Susret sa zakonom
Jučer mi se dogodio susret sa zakonom.
Ko' zna u koju školu ide moje dijete, znat će kakav je cirkus ispred nje. Kako sam jučer imala auto a sve u svrhu posjete kazalištu poslije djetetove škole, pred školu dođem svojim prometalom, i još izdaleka vidim gomilu automobila naslaganu ispred, iza, pored škole, na rubovima ceste, na cesti, ispred, iza, na travnatoj površini, u blizini iste, na pješačkom, ukratko – na sve moguće načine. Ali, jedno im je svima bilo svojstveno, gotovo svi su bili u prekršaju.
Spazih moje dijete kako stoji na pješačkom, parkirah par metara dalje (kako god se trudila ne mogu se sjetiti jesam li dijelom auta ipak stajala na pješačkom), upalih sva 4 žmigavca, zgrabih dijete i strpah ga u auto.
Istog trena, par metara dalje spazih poznanicu i mahnuh joj. Nismo prozborile ni riječi kad sam ispod oka ugledala spodobu kako s rukama u džepovima, pored svih onih muških koji su se muvali unaokolo, prolazi baš pored mog auta, ne zaustavljajući se i ispod glasa, mrmljajući i mumljajući, kaza drug organ kako me sram bilo i kakav primjer pružih ovoj djeci… Nisam ni shvatila da se isti obraća meni, pružih par korak, i prozborih s neizostavnim, „Oprostite, je li Vi to meni govorite?' a poprilično iznenađena, jer se pored mene događala opća pometnja.
Svi su nekuda kretali, svi se vrtjeli u krug, ulazili i izlazili, uparkiravali i isparkiravali. Nikome ja nisam smetala, ničiji život nisam ugrozila. Uvijek pazim, pogotovo kad su djeca u pitanju. Ali, on je vidio samo mene.
Odbrusio je i zagalamio kako baš meni govori, ali se nije okrenuo, sve je to radio i govorio u prolazu. Slegnuh ramenima šokirana.
Mislila sam da je jedan od kolega mojeg supruga, koji je primijetio registraciju, pa mi došao ispod glasa reći kako sam kokoš i kako ne trebam blatiti dragog si supruga, isto druga plavca.
Ali, ovaj čovjek nije imao dobre namjere.
Poznanica mi je uputila pogled pun pitanja. Ne znam, rekoh, i odmahnuh rukom. U tom trenu se, već poprilično udaljen okrenuo drug milicajac, i protumačio da je moje slijeganje ramenima bilo njemu upućeno. Zadnje što sam vidjela je da se počeo vraćati, iako nije djelovao kao netko tko trči za poslom.
Ali, nećeš mene, lolo, skembati tu i zbog toga što ti smatraš prekršajem. Nećeš, vala. Dosta sam ja veslo sisala, unatoč pozivu izabranika srca moga. Nisam nikoga osramotila, nemaš me pravo kazniti.
Kako je dotični bio podeblji, i po mojem mišljenju onakav kakav je bio, nije služio kao dika i ponos drugova u plavom, bez razmišljanja i gotovo instinktivno uletjeh u auto, i pod škripom kočnica, pobjegoh s lica mjesta.
Moja su djeca bila u šoku kako je mama brzo vozila. I mama je bila u šoku, ali iz drugih razloga: upitah se, po ko' zna koji puta, je li moguće da ti i takvi zaista imaju mogućnost kažnjavati i izigravati boga i batinu. Tko je njima dao pravo da ispod glasa govore i unatoč mnogim nepravilnostima, ipak - kažnjavaju?
Nije mi bilo ugodno. Nisam se osjećala dobro. Najljepše od svega bilo je to što sam pobjegla. Ko' pizda, reći će neki. Ali, s ovim bilmezom nije se bilo za igrati. Nije s njim bilo moguće ni razgovarati, a kamoli pregovarati.
Po povratku kući, zagrlih mog najdražeg plavca i prepričah mu dogodovštinu. Dok sam pričala, vidjela sam da prebire po glavi poznaje li onoga o kojemu sam pričala. Ne radi takav kod nas, kaže mi. E, jebi ga, onda je pao s Marsa. Tako se nekako i ponašao. I, teturao kao da ima problema s gravitacijom. Nisam jedna od onih kojoj je palo na pamet da je dotični teturao jer se iza mojih leđa nalazila birtija.
Ali, poznavajući nas (jebo' ti nas), uplaših se da bi to itekako moglo biti istina.
I, bi mi drago što sam zgiljala. Ne bismo bili ravnopravni on i ja u razgovoru. Ja trijezna, ne pijem tablete za živce, i još sam pritom žena. Nije se isplatilo riskirati i čekati da pravda odradi svoje. Pravda i pravo ionako nemaju veze jedno s drugim. Ne u ovoj zemlji.
Oznake: Zakon, milicija, drugovi u plavom, plavci
21.03.2013. u 14:39 | 1 Komentara | Print | # | ^