Kad su moja djeca kretala u prvi razred, prvo što sam saznala na ulaznim vratima škole jest da su čistačice jako opasne i zapravo najvažniji faktor u cijelom procesu.
Ostala sam zatečena informacijom.
Kad sam ja išla u školu, tete čistačice bile su nevidljive. Nikako nisu bile stup društva, a kamoli obrazovnog sustava. Nije da nisu bile važne. Bile su važne itekako, jer o njima je ovisila čistoća škole i zdravlje djece. Ali, nisu se trpale tamo gdje su misle da ne pripadaju.
Proljetos je moj sin zagubio školske patike. One iste koje prebivaju u školskom hodniku cijele godine.
Ispod glasa mi je savjetovano da ne pokušavam potegnuti pronalazak sinovih patika, jer direktora boli đon za izgubljene stvari. I da ni u ludilu ne pokušavam pitati neku od čistačica za pomoć, jer će me već poslati kuda treba.
Pitala sam učiteljicu. Ona je učinila ono što je mogla. Ali, patike nije našla.
Na moju veliku sreću, u toj istoj školi radi jedno drago i pametno biće. S diplomom psihologa. Krajnje skromno je upitah za savjet. I naglasih da mi nisu bitne patike, koliko i činjenica da ja toj školi ipak povjeravam svoje dijete. U tim patikama su bili ortopedski ulošci mog sina, a proces dobijanja novih je mučan i dugotrajan.
U najkraćem mogućem roku, u svega nekih pola sata moj anđeo čuvar u liku i dijelu školske psihologinje našao je patike mog sina. Bile su bačene na drugi kraj škole.
Nisu pomogle ni nadzorne kamere, jer iste pamte samo tri dana, a u međuvremenu su se dogodili uskršnji praznici. Nije pomogla ni učiteljica. Čistačice nisu ni okom trepnule, jer to nije u njihovoj domeni.
Mlada žena, s diplomom psihologa, obletjela je školu i našla ono što je trebalo biti nađeno u jednom običnom čišćenju školskog hodnika.
Danas sam promatrala srednjovječnog muškarca kako prilazi čistačici i pita smije li do kraja hodnika kako bi porazgovarao s učiteljicom. Taj izraz lica teško da je uopće moguće opisati. Nezainteresirano naslonjena na vrata, tupim je pogledom kontrolirala svaki korak potencijalnih nametnika.
Čovjek joj se uljudno ispričao, zamolio, pitao. Kraljica škole ga je ošinula pogledom i slegnula ramenima. Kao da mu poručuje da će ga mlatnuti ukoliko napravi još koji nesmotren korak.
Gledala sam u urednog i dotjeranog čovjeka u čudu. Pitam ga što ne ide niz hodnik.
Ne bi da se zamjera, kratko je odgovorio.
Zgodno, rekoh dovoljno glasno. Vi se ne biste zamjerali, one ne bi da rade. Blago nama s takvim likovima u društvu. O djelima da ne govorim.
S gađenjem sam napustila poprište mrkih pogleda. Na leđima sam osjetila probadanje.
Bez da sam se okrenula podigla sam visoko svoju lijevu ruku i prst u sredini.
Jer, poznajem sebe odveć dobro.
Nema te sile koja bi me zaustavila da, nakon što se uljudno ispričam, krenem u ostvarenje svojeg nauma. A da pritom ne strada niti jedna glava.
Kuda god idem, idem s dobrim namjerama i dobrom energijom. I svaka vrata otvaram kucanjem i osmijehom.
Nije mi običaj ošinuti ljude pogledom. Još manje suditi o njima na osnovu stručne spreme.
Mene su učili da je posao čistača ulica častan i pošten.
Isto tako, da je posao spremačice i čistačice odgovoran i vrlo važan. Jer, u svom sam životu upoznala dvije sjajne žene. Slavica je čistila lokalnu poštu, Ružica dom zdravlja. Toplinu u njihovim pogledima teško da je moguće opisati. Kao i gađenje onih s početka teksta.
One ondašnje, na raspolaganju su imale staru kantu i krpu koju bi donijele od kuće. Od rukavica nije bilo ni traga ni glasa.
Ove ovdašnje školom hodaju kao da su sišle s modne piste, u lila kombinezonima dok barataju čudnim, samohodnim čistilicama.
Nema jedino metle, stare obične, drndave metle. Koja bi možda, da je slučajno u opticaju zamahnula pokojim slojem društva. Da očisti amelj koji se nakotio.
Ali, ne može biti drugačije.
Bar ne za sada. Dok spuštajući glavu odbijamo zamjeriti se.
I pristajemo na poslušnost i licemjernu lojalnost.
Post je objavljen 24.09.2013. u 11:03 sati.