ponedjeljak, 03.01.2011.
GAVRAN
Obični gavran (lat. Corvus corax) je vrsta ptica iz porodice vrana. Dužinom tijela većom od 60 cm je najveća vrana, ali i najveća vrsta podreda pjevica na svijetuObični gavran je dužinom tijela koja može biti i do 64 cm, težinom između 1 i 1,5 kg te rasponom krila od 1,20 m značajno veći od svih drugih europskih članova porodice vrana. Jednobojno je crn, a pokrovna pera, naročito na krilima, imaju metali sjaj. Upadljiv klinasti oblik repa je posebno vidljiv u letu i po njemu ga se već izdaleka može razlikovati od vrlo slične vrste crnih vrana (Corvus corone). Kljun mu je snažan, i lagano zakrivljen prema dolje.
U letu se glasno glasaju zvukom koji liči na šuplje korrk ili korkh. Gavran može vrlo dobro oponašati i glasove drugih vrsta. Može iznimno dobro imitirati ljudski govor.
Rasprostranjenost [uredi]
Gavrani žive u velikim područjima holarktika. Nastanjuje područja na jug do Magreba, Irana i sjeverne Indije, kao i do srednje Amerike. U Europi, Glasanje [uredi]
Gavrani se glasaju velikim brojem različitih glasova, nekim od njih se dozivaju, a neke koriste za sporazumijevanje. Koji od dvije vrste glasanja koriste za sporazumijevanje još uvijek je predmet rasprava i studija. Pored toga, opaženo je i da gavrani reagiraju na dozivanja odnosno glasanje drugih vrsta. Pretpostavlja se, da je to ponašanje naučeno, jer se regionalno razlikuje.
sjevernoj Americi i na sjeveru Kine postoje velika područja gdje iposljedica ljudskog progona, nema. No, u Europu se ponovo vraća. Osim toga, gavrana nema niti u dijelovima središnje Azije i u najsjevernijim dijelovima Sibira.
Ova vrsta živi u šumama i planinama, ali i na otvorenom prostoru i na obalama.
Gavrani su nekada nastanjivali cijelu Europu. U 19. stoljeću bio je proglašen "štetočinom", i počeo je progon, tako da ga već oko 1900te više nije bilo u velikim dijelovima. Smanjivanje područja u kojima je živio nastavilo se sve do Drugog svjetskog rata. Tek u zadnjim desetljećima dolazi do oporavljanja i povratka gavrana u područja i krajeve gdje je već bio istrijebljen. Ponegdje, kao na primjer u Belgiji, Nizozemskoj i nekim dijelovima Njemačke gavrani su ponovo naseljeni 1970tih i 1980ih.
Način života i ponašanje [uredi]
Obični gavrani su stanarice. U vrijeme "udvaranja" koje je kod gavrana zimi, može ih se vidjeti kako u paru u letu izvode akrobacije. Okrugla gnijezda grade na stijenama ili stablima, a u novije vrijeme sve češće na dalekovodima. Ove ptice žive u trajnim parovima, a isto gnijezdo koriste više godina. Na četiri do šest jaja pretežno leži ženka, ali nakon što se ptiči izlegu, hrane ih i brinu o njima oba roditelja.
Prehrana [uredi]
Obični gavrani su tipični svežderi. Jedu žitarice i drugo sjemenje svih vrsta, a vrlo rado jedu kukuruz. Osim toga, aktivno lovi malene životinje kao miševe, "krade" jaja i ptiče iz gnijezda drugih ptica ali jede i strvinu. Naročito mlade ptice, prije spolne zrelosti, često cijelu godinu žive na smetištima.
Ostalo [uredi]
Obični gavranObični gavrani spadaju među najinteligentnije ptice. Pokusima je dokazano da je sposoban unaprijed planirati komplicirane aktivnosti. Kod skrivanja hrane, pokazuje kako izvrsnu sposobnost pamćenja, tako i sposobnost predviđanja ponašanja drugih. Čini se da gavran zna, da je skrivena hrana sigurna samo ako ga pri skrivanju nitko nije vidio.
Gavrana se može pripitomiti. U takvim slučajevima, njegova iznimno velika sposobnost oponašanja glasova dovodi do toga, da "razgovara" s "vlasnikom".
Gavran u europskoj kulturi [uredi]
Gavran je kao izrazito pametna, socijalna i visoko prilagodljiva životinja bio oduvijek predmet legendi i folklora. Različite kulture nose i različite legende o gavranu.
Poznata je i poema Gavran američkog književnika Edgara Allana Poa.
Gavran, najpoznatija poema Edgara Allana Poea. Tamna poema koja govori o izgubljenoj ljubavi. Prvi put je izdana 29. siječnja 1845., a po izdanju donijela mu je svjetsku slavu.
WikIzvor ima izvorni tekst na temu: Gavran (poema)
Interpretecija [uredi]
Ova pjesma je arhetip Poevih melankoličnih pjesama čiji je središnji motiv neprežaljeni gubitak voljene osobe i nesmirljiva bol nanesena nemilosrdnošću vremenskog tijeka stvarnosti. Ona pjeva o Ljepoti i o tuzi koju Ljepota neizbježno u senzibilnom ljudskom biću pobuđuje.
Za Poea, nema ljepše, poetičnije teme za pjesmu od „preuranjene smrti voljene djevojke". Logika njegovog zaključivanja je sljedeća: Ljepota kao jedina legitimna provincija pjesništva u svom vrhunaravnom obliku neizbježno iz ljudske duše iznuđuje suze, odnosno u njoj pobuđuje Tugu, melankoliju. Od tu krenuvši, on postavlja slijedeće pitanje: „Od svih melankoličnih tema, koja je po univerzalnom shvaćanju čovječanstva najmelankoličnija?“ Jedan, i samo jedan odgovor mu se pritom nametnuo: Smrt. Sada, njega kao pjesnika, zanima kada je ova od svih tema najmelankoličnija, istovremeno i najviše poetična? Tada kada se najbliže veže uz ideju Ljepote, glasi njegov odgovor. Iz ovog, i iz još nekoliko sporednih argumenata, on dolazi do zaključka, dedukcijom, da je najpoetičnija od svih pjesničkih tema smrt prelijepe žene i također, nalazi izvan svake sumnje, da su za njeno izgovaranje najprikladnije usne nesretnog i njene prisutnosti uskraćenog ljubavnika.
Pjesma započinje prisjećanjem pjesnika na jednu davnu, sjetnu prosinačku noć, kada je za stolom sjedivši, polu-pospan proučavao stare, neobične spise u nadi da će tako iz svog srca odagnati tugu za neprežaljenim gubitkom ljubavi svog života: djevom besprijekorne ljepote, kojoj anđeli nadjenuše ime Lenora, bezimenoj zauvijek u svijetu smrtnika. Upravo ovo nastojanje pripovjedača da zaboravi svoju preminulu ljubavnicu i njegova nemogućnost, točnije njegova sklonost samoranjavanju i perverzno naslađivanje u upornom odbijanju istog nastojanja, predstavlja samu srž i dinamiku cijele poeme.
Ono što obavija pjesmu mističnošću je dijelom scenografija: otuđenost doma u romantičarskoj nigdjezemlji, kontrast olujne noći i mirnoće koja vlada u prostoriji-boravištu učenjaka, te ponajviše pojava i neobično ponašanje ptice simbola – Gavrana. Isprva, pripovjedač je ispunjen strahom na prve zvuke muklih udaraca po vratima – možda zbog štiva koje je stajalo pred njim, i u kojem je tražio više od bijega od svojeg sjećanja na izgubljenu draganu? Da još uvijek sluti njen povratak jasno je naznačeno njegovim mračnom hodniku upućenim šapatom: „Lenora“. Nije li to bio strah na divlju pomisao da bi se to upravo njezin duh mogao nalaziti pred njegovim vratima? Nadalje, pjesnik nam aludira na Hadsko porijeklo mračne ptice u stihu „Kako te na žalu zovu hadske noći otkud stiže?", a time i zlokobnih namjera same ptičurine. Da će on (gavran) zauzeti dominantnu ulogu, naslućeno je njegovim slijetanjem na mramorno poprsje boginje Palade izvan pjesnikova dohvata, čime je jasno istaknut kontrast crno-bijelo, odnosno slutnja da će svjetloću razuma (Palada=Atena) progutati crnoća noći. Da nije riječ o običnoj ptici, jasno nam govori veoma zgodan, ali posve slučajan, iako neobičan gavranov odgovor na glasno izrečene pjesnikove misli: "Svi me druzi ostaviše, Otići će i on kao nade što me ostaviše". Tad će Gavran "Nikad više".
Ta mističnost svoj vrhunac doživljava u zadnje dvije strofe pjesme, gdje se gavrana uspoređuje sa „zloduhom, što sniva, spava“ i istovremeno se razotkriva dotad skrivena, ali dijelom naslućivana, alegoričnost pjesme u stihovima „Iz mog srca kljun svoj vadi, nek ti trag se ovdje zbriše!" „Reče Gavran: "Nikad više". Za primijeti je, da riječi „iz mog srca kljun svoj vadi“ predstavljaju prvu metaforu u cijeloj pjesmi i zajedno sa odgovorom „Nikad više“ potiču čitatelja da preispita svoje dosadašnje poimanje pjesme i potraži dublji moralni sadržaj. Tek se u zadnjoj strofi naznačuje da je gavran zapravo simbol tugujućeg i nejenjavajućeg prisjećanja, kako svojim vlastitim riječima tumači Poe.
Zanimljivosti [uredi]
Po vlastitim riječima Edgara Poea, pjesma je napisana od kraja prema početku, potpuno programatski, a ipak vrhunskim umjetničkim majstorstvom. Krenuvši od dužine pjesme, teme, zatima motiva, odredio je refren kao glavnu stilsku figuru i odlučio se za "Nevermore" = "Nikad više".
Gavrani (lat. Corvus) su rod velikih ptica. Sve su ili potpuno crne, ili uglavnim crne s bijelim ili sivim mrljama. Veličina im se kreće od relativno male čavke (Corvus monedula koja je još uvijek veća od većine vrapčarki) do velikog običnog gavrana sjeverne polutke i Corvus crassirostris s visočja Etiopije. Ptice ovog roda nastanjuju sve kontinente s izuzetkom Južne Amerike i Antarktike, i brojih udaljenih i oceanskih otoka.
Ovaj rod obuhvaća 42 vrste. Veči članovi roda u govornom jeziku često se nazivaju "gavranima", a manje vrste "vranama". To nema nikakvu biološku podlogu, jer ne postoji nikakva taksonomska podjela u tom smislu.
U Europi iz ovog roda žive obični gavrani, dvije podvrste vrana: siva i crna vrana, te gačac (Corvus frugilegus) i čavka (Corvus monedula).
Ptice iz ovog roda imaju specifičan način glasanja[1], koji se u hrvatskom naziva "graktanje", i često se koristi u svakodnevnom govoru.
Sadržaj [pokaži]
1 Sistematika
2 Ponašanje
2.1 Glasanje
2.2 Inteligencija
3 Ljudi i gavrani
4 Vrste
5 Vanjske poveznice
5.1 Izvori
Sistematika [uredi]
Ovaj rod je prvi opisao Carl Linné u svom radu Systema Naturae iz 18. stoljeća.[2] Porijeko imena je latinski corvus što znači "(crn kao) gavran".[3]. Specifičnom vrstom za rod smatra se obični gavran (Corvus cornix); u istom djelu navode se i vrana (C. corone), crna vrana (C. cornix), gačac (C. frugilegus) i čavka (C. monedula). Izvorno, u tom rodu je bila i svraka pod lat. imenom C.pica, dok nije kasnije izdvojena u zaseban rod. Danas rod obuhvaća najmanje 42 recentne i najmanje 14 izumrlih vrsta
- 09:26 -
