osjetljivi na promjene temperature; enzimi, antitijela, hemoglobin, albumin
Po funkciji [uredi]
* Strukturni
* Regulatori
* Izvor energije
- 18:32 -
masti
Masti ili uljna mast su organski kemijski spojevi koji sudjeluje u izgradnji bilo kojeg živog bića. U kemiji, masti su generalno esteri u glicerolu i masnim kiselinama. Masti sadrže izrazito dosta energije, tako da se u 100 grama masti nalazi 100 grama ugljikohidrata. Nazivi kao što su "ulje" ili "lipidi" koriste se kad se misli na masti. IUPAC govori o vrsti organskih spojeva koji se nazivaju trigliceridi. "Lipidi" je naziv koji se koristi kao pojam širih vrsta organskih spojeva, koji također uključuje i masti.
Masti bi u masnom ulju, da se ne otope u vodi, trebale topiti u organskim tvarima. "Ulje" je naziv koji se koristi za izraz "masno ulje", koji uključuje kapljevine (tekućine). Masti se mogu topiti u vodi uz neke prehrambene sastojke, kao što su vitamini A, D, E i K.
Masti su vrlo važne i nužne u čovjekovoj prehrani, jer čovječji organizam treba malu količinu masnih kiselina, jer ih samo ne može dobivati, osim preko hrane, pa se tako imenuju esencijalne masne kiseline (kao što je arahidonska kiselina). Dobar izvor masti sadrži maslinovo ulje, dok su neke vrste ulja dobar izvor i omege-3, a u prehrani su također potrebne i nezasićene masne kiseline. Nekada su ljudi lovili životinje za prehranu pa su iz njih dobivali životinjske masti, koje se i danas koriste za prehranu, a koje se osobito nalazi u mesu, no većinu životinjskih masti koristi se u hladnijim krajevima (to su mjesta kao što su Island, Grenland i Antarktika, koriste ih npr. Tibetanci i Eskimi). Previše masti uzrokuje debljinu (pretilost).
- 18:31 -
ugljiko hidrati
Ugljikohidrati su složeni organski spojevi bogati energijom koje proizvode biljke uz pomoć reakcije fotosinteze.
Fotosinteza
Složen proces pri kojemu se iz ugljikovog dioksida i vode uz pomoć sunčeve svjetlosti i klorofila iz kloroplasta proizvode kisik i šećer. Proces se odvija u zelenom dijelu biljke (gdje ima klorofila) a sastoji se od niza reakcija koje pospješuju prirodni katalizatori (enzimi). Produkt fotosinteze je jednostavni ugljikohidrat glukoza C6H12O6.
jednadžba fotosinteze:
6CO2 + 6H2O -> C6H12O6 + 6O2
Sastav i podjela [uredi]
Sastav ugljikohidrata [uredi]
Građeni su od ugljika, vodika i kisika, a kod većine je omjer vodika i kisika 2 : 1, upravo kao kod vode. Zato su i dobili naziv ugljikohidrati kao spojevi ugljika s vodom.
Podjela ugljikohidrata [uredi]
Iako svi ugljikohidrati imaju isti kemijski sastav, razlikuju se složenošću građe svojih molekula. Zato imamo:
* jednostavne šećere ili monosaharide (glukozu i fruktozu)
* složene šećere:
o disaharide (oligosaharide) - (saharozu i laktozu)
o polisaharide (škrob i celulozu)
Najrasprostranjeniji u prirodi su jednostavni šećeri glukoza i fruktoza
Monosaharidi (glukoza i fruktoza) [uredi]
Slatkog okusa, topljivi su u vodi ali se otapanjem u vodi ne mogu rastaviti.
Glukoza i fruktoza imaju istu kemijsku formulu C6-H12-O6 ali se razlikuju po strukturi koja im daje i različita svojstva.
Glukoza [uredi]
Glukozu nalazimo u grožđu
Glukoza je najrasprostranjeniji monosaharid u prirodi. Može se naći u krvi svih sisavaca, a i u medu i grožđu. Upravo zato su drugi nazivi za glukozu "grožđani šećer" i "krvni šećer". Molekule glukoze grade (u većem broju) molekule složenijih ugljikohidrata kao što su škrob i celuloza.
Glukoza ima vrlo sladak okus, lako je topljiva u vodi a također je i neophodna za održavanje života jer kada se razgradi u citoplazmi žive stanice ona oslobađa velike količine energije potrebne za mnoge životne funkcije.
Reagens za dokazivanje glukoze zove se Trommerov reagens. To je lužnata otopina bakrovog II sulfata. U dodiru s glukozom nastaje crvenkasto-smeđi talog.
Fruktoza [uredi]
Fruktozu (voćni šećer) nalazimo u voću
Vrlo sladak šećer koji je dobro topljiv u vodi. Nalazi se u voću u smjesi s glukozom pa se zato naziva i voćni šećer ili fruktoza. U tkivu se razgrađuje brže od glukoze (pa je zato i vrlo popularna u sportskim pićima ili ljudima oboljelim od dijabetesa).
- 18:24 -
minerali
Mineral je produkt prirodnih procesa koji se odlikuje određenim, no ne nužno i fiksnim kemijskim sastavom, stabilnošću u određenim fizikalnim uvjetima te pravilnom unutrašnjom strukturom. Mineral je prirodni homogeni sastojak Zemljine kore.
Kristalizirani minerali
Pojam kristalizirane tvari, tj. kristala, podrazumijeva sređen raspored atoma u prostoru unutar uzorka i to takav raspored koji će dati difraktogram kojeg ćemo moći indicirati Müllerovim indeksima.
Amorfni minerali
Postoji određen broj minerala kod kojih ne dolazi do difrakcije rentgenskih zraka ili pak dolazi do difuzne difrakcije, koja nije vezana za točno određeni smjer, nego se može odbiti u bilo kojem smjeru. To znači da ti minerali nemaju pravilnu unutrašnju strukturu i tada ih nazivamo amorfnima. Kod amorfnih minerala problem je dokazati njihov stalan kemijski sastav.
Metamiktni minerali
Metamiktni minerali su minerali koji su nekada bili u kristaliziranom stanju, ali su u strukturi sadržavali neki radioaktivni element, pa je došlo do raspadanja kristalne rešetke te amorfizacije minerala. Kod ovih minerala problem je utvrditi kako (i od čega) je metamiktna tvar nastala.
Podjela prema načinu postanka
S obzirom na način postanka, razlikujemo pirogene minerale koji su nastali kristalizacijom iz magme. Ako su nastali iz vodenih otopina, nazivamo ih hidatogenima, a ako su kristalizirali iz plinova i para, pneumatskim mineralima. Ako su minerali nastali iz vruće vode, riječ je o hidrotermalnim mineralima. Organogeni minerali nastali su djelovanjem organizama u vodenim otopinama. Ako su nastali djelovanjem biljaka, govorimo o fitogenim, a ako su nastali djelovanjem životinja, zoogenim mineralima.
Minerali u prirodi [uredi]
Minerali su osnovna komponenta od koje su izgrađene stijene čvrste zemljine kore. Kemijski su i fizički homogeni, što znači da im se sastav može zapisati kemijskom formulom. U prirodi se najčešče nalaze u čvrstom kristalnom stanju. Simetrična unutarnja građa uvjetuje i pravilnu vanjsku građu. Nastaju procesom kristalizacije,pa se zbog toga nazivaju kristali. Građeni su od atoma (povezanih kovalentnim vezama), iona (vezanih ionskim vezama) i molekula (međusobno vezanih Van der Waalsovim silama) povezanih u kristalnu rešetku. Veličina zrna može biti tako velika da se vide okom, a mogu biti tako mala da se vide tek pod mikroskopom.
Fizičke osobine kristala su tvrdoća, boja, sjaj, elastičnost, specifična gustoća i indeks loma svjetlosti.
Od kemijskih elemenata koji izgrađuju minerale litosfere 99% otpada na ove elemente: kisik, silicij, željezo, aluminij, kalcij, natrij, magnezij i kalij.
Mineralni razredi [uredi]
Postoji ukupno trinaest razreda minerala. To su:
1. Borati
2. Fosfati (uključujući oksisole arsena i vanadija)
3. Halogenidi
4. Jodati
5. Karbonati
6. Nitrati
7. Oksidi (uključujući oksihidrokside i hidrokside)
8. Organski minerali
9. Samorodni elementi
10. Silikati
11. Sulfati (uključujući oksisole selena, telura i kroma)
12. Sulfidi (uključujući i selenide i teluride)
13. Volframati i Molibdati
Po svojem značenju izdvajaju se silikati, oksidi (i hidroksidi), karbonati te samorodni elementi.
Sistematska mineralogija bavi se svrstavanjem minerala u pojedine razrede.
Znanstvene činjenice [uredi]
Da bi se danas opisao mineral, mora se poznavati koristiti čitav niz metoda, često tehnološki vrlo zahtjevnih, tako da se često u opisivanju strukture dolazi do nivoa elementarne jedinične ćelije.
Polisintetska sraštanja ne smatraju se novim mineralom.
Problem definiranja minerala pojavljuje se kada su u pitanju tekućine. Vodu se ne smatra mineralom, ali led i živa smatraju se mineralom. Izvanzemaljske tvari općenito se smatraju mineralima (npr. uzorci s Mjeseca, meteorite i tektite), dok materijali koje proizvodi čovjek nisu minerali.
Živi organizmi često proizvode nešto što ima karakteristike minerala, ali to su proizvodi živih bića (i čovjeka) (npr. kosti, ljušture školjkaša, fosfor u zubima...) te ih se ne smatra mineralima. Ipak, postoji izuzetak kada na takve tvari naknadno djeluje neka geološka sila te se one prirodno izmijene, te ih se tada smatra mineralima.
Danas je poznato oko 4000 minerala, od kojih se za njih dvjestotinjak može reći da su česti u prirodi.
- 18:22 -
vitamini
Vitamini su esencijalni nutrijenti koje ljudsko tijelo ne može sintetizirati i mora ih uzimati putem hrane. Vitamini nastaju u biljkama uz pomoć sunca i/ili u bakterijama; u nekim slučajevima mogu nastati u ljudskom ili životinjskom organizmu.
Postoji oko 40-tak različitih tvari poznatih kao esencijalni nutrijenti u čovjekovoj prehrani. Od tih 40-tak, 13 ih je prepoznato kao vitamini, 15 ih je prepoznato kao esencijalni minerali, minerali u tragovima ili elektroliti. Ostalih 12 su aminokiseline.
Ime, vitamin, dao je poljski biokemičar Kazimierc Funk 1912. godine. izolirajući kristalnu tvar iz riže. Vita latinski znači život, -amin znači Amin; mislilo se da vitamini pripadaju aminima, što naravno nije točno, ali je ime ostalo do dan danas.
Vitamini se dijele u dvije osnovne skupine:
* Vitamini topljivi u vodi
* Vitamini topljivi u mastima
Vitamini topljivi u vodi
U ovu skupinu spada B-kompleks i vitamin C. Ovi vitamini se vrlo lako apsorbiraju direktno kroz gastrointestinalni trakt u krv. Kada se apsorbiraju, cirkuliraju kroz tijelo i spremni su za potrebe organizma. Većina vitamina topljivih u vodi nije pohranjena u tijelu u većim količinama kroz duži period. Kad koncentracija pređe određenu količinu, tijelo ih izbacuje van preko urina. U tim trenucima urin je bijele boje, za razliku od normalne žute boje urina.
* Vitamin B1 (Tiamin)
* Vitamin B2 (Riboflavin) - vitamin G
* Vitamin B3 (Niacin) - vitamin P
* Vitamin B5 (Pantotenska kiselina)
* Vitamin B6 (Piridoksin)
* Vitamin B7 (Biotin) - vitamin H
* Vitamin B9 (Folna kiselina) - vitamin M
* Vitamin B12 (Kobalamin)
* Vitamin B15
* Vitamin B17 (laetril)
* Vitamin C (Askorbinska kiselina)
Vitamini topljivi u mastima [uredi]
Ovi vitamini potrebuju dodatne tvari, emulgatore, kako bi se mogli pretvoriti u kemijski spoj koji se sad može apsorbirati u krv. Kada je apsorbiran, vitamin topljiv u mastima putuje do mjesta u tijelu gdje se posprema za potrebe organizma. Kada organizam treba vitamine, oni se putem specijalnih proteina nosača dovode do tog mjesta.
* Vitamin A
* Vitamin D
* Vitamin E
* Vitamin K
Vitamini antioksidansi [uredi]
Stanični metabolizam za proizvodnju energije neophodno treba kisik. U njegovom nedostatku javljaju se tzv. slobodni radikali. Za normalno funkcioniranje organizma slobodne radikale je potrebno kontinuirano neutralizirati. U tu svrhu služe antioksidansi:
* vitamin A (beta-karoten)
* vitamin C (djeluje zajedno s vitaminom E)
* vitamin D (sintetizira se pomoću sunčeve svjetlosti)
* vitamin K (ima ulogu u mehanizmu zgrušavanja)
Vitamin T i U [uredi]
Ovi vitamini nisu pravi vitamini jer su ih izmislili marketinški stručnjaci.
* Vitamin T
* Vitamin U
- 18:15 -
strah u ulici lipa
Tema:Zgode i nezgode djecaka iz Ulice Lipa i dokazano prijateljstvo s Mungosom Nevadom
Osnovna misao:dobrotom i prijateljstvom mozemo pridobiti i one koji nam nisu prijatelji
Kompozicija:
-Mungos dolazi u Ulicu Lipa
-prestarseni djecaci
-Mungos ucjenjuje Sapicu
-suprostavljanje djecaka Mungosu
-boravaku Alkibijadovu podrumu
-susret Mungosa i Tugoljuba I
-Veliki Tom dolazi u podrum
-Mungosova prica
-pomirenje djecaka i Mngosa
Mjesto radnje:Ulica Lipa, Alkibijadov podrum, Tomina kuca
Vrijeme radnje:ljeto
Glavni likovi:Mungos, Sapica, Latica, Cvrkutalo, Veselonozac, Praporac
Sporedni likovi:mama, djecaci iz druge ulice, prodavac, Tugoljub Prvi i Veliki Tom
Karakterizacija glavnih likova:
Mungos-grub, lukav, plasljiv, povjerljiv, lazljiv
Sapica-hrabar, odlucan, pametan, dobar prijatelj, uporan, strasljiv
Latica-prgava, tvrdoglava, dobra prijateljica, hrabra
Cvrkutalo-smjesan, pricalica, izdajica, lazljiv
Jezik i stil djela:jezik ovog djelaje jednostavan i lako razumljiv, a ton
je humoristican. Pisac je biao lijepe rijeei i mnoga stilskih izrazajnih
sredstava.
Kratak sadrzaj:Jednog dana u Ulicu Lipa dosao je Mungos Nevada i unjeo
strah u ulicu. Natjerao je druzinu da mu ispunjava sve zelje. Mungos je
boravio u Alkibijadovu podrumu. Druzina se odlucila suprostaviti Mungosu.
Mungos je jednog dana nasao Tugoljuba Prvog u podrumu. Malo kasnije Tugo-
ljubu se pogorsa zdravlje, a Mungos otrci po Velikog Toma koji je doktor
. Veliki Tom smjestio je Mungosa i Tugoljuba prvog u svoju kucu. Mungos
je Velikom Tomu ispricao kako je pobjegao od kuce zato sto je morao ici
na popravni iz fizike i matematike, pa je zato mislio da ga nitko ne
voli. Veliki Tom je pomirio druzinu i Mungosa
- 18:13 -
druzba pere kvržice
Mato Lovrak (Veliki Grđevac pokraj Bjelovara, 8. ožujka 1899. - Zagreb, 14. ožujka 1974.), hrvatski dječji pisac
Završio je učiteljsku školu i službovao u mnogim mjestima. Pisao je i pripovjetke, ali je osobitu popularnost stekao romanima tematski vezanim uz djetinjstvo. Gradi zanimljivu fabulu s elementima pustolovnog, ali i s didaktikim naglascima. Izuzetno plodan, autor nekih tridesetak knjiga, Lovrak je nekoliko desetljeća zabavljao i odgajao mlade čitatelje izrazom koji svjedoči o vremenu, a odlikuje se maštovitošću i humorom. Djela su mu prevedena na mnoge jezike.
Bilješke o piscu:
Mato Lovrak rođen je 8. ožujka 1899. g. u Velikom Građevcu kod Bjelovara. Književničkim radom se bavio 50 godina. Najviše književničkih radova napisao je za dijecu. Posebnu popularnost stekli su romani “Vlak u snijegu” i “Družba Pere Kvržice”. Dramatizirani su, a prema njihovom sadržaju snimljeni su filmovi istoga naslova. U svojim djelima Mato Lovrak prikazuje djecu u igri, u školi, u obitelji, u različitim akcijama i pustolovinama. Mnoga Lovrakova djela prevedena su na druge jezika. Mato Lovrak umro je 1974. g. u Zagrebu.
Mjesto radnje:
Selo
Vrijeme radnje:
Lipanj
Tema:
Djeca obnavljaju stari mlin da bi ga predali na uporabu nesložnim
seljanima.
Osnovna misao:
Zajedničkim radom i trudom sve se može ostvariti.
Likovi:
Pero, Šilo, Medo, Milo dijete, Budala, Divljak, Danica, Marija, učitelj.
Kratki sadržaj:
Bio je mjesec lipanj. Pero se rano probudio i poveo kravu u polje. Imao je temperaturu. Sjećao se riječi koje je otac govorio majci o starom mlinu. Mlin je bio zajedničko imanje cijelog sela. Nakon što se potrgao most tako da se kolima ne može prijeći u mlin neki su seljaci htijeli da se most popravi, a drugi su se tome protivili. S vremenom seljaci su prešli mljeti u stari mlin, a svoj su mlin napustili. Pero je cijelo jutro o tome razmišljao i odlučio da skupi svoju družbu i obnovi stari mlin. Vratio se kući i veselo krenuo u školu. Pridružili su mu se prijatelji: Medo, Šilo, Budala, Divljak i Milo dijete. Iako su morali na vrijeme biti u školi otišli su na trešnju gazde
Marka da bi im Pero pokazao stari mlin. Odatle su ih potjerali tako da su otišli do starog zvonika odakle se mlin najbolje vidi. Tu im je rekao da će mlin biti njihov, a o detaljima će se kasnije dogovoriti. U školu su zakasnili, ali im je učitelj oprostio zbog poslova koje moraju raditi dok drugi spavaju. Taj dan i Pero je dobio nadimak. Zvali su ga Pero Kvržica. Sutradan su svi krenuli u mlin. Put do mlina je bio zapušten i pun granja.
Pored mlina je bilo mutno jezero. Sve je to trebalo očistiti i pokrenuti stari mlin. Svoje slobodno vrijeme su provodili u uređivanju mlina. Jednog dana u blizini mlina su pronašli bunar. Htjeli su ga očistiti da bi imali pitku vodu. Prvi je u bunar išao Medo, a kada su ga izvukli van bio je u nesvijesti. Srećom uskoro mu je bilo bolje. Sutradan su Peru spustili u bunar, ali dok su ga spuštali ispao im je lanac i Pero je pao u bunar. Uspjeli su ga spasiti, ali se prehladio i nije mogao ići u mlin. Do Perinog ozdravljenja za vođu je izabran Divljak. Misleći na Peru nastojali su napraviti što više posla. Napravili su mostić, očistili grane koje su smetale. U bunaru je bilo pitke vode. Kada se Pero vratio bio je sretan, a Divljak se naljutio i pobjegao.
S njim je otišao i Budala. Dječaci su se bojali da oni ne odaju njihovu tajnu. Zaprijetili su mu, ali je Divljak ipak sve ispričao djevojčicama, Mariji i Danici. One su došle u mlin i kada su već sve znale dječaci su ih morali primiti u grupu. Osim toga, djevojčice su znale čistiti, crtati i uređivati vrt. Već je skoro bilo gotovo i svi su bili sretni. Čuli su da se u selu odrasli opet pokušavaju dogovoriti o popravku mlina, ali im to nije uspjelo. Družba je odlučila predati mlin seljacima na zadnji dan škole. Kada su jednog dana došli do mlina vidjeli su izgaženi vrt i pošarane zidove mlina. Znali su da je to učinio Divljak. Družba nije odustala, svu su štetu popravili i očistili su mlin. Kasno su se vratili kući i zbog toga imali probleme, ali tajnu nisu odali. Približavao se kraj školske godine i u mlinu je sve bilo gotovo. Samo se uljepšavalo ono što je već učinjeno. Motrili su na Divljaka da ne oda njihovu tajnu. Nekoliko dana prije završetka škole dječaci su sve ispričali učitelju i pokazali mu uređeni mlin. Dogovorili su se da se završna školska svečanost održi u mlinu. Na zadnji dan škole roditelji su kao i uvijek došli u školu, a među njima je bio i načelnik općine. Bili su tu i tamburaši.
Učitelj je pozvao da svi pođu do mlina. Čuo se žamor jer nitko nije mogao razumjeti učiteljev postupak. Ipak su krenuli. U mlinu su ih dočekala djeca gdje su zajedno proslavili obnovu mlina.
Družba Pere Kvržice je hrvatski dugometražni film iz 1970. godine.
- 18:05 -
utorak, 08.03.2011.
ODBOJKA
Odbojka je sport s loptom u kojem se dvije suparničke momčadi natječu na terenu s razapetom mrežom na sredini. Cilj igre je prebaciti loptu preko mreže u protivničko polje na način da je protivnik ne uspije održati u zraku i vratiti natrag preko mreže na dozvoljen način prije nego li padne na teren.Povijest odbojke [uredi]William G. Morgan (1870 - 1942), rođen u državi New York ostao je zapisan u povijesti kao stvoritelj odbojke, koju je originalno nazvao "Mintonette". Morgan je diplomirao na Springfield Collegeu gdje je upoznao James Naismitha, koji je 1891. godine izmislio košarku. Godinu dana nakon što je diplomirao, Morgan odlazi na Holyoke (Massachusetts), gdje dobiva mjesto direktora fizičkog odgoja. To mjesto mu je omogućilo direktan utjecaj na vježbe za rekreaciju, te razvoj sporta.
Njegovo vodstvo je odlično prihvaćeno i njegovi razredi su se svakodnevno povećavali. Shvatio je da bi bilo dobro da izmisli neku rekreacijsku natjecateljsku igru kako bi svoj program učinio raznovrsnijim. Košarka mu se učinila kao dobar izbor, ali samo za mlađe članove, za one malo starije mu je trebala neka manje nasilna.
U to vrijeme Morgan nije nigdje mogao pronaći igru koja je sličila odbojci, pa ju je on stvorio iz svojih osobnih metoda treniranja i rekreacije. Opisujući svoje prve eksperimente, Morgan je rekao: "U potrazi za odgovarajućom igrom, prvo mi je tenis pao na pamet, ali za njega su nam bile potrebne loptice, reketi, mreža i ostala oprema pa sam od njega odustao, no ideja mreže mi se učinila zgodnom. Podigli smo mrežu na visinu od 1,98 metar, iznad glave prosječnog muškarca. Uz to nam je trebala i lopta. Prvo mi je pala na pamet košarkaška, ali ta je bila prevelika i preteška."
Na kraju, Morgan je zamolio da u tvrtci A.G. Spalding i Bros. naprave odgovarajuću loptu, što su ovi i učinili. Napravili su kožnu loptu, čiji je opseg bio oko 65 cm, a težina oko 300 grama. Nakon toga, Morgan, s još dva prijatelja, piše prva pravila odbojke. Početkom 1896. godine u Springfieldu na YMCA Collegu organizirana je konferencija gdje su se okupili svi direktori fizičkog odgoja YMCA-a. Na toj konferenciji je Morgan prvi puta demonstrirao novo stvorenu igru. Složio je dvije ekipe od po pet igrača koji su prije same konferencije odigrali "Mintonette". Morgan je prisutnima objasnio da se je ova igra predviđena za dvoranu, ali da se može igrati i na otvorenome. U igri je mogao sudjelovati neograničen broj igrača, a glavni cilj je bio održavati loptu u zraku, iznad mreže, s jedne strane na drugu. Igra je na konferenciji vrlo dobro prihvaćena samo je promijenjeno ime u "Volley ball". Zanimljivo je spomenuti da se tijekom godina ime nije mijenjalo, osim što je 1952. godine odlučeno da će se pisati kao jedna riječ (Volleyball).
Morgan je još poradio na pravilima igre i 1897. godine je izašao prvi priručnik s glavnim podacima o igri i kao dodatak su izašla i prva pravila odbojke.
Razvitak odbojke u svijetu [uredi]Odbojka se u početku širila po SAD putem sveučilišta, da bi se 1900. godine pojavila i u Kanadi, čime je Kanada postala prva strana zemlja u kojoj se počela igrati odbojka. Nakon toga počinje se širiti na sve strane svijeta: na Filipine, u Kinu, u Burmu, u Indiju, Japan, Meksiko, Europu, Afriku… Do 1913. se odbojka u Aziji toliko razvila da je uključena u program Daleko-istočnih Igara, organiziranih u Manili. Važno je napomenuti da se u Aziji odbojka dugo godini igrala sa 16 igrača u polju, da bi se povećao broj sudionika. U Americi je 1916. godine 200.000 ljudi igralo odbojku, što na sveučilištima, što u školama, a igrali su je i muškarci i žene.
1918. pravila su promijenjena. Broj igrača limitiran je na šest i dogovoreno je da će dozvoljeni broj odbijanja lopte biti tri puta.
Do 30-ih godina odbojka je bila prvenstveno sport za zabavu i rekreaciju, koja se u različitim zemljama igrala po različitim pravilima, pa je postojalo samo par međunarodnih turnira. Uglavnom su se odigravali turniri na državnim razinama i putem njih je odbojka postajala sve zanimljiviji i natjecateljskiji sport, koji iziskuje sve više psihičke i fizičke snage. 18. travnja 1947. godine stvorena je Međunarodna odbojkaška federacija FIVB u Parizu u svrhu promoviranja odbojke u svijetu, stvaranja zajedničkih pravila igre, organiziranja međunarodnih turnira, te uvrštavanje odbojke u program Olimpijskih igara. FIVB je prvotno uključivala 14 država članica, a danas ih ima 218, čime je najveći međunarodni sportski savez na svijetu.
1948. godine u Rimu je održano 1. Europsko prvenstvo u odbojci.
1949. održano je u Pragu 1. Svjetsko prvenstvo.
1952. odigrano je 1. Svjetsko prvenstvo za žene u Moskvi.
U tom razdoblju diljem svijeta se osnivaju nacionalne odbojkaške federacije.
1955. u Tokyu je odigrano prvo prvenstvo Azije.
1957. odbojka biva uvrštena u program Olimpijskih igara, a prve Olimpijske igre na kojima je
zaigrana održane su 1964. godine u Tokyu.
90-tih godina 20. stoljeća raste popularnost i utjecaj odbojke na pijesku, varijante odbojke koja se igrala uglavnom na plažama na zapadnoj obali SAD-a i Brazila. Rast popularnosti te varijante kulminira uvrštavanjem odbojke na pijesku u program Olimpijskih igara 1996. godine.
Tijekom zadnje dekade odbojka doživljava sve veći rast, a kvaliteta i masovnost na međunarodnim natjecanjima neprestano raste.
Pravila igre [uredi] Odbojka je sport koji obiluje brzinom i svestranim pokretima tijela pa se od igrača očekuju brze reakcije, sabranost i trenutna snalažljivost. Glavna obilježja današnjih nacionalnih selekcija su snaga i visina, ali sposobnost ekipe i trenera da razvije nove taktike i strategije igre je ono što donosi uspjeh na utakmicama.
Karakteristike igre [uredi]Odbojka je timska (grupna) igra u kojoj se dvije ekipe od po šest igrača bore na terenu dimenzija 18x9 metara. Po sredini igrališta razapeta je mreža široka 1 metar i duga 9,5 metara. Razmak između gornjeg ruba mreže i tla je različit: 243 cm za seniore i 224 cm za seniorke.
Igralište je središnjom linijom podijeljeno na dva polja; na 3 metra od nje teku sa strane paralelne linije koje označavaju zonu napada, a iza njih zonu obrane. Prostor za serviranje je iza zadnje linije i može se slobodno servirati s bilo kojeg mjesta duž linije.
Početni udarac (servis) izvodi desni igrač stražnje linije, nastojeći da prebaci loptu u protivničko polje. Ako je servis izveden nepravilno ili ako je protivnik u toku nadigravanja bio uspješniji, protivnik stječe pravo serviranja.
Ekipa smije loptu taknuti tri puta u jednom poenu, a isti igrač ne smije odigrati loptu dvaput uzastopce (blok se ne vrijedi kao dodir, tako da kad igrač odigra blok, može igrati još jednom).
Lopta ostaje u igri dok ne dodirne teren, zid ili neki predmet, odnosno dok netko od igrača ne učini pogrešku.
Pravila bodovanja [uredi]2000.godine donešena su nova pravila bodovanja u odbojci. Prema novim pravilima poeni se osvajaju poslije svake završene akcije, bez obzira na to koja ekipa je servirala. Prema prijašnjim pravilima samo ona ekipa koja je servirala je mogla osvojiti poen.
Utakmice se igraju na tri dobivena seta od po 25 poena, a najviše se može odigrati pet setova. Za razliku od prva četiri seta, peti (koji se još zove i tie-break) se igra do 15 poena. U slučaju izjednačenog rezultata krajem seta, pobjedniku su potrebna dva poena razlike da bi završio susret u svoju korist.
Libero [uredi]Nakon Olimpijskih igara u Atlanti 1996. FIVB je za predstojeće Olimpijske igre u Sydneyu 2000. godine uveo novog specijalnog igrača: LIBERA. Libera je lako prepoznati na terenu jer nosi različitu boju dresa od svojih suigrača i uvijek se nalazi u stražnjem dijelu terena gdje može zamijeniti bilo kojeg igrača. Libero ne smije servirati, smečirati niti se rotirati s igračima na prvoj liniji terena, ali igra vrlo važnu ulogu u prijemu protivničkog servisa i obrani polja. Libero je uveden da bi uz pomoć bolje obrane polja poeni duže trajali i da bi se dala prilika i nižim igračima koji u današnje vrijeme nemaju velike šanse uspjeti kao napadači ili općenito igrači prve linije.
Pravilo rotacije [uredi]Tijekom igre svih šest igrača se u polju rotiraju u smjeru kazaljke na satu, nakon osvojenog servisa. To je glavni ključ dvoranske odbojke - ne može se cijelo vrijeme igrati s najboljim napadačima na mreži ili najboljim obrambenim igračima u pozadini. Prije servisa igrači moraju biti na mjestima koje im redom pripada, a nakon servisa mogu zamijeniti mjesta, ali igrači iz obrane ne smiju mijenjati igrače na mreži. Oni također smiju sudjelovati u napadu, ali mogu smečirati samo iza napadačke linije (linije tri metra). Pravilo rotiranja objašnjava zašto tehničar ponekad izgleda kao da se "skriva" iza igrača. Prije servisa, kao i ostali, i on mora biti na svom mjestu, a nakon servisa može trčati na mrežu kako bi organizirao napad. Ako dotrči na mrežu prije nego je protivnik odservirao, poen se daje protivniku.
Lopta
Nakon testiranja mnogih boja za odbojkašku loptu FIVB je na Svjetskom prenstvu u Japanu 1998. godine predstavila loptu sa žutim, plavim i bijelim prugama. Njome je zamijenjena tradicionalna bijela lopta.
Elementi tehnike igre [uredi] Servis [uredi]To je početni udarac kojime počinje svaki poen, izvodi se na početku seta i poslije svake pogreške. Igrač mora udariti loptu tako da lopta prijeđe mrežu i pogodi unutar terena protivnika. Postoje dvije vrste servisa - gornji i donji, ali danas u vrhunskoj odbojci više nitko ne servira donji servis. Najpopularniji servis je servis u skoku koji može biti iznimno težak za prijem ako ima veliku brzinu i rotaciju.
Odbijanje podlakticama (prijem servisa, obrana polja) [uredi]Primjenjuje se kod primanja protivničkog servisa, obrane polja i prijema odbijenih lopti od bloka. Ruke se spajaju u tzv. čekić, podlaktice su paralelne i unutarnji dio podlaktica je okrenut prema gore. Ovaj način odbijanja se koristi za prvi dodir s loptom kod prijema servisa i za efiksanu obranu polja kod smečiranja protivničkih napadača. U današnje vrijeme kada je uveden libero kao igrač specijaliziran za ovu tehniku, libero preuzima glavni dio obrane terena kako u prijemu servisa tako i u obrani od protivničkog smeča.
Dizanje [uredi]Dizanje je vršno odbijanje lopte iznad glave koje se koristi da bi promijenilo smjer lopte od primljenog servisa i što bolje pozicioniralo loptu napadaču. Tehničar najčešće odigrava drugu loptu u akciji. Dizanje je glavni taktički dio odbojke jer tehničar mora biti toliko dobar da svojim napadačima omogući napad na mjestima gdje je blok protivnika najslabiji. Zato mora uz svoje igrače stalno pratiti i protivničke, pogotovo njihovo kretanje na mreži. U pravilu danas u postavi igra jedan dizač, no postoje još i ekipe koje igraju s dva dizača.
Pucanje (smeč, smeš, smash) [uredi]Ovo je najefikasniji i najatraktivniji oblik upućivanja lopte u polje protivnika, a time i postizanja poena. Lopta dignuta iznad razine mreže hvata se u skoku u najvišoj mogućoj točki i što većom brzinom i što strmije upućuje u protivničko polje.Jako ga je teško zaustaviti pogotovo ako je brz,no najčešće se zaustavlja čekićem.
Blok [uredi]Blok je prva linija obrane u odbojci i najefikasnija obrana od smeča. Za blokiranje su zadužena tri igrača koja se nalaze na mreži. Oni mogu postaviti blok tako da prate protivničkog tehničara i njegovo dizanje, pa se ravnaju po njemu ili da prije same akcije protivnika odluče da li će pokušati blokirati brzi napad sa sredine mreže. Glavna značajka dobrog bloka je prelazak rukama na drugu stranu mreže u trenutku skoka, jer ako ruke blokera stoje ravno na bloku dobar smečer će to znati iskoristiti tako da će bloker na kraju izblokirati smeč, ali na svoju stranu, najčešće sam sebi pod noge.
Odbojkaška natjecanja [uredi] Natjecanja za reprezentacije [uredi]Odbojka na Olimpijskim igrama
Svjetsko prvenstvo u odbojci
Svjetsko prvenstvo u odbojci za žene
Svjetski kup u odbojci
Svjetska liga u odbojci
Svjetski Grand Prix za žene
Europsko prvenstvo u odbojci
Europsko prvenstvo u odbojci za žene
Azijska odbojkaška prvenstva
Azijska odbojkaška prvenstva za žene
Prvi hrvatski odbojkaški portal
Natjecanja za klubove [uredi]Liga prvaka za muškarce
Liga prvaka za žene
Prvenstvo Hrvatske u odbojci
Prvenstvo Jugoslavije o odbojci
- 20:13 -
VLAK U SNIJEGU
Roman Vlak u snijegu (prvotno naslovljen kao Djeca velikog sela), napisao je Mato Lovrak 1931. god. kao mladi učitelj. Inspiriran stvarnim događajima, roman je struktuiran u obliku pitke, djeci bliske proze koja se odlikuje jednostavnom, a dinamičnom fabulom, oblikovanom u stilu pustolovnog zapletaUpozorenje čitatelju: Slijedi tekst koji sadrži pojedinosti o radnji i/ili završetku ovog djela.
Na Jabukovcu u Velikom Selu žive tri đaka četvrtog razreda. Zovu se Ljuban, Draga i Pero. Učenike te seoske škole učitelj povede vlakom na izlet u grad. Tamo su, u tiskari zahvalili na besplatnom putu u Zagreb pjesmom, a naposljetku su otišli u zoološki vrt. Međutim, učitelj se u gradu razboli i ostaje u bolnici, a djeca se moraju sama vratiti. Na povratku ih zatekne zimsko nevrijeme i vlak stane pred snježnim nanosom. Zahvaljujući pomoći djece, željezničari oslobađaju vlak.
Igrani cjelovečernji film [uredi]Film Vlak u snijegu, kao i roman Mate Lovraka prema kojem je nastao, još je uvijek jednako popularan danas kao i 1976. kada je snimljen. Režirao ga je Mate Relja, koji je ujedno i modificirao knjigu i napravio scenarij. Sniman je u Zagrebu, u selima Grginac, Tomaš i Ciglena u okolici Bjelovara te na željezničkoj pruzi Bjelovar-Kloštar Podravski. U kina je stigao 10. lipnja 1976. godine. Glavne uloge tumače Slavko Štimac (kao Ljuban), Gordana Inkret (kao Draga) i Željko Malčić (kao Pero)."Tat jedan i mutikaša".
Kad se male ruke slože [uredi]Knjigu prati pjesma "Kad se male ruke slože", koja govori o prijateljstvu i zajedništvu. Autor pjesme je Arsen Dedić. Tekst počinje:
Kad se mnogo malih složi,
Ta se snaga stoput množi,
A to znači da smo jači,
Kad se skupimo u roj.
Mala iskra požar skriva,
Kap po kap i rijeka biva.
Hajde zato svi u jato,
Kao vrapci živ,živ,živ.
- 20:10 -
