Recimo da poznajete stanovitog sadistu, inače kulturan čovjek, uvijek pozdravi na hodniku itd, izvana fina maskica, ali čovjek ima neugodnu narav i neugodnu naviku mlaćenja članova obitelji. Uzmimo, čisto kao primjer, da ukućane najrađe mlati nekakvim remenom. I sad, nakon što mu se remen potpuno raspadne od upotrebe, odluči nabaviti novi. Nabavlja ga, sretne vas, možda popijete kavu zajedno, jer on je izvana ipak jedan uljuđen gospodin, i on vam se pohvali kako je nabavio novi remen 10 posto jeftinije nego prethodni. Vi znate da on taj remen ne koristi za držanje hlača, već za sasvim jalovu rabotu. I što da mu kažete? Kako vam je baš drago zbog njegove dobre kupnje? U cijeloj priči nije na najmanje važno ono bitno, ono sadržajno, da on zlostavlja svoje ukućane?
Lijep dan danas, ali tužan. Počinje škola. Ne bi to ni izdaleka bila tužna stvar, ali na žalost je. Škola bi mogla i morala biti poticajno i kreativno mjesto, ali na žalost nije. Ministar sinoć u dnevniku nove tv izražava svoje zadovoljstvo zbog dvije stvari: prvo, ministarstvu je navodno uspjelo ponešto olakšati školske torbe (hm, gdje smo to već čuli) i drugo, uspjelo se postići da cijena udžbenika bude oko 10 posto niža (slična stvar kao ovo gore s remenom). I ponovo, u cijeloj priči najmanje je važno ono bitno, ono sadržajno?
J. Kosor je ovih dana (možda čak i danas, nisam siguran i ne da mi se provjeravati) otvorila "najmoderniju školu". To je škola u Istri, napravljena umjesto one koja je prije nekog vremena izgorila. Škola je najmodernija po tome što su učionice klimatizirane a arhitekturu potpisuje poznati riječki dvojac Randić-Turato, bez kojih, btw, ne može proći izgradnja ničega u užoj i široj regiji. Jesu li toliko dobri ili je nešto drugo u pitanju, ne znam nit je tema ovdje. Mene zanima sljedeće: da li biste voljeli učiti i razvijati se u poticajnom okruženju koje možda i nije toliko ugledno napravljeno, koje nema klimu itd, ali je poticajno i vodi se računa o vašem stvarnom razvoju ili biste voljeli bubati ono što vam netko naredi da bubate u klimatiziranom zatvoru?
Jesen je zaista lijepo doba. Uvijek me fascinira ta promjena godišnjih doba. Možemo biti sretni što ih u našem kraju još uvijek ima četiri. Bilo bi premonotono da je stalno isto.
No, početak školske godine svakako stvara jedan nepotrebni, nametnuti grč u mladim ljudima i to upravo zbog škole. To je šteta, jer ne bi moralo biti tako.
U Iranu još uvijek imaju smrtnu kaznu kamenovanjem. Strašno. Neku ženu koja je osuđena na tu kaznu, u međuvremenu su osudili i na bičevanje. Razlog: slikala se otkrivene glave. Predobar razlog za bičevati nekoga.
Čudimo se Iranu, čudimo se njihovoj zaostalosti. Gledamo u svoje dvorište i, pazi čuda, ničem se ne čudimo (?)
Zapravo sam htio pisati o nečem drugom, ali izašlo je ovo. Htio sam pisati o tome kako ono što najviše želimo sakriti, najmanje uspjevamo sakriti. O tome kako svaki kompleks ispliva, i tim više i brže ispliva što ga žešće želimo prikriti. Zanimljiva je to stvar. Lijek bi mogao biti da ništa ne skrivamo pa metodom paradoksalne intencije kompleks postane tek prah i nestane kao da ga nikad nije ni bilo. O tome nekom drugom prilikom.
You can wear a mask and paint your face
You can call yourself the human race
You can wear a collar and a tie
One thing you can't hide is when you're crippled inside
You can go to church and sing a hymn
You can judge me by the color of my skin
You can live a lie until you die
One thing you can't hide is when you're crippled inside
