Susreti s Učiteljom - 13. dio
- Rekao si da ti je dugogodišnje intenzivno proučavanje književnosti pomoglo u tome da odbaciš književnost. - ovaj put sam ja počeo. - Danima nakon toga mi ta rečenica ne ide iz glave. Pa to nema nikakvog smisla. Kako si mogao reći tako nešto? Što si mislio s time? To jednostavno ne može biti. I sam si rekao da ti je 'Demijan' promijenio život. Pa kako bi ti ga promijenio da ga nisi pročitao? A meni je život itekako mijenjao i Stepski vuk, i Sidharta, i U žrvnju, pogotovo U žrvnju, i to nije ni blizu sve, i to samo što se tiče Hessea, a gdje su svi ostali? Gdje? Ne, nema mi nikakvog smisla to što si rekao. Ono za religiju mogu razumjeti, ali za književnost nikako. Jer kako onda...
- Gledaj. - prekinuo me i nasmiješio se. - Očito se tada nisam dovoljno jasno izrazio. Što si se toliko uznemirio? - i dalje mu osmijeh nije silazio s lica, iskreno je uživao u ovoj situaciji. - Priznajem da sam ti s tim htio malo podići tlak. Zanimalo me kako ćeš reagirati i da li ćeš uopće reagirati. Na kraju ipak jesi, ali dosta ti je trebalo. Zanimalo me koliko me pozorno pratiš, da li misliš svojom glavom i da li ćeš mi se suprotstaviti s mišljenjem. Vrlo je važno biti pozoran, prisutan i koncentriran u važnim razgovorima. Oni nas također mijenjaju, upravo kao i knjige koje si nabrojao, kao i bezbrojne druge. Evo, pojasnit ću ti što sam mislio. Iako ćeš na kraju vidjeti da je točno to što sam rekao. Istina je da je meni književnost pomogla u tome da obacim književnost, ali prije nego sam je odbacio ja sam pročitao pola gradske knjižnice i barem pola sveučilišne. Nakon tolike količine sigurno da je moralo doći do zasićenja i u tom smislu meni je književnosti preko glave. U tom smislu, meni ne treba više Dostojevskog, ili bilo kog drugog velikog i bitnog pisca. Ja više ne čitam te dugačke knjige, jednostavno mi to ne treba, ne hrani me više kao što me hranilo u mojim mladim i nešto zrelijim godinama. Literatura je potrebna, čak i nezamjenjiva, za izgradnju mlade osobe, pogotovo u tim formativnim godinama jako je bitno što čovjek čita, što će mu doći pod ruku i ulaziti u glavu. Tada on ili ona grade svoj svijet i počinju upoznavati sebe. Književnost tu može biti od velike pomoći. Ali, škole su uspjele upropastiti i to, s neadekvatnim lektirama, s lektirama koje dolaze u krivo vrijeme, s prisiljavanjem na čitanje. Ne možeš nikoga prisliti na ništa i sve što želiš postići metodom prisile krivo je. Život tako ne funkcionira. Ne možeš prisiliti cvijet da raste, moraš mu osigurati odgovarajuće uvjete. Ako ih osiguraš, cvijet će rasti, ne možeš ga nagovoriti, ni natjerati da raste. On raste sam, ako su uvjeti zadovoljeni. Ako nisu, ne raste. Zato su škole besmislene, one ne osiguravaju uvjete, one prisiljavaju. Zato djeca odrastaju u odrasle invalide, a ne u ono u što bi mogli da su im omogućeni potrebni uvjeti. To je neprocjenjiva šteta, neprocjenjiva.
Post je objavljen 12.09.2017. u 07:07 sati.