Treba mi vremena da prodišem, kad se uplašim života- jer nekad se uplašim.
Disanje me vrati u točku sebe odakle je sve počelo kad me izbacila utroba svemira, kad sam se prihvatila posla da se vratim- odakle sam došla- kroz pukotine ljudskog oka; i stalno taj osjećaj: zove me...
Sjećam se....
Treba mi vremena da se naviknem na buku netišine netolerancije. Nekad me zagluše ljubavlju zvukovi stabala, i njihovi šutljivi glasovi dok mi pričaju o sebi.
Grlim ih i tješim.
Grle me i tješe.
Sjedimo i gledamo kako je mjesec roz- po prvi put.