Sljedeći tjedan počinje nova "školska" godina. Kreće još jedan ciklus gluparanja, zavrtit će se još jedan bizarni krug "obrazovanja". Ponovit će se još jedan nalet ispiračine mozgova. Još jedan nalet besmisla, isfuravanje najnevažnijih priča o težini školske torbe, broju predmeta i svim mogućim formalnostima. I ponovo ni jedan jedini koračić neće biti napravljen prema promjeni sadržaja i biti, ni jedan koračić koji bi uzeo u obzir stvarne, realne potrebe mladih ljudi. I dalje će ih se tretirati kao idijote koji su tek ubačeni u žrvanj koji su im odrasli pripremili bez da su ih išta pitali i bez da znaju išta o onome što im stvarno treba.
Tekst koji sljedi napisao sam prije nekoliko mjeseci za potrebe udruge Slobodna škola, koja nastoji pokrenuti projekt istinski slobodne, demokratske škole u kojoj se djecu tretira drugačije, ljudski, smisleno, onako kako ona to zaslužuju.
Potreba za alternativnim obrazovanjem
S obrazovnim sustavom puno toga ne štima, to već i vrapci na granama znaju. Taj veliki i važni sustav, koji oblikuje najmlađe članove društva, morao bi biti na odgovarajućem nivou, morao bi biti u službi djece, poslužiti im kao mjesto na kojem će učiti o životu, o sebi, o svojim talentima, mjesto na kojem će razvijati svoje talente, prikupljati znanja i vještine koje će im u odraslom životu koristiti. I ne samo njima, već i društvu u cjelini. Zadovoljava li aktualni obrazovni sustav te kriterije? Barem neke od njih? Jedan jedini?
Po 30-ak klinaca, raspoređenih po dobnim skupinama, nagurani u učionice, uče sadržaje od kojih padaju u nesvijest od dosade. To je kratki opis modernog obrazovnog sustava. Kruti, zaglupljujući programi, isti programi za sve, neuvažavanje ili minimalno uvažavanje individualnosti, nastavni kadar koji ima zadatak u maniri poslušnog vojnika odrađivati zadane planove i programe. Koja je svrha svega toga?
Kao i u svim drugim bitnim sferama života, tako i u slučaju obrazovanja jednostavno uzimamo postojeći sustav zdravo za gotovo. «Tako je kako je». «Šta se tu može». Netko je, nekoć davno, lupio temelje ovog sustava i oni se shvaćaju kao da su uklesani u stijenu. Doživljava ih se kao nepromjenjive ili vrlo teško promjenjive, a i u slučaju kad se uvode određene promjene, one su tako bijedne i površne da ne čine bitnu razliku. Slušamo iz godine u godinu o potrebi za «olakšavanjem školskih torbi». Je li problem u težini školske torbe ili u količini gluposti kojih je obrazovni sustav prepun? Od silne prenatrpanosti programa, od nevjerojatne količine podataka kojima su zasipani, klincima mora da je puna kapa. Kako i ne bi bila. Sjetimo se samo svojih školskih dana. Koliko sada znamo od onog što smo učili? I koja je uopće svrha i od onoga što nismo zaboravili, u ovom dobu interneta i opće dostupnosti svih zamislivih podataka? Učiti, bubati podatke i činjenice, nismo li kao društvo, kao ljudska bića, prerasli taj nivo? Nije li vrijeme za skok u nešto drugo? Npr. skok u kreativnost?
Male, sitne promjene i promjenice, male korekcije sustava, 3-4 knjige manje u školskoj torbi, ukidanje nekih predmeta, hoće li išta od toga probuditi kreativnost u mladim ljudima? Prava promjena u ovom segmentu samo je ona koja je korjenita. Sitne korekcije su tek odvlačenje pažnje od bitnog. Obično se svedu na svađe i rasprave da li iz hrvatskog jezika izbaciti Dostojevskog, a ostaviti Cesarića ili možda obrnuto. Činjenica je sljedeće: ako učenika ne zanima književnost, ni Dostojevski ni Cesarić mu neće značiti ama baš ništa. Nabubat će ponešto o njima ako mu neki odrasli kaže da mora i uz to mu priprijeti da će biti kažnjen ako to ne učini. Ali, vrlo brzo on će to što je nabubao zaboraviti. Kao što smo svi mi pozaboravljali barem 95 posto sadržaja s kojima su nas filali. Međutim, ako se radi o učeniku kojeg književnost zanima, kojem je potreba za književnošću zapisana u njegovom genetskom kodu, tada ga nitko živ neće zaustaviti da proučava i Dostojevskog, Cesarića, kao i niz drugih autora koji mu dođu pod ruku.
Zanimljivo je kako ništa ne učimo na greškama, na iskustvu. Iz generacije u generaciju ponavljaju se iste greške i kao da baš nitko ne želi poduzeti baš ništa kako bi se tome stalo na kraj. Možda je sazrijelo vrijeme da se i to promijeni. Sve više je ljudi kojima je puna kapa lošeg sustava i koji traže i žele alternative, druge načine, ne samo donekle i kozmetički, već korjenski drukčije. Na tom putu je i ideja o osnivanju prve slobodne, demokratske škole u Hrvatskoj, na čijoj realizaciji radi udruga «Slobodna škola». Iako je prva slobodna škola, koju je osnovao A.S.Neill, počela s radom prije gotovo 90 godina (a radi i danas), čini se kako su metode po kojima slobodne škole funkioniraju još uvijek praktički gledane kao revolucionarne. Bojimo se slobode. Bojimo se odgovornosti koja proizlazi iz istinske slobode. Sumnjičavi smo prema ideji da djeci omogućimo da budu ono što jesu, jer imamo neku nejasnu predožbu, vjerojatno uzrokovanu odgojem i društvom koje nas okružuje, kako se djecu mora kontrolirati, obuzdavati, ograničavati. Bojimo se da će bez da ih se kontrolira i bez da im se sjedi na glavi, biti potpuno nezainteresirani za bilo što, da će otići u «krivom smjeru», biti lijeni i na kraju jednostavno propasti. Strah nas je slobode jer tako malo znamo o njoj. Od kuda bi i imali iskustvo slobode? Možda iz svojih školskih dana? Iz poslušničkog odnosa koji imamo prema poslodavcu? Ako nemamo iskustvo slobode, pobogu, nije li logično da nam je sama ideja istinske slobode i svega što ona sa sobom nosi, sasvim apstraktna i nepoznata. Od nepoznatog zaziremo.
Sloboda je urezana u samu bit čovjekova bića. U tu bit moramo pogledati, spustiti se i ondje početi učiti o tome što je istinska sloboda, a tek onda ćemo moći svoje iskustvo slobode prenositi i na nove generacije, kroz obrazovni sustav koji će biti po mjeri djeteta, pomoći mu i usmjeravati ga da i ono samo prepozna u sebi ono što zaista je i razvija se s tog temelja.
Zašto je potrebno alternativno obrazovanje? Jedan od razloga je taj što je nedopustivo da postoji jednoumlje, jednoobraznost, jedna jedina moguća dominantna opcija kada šaljete dijete u školu. Jednoumlje je karakteristika diktatura. Mogućnost izbora karatkteristika je istinske demokracije. Postoje brojni roditelji koji ne žele da im djeca idu u obrazovni sustav kojeg su i sami prošli, a ne žele iz jednostavnog razloga jer su na temelju metode vlastite kože saznali kakav je taj sustav i na temelju toga za svoju djecu žele nešto drugo. Ako želimo živjeti u stvarnoj, a ne tek fiktivnoj demokraciji, onda mora postojati mogućnost izbora u svim područjima života, a pogotovo u jednom tako važnom području kao što je obrazovanje. ZATO je potrebno stvarati i ponuditi i druge opcije. Opcija slobodnih/demokratskih škola jedna je od njih. Takve škole rade po mnogim zemljama u svijetu. Nema nikakvog realnog razloga da se ne dopusti rad prve takve škole i u Hrvatskoj.
Jedan od najinspirativnijih tekstova i maestralna izvedba
Your breath is sweet
Your eyes are like two jewels in the sky.
Your back is straight, your hair is smooth
On the pillow where you lie.
But I don't sense affection
No gratitude or love
Your loyalty is not to me
But to the stars above.
One more cup of coffee for the road,
One more cup of coffee 'fore I go
To the valley below.
Your daddy he's an outlaw
And a wanderer by trade
He'll teach you how to pick and choose
And how to throw the blade.
He oversees his kingdom
So no stranger does intrude
His voice it trembles as he calls out
For another plate of food.
One more cup of coffee for the road,
One more cup of coffee 'fore I go
To the valley below.
Your sister sees the future
Like your mama and yourself.
You've never learned to read or write
There's no books upon your shelf.
And your pleasure knows no limits
Your voice is like a meadowlark
But your heart is like an ocean
Mysterious and dark.
One more cup of coffee for the road,
One more cup of coffee 'fore I go
To the valley below.
Glava može biti prepuna beznačajnih svjetovnih stvari, i čovjek može poznavati sve znanosti ovoga svijeta, a da ipak ne zna vlastitu dušu. Čovjek poznaje naročita svojstva svake tvari, ali je u pogledu poznavanja vlastite suštine jednaka neznalica kao i magarac. On izjavljuje: "Ja znam što je dopušteno, a što nije." Ali on ne zna jesu li njegovi vlastiti postupci dopušteni. On zna točnu vrijednost svake stvari koju kupuje i prodaje, ali u svojoj ludosti nema pojma o vlastitoj vrijednosti. Naučio je razlikovati pogodne zvijezde od nepogodnih, ali mu ne pada na um upoznati vlastitu dušu, kako bi saznao u kakvu je duhovnu stanju - sretnomu ili jadnomu. Poznavati sebe i živjeti svoj život predviđajući Sudnji dan, znači ovladati najvišom znanošću.
So go on, boys, and play your hands, life is a pantomime,
The ringleaders from the county seat say you don't have all that much time.
And the girl with me behind the shades, she ain't my property,
One of us has got to hit the road,
I guess it must be up to me.
And if we never meet again, baby, remember me,
How my lone guitar played sweet for you that old-time melody.
And the harmonica around my neck, I blew it for you, free,
No one else could play that tune,
You know it was up to me.
Znakovi su posvuda. Dolaze na bezbroj načina, obraćaju nam se jasno ili manje jasno, direktno ili indirektno, često kroz ljude, odnose, obične i manje obične interakcije. Naizgled beznačajni susreti mogu donjeti vrlo značajne poruke i pokrenuti nas u nekom novom smjeru (ako smo pozorni i prepoznamo znak).
Neki ljudi nas privlače, neki nas odbijaju. I jedni i drugi mogu biti značajni za naš put.
Dotaknimo se ovdje onih odnosa koji nas privlače, ispunjavaju, koji su duboko smisleni, koji su obostrano podržavajući. Takve odnose imamo s ljudima koji su nam bliski, srodni (srodne duše), koji utječu na nas na najpozitivniji, najpoticajniji način, kao i mi na njih. Takvi odnosi dovode do uzajamnog rasta, boljeg razumijevanja (prvenstveno sebe, a time i svega što postoji), povećavaju osvještenost.
Svaka ptica svome jatu. Privlače se ljudi koji su si bliski. Odbijaju se oni koji nemaju ništa zajedničko. Sirovost pronalazi sirovost, profinjenost prepoznaje i traži profinjenost. Pobratimstvo lica u svemiru, kako to pjesnik reče.
How many times have you heard someone say
If I had his money I'd do things my way
Hmm, but little they know
Hmm, it's so hard to find
One rich man in ten with a satisfied mind.
Hmm, once I was wadding in fortune and fame
Everything that I dreamed of to get a start in lifes game
But suddenly it happened
Hmm, I lost every dime
But I'm richer by far with a satisfied mind.
Hmm, when my life is over and my time has run out
My friends and my love ones
I'll leave there ain't no doubt But one thing for certain
When it comes my time
I'll leave this old world with a satisfied mind.
Sinoć je na tv-u bio solidan biografski film o Johnnyju Cashu. Gotovo klasična priča o kretanju iz prašine i lansiranju u zvijezde. Ako je film dao dobar prikaz Cashovog života, onda je to život (opet, gotovo klasično za mnoga velika, poznata imena, na koja se pomišlja sa strahopoštovanjem ili divljenjem, često u smislu - o, kako je taj uspio živjeti potpuno, da mi je biti kao on) prepun nemira, trzavica, dezorjentiranosti i neizbježnih ovisnosti o drogama ili čemu već. Mnogi misle kako su životi tih ljudi veliki upravo zbog njihovih problematičnih osobina i kako su baš zbog njih uspjeli dati svijetu nešto vrijedno. Ne znam je li to tako, ali znam da je veći dio njihovog nemira krajnje nepotreban i uzrokovan neznanjem o sebi. Ne bih se mijenjao ni s jednom od zvijezda, hvala lijepa.
Ne tako davno, blog.hr je ubacio na blogove svojih korisnika banerčinu za igre.hr. Mnogim blogerima, uključujući i mene, od toga se digla kosa na glavi, a nakon kose diglo se i ponešto prašine i uz zajedničku akciju blogera došlo se do načina da se banerčina skine. Sada primjećujem reklamu za facebook ubačenu na sam početak postova. A primjetio sam i to da se taj link na facebook pojavljuje isključivo ispod onih postova koji imaju službeni naslov. Oni koji su bez naslova ili se naslov napiše izvan službene rubrike za naslov, ostaju slobodni od nove kretenske reklame. Svi moji postovi koji sljede (ako ih bude) bit će, svakako, bez naslova, pa time i bez fbk-ova linka.
upload 23.8.
Kako se potpuno riješiti facebook smeća iznad postova?
Facebook se uklanja tako da uđete u postavke pa u postove i promjenite u pitanju "Da li želite da vam se pojavljuje facebook iznad postova'" u NE ŽELIM! (informacija stigla od @ladyflower)
Čekaš li na nešto snažno
Doista vrijedno
Čekaš li na akciju koja pokreće stvari
Razmisli dobro
U svakom trenutku nagrnuće sa svih strana
Pravovjerni
Lešinari...
Neman ima stotinu lica
I dok piješ i hodaš zagrljen u tami
I dok te miluju hrapave ruke
I dok ližeš rasječene usne...
Ako odemo korak dalje od onih uobičajenih identificiranja (ja sam ovo ili ono, dug niz besmislica, znate već), ako nam je jasno da u dubini (najdubljoj mogućoj dubini) nismo ništa od toga što nam se obično pripisuje da jesmo (ili pripisujemo sami sebi...ili se zanosimo s tim što si pripisujemo...ili štogod). Dakle, ako nam je jasno da je naš identitet nešto sasvim drukčije od uobičajenih odgovora, gdje smo onda? Kuda nas to vodi? Koji je odgovor? Tko smo? Što smo? (Zašto (je)smo?) Da, staro pitanje, ali odgovor... koji je?
Odgovor je neizreciv. Možete ga znati samo vi sami, u sebi, ako imate sreće, tj. ako imate veliku želju da ga saznate, spoznate.
Može se reći kako se cijela poanta življenja vrti oko pitanja identiteta i otkrivanja toga što smo ispod svih naslaga koje imamo omotane oko pravih nas.
Neki dio istočnjačke mudrosti kaže kako se potraga za bogom može usporediti s guljenjem glavice luka. Skida se sloj po sloj luka i ono što ostane (a ne vidimo da nešto ostaje) - to je bog. Kuda nas to vodi? Pa, ne samo do odgovora na pitanje o bogu, već i do odgovora na pitanje o našem vlastitom najdubljem mogućem identitetu. Kad ogulimo sebe skroz, sloj po sloj, i kad više ništa (vidljivo) ne ostane - to smo mi. I sada kao da smo opet na početku, tj. nigdje. Ili?
Pitanje za vas, cijenjeni posjetitelji ovog bloga: kako doživljavate prolaznost, protok vremena, protok (vašeg) života, gomilanje godina, zbrajanje godova?
Sinoć sam legao u krevet kao 33-godišnjak, a jutros se probudio kao 34-godišnjak. Dan je savršen, lagana burica je raščistila nebo i pogled na more oduzima dah i dodaje smješak na lice. Idila. Primjetio sam jednu stvar, vezano uz nizanje vlastitih godina: godine su tek brojke, a brojke nisu život i uopće me ne zanimaju niti ovisim o njima. One idu svojim putem, ja svojim. Nisu ništa više od puke forme i mentalne vježbe pamćenja. No, ono što me puno više zanima to je bezvremenost. Živjeti izvan brojki, izvan formi, izvan obrazaca. Jednostavo Živjeti, biti, ovdje, potpuno. Ne znam za veće postignuće od toga. I ne pretjerujem kada to kažem. Ne znam za veće postignuće.
U kojim god godinama da se nalazite, veća činjenica od brojke vaših godina je činjenica da se nalazite, upravo sada, u centru svog života. Uzde su u vašim rukama i možete s njima što hoćete. Možete, bili mlađi ili stariji, biti vrlo mirni u sebi. A taj mir pokazat će vam tko ste ispod svih naslaga koje su se godinama naslagivale oko vaše biti. Bit je i dalje tu, ona ne ovisi o vremenu. Svijest ne zna za godine. Radost također.
If I'd thought about it I never would've done it
I guess I would've let it slide If I'd lived my life by what others were thinkin'
the heart inside me would've died.
I was just too stubborn
to ever be governed by enforced insanity Someone had to reach for the risin' star
I guess it was up to me.
Dobro pogođeni paradoks prolazi drito kroz uobičajene naslage linearnog uma i pogađa samu našu bit. Razlog tome je taj što i sam taj paradoks dolazi upravo iz te biti, pa svojim sadržajem odvlači, barem na kratko, primaoca do iste te biti u njemu samom. Time paradoks odrađuje svoju ulogu budilice i to vrhunski.
Koliko mi je poznato, zen majstori koriste paradoks u velikim količinama.
Ljepota paradoksa je i u tome što djeluje i zvuči besmisleno, kontradiktorno i nelogično. On kida uobičajeni tijek misli i tako lomi rutinu. Njegov "besmisao" tako postaje vrlo smislen.
Kvalitetan humor pršti od paradoksa. Kvalitetan humor je onaj koji vam jednostavno ne daje šansu da se ne nasmijete, nemate izbora nego se nasmijati i to od srca, jer dobar humor začinjen paradoksom na neki čudni način dolazi upravo do vaše dubine, a u toj dubini rađa se radost. Čista radost, zbog ničeg posebno, jednostavno zbog postojanja samog.
Update 6.8.
Ne znam za pjesmu (iako ih bez daljnjeg ima puno, samo ih ja ne znam) koja je u stanju toliko zavrtiti um kao ova:
Get born, keep warm
Short pants, romance, learn to dance
Get dressed, get blessed
Try to be a success
Please her, please him, buy gifts
Don't steal, don't lift
Twenty years of schoolin'
And they put you on the day shift
Look out kid
They keep it all hid
Better jump down a manhole
Light yourself a candle
Don't wear sandals
Try to avoid the scandals
Don't wanna be a bum
You better chew gum
The pump don't work
'Cause the vandals took the handles
Stvari često nisu onakve kakvima se čine. Površina nas lako zavara, njen bljesak često zasljepi pa ne vidimo ono što je ispod nje. Nešto naizgled lijepo, u suštini je možda ružno. Nešto naizgled ružno, kad se dublje pogleda otkriva ljepotu. Sve ovisi o tome s kojeg nivoa gledamo, s kojeg nivoa živimo.
Kad god sam popio gorku čašu, imala je talog meda.
I ja i vi, ljudi, očarani smo onim što se iz nas javno ispoljava, a zanemarujemo suštinu u nama skrivenu. Kažem vam, kažem i vama i sebi: ono što vidimo očima samo je oblak koji zaklanja ono što trebamo vidjeti dušama. Ono što čujemo ušima samo je buka koja zaglušuje ono što trebamo usvojiti srcima.
Ne, život se ne sastoji od svojih pojavnosti, već od onoga što se ne vidi. O ljudima ne treba suditi po licima, već po srcima.
Ne, brate, ni dani ni noći nisu sadržani u svojim pojavnostima. Ni ja, koji sam samo putnik u vremenu, nisam sadržan u ovim riječima koje ti izgovaram, osim tek toliko koliko su riječi u stanju da ti prenesu moju mirnu nutrinu. Halil Džubran (izdvojene rečenice iz teksta "Ljušture i suštine")
Jedno je sigurno, ne možemo vidjeti dubinu u drugima, dok je ne otkrijemo u sebi. A onda, s nivoa te dubine, tog izvora, gledamo i sve što na svome putu srećemo.
