O vratima kroz koja nikad nisam mogla proći
Sinoć odgledam dokumentarac o kultnim Dorsima.
Zamislila sam da nemam čulo sluha i oslonila sam se na čulo vida. Sve sami mrak i bauljanje po istom...
Moji studentski dani prolazili su oslonjeni na Dorse. Kažem, oslonjeni, jer ja sam bila na šminkerskom faksu. U stvarnost me svakog dana vukla moja mlađa sestra.
I, koliko god da sam naučila voljeti alternativne pravce, unatoč dobrom poznavanju repertoara – Dorse nisam mogla progutati.
Poeziju - da, ali muziku - ne.
Morrison između ostalog kaže:
"I drink so that I can talk to assholes. This includes me."
Mnogi će me napasti, mnogi će zavapiti da je on bio beskompromisni talent, kako je uostalom, 10 godina nakon njegove smrti primijetio njegov otac vojničina.
Osim hektolitara alkohola i previše raznih droga, Morrison nikad nije bio bistrog pogleda.
Bio je pod pritiskom slave, reći će moj muž.
A, jel'?
Nije pod pritiskom onaj što radi u komunalcu za minimalac.
Ili ti koji noćima čuvaš table na ćirilici i smrzavaš se ko' obično napušteno pseto?
Ili, moja Micojka, koja na šalteru mirovinskog zaprima zahtjeve za dječji doplatak i prebrojava one koji nemaju?
Ili, moja Darinka, koja u odvjetništvu saslušava silovatelje i ubojice bez prava da im grkljan prereže?
Ili, Ivana koja radi u lokalnom tržnom centru za isti taj minimalac, i koja ima šefove za s pameti sići?
Nije pod pritiskom moja komšinica, koja nakon karcinoma, radi u tesktilnoj industriji za bijedni, isti gore navedeni minimalac?
Nek' me napada 'ko god hoće.
Ja cijenim talent i rad, upornost i nadasve – uživam u dobroj muzici.
Kasne šezdesete odnijele su mnoge poznate živote, mnogi muzičari podlegli su svojim napastima, nesposobni othrvati se pritisku.
S druge strane, kolone bezimenih su torpedirani u Vijetnam tih istih godina i puno kasnije, a da osim jednog singla, o njima koji su ginuli za tuđe guzice, ni'ko ne lamentira, i rijetko 'ko snima dokumentarce.
Zar oni nisu bili pod pritiskom?
Zar nisu bili voljeni?
Zar oni nisu bili revolucionari?
Morrison je u bunilu izgovarao nesuvisle rečenice, padao pijan i drogiran na sceni, kasnio na koncerte, kasnio na probe i propuštao svirke jer bi se zapio u aerodromskoj birtiji.
Većinu svog života nije bio niti svjestan. I, gdje je tu beskompromisni talent?
Zar to nije slabost? Ne biti u stanju podnijeti pritisak?
Kako god bilo, u mojoj glavi i mom srcu nema mjesta za ovakve revolucionare.
I beskompromisne talente koji su padali pijani na sceni i tako iskazivali poštovanje prema onima koji su platili da bi ga došli pogledati.
Ne priznajem čak niti moguću teoriju da je svojim životom i stvaranjem iskazivao bunt spram oca vojničine i tako izražavao svoje neslaganje sa ratnom i razaračkom politikom.
Nek' sjednu oni koje nije strefio rat na ovim našim prostorima.
Nek' sjednu oni koji nisu bili gladni.
I koji nisu strepili za svoje živote.
I, koji su gorko žalili što je revoluciju i rat ne'ko zaveo pod obaveznu literaturu na ovim nesretnim prostorima.
'Ajde sad da se prebroje oni koji stoje.
Pa da vidimo ko' je talent a ko' nije.
Oznake: The Doors
30.09.2013. u 10:55 | 0 Komentara | Print | # | ^O čišćenju duše i ponekoj metli
Kad su moja djeca kretala u prvi razred, prvo što sam saznala na ulaznim vratima škole jest da su čistačice jako opasne i zapravo najvažniji faktor u cijelom procesu.
Ostala sam zatečena informacijom.
Kad sam ja išla u školu, tete čistačice bile su nevidljive. Nikako nisu bile stup društva, a kamoli obrazovnog sustava. Nije da nisu bile važne. Bile su važne itekako, jer o njima je ovisila čistoća škole i zdravlje djece. Ali, nisu se trpale tamo gdje su misle da ne pripadaju.
Proljetos je moj sin zagubio školske patike. One iste koje prebivaju u školskom hodniku cijele godine.
Ispod glasa mi je savjetovano da ne pokušavam potegnuti pronalazak sinovih patika, jer direktora boli đon za izgubljene stvari. I da ni u ludilu ne pokušavam pitati neku od čistačica za pomoć, jer će me već poslati kuda treba.
Pitala sam učiteljicu. Ona je učinila ono što je mogla. Ali, patike nije našla.
Na moju veliku sreću, u toj istoj školi radi jedno drago i pametno biće. S diplomom psihologa. Krajnje skromno je upitah za savjet. I naglasih da mi nisu bitne patike, koliko i činjenica da ja toj školi ipak povjeravam svoje dijete. U tim patikama su bili ortopedski ulošci mog sina, a proces dobijanja novih je mučan i dugotrajan.
U najkraćem mogućem roku, u svega nekih pola sata moj anđeo čuvar u liku i dijelu školske psihologinje našao je patike mog sina. Bile su bačene na drugi kraj škole.
Nisu pomogle ni nadzorne kamere, jer iste pamte samo tri dana, a u međuvremenu su se dogodili uskršnji praznici. Nije pomogla ni učiteljica. Čistačice nisu ni okom trepnule, jer to nije u njihovoj domeni.
Mlada žena, s diplomom psihologa, obletjela je školu i našla ono što je trebalo biti nađeno u jednom običnom čišćenju školskog hodnika.
Danas sam promatrala srednjovječnog muškarca kako prilazi čistačici i pita smije li do kraja hodnika kako bi porazgovarao s učiteljicom. Taj izraz lica teško da je uopće moguće opisati. Nezainteresirano naslonjena na vrata, tupim je pogledom kontrolirala svaki korak potencijalnih nametnika.
Čovjek joj se uljudno ispričao, zamolio, pitao. Kraljica škole ga je ošinula pogledom i slegnula ramenima. Kao da mu poručuje da će ga mlatnuti ukoliko napravi još koji nesmotren korak.
Gledala sam u urednog i dotjeranog čovjeka u čudu. Pitam ga što ne ide niz hodnik.
Ne bi da se zamjera, kratko je odgovorio.
Zgodno, rekoh dovoljno glasno. Vi se ne biste zamjerali, one ne bi da rade. Blago nama s takvim likovima u društvu. O djelima da ne govorim.
S gađenjem sam napustila poprište mrkih pogleda. Na leđima sam osjetila probadanje.
Bez da sam se okrenula podigla sam visoko svoju lijevu ruku i prst u sredini.
Jer, poznajem sebe odveć dobro.
Nema te sile koja bi me zaustavila da, nakon što se uljudno ispričam, krenem u ostvarenje svojeg nauma. A da pritom ne strada niti jedna glava.
Kuda god idem, idem s dobrim namjerama i dobrom energijom. I svaka vrata otvaram kucanjem i osmijehom.
Nije mi običaj ošinuti ljude pogledom. Još manje suditi o njima na osnovu stručne spreme.
Mene su učili da je posao čistača ulica častan i pošten.
Isto tako, da je posao spremačice i čistačice odgovoran i vrlo važan. Jer, u svom sam životu upoznala dvije sjajne žene. Slavica je čistila lokalnu poštu, Ružica dom zdravlja. Toplinu u njihovim pogledima teško da je moguće opisati. Kao i gađenje onih s početka teksta.
One ondašnje, na raspolaganju su imale staru kantu i krpu koju bi donijele od kuće. Od rukavica nije bilo ni traga ni glasa.
Ove ovdašnje školom hodaju kao da su sišle s modne piste, u lila kombinezonima dok barataju čudnim, samohodnim čistilicama.
Nema jedino metle, stare obične, drndave metle. Koja bi možda, da je slučajno u opticaju zamahnula pokojim slojem društva. Da očisti amelj koji se nakotio.
Ali, ne može biti drugačije.
Bar ne za sada. Dok spuštajući glavu odbijamo zamjeriti se.
I pristajemo na poslušnost i licemjernu lojalnost.
Oznake: čistačice, metla, licemjerna lojalnost
24.09.2013. u 11:03 | 0 Komentara | Print | # | ^