Ponekad uzmem u ruke Hesseovog Demijana s police, tek da se podsjetim meni dragog stila pisanja ovog velikog pisca. Hesse me očarao još kao tinejdžera. Jedan od rijetkih autora koje sam redak po redak upijao s guštom, bez da gledam na stranicama "koliko još ima do kraja", jer njegovo pisanje, njegovo pripovjedanje je toliko vanserijsko da čitatelja kojem je blisko potpuno uvlači u svoj čarobni, topli sadržaj.
Iako sam Demijana kroz godine čitao više puta, uvijek na nekom drugom nivou, uvijek s nekom novom motivacijom, gotovo sam se skamenio kad sam otvorio na odlomku koji bi po aktualnosti mogao biti napisan i jučer, ili prije 10 minuta, a napisan je davne 1919.-e i govori o previranjima po Europi, udruživanjima, raznim svinjarijama kojima i mi danas svjedočimo, ništa pametniji nego naši preci prije 90 godina. Odlomak ide ovako:
Začas smo se našli usred razgovora neobičnog i punog slutnje... Govorio je o duhu Europe i obilježju ovog vremena. Svuda, rekao je, vlada povezivanje i stvaranje stada, ali nigdje ne vladaju sloboda i ljubav. Sve to zajedništvo, počev od studentskih udruženja i pjevačkih društava pa do država, jest prinudna tvorevina, jest zajednica usljed bojazni, usljed straha, usljed nedoumice, i iznutra je trula i stara i bliži se slomu.
"Zajedništvo je lijepa stvar", rekao je Demijan. "Ali to što vidimo kako svuda cvijeta, to uopće nije to. Ono će ponovo nastati, zahvaljujući pojedincima koji će znati jedan za drugoga, i za neko vrijeme će preoblikovati svijet. Ono što sada postoji kao zajedništvo samo je udruživanje u stado. Ljudi trče jedan ka drugome zato jer se jedan drugoga plaše - gospodari za sebe, radnici za sebe, znanstvenici za sebe! A zašto se plaše? Čovjek se plaši samo kad nije u skladu sa samim sobom. Plaše se jer se nikada nisu izjasnili za same sebe. Zajednica sve samih ljudi koji se plaše onog nepoznatog u sebi. Dragi Sinklere, iz svega toga ne može proizaći ništa veselo.Ti ljudi koji se okupljaju tako bojažljivo, prepuni su straha i prepuni zlobe, nitko nikom ne vjeruje. Privrženi su idealima koji to više nisu, i kamenuju svakoga tko istakne neki novi."
Ne sjećam se da sam po medijima vidio neku pametniju i dublju analizu o Europi, unijama, udruživanju i ostalome. Hrane nas smećem, guraju nam pod nos analize, razloge za i protiv, koji su svi redom nebulozni, ako ih se pogleda iz kuta o kojem Hesse priča. Vidimo iz ovih odlomaka, jasno vidimo, da problemi koji su bili nekad, nisu sadržajno drugačiji od problema koji su prisutni danas. Uostalom, za Europu nas nitko nije ništa ni pitao, niti će nas pitati. Valjda jedna od najljepših malih zemalja na svijetu nema druge opcije nego klečati pred nekim kako bi ju taj netko uzeo pod svoje maćehinske skute. No, da ne odemo previše od teme, jer tema nije za ili protiv EU. Tema je: koja uopće svrha ulaska u Eu, i koja uopće svrha neulaska u EU. I jedno i drugo se čini kao besmislica. Jer i jedno i drugo ne daje ni pet para za kvalitetu i smisao čovjekovog života, života pojedinca. Nema Europa nikakvu viziju, ni najbljeđu, o tome kako će pojedinac otkriti sebe i razviti se do svojih potencijala. Jednako malo o tome znamo i unutar svoga tora. Pokazuje se da se onome što je navrijednije ne posvećuje apsolutno nikakva pažnja, dok za to vrijeme puke parole i puke forme ne prestaju silaziti sa stupaca novina, kao ni sa usana onih koji su si uzeli za pravo da vode druge, bez da sami razumiju išta bitno. Može država u kojoj živimo ući u EU, može ući u bilo što drugo, ali pojedinci, vi, ja, svaki pojedinac koji u sebi ima potrebu za nečim drugim, i dalje ostaje potpuno u svemu bitnome nepromjenjen bilo kakvim formalnim udruživanjem država. Kretanje stada ne može riješiti problem pojedinca žednog smisla. Takvih pojedinaca je uvijek bilo i uvijek će ih biti. Oni ostaju prepušteni sebi, kao i, poželjno je, međusobnim upoznavanjima i umrežavanjima.
U jednom drugom odlomku iste knjige, Hesse piše:
"Stvari koje mi vidimo", reče Pistorijus tiho, "iste su one stvari koje su u nama. Nema ni jedne druge stvarnosti osim one koju nosimo u sebi. Zato većina ljudi živi tako nestvarno, jer oni vanjske slike smatraju za ono što je stvarno, pa vlastitom svijetu u sebi uopće ne dozvoljavaju da dođe do riječi. Čovjek može pri tome biti sretan. Ali, kad jednom sazna za ono drugo, nema više izbora da pođe putem većine. Sinklere, put većine je lak, naš je težak."
Ray Davis o stoljeću mašinerije:
I was born in a welfare state
Ruled by bureaucracy
Controlled by civil servants
And people dressed in grey
Got no privacy, got no liberty
Cos the twentieth century people
Took it all away from me.
Girl we gotta get out of here
We gotta find a solution
I'm a twentieth century man but I don't want to die here.
Don McLean o umjetniku kojeg slave prekasno, a i tad s upitnim razumijevanjem:
And now I understand what you tried to say to me
how you suffered for your sanity
how you tried to set them free.
They would not listen
they did not know how
perhaps they'll listen now.
***
They would not listen
they're not
list'ning still
perhaps they never will.
