Sjećam se tog dana kao da je bio danas.
Telegramom mi je stigao poziv za razgovor na posao.
Mislila sam da sanjam.
Mene netko zove na razgovor za posao na takav svečan način.
Otišla sam na adresu koja je stajala u vrhu desnog ugla brze i skupe poštanske usluge.
Nisam imala pojma tko je toliko bogat da raju telegramom zove na razgovor za posao.
Od kojeg, vrlo vjerojatno, neće biti ništa.
Ušla sam u dugački hodnik, u kojem je stajalo na stotine ljudi. Ukupno nas je bilo 800.
Neki s fakultetom. Oni su odlepršali najprije, jer oni unutra nisu htjeli ove s fakultetom. Ipak su formalno pametni.
Onda su odlepršali oni s osnovnom školom. Njih je, obrazovnom i zakonodavnom sustavu hvala, ipak bilo najmanje.
Onda su, iz tog dugačkog i mračnog hodnika odletjeli oni koji nisu imali ni minute radnog staža. E, tih je bilo najviše.
I, konačno se na kraju hodnika mogla nazrijeti kakva – takva svijetlost.
Skontam da nas je preostalo taman toliko koliko je bilo u mojim svatovima. Znala sam oduvijek odbrojiti baš toliko.
Brzo su i ovi ispred mene izlazili van.
Žalili su se da su završili neke tri godine fakulteta koji je fakultet, ali to zapravo nije, a ovi ih nisu svrstali ni u jednu od gore navedenih kategorija, pa su čekali svoj red.
Izlazili su ljudi žaleći se da ih oni unutra pitaju znaju li šta se radi na tom poslu za koji smo svi dobili poziv telegramom.
Meni je to bilo presmiješno.
Ali, da ne bude da nisam znala, dam si truda i krenem od vrata do vrata kancelarije u tom dugačkom hodniku.
Sve su pripadale jednom ministarstvu. Nebitnom za ovu moju priču o traženju posla.
Vratio mi se osmijeh na lice. O, pa ja itekako dobro znam šta ovi lelemudani iza vrata traže.
I, konačno uđem.
Sve troje sjedećih članova komisije me pozdravilo s osmijehom i prozvalo nadimkom.
Kontam da me znaju ljudi.
Sjednem, smiješeći se, i pokušavam u svoju netom ofarbanu plavu glavu dozvati likove iz komisije.
Pojma nemam.
Ali, kako to biva u ludarama ovakvog tipa – oni se predstavljaju meni, sve im neugodno što ih ne pamtim najbolje.
A,radili smo silu projekta zajedno. I, baš sam im pasala, onako karakterno. Smijem se kad je teško, vučem kad treba, ne prigovaram. E, jedino malo previše psujem. Vidim – znaju me ljudi.
I,kreće suludi razgovor za posao. Počinju s time kako sam ja jedina od 800 ljudi koju neće pitati znam li šta oni rade tamo. Šteta, promrsim sebi u bradu. Jedva sam čekala da me to i pitaju. Kažu – nema za tim potrebe, jer ja znam šta oni rade.
I, razgovor je trajao, potrajao više nego što je pola od onih 800 proboravilo unutar komisijskog dometa. Klepetali smo o mojim bivšim šefovima, koji su, po njihovom stručnom sudu, bili sve sami budalaši. Složih se u jednom dijelu.
Onda smo se smijali njihovom šefu, jer kažu – pamte kako sam ga naguzila. Tako su rekli.
Meni je silno bilo žao što ima jedan zakon u ovoj državi, a koji meni ne bi tolerirao takvu nasladu da snimam ove likove. Njih dvojicu i jednu nju.
Od silnog lamentiranja o bitno-nebitnim temama, nadođemo i na onu zbog koje sam došla tamo.
Kažu mi da nema za mene mjesta tamo, jer da oni ne trebaju nikog pametnog.
Steglo mi se u grlu.
Ne zbog njihovog laskavog komplimenta, nego radi činjenice da sam znala da ću i ja odlepršati poput svih onih prije mene.
Provučem nekako kroz zube da molim da me prime, jer da imam dvoje male djece, i da neću biti pretjerano pametna na tom poslu, da ću treptati bez da mislim ijednog dana.
Ne vrijedi, sve troje su slegnuli ramenima. Oni su tu ionako fola radi. Jer da će ministar odlučiti koga će primiti.
Pa, zovite ministra i recite mu da hoću razgovarati s njime, bila sam ustrajna u vjeri da ću se dopasti ministru.
Zašto, ustuknuli su gotovo šokirani.
Pa, zato što mislim da nema smisla da zaposlite sve troje preko veze, nije li tako?
Zaposlite dvoje, ili jedno, da uslišite molbe neke važne žabe.
A, onda zaposlite nekog kome očajnički treba posao. I, evo mene. Jer ću raditi za sve troje, i šutjeti kao riba. Znam ja to kad hoću.
Odavno sam naučila lekciju kad trebam mijenjati sebe kako bih se zaštitila, a kad mogu mijenjati svijet.
Nisam uspjela.
Nisam promijenila svijet.
Nisam uspjela ni sebe zaštiti.
Jer sam gorko plakala nakon što sam izašla van.
Tad sam službeno prestala tražiti posao.
To je bila kap koja je prelila čašu iz koje sam pijuckala godinama, vjerujući u pravedni i pošteni svijet.
Lišen podobnosti i formalnih sadržaja.
Ne znam koga su primili na taj telegramski posao.
Vrlo vjerojatno nekog tko i nije bio u tom hodniku. Da ne gubi odveć dragocjeno vrijeme jednog bezveznjakovića.
Gore prozvani ministar, ubrzo će se ispostaviti, pokrao je državu, i to priznao pred sudskom vlasti ove države. Za nagradu je dobio kaznu da jednom dnevno očisti dvorište na svom salašu.
Da zeru bude društveno koristan!
Sve ovo gore navedeno sam izmislila.
Jer, takvo što ni u snu ne bih bila u stanju odsanjati!
Post je objavljen 18.09.2017. u 16:26 sati.