S Motovuna puca pogled na okolna brda i naselja, ali i na – meni najljepšu – cestu, Buzet – Ponte Porton. Uz Mirnu, uz motovunsku šumu. Šumari redovito kose travu, zelenilo vlada cijele godine, ima i ravnih pravaca ali i zavoja, ma milina je voziti njome...







A sad malo motovunskih detalja:









I sličice iz trgovinice, jedne od najljepše uređenih što vidjesmo:







Moj dojam – previše automobila. Sklanjali smo se svakih pet minuta u kućne veže i dućančiće kako bismo propustili neki auto. Mi smo sparkali auto u podnožju brda, propješačili do gore i usput prošli pored čuvanog i naplaćivanog parkirališta (krcatog). Na ulasku u grad rampa. Koja baš i nema neku svrhu. Parkiranih prometala – svugdje naokolo, uz kule i prolaze, čudo jedno... Pola znamenitosti nisam ni slikala jer su pored njih nečiji ljubimci ulovili hladovinu i čekaju svoje lijene vlasnike.

Za kraj, jedna motovunska maca prekrasnih očiju: