Susreti s Učiteljom - 10. dio
Bilo je vrijeme maškara, maskenbala, karnevala i svih tih gluposti. Taj dio godine.
- Jučer je bila jedna novinarka tu kod mene. - započeo je. - Piše neki tekst o maškarama. Zanimalo ju je koja je psihologija iza maskiranja, zašto se ljudi maskiraju? Na to sam joj odgovorio protupitanjem: Zašto se ljudi maskiraju inače, kad nisu maškare? Zašto? Zašto nose maske? To je pravo pitanje i jedno od najvažnijih na koje treba dati odgovor. Ljudima je puno lakše, iako neusporedivo gluplje, staviti masku nego biti ono što jesu. Svi to rade i svi na taj način griješe i rade i sebi i drugima nepopravljive štete. Eto, to je grijeh, ne biti ono što jesi, a ne "pogledati 'tuđu' ženu" ili kakve već gluposti se smatraju grijehom. Grijeh je ne biti svoj, nositi masku, ne pokazivati svoje pravo lice. Grijeh je glumiti. Noseći masku, čovjek si radi neizrecivu štetu. On tada nije on sam, nego umjesto sebe gura masku u prvi plan govoreći svijetu: ova maska, evo to sam ja. I tako on glumi, laže drugima, ali prvenstveno laže sebi. A život u laži je negiranje života. Zato nikad ne stavljaj masku. Maskiraj se u maškarama ako te to baš zabavlja (op.a.: ne zabavlja me), ali izvan toga ne. Razumije se, čini se lakše nositi masku nego pokazati pravog sebe, jer tako smo otvoreniji i ranjiviji, izloženiji mogućnosti patnje. Ali na to mogu samo reći: pa šta ako jesmo? Neka smo. Oni s maskama nikad ne mogu živjeti cjelovito. Čitav njihov život je niz malih i velikih laži. Život je kratak. Nema vremena za glumu.
Otpili smo po gutljaj kave. Usporedbu s maskama nisam nikad zaboravio.
Post je objavljen 07.09.2017. u 07:14 sati.