O muško-ženskim odnosima i zabludama - Bapske priče, prvi dio
Malo se toga sjećam iz svog djetinjstva, i sve mi se više čini kao da nisam ni imala djetinjstvo. Naravno, sve to pod pritiskom svih mogućih struka koje uporno tvrde da su prve tri najvažnije.
Ja nemam pojma da sam bila živa prvih 11. Školu ne pamtim, djecu ne pamtim, stresova i trauma nemam, ne znam da li me itko vodio u školu i sačekivao, ne znam kakvu sam torbu imala, ne sjećam se gotovo ničeg…
A, onda, opet, tu i tamo, ponekad, isplivaju neki ljudi, neki događaji, nešto što odjednom izroni iz neke davno zaboravljene ladice…
Na kraju će ispasti da ja pamtim svaki detalj svog života.
Sve ovo govorim zapravo iz jednog osnovnog i meni trenutno najbolnijeg straha – da se moja djeca neće sjećati kako sam bila uz njih od trenutka rođenja do puno poslije tog rođenja, da neće pamtiti da sam ih vodila gdje god sam mogla, da sam budna otkako sam ih rodila, da noćima ne spavam bauljajući po kući i dodirujući im čelo u strahu da nemaju temperaturu… Oni će, ipak, posve sam sigurna u to, veći dio zaboraviti. A, pamtit će loše. Pamtit će moje vikanje i urlanje, kazne i neposluhe.
Tako sam valjda i ja upamtila ponešto. Ono najglasnije. Najčešće govoreno, ono što je, htjela ja to ili ne, ipak ostalo zapečaćeno…
I, sad, da je odgoj glavno i osnovno mjerilo, ja bih negdje sjedila pognute glave, već odavno bih bila baka, plela bih džempere, krpala bih čarape, i ne bih, ama baš nikad ne bih progovarala o muško-ženskim odnosima. I, zabludama. U osnovi, o bapskim pričama.
Dok sam tako, ne sjećajući se, odrastala, ne mogu a da se ne sjetim nekih ključnih elemenata koji su se usjekli u moje pamćenje, a na moju veliku žalost:
- otela joj drolja muža,
- napravio joj je dijete,
- ona je taj posao dobila preko kreveta…
Moja bi baka obično izgovarala one prve dvije rečenice. Ovu treću uglavnom su izgovarali muškarci u mojemu okruženju. Na svu sreću, ne i moj otac, ujak i djed. Meni najvažniji muškarci.
Naslušala sam se masnih viceva (tako ih je opisivala moja baka), i priča o otimanju i pravljenju djece…
Onda sam jednog dana otvorila usta i upitala kako je moguće oteti nekome nešto a da taj netko to ne primijeti. Kako je moguće da je ona drolja otela nekome muža? Da gdje je bio taj muž dok ga je drolja nedužnog otimala. I, na kraju, kako je moguće nekome napraviti dijete a da taj netko to ne zna? Šta je radila ona kojoj se pravilo dijete? Gdje je bila? Na Jupiteru, ili uglavnom pod onim koji joj je, jadnoj, pravio dijete…
Sad ih vidim kako sjede u ljetnoj kuhinji, srču svoju popodnevnu kavu, i odjednom ušute. Ostale su bez riječi, bez teksta. Njih četiri žene: moja baka, moja Nokaja, teta Ruža i teta Duša. Različite, drugačije, nikad ne znam šta ih je povezivalo osim imena ulice.
Trgle su se, baka me ošinula pogledom. I, naravno upitala da jesam li normalna, i da kako se to ponašam i usuđujem takvo što reći, da je sramota.
Nokaja je rekla da je mala u pravu, jebo' joj pas mater.
Teta Ruža je mahnula rukom i rekla, 'Ajd' Nevenka, i ti se ljutiš bez-veze… Pa, pusti je, imaju djeca nekad pravo…'
Teta Duša je samo držala usta otvorena.
Ja sam isto držala usta otvorena, ali sad već skamenjena. Pridržavala sam se za štok vrata, i da nije bilo muzejskog primjera radija koji je bio svetinja mom djedi, ja bih oderala koliko sam široka i dugačka.
Naravno da je moja pobuna trajala koliko i najava dnevnika. Nisam se usudila ići dalje. Njih je bilo 4, ja sam bila jedna.
One su imale dva puta više godina od mene. I, bile su moje bake, da tako kažem.
Ipak, kako sam onda sumnjala, danas zasigurno znam.
Bez obzira na godine i uvijek toliko potrebno iskustvo. Moje su šake-bake zapravo govorile o svojim strahovima, svaka iz svojih cipela. Svaka je govorila o sebi, a da zapravo to nije znala. Njih se nije doticala priča o ženama koje su dobile posao preko kreveta, jer su one spadale u one prve dvije kategorije, a da to nisu glasno izgovarale.
Sve 4 su žive i dan-danas. Na moju sreću.
Neke žive predaleko da bih ih pitala šta danas misle o tome, i koliko su se udaljile ili još strašnije približile onim temama. Da ne kažem koliko su ostale u mjestu.
Ja zasigurno znam da se nikome ništa ne otima a da taj netko to ne dopusti. Ili, da na ovaj ili onaj način ne sudjeluje u otimanju. Nema te drolje na svijetu, koje je otela nevina muža a da je ovaj stajao u stavu mirno. Ne znam kako bi izgledala ona koja bi kročila u život mene i mog muža, i gdje bih tada stajala ja, i na koji bi se način otimao on. Ali, znam da sve radimo svojom voljom, i da je većina uzda u našim rukama.
Znam i kako se prave djeca. Izrodila sam dva komada. I, nije bilo tog frajera koji se meni usudio približiti s ciljem da mi napravi dijete. Da mi je htio praviti dijete, morala sam biti suglasna s time. Uostalom, jedini kojemu sam dopustila da prozbori o djeci i da mi, mojom voljom napravi dijete, bio je moj muž. Sve one druge godine, ja sam vodila računa o svom tijelu, o svom duhu, i o tome kako ću i da li ću s nekime spavati, a da pritom to bude mojom voljom i da mi taj lola ne napravi dijete.
Još nisam dobila posao preko kreveta. Tako da o toj temi ne znam baš puno. Ali dubokog sam uvjerenja da nisu jadne one žene koje su dobile posao preko kreveta. Puno su jadniji oni muškarci koji misle da su time nešto postigli. Pametne žene znaju kuda idu. I, preko čijeg kreveta. A, da pritom nikoga ne otmu i da im nitko ne napravi dijete.
Sva sreća pa moju baku odavno drma onaj čiko što sakriva stvari po kući. Još je veća sreća da ne bi razumjela ono što sam napisala. Jer, da razumije, jednako bi me bilo sramota kao i onog dana kad sam u ljetnoj kuhinji digla svoju prvu revoluciju. I, napad na kulturu, tradiciju i muško-ženske odnose.
Sve u svemu, na - bapske priče.
Oznake: bapske priče, muško-ženski odnosi
16.07.2013. u 14:58 | 0 Komentara | Print | # | ^O europsko-unijskim vragolijama 2
Kad na stolu omirišem povrtnu salatu koja je tek pristigla iz bašte moje mame, bake ili svekrve, pomislim da je takvo što ipak stvorio Bog, jer čovjek mi se čini krajnje tupavim za jedan takav pothvat…
Miriše božanstveno, mami svojim bojama i mirisima, i upravo ta jednostavna salata je ono što me svakog ljeta raduje, a odsustvo iste svake zime rastužuje… Bogatstvo okusa je jedinstveno, neprikosnoveno, naprosto – savršeno… A, rastu te biljkice tu, u našim baštama, na našoj i u našoj surovoj zemlji.
A, sjećam se nekih salata koje i nisu mirisale tako divno. Nisu, zapravo, mirisale nikako.
Bila je 1995. S folklorom sam išla na turneju po južnoj Italiji. Preciznije, po najjužnijoj regiji iste – Reggio Calabrio.
Pust je to i istovremeno bogat kraj. Ali, nimalo nalik bahatom i osiljenom sjeveru.
Plaže su jednostavne. S malo sitnog kamena, tu i tamo raste pokoje drvce, pristup moru je sjajan ako mene pitate… Ali, nema nekog jadranskog šmeka. Odnosno, nema stjenčina, ježeva, i ostalih pizdarija kojim se mi dičimo u lijepoj našoj domovini. Za mene je ona plaža bila savršenstvo prirode. More je bilo plitko, mogao si hodati i nahodati se do prve veće dubine, sve je bilo ravno, odmjereno, kao da se netko igrao špagom po obali…
Tri tjedna tog davnog ljeta proveli smo bauljajući po tim prostorima. Mislim da je Bog odavno rekao zbogom baš toj regiji, isto onako kako je danas rekao Slavoniji - naprosto znam povući paralelu. Iako, otužno mogu zaključiti da je ta siromašna talijanska regija bezobrazno bogata naspram bogate Slavonije. No, to je priča za neku drugu priču.
Pamtim kako sam tog ljeta smršavila poprilično.
Što zbog činjenice da dolazim iz jedne ratom poharane zemlje, što zbog Oluje, što zbog lude mladosti, ali i ritma koji je tutnjao rasporedom proba, igranja, koncerata… Bila sam tanka kao prutić. Nisam bog-zna-kako bila debela ni do tada, ali tog ljeta spadoh na otužnih četrdesetak i još nešto sitno.
Najviše sam bila mršava jer je hrana bila skroz zanimljivog okusa.
Kao sad se sjećam rasporeda za stolom (bili smo dodijeljeni obiteljima), i redoslijeda jela koja bi nam služili.
Svakog dana je bilo isto s ponekom iznimkom. Trpeza je bila bogata ali bezukusna. Znam da bi moja baka ustala od stola nakon što bi probala takvo što. Kod moje baku su mahune bile ukusne i mirisne. O ostalom da ne pričam.
Svakog dana bismo jeli najprije kupus salatu. Ili, nešto što je samo nalikovalo paradajzu. Prvo jedeš salatu. Onda dobiješ veliku, najveću šnicletinu neke mesine. Onda dobiješ neki suhi prilog. Na kraju ide neka supica. A, kruh glockaš u pauzama serviranja da ti usta ne otupe od nikakvih okusa.
Dok sam tako brljala po tanjuru, svakog dana na isti način, spazila sam njega. Bio je vitak, potamnio, crne kose, crnih očiju. Zvao se Nino. To sam uspjela skontati na svom briljantnom talijanskom…. Nije bio bog-zna-kakav-komad, i vrlo je vjerojatno da bih pored njega prošla na ulici, ali onda sam bila isuviše mlada, isuviše luda, i naravno – gladna.
Silno sam htjela to ljeto upamtiti po njemu. Ali, on se opirao i stiskao ko' kiseli krastavac.
Njegovi su zagrljaji nalikovali onom bezukusnom paradajzu.
A, mogli smo, to sada vidim i znam, trošiti tu svoju mladost po tim šljunčanim plažama, mogli smo svako jutro dočekati budni. Ali, ne, mamlaz se stiskao uza zid kao da ispred njega stoji streljački vod, a ne jedno zaigrano derište, kojem je tada bilo tek dvadeset i kusur…
Nije mi žao što nisam oprobala njegove usne. Bude mi drago. Jer, nekad nema smisla trošiti sebe i svoju energiju na neke ljude i stvari.
Žao mi samo što sam morala gutati europsku hranu i svakog dana se kiselo smijati i komentirati kako je sve baš potaman, čak štoviše sve je bilo 'ke buono i ke belo…' I, u vražju mater bezukusno, ali to nisam znala reći. Na njihovu sreću.
Kako su jeli, tako su pili i kavu. Na brzinu, i bez užitka. Svako bi jutro stali oko stola, i stojeći, za tili čas, iskapili svako svoj fildžan bezukusne tekućine. Ja bih zgurena čučala na nekoj zaostaloj šamlici u kuhinji, i još mamurne i pospane glave nastojala sabrati misli, utišati onaj ludi i glasni žamor koji je dopirao do mene. Nikako i nikad neću razumjeti ljude koji imaju snage toliko brzo pričati i toliko galamiti ranom zorom. I, skrnaviti ono zrno jutarnjeg mira – kavu.
Oko kuhala koje sam strpala u kofer prije odlaska, otimao se čitav moj folkloraški tim, jer trebalo je izdržati tempo igranja i nespavanja, a piti onu njihovu brlju. I, onako, na brzinu, s nogu.
Tako da, iskreno, nije mi žao što nisam ljubila onog Talijančića. Možda je to zapravo bilo jako dobro. Možda su talijanski frajeri čista izmišljotina.
Dobro je što je hrana bila takva kakav jest – razvikana, i nikakva. Ukratko, talijanska kuhinja.
Jako je dobro što su trusili onu kavu ranom zorom onoliko galameći i onako je pijući. Ja sada znam trošiti svoje vrijeme u miru, i tišini, poštujući to samo moje jutarnje zrno mira.
Jer, ima nečeg ludo romantičnog i mirisnog u našoj salati, hrani, kavi i zagrljajima uz tarabe.
Otud se razlikujemo jedni od drugih. Zato i dajem prednost našim prostorima, mirisima, vjetru. I dakako – frajerima.
Vratih se kući s 40 i nešto kila, i 20 i nešto godina.
Iskusnija za jedan svijet, jednu geografiju, kulturu, i način života.
Zato danas znam zašto me strah ulaska u EU. Možda će opet nekome pasti na pamet da nas razvrstava, svrstava, razmješta, uspoređuje, uči kako se kuha i kako se sadi, kako se gradi i kako se živi.
I, ukoliko ne budemo pametni i naša pamet ne zaigra na kartu jedinstvenu i svojstvenu samo nama, ugušit će nas europska kvaliteta. I, način života.
U potpisu, Kozmopolita i Pacifista
Oznake: europa, EU, frajeri, hrana, kava
03.07.2013. u 14:13 | 1 Komentara | Print | # | ^O europsko-unijskim vragolijama
Znam da nije inovativno, ali maloprije mi pade na pamet proeuropska iliti probalkanska dvojba moje bake Nevenke prije par godina: nešto se raspisivalo, potpisivalo, tražio se (ne)bitan glas naroda a ona nije znala šta da radi i ništa nije razumjela, jer je mislila da smo mi već u Europi i da kud to moramo ići da bi stvarno bili u Europi...
Počela sam se smijati tada.
Sad bih najradije zaplakala.
Jer, jedino što stvarno imamo je ceh od tandrbala koji će tek stići na naplatu.
Imamo i zastave koje mantijaju na graničnim prijelazima. Sad ćemo ići u Srbiju s osobnom iskaznicom i zlurado ćemo se bekeljiti srbijanskoj policiji jer smo se okliznuli prije njih.
Imamo i zabranu rada u gotovo svim europsko-unijskim državama na period od ko-zna-koliko-zapravo-godina. Do sad smo kako-tako mogli raditi na crno u svim tim zemljama.
Imamo zakone usklađene s europskom dobrom praksom, jedino ne znamo kako ćemo provoditi te zakone, a još manje kako ćemo ih sprovesti u dobru praksu i napraviti dobro djelo.
Imamo i članarinu koju ćemo skupo plaćati toj istoj uniji. Odavno već plaćamo ceh NATO paktu, i razmišljamo o tome bi li bismo platili nekoga da čuva naše nebo ili ipak moramo kupiti te prokleto skupe avione pa da se sami čuvamo od opakog i mrskog neprijatelja.
Da ne bude zabune, glasala sam onog 22.1. za EU. Ne zato što me bilo sramota glasati protiv, ili zato što sam vidjela 'ko sve neće glasati za, pa sam brže-bolje utekla u suprotni tabor.
Glasala sam za da ne budem uvijek protiv. Jer mi je muka od balkanluka i ratnih nestašluka. Zato što dio političkih elita kojima vjerujem misli da je to pozitivno, pametno i praktično. Glasala sam zato što se ipak nadam da će biti bolje mojoj djeci.
No, tako su nekako vjerovali i nadali se i moji roditelji i roditelji njihovih roditelja.
A, jedino što su dočekali je novo saplitanje, nove ratove, bijeg iz starih u nove asocijacije…
Mama moje prijateljice je rekla kako nismo htjeli jednu zvijezdu koju nam je dao Tito, a sad se trpamo međ' europskih 27.
Moj je pradjed preživio tri rata za svog života. Stvarno se naživio i proživio svoj život. Ratujući. Gradeći da bi neki drugi rušili. Vjerujući u sustav.
Mi smo sad mirni. Pod europskom ambrelom nam se ništa neće dogoditi. Baš ništa. Znam to odavno. Jer, osjetih na svojim plećima (za)dah te Europe i tog svijeta. Nije mi se činio ni pametan, ni praktičan, najmanje je bio pozitivan.
Najprije su dopustili da se razjebemo, onda su nas pustili da najebemo, da bismo potom dvadesetak godina zajebavali jedni druge kako smo god stigli i kad nam se pružila prilika – Europljani su sve to marljivo bilježili, pisali svoje doktorate, promatrali ludu i divlju avliju kroz prizmu rata i razaranja, nacionalnih identiteta, straha i ubijanja, osvještavanja, ludovanja i mirenja.
Ostaje smo pitanje zašto smo onda utrošili sve ove silne godine i kuda smo to zapravo krenuli?
Oznake: EU, balkanluk, tito, europa
02.07.2013. u 11:41 | 0 Komentara | Print | # | ^