O sreći ili onome što je od nje ostalo
I, cvijet znade kad će cvasti. I, voćka kad će zreti. I, životinja kad izaći iz svog brloga. Ponekad ih mraz omete, il' nenadani snijeg vrati par koraka unatrag, ali, sve u svemu, sve te biljke i životinje znaju kakav je red, kako i kada izaći na vidjelo. Samo je ljudima u potpunosti čudno ponašati se u skladu s nekim pravilima. Najvažnije je biti ispred, imati status i moć. Sve drugo biva nevažno u utakmici života.
Sanja P. radi u jednom velikom šoping centru. Nedavno su joj, uslijed silnih nedaća i stresova, uspjeli dijagnosticirati tumor na dojci. Za sad je benigne prirode. Sanja je obavijestila svog poslodavca o nužnosti hitne operacije. Ovaj joj je uzvratio da treba uzeti godišnji za vrijeme boravka u bolnici, jer nije red da uzima bolovanje, kad joj je već preostalo sedam dana godišnjeg. Sanja. P. je bila primorana uzeti godišnji i šutke otići na operaciju. Ne zato što to silno želi, ili zato što se to ne protivi njezinoj volji, srcu i odgoju, već zato što ona i suprug, oboje već godinama, rade za jebeni minimalac od 2.187 kuna mjesečno. I, ako jedno od njih dvoje ostane bez minimalne plaće, tek tad su najebali.
U svim civiliziranim zemljama, Sanja P. otišla bi na bolovanje, i u miru doma svog provela post-operativni oporavak. Ovako, najvjerojatnije će, već prije prve kontrole a sve u strahu od otkaza, morati natrag na posao.
Mileni V. oduzeli su dijete jer nije bila sposobna brinuti se o njemu. Udala se mlada, iz ljubavi, za dobrostojećeg momka, reklo bi se. Ovaj je čitav život naučio skitati, trošiti i zajebavati se na tuđi račun i nije mu na pamet palo smiriti se kad je na svijet došao potomak. Ubrzo su se rastali jer Milena nije mogla držati zatvorene oči kad bi joj suprug pijan bauljao po kući, još mirišući na tuđe postelje. U suludom pravnom procesu Centar za socijalnu skrb oduzeo joj je dijete, jer nije bila u stanju skrbiti se o istome: nije, naime, imala adekvatan stambeni prostor, niti novac za iznajmiti isti, a kako nije imala posao, nikako nije mogla niti ostvariti sve od navedenog. U svojoj je obitelji naslijedila jedino oca i mater, koji su, sukladno navikama i običajima, svu imovinu prepisali na sina jedinca, jer ona će ionako biti zbrinuta dobrom udajom. Milena se našla na ulici. Da glupost bude još veća, dijete nisu dodijelili ocu, već u udomiteljsku obitelj. Za njeno dijete jedna udomiteljska obitelj mjesečno dobije 2.500 kn. Ona, da radi i zaradi za jedan mjesec, dobila bi čitavih 2.187 kuna. Nedovoljno za podizanje djeteta. Dovoljno za 'plaćanje svih režija i za lagodan život'. Prema onima sa vrha koji nam kroje život a naš glas trebaju čuti samo onda kad zaokružujemo njihova imena na glasačkim listićima.
U normalnom bi svijetu Milena dobila socijalni stan i naknadu za podizanje djeteta kao samohrani roditelj. Poslije bi već našla posao dostojan čovjeka, i ne bi bila na teretu državi i socijalnoj pravdi.
Melita. Š. je podobne nacionalne grupacije, ali se udala za nepodobnog tipa, Jovana Š. U braku su stekli izgrađenu pa potom ratom razrušenu kuću, dvoje djece i tri kofera. Svi zajedno, bez prebrojavanja krvnih zrnaca, utekli su u državu omraženih neprijatelja Melitinih predaka. Tamo žive i danas. Opet su stekli svašta. Vrijedan su svijet. Ali, Melitu je netko iz institucionalnih kadrova podučio da treće dijete rodi u Hrvatskoj, jer će onda dobiti i dječji doplatak za djecu, i naknadu za treće rođeno dijete. Tako je i bilo. Melita s Jovanom i troje maloljetne djece živi u susjednoj državi, prima dječji doplatak i porodiljnu naknadu, sve zajedno u visini većoj od mjesečnog minimalca.
Ona na to ima pravo, ako ništa drugo, a onda zbog stečevine i naprasno prekinute mladosti i razrušenog doma. Ipak, ako je po pravu i pravdi, ne živi ovdje, i možda bi prava koja koristi ovdje mogla i trebala tražiti u državi u kojoj živi. Ako tamo uopće haju za jednu Melitu. Koja je isto tako nepodobna u novoj, kao njen Jovan u staroj državi.
Janko V. je imao čitavih 19 godina kad je počeo cirkus na ovim prostorima. Roditelji su, kako to obično biva, ostali braniti kućni prag (ko' da je prag jedino važno u životu), a sin jedinac je, dotakavši tlo metropole, ubrzo počeo upadati u probleme. Dobro odgojen, nije znao može li se opirati pravilima asfalta. Pre-odgojne mjere imale su za cilj oteti bahatima i rasporediti po prioritetima onih koji su otimali. Kad je stao na svoje noge i upisao dugo željeni faks, shvatio je da gotovo ista pravila asfalta vrijede i na faksu koji je upisao. Utekao je glavom bez obzira, jer je na ulici shvatio samo jedno: ne možeš i ne smiješ gubiti vrijeme na uzaludnosti koje ionako ne možeš ispraviti. Danas živi u vodećoj svjetskoj i vojnoj sili. Tamo je otišao ne zna ni sam kako. Kao dio podzemlja morao je proći neke kontrole. Očito nedovoljne i poprilično površne kad je on uspio prijeći baru i postati stanovnikom zemljine alfe i omege.
Nije problem što je Janko V. otišao. Otišli su i mnogi drugi. Ali, i ostali brojni koji i nisu imali neka prava na izbor, i nisu bili manje valjani i vrijedni za neki treći svijet. No,neka je čudna ruka, potezom još čudnijeg pera odlučivala o koloni koja je upadala i onoj koja je ispadala iz reda u novi poredak i sigurniji svijet.
Veronika M. godinama je pokušavala emigrirati u treće zemlje, nije pitala koje i kada, samo je željela otići što prije. Udana za nepodobnog Srbina, ona sama, Hercegovka, Hrvatica, nije imala šanse za ostati i opstati u gradu u kojem su vladali psi rata. Na sve je načine pokušavala pobjeći iz pakla. Obespravljena, bez prava na život, obaveze i odgovornosti, kopala je i rukama i nogama kako bi otišla. Nije otišla ni dan-danas. Ona i muž, oboje već oronulog zdravlja žive od njezine invalidske penzije. Kad imaju kako i kad znaju gdje, sakupljaju staro željezo i žive od preprodaje istog. Jedan sin radi za puki minimalac po cijeli dan. Drugi se priženio i ne radi. Nisu uspjeli dobiti vizu za treći svijet. On Srbin, ona Hrvatica, dvoje djece iz tog braka, bez imovine, bez tereta na srcima. Tek prije neki dan dobili su pravo na obnovu svog ratom razrušenog doma. Svi njihovi poznanici i prijatelji odavno žive preko bare.
Odavno su se pomirili sa odbijenicama, ali ipak ostaje gorak ukus u ustima. Jer, baš ona, Veronika M., ustrajno i uporno je pomagala svima i davala smjer kako i kome se obratiti za odlazak odavde. Svi koji su htjeli su otišli. Ona i njen Mirko još uvijek oru lokalne njive. Nadam se da jednom ipak neće zaorati miniranu brazdu.
Ove priče, potpuno stvarne i otužne nemaju veze jedna s drugom. Ali, imaju veze s potpisnicom ovih redova. Ona ih poznaje sve odreda. I, pita se još uvijek, zašto i kojim je redoslijedom Bog slagao prioritet kad su oni u pitanju. Ako već nije Bog, zašto je onda sustav okrenuo stvari naopačke. Je li uistinu moguće da je ovaj svijet postao ovakvim mjestom za život zato što su dobri isuviše šutjeli, a loši nadglasavali sve i svakog?
Oznake: sreća, sustav, dobri, loši
05.04.2013. u 14:02 | 0 Komentara | Print | # | ^