Kad sam kao studentica nastavila svoj folklorni put, naučila sam kako se igrom na sceni pokazuju tri najvažnija elementa u životu: seks, ljubav i smrt. Nisam baš zdušno prihvatila tu tvrdnju, no godinama se ista podvukla pod moju kožu i primjećivala bih je i tamo gdje je ima i tamo gdje je nema…
Kad se sve zbroji i oduzme, na ta tri elementa zapravo temelji se sve, i naš dolazak i odlazak sa ovog svijeta. Ono što se događa između stvar je percepcije i umijeća plesa: kako si zasviramo, tako ćemo i plesati…
U mojoj kući nikad nije bilo zabranjenih tema, ili onih koje su se prešućivale: čak štoviše, bilo je onih koje su se preglasno izgovarale, barem za moj ukus. O svemu se lamentiralo, svi su sve znali, nije bilo povlačenja, nije bilo predaje.
Još i sad pamtim vrtoglavicu koja me prikovala za kuhinjski element, kad je 'meine liebe Mutter' poslagala neku čudnu aparaturu na kuhinjski stol. Tad sam imala čitavih 15 godina. Bila sam zbunjena i sluđena, ali moja se mama Jelena nije dala smesti.
Ona se zapravo nikad nije dala smesti. Uvijek je bila ispred svog vremena: u svim segmentima života. Nije se ustezala reći naglas istinu, nije prešućivala laž, nije uzmicala. Tako ni tada nije posustajala. Po stolu je poslagala svu tada raspoloživu zaštitu od jednog elementa: seksa.
Ponosno je upirala u kontracepcijske pilule, dijafragmu, i nešto najveće na tom stolu: spiralu. Meni je bubnjalo i tutnjalo i u glavi i u ušima, i zapravo od tog razgovora ništa i ne pamtim. Živa je ostala samo slika tih stvarčica na stolu, i mama koja na kraju kaže da ako sam pametna, znat ću kako i kad uzeti sve ovo u obzir. Njeno je bilo da mi kaže da ne bude poslije kako nisam znala.
Sve u svemu, ona je taj 'onaj' razgovor obavila, bar što se mene tiče, prerano. Jer, ja još dugo nakon toga tu temu nisam uzimala u obzir. Na moju veliku sreću, ili ipak žalost.
Kao danas pamtim kad je moj 'đed Milan' započeo sa mnom jedan od onih razgovora. Valjda je mislio da je vrijeme. Imala sam nekih 17 godina, kad me moj omiljeni predak upitao imam li đuvegiju. Vrtjela sam se oko stola kao ringišpil, i mucala, zastajkivala. Đed je rekao da zna da imam đuvegiju, i da budem pametna, jer taj mali može biti dobar, ali nije od najboljeg materijala sazdan. Da ne kažem, baš riječima koje je gotovo uvijek koristio u ovakvim i inim prilikama. Još i sad mi srce zalupa kad se sjetim tog razgovora, jer sam, ma koliko pričljiva i vesela na prvi pogled, zapravo bila vrlo stidljiva. Taj su mi put obrazi bili žarko crveni.
Taman tih godina, još i sad vidim jasnu sliku moje, opet mame kako je ponosno umarširala u naš novi stan sa jednim velikim crvenim ruksakom na leđima. Drugi je mitlala u rukama. Dvije vreće za spavanje nekako je ugurala u hodnik. Stajala je nasred polumračnog hodnika s tom skalamerijom na leđima i ponosno izjavila kako jedva čeka trenutak kad ćemo moja mlađa seka i ja staviti ove rance na leđa, pa put mora auto-stopom. U dnevnoj sobi pravio se da spava moj gospodin otac. Ali, čula sam po ubrzanom disanju da je bio u pred-infarktnom stanju.
Ja sam jedva progovorila da nisam za tu vrstu avanture, i da ne volim ruksake, šatore i auto-stop, na šta mi je mama rekla da bolje da šutim jer da ću joj biti zahvalna kad jednom ostarim.
Nisam stigla konzumirati ovu avanturu. U moj je život stigao neki drugi manevar. Onaj ratni. Ali, stopirala jesam, mimo svoje volje. Bez ruksaka na leđima. Tad sam nosila neki drugi teret, no o njemu nekom drugom prilikom.
Kako bi zatvorio krug dolaska i odlaska, prije deset godina, moj deda je povukao mene i moju mlađu sestru u stranu, i rekao kako zna da će umrijeti, i to vrlo brzo. Zamolio nas je da ne dozvolimo onoj ludoj materesini i baburini da dovuku popa, jer da će se on kamenicama 'itati odozgo. Kako znaš da ćeš biti gore, pitala sam ga kroz smijeh, da zatomim suze i knedlu u grlu. Otišao je pet dana poslije. Žalim što nisam bila dovoljno glasna da zabranim materesini i baburini to što su ipak dovukle popa. Jer, taj naš 'onaj' razgovor je bio važan, jednako važan kao i onaj koji smo vodili (ne)ravnopravno s mojih 17 godina.
Kako god bilo, moji su preci svoje razgovore sa mnom obavili onako kako su znali, ili ipak onako kako su htjeli. I, ma koliko da sam onda bila zbunjena, sada znam da ću 'one' razgovore o tri najvažnija elementa u životu s mojom djecom voditi baš na taj način: glasno, bez uzmicanja, da ne bude poslije kako nismo znali.
Kad se sve zbroji i oduzme, na ta tri elementa zapravo temelji se sve, i naš dolazak i odlazak sa ovog svijeta. Ono što se događa između stvar je percepcije i umijeća plesa: kako si zasviramo, tako ćemo i plesati…
Post je objavljen 14.05.2013. u 10:04 sati.