Više od riječi ispisanih na platnu noći, volim dodir vrškova jezika u sudaru svjetova (na rubu usnenih postojanja).
Pitaš se zašto?
Na putu za pješčanost naših osjećaja, vjerujemo da nas čeka nešto sasvim golemo kao što je Mont Everest, kao što su vrhovi Himalaje, i ne prihvaćamo ništa manje od toga.
A što ima loše u pustinjskom arhipelagnom pogledu, u susretu sa kameleonima naših srčanih misli koje mijenjaju boje s krajolikom pustinjskog pejsaža, s krajolikom oaznih trenutaka koje nailazimo usput. Ta znaš da volim sunce, ta znaš da sam addicted to sun....
I zato odgovaram ti: najviše volim dodir vrškova jezika u sudaru svjetova, na rubu usana postojanja jer u tom trenu sve smo i sve nismo od vlastitih očekivanja.. U tom trenu naša jednakost je plus minus beskonačna.
Tad oboje smo pustinja i oaza i sunce i ditiramb nečeg što zove se JEDNOTA nas samih.
Mada, imaš pravo, s Himalaje je pogled, ali je prokleto zima....brrr...
Na putu za Himalaje pogled
Nam je pao na pustinje podnožja
Rekli smo: hajde da potražimo kameleone i male pustinjske gmizavce,
Hajde da se obučemo transparento žuto
I da se volimo pustinjski, sunčano,
Da se volimo sve dok ne prebrojimo sva zrnca pijeska.
Ti si rekao, a ja sam pristal.