Baka Verica
Najbolje funkcioniram kad, onako iz vedra neba, odlučim napraviti određene stvari... I, onda se, čudom, karte otvaraju, špil se poslaže kako treba... I, sve je gotovo za tili čas...
Tako sam danas, odjednom odlučila, pogurana jednim pozivom, da odem do Ureda državne uprave iliti pak Agencije za plaćanje da odradim jednogodišnju obavezu naspram istih poradi eventualnih poticaja (majušnih, sićušnih, ali ipak poticaja)...
I, krenuh u napast danas u podne. Nekako je išlo nizbrdo, niz ulicu. Koturali smo se kao klikeri…
A, onda, nakon što je činovnički ceh odradio svoj dio ropstva naspram nas sitnih poljoprivrednika koji nit' imamo plasman, niti nade da će istog biti, upitam svoje potomke žele li na sladoled... Odmah, istog trena sam požalila... Ali, nema natrag. Po milioniti put u životu shvatih šta znači najprije promisliti...
Krenusmo put sladoleda...
U gradu komešanje, gužva, vrućina, sparina, pa opet gužva... Činilo mi se da je onaj semafor bar pet minuta bio crven dok smo stajali na pješakom prijelazu...
I, da je mi je sunce tuklo ravno među sunčane naočale, nekim čudom tražeći put do nezaštićenih i zamućenih očiju…
Moji ljudi su zadovoljno skakutali i jeli svoj sladoled… Ja sam hodala kao lancima okovana…
Kad smo krenuli uzbrdo, natrag prema kući, tih par metara bili su dugi kao vječnost. Jedva sam disala… Sljepoočnice su tukle u čelu, srce je kucalo ubrzano, dah postajao sve plići…
A, onda na brdu, usred moje ulice ugledah baku Vericu, koja je odavno prešišala osamdesetu, kako glave umotane u maramu, duge suknje i još dužih rukava, u jesenjim cipelama, brzim i sićušnim korakom prelazi ulicu, kao da se utrkuje sa svojom sjenom…
Molila sam sve svetce s neba da se sretnemo u hladu drveta jer će baka Verica htjeti stati i pričati o lavandi, o pčelama, o nagloj promjeni vremena, pitati kako je u školi, i jesam li posadila cvijeće koje mi je dala…
Srele smo se u hladovini orasa…
Veselo je zapitkivala, gotovo poskakujući u mjestu. U rukama je nosila dvije velike reklamne vrećice jednog tržnog centra, prepune nečeg… Ne odveć lakog, naravno…
Poželim je upitati od čega je sazdana… Otkud joj tako lak korak? A, život je nije mazio. Nikako nije. Čula sam to od starijih ljudi u ulici… Ipak, korak joj je lak poput razigranog djeteta.
Danas će još koji puta proći ulicom, sigurna sam u to. Ne posustaje, ne gubi korak sa svojim godinama…
Jednom ću je morati pitati za recept… Ako se ovako rasijana i dekoncentrirana sjetim!
