Švapska medicina ili o onima koji su ipak studirali medicinu
Rijetko idem k doktorima, jer imam iskustva. Čak dobrog, kako ostali prolaze. Ipak, idem rijetko.
Ja sam jedna od onih koja vjeruje "da je švapska medecina najbolja", a kako kod nas nema švapskih doktora, stvar uglavnom uzmem u svoje ruke, pa se tenkiram s kojekakvim prirodnim sirupima. (pritom, to ne spomenem ovi doktorskim ziherašima, jer bih mogla fasovati uputnicu za doktora koji se bavi 'lepim ponašanjem...')
No, kad moja djeca dođu na red, i kad isprobamo sve mamine, bakine i moje rukotvorine, a temperatura uglavnom ne padne od propolisa, odem k doktoru. K doktorici, bolje rečeno...
Gleda me danas doktorica ko' da sam ja bolesna, i u polumraku ordinacije pita kako Irina kašlje ovaj put. Kažem joj, "ovaj put to više ima prizvuk laveža jednog velikog psa..."
"Prošli put je roktala kao omanja svinja, danas kašlje kao oveći pas... Dakle, krasno... Blago djeci s ovakovom mamom, i meni s ovakvim pacijentima...", nastavila je doktorica...
Kad se prestala smijati, pitam je kako je ona... "Dobro sam, danas je dobro... Malo je manja gužva... Ali, ovih dana je kolekcija jesen-zima bila sve prisutna: gnojne angine, crijevne viroze, visoke temperature..."
"Onda sam ja sretna s mojom djecom, jel' da?", pitam je...
"Pa, ne može vama nitko ništa kad vidi kako se i koliko smijete..."
Eto, odmah mi je polumark ordinacije postao poput svijetleće pozornice.
"Hvala Vam", kažem joj.
"Hvala Vama što me uvijek nasmijete...", čula sam kako govori dok sam izlazila iz ordinacije...
Otišla sam s mojom Irinom u još jedno prohladno popodne smijući se od uha do uha, i razmišljajući kako nam je zaista toliko malo potrebno, a da to zapravo niti ne znamo.
Oznake: doktorica, medicina, sirupi i lijekovi
22.04.2013. u 15:10 | 1 Komentara | Print | # | ^Stranka nevažećih listića ili Dan poslije
Jučer smo sa gorčinom zakoračili u budućnost. Malo o njoj znamo, ali nas silno uvjeravaju da će biti blistava i jako dobra za sve nas.
No, ako je suditi po jutru, teško da će dan biti poseban.
Jučer je, na kako ih nazivaju, povijesnim izborima, prebrojano gotovo 40.000 nevažećih listića. Otužno je što ih definiraju kao nevažeće. Jer, oni su itekako važni. Odašiljali su poruku svih obespravljenih, umornih, iscrpljenih, ogorčenih, ojađenih, a osuđenih na neimaštinu.
40.000 je izašlo na izbore i napisalo da svoj glas ne da nikome. Jer, da njihov glas itekako vrijedi. Prema broju glasova čak su prešli izborni prag.
No, nije im gotovo nitko pripisao neki veliki značaj. Ipak će ući u povijest kao nevažeći.
Važnije od nevažećih bilo je davati na značaju onima koji su izronili iz mulja i sa dna političkog bezumlja. Sad će, sigurna sam, imati dovoljno mjesta na tronu da lamentiraju o opstojnosti, domoljublju, neovisnosti, nacionalnom identitetu i inim terminima, koji su se toliko izlizali od korištenja da su odavno izgubili značaj.
Teško nama!
Oznake: stranka, nevažeći listići, dan poslije
15.04.2013. u 15:11 | 1 Komentara | Print | # | ^Kako smo pogubili konce
U vrijeme kad sam ja išla u školu, učiteljica je bila TV u koji smo gledali, bila je glasnija od svih. Zapravo, nije bilo potrebe da se nadglasava s nama, jer smo bili kao bubice. Postojala je nagrada za dobre i kazna za neposlušne. Koliko sam samo puta ja, kao odlikaš, stajala u ćošku i brojala pauke. A, mojim roditeljima nije padalo na pamet da lete u školu i hvataju za grkljan razrednu učiteljicu, koja je sama po sebi bila i bog i batina, ali pravedna i velika. Ona me naučila pravim vrijednostima.
Situacija se nije bitnije promijenila ni u srednjoj školi. Znala sam i tada da se dobri i kvalitetni učitelj i profesori mogu nabrojati na prste jedne ruke po jednom razredu, no mi smo ih jednako poštovali bez obzira na sve. Bilo je grubih i neobazrivih, netaktičnih i loših predavača, ali je bilo i onih koji su bili sami po sebi autoritet i u koje smo gledali kao u božanstva. Bilo je onih koji su bili zreli za psihijatriju, i svi su to znali, ali se jednako tako nitko od roditelja nije bunio, nije upirao prstom u te i takve ljude koji su njihovoj djeci utirali put u stručnost i budućnost.
Pamtim to kao danas, kad je meni kao gimnazijalki, jezik i književnost predavala žena koja je živjela u Sterijinom svijetu, i mi smo čitave godine teplijali po Pokondirenoj tikvi. Ona je, naravno, bila glavna uloga. Nitko se nije bunio što jedna generacija čitave godine uči jedno književno dijelo. (poslije smo se mi kao razred pobunili, pa je naš, mili i dragi razrednik urgirao da nam dođe učiteljica vrijedna poštovanja). Ova prva, čujem, predaje i dan-danas.
U međuvremenu je došlo do gadnog zastoja, čime su se otvorile mogućnosti za neke nove sustave vrijednosti. Kako nam je u školi, tako je na ulici, u gradu, parku, društvu.
Ne samo škola, nego nitko ne reagira kad bi to zapravo trebao. Negativci privlače pažnju više negoli će odlikaši i pozitivci ikada. I, od sitne nepodopštine stvari vrlo brzo krenu u još gorem smjeru. Škola jedva čeka da se oslobodi delikventa, pa nek' se onda s njime bore neki drugi učitelji i pedagozi. Sud ionako nije riješio predmete unazad trideset godina. Centru za socijalni rad promaknu nasilja i zanemarivanja, ali ne i to da neka tamo mater lupi po guzici klinca koji se baca po tržnom centru jer mu mater nije kupila igračku koja košta ko' i rata za auto u švicarskim francima. Policija tu i tamo nešto i odradi, ako zna kako i ako ima s kime i čime. Ali, nikad jedna karika u lancu nije rješavala problem.
Poslije sve ide po principu, kako si posijao, tako ćeš i žnjeti.
I, onda smo svi u čudu kad se dogodi zlo. Kad nevinog dječaka pretuče grupa vršnjaka, a on, u strahu od kazne roditelja ne prijavi tučnjavu ni njima ni mjerodavnima. Poslije završi na patologiji ni kriv ni dužan.
Teško je poslije prebirati po dokazima, osluškivati što je tko rekao, i zašto nitko nije ništa učinio.
Nas su ionako odgajali po principu ' pomozi sirotu na svoju sramotu'.
Ne bismo se onda trebali čuditi kad nas posrami život, surov i nepripitomljen. Neodgojen i neprilagođen. Teško je ispravljati krivu Drinu na kraju balade.
Sigurna sam da bi sve bilo puno drugačije da svi mi držimo svoje konce u svojim rukama. Da postoji obaveza i odgovornost. Uloga i mjera. Nagrada i kazna.
Onda bi bilo lakše svima. A, barabe ne bi imale priliku nadglasavati se s bilo kime. I, svijet bi onda, duboko sam u to uvjerena, bio ljepšim i sigurnijim mjestom za život.
Oznake: kazna i nagrada, djeca, učitelji i profesori
12.04.2013. u 14:42 | 1 Komentara | Print | # | ^O biserima i svinjama
Ukratko, ne treba bacati bisere pred svinje, iliti pak, pametnom ne treba objašnjavati, jer sve razumije i zna, a budali je uzalud i crtati, i pričati... Jer, kako god se postavio, neće te razumjeti...
Negdje sam pročitala, da ne treba pokušavati udovoljiti ljudima, ama baš nikada, jer nećeš uspjeti udovoljiti svima, nikako i nikada. Zato treba udovoljiti sebi. I, vjerovati sebi, uvijek. Instinktivno i na prvu.
I, ne treba te biti sramota osjećaja, niti se trebaš bojati tuđeg smijeha. Nikada. Trebaš se bojati onih koji se ne smiju.
O sreći ili onome što je od nje ostalo
I, cvijet znade kad će cvasti. I, voćka kad će zreti. I, životinja kad izaći iz svog brloga. Ponekad ih mraz omete, il' nenadani snijeg vrati par koraka unatrag, ali, sve u svemu, sve te biljke i životinje znaju kakav je red, kako i kada izaći na vidjelo. Samo je ljudima u potpunosti čudno ponašati se u skladu s nekim pravilima. Najvažnije je biti ispred, imati status i moć. Sve drugo biva nevažno u utakmici života.
Sanja P. radi u jednom velikom šoping centru. Nedavno su joj, uslijed silnih nedaća i stresova, uspjeli dijagnosticirati tumor na dojci. Za sad je benigne prirode. Sanja je obavijestila svog poslodavca o nužnosti hitne operacije. Ovaj joj je uzvratio da treba uzeti godišnji za vrijeme boravka u bolnici, jer nije red da uzima bolovanje, kad joj je već preostalo sedam dana godišnjeg. Sanja. P. je bila primorana uzeti godišnji i šutke otići na operaciju. Ne zato što to silno želi, ili zato što se to ne protivi njezinoj volji, srcu i odgoju, već zato što ona i suprug, oboje već godinama, rade za jebeni minimalac od 2.187 kuna mjesečno. I, ako jedno od njih dvoje ostane bez minimalne plaće, tek tad su najebali.
U svim civiliziranim zemljama, Sanja P. otišla bi na bolovanje, i u miru doma svog provela post-operativni oporavak. Ovako, najvjerojatnije će, već prije prve kontrole a sve u strahu od otkaza, morati natrag na posao.
Mileni V. oduzeli su dijete jer nije bila sposobna brinuti se o njemu. Udala se mlada, iz ljubavi, za dobrostojećeg momka, reklo bi se. Ovaj je čitav život naučio skitati, trošiti i zajebavati se na tuđi račun i nije mu na pamet palo smiriti se kad je na svijet došao potomak. Ubrzo su se rastali jer Milena nije mogla držati zatvorene oči kad bi joj suprug pijan bauljao po kući, još mirišući na tuđe postelje. U suludom pravnom procesu Centar za socijalnu skrb oduzeo joj je dijete, jer nije bila u stanju skrbiti se o istome: nije, naime, imala adekvatan stambeni prostor, niti novac za iznajmiti isti, a kako nije imala posao, nikako nije mogla niti ostvariti sve od navedenog. U svojoj je obitelji naslijedila jedino oca i mater, koji su, sukladno navikama i običajima, svu imovinu prepisali na sina jedinca, jer ona će ionako biti zbrinuta dobrom udajom. Milena se našla na ulici. Da glupost bude još veća, dijete nisu dodijelili ocu, već u udomiteljsku obitelj. Za njeno dijete jedna udomiteljska obitelj mjesečno dobije 2.500 kn. Ona, da radi i zaradi za jedan mjesec, dobila bi čitavih 2.187 kuna. Nedovoljno za podizanje djeteta. Dovoljno za 'plaćanje svih režija i za lagodan život'. Prema onima sa vrha koji nam kroje život a naš glas trebaju čuti samo onda kad zaokružujemo njihova imena na glasačkim listićima.
U normalnom bi svijetu Milena dobila socijalni stan i naknadu za podizanje djeteta kao samohrani roditelj. Poslije bi već našla posao dostojan čovjeka, i ne bi bila na teretu državi i socijalnoj pravdi.
Melita. Š. je podobne nacionalne grupacije, ali se udala za nepodobnog tipa, Jovana Š. U braku su stekli izgrađenu pa potom ratom razrušenu kuću, dvoje djece i tri kofera. Svi zajedno, bez prebrojavanja krvnih zrnaca, utekli su u državu omraženih neprijatelja Melitinih predaka. Tamo žive i danas. Opet su stekli svašta. Vrijedan su svijet. Ali, Melitu je netko iz institucionalnih kadrova podučio da treće dijete rodi u Hrvatskoj, jer će onda dobiti i dječji doplatak za djecu, i naknadu za treće rođeno dijete. Tako je i bilo. Melita s Jovanom i troje maloljetne djece živi u susjednoj državi, prima dječji doplatak i porodiljnu naknadu, sve zajedno u visini većoj od mjesečnog minimalca.
Ona na to ima pravo, ako ništa drugo, a onda zbog stečevine i naprasno prekinute mladosti i razrušenog doma. Ipak, ako je po pravu i pravdi, ne živi ovdje, i možda bi prava koja koristi ovdje mogla i trebala tražiti u državi u kojoj živi. Ako tamo uopće haju za jednu Melitu. Koja je isto tako nepodobna u novoj, kao njen Jovan u staroj državi.
Janko V. je imao čitavih 19 godina kad je počeo cirkus na ovim prostorima. Roditelji su, kako to obično biva, ostali braniti kućni prag (ko' da je prag jedino važno u životu), a sin jedinac je, dotakavši tlo metropole, ubrzo počeo upadati u probleme. Dobro odgojen, nije znao može li se opirati pravilima asfalta. Pre-odgojne mjere imale su za cilj oteti bahatima i rasporediti po prioritetima onih koji su otimali. Kad je stao na svoje noge i upisao dugo željeni faks, shvatio je da gotovo ista pravila asfalta vrijede i na faksu koji je upisao. Utekao je glavom bez obzira, jer je na ulici shvatio samo jedno: ne možeš i ne smiješ gubiti vrijeme na uzaludnosti koje ionako ne možeš ispraviti. Danas živi u vodećoj svjetskoj i vojnoj sili. Tamo je otišao ne zna ni sam kako. Kao dio podzemlja morao je proći neke kontrole. Očito nedovoljne i poprilično površne kad je on uspio prijeći baru i postati stanovnikom zemljine alfe i omege.
Nije problem što je Janko V. otišao. Otišli su i mnogi drugi. Ali, i ostali brojni koji i nisu imali neka prava na izbor, i nisu bili manje valjani i vrijedni za neki treći svijet. No,neka je čudna ruka, potezom još čudnijeg pera odlučivala o koloni koja je upadala i onoj koja je ispadala iz reda u novi poredak i sigurniji svijet.
Veronika M. godinama je pokušavala emigrirati u treće zemlje, nije pitala koje i kada, samo je željela otići što prije. Udana za nepodobnog Srbina, ona sama, Hercegovka, Hrvatica, nije imala šanse za ostati i opstati u gradu u kojem su vladali psi rata. Na sve je načine pokušavala pobjeći iz pakla. Obespravljena, bez prava na život, obaveze i odgovornosti, kopala je i rukama i nogama kako bi otišla. Nije otišla ni dan-danas. Ona i muž, oboje već oronulog zdravlja žive od njezine invalidske penzije. Kad imaju kako i kad znaju gdje, sakupljaju staro željezo i žive od preprodaje istog. Jedan sin radi za puki minimalac po cijeli dan. Drugi se priženio i ne radi. Nisu uspjeli dobiti vizu za treći svijet. On Srbin, ona Hrvatica, dvoje djece iz tog braka, bez imovine, bez tereta na srcima. Tek prije neki dan dobili su pravo na obnovu svog ratom razrušenog doma. Svi njihovi poznanici i prijatelji odavno žive preko bare.
Odavno su se pomirili sa odbijenicama, ali ipak ostaje gorak ukus u ustima. Jer, baš ona, Veronika M., ustrajno i uporno je pomagala svima i davala smjer kako i kome se obratiti za odlazak odavde. Svi koji su htjeli su otišli. Ona i njen Mirko još uvijek oru lokalne njive. Nadam se da jednom ipak neće zaorati miniranu brazdu.
Ove priče, potpuno stvarne i otužne nemaju veze jedna s drugom. Ali, imaju veze s potpisnicom ovih redova. Ona ih poznaje sve odreda. I, pita se još uvijek, zašto i kojim je redoslijedom Bog slagao prioritet kad su oni u pitanju. Ako već nije Bog, zašto je onda sustav okrenuo stvari naopačke. Je li uistinu moguće da je ovaj svijet postao ovakvim mjestom za život zato što su dobri isuviše šutjeli, a loši nadglasavali sve i svakog?
Oznake: sreća, sustav, dobri, loši
05.04.2013. u 14:02 | 0 Komentara | Print | # | ^O Božiću i Uskrsu ili tko ih je jednom ukrao?
Kad naiđem na otvorena vrata, ostavim ih otvorena. Ako su zatvorena, otvorim pa zatvorim. Ako ja ne propitujem druge, zašto drugi misle da imaju pravo propitivati mene i ispod obrva gledati i mumljati o razlozima moje nevjere.
Religiju nikad u potpunosti nisam prihvatila, niti svladala teoriju o kršćanstvu.
Doduše, najbolje mi je legla definicija koja kaže da se kršćanstvo ili pojam istog pojavljuje u trenutku beznadežnosti i potrebe za vjerom. U ostala lamentiranja o Isusu i njegovu rođenju, bezgrešnom začeću njegove majke, i povjerenju koje je njegov kvazi otac ipak ukazao njegovoj majci ne znam šta bih rekla. Uostalom, to je bilo toliko davno, da danas svi oni koji su u poziciji tvrditi ovo ili ono mogu raditi što im je volja ako mogu vršiti nekakav utjecaj na bilo koju kritičnu masu.
Inače, sebe smatram vjernikom (namjerno korisitim muški rod), no ne idem u crkvu. Zato što je s jedne strane previše pedofila, a s druge previše nevjernika koji vjeru ionako smatraju folklorom.
Vjera je nešto više od zidina crkve, od proslave kršćanskih blagdana, mnogo više od trčkaranja u crkvu nedjeljom, ili još gore – onda kad zagusti.
Ne znam bih li povjerovala ili provjeravala tu odavno napisanu priču o rođenju malog bića koje je jedan dio čovječanstva smatrao spasiteljem. I, ako je bio spasitelj, zašto su mu obični ljudi sudili? I, zašto je njegova Marija Magdalena bila tek jedna promiskuitetna žena? Trebam li stajati u stavu mirno i slušati crkvenjake kako lamentiraju o dobru a istovremeno nisu pomogli nikome onoliko koliko je u stanju pomoći jedan mali običan čovjek s minimalnom plaćom u Hrvata?
Ne vjerujem u tu priču o Isusu. Ja imam svoju priču. Vjerujem u tvrdnju da je kršćanstvo tek projekt Židova kao odgovor na sve što je činjeno za vrijeme Rimskog carstva. Sve ostalo je puka teorija.
Uvijek se čudno zgrčim kad me pitaju koji Božić ili Uskrs slavim.
Dakle, postavlja se pitanje koji, a ne slavim li.
Žao mi bude što nisam iz bogobojazne obitelji. Onda bih pripadala nepropitivanoj većini.
U avliji u kojoj sam ja odrasla slavio se 1. Maj. Za Dan borca u parku je bilo veliko slavlje, stizali su borci i prvoborci, plesali su folkloraši, recitirali recitatori, slivale su se široke narodne mase najljepšim parkom mojeg djetinjstva…
Moji su roditelji bili, na moju veliku sreću ili pak moju veliku žalost – opet, pogađate, komunisti. Odnosno, bili su članovi partije. Doduše, potpuno obični članovi partije, koji su propitivali vrijednosti iste, i samo su imali sreće što je Goli otok na vrijeme izgubio svoju funkciju. Posebno moja majka.
Nikako ne razumijem zašto je bilo nečasno biti ondašnji član partije, ko' da su oni bili neki izvanzemaljci u odnosu na ove današnje koji skaču iz stranke u stranku ko' da preskaču tarabe bježeći od nemani. Meni tu nije ništa normalno, niti to smatram prirodnim. Zato ne idem u crkvu. Zato nisam član niti jedne partije.
Kako to da nisam srasla s vjerom ako sam na istu ipak upućena u kasnim dvadesetim, ako sam gotovo u isto vrijeme upoznala svog muža, pa mu vjerujem i još uvijek živim s njim. A, nije me nitko učio da ga volim od malena???
Neke sam pjesme čula s par godina života i nikad ih nisam voljela. Neke sam pak čula u isto vrijeme i volim ih i sada. Neke sam upoznala u kasnim tridesetim i volim ih, čini mi se, čitav život. Jer me ispunjavaju i iako poneke bole i izmame popriličan broj suza, nekako čudno me pročiste i čine sretnijom.
Zašto me onda religija ne ispunjava? Zato što je u njoj i oko nje previše misterije. Da ne kažem zato što mislim da su Bibliju pisali muškarci ili zato što je i Isus bio muško a Magdalena tek jedna obična flundra. Po predanju, naravno.
Pitanja u smislu vjere i religije naprosto se ne postavljaju. Tko god propituje, ne vjeruje.
Dakle, ono što s jedne strane znanost tumači kao činjenicu i opravdava medicinskim rječnikom ovako ili onako, s druge crkva može kako hoće.
Gdje god da je stado, tamo su i pastiri... Onaj koji razbija dogme, talasa i iskače, ne valja, nikad nije valjao i uvijek će biti na meti svjetine...
Meni je crkva teret, i u glavi u na prsima. I, nema ničeg u njoj i oko nje što bih prisvojila kao svoje, nema ničeg s čime bih se rado identificirala. Jedino vjerujem da je vjera nešto intimno i privatno, nešto čime se ne paradira i ne proziva. Svoju vjeru živim izvan zidina crkve, izvan pogleda svjetine.
Ali, rado u svom srcu nosim jednu ulicu i jedno djetinjstvo, toplo i veselo, obavijeno sigurnošću i veselom grajom, djetinjstvo u kojem čuvam gnijezdo u koje je zeko, ovaj ili onaj, donio neki mal dar, posve simboličan, majušan, ali najljepši i najveći… Ne znam je li zeko bio onaj iz prvog ili drugog kalendara. Znam da je stigao na zapovijed moje bake.
Oznake: zeko, zec, Uskrs i Božić, Crkva, parada, vjera
02.04.2013. u 10:39 | 0 Komentara | Print | # | ^