Walking with Satie

utorak, 30.11.2004.

Budi sam na ulici

Danas sam igrala graničara sa svojim mislima- bacala sam ih sporadično- one su bile moji meci za hvatanje ljudi.


I sjetila sam se:

I bubnjam u prazno, udaram ritam, kao da će on vratiti nešto što je otišlo- o ne, nema nade za vraćanje- i mene ne boli mogućnost nečega što nije bilo, već nečega što je moglo biti.



Potiskujem- moj alter-ego GORI! (Probudi se, pokreni se!)
Ne dam mu da- IZGorim s njime. (Probudi se, pokreni se!)



Potiskujem- vrijeme će pokazati kad je vrijeme za suočavanje. Večeras, ipak, vadim revolvere, laštim ih i brojim brzinu okreta, brzinu pokreta- ruku!
Večeras, ipak, spremam ih- za vrijeme kad je vrijeme.



A onda- možda i preživim dvoboj koji me čeka.







("I kao da je bilo nekad, i kao da je bilo tu, pod velikim svetlim suncem pod velikim svetilim svodom...mi imamo snage, mi imamo snage za još dan. Prolaze brodovi, trube u čast, zove na uzbunu. Deca uče da plaču, deca uče da poznaju svoj glas." EKV)

ponedjeljak, 29.11.2004.

This is the day

Ovaj dan je rezerviran samo za nju: Malecka dobro došla na Zemlju :)

nedjelja, 28.11.2004.

How does it really feel ?

Dok pod stopalima ti teče more i prolaze kontinenti, a ti ničiji stanovnik tražiš svoj grad, i ne shvaćaš da si stanovnik svijeta?





U praskozorju dok određuješ koje misli će ući u tvoj dan.





Dok čekaš na prolaznika koji će postati tvoj vozač kroz svjetove megalomanskih povrataka?





U ponoć kad san ne dolazi na oči, a ti brojiš okvire spremne za razmontiranje.





Dok nudim ti čekić i toljagu-izaberi- kojima ćeš razbiti staklo što nas dijeli- tu hladnu površinu odijeljenosti.





Ovako, dok volim te na daljinu-dok te nema da te zagrlim i privijem se uz tvoje toplo telo.





Osjećam se kao milion svjetova, umornih od uzastopnih mijena- odijeljenost od vremena, brojim vrijeme kad ćeš doći i povesti me.


Ne pitam gdje, ne pitam kad. Čekam.



Kako se osjećaš? Kako?

subota, 27.11.2004.

Silencio III.

Pretvaram vrijeme u paragrafe- tebe smještam na onoj najdonjoj, nimalom manje važan od drugih, upravo možda najvažniji jer ti si sjećanje što bije ispod moje kože-tanke- za poglede prozirne.


Kompromitirala sam svoje riječi, za riječi drugih, sebi svevažna htjela sam postati važna.


Moje fado misli se rasipaju, gradim kuću na obali, pa je razgradim.


Sastavljam puzzle, pa ih rastavljam.


I sjećam se sebe- vječno optimistične djevojčice koja je u osnovnoj školi htjela uvjeriti svijet kako je bolest izlječiva snagom pozitivnog mišljenja- svemiru sam se nudila kao pokus-moja vjera bila je bezgranična.


A onda me pukao pubertet- negdje između pritajio se drug optimizam- na površinu izbio je onaj pritajeni, manje blizak, pesimizam, a s njime i njegova prijateljica depresija.

Tada se u meni pritajila i vjera u snagu misli.


Sve dok me novostečena prijateljica depresija nije natjerala na razmišljanje, tjerala me danima, noćima, tjerala me da se osamljivam, da se opipavam, pounutreno da se osluškujem, svijet da ispitujem šišmišovim ušima, i da naučim vjerovati nečem manje opipljivom od osjetila.
Tjerala me, mučila, misli kasapila, bojala u crveno, u noć crno- sve dok iz mene nije opet istjerala bijelo svjetlo sunčanog optimizma...

I tako omražena neprijateljica, postala je dobro došla prijateljica koja mi pomaže da se shvatim kad se ne shvaćam, da se zamislim kad se ne zamišljam, a trebam.

Pomogla mi je da shvatim da su procesi u nama mnogo manje neshvatljivi, no što nam se na prvi pogled čini, kao što mi je pomogla da mi se vrati vjera- da je snagom misli sve moguće...

petak, 26.11.2004.

Trip Away

Masa ljudi oko nas= je masi zvijezda koje ti pripadaju kad nema nikoga, baš nikoga da te drži za ruku onda kad ti je potrebno.
A nekad ti je potrebna ruka-da te drži.

Vodopropusnost moga srca stoji na raspolaganju jer, opet, noćas izlazim-pokloniti se punom Mjesecu.
On isti je ovdje i u Dubaiu, dok čekam da se most Al Maktoum otvori za red kaosa ispod naših prstiju.







Moje srce stanuje na Istoku, ono je najočitija transparentnost kaosa.
Sublimiram pustinju i more-u raskoraku žuto-modroga-zaranjam.


Postajem kameleon, delfin, pronalazim kamenje, zakopavam lice.


Zaokružujem ciklus, započinjem niz, kvadrat, pravokutnik, kocku.


Vježbam se disanju, izdisanju, osluškivanju.


I pretvaram se u haiku u kojem je sve neočigledno očigledno.

četvrtak, 25.11.2004.

Hajde, budi mi frend- again

Danas sam srela nekoga koga nisam srela en face već jako dugo, zapravo mogla sam izbjeći taj susret, ali nisam htjela, zapravo implicirala sam ga na određeni način.

I bila sam ležerna, i držala sam ruke u džepovima, smijala se i pažljivo slušala govornika.
Doista, bila sam ležerna- na sebi svojstven način. Nisam osjećala grč, ni ljutnju, ni nelagodu, samo ležernost i želju da tu osobu potapšam po leđima- i potapšala sam je: nesputano, ležerno.


I pričali smo: kao da nikad nismo prestali biti bliski- kao da je ono nešto između nas nestalo- ono nešto što je bilo uzrok svoj nelagodi. Ali nije- nije nestalo.


Vidjelo se to po pokretima tijela, po prepažljivom uživljavanju u tričarije, u nenadanom odlasku pa povratku- dok sam ja čekala i promatrala.


Zapravo sve je nalikovalo na san- kao da se taj susret nije ni dogodio.
Osjećam da je u mome mozgu taj susret na backspac-u.
I zato- memoriram ga riječima, jezičnim znakovima, sadržajem, datumom i brojem.
Jer, kao što je jednom rekao: vraćaš mi za prošli život...

A ja sam mislila: bezeobzira na prošle živote, ovaj sadašnji nije bio fer, o ne!


A nisam bila ni ja, a ni ti!


I jednostavno karte se nisu složile!


Mjesec se nije složio s tvojim Marsom.


Tvoja Venera se htjela složiti s mojom, ali moja, u Ovnu- napale te!


I ponekad- znaš, potrebno je više od ćutnje, od puno riječi, a malo djela.


Ponekad je potrebno nešto što zove se: AKCIJA!


A akcije je bilo previše, ali u pogrešno vrijeme, o da!


I zapravo, sad kad gledam, sve je u redu, sve je u savršenom redu!


Baš onako kako je i trebalo biti!

srijeda, 24.11.2004.

Voice off

Zarazne su tvoje misli, iščekivanje slova koja nastaju u zbunjenom trenutku prije sklapanja očiju, moje riječi se više ne čuju.


Moj glas je nestao- opostojanost se preselila na pounutrenost snova. Ne sjećam se onoga što sanjam- tek pokatkad kakva sirene ili razoran zvuk protutnji mojim sjećanjem- u izmaglici se gubim- napipavam.

Lelujaju prilike pored nas, zadubljeni u rječnike, tražimo smisao za kontekst.
Prevoditelj kojem ne žele dati zasluženu nagradu- nezasluženo se kažnjavamo samokritikom iz novina.

utorak, 23.11.2004.

Retuširani Retro

Ispala sam iz kruga- retro emocije.
Utrnula od hladnoće- tako želim.
Moje skandinavske misli osjećaju svoje skandinavske gene koje me gone na sjever.

Ne mogu više gledati, paziti, nazirati, nadzirati jer odavno ne žalim za propuštenim prilikama, koracima, mogućnostim, događajima.
Ne vjerujem u propuštne prilike, mogućnosti, događaje.

Moje retro.emocije se vraćaju.

Bijela svjetla-opostojanost koju želim nekome dati.





Moj kompjuter mozak za potopljene želje, kablovi izgubljene veze ka svemiru mogućnosti preživjele su ocean bistirne koji je došao s plimom.
Plimni val se naselio u moju sobu, moja naplavljena stopala, i glasovi s cd-a u 6 ujutro su me probudili...

petak, 19.11.2004.

Black Heart

Ponekad mi ne preostaje ništa nego da se iskidam na komadiće, kao što kidamo komadiće papira.


Večeras želim pričati o sebi.
Jer (mada jer gramatički ne smije biti na početku rečenice, ovdje je izrazito stilskog kartaktera, kao što je pisac bio izrazito stiliziran kad je pisao o Grobnici za Borisa Davidovića) sama sam sebi svevažna, skoro najvažnija, i mada ne želimo priznati mi smo si najvažnije biće na svijetu- ultra smo altruisti i pozitivisti upravo radi sebe.Evo ja priznajem!



No, to nije ono bitno..



Kidam se na komadiće, šaljem se u svijet kao paperje nevidljivih čestica koje plutaju prožimajući nas nespokojem.
Prožimam se Calexicom ( kroz njih se osjećam- večeras)!



Sutra moj najbolji frend će biti piva! Uzet ću je hladu, prožeti prstima, i žitko ispiti u naletima, u valovima, u olujama noći. A onda ću olujno raspojasanih emocija , nakon što ih ispovraćam iz sebe, vratiti se na plesni podij kako bi se plesom sabrala.



Svi misle da je najteže sabiranje- o, ne, najteže se iskidati na komadiće- jer smo tako prokleto uporni u vjerovanju u cjelovitost naše neponovljive težine ka savršenstvu.




Nisam ni blizu.

Ni na neko vrijeme- nisam ni blizu!


Moje srce je kvadrat.

Ispod mene svijetovi lepršaju.

Večeras se ne snalazim, jučer se ne snalazim....




Kidam se noćas!





Suhi nabori mojih misli lepršaju pred mojim očima; vrijeme je da ih sklonim negdje gdje su nutarnje fotografije zanijemile pred ljepotom svijeta- tamo neće osjećati teret svog nesavršenstva

srijeda, 17.11.2004.

Nj snav lin (sub ros)

Snovide nas naši pokreti kojima obujmljujemo živo postojanje. I kad napuštaš svoj život, ne zaboravi uzeti svoj vrt u kojem si posadio snove.


Tlo pod nogama je još uvijek čvrsto- ništa se ne događa....
Potresi koje očekuješ mimoilaze nas jer-spadanje maski je vraćanje posuđenih imena nespokojstvu prošlosti- koje je iza.


Ne okreći se!





Večeras su mi usne crvene- opaljene burom iskrivilo se ogledalo moga bijelog lica.
I kad se promatram u ogledalu crvene galaksije kao da prebirem nevidljivu granicu one sebe koja je neuhvatljiva pogledom- ćutim se drugačijom.



Iznenađuju te mozaici moga lica, plaše te moje riječi.


Želim postati Dalila svojoj samsonskoj kosi- odrezati je u nepravilnim intervalima smijeha, i postati dio nekog drugog svemira boja- mada znam: to nema veze s kosom.






Odakle nam toliko vjerovanja da ne vjerujemo više disanju mora?

utorak, 16.11.2004.

Les Echos Editions

Zapravo nikad nisam osjećala ljubav za Rusiju, niti sam ikad zapravo imala želju otići tamo, ne znam zašto, nikad nisam osjetila ništa prema toj zemlji- do jučer.





I od jučer razmišljam o tom nečemu u toj zemlji.
Možda je to zato jer mi sinoć nije promakao izraz lica kapetana podmornice, niti boja njegovog telefona, niti njegovih zavjesa.
Kad se sjetim izraza njegovog lica, sjetim se sebe koja korača Kavkaskim krugom kredom- ja i Brecht smo tad drugovali neobično mnogo.

ponedjeljak, 15.11.2004.

sleepers vs. sattelites

Satelit sam i antena za sve vaše napuštene misli, kao izbjeglice sele se k meni. Razočarani, tužni jer su napušteni. Zbrinjavam ih, utopljujem, grlim i ljubim, svojatam kao da su moje.
Nudim im šalicu čaja i dobro društvo na toplome, a onda ih promatram kako se druže i kako ponovno rastu, dobivaju samopouzdanje za svoje postojanje.

Kad stigne proljeće puštam ih van, kako bi se sazrele i samopouzdane vratile vama, da vas bodre nakon naporne zime, da vam otvaraju oči svijeta kucajima srca ispod tople kože.
One vam pomažu da se sjetite sebe.

A kad se sjetite krenut će te na put ulicama grada,
na uglovima ulica ja ću vas čekati kako bih vam podarila svoje srce- sasvim zasluženo će biti vaše.
Prepoznat će te me po položaju mokrih ruku.
Iz njih će kapati ljubav.

Vrijeme je!

nedjelja, 14.11.2004.

Smalltime Shot Away

Nismo spremni za odumiranje, nismo spremni za prepuštanje jer nije vrijeme- jednostavno nije vrijeme. Koraci u noći. Trčanje. Tišina neispuštenih glasova. Glazba.
Eliptičnost naših pogleda u prolazu.
Nije gotovo- hej nije gotovo.
Mi smo masivne planine postojanja, na našoj koži urezani su tragovi- hej tragovi.
Ne zanemaruj ih!
Osluškujmo se. Bez lica. U prolazu! Ne zaboravljaj da se poznaješ kroz sate trenutaka, naizgledno beznačajnih.

Zašto ih se odričeš tako lako?
Treptaji udisaja vrlo brzo se kreću.
Diši!
Ne zaboravi vratiti orginalno lice svoga srca za kisik svijeta.
Diši!
Izaberi stvari koji ti pripadaju, ne odustaj od njih.
Diši!
Mi smo masivne planine postojanja, na našoj koži urezani su tragovi- hej tragovi.
Ne zanemaruj ih!
Naše pore su spremišta ljubavi, ako ne dišeš, začepit će se.

Diši! Diši! Diši!




Znaš li ?

subota, 13.11.2004.

Uniao Lisbo

Večeras sam nuklearna.

Tražim se u knjigama u kojima sam se ostavila pred par godina, u knjigama u kojima sam osjetila prve bljeskove sebe- one bljeskove koji su me doveli do ruba horizonta- onog istog koji je bio dodirljiv sa suncem- na meni je bilo da zakoračim i uđem u svjetlost svijeta, svjetlost sunca.

Nisam ušla.

Vratila sam se jer sam mislila: sad znam put, svima ću reći o putu za Sunce, a onda ću i sama pretočena sunčevim dodirom osunčano utopiti se u njega.

Nisam znala za moć zaboravljanja.
Isprva sam pričala o horizontu, o putu do njega, o slanoći mora i kapljicama na mojim prstima.

S vremenom moje pričanje je bilo tek tiše -tek povremeni su me shvaćali ozbiljno.
Isprva sam se trudila- a onda sam prestala.

Usput, zaboravila sam na put, sjećavši se horizonta, sjećavši se Sunca.

Sad- još uvijek se sjećam.
Sad- kapljice mora prinosim ustima- okusom se vraćam u vrijeme kad sam mogla sve- u vrijeme kad je sve bilo moguće-u vrijeme kad sam osjećala bezgraničnost svojih nuklearnih misli.

Penjem se na izbočine svoga tijela i vičem: još uvijek mogu sve- mogu sve!!!! Ja zovem se NEBO.

petak, 12.11.2004.

Indian Vibes

Očekivala sam, a nisam znala da očekujem.
Probila sam šifru za svoje uplakane oči-ukradeni stihovi nečijih tuđih postupaka.
Ovu noć sam opet ona što se prelama dok zatvara oči i vidi Mahatmu narančastih očiju kako odlazi...

I sve ima svoje razloge.
I sve je uredno posložena igra kozmičkih treptaja i frezija u cvatu.

Znam to po uredno složenim stvarima, ostavljenim na odlasku.
Znam to po fotografijama na ulicama Beča- jednog ljeta, iza mene.
Znam to, mada zapravo ne znam razloge.

Sklona sam iskrivljavaju prostorno vremenskih udisaja- obrađujem podatke i kad ih ima premalo, bojam platno svoga vizira i kad boja nema- ostaje samo ona tamnih tonova.

Zašto ostaju uvijek boje tamnih tonova?
Možda u ostale dane koristim previše svijetlih- istrošim ih preveć.

Umjerenost je vrlina- Grčka na vrhu trepavica me promatra.
Umirena sklupčavam se u noć- prepuštena ulicama grada, kao izbjeglica iz besmisla.

Sjećam se...
Stranica broj 56.

Okreni je- za mene- ovu noć!

Još 4 minute.....

četvrtak, 11.11.2004.

Pješčani ditiramb

Više od riječi ispisanih na platnu noći, volim dodir vrškova jezika u sudaru svjetova (na rubu usnenih postojanja).

Na putu za pješčanost naših osjećaja, vjerujemo da nas čeka nešto sasvim golemo kao što je Mont Everest, kao što su vrhovi Himalaje, i ne prihvaćamo ništa manje od toga.
A što ima loše u pustinjskom arhipelagnom pogledu, u susretu sa kameleonima naših srčanih misli koje mijenjaju boje s krajolikom pustinjskog pejsaža, s krajolikom oaznih trenutaka koje nailazimo usput. Ta znaš da volim sunce, ta znaš da sam addicted to sun....
I zato odgovaram ti: najviše volim dodir vrškova jezika u sudaru svjetova, na rubu usana postojanja jer u tom trenu sve smo i sve nismo od vlastitih očekivanja.. U tom trenu naša jednakost je plus minus beskonačna.
Tad oboje smo pustinja i oaza i sunce i ditiramb nečeg što zove se JEDNOTA nas samih.


Mada, imaš pravo, s Himalaje je pogled, ali je prokleto zima....brrr...

srijeda, 10.11.2004.

Tko je ugasio ljeto?

Lennon je pjevao o Istant Karmi i o tome da svi mi sjajimo dalje, nadalje...
Čak i kad je ljeto ugašeno?
Čak i kad nas zima zaskoči iza ugla otrgnuvši nam iz ruku posljednje komadiće svjetla, sunca-onog toplog.... zar vas to ne podsjeća na odnose katkad?

U jednom trenutku ste divno razgovorljivi s drugima, ophodite se razdragani otkrivanjem te nove osobe, a onda odjednom zahlađenje, ili privid zahlađenja jer se komunikacija ohladila.
Kad se ljudi međusobno počnu otuđivati- kad njihovi donedavno dubokoumni sveprožimajući psihološko i intelektualno inspirirajući odnosi počnu nalikovati tek usputnom ophođenju sa površnim znancima- onda počne komunikacija o trivijalnim stvarima (o ne, ne podcjenjujem trivijalnu jednostavnost- baš naprotiv, ima i ona svoje zašto..), o tome kolike su cijene kojih artikala, koga su sreli na putu doma, što je tko kome rekao, i koga odavno nisu vidjeli..

Volja za komunikaciju postoji jer ona je većini ljudi osnovni temelj (razvijanja) bliskosti i znaju, ako pričaju sve nalike je tome da sve je u redujer i zavaravanjem da je priča o trivijalnostima komunikacija kakvu žele zapravo bolja od šutnje jer ubija ih šutnja- sve samo ne šutnja. U njoj nema ništa loše, ali do šutnje kakvu svi priželjkujemo treba doći kroz vježbanje komunikacije svih spektara, razina i levela. A to nekad traje!

Tko je ugasio ljeto, tko nam je oduze volju za komunikaciju, za razvijanje bliskosti i tko se nametnuo otuđenjem?
Zidovi, zgrade, ceste, satovi, avioni, televizija? Mi sami oduzeli smo samima sebi volju za komunikaciju- onu komunikaciju koja dovodi do šutnje razumijevanja.
I zašto se onda bunimo kad ne možemo s nikim ili rijetko s kim popričati o najnormalnijim dubokoumno površnim stvarima?

ponedjeljak, 08.11.2004.

Istok je 28 stupnjeva Celzijusa

Od jučer, točnije od sinoć, moje misli stanuju istočno i zapravo sve je nekako u mom životu Istočno jer Istok je na Istoku, a tamo je sve što mi treba! Tamo sam zapravo i ja sama! Zagnjurene glave u misli o potrebnom postala sam gnjurac u potrazi za ribom smisla. Optoci mojih djelovanja usmjereni su prema nutrini- jer u mojoj nutrini ima jedno more, u tom moru pluta jedan otok, na tom otoku živi jedan čovjek.



Sjećam se vremena kad sam sanjala o ljubavi- nekoj drugačijoj- iznenadnoj- i opet o ljubavi nekoj sasvim običnoj-sasvim mojoj, pounutrenoj..
A opet sjećam se i vremena kad nisam sanjala o ljubavi- promatrala sam je!

I želim zatvoriti oči, okrenuti leđa, zanjihati glavom, staviti ruke u džepove, udahnuti-izdahnuti i otići, otkoračati- na Istok! Želim promatrati svoju, našu ljubav!
A onda se naviknem na odsutnost topline, na zimu, na to da je definitivno prestalo kupanje, i da je Istok opet Istočno.


Ali brzo će biti da će Istok doći na Zapad, pa ćemo skupa biti Istočno od svijeta, doli našeg svijeta...

četvrtak, 04.11.2004.

Vrijeme je za nepromišljene odlučnosti

Ishitrenosti naših odluka ponekad nas odvedu upravo tamo gdje trebamo biti, mada zapravo mislimo da ne smijemo biti ishitreni; brzina naših misli i brzina prstiju brzim pritiskom samo na jednu tipku može nas odvesti u Brazil- recimo!

Ona je čudom tehnologije otišla- tamo!

Sasvim slučajno- poslala je krivu poruku- pravom čovjeku- i oni su započeli život- zajednički život preko žice.

Onda su se pronašli među svom divotom umjetnosti jednog Bienala u jednom gradu. On ju je dočekao na stanici. Doputovala je vlakom. Nisu govorili čak ni istim jezikom, ali su mislili isto.

Nije dugo odlučivala- zapravo nije uopće odlučivala jer je njena odluka bila toliko trenutna da se ne može reći o odlučivanju, bila je ishitreni bljesak volje za nečim – drugačijim- to se zove ljubav!

Moje odluke postaju ishitrene- pakujem torbu, i mada ne odlazim tako daleko, otići ću negdje gdje je također toplo- kao u Brazilu, i stisnuti se uz tijelo ljubavnika, i osjećati ću to nešto drugačije- nešto što zovem ljubav!

Noćas!

A sad krećem : TRI, ČETIRI- SAD !

RUN, LOLA, RUN !!!!!!!

srijeda, 03.11.2004.

Osjeti svoje srce kako kuca u mome grlu

Klaunske oči me promatraju- znam, opet je došao cirkus u grad, poznajem ga po glazbi koja me prati na uglovima ulica na kojima volimo sve i svi vole nas.
Večeras ću obući potpetice, navući ću masku i biti netko drugi- netko sasvim različit, netko od Vas sa ugla ulice?

Makar različit, zapravo sasvim isti.
Naši koraci i naša stopala rade iste pokrete. Mi se vrtimo u krug-godinama.
A onda, jednu večer, klaun dođe da nas obiđe, zapravo sasvim očekivano.
Trenutak koji smo čekali- došao je.
Naša rastvorena usta- smiju se.
Naši pogledi-smiju se.
Krug prestaje- niz se nastavlja.
Skidam masku i postajem klaun, obilazim kuće- promoviram smijeh!


p.s. Danas sam se kupala, o da, oborila sam svoj rekord, hej 3.11. je, a ja sam ronila, ja i delfini....opet sam slana i okusna!

utorak, 02.11.2004.

Pričaj mi opet o šumama

Treba mi vremena da prodišem, kad se uplašim života- jer nekad se uplašim.
Disanje me vrati u točku sebe odakle je sve počelo kad me izbacila utroba svemira, kad sam se prihvatila posla da se vratim- odakle sam došla- kroz pukotine ljudskog oka; i stalno taj osjećaj: zove me...
Sjećam se....


Treba mi vremena da se naviknem na buku netišine netolerancije. Nekad me zagluše ljubavlju zvukovi stabala, i njihovi šutljivi glasovi dok mi pričaju o sebi.
Grlim ih i tješim.
Grle me i tješe.
Sjedimo i gledamo kako je mjesec roz- po prvi put.

Netko te zove.....


Zar ne čuješ?

ponedjeljak, 01.11.2004.

Jednačenje po zvučnosti (cilj nije cilj)

Kad ostanemo bez pipljivosti među prstima, razložnosti među mislim, kad nam ruke postanu prazni dlanovi ogoljenih duša, a naša lica izobličene galaksije neprepoznatih zvijezda-vrijeme je za glazbu!




Jednom me netko pitao:- Ako treba postići cilj, koji je to cilj?
A jednom je netko isto tako rekao:Ako pogodiš cilj, promašio si sve ostalo!
Poenta gađanja nije pogoditi cilj, poenta je sav put do njega, sva priprema za njega, i svi doživljaji proživljeni tijekom putovanja.
Imati cilj je sreća jer cilj je pokretač koji nas vuče iz letargije. Ako nemamo cilj, zamišljeni, stvarni, opipljivi ili neopipljivi, ako živimo tek da bismo živjeli, ne trudeći se uzeti od života više, zašto se onda bunimo kad nam život ne nudi više?! Kad se ne trudimo spoznati sebe, kako ćemo život, jer život je samo refleksija nas samih.
- Sve je refleksija- rekao je netko pametan.

Ako ti je u životu mrak- upali svjetlo.
Ako ti život da limune- napravi limunadu.
Ako dobiješ ekonomsku, umjesto biznis klase- traži sjedalo do prozora, uživaj u ogledu, pogledu i budi zahvalan što letiš.

Komentari da/ne?

Ožujak 2025 (1)
Veljača 2025 (1)
Rujan 2020 (1)
Kolovoz 2019 (3)
Srpanj 2019 (5)
Lipanj 2019 (1)
Svibanj 2019 (3)
Travanj 2019 (5)
Ožujak 2019 (11)
Veljača 2019 (21)
Listopad 2018 (2)
Veljača 2018 (3)
Lipanj 2017 (2)
Veljača 2017 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (2)
Kolovoz 2013 (1)
Lipanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (3)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (4)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (1)
Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (9)
Travanj 2012 (1)
Listopad 2011 (1)
Kolovoz 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (1)
Rujan 2010 (2)
Kolovoz 2010 (6)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (2)
Svibanj 2010 (2)
Veljača 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Rujan 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)