«..i poslije Hirošime...prozirni otoci lebde u snu.Viđene stvari nestaju iz djela, a ostaju u sjećanju, u vrtovima koje zarasta vrijeme.» J.Kaštelan
Snovide nas naši pokreti kojima obujmljujemo živo postojanje. I kad napuštaš svoj život, ne zaboravi uzeti svoj vrt u kojem si posadio snove.
Tlo pod nogama je još uvijek čvrsto- ništa se ne događa....
Potresi koje očekuješ mimoilaze nas jer-spadanje maski je vraćanje posuđenih imena nespokojstvu prošlosti- koje je iza.
Ne okreći se!
U pukotini ogledala naziru se naše sadašnjosti modre i ljubičaste od ushita.
Večeras su mi usne crvene- opaljene burom iskrivilo se ogledalo moga bijelog lica.
I kad se promatram u ogledalu crvene galaksije kao da prebirem nevidljivu granicu one sebe koja je neuhvatljiva pogledom- ćutim se drugačijom.
Iznenađuju te mozaici moga lica, plaše te moje riječi.
Želim postati Dalila svojoj samsonskoj kosi- odrezati je u nepravilnim intervalima smijeha, i postati dio nekog drugog svemira boja- mada znam: to nema veze s kosom.
Kroz riječi i poglede naših misli zagrlile su se naše duše- to je dovoljno.
Odakle nam toliko vjerovanja da ne vjerujemo više disanju mora?