O uzaludnosti ili ipak - o traženju posla
Sjećam se tog dana kao da je bio danas.
Telegramom mi je stigao poziv za razgovor na posao.
Mislila sam da sanjam.
Mene netko zove na razgovor za posao na takav svečan način.
Otišla sam na adresu koja je stajala u vrhu desnog ugla brze i skupe poštanske usluge.
Nisam imala pojma tko je toliko bogat da raju telegramom zove na razgovor za posao.
Od kojeg, vrlo vjerojatno, neće biti ništa.
Ušla sam u dugački hodnik, u kojem je stajalo na stotine ljudi. Ukupno nas je bilo 800.
Neki s fakultetom. Oni su odlepršali najprije, jer oni unutra nisu htjeli ove s fakultetom. Ipak su formalno pametni.
Onda su odlepršali oni s osnovnom školom. Njih je, obrazovnom i zakonodavnom sustavu hvala, ipak bilo najmanje.
Onda su, iz tog dugačkog i mračnog hodnika odletjeli oni koji nisu imali ni minute radnog staža. E, tih je bilo najviše.
I, konačno se na kraju hodnika mogla nazrijeti kakva – takva svijetlost.
Skontam da nas je preostalo taman toliko koliko je bilo u mojim svatovima. Znala sam oduvijek odbrojiti baš toliko.
Brzo su i ovi ispred mene izlazili van.
Žalili su se da su završili neke tri godine fakulteta koji je fakultet, ali to zapravo nije, a ovi ih nisu svrstali ni u jednu od gore navedenih kategorija, pa su čekali svoj red.
Izlazili su ljudi žaleći se da ih oni unutra pitaju znaju li šta se radi na tom poslu za koji smo svi dobili poziv telegramom.
Meni je to bilo presmiješno.
Ali, da ne bude da nisam znala, dam si truda i krenem od vrata do vrata kancelarije u tom dugačkom hodniku.
Sve su pripadale jednom ministarstvu. Nebitnom za ovu moju priču o traženju posla.
Vratio mi se osmijeh na lice. O, pa ja itekako dobro znam šta ovi lelemudani iza vrata traže.
I, konačno uđem.
Sve troje sjedećih članova komisije me pozdravilo s osmijehom i prozvalo nadimkom.
Kontam da me znaju ljudi.
Sjednem, smiješeći se, i pokušavam u svoju netom ofarbanu plavu glavu dozvati likove iz komisije.
Pojma nemam.
Ali, kako to biva u ludarama ovakvog tipa – oni se predstavljaju meni, sve im neugodno što ih ne pamtim najbolje.
A,radili smo silu projekta zajedno. I, baš sam im pasala, onako karakterno. Smijem se kad je teško, vučem kad treba, ne prigovaram. E, jedino malo previše psujem. Vidim – znaju me ljudi.
I,kreće suludi razgovor za posao. Počinju s time kako sam ja jedina od 800 ljudi koju neće pitati znam li šta oni rade tamo. Šteta, promrsim sebi u bradu. Jedva sam čekala da me to i pitaju. Kažu – nema za tim potrebe, jer ja znam šta oni rade.
I, razgovor je trajao, potrajao više nego što je pola od onih 800 proboravilo unutar komisijskog dometa. Klepetali smo o mojim bivšim šefovima, koji su, po njihovom stručnom sudu, bili sve sami budalaši. Složih se u jednom dijelu.
Onda smo se smijali njihovom šefu, jer kažu – pamte kako sam ga naguzila. Tako su rekli.
Meni je silno bilo žao što ima jedan zakon u ovoj državi, a koji meni ne bi tolerirao takvu nasladu da snimam ove likove. Njih dvojicu i jednu nju.
Od silnog lamentiranja o bitno-nebitnim temama, nadođemo i na onu zbog koje sam došla tamo.
Kažu mi da nema za mene mjesta tamo, jer da oni ne trebaju nikog pametnog.
Steglo mi se u grlu.
Ne zbog njihovog laskavog komplimenta, nego radi činjenice da sam znala da ću i ja odlepršati poput svih onih prije mene.
Provučem nekako kroz zube da molim da me prime, jer da imam dvoje male djece, i da neću biti pretjerano pametna na tom poslu, da ću treptati bez da mislim ijednog dana.
Ne vrijedi, sve troje su slegnuli ramenima. Oni su tu ionako fola radi. Jer da će ministar odlučiti koga će primiti.
Pa, zovite ministra i recite mu da hoću razgovarati s njime, bila sam ustrajna u vjeri da ću se dopasti ministru.
Zašto, ustuknuli su gotovo šokirani.
Pa, zato što mislim da nema smisla da zaposlite sve troje preko veze, nije li tako?
Zaposlite dvoje, ili jedno, da uslišite molbe neke važne žabe.
A, onda zaposlite nekog kome očajnički treba posao. I, evo mene. Jer ću raditi za sve troje, i šutjeti kao riba. Znam ja to kad hoću.
Odavno sam naučila lekciju kad trebam mijenjati sebe kako bih se zaštitila, a kad mogu mijenjati svijet.
Nisam uspjela.
Nisam promijenila svijet.
Nisam uspjela ni sebe zaštiti.
Jer sam gorko plakala nakon što sam izašla van.
Tad sam službeno prestala tražiti posao.
To je bila kap koja je prelila čašu iz koje sam pijuckala godinama, vjerujući u pravedni i pošteni svijet.
Lišen podobnosti i formalnih sadržaja.
Ne znam koga su primili na taj telegramski posao.
Vrlo vjerojatno nekog tko i nije bio u tom hodniku. Da ne gubi odveć dragocjeno vrijeme jednog bezveznjakovića.
Gore prozvani ministar, ubrzo će se ispostaviti, pokrao je državu, i to priznao pred sudskom vlasti ove države. Za nagradu je dobio kaznu da jednom dnevno očisti dvorište na svom salašu.
Da zeru bude društveno koristan!
Sve ovo gore navedeno sam izmislila.
Jer, takvo što ni u snu ne bih bila u stanju odsanjati!
Oznake: posao, traženje posla
18.09.2017. u 16:26 | 0 Komentara | Print | # | ^O traženju posla ili kako ispasti budala gotovo svaki put
Zadnjih šest godina tražim posao. Aktivno. I, pri tom ne spadam u onu kategoriju koja posao traži, ali Boga moli da ga ne nađe. Ne bih na to trošila energiju.
Bila sam na puno razgovora za posao. Uglavnom bih od par stotina kandidata ušla u drugi, pa u treći, pa u najuži krug. Onda bi se priča svodila na nas dvoje u užem od najužih krugova. I, uvijek je posao dobio onaj drugi. Koji je zapravo bio prvi, ali ja to nisam znala.
Jednom sam došla na razgovor u jednu državnu instituciju. Telegramom su nam poslali poziv na razgovor za posao. Otišla sam, a da pritom blage veze nisam bila o tome kuda idem i šta da im kažem. Ne zato što sam glupa, nego zato što je ta uprava spadala po novome u neko resorno ministarstvo kojemu ni tada, a ni sada ne znam izgovoriti ime da se pritom ne zajebem.
Uđoh na razgovor. Za stolom su sjedila tri lica. Sva tri, bez iznimke, osloviše me s nadimkom. Poznaju me ljudi. Pravila sam se fina da znam o kome se radi. Kao svojoj, rekoše mi kako nema potrebe da me pitaju šta oni rade ovdje, jer su sigurni da ja jedina od svih znam. Radili smo neke projekte zajedno, kažu mi. Oni za taj posao ne trebaju nikog pametnog, i tu su samo reda radi, jer da će ministar odlučiti koga treba zaposliti. Rekoh im da ću samo treptati, kuhati kave, raznosit papire, i da neću biti nimalo pametna, da se mogu opet prefarbati u plavo. Nasmijali su se. Nisam od njih više čula ni trga, ni glasa. O tome koga su zaposlili, samo sam nagađala.
Drugi su me put zvali sa biroa. Nisam mogla reći da neću. Otrčala sam u javno-bilježnički ured tog dana. Ostala sam zatečena izvanjskom fasadom istoga. Sve je bilo zelenkasto-sivo. U tonu. Zidovi, barske stolice, slike na zidovima. Gotovo se čovjek mogao osjećati prijatno.
Na razgovoru za posao, koji je ubrzo počeo, bilo je odveć zanimljivo.
Prva žena koja je prozvana, od ukupno tri, rekla je kako nema pojma zašto su nju zvali s biroa jer ona živi u Osijeku, čuva unučicu, i da je radila samo u obućari u Borovu prije rata. Zamolila da je izuzmu.
Druga je bila manje zbunjena, ali nije imala više pojma o poslu. Radila je na tehničkom prijemu vozila i isto nije imala pojma zašto su nju zvali, jer ona je pred penzijom i živi u Novom Sadu.
Na kraju sam ostala ja. Sviđam se poslodavki, bilo je prvo što sam čula nakon što su dvije žene izašle. Zar već, pomislih, i sama sebi rekoh u mislima kako bi bilo prelijepo kad bi bilo istinito. Ured je bio nadomak moje kuće, samo par koraka. Ne bih trebala nikakvu posebnu reorganizaciju u glavi i životu.
Iz veselih misli trgao me glas žene koji je pitao koliko mi vremena treba da napišem jedan dopis i znam li ga spremiti na kompjuteru tako da ga znam i naći. U čudu sam odgovorila da mi treba par minuta, i da ne znam šta znači drugi dio pitanja. Ubrzo se magla razmakla, i sve je postalo kristalno jasno kad su uslijedila pitanja poput koliko mi treba vremena da nađem neki spis na u kompjuteru, kako isključujem kompjuter i da ga ni za živu glavu ne isštekavam iz struje, jer tako ga neki gase, pa je tako ona jadna, jednom prilikom pogubila neke važne dokumente… Rekoh joj da sve sortiram tako kao što sortiram čarape kad ih stavljam u ladicu. Sve posložim, pa onda znam gdje trebam tražiti. Klimnula je zadovoljno glavom. Svidio joj se praktičan odgovor.
Na izlasku upitah treba li joj moj CV. Šta, upitala je povišenim tonom, gotovo začuđeno. Ništa, rekla sam, kratko, i zamolila je da na papiru zapiše moj broj telefona kad joj se već tako jako sviđam. Zapisala je na kutiji od cigareta. Broj je završio u košu onog trena kad je zadnja cigareta završila u pepeljari. Nikad se nije javila ova vrsna intelektualka i poznavateljica kompjuterskih programa.
Neki dan, u finalu finala jednog lokalnog natječaja za posao, rekli su otprilike ovako: "Rezultati Vašeg testa su sjajni, Vaš engleski je vrhunski, Vaše reference i iskustvo isto tako, ali mi se bojimo da će Vama biti dosadno ovdje raditi, da za Vas ovdje neće biti izazova imajući u vidu sve ono što ste do sada radili..."
Nasmijah se i rekoh da je danas izazov raditi i biti plaćen adekvatno, da je izazov pošteno raditi i da sam sigurna da nijednom radniku nije dosadno...
Nije upalilo ni ovaj put. Opet su za glavnu glumicu izabrali nekog drugog. Ja sam i sad, kao i nebrojeno puta do sad, samo statirala u još jednom igrokazu...
Oznake: posao, razgovor za posao, traženje posla
06.05.2013. u 14:05 | 1 Komentara | Print | # | ^Kako se i gdje kupuju ispiti i posao?
Dok sam studirala, a i poslije, i to vrlo često, pala bi mi na pamet misao o kupovanju ispita. Ne zato što sam htjela, mogla ili trebala kupiti ijedan ispit, nego zato što nikada nisam odgonetnula gdje su ta vrata iza kojih se kupuju ispiti. I, kako to izgleda? Dođeš negdje, iza nekih vrata, u nekoliko sati, i kažeš, „Dobar dan, ja došla po komunikologiju. Ako može – sedmica, treba mi za prosjek“.
Kako nabasaš na tog nekog ko' zna iza kojih se vrata kupuje pamet?
Isto tako, u zadnje vrijeme, ili još bolje, u zadnjih nekoliko godina koliko boravim na tržištu rada (zašto se zove tržište, kad tu nema ni t od tržišta, i zašto se zove tržište rada, kad se radi o onima koji ne rade, niti će ikada početi raditi, kako sada stvari stoje), čujem priče kako je ovaj ili onaj to sredio, pa je onaj tamo dobio posao…
Nema dugo kako se kod nas otvorio još jedan šoping galop centar, a u koji sam i ja poslala svoju molbu za posao, svoj lijepo napisan CV i svoju još ljepšu molbu, koja je frcala od pametnih rečenica. No, nisu me niti uzeli za razmatranje. Ispunjavala sam sve moguće uvjete, i godina, i iskustva rada u administraciji, prebivališta, ne bih više rađala, ne treba mi kuća ili stan, ne bih tražila putne troškove. No, ni u šali nisam upala u širi krug. O užem ni da ne govorim.
Sad kad se dublje zagledam u oči tih zaposlenih u istom trgovačkom centru, ne vidim dubine i bistrine u tim pogledima (nije da vrijeđam), ne vidim ništa što nema u mojim očima, ne vidim spretnije ruke, ne čujem neki super službeni jezik koji ja ne razumijem, vidim puno mlađe od sebe i puno starije od sebe…
Ali, govore ljudi oko mene kako je ovaj ili onaj muž zaposlio svoju ženu baš u tom trgovačkom centru, i kako osim onih tehničkih viškova ljudstva iz drugog grada, nema niti jednog koji se ovdje zaposlio, a da nije išao iza onih vrata gdje se dobije posao. Gdje su išli ti muževi, i zašto moj nije pronašao niti jedna od tih vrata?
Pa, jesam li ja najtupavija na cijelom svijetu, da niti sam znala gdje se kupuju ispiti (što ne znači da bih i diplomirala), niti sada, s puno više kilometara u nogama znam gdje se to ide da bi se dobio posao, a da nije Zavod za zapošljavanje?!?!
Oznake: kupovanje ispita, posao, ispiti
17.03.2013. u 11:07 | 0 Komentara | Print | # | ^