U zadnjih godinu i nešto, koliko se družim s ovim živinama, nakupio sam određenu kolićinu podataka, koje bi ovom prilikom podijelio s ostatkom foruma. Dio je iz literature, ali veći dio sam imao prilike provjeriti .
Dakle, što je Degu?
Degue nazivaju još i čileanske ili pustinjske vjeverice. Nastojim izbjegavati taj izraz jer često dovodi do pogrešnih očekivanja. Degu spada u red dvojezubaca, zajedno s činčilama, zečevima. Prije ih se svrstavalo u isti red s glodavcima, ali su ih kasnije počeli gledati kao poseban red. Po najnovijem ih se ponovo pokušava „vratiti“ među glodavce. Uglavnom, njihova taksonomija nije baš sasvim jednoznačno definirana i u različitoj literaturi moguće je naiči na različite podatke.
Oblikom tijela su slični miševima, samo mnogo veći, nešto veće glave i manje zašiljene njuške. Teže oko 150 do 200 grama. Imaju vrlo snažne stražnje noge s 4 prsta, koja završavaju oštrim noktima. Na prednjim nogama također imaju zakržljao peti prst, što novi vlasnici često pogrešno pripišu ozljedi ili deformaciji. Rep im je gol, s busenom krzna na vrhu. Ima funkciju obrane od grabežjivaca, i u slučaju snažnijeg povlačenja, posebnim sustavom mišića se odvaja od ostatka tijela, uz minimalno krvarenje. Zapravo slično kao kod guštera, samo što im ne naraste novi. Tijelo im je prekriveno gustim mekim krznom, ravnomijerno raspoređene žute i crne dlake, koja im u kombinaciji daje smeđu nijansu. Trbuh im je prekriven svijetlim, gotovo bijelim krznom, koje dobro reflektira dio UV spektra, na koje im je oko posebno osjetljivo. Kao i svim drugim srodnicima, imaju velike sjekutiće koji kontinuirano rastu i moraju ih trošiti glodanjem hrane ili tvrdih predmeta. Prirodno su žute boje zbog reakcije enzima koje imaju u slini s klorofilom iz hrane. Ženke imaju produženu uretralnu cijev, što znatno komplicira prepoznavanje spolova (da, cure imaju onu stvar koju obično samo dečki imaju, praktično, ne?).
beba degu
Prirodno im je stanište u Južnoj Americi, vrlo su česti u Čileu, gdje često žive u vrlo teškim uvjetima, na dosta velikim nadmorskim visinama (i preko 2500 m) na obroncima Anda, hraneći se rijetkom suhom travom i sjemenkama. Zbog takvog načina života, nisu naviknuti na hranu bogatu hranjivim tvarima, pa im prehrana bogata mastima i šečerima dovodi do oštečenja jetre i šečerne bolesti. Zbog toga su u Europu uvezeni kao pokusne životinje za istraživanje dijabetesa. Tek kasnije ih se počinje držati i kao ljubimce. U domovini ih smatraju štetočinama jer se znaju počastiti usjevima.
Degue još nazivaju čileanskim vjevericama jer ponašanjem podsjećaju na vjeverice. Iako žive u rupama ili podzemnim jazbinama, mnogo vremena provode tražeći hranu, koju nose i čuvaju u jazbinama. Dobri su penjači, brzo trče, mogu skočiti i do metar u daljinu, preko pola u visinu.
Jedna od vrlo karakterističnih osobina im je iznimna društvenost. Žive u zajednicama koje međusobno dijele nastambu, zajedno traže hranu, spavaju na gomili i međusobno se griju, upozoravaju se na opasnost, brinu o mladima... Zanimljiv mi je bio podatak da sve ženke mlade smiještaju zajedno, i čitava zajednica brine o njima, ne vodeći računa tko je čiji. Jazbine im čini složeni niz kanala s više ulaza kako bi lakše pobjegli mogućem predatoru, te niz prostorija različitih namjena, od čuvanja hrane, spavanja, obavljanja nužde do čuvanja mladih. Zajednički ih kopa cijela kolonija, formirajući lanac, u kojem svaki degu iskopanu zemlju baca onom iza njega. U kamenitim područjima, gdje ne mogu kopati jazbine, mogu preživjeti i u pukotinama u stijenama, ili se skrivajući ispod kamenja. Dok degui koji žive pod zemljom najčešće stvaraju zajednice s jednim mužjakom i 4-5 ženki, oni nadzemno živući se udružuju u mnogo brojnije skupine (i preko dvadeset jedinki). Kreću se „na mahove“, trčeći nekoliko sekundi brzinom oko 17 km/h, nakon čega se umire, osmotre okolicu, i ponovo potrće. Na taj način su manje vidljivi predatorima i u isto vrijeme imaju bolji pregled nad okolinom. Dobro prihvačaju i druge životinje, činčilama dopuštaju da žive u njihovim jazbinama, te se griju uz njihovo debelo krzno.
Kako bi mogli funkcionirati u zajednici, razvili su vrlo složen sustav glasova, od upozorenja na opasnost, poziva na parenje, izražavanja prijateljstva, prijetnje, poziva mladima, poziva mladih ženki...
U slućaju da jedan degu opazi potencijalnu opasnost, proizvest će glasni zvuk, na kojeg će ostali reagirati bijegom u najbližu rupu. Kada se sretnu dva poznata degua, počet će si prijateljski „cvrkutati“ i na taj način izraziti dobre namjere. Nakon parenja, mužjak će se sve u okolini obavijestiti o svojim podvizima dvadeset minutnim neprekidnim glasnim cijukanjem (srećom rijetko to rade, tako da buka nije problem).
Iznimno su znatiželjni i inteligentni. Iako je kod životinja često teško razlikovati inteligenciju od urođenih nagona, u ljudskom okruženju jasno se vidi prilagodba ponašanju koje nikako nije tipično. Za razliku od većine životinja, degu nikad ne spava (svaka sličnost s poznatom parolom slučajna), barem ne na način na koji mi spavamo. Neovisno o smjeni dana i noći, oni prolaze kroz višesatne periode pune budnosti, kada skupljaju hranu, istražuju, kopaju... te periode kada se skupe i zajedno drijemaju na gomili poluzatvorenih očiju, ali uvijek svjesni okoline i spremni reagirati na potencijalnu opasnost. Vodu ne vole, ali se održavaju čistima kupanjem u pijesku, ćeškanjem (slično kao kada se pas ćeše stražnjom nogom, samo ubrzano) te međusobnim timarenjem. Imaju točno određenu hijerarhiju u zajednici, prema kojoj se određuje redoslijed jedenja (alfa mužjak prvi jede, ostali čekaju da on završi), tko dobiva ženke... Svaka jedinka u zajednici ima svoju hrpu grančica, kamenja i sličnih predmeta koje donese pred jazbinu. Velićina iste označava status te jedinke u skupini. U koliko se netko odluči popeti na njegovo mjesto, pokušat će mu uzeti njegovu hrpu.
U prirodi rijetko dožive 2 godine jer predstavljaju glavni izvor hrane mnogim pticama, ali uz čovjeka uz pravilnu njegu redovito dožive 6 godina.
Zbog svoje prirodne radoznalosti, inteligencije i društvenosti, degu se vrlo lako privikava na ljudsko okruženje. Ako se radi s njima, lako će naučiti raznorazne "trikove". Moji se najčešće odazivaju na na poziv, ali mnogo više motivacije pokazuju na šuškanje vrečice s hranom. Također dosta dobro razumiju gestikulaciju, tako da im se da objasniti kada se očekuje od njih da uđu u kavez, vrate se u sobu, popnu u krilo i slično. Ipak, ono što im daje poseban šarm je njihova tvrdoglavost, svojeglavost i neovisnost, zbog kojih uvijek ostaje neki dojam da se ipak radi o divljim zvijerima.
Koliko lako savladavali trikove koje ih se nauči, toliko će još lakše sami naučiti razne trikove, koji ponekad i nisu poželjni. Tako su moji degui već prvi put kad sam ih pronio stanom zapamtili gdje ima još neistraženog prostora, naučili kako otvoriti vrata koja su ostala odškrinuta, kako se sakriti iza vrata kada netko prolazi i šmugnuti dok otvara vrata, i uglavnom, bili su potpuno nemogući dok nisu uspjeli istražiti većinu stana. Još uvijek se zna dogoditi da ga baka unatoć trojim zatvorenim vratima nađe kako njuška po njenoj sobi. Vještinu krađe slatkiša također su doveli do savršenstva. Znaju po desetak minuta sjediti na stolu i čekati da okrenem glavu i u tom trenu ugrabiti nešto sa stola. Ponekad ipak malo pretjeraju, pa sam tako nekoliko puta ganjao po sobi živinu s čitavom tablom čokolade. Druga taktika koju primjenjuju je žicanje. Znaju skočiti u krilo, stati na stražnje noge i ostati u toj pozi dok god ne dobiju nešto za jesti.
Ovisno o trenutnom raspoloženju, na želje vlasnika reagiraju na bitno drugačiji način. Kada su gladni žedni ili umorni, bez problema će sami uči u kavez, ili će dopustiit da ih se primi i vrati. S druge strane, kada ne žele biti zatvoreni, na isti poziv će se razbježati i izbjegavati vlasnika dok se ne predomisle i odluče da bi ipak u kavez. Da se ne radi samo o slučajnosti, uvjerio sam se kada mi je jednom deguica pobjegla u spavaću sobu. Sat vremena sam ju neuspješno molio da se vrati, dok je ona trčala od rupe do rupe i bahato me gledala. Na kraju sam odustao i otišao spavati. Međutim, ona je usred noći ožednila, pa mi se popela na krevet i počela šetati po meni dok se nisam digao, vratio je u kavez i dao joj piti. Raspoznaju razne ljude i na svakoga drugačije reagiraju. Prema vlasniku će često imati puno povjerenje, ukučane će podnositi, dok će nepoznatim ljudima pristupati vrlo oprezno, s dozom straha.
Ipak, treba napomenuti da s njima treba malo više strpljenja nego s nekim drugim vrstama. Recimo, trebalo mi je preko pola godine da sa svojima uspostavim povjerenje.
Za razliku od mnogih životinja, degui nemaju običaj gristi, čak niti kada su uplašeni. Znaju grickati čovjeka iz znatiželje, ali vrlo nježno, bez namjere da ozlijede.
Za smještaj im je potreban malo veći kavez (oni za hrčke su definitivno premali). Moji imaju 40×60 širine i 50 cm visine kavez. Kavez mora obavezno biti metalan, najbolje s metalnim dnom, jer imaju vrlo jake zube i plastiku u jednom danu progrizu. U kavezu je dobro staviti "police" raznik visina, kao i grane po kojima se mogu penjati. Od drveta im ne treba davati orah, badem, kao niti crnogorično drvo bogato smolama. Idealno je drvo voča.
Dno kaveza najbolje je prekriti piljevinom. Nikako ne smiju biti ostavljeni da hodaju po metalnim prečkama jer će vremenom razviti upalu kože na stopalima. U kut im se može staviti i zdjelica s pijeskom u koju će obavljati nuždu (ponekad ju prenamijene u mjesto za zakopavanje hrane, ali uglavnom shvate čemu služi). Također im je potrebna posuda za vodu ista kakva se stavlja hrčcima i sličnim životinjama. Hranu im nije preporučljivo davati u jednu zdjelicu, jer će, ma u kakvom izobilju živjeli, onaj koji se smatra dominantnim inzistirati da on prvi jede, pa će nastati tučnjava. Davanjem u dvije odvojene hrpe, tučnjava oko hrane će se bitno smanjiti (ali ne i izbječi, izgleda da uživaju u tome).
Mnogi degui vole kolut za trčanje. Preporučam svakako onu "punu" izvedbu (dakle, koji nema prečke), jer se na njima može ozlijediti.
Voda im škodi krznu i koži, tako da ih se ne smije prati. Nekoliko puta tjedno treba im dati posudicu s pijeskom za činčile, u kojem će se okupati. Također vole imati nekakvu krpicu kojom se mogu pokriti.
Ipak, koliko god im velik kavez dali, degui će biti najsretniji ako ih se redovito pušta iz kaveza. Iako se vole zavlačiti u rupe (tipa iza ormara, kreveta...), i vjerojatno će posvojiti neki mračni kutak koji će smatrati svojom jazbinom, za razliku od nekih glodavaca, nemoju običaj ostati danima negdje skriveni, nego će ih radoznalost natjerati da izađu i istraže okolinu. Jednom kada se naviknu na okoliš, redovito će koristiti sobu za istrčavanje, skakanje po stvarima, igru, izležavanje ispod radijatora, na TV-u i sličnim toplim mjestima...
Zbog njihove društvenosti, degua nikada nebi trebalo držati samoga. U nedostatku društva svoje vrste, lako padnu u depresiju. Može se držati muško-muške, žensko-ženske ili miješane parove. Jedino nije preporučljivo držati više mužjaka na malo ženki, jer će doči do tučnjave. Inače se degui jako brzo vežu jedan za drugoga i postaju nerazdvojni. Zajedno spavaju, igraju se, kradu... Normalno je da ponekad dođe do odmjeravanja snaga, naguravanja, šamaranja šapama... pogotovo kada još nije uspostavljen jasan odnos snaga. Takve stvari je najbolje pustiti da sami riješe. Ozbiljnijom tučnjavom se smatra tek kada pokušaju ugristi jedan drugoga (događa se kada se dečki tuku oko cure).
Spol je ponekad malo teže razlikovati jer nije očito kao kod ljudi recimo.
Tako sam ja htio dvije cure, kad sam došao doma bio vujeren da su mu prodali dva dečka, i na kraju ispalo da je jedan od dečkiju trudan
Ipak, kada se zna na što paziti, moguće je sa sigurnošću odrediti. Mužjaci naime imaju veči razmak između analnog otvora i spolovila, glatku kožu između, uz vidljiv nabor koji se proteže paralelno, od analnog otvora do spolovila. Kod ženki je razmak između analnog otvora i uretralne cijevi manji, a odmah ispod uretralne cijevi nalazi se polukružno zadebljanje koje ju okružuje, i koje skriva otvor rodnice.
U prirodi im je doba parenja početkom zime, mlade nose 3 mjeseca, i u proljeće ih donose na svijet. Navodno u zarobljeništvu mogu i do četitri puta godišnje imati mlade, no taj podatak ipak ne kanim provjeravati
Mladi se rađaju vrlo razvijeni, odmah po porodu gledaju, hodaju, glasaju se i prekriveni su krznom. Već nakon nekoliko dana mogu početi jesti suhu hranu. I mužjaci i ženke zajednički se brinu za mlade i nema opasnosti da bi im mužjak naudio.
Degua nikad ne treba pokušati uhvatiti odozgor. Kao što sam spomenuo, njihov glavni predator su ptice, tako da će takvu kretnju "iz zraka" instinktivno shvatiti kao prijetnju i pobječi. Najbolje je pustiti de gua da se sam popne na ruku, a ako to ne ide, uhvatiti ga od ispod. Također, ne vole kada ih se drži zatvorene u ruci. Najbolje ih je držati na otvorenom dlanu i pustiti da se slobodno sjeste ili šeču kako im paše. Često se vole zavuči u rukav. Problem je što imaju iznimno oštre nokte, pa mogu izgrebati ako ih se nepravilno uhvati, pa se uplaše da će pasti i počnu se penjati. Još s vremena na vrijeme izgledam kao da držim čopor mačaka u kući. Kao što sam spomenuo, ne treba im dirati rep jer je sklon otpadanju. Zapravo, ne otpada čitav rep, nego se samo koža s određenog dijela (ovisno koji dio repa je uhvačen) skine poput rukavice. Ispod ostaje praktički gola kost i nekoliko krvnih žilica. Dolazi do umjerenog krvarenja koje se nakon nekog vremena zaustavi. Tijekom nekoliko dana taj goli dio se sasuši, kao da ispuca po dužini
Što se hranjenja tiće, već sam spomenuo da imaju sklonost dijabetesu i zakazivanju jetre ako ih se neodgovarajuće hrani. Uglavnom, nezdravo im je sve bogato mastima ili uljikohidratima, žitarice, orašasti plodovi, suncokret, kukuruz, voče... Takve stvari treba izbjegavati ili im eventualno davati u minimalnim kolićinama (jednom tjedno 2-3 zrna suncokreta, komadić sušene banane ili nešto tome slično), iako ih apsolutno obožavaju jesti i iskoristit će svaku priliku da užicaju ili ukradu nešto slatko. Glavna hrana treba im biti sijeno i posebna mješavina zadegue ili činčile (s time da ja i iz te kupovne hrane još povadim grožđice, sušene banane, šipak i slično i to im dajem kao poslasticu). neki savjetuju miješanje s hranom za zamorce, ali čini mi se da u njoj ima previše grožđica i sličnih stvari.
Ipak, degu nije baš ljubimac za svakoga. Kao što sam već spomenuo, radi se o svojeglavoj životinji koja zahtijeva određenu kolićinu strpljenja i ne trpi baš maženje po rukama kao recimo zamorci ili hrčci. Više ostaje na "daj mi nešto fino za jesti, počeškaj me iza uha, i odoh ja dalje raditi štetu po kući" odnosu. oko prehrane treba biti jako pažljiv kako nebi došlo do razvoja bolesti. Također, žive duže od prosječnog glodavca, tako da su dosta veća odgovornost. Zbog svega toga, ne čine mi se kao životinje koje bi se mogle povjeriti maloj djeci na brigu.
Nadalje jednom pušteni iz kaveza, skloni su napraviti određenu kolićinu nereda. Izmet im je krajnje neofenzivan, suhe kuglice bez ikakvog mirisa, neatraktivne bakterijama, no trebat će ipak češće usisati iza njih. Također, žice im ne smiju biti na dohvat zuba, tako da treba biti spreman na malo preuređivanja ako se žice od računala, struje i slično držalo na podu. Ponekad su skloni krađi stvari, što može varirati od slatkog do pomalo iritantnog. Nekidan sam u njigovom brlogu našao nekoliko šrafcigera, posudicu za sol, par olovaka, bateriju, stranicu iz skripte i još nekoliko stvari koje sam tražio danima.
Post je objavljen 03.01.2011. u 08:10 sati.