Pitanje identiteta
Ako odemo korak dalje od onih uobičajenih identificiranja (ja sam ovo ili ono, dug niz besmislica, znate već), ako nam je jasno da u dubini (najdubljoj mogućoj dubini) nismo ništa od toga što nam se obično pripisuje da jesmo (ili pripisujemo sami sebi...ili se zanosimo s tim što si pripisujemo...ili štogod). Dakle, ako nam je jasno da je naš identitet nešto sasvim drukčije od uobičajenih odgovora, gdje smo onda? Kuda nas to vodi? Koji je odgovor? Tko smo? Što smo? (Zašto (je)smo?) Da, staro pitanje, ali odgovor... koji je?
Odgovor je neizreciv. Možete ga znati samo vi sami, u sebi, ako imate sreće, tj. ako imate veliku želju da ga saznate, spoznate.
Može se reći kako se cijela poanta življenja vrti oko pitanja identiteta i otkrivanja toga što smo ispod svih naslaga koje imamo omotane oko pravih nas.
Neki dio istočnjačke mudrosti kaže kako se potraga za bogom može usporediti s guljenjem glavice luka. Skida se sloj po sloj luka i ono što ostane (a ne vidimo da nešto ostaje) - to je bog. Kuda nas to vodi? Pa, ne samo do odgovora na pitanje o bogu, već i do odgovora na pitanje o našem vlastitom najdubljem mogućem identitetu. Kad ogulimo sebe skroz, sloj po sloj, i kad više ništa (vidljivo) ne ostane - to smo mi. I sada kao da smo opet na početku, tj. nigdje. Ili?
Post je objavljen 16.08.2010. u 20:18 sati.