O muško-ženskim odnosima i zabludama - Bapske priče, prvi dio
Malo se toga sjećam iz svog djetinjstva, i sve mi se više čini kao da nisam ni imala djetinjstvo. Naravno, sve to pod pritiskom svih mogućih struka koje uporno tvrde da su prve tri najvažnije.
Ja nemam pojma da sam bila živa prvih 11. Školu ne pamtim, djecu ne pamtim, stresova i trauma nemam, ne znam da li me itko vodio u školu i sačekivao, ne znam kakvu sam torbu imala, ne sjećam se gotovo ničeg…
A, onda, opet, tu i tamo, ponekad, isplivaju neki ljudi, neki događaji, nešto što odjednom izroni iz neke davno zaboravljene ladice…
Na kraju će ispasti da ja pamtim svaki detalj svog života.
Sve ovo govorim zapravo iz jednog osnovnog i meni trenutno najbolnijeg straha – da se moja djeca neće sjećati kako sam bila uz njih od trenutka rođenja do puno poslije tog rođenja, da neće pamtiti da sam ih vodila gdje god sam mogla, da sam budna otkako sam ih rodila, da noćima ne spavam bauljajući po kući i dodirujući im čelo u strahu da nemaju temperaturu… Oni će, ipak, posve sam sigurna u to, veći dio zaboraviti. A, pamtit će loše. Pamtit će moje vikanje i urlanje, kazne i neposluhe.
Tako sam valjda i ja upamtila ponešto. Ono najglasnije. Najčešće govoreno, ono što je, htjela ja to ili ne, ipak ostalo zapečaćeno…
I, sad, da je odgoj glavno i osnovno mjerilo, ja bih negdje sjedila pognute glave, već odavno bih bila baka, plela bih džempere, krpala bih čarape, i ne bih, ama baš nikad ne bih progovarala o muško-ženskim odnosima. I, zabludama. U osnovi, o bapskim pričama.
Dok sam tako, ne sjećajući se, odrastala, ne mogu a da se ne sjetim nekih ključnih elemenata koji su se usjekli u moje pamćenje, a na moju veliku žalost:
- otela joj drolja muža,
- napravio joj je dijete,
- ona je taj posao dobila preko kreveta…
Moja bi baka obično izgovarala one prve dvije rečenice. Ovu treću uglavnom su izgovarali muškarci u mojemu okruženju. Na svu sreću, ne i moj otac, ujak i djed. Meni najvažniji muškarci.
Naslušala sam se masnih viceva (tako ih je opisivala moja baka), i priča o otimanju i pravljenju djece…
Onda sam jednog dana otvorila usta i upitala kako je moguće oteti nekome nešto a da taj netko to ne primijeti. Kako je moguće da je ona drolja otela nekome muža? Da gdje je bio taj muž dok ga je drolja nedužnog otimala. I, na kraju, kako je moguće nekome napraviti dijete a da taj netko to ne zna? Šta je radila ona kojoj se pravilo dijete? Gdje je bila? Na Jupiteru, ili uglavnom pod onim koji joj je, jadnoj, pravio dijete…
Sad ih vidim kako sjede u ljetnoj kuhinji, srču svoju popodnevnu kavu, i odjednom ušute. Ostale su bez riječi, bez teksta. Njih četiri žene: moja baka, moja Nokaja, teta Ruža i teta Duša. Različite, drugačije, nikad ne znam šta ih je povezivalo osim imena ulice.
Trgle su se, baka me ošinula pogledom. I, naravno upitala da jesam li normalna, i da kako se to ponašam i usuđujem takvo što reći, da je sramota.
Nokaja je rekla da je mala u pravu, jebo' joj pas mater.
Teta Ruža je mahnula rukom i rekla, 'Ajd' Nevenka, i ti se ljutiš bez-veze… Pa, pusti je, imaju djeca nekad pravo…'
Teta Duša je samo držala usta otvorena.
Ja sam isto držala usta otvorena, ali sad već skamenjena. Pridržavala sam se za štok vrata, i da nije bilo muzejskog primjera radija koji je bio svetinja mom djedi, ja bih oderala koliko sam široka i dugačka.
Naravno da je moja pobuna trajala koliko i najava dnevnika. Nisam se usudila ići dalje. Njih je bilo 4, ja sam bila jedna.
One su imale dva puta više godina od mene. I, bile su moje bake, da tako kažem.
Ipak, kako sam onda sumnjala, danas zasigurno znam.
Bez obzira na godine i uvijek toliko potrebno iskustvo. Moje su šake-bake zapravo govorile o svojim strahovima, svaka iz svojih cipela. Svaka je govorila o sebi, a da zapravo to nije znala. Njih se nije doticala priča o ženama koje su dobile posao preko kreveta, jer su one spadale u one prve dvije kategorije, a da to nisu glasno izgovarale.
Sve 4 su žive i dan-danas. Na moju sreću.
Neke žive predaleko da bih ih pitala šta danas misle o tome, i koliko su se udaljile ili još strašnije približile onim temama. Da ne kažem koliko su ostale u mjestu.
Ja zasigurno znam da se nikome ništa ne otima a da taj netko to ne dopusti. Ili, da na ovaj ili onaj način ne sudjeluje u otimanju. Nema te drolje na svijetu, koje je otela nevina muža a da je ovaj stajao u stavu mirno. Ne znam kako bi izgledala ona koja bi kročila u život mene i mog muža, i gdje bih tada stajala ja, i na koji bi se način otimao on. Ali, znam da sve radimo svojom voljom, i da je većina uzda u našim rukama.
Znam i kako se prave djeca. Izrodila sam dva komada. I, nije bilo tog frajera koji se meni usudio približiti s ciljem da mi napravi dijete. Da mi je htio praviti dijete, morala sam biti suglasna s time. Uostalom, jedini kojemu sam dopustila da prozbori o djeci i da mi, mojom voljom napravi dijete, bio je moj muž. Sve one druge godine, ja sam vodila računa o svom tijelu, o svom duhu, i o tome kako ću i da li ću s nekime spavati, a da pritom to bude mojom voljom i da mi taj lola ne napravi dijete.
Još nisam dobila posao preko kreveta. Tako da o toj temi ne znam baš puno. Ali dubokog sam uvjerenja da nisu jadne one žene koje su dobile posao preko kreveta. Puno su jadniji oni muškarci koji misle da su time nešto postigli. Pametne žene znaju kuda idu. I, preko čijeg kreveta. A, da pritom nikoga ne otmu i da im nitko ne napravi dijete.
Sva sreća pa moju baku odavno drma onaj čiko što sakriva stvari po kući. Još je veća sreća da ne bi razumjela ono što sam napisala. Jer, da razumije, jednako bi me bilo sramota kao i onog dana kad sam u ljetnoj kuhinji digla svoju prvu revoluciju. I, napad na kulturu, tradiciju i muško-ženske odnose.
Sve u svemu, na - bapske priče.
Oznake: bapske priče, muško-ženski odnosi
16.07.2013. u 14:58 | 0 Komentara | Print | # | ^