O pravu na izbor
Duško Radović „Kad čujemo da neko nije ostvario ono što je želeo, uvek prvo pomislimo da je želeo ono što nije mogao ostvariti. Početak svake sreće je u srećnom izboru želja.“
Otkud nam u posljednje vrijeme to silno lamentiranje o pravu na izbor? Odakle smo uvezli tu svinjariju? Ko' nam je, opet, bez prava na izbor, uvezao još jednu u nizu priču na koju nemamo pravo? Nije li to i opet neka zapadnjačka, neoliberalno, a prevashodno fašistoidna pizdarija, ili ipak dolazi s Istoka? Ne vjerujem da je Istok ikad imao pravo na izbor. Ovi iza Urala odavno vjeruju da nemaju nikakva prava, pa čak ni ona na izbor.
Neki dan mi je rođak, putem društvene mreže, a na osnovu mog statusa na istoj društvenoj mreži, napisao kako sam možda zaludu traćila svoje godine, kako sam očito griješila i sad sam nezadovoljna svojim djelima, učinjenim i neučinjenim… Još prije par godina je moj dragi srednjoškolski kolega poručio, preko drugog kolege, jer nije imao muda da mi to kaže u lice, kako sam depresivna?! Ma, daj, ja depresivna? Pa, nemoguće. Pa, ja sam odavno izbrala smijeh. Po vokaciji sam optimista, oduvijek vjerujem u pravdu i razmišljam ružičasto. Vjerujem u ravnotežu među zvijezdama, volim plesati, pričati, i glasno se smijati… Ne smatram da je novac najvažniji, ne mislim da je materijalno iznad duhovnog, ne sudim i ne osuđujem.
To je bio moj izbor. No, onda mi je, odjednom, neko namakao neke teške zastore na misli… Odonda nekako mislim da sam izgubila pravo na izbor. Jer, živim u gradu kojem je stopa nezaposlenosti odavno prešišala sve znakove upozorenja, u gradu gdje je obojenost političkim i nacionalnim odavno prerasla gornju granicu. Živim od muževe plaće, i otplaćujem kredit u švicarskim francima, koji sam naravno, suglasna s glavom obitelji, sama birala i odabrala. Odabrala sam da me zajebu i da najebem. Iako to tada nisam znala, ali sam imala pravo na tu informaciju.
I, nikako s 40 godina nisam depresivna. Bože sačuvaj! Otkud mi pravo da budem depresivna, kad moram biti i majka, i supruga, i domaćica, i spremačica, i kuharica, i sve to za kurčevo zdravlje, jer vrijeme tutnji i prolazi, a ja stojim u stavu mirno s tolikim pravima na izbor, a da toga nisam ni svjesna.
Htjela sam svog rođaka upitati kakvo pravo na izbor ima silovana žena? Roditi, jer je tako crkva zamislila, ili abortirati, iako to crkva ne dozvoljava. Koji god da izabere put, to će biti moranje, prisila, ali nikako voljan izbor. Ili, kakvo pravo na izbor ima majka djeteta koje je greškom liječnika pri porođaju ostalo bez kisika i sad ima dijagnozu cerebralne paralize? Pravo da hoda od zavoda do zavoda tražeći prava koja njeno dijete ima, ili da ipak odustane na vrijeme, nasmiješi se suncu i vjetru jer je to njen izbor kad već ne može ishodovati neka normalna, zakonom, zagarantirana prava. Kakvo pravo na izbor ima onaj koji se nalazi u rušećem avionu? Pravo da vrišti i umre od straha, ili da mirno čeka sasvim evidentnu smrt i vjeruje kako se sve dešava s nekim razlogom? Kakvo pravo na izbor imaju silni nezaposleni u državi u kojoj živim, osim trpjeti im nametnuta kruta pravila zavoda za zapošljavanje. Kakvo pravo na izbor imam ja sada kad otplaćujem jebeni kredit u švicarskim francima? Kakvo smo pravo imali mi 1991. kad je počinjao rat? Jesam li mogla birati između slobode ili odavno zacrtanog i nepravednog rata? Jesam li uopće znala da mogu birati? Ili nam je to pravo na izbor odavno zakinuto?
Samo nas tu i tamo s ekrana kućnih ognjišta podsjete kako živ čovjek ima pravo na izbor otkako je svijeta i vijeka… Da ne bismo, kojim slučajem pomislili kako je za sva sranja koja nam se dešavaju ipak kriv netko drugi. I, kako to nikako nije bio naš izbor. Već smo se s time, nemajući drugog izlaza, naprosto srodili, navikli i svikli, i sad ne umijemo mrdnuti ni glavu dignuti.
