Ponekad mi ne preostaje ništa nego da se iskidam na komadiće, kao što kidamo komadiće papira.
Večeras želim pričati o sebi.
Jer (mada jer gramatički ne smije biti na početku rečenice, ovdje je izrazito stilskog kartaktera, kao što je pisac bio izrazito stiliziran kad je pisao o Grobnici za Borisa Davidovića) sama sam sebi svevažna, skoro najvažnija, i mada ne želimo priznati mi smo si najvažnije biće na svijetu- ultra smo altruisti i pozitivisti upravo radi sebe.Evo ja priznajem!
No, to nije ono bitno..
Kidam se na komadiće, šaljem se u svijet kao paperje nevidljivih čestica koje plutaju prožimajući nas nespokojem.
Prožimam se Calexicom ( kroz njih se osjećam- večeras)!
Sutra moj najbolji frend će biti piva! Uzet ću je hladu, prožeti prstima, i žitko ispiti u naletima, u valovima, u olujama noći. A onda ću olujno raspojasanih emocija , nakon što ih ispovraćam iz sebe, vratiti se na plesni podij kako bi se plesom sabrala.
Svi misle da je najteže sabiranje- o, ne, najteže se iskidati na komadiće- jer smo tako prokleto uporni u vjerovanju u cjelovitost naše neponovljive težine ka savršenstvu.
Nisam ni blizu.
Ni na neko vrijeme- nisam ni blizu!
Moje srce je kvadrat.
Ispod mene svijetovi lepršaju.
Večeras se ne snalazim, jučer se ne snalazim....
Kidam se noćas!
Suhi nabori mojih misli lepršaju pred mojim očima; vrijeme je da ih sklonim negdje gdje su nutarnje fotografije zanijemile pred ljepotom svijeta- tamo neće osjećati teret svog nesavršenstva