O ulogama i odgovornostima, iliti ipak – ni o čemu
Znam ja nas. Jebo' ti nas.
Tako je zborio jednom, i ne tako davno, jedan od najvećih pisaca svih vremena – Branko Ćopić.
Branko je bio pripadnik NOB-a, no unatoč tome, snažno se suprotstavljao određenim tokovima koje je nametala post-revolucionarna politička elita nakon II svjetskog rata – kritizirao je te i takve pojave otvoreno ili kroz svoja djela.
Kad više nije mogao i kad više nije znao kako – herojski i hrabro, mirno, kao da pije svoju jutarnju kavu, skočio je s beogradskog mosta. Po njemu je most i dobio ime – Brankov most. Kao uspomena i sjećanje na jednu ludost i hrabrost.
Umjesto da za sobom povuče gomile nevinih ljudi, a poradi svojih mentalnih stanja, pisac je skončao sam. Momački, mangupski.
Onako kako treba, ako već mora.
Danas smo svjedocima kojekakvih mentalnih stanja koja rezultiraju time da se lola zaključa u pilotsku kabinu i u smrt odvede 150 ljudi. Hrabro, nema šta.
Ali, ma koliko nakaradno zvučalo – nije kriv taj nesretnik, koji nije imao muda prerezati si žile, ili uzeti geveru, pa prisloniti hladnu cijev uz čelo, ili još gore (a bolje za njega) pucati si u usta.
E, to bi bilo odlično – za sve oko njega, pa i za njega samog.
Nije kriv on – kriva je krivina. Ona ista koja je uočila njegov poremećaj, no o istome nije izvijestila njegove nadređene, jer, za boga miloga, radi se o liječničkoj etici.
Razmišljam vrlo praktično, pa se pitam kako bi reagirao, primjerice taj psihijatar koji nije ukazao na suicidalne pilotske ideje, da recimo, njegova djeca idu u vrtić u kome ih čuva/podučava/presvlači i briše ukakane guze tip koji je pedofil? Da li bi i tada očekivao da odnos pacijent - liječnik ostane etičko pitanje, ili bi naglas progovorio o nakaradnosti uposlenika jednog vrtića???
Moja prijateljica iz djetinjstva je rano postala majkom. Udala se s nepunih 20 za tipa koji je sasvim slučajno bio Srbin.
Ona je, naravno, sasvim slučajno, Hrvatica.
Isto tako rano je postala razvedena žena, nakon što se Srbin nije vratio iz majčice Srbije, u koju je naprasno odlučio otići, bez svoje žene i djeteta.
Nakon par godina ponovno se udala – ovaj put ispravno – za hrvatskog branitelja. S njim ima 3 djece i previše problema.
Od njega se rastala, jer ju je tukao. Zapostavljao je nju i djecu. Ipak, sustav je šutke štitio borčinu. Moja se sirota prijateljica dobrano namučila da zaštiti svoju djecu i da im ostane majka. Spoticala se o razne pravne nepodopštine, i ostala – svoja. Sjajan roditelj, veliki čovjek, dobar prijatelj.
Jutros me zove i kaže kako je njena najstarija kći pobjegla s drugim tipom. Ostavila je svoju djecu njoj – baki i svojoj majci, koja i sama ima dovoljno djece i previše problema. Mala je zbrisala bez osvrtanja.
Od koga je naučila tako nešto, pitam svoju prijateljicu? Jesi ti zbrisala ijednom u životu? Jesi ostavila koga na duže od pola sata samog ili samu? Kako je moguće da je tvoj kći odlučila udati se, postati majkom, i potom, nakon kratkog vremena dati petama vjetra???
Ne znam, sluđeno mi je odgovorila.
Ne znam ni ja, ali sam sigurna da će institucije, koje rade svoj posao, naći za shodno da detektiraju nekoga koga se usude smatrati krivim. Da preciziram – dobit ćeš po tamburi, jer nisi bila dobrim roditeljem. Na koga se ugledala mala? Stići će te osuda okoline i tvojih najbližih.
Branko je bio heroj.
Moja prijateljica je heroj.
Onaj mali kopilotić je čista pizda.
Psihijatar koji je amenovao njegovo političko stanje u svrhu etike je najslabija karika ove priče.
Kći moje prijateljice je jedno obično derište, koje bih, da mogu, dobrano nalemala. Čisto pedagoški.
Gdje su nestali heroji koji su, nemajući izlaza i vjere u sustav, hrabro skakali u ponor?
Gdje su nestali oni koji su imali uloge, ali i odgovornosti? Koji bi stali iza svojih riječi i postupaka, ma kako krivi bili?
Živimo li u sustavu u kojem je normalno udariti autom dijete na ulici i pobjeći s mjesta zločina, ali i u društvu u kojem se šamar ili šibom po guzici smatra nasiljem u obitelji???
Kud smo to skrenuli?
Možemo li išta naučiti iz grešaka koje činimo svaki dan?
Ili se ipak sve treba svodi na staru, dobru devizu: pij guzo – plati guzo.
Iliti, sofisticiranije rečeno, a da razumiju oni koji se bakću s etikom: da ima kazne, bilo bi i odgovornosti!!!
Oznake: uloge, odgovornost, Branko Ćopi
29.03.2015. u 14:44 | 0 Komentara | Print | # | ^