O europsko-unijskim vragolijama
Znam da nije inovativno, ali maloprije mi pade na pamet proeuropska iliti probalkanska dvojba moje bake Nevenke prije par godina: nešto se raspisivalo, potpisivalo, tražio se (ne)bitan glas naroda a ona nije znala šta da radi i ništa nije razumjela, jer je mislila da smo mi već u Europi i da kud to moramo ići da bi stvarno bili u Europi...
Počela sam se smijati tada.
Sad bih najradije zaplakala.
Jer, jedino što stvarno imamo je ceh od tandrbala koji će tek stići na naplatu.
Imamo i zastave koje mantijaju na graničnim prijelazima. Sad ćemo ići u Srbiju s osobnom iskaznicom i zlurado ćemo se bekeljiti srbijanskoj policiji jer smo se okliznuli prije njih.
Imamo i zabranu rada u gotovo svim europsko-unijskim državama na period od ko-zna-koliko-zapravo-godina. Do sad smo kako-tako mogli raditi na crno u svim tim zemljama.
Imamo zakone usklađene s europskom dobrom praksom, jedino ne znamo kako ćemo provoditi te zakone, a još manje kako ćemo ih sprovesti u dobru praksu i napraviti dobro djelo.
Imamo i članarinu koju ćemo skupo plaćati toj istoj uniji. Odavno već plaćamo ceh NATO paktu, i razmišljamo o tome bi li bismo platili nekoga da čuva naše nebo ili ipak moramo kupiti te prokleto skupe avione pa da se sami čuvamo od opakog i mrskog neprijatelja.
Da ne bude zabune, glasala sam onog 22.1. za EU. Ne zato što me bilo sramota glasati protiv, ili zato što sam vidjela 'ko sve neće glasati za, pa sam brže-bolje utekla u suprotni tabor.
Glasala sam za da ne budem uvijek protiv. Jer mi je muka od balkanluka i ratnih nestašluka. Zato što dio političkih elita kojima vjerujem misli da je to pozitivno, pametno i praktično. Glasala sam zato što se ipak nadam da će biti bolje mojoj djeci.
No, tako su nekako vjerovali i nadali se i moji roditelji i roditelji njihovih roditelja.
A, jedino što su dočekali je novo saplitanje, nove ratove, bijeg iz starih u nove asocijacije…
Mama moje prijateljice je rekla kako nismo htjeli jednu zvijezdu koju nam je dao Tito, a sad se trpamo međ' europskih 27.
Moj je pradjed preživio tri rata za svog života. Stvarno se naživio i proživio svoj život. Ratujući. Gradeći da bi neki drugi rušili. Vjerujući u sustav.
Mi smo sad mirni. Pod europskom ambrelom nam se ništa neće dogoditi. Baš ništa. Znam to odavno. Jer, osjetih na svojim plećima (za)dah te Europe i tog svijeta. Nije mi se činio ni pametan, ni praktičan, najmanje je bio pozitivan.
Najprije su dopustili da se razjebemo, onda su nas pustili da najebemo, da bismo potom dvadesetak godina zajebavali jedni druge kako smo god stigli i kad nam se pružila prilika – Europljani su sve to marljivo bilježili, pisali svoje doktorate, promatrali ludu i divlju avliju kroz prizmu rata i razaranja, nacionalnih identiteta, straha i ubijanja, osvještavanja, ludovanja i mirenja.
Ostaje smo pitanje zašto smo onda utrošili sve ove silne godine i kuda smo to zapravo krenuli?
Oznake: EU, balkanluk, tito, europa
02.07.2013. u 11:41 | 0 Komentara | Print | # | ^O Titu i Titićima
Kome smeta, nek' ne čita.
Ovi drugi nek' ne zamjere. Ako zamjere, opet ništa.
Ja volim Druga Tita.
Za vrijeme Tileta, moji su roditelji radili, moj ujak je besplatno studirao, deda radio i zaradio mirovinu veću od današnjeg minimalca, baka je šila dokonim gospođama i birala kome hoće a kome neće šivati suknje i kapute, moji su stričevi imali more zemlje i živjeli kao bogati seljaci - onomad, a da pritom nije bilo poticaja, mi smo svake godine išli na more, i nikad nismo razmišljali bili piškili ili kakili. Danas se svodi na sranje.
Stoga, 'dozvolite da se obratim, drugovi moji...'
Kako kaže moja Tanja, prošle su 33 otkako njega nema, i dijele nas 22 otkako se nismo dijelili. Kako sam starija, sve sam sigurnija da je sve odavno otišlo u vražju mater. Zaludu mi srce lupa kad ga netko spomene. Jer, njega već odavno nema, i sve ono što je bilo dobro u vezi s njime davno smo pokopali. Mnogi koji su ga voljeli više od mene već odavno oru nebeske njive.
Da ne bude zabune, volim ja svoju domovinu, možda je volim i previše, no nisam sigurna vraća li ona meni tu bezuvjetnu ljubav istom mjerom.
Svakodnevno slušamo kojekakva naseravanja o raznim metodama poboljšanja gospodarskog i socijalnog stanja, načinima involviranja kukavne zajednice, nepostojećim investicijama, modalitetima prenamjene sredstava iliti još konkretnije – pretakanja iz šupljeg u prazno. A, zapravo se sve završava na kraju reda gdje oduvijek stoji jedno ime – ideologija.
Ili ideš kuda oni idu ili ne ideš nikamo.
Pa, prema tome, kakva je razlika između perioda kad je drug Tito vedrio i oblačio, i ovog perioda sada kad nam se uglavnom svima smrkava?
Razlika je ogromna.
Nije dobro nikome, osim njima.
Narod je gladan, a da toga nije niti svjestan. Toliko obespravljen da više glavu ne može dignuti, niti se mrdnuti iz učvale močvaretine kojom plove odveć veliki gmazovi, prepuni sebe. Toliko su odmakli od naroda da više niti ne znaju svrhu svojeg postojanja. Osim onog da se bore za sebe i osiguraju svoje guzice.
I, nema toga, čak ni da je robijao na onom omraženom otoku, koji će mi reći da onda nije bilo bolje. Ne zato što je prošlost sklona manipulaciji i izgleda onako kako tog trenutka osjećamo, mislimo, želimo. Već zato što je tada doista bilo bolje. Ni tada radnike ni'ko ništa nije pitao, ali oni nisu imali potrebe niti govoriti jer su bili plaćeni i od svoje su plaće mirno mogli spavati, kupiti djetetu patike, odvesti familiju na more, otići na sladoled bez straha da će, kad zavuku ruku u novčanik, taj isti biti prazan.
Sličnost je u tome da ni sada radnike nitko ništa ne pita. Onda, onomad nisu imali bog zna što za reći, a ovima sada su usta puna zemlje. I, onda još moramo slušati kako kojekakvi doktori povijesnih znanosti, nauka i ostalih skalamerija lamentiraju o Maršalu kao ratnom zločincu.
O, zemlju vam jebem! Pa ta vas je državetina, omražena i isprepletena tankim nitima diktature proleterijata školovala da serete a niste u stanju vodu povući za sobom. I, zašto se onda, dok je isti bio živ, niste usudili toliko naseravati o svojim ugroženim pravima. Bojali ste se za svoje osigurane i odveć utopljene guzice.
Majka moje prijateljice, Kanađanka, rekla mi je kako vidi Jugoslaviju onomad kad je često s obitelji dolazila na ljetovanje i kako je vidi sada: onda su trgovine bile prazne, ali je narod ima novca; sada su trgovine prepune i ima ih previše, ali narod nema novaca.
Onomad je navika bila trknuti do Trsta po najnovije 'farmerke', voziti se 'transibirskim pilićarom' do Turske po robu na kile, ili gledati odveć smrknute mađarske carinike kako prebrojavaju sir trapist po nečijem gepeku. Neki su pak, živeći na visokoj nozi i ne želeći se miješati sa svjetinom, potezali do Londona po najnovije cipele. Danas svi potežemo dublje u džepove, dok galopirajući po razmnoženim šoping centrima uzalud tražimo najjeftiniju kilu šećera ili brašna.
Dok sam odrastala slušala sam kako je Tito sve tvornice odvukao za Srbiju i dao njima. Kad sam studirala, slušala sam kako je matori Zagorac sve fabrike 'odno' svojima u Hrvatsku. Nikako mi nije bilo jasno gdje su nestale sve te tvornice i fabrike, i gdje ih je Maršal sakrio da su sve vrijeme bile i ostale nevidljive. Šta se onda rušilo ovog rata kad je Tile sve odvukao na neku nepostojeću koordinatu?
Slovenci bi se odrekli izlaska na more da imaju Kumrovec i pravo na Maršala. Trebalo se bolje pregovarati s njima o toj temi, jer njima Kumrovec ipak nešto znači, a nama ionako ne znači ništa.
I, da ne bude zabune. Nije meni žao što više nema države koje smo se svi tako lako odrekli. Jer, da je valjala, ne bi propala.
Ali, dok sam živa, moje će srce lupati kad čuje himnu bivših naroda i narodnosti.
Jer, sve što je Tile izgradio, oni su srušili u sekundi. Razjareni, bahati, nezadovoljni, infantilni, foliranti, lopuže i kriminalci. Pustio ih ne'ko s lanca da kroje udžbenike, živote, sudbine. Da mijenjaju tokove rijekama. Da u pepeo sagore nečije uspomene, sigurnost i mir. Da naprave nepremostive razlike me'đ narodima i jezicima. Da se što manje razumijemo. Da sruše i razaraju bez obaveze da vrate ono što su razjebali.
Onda smo poštivali učitelje i miliciju. Znao se red i poredak stvari, ljudi, znanja i vještina. Sad više ne poštujemo niti sami sebe. Nema toga više u ovom savršenom sustavu i društvu.
I, itekako je kumrovečki stolar znao rasporediti onima koji nemaju da bi ostalo i onima koji imaju.
A, bio je samo stolar. Šef države. Nenadjebiv kalibar. Doveo je zapadnjačke belezvrkane da ovdje snimaju visoko-budžetne filmove, da nam plate i još zahvaljuju na usluzi.
Jedino je on mogao srušiti most na Neretvi za potrebe jednog filma. Ne daj Bože da ovima prošlima ili sadašnjima ne'ko to da za pravo. Pa dok smo živi, otplaćivali bismo prefarbavanje mosta jedno 365 puta godišnje. Po povoljnoj cijeni.
Tile je bio mangup. I, ja sam bila sigurna dok je on hodio ovim prostorima. Sad kad su, kako kaže moja Micojka, Titići razapeli svoje kandže, otišli smo u vražju mater.
Sve mi je jasnije zašto smo glavom bez obzira pobjegli iz tzv. centralističke diktature proletarijata, ali nije mi jasno zašto tako olako trčimo u neoliberalni monetarni fašizam. Ko' će te greške i propuste platiti jednog dana.
Jer, teško da ćemo se vratiti na pravi put. Onaj u koji smo se tako zdušno kleli. Odavno smo skrenuli.
Oznake: tito, diktatura proletrerijata
25.05.2013. u 11:01 | 40 Komentara | Print | # | ^