O traženju posla ili kako ispasti budala gotovo svaki put
Zadnjih šest godina tražim posao. Aktivno. I, pri tom ne spadam u onu kategoriju koja posao traži, ali Boga moli da ga ne nađe. Ne bih na to trošila energiju.
Bila sam na puno razgovora za posao. Uglavnom bih od par stotina kandidata ušla u drugi, pa u treći, pa u najuži krug. Onda bi se priča svodila na nas dvoje u užem od najužih krugova. I, uvijek je posao dobio onaj drugi. Koji je zapravo bio prvi, ali ja to nisam znala.
Jednom sam došla na razgovor u jednu državnu instituciju. Telegramom su nam poslali poziv na razgovor za posao. Otišla sam, a da pritom blage veze nisam bila o tome kuda idem i šta da im kažem. Ne zato što sam glupa, nego zato što je ta uprava spadala po novome u neko resorno ministarstvo kojemu ni tada, a ni sada ne znam izgovoriti ime da se pritom ne zajebem.
Uđoh na razgovor. Za stolom su sjedila tri lica. Sva tri, bez iznimke, osloviše me s nadimkom. Poznaju me ljudi. Pravila sam se fina da znam o kome se radi. Kao svojoj, rekoše mi kako nema potrebe da me pitaju šta oni rade ovdje, jer su sigurni da ja jedina od svih znam. Radili smo neke projekte zajedno, kažu mi. Oni za taj posao ne trebaju nikog pametnog, i tu su samo reda radi, jer da će ministar odlučiti koga treba zaposliti. Rekoh im da ću samo treptati, kuhati kave, raznosit papire, i da neću biti nimalo pametna, da se mogu opet prefarbati u plavo. Nasmijali su se. Nisam od njih više čula ni trga, ni glasa. O tome koga su zaposlili, samo sam nagađala.
Drugi su me put zvali sa biroa. Nisam mogla reći da neću. Otrčala sam u javno-bilježnički ured tog dana. Ostala sam zatečena izvanjskom fasadom istoga. Sve je bilo zelenkasto-sivo. U tonu. Zidovi, barske stolice, slike na zidovima. Gotovo se čovjek mogao osjećati prijatno.
Na razgovoru za posao, koji je ubrzo počeo, bilo je odveć zanimljivo.
Prva žena koja je prozvana, od ukupno tri, rekla je kako nema pojma zašto su nju zvali s biroa jer ona živi u Osijeku, čuva unučicu, i da je radila samo u obućari u Borovu prije rata. Zamolila da je izuzmu.
Druga je bila manje zbunjena, ali nije imala više pojma o poslu. Radila je na tehničkom prijemu vozila i isto nije imala pojma zašto su nju zvali, jer ona je pred penzijom i živi u Novom Sadu.
Na kraju sam ostala ja. Sviđam se poslodavki, bilo je prvo što sam čula nakon što su dvije žene izašle. Zar već, pomislih, i sama sebi rekoh u mislima kako bi bilo prelijepo kad bi bilo istinito. Ured je bio nadomak moje kuće, samo par koraka. Ne bih trebala nikakvu posebnu reorganizaciju u glavi i životu.
Iz veselih misli trgao me glas žene koji je pitao koliko mi vremena treba da napišem jedan dopis i znam li ga spremiti na kompjuteru tako da ga znam i naći. U čudu sam odgovorila da mi treba par minuta, i da ne znam šta znači drugi dio pitanja. Ubrzo se magla razmakla, i sve je postalo kristalno jasno kad su uslijedila pitanja poput koliko mi treba vremena da nađem neki spis na u kompjuteru, kako isključujem kompjuter i da ga ni za živu glavu ne isštekavam iz struje, jer tako ga neki gase, pa je tako ona jadna, jednom prilikom pogubila neke važne dokumente… Rekoh joj da sve sortiram tako kao što sortiram čarape kad ih stavljam u ladicu. Sve posložim, pa onda znam gdje trebam tražiti. Klimnula je zadovoljno glavom. Svidio joj se praktičan odgovor.
Na izlasku upitah treba li joj moj CV. Šta, upitala je povišenim tonom, gotovo začuđeno. Ništa, rekla sam, kratko, i zamolila je da na papiru zapiše moj broj telefona kad joj se već tako jako sviđam. Zapisala je na kutiji od cigareta. Broj je završio u košu onog trena kad je zadnja cigareta završila u pepeljari. Nikad se nije javila ova vrsna intelektualka i poznavateljica kompjuterskih programa.
Neki dan, u finalu finala jednog lokalnog natječaja za posao, rekli su otprilike ovako: "Rezultati Vašeg testa su sjajni, Vaš engleski je vrhunski, Vaše reference i iskustvo isto tako, ali mi se bojimo da će Vama biti dosadno ovdje raditi, da za Vas ovdje neće biti izazova imajući u vidu sve ono što ste do sada radili..."
Nasmijah se i rekoh da je danas izazov raditi i biti plaćen adekvatno, da je izazov pošteno raditi i da sam sigurna da nijednom radniku nije dosadno...
Nije upalilo ni ovaj put. Opet su za glavnu glumicu izabrali nekog drugog. Ja sam i sad, kao i nebrojeno puta do sad, samo statirala u još jednom igrokazu...
Oznake: posao, razgovor za posao, traženje posla
06.05.2013. u 14:05 | 1 Komentara | Print | # | ^