Ispod ove izvedbe "Gates of eden" na youtubeu stoji jedan jedini komentar i u njemu piše:
what a performance for the love of˙ god
Taj komentar kao da sam pročitao iz sebe, a ne s ekrana. Navodi me to na razne zaključke. Evo jednog: svi smo na neki način povezani, a s nekim ljudima smo i puno povezaniji nego što mislimo, pa makar ih i ne poznavali. Iako nekog ne poznajemo osobno, izgleda da je vrlo moguće da i u nama i u toj "nepoznatoj" osobi živi neka sličnost i to nimalo bezazlena, već stvarna, duboka i čarobna. Na kojoj razini se to događa i na kojoj razini živi, ne znam. Ali gotovo da bih stavio ruku u vatru i da se događa i da živi. To opet navodi na neke druge zaključke, ili da budemo precizniji - na neka druga pitanja. Na cijeli niz pitanja. Dobro je pitati se. O svemu. Dobro je i biti pažljiv i obratiti pažnju, jer ti nama bliski ljudi ne moraju biti na drugom kraju svijeta, već tu negdje, vrlo blizu, u susjedstvu. A u krajnjoj analizi, možda je i skroz nebitno jesu li na dva metra udaljeni ili na nekoliko tisuća kilometara.
Isti osjet koji postoji u nama, može postojati u drugim ljudima, s kojima nemamo nikakve direktne ili očite veze. Dakle, moglo bi biti da u temelju ljudskog iskustva postoji istovjetnost.
Gates of eden
At times I think there are no words
But these to tell what's true
And there are no truths outside the Gates of Eden
Mislim da je vrlo poželjno "poludjeti" u jednom smislu. U smislu da ne uzimamo ni sebe, ni druge, ni svijet preozbiljno. Sve je to tek dio igre, koja je nekad bolna, nekad teška. Ali igra postaje lakša, postaje čak i vrlo zanimljiva, postaje potpuno drugačijeg okusa, ako ju ne shvaćamo preozbiljno, ako u jednom dijelu sebe neprekidno znamo kako sve dođe i prođe, i ono što vidimo kao dobro i ono što vidimo kao loše. Kada ostvarimo tu spoznaju u sebi, može nam se, vrlo često, usred neke inače vrlo "ozbiljne" situacije dogoditi da se nasmijemo i sebi i toj situaciji i jednostavno krenemo dalje.
Killer song:
I remember when, I remember, I remember when I lost my mind
There was something so pleasant about that place.
And when you're out there
Without care, Yeah, I was out of touch
But it wasn't because I didn't know enough
I just knew too much
Does that make me crazy?
Does that make me crazy?
Does that make me crazy?
Probably
And I hope that you are having the time of your life
But think twice, that's my only advice
Come on now, who do you, who do you, who do you, who do you think you are, Ha ha ha bless your soul
You really think you're in control???
"Povijest obrazovanja svodi se samo na jedno: Stvoriti Robove Koji Će Proizvoditi Druge Robove." iz navedenog teksta
O, kako mnogima odmah skoči kosa na glavi od jedne ovakve ideje. Neškolovati djecu? Uh, strašno. Pa kakvi bi sve mogli postati da ih se ne školuje na klasičan način. Mogli bi recimo otkriti svoje prave sklonosti, težnje, talente i sve što ide s tim. Mogli biti prirodni, učiti bez straha. A to ne želimo, jel tako? O, kako bi to nezgodno bilo za sustav. Slobodoumni ljudi - najveća fobija sustava.
Linkani tekst je odličan i preporučujem svakome koga ozbiljno zanima ova tematika. Ako nekoga zanima površno, preporučuje se propustiti taj tekst. Zašto nepotrebno zamarati sebe ili ulaziti u nepotrebne rasprave.
Nije lako tek tako prihvatiti jedan ovakav koncept, jer je sasvim drukčiji od bilo čega na što smo navikli pri pomisli na obrazovanje. Nije uopće loše malo razbiti te ustaljene obrasce (vidimo kuda su nas doveli) i napraviti mjesto na nove načine.
You've never learned to read or write
There's no books upon your shelf.
And your pleasure knows no limits
Your voice is like a meadowlark
But your heart is like an ocean
Mysterious and dark.
I ne daj mi da vidim, ovo nije svijet za nas
I ne daj mi da znam, ovo nije svijet za nas
Pjesma Svijet za nas prvotno se, ako se dobro sjećam, trebala zvati Ovo NIJE svijet za nas. Na inzistiranje izdavača ili koga već, naslov je ublažen u Svijet za nas, ali poruka pjesme ostala je, srećom, jednako oštra i jasna.
S blažim naslovom navodno se htjela izbjeći negativna poruka, kako se slušateljima, pogotovo mlađima ne bi slučajno dalo do znanja kako svijet u kojem žive nije najpogodniji za njih. Kao da im se to ne daje do znanja na bezbroj drugih načina.
Ovo zaista nije svijet za nas. Ili je? Misli li netko zaista kako je ovaj svijet onakav kakav i treba biti? Ili većina nas u sebi nekako zna da je ovaj svijet tek blijeda kopija stvarnog svijeta? Misli li netko doista kako je njegov život u svijetu kojeg je netko odredio za nas točno ono što bi trebao ili mogao biti?
Ako ovo nije svijet za nas, mora da postoji neki svijet koji JE za nas. Neki svijet u kojem smo kao riba u vodi, a ne kao riba na suhom. Svijet u kojem dišemo punim plućima, a ne plitko ni na škrge. Svijet u kojem smo ono što jesmo i svakim trenutkom uživamo u tome što jesmo i to što jesmo sa zadovoljstvom dijelimo s drugima koji također žive sebe. Nije to neki idilični svijet, svijet "bez problema". To je stvaran svijet, sa svim onim što stvarnost nosi.
Ako ovo nije svijet za nas, mogli bi se upitati želimo li podržavati iluziju tog svijeta koji nam očito ne odgovara. Mogli bismo ispitati ideju da li je taj svijet koji ne doživljavamo kao svoj uopće naš svijet ili smo tek povjerovali da je naš. Ako se kojim slučajem radi tek o tome da smo povjerovali u stvarnost svijeta za koji nam kažu da je stvaran, onda isto tako možemo napraviti daljnje istraživanje, onako čisto za sebe i svoj gušt, i vidjeti koji je to naš svijet, naš stvarni svijet. Možemo istraživati, to nam nitko ne može zabraniti. Možemo eksperimentirati, vidjeti što nam paše, što ne. Ne moramo tupo prihvaćati sve što nam se gura u usta. Ne moramo sve progutati. Možemo ispljunuti ono što što je bez okusa, bez mirisa, bez smisla. Mi smo ti koji biramo. I samo dok vjerujemo da su stvari onakve kakve nam govore da jesu, one će takve i biti. U trenutku kada stavimo upitnik na njih, iluzija o "našem" svijetu brzo pada u vodu. I počinje povratak kući.
Izvedba koju vrijedi poslušati
Posebnu mistiku ovoj konkretnoj izvedbi ovog klasika daje način na koji je odsvirana usna harmonika
Leave your stepping stones behind, something calls for you.
Forget the dead you've left, they will not follow you.
The vagabond who's rapping at your door
Is standing in the clothes that you once wore.
Strike another match, go start anew
And it's all over now, Baby Blue.
Možda se čini kako su ove pjesme međusobno nepovezive, a vjerojatno i jesu, no meni upravo takve nepovezive pašu.
Za band Cry Babies prije nisam znao. Vidim na youtubeu njihove izvrsne obrade poznatih pjesama. Npr. Drugi pr.Treći. Itd...
Kakvu glaščinu ima pjevačica Cry Babiesa! Vrijedi poslušati temeljitije!
Ovu savršenu pjesmu nije napisao neki čovjek iz grupe Kansas. Kao i sve najbolje pjesme, tako je i ona, jednostavno došla, pojavila se, kroz osobu, ali tko bi ga znao od kuda.
Kod najboljih pjesama snaga je u tome da ulaze (ako slušatelj ima dobro ugođene prijemnike u sebi) direktno u srce. I ne samo u srce, nego u cijelog čovjeka, u sve bitno što on je. Takva pjesma ulazi u sam njegov centar i obavlja svoj posao u njemu (barem to pokušava, o samom čovjeku ovisi da li će ona to i postići; ne o njegovoj svjesnoj volji, već o stanju u kojem se u datom trenutku nalazi, o nivou na kojem se nalazi, o razvojno spoznajnom stupnju do kojeg je došao; iz tog razloga neki ljudi pozitivno reagiraju na cajke i njihove "poruke", a neki na profinjenije tonove i njihova značenja). Najbolje pjesme su vrhunski učitelji, najbolja vrsta "fixa" koja postoji. One bude, prenose, podsjećaju na radost koja postoji u srži svakog čovjeka.
I close my eyes, only for a moment, and the moment's gone
All my dreams, pass before my eyes, a curiosity
Dust in the wind, all they are is dust in the wind
Same old song, just a drop of water in an endless sea
All we do, crumbles to the ground, though we refuse to see
Dust in the wind, All we are is dust in the wind
Don't hang on, nothing lasts forever but the earth and sky
It slips away, and all your money won't another minute buy
Dust in the wind, All we are is dust in the wind
Dust in the wind, Everything is dust in the wind
Jedna Dublja Stvarnost postoji paralelno sa svim onim što smatramo da stvarnost je. "Stvarnost" je rastezljiv i šarolik pojam, različiti ljudi različito će ju opisati. Što god oni opisali, opisuju površinu, ne pozadinu, ne bazu, ne izvor. Jer izvor se ne može opisati. On jednostavno jest. Ne može ga se opisati, ali ne može ga se ni negirati. Može se malo stati, malo izaći iz ludila svakodnevice. Malo napraviti prekid u dnevnoj rutini. Napraviti preokret. Pogledati oko sebe, ali ne kao prije, već pažljivije. Pogledati u sebe, ali ne usputno, već ozbiljno. Ne razmišljajući . Ne razbijajući glavu koja bi to dublja stvarnost mogla biti, što bi mogla biti, gdje je i zašto se ne pojavljuje očitije.
Za dohvatiti dublju stvarnost, treba i otići dublje. Ne u mislima, ne misleći o "tom nečemu", već bivanjem.
Dublja stvarnost bi mogla imati veze sa čistim, nepomućenim, neopterećenim postojanjem.
Zanimljivo je neke poznate pjesme čuti u drukčijim izvedbama
dodatak:
Primjetio sam na blogu Indijanka vegetarijanka niz vrlo inspirativnih citata i zapažanja u boxevima sa strane. Svi redom su zanimljivi i dobro pogođeni, a ovdje bih izdvojio ovaj:
"Možete sjesti i razgovarati o istini. Ali to ne ide na taj način. Jer jedino ako živite istinu i budete dio nje, možete je znati"
Najzanimljiviji dio prethodnog teksta (autorice Luks) meni je priča o svećeniku koji u trenutku operacije u kojoj se vodi borba za njegov život, na jednom drugom nivou koji se ne vidi u operacijskoj sali, vodi razgovor s Prisutnošću o tome što je vrijedno učinio do sada u životu.
„Znao sam da je to Prisutnost „učitelja“, koji me pitao: „Što si do sada učinio?“ Odgovorio sam da sam pomagao mnogim ljudima. „Učitelj“ je opet postavio isto pitanje: „Što si do sada učinio?“ Rekao sam da sam svećenik, dekan teološkog fakulteta, da sam mnoge ljude uveo u vjeru preko svetih sakramenata, ali je „učitelj“ postavljao i dalje isto pitanje: „Što si ti učinio?“ a ja sam nabrajao sve što sam bio i činio u svom životu.
U jednom trenutku sam shvatio što me „učitelj“ zaista pita i odgovorio sam s olakšanjem: „Ja nisam ništa učinio“. Shvatio sam da pred „učiteljem“ stojim Ja, da On vidi samo moju Dušu i Srce i da Ja u svome dotadašnjem životu nisam ništa učinio iz Srca. Žarko sam poželio još jednu priliku da živim iz dubine svoje Duše i da sve što činim bude iz Srca.
U ovoj priči akter je svećenik. U našem životu, akter smo mi sami. U njegovoj priči radi se o rubnom iskustvu, u našem slučaju ne mora se raditi o tome. Ne mora doći do rubnog iskustva kako bismo pogledali sami u sebe i pitali se ta bitna pitanja. To su toliko ozbiljna pitanja da na njih ne moramo i ne možemo polagati račune bilo kome, osim sebi. Nitko drugi ne može procijeniti koliko su naši odgovori zadovoljavajući. To samo mi sami možemo znati.
Jedno je sigurno, nema vrijednijeg života od onoga koji je življen iz dubine duše. Život življen iz duše, kakav vrhunski cilj. Živjeti na taj način zahtijeva veliku ozbiljnost, posvećenost i neprestano preispitivanje samog sebe i smjera svojeg kretanja.
- What about being a role model for so many people...?
- No, no, no, not a role model.
- What are you?
- I'm just me.
dodatak:
tjednima se nisam mogao sjetiti kako se zove ova pjesma. Sad sam nekako iskopao naziv, a onda i video.
Neku dobru vibraciju prenosi. Ne nužno u samim riječima, možda više u muzici, atmosferi koju stvara.
dodatak, 18.9.
negdje sam pročitao kako je D. ovu pjesmu napisao ne nekoj osobi, već svojoj duši. Ako tekst gledamo iz tog kuta, tada on dobiva sasvim drukčije, punije značenje. Ako bi bio posvećen osobi, tada bi to bila tek puka priča o posesivnosti. U slučaju da se obraća duši, to je nešto drugo.
See The Pyramids
Along the Nile
Watch the sun rise
On a tropic isle
Just remember darling
All the while
You belong to me...
See the market place
In old Algiers
Send me photographs
And souvenirs
Just remember
'Til your dream appears
You belong to me....
I'll be so alone
Without you
Maybe
You'll be lonesome, too
Maybe
You'll be lonesome too
And blue
Fly the ocean
In a silver plane
See the jungle
When its wet with rains
Just remember
Till you're home again
Or until I come home to you
You belong to me...
Već poduže znam i osjećam kako je uspjeh nešto sasvim drukčije, prirodnije, mekše i ugodnije od onih uobičajenih, neurotičnih, hladnih ideja o tom pojmu. Neki dan mi je na mail stigao tekst (hvala D.) koji je u skladu s onim što i sam zamišljam kao uspjeh. U nekom sljedećem periodu opisat ću pojam uspjeha na svoj način, a ovdje prenosim spomenuti tekst. Autorica je Natalie Luks, a izvor monitor.hr
Piše: Natalie Luks
Ugoda, lakoća, jednostavnost, zanimljivost i korisnost, pokazuju nam živimo li u skladu sa svojim Srcem. Ako bilo koji kriterij nedostaje, znači da tome nije slučaj.
Uspješni ljudi znaju što hoće, pa lako i jednostavno ostvaruju svoje vizije i ciljeve. Nažalost, većina ljudi je neuspješna i nesretna jer ne zna što zaista hoće, pa se trude ostvariti ono što misle da će im donijeti uspjeh i sreću.
Prije dvadesetak godina sam bila na seminaru duhovne obnove na kojem je jedan svećenik svjedočio svoje iskustvo kliničke smrti. Nalazio se na operaciji srca i u jednom trenutku mu je srce stalo (koliko se sjećam, zaglavio mu se tromb koji su liječnici pokušavali odstraniti). Mnogi su molili za njegovo zdravlje, jer je bio drag i dobar čovjek.
„Osjetio sam kako prolazim kroz tunel, a na kraju tunela susreo sam Svjetlo“.
Ne mogu točno tvrditi kako je on tada to Svjetlo nazvao. Recimo da ga je prepoznao kao svog učitelja (očito bih ja tako doživjela Svjetlo da se nađem u takvoj situaciji).
„Znao sam da je to Prisutnost „učitelja“, koji me pitao: „Što si do sada učinio?“ Odgovorio sam da sam pomagao mnogim ljudima. „Učitelj“ je opet postavio isto pitanje: „Što si do sada učinio?“ Rekao sam da sam svećenik, dekan teološkog fakulteta, da sam mnoge ljude uveo u vjeru preko svetih sakramenata, ali je „učitelj“ postavljao i dalje isto pitanje: „Što si ti učinio?“ a ja sam nabrajao sve što sam bio i činio u svom životu.
U jednom trenutku sam shvatio što me „učitelj“ zaista pita i odgovorio sam s olakšanjem: „Ja nisam ništa učinio“. Shvatio sam da pred „učiteljem“ stojim Ja, da On vidi samo moju Dušu i Srce i da Ja u svome dotadašnjem životu nisam ništa učinio iz Srca. Žarko sam poželio još jednu priliku da živim iz dubine svoje Duše i da sve što činim bude iz Srca.
U tom trenutku tromb se pokrenuo, srce je proradilo, a liječnici su uspješno odstranili tromb i i dovršili operaciju. Molitve su bile uslišene.“
Slušati Sebe je istodobno najlakša i najteža stvar u životu čovjeka. To znam iz svakodnevne prakse. Svima govorim da mogu ostvariti sve što istinski žele ako slušaju svoje Srce i da je naša jedina zadaća biti svoj i živjeti prema svojim kriterijima. To je uvjet ako želimo ostvariti svoju misiju i svrhu života. Ali…
Zbog čega ne slušamo Sebe opisujem u kolumnama. Objašnjavam da je to zbog ego programa kojem je zadaća onemogući kontakt sa Bićem. Na primjeru ovog svećenika vidimo da možemo biti uvjereni da smo dobri i da možemo činiti dobra djela, a da to ne bude iz Srca.
Njegov ego je obukao nekoliko identiteta: duhovne osobe, dobre osobe, humane osobe.
Što smo bliže Istini, ego je suptilniji i teže ga je razlikovati od Istine. Budući da možemo ostvarivati samo ono što dolazi iz Srca, prvi nam je zadatak uočiti razliku između onoga što istinski želimo od onoga što mislimo da bi trebali željeti.
Hvala Bogu, postoje kriteriji po kojima odmah možemo prepoznati tu razliku.
Prvi kriterij je ugoda. Ako vam je ugodno, znači da slušate Srce. Prema tome, sve što vam je neugodno nije iz Srca. Rješenje je vrlo jednostavno - prestanite to činiti. Samo pazite da ne upadnete u zamku „kiselo grožđe“, da ne odustanete od nečega zato što mislite da je to nemoguće ili opasno. Dobro je imati na umu da ego svaku čežnju bića pretvara u nemoguću i opasnu misiju.
Ego smatra da smo uspješni ako nam je naporno dok svladavamo svoje zadatke.
Drugi kriterij je lakoća. Ako osjećate da vam je nešto lako, znači da to činite iz Srca. Ego kaže da se za prave vrijednosti treba mučiti, da se ne postižu lako.
Ego smatra da smo uspješni ako svladavamo teške zadatke.
Treći kriterij je jednostavnost. U Istini je sve jednostavno. Einstein je svojim studentima stalno govorio da je Istina jednostavna ali da je do nje doći komplicirano. Jedan student ga je upitao: „Profesore, a što učinite ako vam je neki zadatak kompliciran?“ „Ja ga ostavim, jer mi to govori samo da taj zadatak nije za mene. Meni su svi moji zadaci jednostavni.“
Ego smatra da smo uspješni ako svladavamo komplicirane zadaće.
Četvrti kriterij je zanimljivost. Ako slušate svoje Srce, tada vam je sve zanimljivo što činite. Ako se tuširate, to vam je zanimljivo, ako kuhate ručak, to vam je zanimljivo, ako se vozite u tramvaju, to vam je zanimljivo, ako upravljate avionom ili kompanijom, to vam je zanimljivo. To je zato što radite ono što volite, a ne ono što mislite da će vas ispuniti i učiniti uspješnom i sretnom osobom.
Ego smatra da ozbiljan posao, onaj koji donosi financijske rezultate, nije zanimljiv, interesantan i zabavan.
Peti kriterij je korisnost. Ako slušamo Sebe, tada znamo da je sve što činimo iz Srca za našu korist, jer na taj način ostvarujemo svoju zadaću. Također znamo da je to i za opću dobrobit, jer znamo da kada ostvarujemo svoju zadaću, omogućujemo drugim ljudima da ostvare svoju zadaću.
Ego smatra da smo uspješni ako vladamo i upravljamo drugim ljudima. Na razini ega vlada uvjerenje da uvijek netko nad nekim vlada i da nekoga iskorištava.
Ovih pet kriterija, ugoda, lakoća, jednostavnost, zanimljivost i korisnost, pokazuju nam živimo li u skladu sa svojim Srcem. Ako bilo koji kriterij nedostaje, znači da ne živimo.
A ako nismo u Srcu, tada imamo dva problema. Ili uopće ne znamo što želimo, ili ne možemo (ne smijemo) ostvariti ono što želimo. A samo ljudi koji znaju što žele i to slobodno ostvaruju, uspješni su i sretni. Zato je prvi korak uspjeha utvrditi što uistinu želimo i hoćemo.
Natalie Luks je osnivačica i voditeljica Škole svjesnog življenja. Od 1993. godine svakodnevno uvodi ljude u novu svijest (samosvijest) o sebi, kroz spoznavanje istine o svim aspektima života i kroz učenje kako ostvariti istinske vrijednosti. To prakticira kroz dva tečaja: individualni Tečaj svjesnog življenja (koji traje dva mjeseca) i grupni Tečaj o prirodi novca (koji traje dva dana). Kao ekonomistica uspješno povezuje i primjenjuje znanja klasične ekonomije i načela duhovne ekonomije, te svojim
znanjem, iskustvom i energijom pomaže ljudima da steknu neophodno znanje pomoću kojeg će napustiti svijest siromaštva i odabrati svijest blagostanja i napretka. Sve aktivnosti Škole svjesnog življenja odvijaju se pod Certifikatom HUPED - a (Hrvatsko udruženje za prirodnu, energetsku i duhovnu medicinu).
Natalie Luks održat će 2. i 3. listopada , u Zagrebu, sljedeći Tečaj o prirodi novca, na kojem će polaznike uvesti u novo znanje o novcu, blagostanju i napretku.
Čekanje kao nesvjesna životna filozofija.
Još se mora dogoditi ovo ili ono kako bih živio potpuno(?) Neprekidni niz manjih i većih ciljeva mora biti ostvaren kako bi život postao lakši i puniji(?) Da nađem posao, da djeca završe školu, da nađem bolje plaćen posao, kupim drugi auto, niz nema kraja. Ni u ludilu se nemojmo zavaravati kako mu je kraj upravo iza ostvarenja sljedeće želje.
Iskorak iz takvog obrasca djeluje kao pravo osvježenje. Zašto ga ne napraviti, zašto ne napustiti taj destruktivni obrazac i početi, ovog trena, s novom, produktivnijom filozofijom? Ovog trena, ne od sutra. Pušači koji prestaju s pušenjem "od sutra", u pravilu rijetko prestanu. Sutra nikad ne dolazi.
Novi pristup ne znači negiranje nečega, dapače, on znači prepoznavanje onog najbitnijeg.
Naš život je potpun upravo sada, neovisno što se sve u njemu dešava, i sasvim neovisno o tome koliko turbulentno možda djeluje. Potpunost je dio čovjekove prirode, a njegov najvažniji zadatak postati toga svjestan.
Život je prevrijedan da bismo ga držali na čekanju.
And I'll tell it and think it and speak it and breathe it
And reflect it from the mountain so all souls can see it
bd
We live in a political world... Škola nije izuzeta iz politike, upravo suprotno. Škola je čisto politička stvar, najmanje veze ima s odgojem, znanjem, razvojem čovjeka. Deklarativna funkcija škole je puka floskula. Netko tko vam želi dobro neće vas zatvoriti u neki prostor po 6-7 sati dnevno i po svaku cijenu vam nastojati ugurati u glavu nešto što ne želite da vam se ugura. Netko tko vam želi dobro, imao bi sasvim drugačiji pristup. Škola je prisilna stvar, u ljubavi nema prisile.
Svrha škole nije obrazovati, svrha škole je dresirati, slomiti duh, napraviti poslušnike. Škola je tek priprema za nešto drugo, priprema za kasniji odrasli život u kojem su poslušnost i beskičmenjaštvo najpoželjnije osobine. One se grade u školi, jer ako se ne izgrade tada neće se izgraditi nikada. Čovjeka se lomi u najmlađoj dobi, tada je najlakše. A majstorija sustava je između ostalog i u tome što ni sami "odgajatelji", "obrazovatelji", dakle školski "kadar", nema ni blage veze o pravoj svrsi njihovog rada. Oni tek "rade svoj posao", brinu svoju brigu, drže se "plana i programa" koje su neki dripci ("stručnjaci") odredili, i njima kao i drugima redovito stižu računi koje treba plaćati. Od računa je teško vidjeti šumu.
We live in a political world,
Love don't have any place.
We're living in times where men commit crimes,
And crime don't have a face.
We live in a political world,
Wisdom is thrown into jail,
It rots in a cell, is misguided as hell,
Leaving no one to pick up a trail.
We live in a political world
Where courage is a thing of the past,
Houses are haunted, children are unwanted,
The next day could be your last.
We live in a political world,
In the cities of lonesome fear,
Little by little you turn in the middle
But you're never sure why you're here.
We live in a political world,
Under the microscope,
You can travel anywhere and hang yourself there,
You always got more than enough rope.
We live in a political world,
Where peace is not welcome at all,
It's turned away from the door to wander some more,
Or put up against the wall.
We live in a political world,
Everything is hers or his,
Climb into the frame and shout God's name,
But you're never sure what it is.
Recimo da poznajete stanovitog sadistu, inače kulturan čovjek, uvijek pozdravi na hodniku itd, izvana fina maskica, ali čovjek ima neugodnu narav i neugodnu naviku mlaćenja članova obitelji. Uzmimo, čisto kao primjer, da ukućane najrađe mlati nekakvim remenom. I sad, nakon što mu se remen potpuno raspadne od upotrebe, odluči nabaviti novi. Nabavlja ga, sretne vas, možda popijete kavu zajedno, jer on je izvana ipak jedan uljuđen gospodin, i on vam se pohvali kako je nabavio novi remen 10 posto jeftinije nego prethodni. Vi znate da on taj remen ne koristi za držanje hlača, već za sasvim jalovu rabotu. I što da mu kažete? Kako vam je baš drago zbog njegove dobre kupnje? U cijeloj priči nije na najmanje važno ono bitno, ono sadržajno, da on zlostavlja svoje ukućane?
Lijep dan danas, ali tužan. Počinje škola. Ne bi to ni izdaleka bila tužna stvar, ali na žalost je. Škola bi mogla i morala biti poticajno i kreativno mjesto, ali na žalost nije. Ministar sinoć u dnevniku nove tv izražava svoje zadovoljstvo zbog dvije stvari: prvo, ministarstvu je navodno uspjelo ponešto olakšati školske torbe (hm, gdje smo to već čuli) i drugo, uspjelo se postići da cijena udžbenika bude oko 10 posto niža (slična stvar kao ovo gore s remenom). I ponovo, u cijeloj priči najmanje je važno ono bitno, ono sadržajno?
J. Kosor je ovih dana (možda čak i danas, nisam siguran i ne da mi se provjeravati) otvorila "najmoderniju školu". To je škola u Istri, napravljena umjesto one koja je prije nekog vremena izgorila. Škola je najmodernija po tome što su učionice klimatizirane a arhitekturu potpisuje poznati riječki dvojac Randić-Turato, bez kojih, btw, ne može proći izgradnja ničega u užoj i široj regiji. Jesu li toliko dobri ili je nešto drugo u pitanju, ne znam nit je tema ovdje. Mene zanima sljedeće: da li biste voljeli učiti i razvijati se u poticajnom okruženju koje možda i nije toliko ugledno napravljeno, koje nema klimu itd, ali je poticajno i vodi se računa o vašem stvarnom razvoju ili biste voljeli bubati ono što vam netko naredi da bubate u klimatiziranom zatvoru?
Jesen je zaista lijepo doba. Uvijek me fascinira ta promjena godišnjih doba. Možemo biti sretni što ih u našem kraju još uvijek ima četiri. Bilo bi premonotono da je stalno isto.
No, početak školske godine svakako stvara jedan nepotrebni, nametnuti grč u mladim ljudima i to upravo zbog škole. To je šteta, jer ne bi moralo biti tako.
U Iranu još uvijek imaju smrtnu kaznu kamenovanjem. Strašno. Neku ženu koja je osuđena na tu kaznu, u međuvremenu su osudili i na bičevanje. Razlog: slikala se otkrivene glave. Predobar razlog za bičevati nekoga.
Čudimo se Iranu, čudimo se njihovoj zaostalosti. Gledamo u svoje dvorište i, pazi čuda, ničem se ne čudimo (?)
Zapravo sam htio pisati o nečem drugom, ali izašlo je ovo. Htio sam pisati o tome kako ono što najviše želimo sakriti, najmanje uspjevamo sakriti. O tome kako svaki kompleks ispliva, i tim više i brže ispliva što ga žešće želimo prikriti. Zanimljiva je to stvar. Lijek bi mogao biti da ništa ne skrivamo pa metodom paradoksalne intencije kompleks postane tek prah i nestane kao da ga nikad nije ni bilo. O tome nekom drugom prilikom.
You can wear a mask and paint your face
You can call yourself the human race
You can wear a collar and a tie
One thing you can't hide is when you're crippled inside
You can go to church and sing a hymn
You can judge me by the color of my skin
You can live a lie until you die
One thing you can't hide is when you're crippled inside
