Danas sam srela nekoga koga nisam srela en face već jako dugo, zapravo mogla sam izbjeći taj susret, ali nisam htjela, zapravo implicirala sam ga na određeni način.
Ne želim u sebi osjećati nelagodu radi stvari koje su iza nas.
I bila sam ležerna, i držala sam ruke u džepovima, smijala se i pažljivo slušala govornika.
Doista, bila sam ležerna- na sebi svojstven način. Nisam osjećala grč, ni ljutnju, ni nelagodu, samo ležernost i želju da tu osobu potapšam po leđima- i potapšala sam je: nesputano, ležerno.
I pričali smo: kao da nikad nismo prestali biti bliski- kao da je ono nešto između nas nestalo- ono nešto što je bilo uzrok svoj nelagodi. Ali nije- nije nestalo.
Vidjelo se to po pokretima tijela, po prepažljivom uživljavanju u tričarije, u nenadanom odlasku pa povratku- dok sam ja čekala i promatrala.
Zapravo sve je nalikovalo na san- kao da se taj susret nije ni dogodio.
Osjećam da je u mome mozgu taj susret na backspac-u.
I zato- memoriram ga riječima, jezičnim znakovima, sadržajem, datumom i brojem.
Jer, kao što je jednom rekao: vraćaš mi za prošli život...
A ja sam mislila: bezeobzira na prošle živote, ovaj sadašnji nije bio fer, o ne!
A nisam bila ni ja, a ni ti!
I jednostavno karte se nisu složile!
Mjesec se nije složio s tvojim Marsom.
Tvoja Venera se htjela složiti s mojom, ali moja, u Ovnu- napale te!
I ponekad- znaš, potrebno je više od ćutnje, od puno riječi, a malo djela.
Ponekad je potrebno nešto što zove se: AKCIJA!
A akcije je bilo previše, ali u pogrešno vrijeme, o da!
I zapravo, sad kad gledam, sve je u redu, sve je u savršenom redu!