O njima i ljubavima koje se nisu dogodile
Ne možeš srce natjerati da voli sve i da hoćeš. Neće razum i ne može pomutiti to ludilo koje zovemo ljubavlju. Ne ide nikao. Znam to po sebi, jer uvijek govorim iz svog iskustva, iz svojih cipela.
Najviše sam u životu žalila što moje ludo srce nije voljelo neke drage i dobre momke. A, bili su baš to, dobri i dragi, lijepi i pametni.
Svi su oni, ne znam zašto, ali to sada sasvim jasno vidim, uvijek imali ruke u džepovima. Grčevito bi skrivali dlanove. Stiskali šake u premalim skrovištima.
Sad tek znam da su me baš oni voljeli onakvu kakva sam bila. Svi oni drugi, koji bi me grlili i ljubili, grlili su svoju veličinu i odraz sebe u mojim očima. Ništa drugo.
Ali, ni za jednim stisnutim dlanovima nije lupalo moje srce.
Sjećam se kao danas, još uvijek u nosnicama osjetim miris kamilice kroz koju smo onako malešni koračali. S nepunih deset godina Darko me gledao i govorio posve smireno. O ljubavi i sreći. Pitao znam li da su naši roditelji, njegov otac i moja majka trebali biti par, pa opet nisu nekim čudom. Zašto onda ne bismo bili mi, pitao me? Nisam ga smjela gledati, nisam ni glavu dizala, već sam smeteno trpala otrgnutu kamilicu u pletenu korpu. Ne znam, rekla sam kad sam konačno skupila hrabrosti, i kad je ponestalo kamilice u dvorištu njegove bake. Nešto sam mrmljala sebi u bradu. Otišla sam iz dvorišta i potom iz njegova srca.
Naš vršnjak i školski drug Marko, ukrao je zbog mene najljepšu lizalicu u lokalnom dućanu, gurnuo mi u ruke, znao je da takve najviše volim. Bio je drag i miran, povučen i tih, ali je uvijek, gotovo nametljivo gurao svoje srce u moje dlanove. Ono bi tu i ostalo. Na mom dlanu, samo i ustrašeno.
Tek sam nedavno, na jednoj društvenoj mreži pronašla Milana, još jedno drago lice, drago biće… Pisala sam mu. Odmah je odgovorio. Pitao me jesam li to baš ja, jer nije bio posve siguran da sam se udostojila pozvati ga da mi bude drugom. Ispričao je kako je samo jednom u životu, i kune se, nikad više, od svojih roditelja ukrao novce kako bi mu kupio sladoled koji sam voljela. A, da ja to nikad nisam znala. Ne znam da je kupio sladoled, ne znam ni da me volio. Njegov me pokojni otac sreo na ulici nakon rata i zagrlio kao da me vidi prvi ili zadnji put. Kad me polako odgurnuo od sebe, sav je ponosan rekao kako sam baš ja bila ljubav njegovog sina. Nisam znala, a on nije imao hrabrosti stiskati oznojene džepove u svojim hlačama i koračati za mnom.
Ivan je bio moj osnovnoškolski drug i najljepše plave oči koje sam ikada vidjela. On je priznao da me voli. Otvoreno. Hodali smo po provinciji u kojoj smo odrasli, i obišli nekoliko krugova, kad je stisnutih ruku, zgrčenih šaka, upitao hoću li mu ipak biti cura. Nisam pristala. Nisam se mogla natjerati da ga vučem za nos, da pričam o ljubavi koja to nije bila. A, on je bio najdivnije biće koje sam upoznala. Bio je najbolji matematičar u razredu. Genijalac. Kad bismo pisali testove iz matematike, on bi najprije riješio moj, potom ga krišom dostavio ispod stola. Poslije je otišao iz grada. I, više se nismo vidjeli.
Kad sam kao djevojčurak upoznala Nikolu, a upoznao nas je zajednički prijatelj, mislila sam da ću moći prestati letjeti i trčati za vjetrom. Bio je krasan i topao, miran i povučen, pametan i zgodan. Jedino nije znao plesati, A, baš je to bilo jako važno. Bio je previše ozbiljan za moje male godine. Želio je čvrsto stisnuti me uz sebe i ne puštati da onakva ludasta letim po oblacima. I, on je grčevito stiskao ruke u džepovima dok smo hodali prema mom stanu. Ja sam mitlala preteški kofer u svojim nejakim rakama. Vraćali smo se sa neke folklorne turneje. Kofer je bio pretrpan nošnjama, koje sam ja sirota vukla, a da on to nije ni primijetio. Odšepala sam do ulaza svog stana vukući koferesinu za sobom. Tad još nije bilo točkića, pa se dno kofera posve izlizalo. Izlizala se i nestala i naša ljubav koja je trajala tek jedno proljeće. Nisam mogla voljeti nekoga ko nije volio moju lepršavost i nije shvatio da mi je onaj kofer ipak bio pretežak. Iako, znala sam i tada da sam tražila dlaku u jajetu, i odskočnu dasku da što prije odletim i ostavim ga samog u polumraku svijetla lokalne pošte. Nije mi bilo stalo do njega, ne odviše.
Još je jednom došao u selo gdje su živjeli moji baka i djed. To ljeto je skrušeno priznao da me voli. Ja sam poput kakve lopuže rekla da jedino što može je odvesti me gore u lokalni disko, jer tamo me čeka baš on: lokalni bilmez i baraba, bezveznjaković i obožavatelj lakih nota, on – moja velika ljubav. S razlogom ne pominjem jedino njegovo ime.
Moja je mama sanjala da volim Mihajla, jer baš je on bio san svake mame: školovan, drag i pametan, živio je u ulici u kojoj sam dolazila ljetom kod bake i djede. Bio je stariji od mene. Samo me jednom grlio, jednom pokušao poljubiti zgrčenih usana. Gledala sam ga s visoka. Kao da nisam jedna obična pišulja koja još ni nos ne zna obrisati kako treba. Ali, pamtit ću gladiole koje su se pod kišom povile prema tlu na stazi u njegovu dvorištu. Prekorno sam ga upozorila da to nije red. Pokorno je sutradan povezao gladiole onako kako je znao. I umio.
Ni njega nisam voljela. Nije bilo kemije, tako sam si govorila. Ali, uvijek je u mom srcu imao posebno mjesto. Svake godine mu za rođendan poželim ljubavi. Kažem kako oduvijek taj dan pamtim po njemu, i kako ne znam jesam li ga ikad zagrlila. Kako sam imala sreće što je bio dio mog odrastanja. Da je bio moja zvijezda vodilja. Kako sam računala koja ću godina faksa biti kad 1994. bude svjetsko prvenstvo u košarci. U međuvremenu je sve otišlo u vražju mater. I, odrastanje, i fakultet, i svi moji snovi, i sigurna sam da tog prvenstva nije niti bilo onomad...
Ali, koliko god rijetko, i koliko god nedovoljno, on je uvijek bio dio mog svijeta.
Tako je i danas.
Umalo nisam umrla kad je ove godine stigao odgovor u kome piše da smo bili veoma blizu jedno drugom, ali ipak tu blizinu nismo iskoristili kako smo mogli. Kaže da mu je žao što je uvijek bio na distanci i pazio šta će drugi reći. Kaže da nije imao mangupsku "petlju" za nešto više. Kao mator mi priznaje da se sjeća kako se radovao mojim dolascima ljeti. Da me gledao drugačije, ali se svim silama to trudio sakriti. Čekao je da porastem. Pa, smo onda zbog te "loše taktike" ostali lišeni zagrljaja. Da imamo još jedan život osim ovog, sigurno bi bilo drugačije.
Sada, s odmakom od godina i vremena u kojem sam odrastala, znam da je moralo biti baš ovako.
Jer, uvijek najprije pitaš svoje srce. Ne možeš srce natjerati da voli. Niti možeš bježati dovijeka.
Sve su nas sustigle naše priče.
I, svi u svojim glavama i srcima nosimo propuštene prilike, neuzvraćene ljubavi, preispitivanja, samo-optuživanja… A, nema smisla.
Jer da je trebalo, sve bi se već odavno dogodilo.
Oznake: ljubav, propuštene prilike
22.05.2013. u 23:55 | 0 Komentara | Print | # | ^O onim razgovorima
Kad sam kao studentica nastavila svoj folklorni put, naučila sam kako se igrom na sceni pokazuju tri najvažnija elementa u životu: seks, ljubav i smrt. Nisam baš zdušno prihvatila tu tvrdnju, no godinama se ista podvukla pod moju kožu i primjećivala bih je i tamo gdje je ima i tamo gdje je nema…
Kad se sve zbroji i oduzme, na ta tri elementa zapravo temelji se sve, i naš dolazak i odlazak sa ovog svijeta. Ono što se događa između stvar je percepcije i umijeća plesa: kako si zasviramo, tako ćemo i plesati…
U mojoj kući nikad nije bilo zabranjenih tema, ili onih koje su se prešućivale: čak štoviše, bilo je onih koje su se preglasno izgovarale, barem za moj ukus. O svemu se lamentiralo, svi su sve znali, nije bilo povlačenja, nije bilo predaje.
Još i sad pamtim vrtoglavicu koja me prikovala za kuhinjski element, kad je 'meine liebe Mutter' poslagala neku čudnu aparaturu na kuhinjski stol. Tad sam imala čitavih 15 godina. Bila sam zbunjena i sluđena, ali moja se mama Jelena nije dala smesti.
Ona se zapravo nikad nije dala smesti. Uvijek je bila ispred svog vremena: u svim segmentima života. Nije se ustezala reći naglas istinu, nije prešućivala laž, nije uzmicala. Tako ni tada nije posustajala. Po stolu je poslagala svu tada raspoloživu zaštitu od jednog elementa: seksa.
Ponosno je upirala u kontracepcijske pilule, dijafragmu, i nešto najveće na tom stolu: spiralu. Meni je bubnjalo i tutnjalo i u glavi i u ušima, i zapravo od tog razgovora ništa i ne pamtim. Živa je ostala samo slika tih stvarčica na stolu, i mama koja na kraju kaže da ako sam pametna, znat ću kako i kad uzeti sve ovo u obzir. Njeno je bilo da mi kaže da ne bude poslije kako nisam znala.
Sve u svemu, ona je taj 'onaj' razgovor obavila, bar što se mene tiče, prerano. Jer, ja još dugo nakon toga tu temu nisam uzimala u obzir. Na moju veliku sreću, ili ipak žalost.
Kao danas pamtim kad je moj 'đed Milan' započeo sa mnom jedan od onih razgovora. Valjda je mislio da je vrijeme. Imala sam nekih 17 godina, kad me moj omiljeni predak upitao imam li đuvegiju. Vrtjela sam se oko stola kao ringišpil, i mucala, zastajkivala. Đed je rekao da zna da imam đuvegiju, i da budem pametna, jer taj mali može biti dobar, ali nije od najboljeg materijala sazdan. Da ne kažem, baš riječima koje je gotovo uvijek koristio u ovakvim i inim prilikama. Još i sad mi srce zalupa kad se sjetim tog razgovora, jer sam, ma koliko pričljiva i vesela na prvi pogled, zapravo bila vrlo stidljiva. Taj su mi put obrazi bili žarko crveni.
Taman tih godina, još i sad vidim jasnu sliku moje, opet mame kako je ponosno umarširala u naš novi stan sa jednim velikim crvenim ruksakom na leđima. Drugi je mitlala u rukama. Dvije vreće za spavanje nekako je ugurala u hodnik. Stajala je nasred polumračnog hodnika s tom skalamerijom na leđima i ponosno izjavila kako jedva čeka trenutak kad ćemo moja mlađa seka i ja staviti ove rance na leđa, pa put mora auto-stopom. U dnevnoj sobi pravio se da spava moj gospodin otac. Ali, čula sam po ubrzanom disanju da je bio u pred-infarktnom stanju.
Ja sam jedva progovorila da nisam za tu vrstu avanture, i da ne volim ruksake, šatore i auto-stop, na šta mi je mama rekla da bolje da šutim jer da ću joj biti zahvalna kad jednom ostarim.
Nisam stigla konzumirati ovu avanturu. U moj je život stigao neki drugi manevar. Onaj ratni. Ali, stopirala jesam, mimo svoje volje. Bez ruksaka na leđima. Tad sam nosila neki drugi teret, no o njemu nekom drugom prilikom.
Kako bi zatvorio krug dolaska i odlaska, prije deset godina, moj deda je povukao mene i moju mlađu sestru u stranu, i rekao kako zna da će umrijeti, i to vrlo brzo. Zamolio nas je da ne dozvolimo onoj ludoj materesini i baburini da dovuku popa, jer da će se on kamenicama 'itati odozgo. Kako znaš da ćeš biti gore, pitala sam ga kroz smijeh, da zatomim suze i knedlu u grlu. Otišao je pet dana poslije. Žalim što nisam bila dovoljno glasna da zabranim materesini i baburini to što su ipak dovukle popa. Jer, taj naš 'onaj' razgovor je bio važan, jednako važan kao i onaj koji smo vodili (ne)ravnopravno s mojih 17 godina.
Kako god bilo, moji su preci svoje razgovore sa mnom obavili onako kako su znali, ili ipak onako kako su htjeli. I, ma koliko da sam onda bila zbunjena, sada znam da ću 'one' razgovore o tri najvažnija elementa u životu s mojom djecom voditi baš na taj način: glasno, bez uzmicanja, da ne bude poslije kako nismo znali.
Kad se sve zbroji i oduzme, na ta tri elementa zapravo temelji se sve, i naš dolazak i odlazak sa ovog svijeta. Ono što se događa između stvar je percepcije i umijeća plesa: kako si zasviramo, tako ćemo i plesati…
Oznake: seks, ljubav, smrt, oni razgovori
14.05.2013. u 10:04 | 1 Komentara | Print | # | ^