Znam da nije inovativno, ali maloprije mi pade na pamet proeuropska iliti probalkanska dvojba moje bake Nevenke prije par godina: nešto se raspisivalo, potpisivalo, tražio se (ne)bitan glas naroda a ona nije znala šta da radi i ništa nije razumjela, jer je mislila da smo mi već u Europi i da kud to moramo ići da bi stvarno bili u Europi...
Počela sam se smijati tada.
Sad bih najradije zaplakala.
Jer, jedino što stvarno imamo je ceh od tandrbala koji će tek stići na naplatu.
Imamo i zastave koje mantijaju na graničnim prijelazima. Sad ćemo ići u Srbiju s osobnom iskaznicom i zlurado ćemo se bekeljiti srbijanskoj policiji jer smo se okliznuli prije njih.
Imamo i zabranu rada u gotovo svim europsko-unijskim državama na period od ko-zna-koliko-zapravo-godina. Do sad smo kako-tako mogli raditi na crno u svim tim zemljama.
Imamo zakone usklađene s europskom dobrom praksom, jedino ne znamo kako ćemo provoditi te zakone, a još manje kako ćemo ih sprovesti u dobru praksu i napraviti dobro djelo.
Imamo i članarinu koju ćemo skupo plaćati toj istoj uniji. Odavno već plaćamo ceh NATO paktu, i razmišljamo o tome bi li bismo platili nekoga da čuva naše nebo ili ipak moramo kupiti te prokleto skupe avione pa da se sami čuvamo od opakog i mrskog neprijatelja.
Da ne bude zabune, glasala sam onog 22.1. za EU. Ne zato što me bilo sramota glasati protiv, ili zato što sam vidjela 'ko sve neće glasati za, pa sam brže-bolje utekla u suprotni tabor.
Glasala sam za da ne budem uvijek protiv. Jer mi je muka od balkanluka i ratnih nestašluka. Zato što dio političkih elita kojima vjerujem misli da je to pozitivno, pametno i praktično. Glasala sam zato što se ipak nadam da će biti bolje mojoj djeci.
No, tako su nekako vjerovali i nadali se i moji roditelji i roditelji njihovih roditelja.
A, jedino što su dočekali je novo saplitanje, nove ratove, bijeg iz starih u nove asocijacije…
Mama moje prijateljice je rekla kako nismo htjeli jednu zvijezdu koju nam je dao Tito, a sad se trpamo međ' europskih 27.
Moj je pradjed preživio tri rata za svog života. Stvarno se naživio i proživio svoj život. Ratujući. Gradeći da bi neki drugi rušili. Vjerujući u sustav.
Mi smo sad mirni. Pod europskom ambrelom nam se ništa neće dogoditi. Baš ništa. Znam to odavno. Jer, osjetih na svojim plećima (za)dah te Europe i tog svijeta. Nije mi se činio ni pametan, ni praktičan, najmanje je bio pozitivan.
Najprije su dopustili da se razjebemo, onda su nas pustili da najebemo, da bismo potom dvadesetak godina zajebavali jedni druge kako smo god stigli i kad nam se pružila prilika – Europljani su sve to marljivo bilježili, pisali svoje doktorate, promatrali ludu i divlju avliju kroz prizmu rata i razaranja, nacionalnih identiteta, straha i ubijanja, osvještavanja, ludovanja i mirenja.
Ostaje smo pitanje zašto smo onda utrošili sve ove silne godine i kuda smo to zapravo krenuli?
Post je objavljen 02.07.2013. u 11:41 sati.