O pravu i pravdi
Slušam tipa koji obnaša funkciju ministra pravosuđa.
Zadnje dvije godine jedan totalno nenametljiv tip.
Pomislim u sebi da je valjda radio svoj posao kad se nije naslikavao posvuda.
Najavljuje reforme, čije su analize i pripreme trajale dvije godine...
I, nema tu ničeg lošeg, naravno!
U jednom trenu čujem kako govori da Hrvatska teži tome da svi sudovi i svi sudije donesu istu presudu po jednom te istom pitanju.
Ali, avaj - to kod nas nije slučaj!
Još gore - to znači da ti jedan sudac može dati oslobađajuću, a drugi pak manje oslobađajuću presudu. Ovisno na koju nogu to jutro ustane.
Do sad sam mislila da sudi pravda. A, sudije su tu da nas usmjere i iščitaju ono što neuki narod ne razumije.
Ovo sam u potpunosti shvatila.
I, ostala otvorenih usta!
Iskreno, mene je strah i takvog prava, i pravde, a ponajviše onih koji su tu da nam rebnu godinu-dvije sukladno trenutačnom raspoloženju, percepciji i nahođenju.
Jebeš sve zakone i sustave kad sve, ama baš sve ovisi o tome kome ćeš dopasti šaka...
Kad moje cure i ja prevodimo neki tekst, prevedemo ga u svom stilu, ali smisao, ono najvažnije - SMISAO ostane isti.
Nije naše da sudimo ovako ili onako, već prenesmo nečiju misao.
Nije li na sudijama da pravedno sude, a ne kako im se ćefne???
Jebo' te, pa gdje mi to živimo?
U Dembeliji ili Pizdistanu?
O herojima i ratnim trofejima
Nekako krajem prošle godine, kad je već zazimilo, umro je zadnji ratni heroj onog rata. Onog koji ne pominjemo i čije smo žrtve prebrzo zaboravili. A, opet se stalno i iznova spotičemo, kličemo, povikujemno, galamimo da nam se napnu sve vratne žile... I, ne propitujući - osuđujemo. I, ne znajući - galamimo...
Ne ratujemo na bojnom polju.
Ratujemo iza ekrana svog prozora u svijet - tako je najsigurnije.
Kad pogledam unatrag, u omraženi rat koji nisam živjela i proživjela, pomislim kako je bio stravičan i okrutan, a opet iz njega ništa nismo naučili.
Uzalud ratnicima trofeji i ratna odlikovanja. Oni koji su do jučer ginuli pod zastavama u koje su vjerovali – danas su samo teret – i obitelji, i društvu, i onima na vlasti.
Jer, u ratu nema pobjednika. Ma kako glupo to zvučalo.
Iako su nas u školi učili drugačije.
I, da povijest pišu pobjednici. To su neistine. U ratu nitko ionako ništa nije dobio. Već gubio.
Prvo dođu popovi, onda dođu topovi i lopovi. Najebe sirotinja.
Tek na tren dobili bi generali poneku bitku, ali ne i rat.
Ratni profiteri zgrnuli bi nešto novca, ali ne i bogatstvo i sigurnost.
Samo u trenutku rušenja nečije kuće, rušitelju će biti drago, ali će poslije tući glavom u zid, jer baš će njegova djeca, ona ista za koju je stvarao neku bolju domovinu, e baš će ta djeca sutra morati graditi te srušene i omražene neprijateljske kuće.
Zato ratovi nisu dobri.
Jer, svaka pobjeda koja se na tren doima pobjedom to nije.
Uzalud vas u školi učili drugačije.
Jer, dok to sranje od rata ne iskusite na svojoj koži, u svom dvorištu, u svom srcu, i dok vas ne oplete po savjesti – mislit ćete da ta uzavrela krv koju osjetimo dok himna svira ima smisla. Nema. Jer, krv ima smisla samo dok kola venama…
Samo jednom pobjeda ima divan okus. Sve kasnije svodi se na gorčinu. Dokazivanje i optuživanje, stalnu borbu.
Ratovi nemaju smisla. Oni na prvoj liniji fronta su poraženi svakako. Ako ih ne porazi neprijatelj, porazit će ih sustav koji nikako ne treba okrnjene mozgove. Niti ranjena tijela koja koštaju vlast.
Zato, pamet u glavu, i kad vam netko u budućnosti došapne da je rat na pomolu, ne propitujte i ne ratujte, već bježite glavom bez obzira. Što dalje, to bolje. Manje će boljeti.
Oznake: heroji, ratni trofeji
05.01.2014. u 21:30 | 0 Komentara | Print | # | ^