O Božiću i Uskrsu ili tko ih je jednom ukrao?
Kad naiđem na otvorena vrata, ostavim ih otvorena. Ako su zatvorena, otvorim pa zatvorim. Ako ja ne propitujem druge, zašto drugi misle da imaju pravo propitivati mene i ispod obrva gledati i mumljati o razlozima moje nevjere.
Religiju nikad u potpunosti nisam prihvatila, niti svladala teoriju o kršćanstvu.
Doduše, najbolje mi je legla definicija koja kaže da se kršćanstvo ili pojam istog pojavljuje u trenutku beznadežnosti i potrebe za vjerom. U ostala lamentiranja o Isusu i njegovu rođenju, bezgrešnom začeću njegove majke, i povjerenju koje je njegov kvazi otac ipak ukazao njegovoj majci ne znam šta bih rekla. Uostalom, to je bilo toliko davno, da danas svi oni koji su u poziciji tvrditi ovo ili ono mogu raditi što im je volja ako mogu vršiti nekakav utjecaj na bilo koju kritičnu masu.
Inače, sebe smatram vjernikom (namjerno korisitim muški rod), no ne idem u crkvu. Zato što je s jedne strane previše pedofila, a s druge previše nevjernika koji vjeru ionako smatraju folklorom.
Vjera je nešto više od zidina crkve, od proslave kršćanskih blagdana, mnogo više od trčkaranja u crkvu nedjeljom, ili još gore – onda kad zagusti.
Ne znam bih li povjerovala ili provjeravala tu odavno napisanu priču o rođenju malog bića koje je jedan dio čovječanstva smatrao spasiteljem. I, ako je bio spasitelj, zašto su mu obični ljudi sudili? I, zašto je njegova Marija Magdalena bila tek jedna promiskuitetna žena? Trebam li stajati u stavu mirno i slušati crkvenjake kako lamentiraju o dobru a istovremeno nisu pomogli nikome onoliko koliko je u stanju pomoći jedan mali običan čovjek s minimalnom plaćom u Hrvata?
Ne vjerujem u tu priču o Isusu. Ja imam svoju priču. Vjerujem u tvrdnju da je kršćanstvo tek projekt Židova kao odgovor na sve što je činjeno za vrijeme Rimskog carstva. Sve ostalo je puka teorija.
Uvijek se čudno zgrčim kad me pitaju koji Božić ili Uskrs slavim.
Dakle, postavlja se pitanje koji, a ne slavim li.
Žao mi bude što nisam iz bogobojazne obitelji. Onda bih pripadala nepropitivanoj većini.
U avliji u kojoj sam ja odrasla slavio se 1. Maj. Za Dan borca u parku je bilo veliko slavlje, stizali su borci i prvoborci, plesali su folkloraši, recitirali recitatori, slivale su se široke narodne mase najljepšim parkom mojeg djetinjstva…
Moji su roditelji bili, na moju veliku sreću ili pak moju veliku žalost – opet, pogađate, komunisti. Odnosno, bili su članovi partije. Doduše, potpuno obični članovi partije, koji su propitivali vrijednosti iste, i samo su imali sreće što je Goli otok na vrijeme izgubio svoju funkciju. Posebno moja majka.
Nikako ne razumijem zašto je bilo nečasno biti ondašnji član partije, ko' da su oni bili neki izvanzemaljci u odnosu na ove današnje koji skaču iz stranke u stranku ko' da preskaču tarabe bježeći od nemani. Meni tu nije ništa normalno, niti to smatram prirodnim. Zato ne idem u crkvu. Zato nisam član niti jedne partije.
Kako to da nisam srasla s vjerom ako sam na istu ipak upućena u kasnim dvadesetim, ako sam gotovo u isto vrijeme upoznala svog muža, pa mu vjerujem i još uvijek živim s njim. A, nije me nitko učio da ga volim od malena???
Neke sam pjesme čula s par godina života i nikad ih nisam voljela. Neke sam pak čula u isto vrijeme i volim ih i sada. Neke sam upoznala u kasnim tridesetim i volim ih, čini mi se, čitav život. Jer me ispunjavaju i iako poneke bole i izmame popriličan broj suza, nekako čudno me pročiste i čine sretnijom.
Zašto me onda religija ne ispunjava? Zato što je u njoj i oko nje previše misterije. Da ne kažem zato što mislim da su Bibliju pisali muškarci ili zato što je i Isus bio muško a Magdalena tek jedna obična flundra. Po predanju, naravno.
Pitanja u smislu vjere i religije naprosto se ne postavljaju. Tko god propituje, ne vjeruje.
Dakle, ono što s jedne strane znanost tumači kao činjenicu i opravdava medicinskim rječnikom ovako ili onako, s druge crkva može kako hoće.
Gdje god da je stado, tamo su i pastiri... Onaj koji razbija dogme, talasa i iskače, ne valja, nikad nije valjao i uvijek će biti na meti svjetine...
Meni je crkva teret, i u glavi u na prsima. I, nema ničeg u njoj i oko nje što bih prisvojila kao svoje, nema ničeg s čime bih se rado identificirala. Jedino vjerujem da je vjera nešto intimno i privatno, nešto čime se ne paradira i ne proziva. Svoju vjeru živim izvan zidina crkve, izvan pogleda svjetine.
Ali, rado u svom srcu nosim jednu ulicu i jedno djetinjstvo, toplo i veselo, obavijeno sigurnošću i veselom grajom, djetinjstvo u kojem čuvam gnijezdo u koje je zeko, ovaj ili onaj, donio neki mal dar, posve simboličan, majušan, ali najljepši i najveći… Ne znam je li zeko bio onaj iz prvog ili drugog kalendara. Znam da je stigao na zapovijed moje bake.
Oznake: zeko, zec, Uskrs i Božić, Crkva, parada, vjera
02.04.2013. u 10:39 | 0 Komentara | Print | # | ^