Klarinet (it. clarinetto; njem. Klarinette; fr. clarinette; en. clarinet; rus. :;0@8=5B), skraćeno Cl., drveni je puhački instrument sa Xednostrukim Xezičkom od trske. Početni dio mu Xe usnik, kljunastog oblika, na čiXu se ravnu stranu, preko ulaznog otvora cijevi, naliježe Xezičak, učvršćen na donjem kraXu obručem sa zavrtnjem. Cijev ima četiri dijela, koXi se uvlače Xedan u drugi, a završni Xe ljevkast (tzv. korpus) i po rubu optočen metalnim prstenom. Na cijevi se nalazi veliki broX rupica, od kojih se jedan dio pokriva jagodicama prstiju, a ostali poklopcima (tzv. klapnama) koje se pokreću složenim sustavom poluga. Mehanizam suvremenog klarineta je vrlo usavršen, kao i izvođačka tehnika, tako da on spada među najvirtuoznije instrumente po lakoći s kojom se mogu izvoditi i krajnje brzi i složeni tonski pokreti. Raspon izvodljivih tonova mu je najveći od svih puhačkih instrumenata, a sam ton je bogat i izražajan, pogodan za vrlo različite glazbene karaktere. Posebna odlika klarineta je širok raspon tonova i glasnoće – od skoro jedva čujnog zvuka do vrlo prodornog, naročito u visokim tonovima. Najdublji registar, tzv. šalmajski, vrlo je osoben po tamnoj i dramatičnoj zvučnosti. S obzirom na sve ovo, klarinet je među duhačkim instrumentima najsvestraniji, pa mu se i u orkestru često dodjeljuXu istaknute uloge, solistička literatura je dosta bogata, nalazi mjesta u komornim asamblima, vodeći Xe melodiXski instrument u duhačkim orkestrima, a posebno značaXnu ulogu ima u jazzu.
Najdalje porijeklo klarineta seže do instrumenata s trščanim jezičkom – u staroj Grčkoj (aulos), pa i ranije, u Egiptu i drugdje. Suvremeni klarinet je kreirao J. C. Denner 14.01.1690. g., usavršavanjem Xedne vrste šalmaja. Već u 18. stoljeću Xe (npr. kod Mozarta bogato korišten, a ušao Xe u klasičan orkestralni sastav. Tehnički Xe usavršen tokom 19. stoljeća, kada su ga rado koristili skladatelji romantičari.
Klarinet se gradi u tri osnovna registarska oblika: B Klarinet (Clarinetto in Sib) koji zvuči veliku sekundu niže od zapisanog, A Klarinet (Clarinetto in A) koji zvuči malu tercu niže od zapisanog, i rjeđe korišteni C Klarinet (Clarinetto in Do) koji zvuči kako je zapisano.
Razlog zbog kojeg se dionice za klarinet u orkestralnom notnom zapisu pišu u netransponiranom obliku, a praktički izvode u transponiranom je u tome što se razni tipovi klarineta sviraju na isti način. Klarinetist koristi iste prstohvate za sve tipove klarineta, čime se znatno olakšava izvođenje notnih zapisa.
Druge vrste klarineta [uredi]
Osim osnovna tri oblika, klarinet se javlja i u obliku malih klarineta koji se grade u više registarskih oblika: in Eb koji zvuči malu tercu više od napisanog, in Ab koXi zvuči malu sekstu više, in F koXi zvuči kvartu više i in Db koXi zvuči malu sekundu više. Svi ovi klarineti su česti u proširenoj obitelji klarineta, kao što je slučaX u voXnim orkestrima, a rjeđi u klasičnoX glazbi (ipak, Richard Strauss u operi Electra traži sljedeće klarinete: 1 Cl. in Eb, 4 Cl. in B, 2 Cl. contralti (basethorn), 1 Cl. basso).
oš Xedan oblik klarineta Xe i basetni rog ili alt-klarineta (it. clarinetto contralto ili corno di bassetto, njem. Bassetthorn, fr. cor de basset, en. bassethorn, rus. baset-horn) koXi Xe rijetko u upotrebi, ali se ipak može naći kod Mozarta, Beethovena, Richarda Straussa i drugih.
Najveći u porodici klarineta je bas klarinet. Ugođen je in B, a zvuči za veliku nonu dublje od notnog teksta napisanog u violinskom ključu. U 19. stoljeću usavršio ga je Adolphe Sax, izumitelj saksofona.
Ipak, naXčešći registarski oblici klarineta koXi se nalaze u klasičnom orkestru su A i B klarinet.
Post je objavljen 05.01.2011. u 19:58 sati.