O jednoj pepeljari i tegli ajvara
Priklonjena vjerovanju da je materijalno prolazno, priklonila sam se sentimentalnim vrijednostima. Kao da sentimentalne vrijednosti i sklonosti nisu podložne promjenama. Jer, kao što stari temelj neke kuće, ili se urušava zid srušene, tako nam se i emocije spram određenih ljudi i događaja mijenjaju s godinama. Pa onda postajemo ili još sentimentalniji ili potpuno ravnodušni.
Jedne sam večeri, poštujući odavno usađena pravila o odgovornosti i lijepom ponašanju, sklonila pepeljaru sa stola i stavila je u sudoper. Bila sam tada lišena supružničkih dužnosti i obaveza, odgovornosti i utega svakodnevnog života. S tek nekoliko godina iskustva u samostalnom životu, još uvijek, neizbrisivo, dahtala je za mnom jedna mama Jelena koja je nepopravljivo, gotovo čitav život brisala prašinu i po onome što do sada znam, držala prvo mjesto u pedantnosti na planeti. Mislim da se do sada luđa nije rodila.
Sklonih, dakle, prepunu pepeljaru sa stola. Jer, nije bio red da puna ostane preko noći na stolu. Iako nikome ne bi smetala. Iako ni'ko ne bi prigovorio zašto je prazna ili puna ostala na tom istom stolu. Najgore ili najbolje od svega je što sam navikla da ona zapravo treba smetati samo meni. Mojoj savjesti i odgoju, navikama i suludoj potrebi da popunim rupe u svojoj glavi kao da slažem ladice.
Otvorila sam gornji element u kuhinji, i nekim je čudom, ničim izazvana, na moju veliku i divnu pepeljaru pala tegla ajvara. Šta je radila tegla ajvara u gornjem elementu kuhinje – ne znam. Šta sam ja tražila u tom gornjem elementu tog zadanog trena– znam još manje. Ali, tegla ajvara pala je nepogrešivo precizno na pepeljaru. Tegla je ostala čitava, neokrznuta. A, pepeljara se prepolovila na pola.
Ajvar je pravila moja baka Nevenka. Teglu je oprala moja mama Jelena. A, pepeljaru je svojoj praunuci za miraz poklonila prabaka Vida. Divnu, kristalnu, veliku, sjajnu, s debelim dnom, predivnu i prelijepu, glomaznu a savršenu, elegantnu i profinjenu.
Velika pepeljara, prepolovljena na pola, ostala je otužno stajati u mom sudoperu. Ajvar je završio privremeno u špajzu. Dok mu ne oprostim nepodopštinu i ne pojedem ga jedne večeri, očajna što život uzaludno prolazi i klizi poput pijeska u rukama.
Zašto još uvijek pamtim tu pepeljaru iako je od nemilog događaja prošlo petnaestak godina? Zašto još uvijek, noću dok ne zaspem, nastojim upamtiti svaki kutak bakine i dedine u ratu razrušene kuće? Zašto se plašim da će zaborav naprosto progutati moje, ionako krhko sjećanje i pamćenje? Zašto sam emotivno vezana za jedan jedini heklani stolnjak koji mi je isheklala prabaka Vida kad se jednom ipak udam? Zašto još uvijek patim za Karanovom 10 i dvorištem u kojem je rasla trešnje žute boje?
Zašto je mom umu još uvijek nejasna linija između materijalnog te vrste i sentimentalnog koji me neodvojivo veže za prag dedine kuće, za jednu pepeljaru i jedan heklani stolnjak?
Hoću li za ovog života naći odgovor, ili ću ipak, dok sam živa, žaliti za nečim i nekim uzalud?
Oznake: prolaznost, materijalno, sentimentalno
03.05.2013. u 14:38 | 1 Komentara | Print | # | ^