Half of the people can be part right all of the time
Some of the people can be all right part of the time
But all of the people can't be all right all of the time
I think Abraham Lincoln said that
"I'll let you be in my dreams if I can be in yours"
I said that.
Postoje razdoblja u kojima sve izgleda kao da se ne mrdamo s mjesta. No, mi i ne znamo što se sve događa u dubinama, koje sve aktivnosti, koja unutarnja kretanja i preslagivanja. Ne može sve doći onako kako poželimo i onda kada poželimo. Često ono što poželimo i nije ono što je najbolje za nas. Previše je nepoznanica. Mreža života je prekompleksna da bi ju mogli obuhvatiti razumom. Želja da ju razumijemo potpuno - besmislena je. Ono što možemo je - umiriti se, ući u najdublje dijelove sebe, u prostranstva tišine u sebi. I kad se na površini ne događa ništa, u dubini je živo. Vrijeme kvalitetne tišine preduvjet je za vrijeme kvalitetne aktivnosti, makar nam se to čekanje i ne svidjelo previše. Povjerenja. Strpljenja. Budne pažnje.
"Dopusti da se stvari događaju onako kako se događaju. Na kraju će se sve veoma lijepo posložiti. Ne trebaš se naprezati u smjeru budućnosti - ona će sama doći k tebi. Uvijek postoje trenuci kad se osjećaš prazan i otuđen. Takvi su trenuci iznimno poželjni jer pokazuju da je duša odbacila svoja sidra i da plovi prema dalekim mjestima. To je nevezanost - kad je sa starim gotovo, a novo još nije stiglo. Ako si uplašen, takvo stanje može biti mučno, ali uistinu nema ničega čega bi se trebao plašiti." Nisargadatta (Ja sam To)
What have I become
My sweetest friend
Everyone I know
goes away
In the end
And you could have it all
My empire of dirt
I will let you down
I will make you hurt
If I could start again
A million miles away
I would keep myself
I would find a way
Prelako se izgubiti u životnoj rutini. Rutina je neprestano mehaničko, jednolično ponavljanje nečega. U kontekstu života: ponavljanje jedno te istog dana u nedogled. Kod rutine nema iznenađenja, ona je kao kretanje vagona po tračnicama. Što ne mora samo po sebi biti loše. Nije presudan krajolik kroz koji prolazimo, presudan je način na koji kroz njega prolazimo, način na koji (ga) doživljavamo.
Rutiniziranje života je izvršenje duhovnog samoubojstva, pri čemu tijelo, jasno, nastavlja svoje funkcije, ali život gubi svoj okus. Duhovno samoubojstvo nije moguće izvršiti potpuno, već samo djelomično, prividno. Može se unutarnji život potisnuti, zanemariti, može se ne obraćati pažnju na njega i pri tom se praviti kao da on ne postoji. No, to ne funkcionira. Jer, taj unutarnji život itekako i dalje postoji, iako stjeran u podzemlje, iako negiran i bačen u okove. Kao radio aparat kojeg smanjimo na minimum, toliko da se gotovo i ne čuje. Međutim, kada mu se približimo dovoljno, kada smanjimo sve druge šumove i smetnje, kad mu se približimo, čut ćemo da radio i dalje svira. Tiho, ali svira. Naš unutarnji život možemo smanjiti na minimum, ali on živi dalje, tiho ali živi. (I čeka da smanjimo sve druge šumove i smetnje i ponovo ga poslušamo.)
Živimo u svijetu koji voli i obožava rutinu, koji voli i klanja se uniformiranosti i koji nas sve skupa želi pretvoriti u rutinizirana, nekritički nastrojena bića, koja mirno i poslušno odrađuju svoj dosadni, banalni posao i čiji mozgovi bez većih problema progutaju sve što im se servira. Poticaj iz okoline prema nama je sljedeći: voli rutinu, rutina je normalna. To svakako nije olakšavajuća okolnost za nas. Naš zadatak izvornog življenja je time ponešto otežan, ali ne i onemogućen. Samo se treba potruditi malo više. Dapače, to ograničenje nas upravo prisiljava da bolje upoznamo sebe i na temelju toga krenemo svojim putem.
Kako izigrati rutinu? Na bezbroj načina. Na vama je da otkrijete svoje.
Svakako, za početak je potrebno prepoznati rutinu, sagledati svoj život sa svih strana i vidjeti koliko je u njemu rutine, koliko je i ima li uopće kreativnosti, ima li neplaniranosti, neočekivanosti. Kada rutine postanemo svjesni, ona je već tada izgubila bitku. Ubrzo postaje smiješna i banalna. Postaje neprihvatljiva. Također, razgovori koji su puka rutina, puka kurtoazija, u kojima se unaprijed sve zna, više nisu prihvatljivi. Ne želimo sudjelovati u njima na prijašnji način. Možemo ih okrenuti naopačke. Možemo ih gurnuti u sasvim novom smjeru. Možemo unjeti u njih više dobrog humora (pa makar on bio humor samo nama, a ostalima predmet čuđenja). Možemo svašta. Možemo se igrati. Život je u konačnici igra, nije li. Ne igrarija, već igra. Ne treba ga shvaćati preozbiljno, prekratak je za to.
Izigravanju rutine doprinose sasvim neočekivani potezi, "nelogične" odluke. Izazovimo rutinu gdje god to možemo i budimo svoji u svakoj mogućoj situaciji. Probajte napraviti nešto neobično,nešto što inače ne biste napravili, pa vidite kako se osjećate s tim. Prvo s malim stvarima, "bezopasnim" stvarima, a onda s većima. A ako se taj princip pokaže kao zanimljiv, uzbudljiv i nabijen životnošću, spontanost ulazi u sve sfere života, za rutinu ostaje sve manje mjesta, sve dok ju potpuno ne izbacimo iz sebe. Kakav je to život i koja mu je svrha ako se i ne osjećamo živima. Ako tek puko i rutinski - postojimo. Izazovimo život i živimo ga, na sebi svojstven način.
Supermuzikalna legendarna braća Gibb:
I keep straining my ears to hear a sound.
Maybe someone is digging underground,
or have they given up and all gone home to bed,
thinking those who once existed must be dead.
Genijalna "Abandoned love":
(cijeli tekst je ovdje)
***
I can hear the turning of the key
I've been deceived by the clown inside of me.
I thought that he was righteous but he's vain
Oh, something's a-telling me I wear the ball and chain.
"Previše govorimo", rekao je s neuobičajenom ozbiljnošću. "Pametno pričanje nema nikakve vrijednosti, baš nikakve. Samo se čovjek udaljava od sebe. A udaljiti se od sebe je grijeh. Čovjek mora znati da se potpuno zavuče u sebe, kao kornjača." Hesse (iz Demijana)
Predobro!
Elementalovci su ponovo izrazili bit.
Slušam ovo ponovo i ponovo, svaki put se naježim.
Upload, 18.7.:
Snaga je ove pjesme, barem se meni tako čini, u tome što čini bitnu prevagu. Dok mediji manipuliraju sto na sat, plasiraju dvosmislene, proturječne informacije, relativiziraju stvari, puste prilog u kojem starac koji nema pojma o čemu se u biti radi, gorljivo izjavljuje kako su haustori po Varšavskoj i ostalim ulicama legla golubova i nečistoće i da je jedna hvalevrijedna stvar što se pojavio dobrohotni vitez Horvatinčić i ponudio se da riješi taj problem. Taj stari, i ostali koji navode razne banalne argumente protiv prosvjeda, ne razumiju o čemu se tu zapravo radi. Varšavska nema nikakve veze ni s golubovima, a ni sa samom Varšavskom. Ona je prerasla, davno već, u simbol borbe između karikatura kao što je Milan Bandić, T. Horvatinčić, bahata ekipa iz udruge poslodavaca i, na drugoj strani, onih ljudi kojima je dosta da ih se radi budalama zbog interesa šačice bjednika.
Kad se plasiraju malo ovakve, malo onakve "vijesti", mnogi ljudi se počnu pitati zašto bi se k vragu zaustavljalo jednog dobrotvora Horvatinčića koji zapošljava neke ljude, zašto bi se kočio "razvoj", zašto se ne bi počistili haustori od golubljih govana...
Onda se pojavi ovakva izvrsna, jaka pjesma, i umjetno stvorena dilema za mnoge nestaje.
Ne, Milane, Ne, Horvatinčiću, Ne ostala bando, nismo vaše budale i znamo što radite. Dosta je! U tome je važnost takve pjesme. Ona ujedinjuje i podsjeća na bit.
Ponekad uzmem u ruke Hesseovog Demijana s police, tek da se podsjetim meni dragog stila pisanja ovog velikog pisca. Hesse me očarao još kao tinejdžera. Jedan od rijetkih autora koje sam redak po redak upijao s guštom, bez da gledam na stranicama "koliko još ima do kraja", jer njegovo pisanje, njegovo pripovjedanje je toliko vanserijsko da čitatelja kojem je blisko potpuno uvlači u svoj čarobni, topli sadržaj.
Iako sam Demijana kroz godine čitao više puta, uvijek na nekom drugom nivou, uvijek s nekom novom motivacijom, gotovo sam se skamenio kad sam otvorio na odlomku koji bi po aktualnosti mogao biti napisan i jučer, ili prije 10 minuta, a napisan je davne 1919.-e i govori o previranjima po Europi, udruživanjima, raznim svinjarijama kojima i mi danas svjedočimo, ništa pametniji nego naši preci prije 90 godina. Odlomak ide ovako:
Začas smo se našli usred razgovora neobičnog i punog slutnje... Govorio je o duhu Europe i obilježju ovog vremena. Svuda, rekao je, vlada povezivanje i stvaranje stada, ali nigdje ne vladaju sloboda i ljubav. Sve to zajedništvo, počev od studentskih udruženja i pjevačkih društava pa do država, jest prinudna tvorevina, jest zajednica usljed bojazni, usljed straha, usljed nedoumice, i iznutra je trula i stara i bliži se slomu.
"Zajedništvo je lijepa stvar", rekao je Demijan. "Ali to što vidimo kako svuda cvijeta, to uopće nije to. Ono će ponovo nastati, zahvaljujući pojedincima koji će znati jedan za drugoga, i za neko vrijeme će preoblikovati svijet. Ono što sada postoji kao zajedništvo samo je udruživanje u stado. Ljudi trče jedan ka drugome zato jer se jedan drugoga plaše - gospodari za sebe, radnici za sebe, znanstvenici za sebe! A zašto se plaše? Čovjek se plaši samo kad nije u skladu sa samim sobom. Plaše se jer se nikada nisu izjasnili za same sebe. Zajednica sve samih ljudi koji se plaše onog nepoznatog u sebi. Dragi Sinklere, iz svega toga ne može proizaći ništa veselo.Ti ljudi koji se okupljaju tako bojažljivo, prepuni su straha i prepuni zlobe, nitko nikom ne vjeruje. Privrženi su idealima koji to više nisu, i kamenuju svakoga tko istakne neki novi."
Ne sjećam se da sam po medijima vidio neku pametniju i dublju analizu o Europi, unijama, udruživanju i ostalome. Hrane nas smećem, guraju nam pod nos analize, razloge za i protiv, koji su svi redom nebulozni, ako ih se pogleda iz kuta o kojem Hesse priča. Vidimo iz ovih odlomaka, jasno vidimo, da problemi koji su bili nekad, nisu sadržajno drugačiji od problema koji su prisutni danas. Uostalom, za Europu nas nitko nije ništa ni pitao, niti će nas pitati. Valjda jedna od najljepših malih zemalja na svijetu nema druge opcije nego klečati pred nekim kako bi ju taj netko uzeo pod svoje maćehinske skute. No, da ne odemo previše od teme, jer tema nije za ili protiv EU. Tema je: koja uopće svrha ulaska u Eu, i koja uopće svrha neulaska u EU. I jedno i drugo se čini kao besmislica. Jer i jedno i drugo ne daje ni pet para za kvalitetu i smisao čovjekovog života, života pojedinca. Nema Europa nikakvu viziju, ni najbljeđu, o tome kako će pojedinac otkriti sebe i razviti se do svojih potencijala. Jednako malo o tome znamo i unutar svoga tora. Pokazuje se da se onome što je navrijednije ne posvećuje apsolutno nikakva pažnja, dok za to vrijeme puke parole i puke forme ne prestaju silaziti sa stupaca novina, kao ni sa usana onih koji su si uzeli za pravo da vode druge, bez da sami razumiju išta bitno. Može država u kojoj živimo ući u EU, može ući u bilo što drugo, ali pojedinci, vi, ja, svaki pojedinac koji u sebi ima potrebu za nečim drugim, i dalje ostaje potpuno u svemu bitnome nepromjenjen bilo kakvim formalnim udruživanjem država. Kretanje stada ne može riješiti problem pojedinca žednog smisla. Takvih pojedinaca je uvijek bilo i uvijek će ih biti. Oni ostaju prepušteni sebi, kao i, poželjno je, međusobnim upoznavanjima i umrežavanjima.
U jednom drugom odlomku iste knjige, Hesse piše:
"Stvari koje mi vidimo", reče Pistorijus tiho, "iste su one stvari koje su u nama. Nema ni jedne druge stvarnosti osim one koju nosimo u sebi. Zato većina ljudi živi tako nestvarno, jer oni vanjske slike smatraju za ono što je stvarno, pa vlastitom svijetu u sebi uopće ne dozvoljavaju da dođe do riječi. Čovjek može pri tome biti sretan. Ali, kad jednom sazna za ono drugo, nema više izbora da pođe putem većine. Sinklere, put većine je lak, naš je težak."
Ray Davis o stoljeću mašinerije:
I was born in a welfare state
Ruled by bureaucracy
Controlled by civil servants
And people dressed in grey
Got no privacy, got no liberty
Cos the twentieth century people
Took it all away from me.
Girl we gotta get out of here
We gotta find a solution
I'm a twentieth century man but I don't want to die here.
Don McLean o umjetniku kojeg slave prekasno, a i tad s upitnim razumijevanjem:
And now I understand what you tried to say to me
how you suffered for your sanity
how you tried to set them free.
They would not listen
they did not know how
perhaps they'll listen now.
***
They would not listen
they're not
list'ning still
perhaps they never will.
Napomena: ovaj moj tekst objavljen je i na portalu SadaOvdje
Djeca su istraživači po prirodi. Još dok nisu ni prohodala, ona već istražuju na veliko. Počinju svoju veliku avanturu istraživanja i otkrivanja svijeta koja kao da je ucrtana, usađena u samu njihovu bit.
Svako dijete je drugačije. Svako se razvije u drugačijeg čovjeka. Zanimljivo, ne postoje dva čovjeka s istim otiscima prstiju. Kao ni dva čovjeka s istom bojom glasa. Iako smo svi ista vsta, svatko je unikat, jedan jedini on ili ona na ovom svijetu.
Sjeme iz kojeg će u odgovarajućim uvjetima niknuti ova ili ona biljka vrlo je slično, gotovo identično. Gledajući sjeme ne možemo znati koji nacrt ono u sebi nosi, ne možemo znati u što će izrasti, što će postati. Tek ako mu omogućimo odgovarajuće uvjete, odgovarajuću pažnju i brigu, ako mu damo određeno vrijeme i ako se (a ovaj dio je krucijalan) što manje aktivno petljamo u njegov mehanizam rasta kojeg praktički i ne poznajemo, to sjeme će postati ono što potencijalno može postati.
Svako dijete je sjeme za sebe. Kada pogledamo male bebe, one djeluju vrlo slično. Gledajući ih ne možemo imati ni najblažu ideju što se sve krije u tom djetetu, koji je sve potencijal u njemu, koji nacrt, u što se ono može razviti, što može postati, u što izrasti, na koji način procvjetati.
Obrazovni sustav svu djecu tretira jednako, kao da se radi o jednom identičnom sjemenu koje mora izrasti u jednu jedinu dosadnu inačicu čovjeka, onakvu kakvu je obrazovni sustav zamislio. U tome je osnovni «grijeh» aktualnog sustava. Temelj mu je promašen.
Kada govorimo o unaprijeđenju obrazovanja, pod uvjetom da želimo ozbiljno razgovarati i razmišljati o toj temi, onda je poželjno da aktualni sustav apsolutno ne uzimamo kao referencu. Ako želimo ozbiljno razmotriti koja je svrha obrazovanja, koja je svrha podučavanja i kako bi to podučavanje trebalo izgledati, onda moramo napraviti revoluciju u razmišljanju, u pristupu i krenuti u otkrivanje skroz novih puteva. Stari načini su preduboko urezani u našu svijest.. Previše su nas navikli na njih. Ali zašto ne krenuti u nešto sasvim novo? Pri tome nas prvenstveno zanima vrhunski interes djeteta i stvaranje uvjeta u kojima dijete na najbolji način može ostvariti svoj potencijal.
Podučavanje. Ni malo lak zadatak. Što znamo o istinskom podučavanju? Malo i ništa. Zamislimo dijete kao sjeme. Svako dijete. Zadatak učitelja je da stvori takvu atmosferu, takve uvjete u kojima će svako dijete pronaći ono što je njegov interes, njegov talent, njegov potencijal, a zatim ga potaknuti i ohrabriti da punim plućima krene u istraživanje svojih mogućnosti i usvajanje znanja vezanih uz djetetove sklonosti i njegove individualne potrebe.
Duboko vjerujem da učitelj ne može odvesti učenika dalje nego što je sam došao na svom putu razvoja. Od istinskog učitelja se ne očekuje da zna odgovore na sva pitanja niti da barata milijonima podataka. Njegov zadatak je biti na raspolaganju, stvoriti atmosferu, zainteresirati, potaknuti, probuditi, animirati. Napraviti poticaj i promatrati reakciju.
(Zamišljena) škola po mjeri djeteta je ona u kojoj dijete ne osjeća ni strah ni prisilu, osjeća se sigurno i prihvaćeno. Učitelji su više moderatori, pomagači, usmjeravatelji, promatratelji. Nikako «autoriteti» u negativnom smislu.
Waldo Emerson je u eseju Edukacija još davne 1863. napisao: I believe that the secret of Education lies in respecting the pupil. It is not for you to choose what he shall know, what he shall do. He only holds the key to his own secret. Respect the child. Wait and see the new product of Nature. Respect the child. Be not to much his parent. Respect the child, respect him to the end, but also respect yourself. Be the companion of his thought, the friend of his friendship, the lover of his virtue, - but not kinsman of his sin.
Hoće li se obrazovni sustav kao cjelina preko noći promijeniti u slučaju da netko dođe s prihvatljivim, korisnim i naprednim idejama o njegovom unaprijeđenju? Neće. To je velik, trom sustav i kao takvom mu nije do mijenjanja. On se mijenja sporo a i to u lošem smjeru. Za koga je onda eventualni novi pristup? Za koga je novi način? Kome može poslužiti i kome koristiti? Onim roditeljima kojima je blizak i koji svojoj djeci žele da budu i da postanu ono što potencijalno mogu postati, a ne da se od njih rade puke, uniformirane marionete. Škola po mjeri djeteta je, na žalost, samo za manji broj ljudi. Za one koji prepoznaju potrebu za takvim skokom u novi pristup. Ali od nečega se mora krenuti i bez obzira što se radi o potencijalno malom broju ljudi, smatram da je taj početni korak više nego potreban. Dapače, upravo takvi alternativni pristupi mogu biti pokretač bitnih društvenih promjena i rasadnik individualaca, kreativaca, pozitivnih revolucionara.
I saw my problems and I'll see the light
We got a lovin' thing, we gotta feed it right
There ain't no danger we can go too far
We start believin' now that we can be who we are.
They think our love is just a growin' pain
Why don't they understand? It's just a cryin' shame
Their lips are lyin', only real is real
We stop the fight right now, we got to be what we feel.
We take the pressure and we throw away
conventionality, belongs to yesterday
There is a chance that we can make it so far
We start believin' now that we can be who we are.
