O Titu i Titićima
Kome smeta, nek' ne čita.
Ovi drugi nek' ne zamjere. Ako zamjere, opet ništa.
Ja volim Druga Tita.
Za vrijeme Tileta, moji su roditelji radili, moj ujak je besplatno studirao, deda radio i zaradio mirovinu veću od današnjeg minimalca, baka je šila dokonim gospođama i birala kome hoće a kome neće šivati suknje i kapute, moji su stričevi imali more zemlje i živjeli kao bogati seljaci - onomad, a da pritom nije bilo poticaja, mi smo svake godine išli na more, i nikad nismo razmišljali bili piškili ili kakili. Danas se svodi na sranje.
Stoga, 'dozvolite da se obratim, drugovi moji...'
Kako kaže moja Tanja, prošle su 33 otkako njega nema, i dijele nas 22 otkako se nismo dijelili. Kako sam starija, sve sam sigurnija da je sve odavno otišlo u vražju mater. Zaludu mi srce lupa kad ga netko spomene. Jer, njega već odavno nema, i sve ono što je bilo dobro u vezi s njime davno smo pokopali. Mnogi koji su ga voljeli više od mene već odavno oru nebeske njive.
Da ne bude zabune, volim ja svoju domovinu, možda je volim i previše, no nisam sigurna vraća li ona meni tu bezuvjetnu ljubav istom mjerom.
Svakodnevno slušamo kojekakva naseravanja o raznim metodama poboljšanja gospodarskog i socijalnog stanja, načinima involviranja kukavne zajednice, nepostojećim investicijama, modalitetima prenamjene sredstava iliti još konkretnije – pretakanja iz šupljeg u prazno. A, zapravo se sve završava na kraju reda gdje oduvijek stoji jedno ime – ideologija.
Ili ideš kuda oni idu ili ne ideš nikamo.
Pa, prema tome, kakva je razlika između perioda kad je drug Tito vedrio i oblačio, i ovog perioda sada kad nam se uglavnom svima smrkava?
Razlika je ogromna.
Nije dobro nikome, osim njima.
Narod je gladan, a da toga nije niti svjestan. Toliko obespravljen da više glavu ne može dignuti, niti se mrdnuti iz učvale močvaretine kojom plove odveć veliki gmazovi, prepuni sebe. Toliko su odmakli od naroda da više niti ne znaju svrhu svojeg postojanja. Osim onog da se bore za sebe i osiguraju svoje guzice.
I, nema toga, čak ni da je robijao na onom omraženom otoku, koji će mi reći da onda nije bilo bolje. Ne zato što je prošlost sklona manipulaciji i izgleda onako kako tog trenutka osjećamo, mislimo, želimo. Već zato što je tada doista bilo bolje. Ni tada radnike ni'ko ništa nije pitao, ali oni nisu imali potrebe niti govoriti jer su bili plaćeni i od svoje su plaće mirno mogli spavati, kupiti djetetu patike, odvesti familiju na more, otići na sladoled bez straha da će, kad zavuku ruku u novčanik, taj isti biti prazan.
Sličnost je u tome da ni sada radnike nitko ništa ne pita. Onda, onomad nisu imali bog zna što za reći, a ovima sada su usta puna zemlje. I, onda još moramo slušati kako kojekakvi doktori povijesnih znanosti, nauka i ostalih skalamerija lamentiraju o Maršalu kao ratnom zločincu.
O, zemlju vam jebem! Pa ta vas je državetina, omražena i isprepletena tankim nitima diktature proleterijata školovala da serete a niste u stanju vodu povući za sobom. I, zašto se onda, dok je isti bio živ, niste usudili toliko naseravati o svojim ugroženim pravima. Bojali ste se za svoje osigurane i odveć utopljene guzice.
Majka moje prijateljice, Kanađanka, rekla mi je kako vidi Jugoslaviju onomad kad je često s obitelji dolazila na ljetovanje i kako je vidi sada: onda su trgovine bile prazne, ali je narod ima novca; sada su trgovine prepune i ima ih previše, ali narod nema novaca.
Onomad je navika bila trknuti do Trsta po najnovije 'farmerke', voziti se 'transibirskim pilićarom' do Turske po robu na kile, ili gledati odveć smrknute mađarske carinike kako prebrojavaju sir trapist po nečijem gepeku. Neki su pak, živeći na visokoj nozi i ne želeći se miješati sa svjetinom, potezali do Londona po najnovije cipele. Danas svi potežemo dublje u džepove, dok galopirajući po razmnoženim šoping centrima uzalud tražimo najjeftiniju kilu šećera ili brašna.
Dok sam odrastala slušala sam kako je Tito sve tvornice odvukao za Srbiju i dao njima. Kad sam studirala, slušala sam kako je matori Zagorac sve fabrike 'odno' svojima u Hrvatsku. Nikako mi nije bilo jasno gdje su nestale sve te tvornice i fabrike, i gdje ih je Maršal sakrio da su sve vrijeme bile i ostale nevidljive. Šta se onda rušilo ovog rata kad je Tile sve odvukao na neku nepostojeću koordinatu?
Slovenci bi se odrekli izlaska na more da imaju Kumrovec i pravo na Maršala. Trebalo se bolje pregovarati s njima o toj temi, jer njima Kumrovec ipak nešto znači, a nama ionako ne znači ništa.
I, da ne bude zabune. Nije meni žao što više nema države koje smo se svi tako lako odrekli. Jer, da je valjala, ne bi propala.
Ali, dok sam živa, moje će srce lupati kad čuje himnu bivših naroda i narodnosti.
Jer, sve što je Tile izgradio, oni su srušili u sekundi. Razjareni, bahati, nezadovoljni, infantilni, foliranti, lopuže i kriminalci. Pustio ih ne'ko s lanca da kroje udžbenike, živote, sudbine. Da mijenjaju tokove rijekama. Da u pepeo sagore nečije uspomene, sigurnost i mir. Da naprave nepremostive razlike me'đ narodima i jezicima. Da se što manje razumijemo. Da sruše i razaraju bez obaveze da vrate ono što su razjebali.
Onda smo poštivali učitelje i miliciju. Znao se red i poredak stvari, ljudi, znanja i vještina. Sad više ne poštujemo niti sami sebe. Nema toga više u ovom savršenom sustavu i društvu.
I, itekako je kumrovečki stolar znao rasporediti onima koji nemaju da bi ostalo i onima koji imaju.
A, bio je samo stolar. Šef države. Nenadjebiv kalibar. Doveo je zapadnjačke belezvrkane da ovdje snimaju visoko-budžetne filmove, da nam plate i još zahvaljuju na usluzi.
Jedino je on mogao srušiti most na Neretvi za potrebe jednog filma. Ne daj Bože da ovima prošlima ili sadašnjima ne'ko to da za pravo. Pa dok smo živi, otplaćivali bismo prefarbavanje mosta jedno 365 puta godišnje. Po povoljnoj cijeni.
Tile je bio mangup. I, ja sam bila sigurna dok je on hodio ovim prostorima. Sad kad su, kako kaže moja Micojka, Titići razapeli svoje kandže, otišli smo u vražju mater.
Sve mi je jasnije zašto smo glavom bez obzira pobjegli iz tzv. centralističke diktature proletarijata, ali nije mi jasno zašto tako olako trčimo u neoliberalni monetarni fašizam. Ko' će te greške i propuste platiti jednog dana.
Jer, teško da ćemo se vratiti na pravi put. Onaj u koji smo se tako zdušno kleli. Odavno smo skrenuli.
Oznake: tito, diktatura proletrerijata
25.05.2013. u 11:01 | 40 Komentara | Print | # | ^O njima i ljubavima koje se nisu dogodile
Ne možeš srce natjerati da voli sve i da hoćeš. Neće razum i ne može pomutiti to ludilo koje zovemo ljubavlju. Ne ide nikao. Znam to po sebi, jer uvijek govorim iz svog iskustva, iz svojih cipela.
Najviše sam u životu žalila što moje ludo srce nije voljelo neke drage i dobre momke. A, bili su baš to, dobri i dragi, lijepi i pametni.
Svi su oni, ne znam zašto, ali to sada sasvim jasno vidim, uvijek imali ruke u džepovima. Grčevito bi skrivali dlanove. Stiskali šake u premalim skrovištima.
Sad tek znam da su me baš oni voljeli onakvu kakva sam bila. Svi oni drugi, koji bi me grlili i ljubili, grlili su svoju veličinu i odraz sebe u mojim očima. Ništa drugo.
Ali, ni za jednim stisnutim dlanovima nije lupalo moje srce.
Sjećam se kao danas, još uvijek u nosnicama osjetim miris kamilice kroz koju smo onako malešni koračali. S nepunih deset godina Darko me gledao i govorio posve smireno. O ljubavi i sreći. Pitao znam li da su naši roditelji, njegov otac i moja majka trebali biti par, pa opet nisu nekim čudom. Zašto onda ne bismo bili mi, pitao me? Nisam ga smjela gledati, nisam ni glavu dizala, već sam smeteno trpala otrgnutu kamilicu u pletenu korpu. Ne znam, rekla sam kad sam konačno skupila hrabrosti, i kad je ponestalo kamilice u dvorištu njegove bake. Nešto sam mrmljala sebi u bradu. Otišla sam iz dvorišta i potom iz njegova srca.
Naš vršnjak i školski drug Marko, ukrao je zbog mene najljepšu lizalicu u lokalnom dućanu, gurnuo mi u ruke, znao je da takve najviše volim. Bio je drag i miran, povučen i tih, ali je uvijek, gotovo nametljivo gurao svoje srce u moje dlanove. Ono bi tu i ostalo. Na mom dlanu, samo i ustrašeno.
Tek sam nedavno, na jednoj društvenoj mreži pronašla Milana, još jedno drago lice, drago biće… Pisala sam mu. Odmah je odgovorio. Pitao me jesam li to baš ja, jer nije bio posve siguran da sam se udostojila pozvati ga da mi bude drugom. Ispričao je kako je samo jednom u životu, i kune se, nikad više, od svojih roditelja ukrao novce kako bi mu kupio sladoled koji sam voljela. A, da ja to nikad nisam znala. Ne znam da je kupio sladoled, ne znam ni da me volio. Njegov me pokojni otac sreo na ulici nakon rata i zagrlio kao da me vidi prvi ili zadnji put. Kad me polako odgurnuo od sebe, sav je ponosan rekao kako sam baš ja bila ljubav njegovog sina. Nisam znala, a on nije imao hrabrosti stiskati oznojene džepove u svojim hlačama i koračati za mnom.
Ivan je bio moj osnovnoškolski drug i najljepše plave oči koje sam ikada vidjela. On je priznao da me voli. Otvoreno. Hodali smo po provinciji u kojoj smo odrasli, i obišli nekoliko krugova, kad je stisnutih ruku, zgrčenih šaka, upitao hoću li mu ipak biti cura. Nisam pristala. Nisam se mogla natjerati da ga vučem za nos, da pričam o ljubavi koja to nije bila. A, on je bio najdivnije biće koje sam upoznala. Bio je najbolji matematičar u razredu. Genijalac. Kad bismo pisali testove iz matematike, on bi najprije riješio moj, potom ga krišom dostavio ispod stola. Poslije je otišao iz grada. I, više se nismo vidjeli.
Kad sam kao djevojčurak upoznala Nikolu, a upoznao nas je zajednički prijatelj, mislila sam da ću moći prestati letjeti i trčati za vjetrom. Bio je krasan i topao, miran i povučen, pametan i zgodan. Jedino nije znao plesati, A, baš je to bilo jako važno. Bio je previše ozbiljan za moje male godine. Želio je čvrsto stisnuti me uz sebe i ne puštati da onakva ludasta letim po oblacima. I, on je grčevito stiskao ruke u džepovima dok smo hodali prema mom stanu. Ja sam mitlala preteški kofer u svojim nejakim rakama. Vraćali smo se sa neke folklorne turneje. Kofer je bio pretrpan nošnjama, koje sam ja sirota vukla, a da on to nije ni primijetio. Odšepala sam do ulaza svog stana vukući koferesinu za sobom. Tad još nije bilo točkića, pa se dno kofera posve izlizalo. Izlizala se i nestala i naša ljubav koja je trajala tek jedno proljeće. Nisam mogla voljeti nekoga ko nije volio moju lepršavost i nije shvatio da mi je onaj kofer ipak bio pretežak. Iako, znala sam i tada da sam tražila dlaku u jajetu, i odskočnu dasku da što prije odletim i ostavim ga samog u polumraku svijetla lokalne pošte. Nije mi bilo stalo do njega, ne odviše.
Još je jednom došao u selo gdje su živjeli moji baka i djed. To ljeto je skrušeno priznao da me voli. Ja sam poput kakve lopuže rekla da jedino što može je odvesti me gore u lokalni disko, jer tamo me čeka baš on: lokalni bilmez i baraba, bezveznjaković i obožavatelj lakih nota, on – moja velika ljubav. S razlogom ne pominjem jedino njegovo ime.
Moja je mama sanjala da volim Mihajla, jer baš je on bio san svake mame: školovan, drag i pametan, živio je u ulici u kojoj sam dolazila ljetom kod bake i djede. Bio je stariji od mene. Samo me jednom grlio, jednom pokušao poljubiti zgrčenih usana. Gledala sam ga s visoka. Kao da nisam jedna obična pišulja koja još ni nos ne zna obrisati kako treba. Ali, pamtit ću gladiole koje su se pod kišom povile prema tlu na stazi u njegovu dvorištu. Prekorno sam ga upozorila da to nije red. Pokorno je sutradan povezao gladiole onako kako je znao. I umio.
Ni njega nisam voljela. Nije bilo kemije, tako sam si govorila. Ali, uvijek je u mom srcu imao posebno mjesto. Svake godine mu za rođendan poželim ljubavi. Kažem kako oduvijek taj dan pamtim po njemu, i kako ne znam jesam li ga ikad zagrlila. Kako sam imala sreće što je bio dio mog odrastanja. Da je bio moja zvijezda vodilja. Kako sam računala koja ću godina faksa biti kad 1994. bude svjetsko prvenstvo u košarci. U međuvremenu je sve otišlo u vražju mater. I, odrastanje, i fakultet, i svi moji snovi, i sigurna sam da tog prvenstva nije niti bilo onomad...
Ali, koliko god rijetko, i koliko god nedovoljno, on je uvijek bio dio mog svijeta.
Tako je i danas.
Umalo nisam umrla kad je ove godine stigao odgovor u kome piše da smo bili veoma blizu jedno drugom, ali ipak tu blizinu nismo iskoristili kako smo mogli. Kaže da mu je žao što je uvijek bio na distanci i pazio šta će drugi reći. Kaže da nije imao mangupsku "petlju" za nešto više. Kao mator mi priznaje da se sjeća kako se radovao mojim dolascima ljeti. Da me gledao drugačije, ali se svim silama to trudio sakriti. Čekao je da porastem. Pa, smo onda zbog te "loše taktike" ostali lišeni zagrljaja. Da imamo još jedan život osim ovog, sigurno bi bilo drugačije.
Sada, s odmakom od godina i vremena u kojem sam odrastala, znam da je moralo biti baš ovako.
Jer, uvijek najprije pitaš svoje srce. Ne možeš srce natjerati da voli. Niti možeš bježati dovijeka.
Sve su nas sustigle naše priče.
I, svi u svojim glavama i srcima nosimo propuštene prilike, neuzvraćene ljubavi, preispitivanja, samo-optuživanja… A, nema smisla.
Jer da je trebalo, sve bi se već odavno dogodilo.
Oznake: ljubav, propuštene prilike
22.05.2013. u 23:55 | 0 Komentara | Print | # | ^O onim razgovorima
Kad sam kao studentica nastavila svoj folklorni put, naučila sam kako se igrom na sceni pokazuju tri najvažnija elementa u životu: seks, ljubav i smrt. Nisam baš zdušno prihvatila tu tvrdnju, no godinama se ista podvukla pod moju kožu i primjećivala bih je i tamo gdje je ima i tamo gdje je nema…
Kad se sve zbroji i oduzme, na ta tri elementa zapravo temelji se sve, i naš dolazak i odlazak sa ovog svijeta. Ono što se događa između stvar je percepcije i umijeća plesa: kako si zasviramo, tako ćemo i plesati…
U mojoj kući nikad nije bilo zabranjenih tema, ili onih koje su se prešućivale: čak štoviše, bilo je onih koje su se preglasno izgovarale, barem za moj ukus. O svemu se lamentiralo, svi su sve znali, nije bilo povlačenja, nije bilo predaje.
Još i sad pamtim vrtoglavicu koja me prikovala za kuhinjski element, kad je 'meine liebe Mutter' poslagala neku čudnu aparaturu na kuhinjski stol. Tad sam imala čitavih 15 godina. Bila sam zbunjena i sluđena, ali moja se mama Jelena nije dala smesti.
Ona se zapravo nikad nije dala smesti. Uvijek je bila ispred svog vremena: u svim segmentima života. Nije se ustezala reći naglas istinu, nije prešućivala laž, nije uzmicala. Tako ni tada nije posustajala. Po stolu je poslagala svu tada raspoloživu zaštitu od jednog elementa: seksa.
Ponosno je upirala u kontracepcijske pilule, dijafragmu, i nešto najveće na tom stolu: spiralu. Meni je bubnjalo i tutnjalo i u glavi i u ušima, i zapravo od tog razgovora ništa i ne pamtim. Živa je ostala samo slika tih stvarčica na stolu, i mama koja na kraju kaže da ako sam pametna, znat ću kako i kad uzeti sve ovo u obzir. Njeno je bilo da mi kaže da ne bude poslije kako nisam znala.
Sve u svemu, ona je taj 'onaj' razgovor obavila, bar što se mene tiče, prerano. Jer, ja još dugo nakon toga tu temu nisam uzimala u obzir. Na moju veliku sreću, ili ipak žalost.
Kao danas pamtim kad je moj 'đed Milan' započeo sa mnom jedan od onih razgovora. Valjda je mislio da je vrijeme. Imala sam nekih 17 godina, kad me moj omiljeni predak upitao imam li đuvegiju. Vrtjela sam se oko stola kao ringišpil, i mucala, zastajkivala. Đed je rekao da zna da imam đuvegiju, i da budem pametna, jer taj mali može biti dobar, ali nije od najboljeg materijala sazdan. Da ne kažem, baš riječima koje je gotovo uvijek koristio u ovakvim i inim prilikama. Još i sad mi srce zalupa kad se sjetim tog razgovora, jer sam, ma koliko pričljiva i vesela na prvi pogled, zapravo bila vrlo stidljiva. Taj su mi put obrazi bili žarko crveni.
Taman tih godina, još i sad vidim jasnu sliku moje, opet mame kako je ponosno umarširala u naš novi stan sa jednim velikim crvenim ruksakom na leđima. Drugi je mitlala u rukama. Dvije vreće za spavanje nekako je ugurala u hodnik. Stajala je nasred polumračnog hodnika s tom skalamerijom na leđima i ponosno izjavila kako jedva čeka trenutak kad ćemo moja mlađa seka i ja staviti ove rance na leđa, pa put mora auto-stopom. U dnevnoj sobi pravio se da spava moj gospodin otac. Ali, čula sam po ubrzanom disanju da je bio u pred-infarktnom stanju.
Ja sam jedva progovorila da nisam za tu vrstu avanture, i da ne volim ruksake, šatore i auto-stop, na šta mi je mama rekla da bolje da šutim jer da ću joj biti zahvalna kad jednom ostarim.
Nisam stigla konzumirati ovu avanturu. U moj je život stigao neki drugi manevar. Onaj ratni. Ali, stopirala jesam, mimo svoje volje. Bez ruksaka na leđima. Tad sam nosila neki drugi teret, no o njemu nekom drugom prilikom.
Kako bi zatvorio krug dolaska i odlaska, prije deset godina, moj deda je povukao mene i moju mlađu sestru u stranu, i rekao kako zna da će umrijeti, i to vrlo brzo. Zamolio nas je da ne dozvolimo onoj ludoj materesini i baburini da dovuku popa, jer da će se on kamenicama 'itati odozgo. Kako znaš da ćeš biti gore, pitala sam ga kroz smijeh, da zatomim suze i knedlu u grlu. Otišao je pet dana poslije. Žalim što nisam bila dovoljno glasna da zabranim materesini i baburini to što su ipak dovukle popa. Jer, taj naš 'onaj' razgovor je bio važan, jednako važan kao i onaj koji smo vodili (ne)ravnopravno s mojih 17 godina.
Kako god bilo, moji su preci svoje razgovore sa mnom obavili onako kako su znali, ili ipak onako kako su htjeli. I, ma koliko da sam onda bila zbunjena, sada znam da ću 'one' razgovore o tri najvažnija elementa u životu s mojom djecom voditi baš na taj način: glasno, bez uzmicanja, da ne bude poslije kako nismo znali.
Kad se sve zbroji i oduzme, na ta tri elementa zapravo temelji se sve, i naš dolazak i odlazak sa ovog svijeta. Ono što se događa između stvar je percepcije i umijeća plesa: kako si zasviramo, tako ćemo i plesati…
Oznake: seks, ljubav, smrt, oni razgovori
14.05.2013. u 10:04 | 1 Komentara | Print | # | ^O traženju posla ili kako ispasti budala gotovo svaki put
Zadnjih šest godina tražim posao. Aktivno. I, pri tom ne spadam u onu kategoriju koja posao traži, ali Boga moli da ga ne nađe. Ne bih na to trošila energiju.
Bila sam na puno razgovora za posao. Uglavnom bih od par stotina kandidata ušla u drugi, pa u treći, pa u najuži krug. Onda bi se priča svodila na nas dvoje u užem od najužih krugova. I, uvijek je posao dobio onaj drugi. Koji je zapravo bio prvi, ali ja to nisam znala.
Jednom sam došla na razgovor u jednu državnu instituciju. Telegramom su nam poslali poziv na razgovor za posao. Otišla sam, a da pritom blage veze nisam bila o tome kuda idem i šta da im kažem. Ne zato što sam glupa, nego zato što je ta uprava spadala po novome u neko resorno ministarstvo kojemu ni tada, a ni sada ne znam izgovoriti ime da se pritom ne zajebem.
Uđoh na razgovor. Za stolom su sjedila tri lica. Sva tri, bez iznimke, osloviše me s nadimkom. Poznaju me ljudi. Pravila sam se fina da znam o kome se radi. Kao svojoj, rekoše mi kako nema potrebe da me pitaju šta oni rade ovdje, jer su sigurni da ja jedina od svih znam. Radili smo neke projekte zajedno, kažu mi. Oni za taj posao ne trebaju nikog pametnog, i tu su samo reda radi, jer da će ministar odlučiti koga treba zaposliti. Rekoh im da ću samo treptati, kuhati kave, raznosit papire, i da neću biti nimalo pametna, da se mogu opet prefarbati u plavo. Nasmijali su se. Nisam od njih više čula ni trga, ni glasa. O tome koga su zaposlili, samo sam nagađala.
Drugi su me put zvali sa biroa. Nisam mogla reći da neću. Otrčala sam u javno-bilježnički ured tog dana. Ostala sam zatečena izvanjskom fasadom istoga. Sve je bilo zelenkasto-sivo. U tonu. Zidovi, barske stolice, slike na zidovima. Gotovo se čovjek mogao osjećati prijatno.
Na razgovoru za posao, koji je ubrzo počeo, bilo je odveć zanimljivo.
Prva žena koja je prozvana, od ukupno tri, rekla je kako nema pojma zašto su nju zvali s biroa jer ona živi u Osijeku, čuva unučicu, i da je radila samo u obućari u Borovu prije rata. Zamolila da je izuzmu.
Druga je bila manje zbunjena, ali nije imala više pojma o poslu. Radila je na tehničkom prijemu vozila i isto nije imala pojma zašto su nju zvali, jer ona je pred penzijom i živi u Novom Sadu.
Na kraju sam ostala ja. Sviđam se poslodavki, bilo je prvo što sam čula nakon što su dvije žene izašle. Zar već, pomislih, i sama sebi rekoh u mislima kako bi bilo prelijepo kad bi bilo istinito. Ured je bio nadomak moje kuće, samo par koraka. Ne bih trebala nikakvu posebnu reorganizaciju u glavi i životu.
Iz veselih misli trgao me glas žene koji je pitao koliko mi vremena treba da napišem jedan dopis i znam li ga spremiti na kompjuteru tako da ga znam i naći. U čudu sam odgovorila da mi treba par minuta, i da ne znam šta znači drugi dio pitanja. Ubrzo se magla razmakla, i sve je postalo kristalno jasno kad su uslijedila pitanja poput koliko mi treba vremena da nađem neki spis na u kompjuteru, kako isključujem kompjuter i da ga ni za živu glavu ne isštekavam iz struje, jer tako ga neki gase, pa je tako ona jadna, jednom prilikom pogubila neke važne dokumente… Rekoh joj da sve sortiram tako kao što sortiram čarape kad ih stavljam u ladicu. Sve posložim, pa onda znam gdje trebam tražiti. Klimnula je zadovoljno glavom. Svidio joj se praktičan odgovor.
Na izlasku upitah treba li joj moj CV. Šta, upitala je povišenim tonom, gotovo začuđeno. Ništa, rekla sam, kratko, i zamolila je da na papiru zapiše moj broj telefona kad joj se već tako jako sviđam. Zapisala je na kutiji od cigareta. Broj je završio u košu onog trena kad je zadnja cigareta završila u pepeljari. Nikad se nije javila ova vrsna intelektualka i poznavateljica kompjuterskih programa.
Neki dan, u finalu finala jednog lokalnog natječaja za posao, rekli su otprilike ovako: "Rezultati Vašeg testa su sjajni, Vaš engleski je vrhunski, Vaše reference i iskustvo isto tako, ali mi se bojimo da će Vama biti dosadno ovdje raditi, da za Vas ovdje neće biti izazova imajući u vidu sve ono što ste do sada radili..."
Nasmijah se i rekoh da je danas izazov raditi i biti plaćen adekvatno, da je izazov pošteno raditi i da sam sigurna da nijednom radniku nije dosadno...
Nije upalilo ni ovaj put. Opet su za glavnu glumicu izabrali nekog drugog. Ja sam i sad, kao i nebrojeno puta do sad, samo statirala u još jednom igrokazu...
Oznake: posao, razgovor za posao, traženje posla
06.05.2013. u 14:05 | 1 Komentara | Print | # | ^O jednoj pepeljari i tegli ajvara
Priklonjena vjerovanju da je materijalno prolazno, priklonila sam se sentimentalnim vrijednostima. Kao da sentimentalne vrijednosti i sklonosti nisu podložne promjenama. Jer, kao što stari temelj neke kuće, ili se urušava zid srušene, tako nam se i emocije spram određenih ljudi i događaja mijenjaju s godinama. Pa onda postajemo ili još sentimentalniji ili potpuno ravnodušni.
Jedne sam večeri, poštujući odavno usađena pravila o odgovornosti i lijepom ponašanju, sklonila pepeljaru sa stola i stavila je u sudoper. Bila sam tada lišena supružničkih dužnosti i obaveza, odgovornosti i utega svakodnevnog života. S tek nekoliko godina iskustva u samostalnom životu, još uvijek, neizbrisivo, dahtala je za mnom jedna mama Jelena koja je nepopravljivo, gotovo čitav život brisala prašinu i po onome što do sada znam, držala prvo mjesto u pedantnosti na planeti. Mislim da se do sada luđa nije rodila.
Sklonih, dakle, prepunu pepeljaru sa stola. Jer, nije bio red da puna ostane preko noći na stolu. Iako nikome ne bi smetala. Iako ni'ko ne bi prigovorio zašto je prazna ili puna ostala na tom istom stolu. Najgore ili najbolje od svega je što sam navikla da ona zapravo treba smetati samo meni. Mojoj savjesti i odgoju, navikama i suludoj potrebi da popunim rupe u svojoj glavi kao da slažem ladice.
Otvorila sam gornji element u kuhinji, i nekim je čudom, ničim izazvana, na moju veliku i divnu pepeljaru pala tegla ajvara. Šta je radila tegla ajvara u gornjem elementu kuhinje – ne znam. Šta sam ja tražila u tom gornjem elementu tog zadanog trena– znam još manje. Ali, tegla ajvara pala je nepogrešivo precizno na pepeljaru. Tegla je ostala čitava, neokrznuta. A, pepeljara se prepolovila na pola.
Ajvar je pravila moja baka Nevenka. Teglu je oprala moja mama Jelena. A, pepeljaru je svojoj praunuci za miraz poklonila prabaka Vida. Divnu, kristalnu, veliku, sjajnu, s debelim dnom, predivnu i prelijepu, glomaznu a savršenu, elegantnu i profinjenu.
Velika pepeljara, prepolovljena na pola, ostala je otužno stajati u mom sudoperu. Ajvar je završio privremeno u špajzu. Dok mu ne oprostim nepodopštinu i ne pojedem ga jedne večeri, očajna što život uzaludno prolazi i klizi poput pijeska u rukama.
Zašto još uvijek pamtim tu pepeljaru iako je od nemilog događaja prošlo petnaestak godina? Zašto još uvijek, noću dok ne zaspem, nastojim upamtiti svaki kutak bakine i dedine u ratu razrušene kuće? Zašto se plašim da će zaborav naprosto progutati moje, ionako krhko sjećanje i pamćenje? Zašto sam emotivno vezana za jedan jedini heklani stolnjak koji mi je isheklala prabaka Vida kad se jednom ipak udam? Zašto još uvijek patim za Karanovom 10 i dvorištem u kojem je rasla trešnje žute boje?
Zašto je mom umu još uvijek nejasna linija između materijalnog te vrste i sentimentalnog koji me neodvojivo veže za prag dedine kuće, za jednu pepeljaru i jedan heklani stolnjak?
Hoću li za ovog života naći odgovor, ili ću ipak, dok sam živa, žaliti za nečim i nekim uzalud?
Oznake: prolaznost, materijalno, sentimentalno
03.05.2013. u 14:38 | 1 Komentara | Print | # | ^Baka Verica
Najbolje funkcioniram kad, onako iz vedra neba, odlučim napraviti određene stvari... I, onda se, čudom, karte otvaraju, špil se poslaže kako treba... I, sve je gotovo za tili čas...
Tako sam danas, odjednom odlučila, pogurana jednim pozivom, da odem do Ureda državne uprave iliti pak Agencije za plaćanje da odradim jednogodišnju obavezu naspram istih poradi eventualnih poticaja (majušnih, sićušnih, ali ipak poticaja)...
I, krenuh u napast danas u podne. Nekako je išlo nizbrdo, niz ulicu. Koturali smo se kao klikeri…
A, onda, nakon što je činovnički ceh odradio svoj dio ropstva naspram nas sitnih poljoprivrednika koji nit' imamo plasman, niti nade da će istog biti, upitam svoje potomke žele li na sladoled... Odmah, istog trena sam požalila... Ali, nema natrag. Po milioniti put u životu shvatih šta znači najprije promisliti...
Krenusmo put sladoleda...
U gradu komešanje, gužva, vrućina, sparina, pa opet gužva... Činilo mi se da je onaj semafor bar pet minuta bio crven dok smo stajali na pješakom prijelazu...
I, da je mi je sunce tuklo ravno među sunčane naočale, nekim čudom tražeći put do nezaštićenih i zamućenih očiju…
Moji ljudi su zadovoljno skakutali i jeli svoj sladoled… Ja sam hodala kao lancima okovana…
Kad smo krenuli uzbrdo, natrag prema kući, tih par metara bili su dugi kao vječnost. Jedva sam disala… Sljepoočnice su tukle u čelu, srce je kucalo ubrzano, dah postajao sve plići…
A, onda na brdu, usred moje ulice ugledah baku Vericu, koja je odavno prešišala osamdesetu, kako glave umotane u maramu, duge suknje i još dužih rukava, u jesenjim cipelama, brzim i sićušnim korakom prelazi ulicu, kao da se utrkuje sa svojom sjenom…
Molila sam sve svetce s neba da se sretnemo u hladu drveta jer će baka Verica htjeti stati i pričati o lavandi, o pčelama, o nagloj promjeni vremena, pitati kako je u školi, i jesam li posadila cvijeće koje mi je dala…
Srele smo se u hladovini orasa…
Veselo je zapitkivala, gotovo poskakujući u mjestu. U rukama je nosila dvije velike reklamne vrećice jednog tržnog centra, prepune nečeg… Ne odveć lakog, naravno…
Poželim je upitati od čega je sazdana… Otkud joj tako lak korak? A, život je nije mazio. Nikako nije. Čula sam to od starijih ljudi u ulici… Ipak, korak joj je lak poput razigranog djeteta.
Danas će još koji puta proći ulicom, sigurna sam u to. Ne posustaje, ne gubi korak sa svojim godinama…
Jednom ću je morati pitati za recept… Ako se ovako rasijana i dekoncentrirana sjetim!
