Kad bismo znali koja je zvijezda uvijek ista iznad naših glava,ona koja nas prati dok koračamo, gledali bismo je neprestano, ona bi bila naša stalna frakcija, naš međugalaktiči dodir sa samima sobom kroz sva bića koja je gledaju.
Od jučer, točnije od sinoć, moje misli stanuju istočno i zapravo sve je nekako u mom životu Istočno jer Istok je na Istoku, a tamo je sve što mi treba! Tamo sam zapravo i ja sama! Zagnjurene glave u misli o potrebnom postala sam gnjurac u potrazi za ribom smisla. Optoci mojih djelovanja usmjereni su prema nutrini- jer u mojoj nutrini ima jedno more, u tom moru pluta jedan otok, na tom otoku živi jedan čovjek.
U svima nama jedan otok- sam za sebe- sam za druge.
Sjećam se vremena kad sam sanjala o ljubavi- nekoj drugačijoj- iznenadnoj- i opet o ljubavi nekoj sasvim običnoj-sasvim mojoj, pounutrenoj..
A opet sjećam se i vremena kad nisam sanjala o ljubavi- promatrala sam je!
I želim zatvoriti oči, okrenuti leđa, zanjihati glavom, staviti ruke u džepove, udahnuti-izdahnuti i otići, otkoračati- na Istok! Želim promatrati svoju, našu ljubav!
A onda se naviknem na odsutnost topline, na zimu, na to da je definitivno prestalo kupanje, i da je Istok opet Istočno.
Ali brzo će biti da će Istok doći na Zapad, pa ćemo skupa biti Istočno od svijeta, doli našeg svijeta...