Kako smo pogubili konce
U vrijeme kad sam ja išla u školu, učiteljica je bila TV u koji smo gledali, bila je glasnija od svih. Zapravo, nije bilo potrebe da se nadglasava s nama, jer smo bili kao bubice. Postojala je nagrada za dobre i kazna za neposlušne. Koliko sam samo puta ja, kao odlikaš, stajala u ćošku i brojala pauke. A, mojim roditeljima nije padalo na pamet da lete u školu i hvataju za grkljan razrednu učiteljicu, koja je sama po sebi bila i bog i batina, ali pravedna i velika. Ona me naučila pravim vrijednostima.
Situacija se nije bitnije promijenila ni u srednjoj školi. Znala sam i tada da se dobri i kvalitetni učitelj i profesori mogu nabrojati na prste jedne ruke po jednom razredu, no mi smo ih jednako poštovali bez obzira na sve. Bilo je grubih i neobazrivih, netaktičnih i loših predavača, ali je bilo i onih koji su bili sami po sebi autoritet i u koje smo gledali kao u božanstva. Bilo je onih koji su bili zreli za psihijatriju, i svi su to znali, ali se jednako tako nitko od roditelja nije bunio, nije upirao prstom u te i takve ljude koji su njihovoj djeci utirali put u stručnost i budućnost.
Pamtim to kao danas, kad je meni kao gimnazijalki, jezik i književnost predavala žena koja je živjela u Sterijinom svijetu, i mi smo čitave godine teplijali po Pokondirenoj tikvi. Ona je, naravno, bila glavna uloga. Nitko se nije bunio što jedna generacija čitave godine uči jedno književno dijelo. (poslije smo se mi kao razred pobunili, pa je naš, mili i dragi razrednik urgirao da nam dođe učiteljica vrijedna poštovanja). Ova prva, čujem, predaje i dan-danas.
U međuvremenu je došlo do gadnog zastoja, čime su se otvorile mogućnosti za neke nove sustave vrijednosti. Kako nam je u školi, tako je na ulici, u gradu, parku, društvu.
Ne samo škola, nego nitko ne reagira kad bi to zapravo trebao. Negativci privlače pažnju više negoli će odlikaši i pozitivci ikada. I, od sitne nepodopštine stvari vrlo brzo krenu u još gorem smjeru. Škola jedva čeka da se oslobodi delikventa, pa nek' se onda s njime bore neki drugi učitelji i pedagozi. Sud ionako nije riješio predmete unazad trideset godina. Centru za socijalni rad promaknu nasilja i zanemarivanja, ali ne i to da neka tamo mater lupi po guzici klinca koji se baca po tržnom centru jer mu mater nije kupila igračku koja košta ko' i rata za auto u švicarskim francima. Policija tu i tamo nešto i odradi, ako zna kako i ako ima s kime i čime. Ali, nikad jedna karika u lancu nije rješavala problem.
Poslije sve ide po principu, kako si posijao, tako ćeš i žnjeti.
I, onda smo svi u čudu kad se dogodi zlo. Kad nevinog dječaka pretuče grupa vršnjaka, a on, u strahu od kazne roditelja ne prijavi tučnjavu ni njima ni mjerodavnima. Poslije završi na patologiji ni kriv ni dužan.
Teško je poslije prebirati po dokazima, osluškivati što je tko rekao, i zašto nitko nije ništa učinio.
Nas su ionako odgajali po principu ' pomozi sirotu na svoju sramotu'.
Ne bismo se onda trebali čuditi kad nas posrami život, surov i nepripitomljen. Neodgojen i neprilagođen. Teško je ispravljati krivu Drinu na kraju balade.
Sigurna sam da bi sve bilo puno drugačije da svi mi držimo svoje konce u svojim rukama. Da postoji obaveza i odgovornost. Uloga i mjera. Nagrada i kazna.
Onda bi bilo lakše svima. A, barabe ne bi imale priliku nadglasavati se s bilo kime. I, svijet bi onda, duboko sam u to uvjerena, bio ljepšim i sigurnijim mjestom za život.
Oznake: kazna i nagrada, djeca, učitelji i profesori
12.04.2013. u 14:42 | 1 Komentara | Print | # | ^