Kultura psovanja
Još i danas posve jasno pamtim osjećaj kad sam uzela u ruke knjigu Branka Ćopića, i na prvoj stranici pročitala rečenicu koja me je posve šokirala, „Znam ja nas, jebo' ti nas.“
Kako sam gutala sve i jednu knjigu koja mi je dopala ruke, taj mi se primitivizam u književnosti činio oholim, vulgarnim, neprimjerenim. Onda mi je to izgledalo kao primitivizam. Danas sam i sama primitivna. Ili, mi je psovački karakter postao dio kulturne identifikacije i obrazac ponašanja. Ne mogu sebe nazvati školovanom, jer diplomirala nisam. Ne mogu se nazvati ni kuharicom, jer ni tu ne briljiram. Jedino mi te psovke leže, ko' da sam rođena s njima.
Ali, svako malo, predbace mi ili taktično napomenu meni dragi ljudi kako to i nije primjereno za moj nivo. Koji sam ja to nivo, da mi je samo znati?
Pa, moje psovanje je dio moje odgojno-obrazovne sredine. Baka je psovala književnu i vjersku elitu (čitaj: Dimitrija Tucovića i papu iz Rima), deda kao partizan i komunista uglavnom svetce, ujak, moj uzor i svetinja, psovao je uglavnom poput pravog mangupa – sunce. Ja sam pomno učila i upijala kako bih jednog dana bila vjerodostojan nasljednik mojih predaka.
I, ne, nije me sramota što psujem. Ma, koliko se moji znanci i prijatelji, svi oni koje me vole ili oni koji na mene gledaju s prezirom i gnušanjem, trzali i štrecali, i stresali kad opsujem kao da otresaju snijeg sa revera, meni je posve svejedno. Moje psovanje postalo je dio mog šarma. Najprije je bilo dio nasljedstva.
Ali, ono je moj ventil i moje pražnjenje, moje refleksija na sveprisutnu trajno-trpnu serologiju kojom smo okruženi, na niz nepravednosti, nedosljednosti, nelogičnosti s kojima se susrećemo i sa kojima i u kojima moramo živjeti.
Nisam nikad u životu napravila nekakav veliki prekršaj, nisam čak prošla ni jednosmjernom ulicom. Nisam pušila nedopuštene supstance, nisam bila pijana, nisam varala na ispitima, nisam lagala i izdavala ljude, nisam krala, nisam otimala. Pa, mogu onda valja opsovati. Ne zato da bih nekoga povrijedila. Nego zato što drugačije ne znam, ne mogu, nisam navikla. Zato što mi je tako ljepše, sočnije, veselije. Tim više što odmah vidim to stresanje i štrecanje. I, točno znam s kime razgovaram… Kao i to da više nećemo razgovarati. I, onda mi bude još milije. Jer, sklonim s puta, prirodnom eliminacijom sve one koji nemaju petlje i nemaju srca.
Sve u svemu, moji su preci bili i jesu dobri ljudi. Pošteni i časni. Prema tome, njima kao i meni, psovanje je bilo dio verbalne ekspresije. Pa, kome smeta, nek' ne sluša…
Da sam bar vjernik, onda bi mi bilo lakše odreći se psovanja. Vjernici su smjerni i ne čine nepodopštine. Ili, bi tako barem trebalo biti…
Oznake: psovanje
12.03.2013. u 11:04 | 0 Komentara | Print | # | ^