Kultura kukanja
Imala sam za danas popriličnu listu obaveza, no sve i jedna se svodila na priču: socijala- ilegala...
Uranih, jer kažu, ko' rani, dvije sreće grabi...
I, odmah zorom naiđoh na zatvorena vrata banke: oni rade od 9 do 4. Da mi je život ovisio o tom pitanju, odnosno o odgovoru na isto, život bih stavila na kocku i rekla kako je normalno raditi 8 sati na dan... Ali, avaj... Ovi rade 7 sati dnevno, i ne rade subotom...
Sljedeća stanica je bila zavod za (ne)zapošljavanje, pa porezna, poslije porezne mirovinsko, poslije mirovinskog bolnica... U sve i jednu zgradu uđoh s osmijehom, kao da imam razloga za smijeh i osmijeh, i kao da nisam čekala u sve i jednom redu, i na kraju došla do neljubaznog služebnika/službenice... Zaključak je bio gotovo isti: ili sam ja ustala na lijevu nogu, ili je to samo stvar ponedjeljka, no svi su odreda (izuzimam banku, jer je tamo radio izdanak ljudskog roda: ljubazan čovječuljak, i čak, drag, rekla bih) bili gotovo ljutiti što sam se drznula ljubazno pozdraviti, i zamoliti da urade ono za šta su plaćeni...
Koliko god da je privatni sektor ljutit na javni, i koliko god da je javni ogorčen na smanjivanje plaća za 3 posto, upravo toliki je jaz između zaposlenih i nezaposlenih. Između ta dva sektora stoji jedna čitava dimenzija, potpuno druga, koja gotovo da govori drugim jezikom. Stoji nerazumijevanje, i socijalna neosjetljivost. Jedan veliki jaz, gotovo nepremostiv. Jer, niti će se zaposleni uljuditi i postati nasmijaniji, niti će nezaposleni naći posao. Jedna velika bijeda je između, i nema volje i znanja za premostiti istu.
Ja sam svoje odčekala, načekala se i sve završila u, za ovu zemlju, gotovo rekordnom roku. Nisam se ljutila na ljutite poglede iza šaltera.
Kući sam došla s osmijehom. Nisam kukala. Nemam tu naviku, nisam toliko kulturna.
Iako bih najradije vrištala, toliko glasno da me čuju svi oni koji misle da je kukanje navika, i da je postala dio obrasca ponašanja, pa si uzimaju za pravo i zovu je kulturom kukanja.
Prekulturan je ovo narod, pretužna i prebijedna zemlja.
A, svi oni koji misle, ako išta misle, da smo lijen narod, ne naviknut na rad i displinu, molite Boga i sve one kojima vjerujete, da ovaj narod ne uzme stvar u svoje ruke. Jer, tek onda ćete razumjeti riječ koju bespravno uzimate u usta. Kukala vam majka. Da ne lajem.
