I tako, najednom mi se u snu pojavi sljedeća scena:
Sjedimo u nekom studiju, nisam siguran jel radijski ili tv, Huljić, ja, voditeljica i još neki, njih nisam memorirao, valjda jer nisu ni bitni za priču. Ne znam točno ni koja je tema, a još manje što sam ja tamo radio, ali u snovima je sve moguće. Mislim da je pokretač za takav sadržaj sna bila jedna emisija koju sam gledao na tv-u prije više godina. U toj emisiji gost je bio Huljić kao bitan predstavnik estrade, te jedna kantautorica iz nešto mlađe generacije, 'alternativna scena', zaboravio sam koja, ali nije ni bitno. Uglavnom, cura stvara nešto sasvim drukčije od Huljića. I dobro se sjećam, a to je ono što mi je tada diglo tlak, a možda i razlog ovog mog sna, tema je bila kvaliteta u glazbi. Cura je rekla neko svoje mišljenje, a onda se Huljić okrenuo prema njoj i održao joj kratki govor - bukvicu o tome što je zapravo estrada, sa zaključkom kako je cura očito neiskusna, pa će tek s vremenom shvatiti neke stvari koje je on, Huljić, shvatio odavno. Ona mu se nije išla suprotstavljati. Možda iz razloga što se postavio kako 'tata' kojem se ne bi smjelo suprostavljati, a možda jer joj je bilo bespredmetno ulaziti s njim u bilo kakve polemike. Uglavnom, znam da je meni tada bilo skroz žao što se nekako i sam nisam našao u tom studiu, jer bih Huljiću rado bio rekao nekoliko stvari. E zato postoje snovi, u njima se može razgovarati sa svakim i reći svakome što ga ide. Ali, i taj dio sna je trajao kratko, tek nekoliko rečenica, izgleda da i snovi imaju ograničenje.
Prvo je Huljić imao riječ i nešto samouvjereno, s visine trkeljao, onako kako on to već zna, opet u maniri 'tate'. Onda je voditeljica pitala nešto mene (kao da sam ja bitan, a ja nitko i ništa po tom pitanju, potpuno nepoznat lik, ali eto, snovi...). I ja kažem:
- Za početak, s obzirom da je g.Huljić među prisutnima, bilo bi mi šteta ne iskoristiti priliku i ne reći što mislim o tome što on i njegova supruga stvaraju.
- Recite. - kaže voditeljica.
- To što oni stvaraju je najobičnije smeće, ni trunku više od toga. To treba jasno i glasno reći. To ne vrijedi ništa, ni koliko je crno pod noktom.
Uopće ne gledam Tončija, ali točno mogu osjetiti kako mu se diže kosa na glavi, a para koja mu je krenula iz ušiju poškakljala me po licu.
- Ma molim vas. - obrati se on voditeljici, ni on mene ne gleda. - Gospodin raspravlja o ukusima, ne trebamo gubiti vrijeme na to, ukusi su različiti, njemu se ne sviđa moja glazba, neću plakat zbog toga, drugima se sviđa i sve ok.
- Ja ne raspravljam o ukusima. - opet ja. - Nema to veze s ukusom. Ono što stvarate vi, tekstovi koje piše vaša supruga, kao i većina vaših kolega uostalom, to je najobičnije smeće i nema to veze s ukusom. To je jednostavno činjenica. Vaše gluposti štete ljudima i održavaju ih glupima kakvi i jesu.
- Ma dajte molim vas. - kaže Tonči. - Pa gdje ste uopće našli ovoga, šta će mi on pričati o tome što valja, što ne. Publika je najbolji pokazatelj i kritičar. Molim vas, tko je taj lik.
- Publika nije nikakav kritičar, a ni pokazatelj. Ja vam tvrdim da su vaše pjesme najobičnije smeće. Dajte mi bilo koju i dokazat ću vam da su to potpune besmislice.
I tako, nekim čudom se u trenu na stolu pred nama nađe nekoliko Vjekoslavinih pjesama. Uzmem jednu po jednu i lagano krenemo u analizu. Svaki sljedeći redak sve gluplji, pjesme ono totalno, ali totalno besmislene.
To je ono čega se sjećam iz sna. Ne znam što je bilo poslje, nije ni bitno, ali bio sam zadovoljan što sam barem na taj način imao priliku 'osvetiti' onu mladu kantautoricu, čijeg se, eto, imena, pa čak ni lika, ne mogu uopće sjetiti. A Huljića itekako znam, i likom i nedjelom. Zar nisu mediji kurve? Uspjeli su nam napuniti glave najnepotrebnijim glupostima i najbeznačajnijim likovima.
Watch out you might get what you're after
Cool baby strange but not a stranger
I'm an ordinary guy
Burning down the house
U jednoj epizodi Simpsona neki tip baci oko na Marge, a ni ona ne ostane ravnodušna. Homer vidi što se događa i naprosto poludi, eksplodira. Dohvati tog tipa, uhvati ga za kragnu, sline mu pršte iz usta dok mu se, urlajući, unosi u lice. Onda ga pusti, pokaže tom tipu vjenčani prsten na svom 'vjenčanom' prstu (kojeg ne može skinuti i da hoće, jer prsti su mu znatno odebljali od kada ga je prvi put stavio) i drekne: JEL ZNAŠ TI ŠTO JE OVO? ZNAŠ LI? TO ZNAČI DA JE ONA - MOJE - VLASNIŠTVO!!! MOJE VLASNIŠTVO! I zato briši odavde smjesta i nemoj da te nikad više vidim, inače......
Iako u Simpsonima vole karikirati, karikiranje je lijepa metoda da se istina kroz silne naslage smeća probije do središta čovjekovog mozga.
Vaše veze i brakovi, kao i vaše shvaćanje "ljubavi" su upravo na tragu ove scene iz Simpsona. Svojatanje je neizbježno. Vaš partner je vaše vlasništvo, o tome nema dileme, u malo manjoj ili manjoj većoj mjeri, ovisi o stupnju vaše neosvještenosti. Ali, vaše je vlasništvo, o tome nema sumnje, to je tako i nekako ispada kao da je potpuno 'normalno' što je to tako. A nije normalno, poremećeno je.
Ljudi jedostavno obožavaju lagati i sebi i drugima, svima lažu. A najgluplja vrsta laganja je ona prema sebi, tu sve počinje. Kada uspješno lažemo sebi, onda ćemo se već nekako snaći i u laganju drugima. To je jedan fini, začarani krug, obrazac kojeg gledate od okoline još kao malo dijete, a onda ga počnete i sami primjenjivati i prenosite taj princip djelovanja na sljedeću generaciju. Namučit ćete se ako želite naći osobu koja je potpuno poštena prema sebi i prema drugima. A život u laži nije život. To je neživot. Kao što crna nije boja. Ona je ne-boja.
I tako, posesivnost, ljubomora, krivo shvaćanje, dovode do sivkastosti života u kojem se ekstaze i životna radost događaju jako rijetko, a trebale bi se događati neprestano, jer ekstaza i radost nalaze se u samom centru vašeg bića. Ali u njemu nema mjesta za svojatanje, a ni za ljubomoru. Tamo prebiva čista sloboda i kome god ona nije bliska, taj neće moći ni zamisliti što se sve nalazi u njemu samom. Živjet će samo na površini. Veslat će po površini, ali nikad neće zaroniti u sebe. To je šteta, ali što se može, nikoga se ne može natjerati da bude slobodan, to može samo sam poželjeti.
Nikako mi nije legao termin 'višeljublje'. Ima nešto u tom 'ljublje' što mi smeta i para mozak. Isto je i s 'jednoljubljem' (to je ono suprotno od 'višeljublja', prevladavajući, odobreni način 'voljenja'), a o 'sebeljublju' da i ne govorimo.
Dok voljeti, e to je već nešto drugo, s tim nemam problema, zvuči dobro. Izbacujem dakle termin višeljublje jer mi ne štima. Osmišljen je tako da već u zvuku implicira da se radi o nečem perverznom, a ne radi se.
Svakakvi uvodi su mi pali na pamet vezano uz ovu temu, jer tema je zanimljiva i sveobuhvatna. Kroz nju se može pojasniti mnoge boleštine društva, ali ako krenemo s tim, to će nas odvući predaleko, a meni prvom se ne čitaju dugački postovi. Ali bojim se da ovdje neću moći stati na dva odlomka. Žao mi je i ispričavam se, molim da produžite dalje do jednostavnijih blogova koji ne traže toliki mentalni angažman i koji vas neće uznemiriti na način da kroz čitanje pomislite kako s vama nešto nije u redu (a gotovo je sigurno da puno toga nije u redu, jer ipak ste jedinka i broj ovog društva). Ili jednostavno kliknite svoj omiljeni portal, net.hr ili što već, i opustite se uz dnevnu dozu smeća na koje ste toliko navikli. I zapalite cigaretu uz kavu. Popijte koka kolu umjesto vode.
Društvo vas laže na bezbroj načina. Cijela njegova filozofija je jedna velika laž. Nema razloga da vam onda govori istinu o Ljubavi, baš tu vas želi držati na kratkom lancu i slomiti vas u korijenu, držati vas poslušnima, glupima, nervoznima, neurotičnima, 'zapošljivima'... Kurvini sinovi vam jednostavno ne prestaju lagati. Nisu oni sad ne znam koliko krivi, i njima lažu od malih nogu. Ali nisu ni nevini, daleko od toga. Neosvještenost nije opravdanje.
Što vam vaše društvo kaže o voljenju? Ne mislimo ovdje, razumije se, na voljenje tate, mame, prijatelja i sestrične. Kaže vam da trebate naći jednu osobu, zaljubiti se do ušiju i kad vidite da je to to, lijepo si međusobno obećati da ćete vi i ta osoba proživjeti život zajedno, od tada na dalje, do kraja. To je ideal. Kažu vam da je to poželjno, prirodno i da bi tako trebalo.
Biblija nije sveta, ona vam također laže, a na njoj se kao temelje mnoga društva. Napisali su je ljudi, od kojih mnogi poremećeni. Ona je svojevrsna hristomatija, skup tekstova napisanih kroz period od recimo tisuću godina, koje su onda negdje u 4.-om stoljeću doslovno - političari, složili u jednu knjigu i proglasili je svetom. Na nivou kao kad Sabor izglasa neki zakon.
U temelju društva je dakle laž koja ima bezbroj lica. A ako je temelj loš....
U 'Americi' svaki čovjek koji drži do sebe, to se već priča kao izreka ili vic, ima svog psihijatra. A mnogi pshijatri su najveći bolesnici koji postoje. I tako, mi nismo još toliko napredni, razvijeni, civilizirani i uspješni da bi svaki Hrvat imao svog psihijatra, ali polako, polako.
"I've been across the water now so many times
I've seen the one eyed witchdoctor leading the blind"
Žaba koja cijeli život živi na dnu bunara, ne može nam pričati o ljepoti cvjetne livade.
Ako su mi kao malom ispričali jednu jedinu priču o tome kako stvari stoje, morao bih biti stvarno faca da se odlijepim od te jedne priče i počnem smišljati i živjeti neke nove.
Ako vam kao maloj curici i kao malom dečkiću ušerafe u glavu ideju o tome kako stvari stoje po pitanju voljenja, držat ćete se te priče, nemate puno izbora. I držite se te priče, čak i kad vidite da ona ne štima. To je kao u nekom neobičnom filmu. Recimo onaj film, glumi Jim Carrey, bolesna producentska kuća bavi se snimanjem reality showa i žele napraviti skroz pomaknut i lud reality, nešto što će prikovati gledatelje uz ekrane i donjeti ogromnu zaradu. Na nekom otoku naprave izmišljeni grad, dovedu glumce, svi oni glume da su stanovnici tog grada. Produkcija nekako dođe do djeteta, otme dijete, to dijete naraste u Jima Carreya i ono je jedina osoba u tom gradu koja nema pojma da je u realityju, svi drugi glume i to glume godinama, show traje i traje, generacije odrastaju uz njega. Jim ima svoje roditelje (glumce), cijeli njegov život odvija se unutar realityja, sve je izmišljeno i nestvarno. Cijeli svijet preko tv-a prati što se događa s njim i tako godinama. S vremenom Jimu stvari postanu sumnjive. Jesu li to zaista moji roditelji? Pa morali bi biti, ali... Jesu li to zaista moji prijatelji? Je li to zaista moj život? Duboko u sebi zna da tu nešto debelo ne štima, a onda počinje tražiti, i nalaziti, i vanjske dokaze za to. Crv sumnje mu ne da mira. Ne može se više vratiti u 'normalni' život, ne sada kada mu je sve postalo sumnjivo. On traži i traži, hoće van iz te izmišljotine. Super film. I vrlo stvaran.
Društvo vam dakle kaže kako je prirodno voljeti jednu osobu. Ako slučajno s njom iz nekog razloga prekinete, ni to nije smak svijeta. Nađete si drugu. Ako ni s njom ne ide, nije problem, nađete ponovo novu. To se zove serijska monogamija i ona je, što se društva tiče, ok. Ali voljeti dvije ili više osoba istovremeno, e to ne. To vam neće oprostiti i možete se smatrati velikim sretnikom što paljenje na lomači više nije in, jer sigurno biste gorjeli da je.
Je li prirodno voljeti jednu osobu, a neprirodno voljeti dvije?
Društvo vam laže i mulja, o kako je samo dobro u tome, radi to na sustavan, uporan način, neumoljivo.
Društvo vam priča svakakve besmislice, a tko ste vi da u njih sumnjate, jel tako. Čak i oni koji se smatraju naprednima, alternativcima, drukčijima, i oni su uhvaćeni u tu mrežu.
Ljudima je čudno misliti o tome da se može voljeti više osoba istovremeno jer nisu navikli na to. Pitaju se, pa kako bi to moglo biti? Šta trebamo svi živjeti zajedno? (Naravno da ne morate). Kako se organizirati? Kako to može funkcionirati s praktične strane? Tisuću pitanja, tisuću razloga da je tako nešto nemoguće i neizvedivo. Normalno, i vaša religija vam svesrdno pomaže u pokušaju da odgovorite na ta pitanja. Za tu svrhu su smislili ideju 'grijeha'. Nemoj sine, grijeh je, bog to ne bi tako htio. Kao da netko zna što bog želi.
Ljubav nema granice. Znajući to, ne kao puku informaciju, već na temeljnom nivou, voljeti više osoba ne može biti problem. Ali provedba, e to zaista sumnjam da može biti lako. Ali ne zato što u toj ideji nema ništa loše, već upravo zbog toga što su ljudi od malih nogu intelektualno, emocionalno i spoznajno sakaćeni bez kraja i početka. Voljenje više osoba nije za nezrele, emocionalno nerazvijene, zatucane, indoktrinirane... Pa kad se u cijelu priču ubaci ljubomora, posesivnost i sve te neizbježne divne osobine koje krase mnoge ljude, o teško da to može funkcionirati. Ali to ne znači da je ideja loša ili neizvediva.
Ja nisam ničiji i nitko nije moj!
U nekom dubljem smislu, ja sam svačiji i svatko je moj, svi ljudi su braća. Ali samo na tom dubljem smislu. Na površini je pakao. Svi se svojataju, svi su ljubomorni, svi imaju dobra opravdanja i za posesivnost i za ljubomoru. Osnovno opravdanje je njihova velika 'ljubav' koju osjećaju prema drugoj osobi. Nema nikakve ljubavi u posesivnosti, ni u ljubomori. Ljubav je dijete slobode. Točka.
Da me netko probudi usred noći i kaže mi: ajde, sad brzo nabroji 3 osnovne karakteristike društva u kojem živiš, rekao bih mu...
Rekao bih mu: pa jesi ti lud(a), šta me budiš usred noći zbog tih gluposti, pusti me da spavam. A kad bih se dobro naspavao i malo (ne treba puno) razmislio o tom pitanju, prve tri stvari koje mi padaju na pamet bile bi: zatucanost, indoktrinacija, nesloboda. Ili možda zatucanost, indoktrinacija, licemjerje. Ili licemjerje, ludost, neznanje. Vidite, to je problem, tri riječi su malo.
Zašto Take1? Zato što istražujem. Tema je zgodna, možda čak i vrlo zanimljiva, a vrlo neistražena. Zato što želim u životu biti otvoren i sam vidjeti kako stvari stoje, a ne gutati gotove recepte i upute.
Što znači višeljublje? Voljeti više osoba. I to u ljubavničkom smislu, ono kao što volite svog dečka, curu, partnera, partnericu, muža, ženu. E to kako njih volite, tako u višeljublju volite njih više. Ali ne baš na identičan način, nego neki sasvim drugačiji, prošireniji, bez unaprijed poznatih pravila, jer u ovom području nema utabanih staza, morali bi ih sami utabavati.
A što je jednoljublje? Kao prvo, asocira me na jednoumlje, a to i nije daleko od istine.
Od kuda ideja da treba pronaći jednu osobu i voljeti je cijeli život dok vas smrt ne rastavi? Nešto mi pada na pamet da ideja potječe od bajki koje su vam/nam pričali kao dječici. A dolazi i iz religijskih doktrina koje su vam pričali kao dječici. Dakle, ideju ste prvi put čuli kao jako mali, a psiholozi trube i trube o tome da se mnoge jako važne stvari za osobu događaju do šeste, sedme godine. Do tada se može napraviti puno štete. Može i koristi, ali više se radi štete.
I tako, vi kao malo dijete usvojite određenu doktrinu. Onako, na mala vrata, 'prirodno' i 'spontano'. To se zove indoktrinacija. Sad ste i vi dio toga. U tu priču se naravno uklapa i ideja o tome kako treba voljeti, što je normalno, što nije, čemu težiti, a što pod svaku cijenu izbjegavati, koga slaviti i tapšati po ramenu, a koga spaliti na lomači ili poslati u kakvu ustanovu na promatranje.
Je li ideja kako treba pronaći tu jednu, jedinu, pravu, idealnu osobu i onda s njom proživjeti do kraja prirodna i normalna? Što se drugih tiče, izgleda da je. Što se mene tiče, svakako nije. To je jedan jako tvrd stav, da će vas jedna osoba višestruko usrećivati cijeli život, kao i vi nju, u raznim, raznim smislovima. I to je jedan jako nerazuman zahtjev za tu osobu, a bome i za vas. U većini slučajeva, vrijeme pokaže kako stvari nisu baš takve kako su bajke i religija pričale i obećavale. Jednostavno nisu. Možemo se praviti da jesu, lagati i sebi i drugima, ali nisu. Nešto ne štima u cijeloj toj priči. Nešto? Jedva da išta štima.
Ali, ali, ali.... to tzv. višeljublje opet nije neko čarobno riješenje. Ono je nešto vrlo, vrlo specifično. Ne treba ga brkati s poligamijom i takvim glupostima. Više- ljublje znači voljeti više partnera istovremeno. U osnovi stvari je - voljeti. Tko je za to spreman? Ne znam baš. Vjerujem da malo tko. Brzo bi tu isplivalo štošta, sva nezrelost, svi unutarnji problemi i dileme koju svaka od uključenih osoba nosi u sebi. Sve bi to vrlo brzo izašlo na površinu. Prvo bi se, bez daljnjeg, pojavila ljubomora i već bi nastali problemi. Dakle, nema ništa jednostavno u višeljublju i ono ni pod razno nije za svakoga. Upravo suprotno, ono je za rijetko koga, ako za ikoga. Ne zato što je ideja loša ili kriva, nego zato jer su ljudi zadojeni pričama kojima ih društvo sakati od najmlađih dana.
Vidjet ću da li će biti take 2, kako mi dođe.
ljudi vole katastrofe
to ih zbližuje
spominjanje budi korijene
nešto slutim
nije moje da se namećem
the rain's gonna fall
- Rekao si da ti je dugogodišnje intenzivno proučavanje književnosti pomoglo u tome da odbaciš književnost. - ovaj put sam ja počeo. - Danima nakon toga mi ta rečenica ne ide iz glave. Pa to nema nikakvog smisla. Kako si mogao reći tako nešto? Što si mislio s time? To jednostavno ne može biti. I sam si rekao da ti je 'Demijan' promijenio život. Pa kako bi ti ga promijenio da ga nisi pročitao? A meni je život itekako mijenjao i Stepski vuk, i Sidharta, i U žrvnju, pogotovo U žrvnju, i to nije ni blizu sve, i to samo što se tiče Hessea, a gdje su svi ostali? Gdje? Ne, nema mi nikakvog smisla to što si rekao. Ono za religiju mogu razumjeti, ali za književnost nikako. Jer kako onda...
- Gledaj. - prekinuo me i nasmiješio se. - Očito se tada nisam dovoljno jasno izrazio. Što si se toliko uznemirio? - i dalje mu osmijeh nije silazio s lica, iskreno je uživao u ovoj situaciji. - Priznajem da sam ti s tim htio malo podići tlak. Zanimalo me kako ćeš reagirati i da li ćeš uopće reagirati. Na kraju ipak jesi, ali dosta ti je trebalo. Zanimalo me koliko me pozorno pratiš, da li misliš svojom glavom i da li ćeš mi se suprotstaviti s mišljenjem. Vrlo je važno biti pozoran, prisutan i koncentriran u važnim razgovorima. Oni nas također mijenjaju, upravo kao i knjige koje si nabrojao, kao i bezbrojne druge. Evo, pojasnit ću ti što sam mislio. Iako ćeš na kraju vidjeti da je točno to što sam rekao. Istina je da je meni književnost pomogla u tome da obacim književnost, ali prije nego sam je odbacio ja sam pročitao pola gradske knjižnice i barem pola sveučilišne. Nakon tolike količine sigurno da je moralo doći do zasićenja i u tom smislu meni je književnosti preko glave. U tom smislu, meni ne treba više Dostojevskog, ili bilo kog drugog velikog i bitnog pisca. Ja više ne čitam te dugačke knjige, jednostavno mi to ne treba, ne hrani me više kao što me hranilo u mojim mladim i nešto zrelijim godinama. Literatura je potrebna, čak i nezamjenjiva, za izgradnju mlade osobe, pogotovo u tim formativnim godinama jako je bitno što čovjek čita, što će mu doći pod ruku i ulaziti u glavu. Tada on ili ona grade svoj svijet i počinju upoznavati sebe. Književnost tu može biti od velike pomoći. Ali, škole su uspjele upropastiti i to, s neadekvatnim lektirama, s lektirama koje dolaze u krivo vrijeme, s prisiljavanjem na čitanje. Ne možeš nikoga prisliti na ništa i sve što želiš postići metodom prisile krivo je. Život tako ne funkcionira. Ne možeš prisiliti cvijet da raste, moraš mu osigurati odgovarajuće uvjete. Ako ih osiguraš, cvijet će rasti, ne možeš ga nagovoriti, ni natjerati da raste. On raste sam, ako su uvjeti zadovoljeni. Ako nisu, ne raste. Zato su škole besmislene, one ne osiguravaju uvjete, one prisiljavaju. Zato djeca odrastaju u odrasle invalide, a ne u ono u što bi mogli da su im omogućeni potrebni uvjeti. To je neprocjenjiva šteta, neprocjenjiva.
- Energija je u neprestanom pokretu. - rekao je. - Teče kroz apsolutno sve, pa tako i kroz nas. Neprestano. I dok spavamo i dok jedemo i dok radimo i dok se sexamo i dok se dosađujemo. O tome postoji jako puno literature, mnogi se s tim bave, neki od njih stvarno znaju o čemu govore, dok neki tek prodaju maglu i pokušavaju zaraditi na tome. Tema je jako bitna i moj stav je kako ju treba maksimalno pojednostaviti, kako bi bila što razumljivija i praktično primjenjiva. Zamisli kako to nešto što zovemo energija, a možemo je zvati i drukčije, npr. životna sila, prolazi kroz tebe.
- Mhm, zamišljam.
- Sad je zamisli u situaciji kako nesmetano protiče. Ok?
- Da.
- Već i samim zamišljanjem slobodnog protoka gotovo da možeš osjetiti opuštenost, lakoću i jednostavnost postojanja. To je prirodno i tako bi trebalo biti, cijelo vrijeme. Ali kod većine ljudi se događa nešto drugo, ometanje slobodnog protoka, razno razne prepreke koje sprječavaju da energija prolazi nesmetano kako bi trebala.
- Zašto si postavljaju prepreke?
- To si dobro pitao i u tome je i problem i rješenje: sami ih postavljaju. Do kočenja energije dolazi zbog niza razloga, danas se glavnim krivcem općenito navodi stres, što je i istina, stres je nemoguće izbjeći, tj. stresore (uzroke stresa) je nemoguće izbjeći, ali naša reakcija na njih je itekako u našim rukama i ovisi o nama. Zato kažem da si ljudi sami postavljaju prepreke i koče protok energije u sebi, a to ima za posljedicu velike probleme u svakodnevnom životu, kao i manje ili vrlo ozbiljne zdravstvene probleme. Svijet i okruženje su takvi kakvi jesu, generalno loši i štetni, a na nama je da im ne dozvolimo da nas slome, moramo se dignuti iznad njih.
- Je li to moguće? Mislim, živjeti u realnom svijetu, a izdignuti se iznad njega?
- Itekako je moguće. Naš život je u našim rukama. Mi i samo mi smo odgovorni kako ćemo reagirati na vanjske utjecaje. Potrebno se dobro izgraditi iznutra i brinuti se za svoj unutrašnji prostor. Nitko to neće umjesto nas. Kako napredujemo na tom putu, to više život postaje pjesma, a manje drama. U osnovi, kada živiš u skladu s onim što jesi, sve je u redu. A kada tvoj duh trpi, pati, nije u skladu s onim iznutra, tada nastaju problemi, to je znak za uzbunu, potrebno je nešto promijeniti.
Za naježit se. A čuo sam neki dan, tko se redovito naježi slušajući pjesme, raste mu kreativnost i dobar osjećaj u životu (znanstvenici dokazali)
Well you only need the light when it's burning low
Only miss the sun when it starts to snow
Only know you love her when you let her go
Only know you've been high when you're feeling low
Only hate the road when you're missing home
Only know you love her when you let her go
And you let her go
Staring at the bottom of your glass
Hoping one day you'll make a dream last
But dreams come slow and they go so fast
You see her when you close your eyes
Maybe one day you'll understand why
Everything you touch surely dies
Staring at the ceiling in the dark
Same old empty feeling in your heart
Cause love comes slow and it goes so fast
Well you see her when you fall asleep
But never to touch and never to keep
Cause you loved her too much and you dived too deep
"Rečeno vam je - od strane roditelja, učitelja, svećenika, takozvanih dobronamjernika - da morate postati posebni, važni, moćni...
Ambicija je ljestvica, uvijek je netko ispred vas. To je natjecanje. Vaš um je stalno usredotočen na načine i sredstva, bilo prava ili kriva, kako će se popeti više od ostalih. Ako ste dovoljno lukavi, možda ćete i uspjeti, ali je uspjeh u svijetu ambicije najveći promašaj. Čovjek postane svjestan svog promašaja tek kad stigne na posljednju prečku ljestvice. Cijeli svoj život potratio je u nastojanju da bude viši od drugih, bolji od drugih, bogatiji od drugih. I njegova želja se ispunila.
Prokleti su oni koji su stigli do posljednjeg stadija svoje ambicije. Ambicija im je danonoćno bila san - a nije bilo lako, jer i svi drugi pokušavaju uspjeti. A kad stignete do posljednje prečke, veoma ste iznenađeni i šokirani jer dalje nemate kamo, a cijeli je vaš život bio samo natjecanje i borba. To nije obično natjecanje, to je klaonica: nije važno koliko ljudi ste uništili. Vaš pogled je bio usmjeren na buduće ispunjenje. Postigli ste cilj, ali ste propustili život. Niste imali vremena ni za što - niste propisno čak ni disali, ni smijali se, ni voljeli. Kakav ste to život proživjeli? Poput robota, stroja, a sad ste postigli željeni cilj i osjećate neizmjernu frustraciju jer u sebi nemate ničega.
No tek je nekolicina bila dovoljno hrabra reći kako je to strategija društva da vas drži što dalje od života. Cijelo društvo je protiv života, protiv ljubavi, protiv pjesama, protiv plesa. I drveće je sretnije, cvijeće je veselije. Oni osjetljivi gotovo mogu čuti propovijedi iz kamenja. No to nisu oni koji su išli prema nekom cilju, jer cilj je uvijek negdje u budućnosti. U međuvremenu se osjećate kukavno. Tko zna hoćete li uspjeti ili ne? Uložili ste cijeli život u taj uspjeh, ali i da imate sve bogatstvo ovoga svijeta, ne možete ga pojesti. Bogatstvo ne može nahraniti vaš život i vašu dušu. Naprotiv, ono je od vas napravilo bogatog prosjaka, okruženog novcem, dok se u samom središtu vašega bića nalazi jedino zdjelica za prošenje."
Osho (Govori nam o ljubavi, razmišljanja o 'Proroku' Kahlila Gibrana)
Ne miješati ambiciju u gore navednom smislu sa stvaranjem, razlika je dan i noć.
"There's a hole in my soul
You can see it in my face
It's a real big place"
- Što si ti po struci, nikad te nisam pitao, niti mi je palo na pamet, ako je uopće bitno? - jednom sam ga pitao.
- Pa i nije bitno. Završio sam psihologiju, a s vremenom i doktorirao. Davno je to bilo.
- Hoćeš reći da to nije tvoje područje interesa?
- Bilo je, tada. Ili sam barem mislio da je, uvjerio se u to. Trčao sam za akademskim stupnjevima, bio sam dobar u tome, ali nikad me to nije ispunjavalo. Uvijek se to svodilo na novi i novi cilj ispred nosa, nova stepenica prema gore, a kad dođeš gore, prilično visoko u tom akademskom smislu, onda vidiš da gore nema ničega i da si jednako neispunjen kao što si bio i na početku, čak i više, jer si umoran od silnog uspinjanja po stepenicama znanstvene karijere. Gore nema ničega, samo praznina i ništavilo.
- Dobro, a gdje ima nečega?
- U nama.
- A zašto onda ići na fakultete i završavati ih? - pitao sam se, a i njega. - Kakvog sve to onda ima smisla?
- Nemam pojma. Pitaš krivu osobu. Ako se mene pita, ne treba ni ići na njih, niti ih završavati, hahaha. Gubitak vremena. Čovjek treba učiti ono što ga istinski zanima. Ono što ga ne zanima, uglavnom mu nije ni potrebno. Jasno, treba naučiti neke praktične stvari koje ga ne zanimaju, ali mu koriste u svakodnevnom životu, ali te dvije stvari ne treba miješati.
- A od kuda onda ovo tvoje znanje o kojem pričaš? Morao si ga negdje prikupiti.
- Svakako. Cijelo vrijeme fakulteta, a i godinama kasnije, intenzivno sam proučavao područja koja su me zanimala.
- Ok, koja su to područja?
- Jedno je komparativna religija. Ona mi je prvenstvena pomogla da odbacim religiju, kao što sam ti već jednom rekao. Druga je komparativna književnost. Ona mi je pomogla da odbacim književnost.
- Zar i književnost? - iskreno me iznenadio.
- Da. Koja je svrha Dostojevskog? Prousta? Svih tih nebrojenih piskarala koji su ispisali pretjerane količine stranica? Ne kažem kako je to sve potpuno beskorisno ili nepotrebno, ali mene to više ne zanima. Ne kažem da u tome nema ljepote, ali nekad u tim debelim romanima moraš proći kroz 50 dosadnih stranica da bi iskopao jednu smislenu rečenicu koja ima neko značenje za tebe osobno. A o zapadnjačkim filozofima da i ne govorim. Tek oni su potpuni gubitak vremena. Žao mi je za svaku minutu koju sam potrošio na Kierkegaarda ili Kanta. Oni su svjetski priznati, cijenjeni i slavljeni filozofi, a ti ljudi jednostavno nisu imali nikakve veze sa stvarnošću. Oni su predstavnici filozofije u njenom najzamornijem smislu. Oni beskrajno filozofiraju, intelektualiziraju, beskrajno, postavljaju teze, ruše ih, postavljaju nove, i tako unedogled. Cijeli taj proces je u njihovoj glavi, dok im srce ostaje hladno kao led. Što se mene tiče, to su bolesnici.
- Moram priznati da su i meni ti zapadnjački filozofi, pogotovo ekipa iz 19.-og i prve polovice 20.-og stoljeća, uvijek djelovali odbojno i hladno. - rekao sam. - Ali imaju li onda uopće smisla knjige, čitanje...?
- Ono što te ispunjava, to ima smisla. Ono što te odbija, to nema. Treba stvari pojednostaviti, ne komplicirati. Ljudi generalno kompliciraju, jer su ih tako naučili. Zato su generalno nesretni, jer i to su ih naučili, da je to normalno i u redu. A niti je normalno, niti je u redu biti nesretan. Normalno je biti sretan. Normalno je raditi ono što te veseli, kroz što rasteš i razvijaš se. Nije normalno raditi u DM-u, makar tisuću puta bio 'najbolji poslodavac'. Normalno je slušati svoje srce, nije normalno slušati tuđe bolesne mozgove. Stvari u društvu su krajnje izokrenute i poremećene. Imat ćeš puno posla dok pohvataš konce i shvatiš tu bolesnu igru. Kad je shvatiš, onda je više nećeš shvaćati ozbiljno. Vidjet ćeš da svi nose maske, ali vidjet ćeš kroz njih, dobro ćeš znati tko su oni koji ih nose. Neće te više moći lagati, ni vozati, ni pričati ti svoje horor-bajke. Čim ih vidiš kroz maske, ono što stvarno jesu, njihova lažna moć automatski nestaje. Nema više autoriteta, nema više hijerarhije, cijela ta smiješna igra nestaje u trenu. Ne možeš ih više shvaćati ozbiljno. Najvažnije od svega, nestaje strah. A ono što se počinje nazirati, to je sloboda. Kad počneš živjeti iz srca, tek tada počinješ živjeti.
Bilo je vrijeme maškara, maskenbala, karnevala i svih tih gluposti. Taj dio godine.
- Jučer je bila jedna novinarka tu kod mene. - započeo je. - Piše neki tekst o maškarama. Zanimalo ju je koja je psihologija iza maskiranja, zašto se ljudi maskiraju? Na to sam joj odgovorio protupitanjem: Zašto se ljudi maskiraju inače, kad nisu maškare? Zašto? Zašto nose maske? To je pravo pitanje i jedno od najvažnijih na koje treba dati odgovor. Ljudima je puno lakše, iako neusporedivo gluplje, staviti masku nego biti ono što jesu. Svi to rade i svi na taj način griješe i rade i sebi i drugima nepopravljive štete. Eto, to je grijeh, ne biti ono što jesi, a ne "pogledati 'tuđu' ženu" ili kakve već gluposti se smatraju grijehom. Grijeh je ne biti svoj, nositi masku, ne pokazivati svoje pravo lice. Grijeh je glumiti. Noseći masku, čovjek si radi neizrecivu štetu. On tada nije on sam, nego umjesto sebe gura masku u prvi plan govoreći svijetu: ova maska, evo to sam ja. I tako on glumi, laže drugima, ali prvenstveno laže sebi. A život u laži je negiranje života. Zato nikad ne stavljaj masku. Maskiraj se u maškarama ako te to baš zabavlja (op.a.: ne zabavlja me), ali izvan toga ne. Razumije se, čini se lakše nositi masku nego pokazati pravog sebe, jer tako smo otvoreniji i ranjiviji, izloženiji mogućnosti patnje. Ali na to mogu samo reći: pa šta ako jesmo? Neka smo. Oni s maskama nikad ne mogu živjeti cjelovito. Čitav njihov život je niz malih i velikih laži. Život je kratak. Nema vremena za glumu.
Otpili smo po gutljaj kave. Usporedbu s maskama nisam nikad zaboravio.
Kad god bih pričao s nekim roditeljima koji imaju klince u školi, čuo bih sličnu stvar. Kako da to kažem lijepo i blago... Recimo da nemaju lijepo mišljenje o tom sustavu. Evo, to je lijepo i blago. Popela im se škola na glavu već od prvog razreda njihove djece.
Kad god mi se pruži prilika, popričam s klincima školarcima. Obavezno ih pitam jednostavno pitanje: Jel volite ići u školu? I uvijek me ludo zanima odgovor, iako je uvijek isti. Ako ne baš uvijek, onda u većini slučajeva. Neki dan sam to pitao dvije male osnovnoškolke. Prvo su se namrštile, napravile neke izraze kao da su zagrizle govno. Poslje tih izraza nisu trebale ništa ni reći.
Postoji jedna silna šizofrenija u vezi škole. Postoji i u vezi svih drugih stvari u društvu. Ali ovo sa školom me posebno smeta. Vjerojatno neka vrsta ptsp-a, uslijed osobnog lijepog iskustva sa sustavom. Ili možda zato jer je tu otimanje slobode najbjednije, jer se otima djeci. I to s kojim pravom? Pravom jačega. A s kojim opravdanjem? S opravdanjem kako će cijela ta tortura djeci jednog dana itekako koristiti. A znamo da neće. Torture nikad nikome ne koriste. Silna šizofrenija.
I sad, nakon što godinama gledam o eventualnim promjenama u tom sustavu, u smislu da bude što manje zločinački prema djeci, kao što je sada..., sad sam uvjeren kako se taj sustav neće promijeniti ni trunku, u nekom bitnom smislu. Doć će do kozmetičkih promjena, prije ili kasnije, vjerojatno najkasnije što se može, ali bit će ostati neokrznuta. Mozgove je teško mijenjati, a u velikim sustavima skoro pa nemoguće.
Gđa Divjak je, čuo sam na radiju dok sam vozio, naklepetala zaista prilične gluposti u nekom svom otvorenom pismu dječici koja kreću u školu. Napisala je bajku o tome kako se uči za znanje, ne za ocjene, da budu kreativni, iskričavi, znatiželjni, sve neki takvi epiteti. Samo što nisam sletio s ceste od slušanja takvih gluposti. Da budu kreativni i znatiželjni u krajnje krutom i dosadnom sustavu, koji je k tome još i krajnje sadistički, vrlo vrlo sličan zatvorima po načinu funkcioniranja? S tom razlikom što se, kao što znamo, radi o zatvorima poludnevnog tipa i bez besplatnog obroka. Ostalo je više manje isto, sve se temelji na prisilama i kaznama. Batina i mrkva. I nikom se neda, ni klincima ni onima koji ih kao nešto žele naučiti. Ali, znamo i to da se može konja dovesti do vode, ali ne može ga se natjerati da pije. Sama ta ideja kako se nekome pod svaku cijenu mora uliti u glavu svu tu silu nepotrebnih gluposti, brojki, datuma. Te gluposti u stvarnom životu, u vremenu kad se do svakog podatka dolazi kroz pola minute, nikom ne trebaju. Ne na način da se bubaju.
Kako napraviti bolje škole? Ništa lakše. Samo dobro promatrati ove postojeće i na temelju njih napraviti potpuno suprotan sustav.
Neki dan, točnije u petak, neki svećenik (a meni je djelovao kao rasni sadist) na Radio Istri, istim povodom kao i ja sada, povodom početka nove školske godine, naklepetao je puno više gluposti i strašnijih stvari i od same gđe Divjak. On je tako lijepo pojasnio kako sustav ne funkcionira, a roditelji su naprosto glupi ljudi jer mnogi svojoj djeci daju izbor da idu ili nejdu na vjeronauk nakon što su neke tri godine 'pohađali' to čudo. Što se tog gospodina tiče, ni roditelji, a najmanje djeca, nemaju što biti pitani žele li to ili ne, jer je samo po sebi razumljivo kako će im ta stvar u životu kasnije nesagledivo faliti. Falit će im dogme, sva ta sila neprovjerljivih gluposti i tvrdih izmišljotina. I tako ja čekam, vozim a jedno oko mi na mobitelu, da ga odmah zgrabim ako kojim slučajem otvore linije za slušatelje. O, svašta bi mu rekao. Ali ništa od otvaranja linija.
I tako, mnoge stvari se teško ili skoro nikako ne mijenjaju. Ne treba se uopće zanositi da će se mijenjati. Neće. Tu i tamo će se raji baciti malo pijeska u oči, malo ih zabaviti, malo posvađati, malo "podijeliti", a onda sve po starom, na jednako loš, tlačiteljski način.
Djeca znaju što ih čeka u školama i jedina nada su im i dalje praznici. Preživljavaju od zimskih do ljetnih ferija. Baš žalosno. Onda dva-tri lumena osvoje zlatnu medalju u matematici ili informatici, to bude vijest dana i 'dokaz' kako je sustav super. Svašta.
And you may find yourself living in a shotgun shack
And you may find yourself in another part of the world
And you may find yourself behind the wheel of a large automobile
And you may find yourself in a beautiful house, with a beautiful
wife
And you may ask yourself-Well...How did I get here?
Letting the days go by/let the water hold me down
Letting the days go by/water flowing underground
Into the blue again/after the money's gone
Once in a lifetime/water flowing underground.
And you may ask yourself
How do I work this?
And you may ask yourself
Where is that large automobile?
And you may tell yourself
This is not my beautiful house!
And you may tell yourself
This is not my beautiful wife!
Letting the days go by/let the water hold me down
Letting the days go by/water flowing underground
Into the blue again/after the money's gone
Once in a lifetime/water flowing underground.
Same as it ever was...Same as it ever was...Same as it ever was...
Same as it ever was...Same as it ever was...Same as it ever was...
Same as it ever was...Same as it ever was...
Water dissolving...and water removing
There is water at the bottom of the ocean
Carry the water at the bottom of the ocean
Remove the water at the bottom of the ocean!
Letting the days go by/let the water hold me down
Letting the days go by/water flowing underground
Into the blue again/in the silent water
Under the rocks and stones/there is water underground.
Letting the days go by/let the water hold me down
Letting the days go by/water flowing underground
Into the blue again/after the money's gone
Once in a lifetime/water flowing underground.
And you may ask yourself
What is that beautiful house?
And you may ask yourself
Where does that highway go?
And you may ask yourself
Am I right?...Am I wrong?
And you may tell yourself
MY GOD!...WHAT HAVE I DONE?
Letting the days go by/let the water hold me down
Letting the days go by/water flowing underground
Into the blue again/in the silent water
Under the rocks and stones/there is water underground.
Letting the days go by/let the water hold me down
Letting the days go by/water flowing underground
Into the blue again/after the money's gone
Once in a lifetime/water flowing underground.
Same as it ever was...Same as it ever was...Same as it ever was...
Same as it ever was...Same as it ever was...Same as it ever was...
Same as it ever was...Same as it ever was...
Jednom sam tako uletio kod njega u ured. Razgovarao je na telefon i kad me vidio pokazao mi rukom da sjednem. Umjesto toga ja sam odšetao do poveće police s knjigama. Jedan cijeli odjeljak zauzela je religijska tematika. Kad je završio razgovor, sjeo sam preko puta njega i usputno upitao:
- Religiozan si?
- Naravno da nisam. - odgovorio je.
- A sva ona literatura? Zbog znatiželje?
- Istraživanje. Kao i većinu ljudi, zanimalo me da li religije daju odgovore na bitna životna pitanja. Ali za razliku od mnogih, ja sam uložio puno truda da dođem do tog odgovora. Ljudi u pravilu tek progutaju religijsku pilulicu, na temelju najosnovnije religijske priče, koja je na nivou petogodišnjaka i onda se veselo smatraju religioznom osobom. I ne samo to, već na temelju svojih smiješno šturih informacija, ne dozvoljavaju da se išta prigovori tome što su odlučili vjerovati.
- A do čega si ti došao?
- Religiji je mjesto u povijesnim knjigama i knjigama koje se bave narodnim običajima. Nemaju veze sa stvarnošću. Ako pogledaš najpriprostijeg vjernika, kao i onog najučenijeg, koji sebe smatra izuzetno naprednim, među njima nema bitne razlike, i jedan i drugi su obične neznalice i o pravim pitanjima nemaju veze. Ovaj priprosti tek slijepo vjeruje, a ovaj učeni se razbacuje učenim i kompliciranim odgovorima o postojanju boga, o duši, o životu nakon smrti, o raju i paklu. To su glupa i beskorisna pitanja. Mnoge religije se svojski trude da zaplaše ljude do kosti, a onda im daju nekakvu nadu da će biti bolje nakon što umru, samo ako se drže pravila koja su neki ljudi izmislili.
- A koje pitanje je smisleno i pametno? - upitao sam.
- Pametno pitanje je da li postoji život prije smrti. S tim se moramo pozabaviti i tome se isplati posvetiti. Treba živjeti punim plućima i što ispunjenije. Treba ispuniti prazninu koja postoji sada, a ne gubiti vrijeme na fantazije i apstrakcije. Jer, na neki čudan način, sve, ali baš sve, i postoji u jednom velikom Sada. I prošlost, i sadašnjost, i budućnost. Pa tako i prošli i budući životi. Sada je ono na što se trebamo koncentrirati, a ne na to što bi se moglo događati u životu nakon smrti.
