O pravu i pravdi
Slušam tipa koji obnaša funkciju ministra pravosuđa.
Zadnje dvije godine jedan totalno nenametljiv tip.
Pomislim u sebi da je valjda radio svoj posao kad se nije naslikavao posvuda.
Najavljuje reforme, čije su analize i pripreme trajale dvije godine...
I, nema tu ničeg lošeg, naravno!
U jednom trenu čujem kako govori da Hrvatska teži tome da svi sudovi i svi sudije donesu istu presudu po jednom te istom pitanju.
Ali, avaj - to kod nas nije slučaj!
Još gore - to znači da ti jedan sudac može dati oslobađajuću, a drugi pak manje oslobađajuću presudu. Ovisno na koju nogu to jutro ustane.
Do sad sam mislila da sudi pravda. A, sudije su tu da nas usmjere i iščitaju ono što neuki narod ne razumije.
Ovo sam u potpunosti shvatila.
I, ostala otvorenih usta!
Iskreno, mene je strah i takvog prava, i pravde, a ponajviše onih koji su tu da nam rebnu godinu-dvije sukladno trenutačnom raspoloženju, percepciji i nahođenju.
Jebeš sve zakone i sustave kad sve, ama baš sve ovisi o tome kome ćeš dopasti šaka...
Kad moje cure i ja prevodimo neki tekst, prevedemo ga u svom stilu, ali smisao, ono najvažnije - SMISAO ostane isti.
Nije naše da sudimo ovako ili onako, već prenesmo nečiju misao.
Nije li na sudijama da pravedno sude, a ne kako im se ćefne???
Jebo' te, pa gdje mi to živimo?
U Dembeliji ili Pizdistanu?
