O prijateljstvu i još koječemu
Kad iz vašeg života odjednom nestane netko drag, onaj sa kojim ste do jučer ispijali kave, rado pričali o odgoju djece, o prevrtljivom vremenu ili zločestim svekrvama – nemojte žaliti. Nema smisla. Taj netko, prijatelj ili pak samo poznanik, nije nestao bez razloga. I, nemojte sebe kriviti zbog toga.
Ljudi odlaze jer nešto skrivaju. I, ne žele da vi, sa kojima su do jučer žustro raspravljali o moralnim vertikalama društva, to saznate. Baš zbog toga nisu vrijedni okretanja unatrag, niti preispitivanja, ni žaljenja.
Oni imaju svoje razloge. Možda im je tata preko noći kupio bolje plaćen posao. Možda su sami lagali kako bi dospjeli na višu ljestvicu u društvu. Možda nisu birali sredstva kako doći do nečeg. I, baš zbog toga više nisu u vašoj avliji.
Stoga, ne brinite – kad ih jednom budete upitali što se to dogodilo onomad pa smo odjednom počeli pričati samo o vremenu, i to usput, kad bismo se slučajno sreli na ulici, a da smo pritom silno izbjegavali svaki susret – jer, lagat će, ili će gledati tupo u nekom pravcu, ili će možda reći kako ste baš vi krivi za raspad sistema. Ne vjerujte. Jer, da ste baš vi bili uzrokom raspada ljubavi ili druženja, budite sigurni – već bi vam to bilo nabijeno na nos. Ovako, mirno produžite dalje. Jer, razlog ionako nije bitan. Bitno je to da ti i slični više nisu vaši prijatelji. Jer, da jesu, bili biste u opasanosti – takvim ljudima ne vrijedi vjerovati.
Kako god bolno bilo, nastavite dalje. Jer, svaki je kraj novi početak. Oni koji odlaze samo prave mjesto drugima koji će tek stići u naš život.
Oznake: prijatelji
28.03.2013. u 11:26 | 0 Komentara | Print | # | ^Vlak u snijegu
Odlučim putovati vlakom nakon sto godina.
Na osječkom željezničkom kolodvoru zatražim povratnu kartu do Slatine za djecu i sebe. Ne može, kaže mi ljubazna šalteruša.
Može, zapravo, dodaje, ali samo ako se vraćate u ponedjeljak. Vraćam se dan kasnije. I, trebam povratnu kartu. E, ne može za utorak, može samo za ponedjeljak, odgovara žena.
Sad već vidim kroz šalter kako joj se naziru brkovi. Nije mi jasno, ne odustajem ja, kako je moguće kupiti povratnu kartu za samo dva dana, a nije moguće od subote do utorka.
Zato što je Slatina preblizu.
Dobro da ste mi rekli, kažem joj, onda mogu i romobilom. A, ne vlakom.
Nisam shvatila ni zašto ona ima brkove i zašto joj to ne smeta. Niti zašto HŽ misli da je Slatina blizu Osijeka.
Kupila sam kartu u jednom pravcu.
Sve u strahu da se neću moći vratiti...
Oznake: vlak, povratna karta, Slatina
25.03.2013. u 17:25 | 0 Komentara | Print | # | ^Susret sa zakonom
Jučer mi se dogodio susret sa zakonom.
Ko' zna u koju školu ide moje dijete, znat će kakav je cirkus ispred nje. Kako sam jučer imala auto a sve u svrhu posjete kazalištu poslije djetetove škole, pred školu dođem svojim prometalom, i još izdaleka vidim gomilu automobila naslaganu ispred, iza, pored škole, na rubovima ceste, na cesti, ispred, iza, na travnatoj površini, u blizini iste, na pješačkom, ukratko – na sve moguće načine. Ali, jedno im je svima bilo svojstveno, gotovo svi su bili u prekršaju.
Spazih moje dijete kako stoji na pješačkom, parkirah par metara dalje (kako god se trudila ne mogu se sjetiti jesam li dijelom auta ipak stajala na pješačkom), upalih sva 4 žmigavca, zgrabih dijete i strpah ga u auto.
Istog trena, par metara dalje spazih poznanicu i mahnuh joj. Nismo prozborile ni riječi kad sam ispod oka ugledala spodobu kako s rukama u džepovima, pored svih onih muških koji su se muvali unaokolo, prolazi baš pored mog auta, ne zaustavljajući se i ispod glasa, mrmljajući i mumljajući, kaza drug organ kako me sram bilo i kakav primjer pružih ovoj djeci… Nisam ni shvatila da se isti obraća meni, pružih par korak, i prozborih s neizostavnim, „Oprostite, je li Vi to meni govorite?' a poprilično iznenađena, jer se pored mene događala opća pometnja.
Svi su nekuda kretali, svi se vrtjeli u krug, ulazili i izlazili, uparkiravali i isparkiravali. Nikome ja nisam smetala, ničiji život nisam ugrozila. Uvijek pazim, pogotovo kad su djeca u pitanju. Ali, on je vidio samo mene.
Odbrusio je i zagalamio kako baš meni govori, ali se nije okrenuo, sve je to radio i govorio u prolazu. Slegnuh ramenima šokirana.
Mislila sam da je jedan od kolega mojeg supruga, koji je primijetio registraciju, pa mi došao ispod glasa reći kako sam kokoš i kako ne trebam blatiti dragog si supruga, isto druga plavca.
Ali, ovaj čovjek nije imao dobre namjere.
Poznanica mi je uputila pogled pun pitanja. Ne znam, rekoh, i odmahnuh rukom. U tom trenu se, već poprilično udaljen okrenuo drug milicajac, i protumačio da je moje slijeganje ramenima bilo njemu upućeno. Zadnje što sam vidjela je da se počeo vraćati, iako nije djelovao kao netko tko trči za poslom.
Ali, nećeš mene, lolo, skembati tu i zbog toga što ti smatraš prekršajem. Nećeš, vala. Dosta sam ja veslo sisala, unatoč pozivu izabranika srca moga. Nisam nikoga osramotila, nemaš me pravo kazniti.
Kako je dotični bio podeblji, i po mojem mišljenju onakav kakav je bio, nije služio kao dika i ponos drugova u plavom, bez razmišljanja i gotovo instinktivno uletjeh u auto, i pod škripom kočnica, pobjegoh s lica mjesta.
Moja su djeca bila u šoku kako je mama brzo vozila. I mama je bila u šoku, ali iz drugih razloga: upitah se, po ko' zna koji puta, je li moguće da ti i takvi zaista imaju mogućnost kažnjavati i izigravati boga i batinu. Tko je njima dao pravo da ispod glasa govore i unatoč mnogim nepravilnostima, ipak - kažnjavaju?
Nije mi bilo ugodno. Nisam se osjećala dobro. Najljepše od svega bilo je to što sam pobjegla. Ko' pizda, reći će neki. Ali, s ovim bilmezom nije se bilo za igrati. Nije s njim bilo moguće ni razgovarati, a kamoli pregovarati.
Po povratku kući, zagrlih mog najdražeg plavca i prepričah mu dogodovštinu. Dok sam pričala, vidjela sam da prebire po glavi poznaje li onoga o kojemu sam pričala. Ne radi takav kod nas, kaže mi. E, jebi ga, onda je pao s Marsa. Tako se nekako i ponašao. I, teturao kao da ima problema s gravitacijom. Nisam jedna od onih kojoj je palo na pamet da je dotični teturao jer se iza mojih leđa nalazila birtija.
Ali, poznavajući nas (jebo' ti nas), uplaših se da bi to itekako moglo biti istina.
I, bi mi drago što sam zgiljala. Ne bismo bili ravnopravni on i ja u razgovoru. Ja trijezna, ne pijem tablete za živce, i još sam pritom žena. Nije se isplatilo riskirati i čekati da pravda odradi svoje. Pravda i pravo ionako nemaju veze jedno s drugim. Ne u ovoj zemlji.
Oznake: Zakon, milicija, drugovi u plavom, plavci
21.03.2013. u 14:39 | 1 Komentara | Print | # | ^Kako se i gdje kupuju ispiti i posao?
Dok sam studirala, a i poslije, i to vrlo često, pala bi mi na pamet misao o kupovanju ispita. Ne zato što sam htjela, mogla ili trebala kupiti ijedan ispit, nego zato što nikada nisam odgonetnula gdje su ta vrata iza kojih se kupuju ispiti. I, kako to izgleda? Dođeš negdje, iza nekih vrata, u nekoliko sati, i kažeš, „Dobar dan, ja došla po komunikologiju. Ako može – sedmica, treba mi za prosjek“.
Kako nabasaš na tog nekog ko' zna iza kojih se vrata kupuje pamet?
Isto tako, u zadnje vrijeme, ili još bolje, u zadnjih nekoliko godina koliko boravim na tržištu rada (zašto se zove tržište, kad tu nema ni t od tržišta, i zašto se zove tržište rada, kad se radi o onima koji ne rade, niti će ikada početi raditi, kako sada stvari stoje), čujem priče kako je ovaj ili onaj to sredio, pa je onaj tamo dobio posao…
Nema dugo kako se kod nas otvorio još jedan šoping galop centar, a u koji sam i ja poslala svoju molbu za posao, svoj lijepo napisan CV i svoju još ljepšu molbu, koja je frcala od pametnih rečenica. No, nisu me niti uzeli za razmatranje. Ispunjavala sam sve moguće uvjete, i godina, i iskustva rada u administraciji, prebivališta, ne bih više rađala, ne treba mi kuća ili stan, ne bih tražila putne troškove. No, ni u šali nisam upala u širi krug. O užem ni da ne govorim.
Sad kad se dublje zagledam u oči tih zaposlenih u istom trgovačkom centru, ne vidim dubine i bistrine u tim pogledima (nije da vrijeđam), ne vidim ništa što nema u mojim očima, ne vidim spretnije ruke, ne čujem neki super službeni jezik koji ja ne razumijem, vidim puno mlađe od sebe i puno starije od sebe…
Ali, govore ljudi oko mene kako je ovaj ili onaj muž zaposlio svoju ženu baš u tom trgovačkom centru, i kako osim onih tehničkih viškova ljudstva iz drugog grada, nema niti jednog koji se ovdje zaposlio, a da nije išao iza onih vrata gdje se dobije posao. Gdje su išli ti muževi, i zašto moj nije pronašao niti jedna od tih vrata?
Pa, jesam li ja najtupavija na cijelom svijetu, da niti sam znala gdje se kupuju ispiti (što ne znači da bih i diplomirala), niti sada, s puno više kilometara u nogama znam gdje se to ide da bi se dobio posao, a da nije Zavod za zapošljavanje?!?!
Oznake: kupovanje ispita, posao, ispiti
17.03.2013. u 11:07 | 0 Komentara | Print | # | ^Zbogom, drugovi moji...
Sve do sada sam poput slijepca tvrdila da su drugačiji i bolji, i da im treba dati priliku da stanu na noge. Da poprave što se već popraviti može u zemlji u kojoj ništa nije kako treba.
Pravdala sam njihove bljuvotine da smo socijalna država kad su pričali o obrazovanju kao socijalnoj kategoriji. Namjerno sam zaboravljala činjenicu da dijete moje prijateljice u Švicarskoj dva puta godišnje ide na ljetovanje i na skijanje o trošku kapitalističke države, i da mu mater nikad nije kupila olovku, i da zadaću piše u školi.
Bivala sam gluha kad su serendali o visokom obrazovanju kao o nečemu što financira država. Mučno mi je od tih i inih sranja, jer sam prešućivala ono što znam: ne financira ova država nikoga doli sebe, a pogotovo ne studente, jer njih financira državni proračun u koji svi, o itekako, slijevamo svoju neimaštinu i teško zarađeni dinar. Oni su samo skretničari, pizda im više materina.
Prema tome, nek' meni daju meni u miraz taj državni proračun, da vide kako se sa više sluha i s nimalo iskustva može napraviti ništa od ničega. Navikla sam to živeći u socijalnoj državi a da pritom ne spadam u socijalnu kategoriju. Navikla sam se smijati kad mi je jako teško. Vjerovati u nemoguće.
Ali, ako sada stvarno kupe ovih, skoro previše prometala, moj glas više neće dobiti. I, pretužna sam jer sam im vjerovala otkako imam pravo glasa. Previše su me puta zajebali.
El Prezidente više nema prava na moju naklonost. Nakon kulture kukanja obrisala sam ga iz svoje memorije i iz svog srca. Vjerujem da moj jedan glas ipak nešto vrijedi.
Sad me više nije sramota što mu jedne godine nisam pružila ruku, dok sam ne znajući šta se događa, zalutala na gradski trg. On se odjednom, svečan i lijep, nasmijan i vedar pojavio ispred mene i pružio mi ruku. Ja sam poput djeteta sakrila ruku iza leđa i pobjegla u gomilu. Sad mi više nije žao. Sad znam da ta nepromišljena reakcija ipak ima neko značenje.
Bila sam pretužna kad je ona 'profesorica lingvistike' burgijala na nekom nemuštom jeziku u onoj nemuštoj zgradi predstavljajući sve nas. To što je osramotila sebe, boli me đon, ali to što je osramotila mene, e tu me gadno nagazila… I, kao da to sve nije odveć preteško. Sad još moramo slušati i prenemaganje šefa koji se ispričao kolegici i dragoj prijateljici jer je narod besramno javno ismijava.
O, Bože moj dragi i blagi, siđi pa vidi šta ti stado radi…
Jedino ću glas dati lokalnom gazdi. Još me nije prevario. Još ga nisam stavila na tanak led. Nadam se da će ostati nogama, i zbog sebe i zbog nas.
Ali, ovim fukarama više ne dajem ni svoje srce ni svoj glas. Pa, kako nam bude… Meni barem neće biti žao, i neće me svaki put stezati u grlu kad počnu lupati na tv-u ko' maksim po diviziji. Besramno, bez duše, bez srca i bez imalo razumijevanja da je narod umoran od sranja i preseravanja.
Mene su preveslali puno puta. Više neće. Drugovi moji, voljno ste, bar što se mene tiče.
A, ja ću kopati rukama i nogama da odem iz ove pripizdine, pa ću biti posve mirna kad me neki kapitalizam bude jebao u zdrav mozak. Oni neće biti moji. Ja neću biti njihova. I, neće mi biti teško jesti ta i takva govna. Ovih sam se prejela.
Oznake: Drugovi, politika, izbori
15.03.2013. u 13:45 | 7 Komentara | Print | # | ^Trojka iz likovnog
Stigne sin jedinac iz škole, i kaže kako je dobio trojku iz likovnog. Štrecne me nešto, jer vidim da je talent na mene… Ipak pitam šta su crtali. Uskršnje jaje. I ti si dobio trojku iz jajeta, pitam ga, a naprosto ne mogu vjerovati kakav je silan trud trebao za jedno, da ne lajem kakvo jaje… Slegne čovjek ramenima, i kaže kako se trudio, ali da je ipak dobio tri…
Možda je ipak moje dijete neotkriven i neshvaćen slikarski genije. Jer, ako je suditi po Albertu E., koji je pak progovorio s koliko ono godina, i imao sramotnu jedinicu iz matematike, a ipak zadužio čovječanstvo za razne teorije, pomislim kako će moje dijete jednom ipak biti neka persona u tom likovnjačkom svijetu.
I, lakne mi, jer 'ko bi danas platio za jednu Teslinu instalaciju više od 900 kn. Za Picassovu smo ipak iskeširali 9 miliona kuna. Bar su nam tako rekli.
Ima smisla, dakle, kažem sinu. I, dodam da se ne brine… Sve to, uostalom, dođe na svoje. I, petice, i trojke… Bitno je samo zadržati duh i dah…
Oznake: Picasso
15.03.2013. u 12:27 | 0 Komentara | Print | # | ^Kultura psovanja
Još i danas posve jasno pamtim osjećaj kad sam uzela u ruke knjigu Branka Ćopića, i na prvoj stranici pročitala rečenicu koja me je posve šokirala, „Znam ja nas, jebo' ti nas.“
Kako sam gutala sve i jednu knjigu koja mi je dopala ruke, taj mi se primitivizam u književnosti činio oholim, vulgarnim, neprimjerenim. Onda mi je to izgledalo kao primitivizam. Danas sam i sama primitivna. Ili, mi je psovački karakter postao dio kulturne identifikacije i obrazac ponašanja. Ne mogu sebe nazvati školovanom, jer diplomirala nisam. Ne mogu se nazvati ni kuharicom, jer ni tu ne briljiram. Jedino mi te psovke leže, ko' da sam rođena s njima.
Ali, svako malo, predbace mi ili taktično napomenu meni dragi ljudi kako to i nije primjereno za moj nivo. Koji sam ja to nivo, da mi je samo znati?
Pa, moje psovanje je dio moje odgojno-obrazovne sredine. Baka je psovala književnu i vjersku elitu (čitaj: Dimitrija Tucovića i papu iz Rima), deda kao partizan i komunista uglavnom svetce, ujak, moj uzor i svetinja, psovao je uglavnom poput pravog mangupa – sunce. Ja sam pomno učila i upijala kako bih jednog dana bila vjerodostojan nasljednik mojih predaka.
I, ne, nije me sramota što psujem. Ma, koliko se moji znanci i prijatelji, svi oni koje me vole ili oni koji na mene gledaju s prezirom i gnušanjem, trzali i štrecali, i stresali kad opsujem kao da otresaju snijeg sa revera, meni je posve svejedno. Moje psovanje postalo je dio mog šarma. Najprije je bilo dio nasljedstva.
Ali, ono je moj ventil i moje pražnjenje, moje refleksija na sveprisutnu trajno-trpnu serologiju kojom smo okruženi, na niz nepravednosti, nedosljednosti, nelogičnosti s kojima se susrećemo i sa kojima i u kojima moramo živjeti.
Nisam nikad u životu napravila nekakav veliki prekršaj, nisam čak prošla ni jednosmjernom ulicom. Nisam pušila nedopuštene supstance, nisam bila pijana, nisam varala na ispitima, nisam lagala i izdavala ljude, nisam krala, nisam otimala. Pa, mogu onda valja opsovati. Ne zato da bih nekoga povrijedila. Nego zato što drugačije ne znam, ne mogu, nisam navikla. Zato što mi je tako ljepše, sočnije, veselije. Tim više što odmah vidim to stresanje i štrecanje. I, točno znam s kime razgovaram… Kao i to da više nećemo razgovarati. I, onda mi bude još milije. Jer, sklonim s puta, prirodnom eliminacijom sve one koji nemaju petlje i nemaju srca.
Sve u svemu, moji su preci bili i jesu dobri ljudi. Pošteni i časni. Prema tome, njima kao i meni, psovanje je bilo dio verbalne ekspresije. Pa, kome smeta, nek' ne sluša…
Da sam bar vjernik, onda bi mi bilo lakše odreći se psovanja. Vjernici su smjerni i ne čine nepodopštine. Ili, bi tako barem trebalo biti…
Oznake: psovanje
12.03.2013. u 11:04 | 0 Komentara | Print | # | ^Mjesto rođenja kao zanimanje
Na žalost, mjesto rođenja ili življenja jeste i kulturološka odrednica, a kasnije i zanimanje. Nekima rođenjem upadne sjekira u med, neki bi radije sebi stavili štrik oko vrata. Ali, svakako nas to mjesto rođenja obilježi, i na surov način biva i odrednicom, i smjernicom.
Jer, ma koliko da ovaj ludi svijet bio šarena lopta, i ma kako da su demokratska društva (ne)uređena i unatoč činjenici da manje-više svi ustavi nekih slobodnih zemalja svima daju pravo da žive gdje žele, to u praksi nikada nije bila istina, i ta se ljudska prava nikad nisu poštovala. Doduše, ono što ja smatram ljudskim pravima nije i neće biti misijom onih koji se bave istom temom. No, to je neka druga priča.
Geografija nam uglavnom daje prava da stiskamo, gonimo i progonimo, da budemo glavni, nad nekim, ispred nekog. Uvijek je tako bilo.
Ja imam prednost, jer sam rođena u Europi. Ispred sam onih koji su u Africi ili onih koji su gladni. Mi smo samo imali potrese, poplave i ratove. I, nije neka pošast kad zamisliš da ti svjetske velesile zajaše na dovod za kisik, pa počnu lamentirati o pravima, obavezama i slobodama.
Mjesto rođenja je odrednica i smjernica, uteg ili vjetar u leđa. Iako svaki normalan čovjek, bio on obrazovan ili ne, zna da mjesto rođenja nije dovoljno, postoji 'solidna ekipa zaludnih', rekla bi moja Tanja, koja misli baš suprotno. I, baš ta ekipa zaludnih vedri i oblači, a nama sukladno tome ili svanjava ili smrkava.
Ne postoji virus koji je zalutao u neke otužne predjele. Nema rata koji se tek tako dogodio. Nema sukoba koji se sam izrodio. Nema spomenika koji se sami ruše.
Biti obrazovan odavno je pravo onih koji imaju novac u rukama. Biti zdrav isto tako. Sirotinja nikad nikome ne treba. I, bogu je odavno postala teškom.
Ali, neki čudom, a uvijek to tako biva, pacifisti i kozmopoliti turpijaju o tome kako je mir njihova odrednica i jedini ispravan smjer, kao da oni koji su pritisnuti ratom biraju baš to da budu rođeni pod nekim čudnim zastavama.
Tako da, kad se sve uzme i oduzme, mjesto rođenja jeste zanimanje. Znaju to svi oni koji su nadmoćni i koriste to svoje pravo kao bahato nasljedstvo koje nikako da se istroši.
Zašto im, zaludu se pitam, nikad nije palo napamet da umjesto sukoba izgrade hidroelektranu? Zašto im umjesto da obesprave nije palo na pamet da nahrane?
Vrlo jednostavno, zato što ne razumiju. I, neće sve dok se kolo sreće ne okrene. Tek onda će sit gladnom vjerovati.
O srcu bez mozga
Objašnjavam mojoj djeci kakvu funckiju ima mozak.
I, počnem onako kako su učili mene onomad: kad dotakneš nešto vrelo, prst se opeče i povučeš ruku, ne zato što je prst sam po sebi jako pametan, nego zato što leđna moždina javi mozgu da se prst opekao.
Gledaju mene, gledaju vrelu šerpu na stolu, i u glas me upitaju, "A, šta je s onima koji nemaju mozga, mama?"
E, tu sam htjela reći svašta, ali sam se trgla na vrijeme. Javili mi ostaci moždine da ne bi bilo pametno djecu uzrujavati s glupostima...
Ne bi bio red da oni, na kojima svijet ostaje, tako maleni shvate da nama upravljaju baš oni bez mozga. Koliko onda mi mozga imamo kad im to dopustimo?
Ili je naša leđna moždina odavno oguglala na bilo kakvu vrstu podražaja?!?!
Kultura kukanja
Imala sam za danas popriličnu listu obaveza, no sve i jedna se svodila na priču: socijala- ilegala...
Uranih, jer kažu, ko' rani, dvije sreće grabi...
I, odmah zorom naiđoh na zatvorena vrata banke: oni rade od 9 do 4. Da mi je život ovisio o tom pitanju, odnosno o odgovoru na isto, život bih stavila na kocku i rekla kako je normalno raditi 8 sati na dan... Ali, avaj... Ovi rade 7 sati dnevno, i ne rade subotom...
Sljedeća stanica je bila zavod za (ne)zapošljavanje, pa porezna, poslije porezne mirovinsko, poslije mirovinskog bolnica... U sve i jednu zgradu uđoh s osmijehom, kao da imam razloga za smijeh i osmijeh, i kao da nisam čekala u sve i jednom redu, i na kraju došla do neljubaznog služebnika/službenice... Zaključak je bio gotovo isti: ili sam ja ustala na lijevu nogu, ili je to samo stvar ponedjeljka, no svi su odreda (izuzimam banku, jer je tamo radio izdanak ljudskog roda: ljubazan čovječuljak, i čak, drag, rekla bih) bili gotovo ljutiti što sam se drznula ljubazno pozdraviti, i zamoliti da urade ono za šta su plaćeni...
Koliko god da je privatni sektor ljutit na javni, i koliko god da je javni ogorčen na smanjivanje plaća za 3 posto, upravo toliki je jaz između zaposlenih i nezaposlenih. Između ta dva sektora stoji jedna čitava dimenzija, potpuno druga, koja gotovo da govori drugim jezikom. Stoji nerazumijevanje, i socijalna neosjetljivost. Jedan veliki jaz, gotovo nepremostiv. Jer, niti će se zaposleni uljuditi i postati nasmijaniji, niti će nezaposleni naći posao. Jedna velika bijeda je između, i nema volje i znanja za premostiti istu.
Ja sam svoje odčekala, načekala se i sve završila u, za ovu zemlju, gotovo rekordnom roku. Nisam se ljutila na ljutite poglede iza šaltera.
Kući sam došla s osmijehom. Nisam kukala. Nemam tu naviku, nisam toliko kulturna.
Iako bih najradije vrištala, toliko glasno da me čuju svi oni koji misle da je kukanje navika, i da je postala dio obrasca ponašanja, pa si uzimaju za pravo i zovu je kulturom kukanja.
Prekulturan je ovo narod, pretužna i prebijedna zemlja.
A, svi oni koji misle, ako išta misle, da smo lijen narod, ne naviknut na rad i displinu, molite Boga i sve one kojima vjerujete, da ovaj narod ne uzme stvar u svoje ruke. Jer, tek onda ćete razumjeti riječ koju bespravno uzimate u usta. Kukala vam majka. Da ne lajem.
O pravu na izbor
Duško Radović „Kad čujemo da neko nije ostvario ono što je želeo, uvek prvo pomislimo da je želeo ono što nije mogao ostvariti. Početak svake sreće je u srećnom izboru želja.“
Otkud nam u posljednje vrijeme to silno lamentiranje o pravu na izbor? Odakle smo uvezli tu svinjariju? Ko' nam je, opet, bez prava na izbor, uvezao još jednu u nizu priču na koju nemamo pravo? Nije li to i opet neka zapadnjačka, neoliberalno, a prevashodno fašistoidna pizdarija, ili ipak dolazi s Istoka? Ne vjerujem da je Istok ikad imao pravo na izbor. Ovi iza Urala odavno vjeruju da nemaju nikakva prava, pa čak ni ona na izbor.
Neki dan mi je rođak, putem društvene mreže, a na osnovu mog statusa na istoj društvenoj mreži, napisao kako sam možda zaludu traćila svoje godine, kako sam očito griješila i sad sam nezadovoljna svojim djelima, učinjenim i neučinjenim… Još prije par godina je moj dragi srednjoškolski kolega poručio, preko drugog kolege, jer nije imao muda da mi to kaže u lice, kako sam depresivna?! Ma, daj, ja depresivna? Pa, nemoguće. Pa, ja sam odavno izbrala smijeh. Po vokaciji sam optimista, oduvijek vjerujem u pravdu i razmišljam ružičasto. Vjerujem u ravnotežu među zvijezdama, volim plesati, pričati, i glasno se smijati… Ne smatram da je novac najvažniji, ne mislim da je materijalno iznad duhovnog, ne sudim i ne osuđujem.
To je bio moj izbor. No, onda mi je, odjednom, neko namakao neke teške zastore na misli… Odonda nekako mislim da sam izgubila pravo na izbor. Jer, živim u gradu kojem je stopa nezaposlenosti odavno prešišala sve znakove upozorenja, u gradu gdje je obojenost političkim i nacionalnim odavno prerasla gornju granicu. Živim od muževe plaće, i otplaćujem kredit u švicarskim francima, koji sam naravno, suglasna s glavom obitelji, sama birala i odabrala. Odabrala sam da me zajebu i da najebem. Iako to tada nisam znala, ali sam imala pravo na tu informaciju.
I, nikako s 40 godina nisam depresivna. Bože sačuvaj! Otkud mi pravo da budem depresivna, kad moram biti i majka, i supruga, i domaćica, i spremačica, i kuharica, i sve to za kurčevo zdravlje, jer vrijeme tutnji i prolazi, a ja stojim u stavu mirno s tolikim pravima na izbor, a da toga nisam ni svjesna.
Htjela sam svog rođaka upitati kakvo pravo na izbor ima silovana žena? Roditi, jer je tako crkva zamislila, ili abortirati, iako to crkva ne dozvoljava. Koji god da izabere put, to će biti moranje, prisila, ali nikako voljan izbor. Ili, kakvo pravo na izbor ima majka djeteta koje je greškom liječnika pri porođaju ostalo bez kisika i sad ima dijagnozu cerebralne paralize? Pravo da hoda od zavoda do zavoda tražeći prava koja njeno dijete ima, ili da ipak odustane na vrijeme, nasmiješi se suncu i vjetru jer je to njen izbor kad već ne može ishodovati neka normalna, zakonom, zagarantirana prava. Kakvo pravo na izbor ima onaj koji se nalazi u rušećem avionu? Pravo da vrišti i umre od straha, ili da mirno čeka sasvim evidentnu smrt i vjeruje kako se sve dešava s nekim razlogom? Kakvo pravo na izbor imaju silni nezaposleni u državi u kojoj živim, osim trpjeti im nametnuta kruta pravila zavoda za zapošljavanje. Kakvo pravo na izbor imam ja sada kad otplaćujem jebeni kredit u švicarskim francima? Kakvo smo pravo imali mi 1991. kad je počinjao rat? Jesam li mogla birati između slobode ili odavno zacrtanog i nepravednog rata? Jesam li uopće znala da mogu birati? Ili nam je to pravo na izbor odavno zakinuto?
Samo nas tu i tamo s ekrana kućnih ognjišta podsjete kako živ čovjek ima pravo na izbor otkako je svijeta i vijeka… Da ne bismo, kojim slučajem pomislili kako je za sva sranja koja nam se dešavaju ipak kriv netko drugi. I, kako to nikako nije bio naš izbor. Već smo se s time, nemajući drugog izlaza, naprosto srodili, navikli i svikli, i sad ne umijemo mrdnuti ni glavu dignuti.
