Domaći konj
Konj (Equus caballus) je veliki četveronožni sisavac, pripadnik roda Equus. Konji su odavno bili jedna od najvažnijih domaćih životinja koja se uzgaja u vrlo velikom broju raznih pasmina, a živi širom svijeta.
Taksonomski, domaći konji su domesticirani oblik divljih konja (Equus ferus), i zajedno s magarcima i zebrama spadaju u porodicu konja (Equidae), u red neparnoprstaša.
Konji se razlikuju građom i veličinom tijela, kao i krznom i njegovom bojom. Ovisno o svrsi uzgoja, dijele se na tri osnovna tipa, hladnokrvne, toplokrvne i punokrvne konje. U hladnokrvne se ubrajaju u pravilu konji čija tjelesna težina prelazi 800 kg. Te pasmine korištene su uglavnom za rad u polju, rudnicima ili za šumske poslove. Toplokrvni su, suprotno prvima, tipični jahači konji jer su lakše građe i pokretljiviji. Pored toga, oni su dobri dresurni i skakači konji. Punokrvni su prije svega sportski konji, uglavnom su vrlo osjetljivi, a u trku dosežu i do 70 km/h (Vršna brzina; najveća prosječna brzina na udaljenost od 160 km iznosi oko 12-20 km/h[1]).
Polukrvnim konjima nazivaju se mješanci toplokrvnih i punokrvnih konja. Nazivi hladnokrvni, toplokrvni i punokrvni ne potiču od topline ili količine krvi konja, nego označavaju njihov temperament. Tako su hladnokrvni konji obično vrlo pitomi i snažni, i s mirom podnose puno toga, dok se punokrvne općenito smatra "ludim", razdražljivim i ni izdaleka se njima ne može tako jednostavno upravljati kao s hladnokrvnim.
Konji se u hodu oslanjaju samo na treći, srednji nožni prst. Ostali prsti su im zakržljali. Oči konja su smještene postrano na glavi, što im omogućuje vidno polje od gotovo punog kruga (350°). No, ono što se događa neposredno ispred njihovog nosa ili straga, konji primjećuju tek ako okrenu glavu. Konji nisu slijepi za boje, ali ne razlikuju ih baš dobro. Ne ralikuju smeđu od zelene i sive, ali boje kao što su bijela, crvena, žuta i plava vide jako dobro.
Imaju vrlo pokretljive ušne školjke i mogu ih okrenuti u bilo kojem smjeru. Okretanjem prema naprijed, konj pokazuje pažnju i znatiželju, no ako ih okrene prema natrag i priljubi uz glavu, to je upozorenje i pokazuje agresivnost ili strah. Ako uši mlitavo vise u stranu to je znak da se ne osjeća dobro ili je umoran, no može biti i znak potčinjavanja kao i opuštenosti. Ako su mu pri tome oči poluzatvorene, to može značiti i zadovoljstvo. Uši usmjerene prema natrag znak su nelagode, a kod jahanja, pažljivosti.
Radi zaštite od grabežljivaca u prvobitnom okolišu, konji su razvili različite boje. Jedna od najranijih je svijetli ton smeđe boje. Tipični pretstavnici konja te boje su norveški fjordski konji, koje uz to odlikuje i uočljiva tamna pruga duž mjesta gdje izrasta griva.
Veličina, starost, razmnožavanje Ovisno o pasmini, domaći konji dosižu visinu u "ramenima" između 60 i 210 cm. Konji visine do 146,5 cm nazivaju se poni, a oni visoki do 145-148 cm su mali konji[2]. Težina ponija i velikih konja kreće se od 90 kg pa do 1200 kg. Tjelesno odraslim konj se može smatrati u dobi od tri do šest godina, poniji ranije, veliki konji kasnije. Veliki konji mogu doživjeti oko 30 godina, dok poniji mogu živjeti i do 50 godina. Najveća dokazana starost jednog velikog konja je 62 godine[3]. Očekivani životni vijek konja uveliko zavisi o pasmini, uvjetima života i načinu korištenja životinje.
Kobile su spolno zrele s 12 do 18, a ždrijepci u dobi između 12 i 20 mjeseci. Kod svih konja skotnost traje točno 330 dana (11 mjeseci). Ciklus parenja počinje u proljeće, a vrhunac doseže u ljetnim mjesecima. Ako životinje žive u štalama i hrani ih se intenzivno, moguće je postići skotnost i zimi. Kobile su plodne samo svakih 21 do 24 dana. Nakon skotnosti od oko 11 mjeseci, kobila donosi na svijet ždrijebe, koje odmah nakon toga pokušava ustati. Ovo je kod konja koji žive na slobodi izuzetno važno, jer inače je ugroženo od zvijeri.
Porijeklo [uredi]
Divlji konji, oblik od kojeg potiču današnji domaći konji, su domesticirani prvi put u centralnoj Aziji, vjerojatno oko 3000 godina p.n.e., a neki autori smatraju, da je to bilo još u 5. tisućljeću p.n.e. Postoje različite teorije o tome, kada i gdje je čovjek prvi put koristio konja. Zadnja istraživanja, koja se temelje na uspoređivanju mitohondrijskog DNK današnjih domaćih konja i fosila izumrlih vrsta, upućuju na odgovor, da se domesticiranje konja odvijalo na više mjesta, nezavisno jedno od drugih. Bitna indicija za takav zaključak je širina genetičkih varijacija, koja je u obje testirane skupine bila jednako velika. Da se domesticiranje odvilo samo na jednom mjestu, kod domaćih konja bi se mogla očekivati puno manja širina genetičkih varijacija. Pored toga, testovima je utvđeno da su neke izumrle vrste bliže srodne današnjim vrstama, nego što su neke vrste domaćih konja međusobno srodne.
Istraživanja mitohondrijskog DNK, provedena 2002. pokazala su, da je domesticirano najmanje 77 osnovnih tipova kobila u različitim područjima zemlje nezavisno jedno od drugog, što je bitno više nego kod drugih vrsta domaćih životinja
Post je objavljen 02.01.2011. u 19:40 sati.